Osluškujući Božju riječ - Homilije za godinu "C"

Ivan Karlić

OSLUŠKUJUĆI BOŽJU RIJEČ…

H O M I L I J E ZA G O D I N U » C «

Ivan Karlić

Osluškujući Božju riječ…

Homilije za godinu “C”

Kršćanska sadašnjost

LITURGIJSKA POMAGALA 87

Lektura i korektura:

LJUDEVIT MARAČIĆ

Prijelom:

CHRISTIAN T. BELINC

Oprema:

TOMISLAV ALAJBEG

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978–953–11–1185–0 Tiskano u studenom 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001012297.

Ivan Karlić

OSLUŠKUJUĆI BOŽJU RIJEČ…

HOMILIJE ZA GODINU »C«

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2018.

Posvećeno vjernicima koji su ustrajno, strpljivo i vjerno osluškivali Božju riječ i njezino tumačenje na »podnevnoj« svetoj misi na zagrebačkom Svetom Duhu.

PREDGOVOR

Riječ homilija grčkog je podrijetla. Homilos znači mnoštvo ljudi, pa prema tome homileo znači govoriti mnoštvu ili raspravljati, a homilia bi značila priopćavanje. U kršćanstvu homilija je postao izraz koji označava tumačenje Božje riječi u bogo‑ služju. Stručnjaci za liturgiju naglašavaju da, iako homilija po sebi ne pretpostavlja dijalog, odnosno razgovor, ona se ipak tako treba izvoditi kao da se radi o razgovoru. Dakle, homilija ne bi trebala izgledati kao akademsko izlaganje ili predavanje. Pročitao sam kod jednoga našeg liturgičara du‑ hoviti recept koji veli da je za dobru homiliju potrebno tro‑ je: prvo, da svećenik ima što reći; drugo, da to kaže; i treće, da stane kad to bude izrekao. Tako jednostavno i tako istinito!

Od samih je početaka Crkve bilo potrebno naviještenu Božju riječ i protumačiti. Apostoli i prva Crkva su navje‑ šćivali, tumačili i svjedočili da su Pisma (Stari zavjet) našla svoje ispunjenje u Isusu Kristu, Sinu Božjem, koji je umro i uskrsnuo. Vrlo brzo nakon pashalnih događaja Crkva se pod vodstvom apostola okuplja kao Kristova zajednica i sla‑ vi euharistiju, u sklopu koje se čita i tumači Božja riječ. Isu‑ sovo se evanđelje širilo preko apostola koji, doduše, baš i nisu bili posebni »znalci« i tumači Svetog pisma, nisu bili pismoznanci. Međutim, njihovo živo sjećanje na Isusa, nji‑ hovo življenje, ponašanje i djelovanje, koje je pratilo njiho‑ vo možda u početku i »nesavršeno« propovijedanje, bilo je 7

snažno i upečatljivo, odnosno vjerodostojno da su se Božja riječ i kršćanska vjera vrlo brzo širili ondašnjim Rimskim carstvom.

U svojoj Prvoj apologiji sv. Justin mučenik (+ 167. g.) opi‑ suje homiliju u sklopu ondašnjega euharistijskog slavlja: »A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čita‑ ju se spomen­‑zapisi apostolâ i proročke knjige. Nato, kada čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere. Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već re‑ kosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravaju‑ ći klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.« (Časoslov Rimskog obreda, 2, Zagreb, 1984., 510–511).

Za nas je danas još važnije i tumačiti Božju riječ jer je ova napisana u vremenu i u mentalitetu koji su veoma udaljeni od nas te je uvijek prisutna i potreba da se protumači, kako bi se bolje razumjela Božja poruka za nas danas, tj. da bi‑ smo lakše otkrili što Bog naviještenim riječima želi reći da‑ nas sabranoj zajednici.

Dvije temeljne, bitne i osnovne zadaće svakoga zaređe‑ nog službenika jesu: naviještati evanđelje i slaviti otajstva, a sve to treba biti popraćeno čestitim življenjem u suglasju sa svećeničkim pozivom. Svatko će se, vjerujem, složiti da sve to nosi sa sobom posebnu odgovornost u pripravi navi‑ ještanja Božje riječi. Dakako, između izgovorene i napisane riječi ima razlike, koji put i velike; napisati i objaviti ono što je bilo usmeno izrečeno nosi sa sobom određeni rizik, ali ja sam se ipak usudio izgovorene riječi u homilijama na za‑ grebačkom Svetom Duhu, u crkvi sv. Antuna Padovanskog, 8

pretočiti i podastrijeti i kao napisane riječi, nadajući se da bi nekome, vjernicima i svećenicima, mogle i poslužiti.

Svaki svećenik­‑propovjednik zna koliko je važno pošti‑ vati narav i ulogu naviještanja i tumačenja Božje riječi u bo‑ goslužju. Ozbiljan pristup, molitva i studij neizostavne su obveze za pripremanje homilije; njoj se pristupa s osobitim poštovanjem i stoga što se temelji na Božjoj riječi koju ho‑ milija tumači, ali i stoga što vjernici koji dolaze na bogo‑ služje imaju pravo očekivati od propovjednika ozbiljnu pri‑ pravu za homiliju. Iz spomenutog opisa homilije sv. Justina vidimo da predstojnik (prezbiter) govori živom riječju, ali na temelju naviještene Božje riječi iz Staroga zavjeta (»proroč‑ ke knjige«) i iz Novoga zavjeta (»spomen­‑spisi apostolâ«).

Dakle, osnovno obilježje homilije jest – tumačiti Božju ri‑ ječ. Na biskupskoj sinodi o Božjoj riječi u životu i poslanju Crkve (2008. g.) jedan je austrijski biskup zgodno definirao tri vrste problematične homilije. Veli da takva homilija može biti: a) sažetak biblijskih čitanja; ili b) sažetak nekog vida svakodnevnog života; ili pak c) homilija koja nema veze ni s Biblijom ni sa svakodnevnim životom.

Nadam se da ove zapisane homilije ipak sadrže povezni‑ cu i s naviještenom Božjom riječju, i sa svakodnevnim živo‑ tom, odnosno s kontekstom vremena i mjesta u kojima su izgovorene. Osim toga, zbog različitih subjektivnih i objek‑ ‑propovjednicima teško je tivnih okolnosti, svećenicima­ uvijek biti originalan. Stoga moram i ovdje napomenuti da sam se i ja koji put poslužio nekim predlošcima za homilije, u kojima sam nalazio nadahnuće za osobno promišljanje i pripravu, ili sam ponekad i preuzeo dio teksta koji sam na‑ lazio prvenstveno na stranicama Katoličkog tjednika (iz Sa‑ rajeva), ili u homilijama pojedinih franjevaca, objavljenih na web­‑stranici Provincije Presvetog Otkupitelja. Moram 9

se svima unaprijed ispričati zbog eventualnih ponavljanja koja se, ne hoteći, dogode. Za neke nedjelje i blagdane pred‑ ložene su po dvije (pa i tri) homilije, a razlog tomu bit će svakom očit kada se vidi sadržaj i događaj koji se spominje.

Zahvaljujem se na ohrabrenju i na potpori svim onim dragim ljudima i prijateljima koji su dolazili i, sudjelujući na podnevnim misnim slavljima na Svetom Duhu, slušali ove homilije, kao i svim drugim dragim osobama koje su na bilo koji način pridonijele da ovo djelo iziđe na vidje‑ lo. Posebice se zahvaljujem fra Ljudevitu Maračiću, lektoru ovih redaka, koji je mudro umio ne samo književno­‑jezično dotjerati ove tekstove, nego i upozoriti na neke nejasnoće, odnosno dati bratski i prijateljski savjet za bolji, precizniji i jasniji izričaj.

I. K.

10

I. D oša šća

Govoreći o našemu današnjem svijetu, obično kažemo da živimo u civilizaciji potrošnje, užurbanosti, stresa, trke za ovim i onim (zaradom, karijerom, moći i sl.), često zabri‑ nuti za stvari koje nas na kraju ipak ne ispunjavaju, dapače – stvaraju nezadovoljstvo u nama! Osim toga, imamo ža‑ losna iskustva življenja u nepravdi, nasilju, iskorištavanju, nezaposlenosti..., i to na svim meridijanima i paralelama.

A htjeli bismo sasvim drugačiji život – sređeniji, ljepši, ra‑ dosniji – za nas, za djecu i obitelji, za narod; htjeli bismo čovječniji svijet za sve ljude! A to kao da ne ide! I onda do‑ đemo u crkvu, na sv. misu, i baš nam se danas priča o vre‑ menu Došašća – vremenu priprave i iščekivanja Isusova do‑ laska, vremenu u kojemu bismo se trebali nadati nečemu boljem… I možda baš danas otkrijemo u sebi umor od na‑ danja: umorili smo se od nade u bolje sutra, u bolji i čovječ‑ niji svijet, umorili se… od obećanja koja bude lažnu (?) nadu ili iluziju! Pritisnuti neizvjesnošću, nesigurnošću, neprav‑ dom, strahom, bolešću, sve je više ljudi koji nemaju više snage nadati se, boriti se. Kao da su ih neizvjesnost, stres i tjeskoba toliko opteretili da im se ne da ni živjeti više, a ka‑ moli se nečemu dobrome nadati!

Vjerojatno često pomislimo da je nekoć, u »starim vre‑ menima«, bilo bolje, ali varamo se! Ako mislimo da je bilo lakše živjeti npr. u vremenu kad je Isus dolazio na svijet, 11

kao utjelovljeni Sin Božji, varamo se. Nije ni tada bilo puno drugačije: i tada je bilo svakojakog zla i nevolje, i tada su se ljudi tužili na ovo i ono, i tada su se nadali i čekali nešto bolje. U taj i takav svijet Isus je ipak došao, i to s namjerom da ga obnovi, da obnovi ljude. Danas možemo raspravljati o tome je li Isus ispunio očekivanja onih koji su ga čekali; je li svoje vrijeme, svoj svijet i ljude učinio boljima; no, takva raspravljanja baš ni ne koriste previše, jer u tom slučaju za‑ postavlja se ono što je bitno i važnije: zaboravlja se činjenica da je on učinio sve što je mogao da bi ljudima bilo bolje; pri‑ mjerom je pokazivao i konkretno se zalagao da ljubav nad‑ vlada i zagospodari svijetom, da se sve doista obnovi – u Bogu! I tko bi se usudio reći da nije i uspio? I to unatoč nje‑ govu tragičnom svršetku!?

Smatram da je dobro o ovome malo promisliti baš na početku Došašća. Jer i ovo naše iščekivanje Isusova rođe‑ nja trebalo bi biti obilježeno našim stvarnim zalaganjem za nešto bolje. Učiniti svijet, ljude, nas same, boljima, čovječ‑ nijima nemoguće je bez osobnog zalaganja svih i svakoga.

Naša nada u bolje sutra postaje iluzija ako svaki od nas ne učini bar nešto, bar malo, za taj boljitak. Upravo je to put koji vodi i nas, današnjeg čovjeka, do boljega i čovječnijeg svijeta, do civilizacije ljubavi za kojom toliko vapimo. Upra‑ vo bismo time trebali obilježiti naše ovogodišnje iščekivanje Isusova dolaska među nas: pročistiti se i otvoriti srca Bogu i čovjeku, a to je onda budnost, to je zalaganje, to je put koji rađa nadu, a ne iluziju; koji rađa stvarno bolji svijet, Božji svijet. No, bez zauzimanja svakog pojedinca ne stiže se da‑ leko… A početak toga puta je: naći mjesta za Boga u nama: moram u sebi naći mjesta za Boga, da bih ga mogao uvesti i dati svijetu i ljudima oko sebe! Svaki od nas je, dakle, po‑ zvan naći, pripremiti u sebi mjesto za Boga koji dolazi. A ne 12

dolazi on samo 25. prosinca, njegovi dolasci su puno češći, svakodnevni; biti budan i bdjeti odnosi se i na te dolaske – biti sposoban prepoznati ga kad nas traži, primiti ga kad želi ući k nama. Ovo vrijeme je doista Došašće i Božić će biti doista Božić samo ako se susretnemo s Bogom koji nas tra‑ ži, ako nađemo jedan drugoga. Ako ne, Božić nije ni 25. pro‑ sinca, niti ikojega drugog dana! A već je i previše razloga da svi skupa pokušamo surađivati s Kristom, da se doista sret‑ nemo s njime te da sebe i naš svijet doista učinimo boljim!

13

II. D oša šća

Iz nedjelje u nedjelju u Evanđelju slušamo o Isusu, što je govorio i činio, kako se ponašao. U današnjem Evanđelju »nema« Isusa; ne govori on niti se govori o njemu, bar ne izravno; govori se o Ivanu Krstitelju, kojega se predstavlja kao »glas u pustinji«, ali Isusa »nema«. Ta činjenica može nas začuditi i zbuniti: kako to da evanđelist Luka u ovom odlomku ne govori o Isusu?! Luka nikada nije vidio Isu‑ sa; bio je obrazovan, neki vele da je bio liječnik, ali je bio i učenik sv. Pavla, oduševljen i osvojen Pavlovim navješta‑ jem Isusa Krista, toliko da je napisao i Evanđelje i Djela apostolska! Srž njegove poruke je u ovome: čovjek u životu ne treba trčati za maštovitim bajkama, sapunicama i pustim obećanjima, nego zaputiti se za Isusom! Pokazuje to na pri‑ mjeru Ivana Krstitelja: Ivan živi u doba raznih moćnika ca‑ reva, upravitelja, tetrarha, velikih svećenika…, kojima Luka i imena nabraja. To su ljudi koji su posjedovali moć i uprav‑ ljali nad određenim teritorijem i nad ljudima, kako na civil‑ nom, tako i na religiozno­‑duhovnom području. Svi su oni između sebe dijelili moć i utjecaj. Njih se pitalo, dok je ve‑ ćina pokorno šutjela i nastojala preživljavati. Svi ti velikaši doista su i bili moćnici, odlučivali o sudbinama ljudi. Tije‑ kom povijesti takvih je bilo puno, boljih i gorih, no rijetko se našao neki moćnik koji je mogao sakriti svoje pravo lice pred narodom, jer uvijek vrijedi ona: daj čovjeku vlast pa 14

ćeš vidjeti kakav je zapravo! Naizgled, svi ovi naslovi moć‑ nika kao da su nestali u drevnim vremenima, no i danas postoje pojedinci koji na vrlo sličan način uživaju blagodati i zdušno čuvaju svoje moćne pozicije. Tako i danas može‑ mo nabrajati slične moćnike i »uspješne« ljude; ima ih »kao u priči«: premijeri, ministri, saborski zastupnici, »tajku‑ ni«, bankari i medijski moguli »kroje« ljudima život prema osobnim zamislima i svojim egoističnim ciljevima, ne vo‑ deći puno računa o zajednici, o općem dobru; na taj način promiču tzv. novi poredak (neoliberalni), koji se agresivno nameće te odmeće i udaljava ljude i od Boga i od čovjeka!

Kao da smo se okrenuli onome što je »lakše i brže«: okre‑ nuli se nekim čudnim vrijednostima i veličamo ih kao da su one smisao življenja, a često slamaju duh i onemogućuju dostojanstven život. Nerijetko se želimo dokazivati uspje‑ hom (i to po svaku cijenu!), karijerom, pameću, novcem, kako bismo sebi i drugima pokazali da vrijedimo! A kamo nas to zapravo vodi? Sve se više i više udaljujemo i od Boga i međusobno. I često se zadovoljavamo surogatima, polovič‑ nošću, ili se jednostavno opravdavamo da se ne može bolje, da se ni ne isplati truditi… I tako prestajemo tražiti dublji i dugoročniji smisao življenja, hranimo se trenutnim i prola‑ znim, te ostajemo u nekakvu svom svijetu polovičnosti, po‑ luistina, polovične ljubavi, uvjeravajući sebe da se više od toga ni ne može ni ne isplati!

I u tako nejasnoj, pa i apsurdnoj situaciji našega života pojavljuje se Riječ Božja koja dolazi iz pustinje preko jednog čovjeka, dobrog čudaka, koji živi pokornički i ponizno, koji živi gotovo ni od čega, koji odbacuje ono što većina zamišlja kao ostvarenje životnog sna. Ivan Krstitelj se nalazi daleko od svjetala pozornice, daleko od centara moći, a ipak baš on donosi novost! Dakle, iz pustinje stiže Riječ Božja! Ne 15

dolazi iz Washingtona, Moskve ili Brussela, čak ni iz Rima ili Jeruzalema, nego iz pustinje; i tu se rađa navještaj neče‑ ga potpuno novoga: navješćuje skoro oslobođenje po Isu‑ su Kristu! Zato evanđelist Luka u današnjem odlomku želi predstaviti Ivana Krstitelja – preteču Isusova! Ivan navje‑ šćuje i poručuje da ispunimo sve doline, da se slegnu sve zloćudne gore i brežuljci, da se izravna sve krivudavo, a izglade hrapavi putovi. Iako je život Ivanov život bez buč‑ nih gesta, bez nekoga velikog utjecaja na događaje, ipak je njegov život obilježio jedno razdoblje, razdoblje iščekivanja Isusa i pripravljanja za njegov dolazak.

Ako pogledamo naše živote, naše putove, i mi (većina bar!) živimo u sličnim prilikama kao Ivan, kao i Marija, buduća majka: nismo na položajima niti imamo uvijek vo‑ deću riječ u vladi, Saboru, na Kaptolu ili drugdje, no ipak možemo, ako hoćemo, živjeti s ljudima i za ljude, provo‑ diti »mali život«, ali život pun savjesnosti, odgovornosti, rada i zalaganja za jednu ili drugu stvar... To su naizgled »mali putovi«, ali putovi koji ipak vode prema Bogu i pre‑ ma čovjeku, koji su poravnati u svakom pogledu... Istina, mi sami te naše putove znamo ponekad zamrsiti dolinama i brežuljcima kojih je pravo ime: oholost i nasilje, laž i hi‑ pokrizija, površnost i neodgovornost, neumjerenost i ego‑ izam... Sve su to doline i brežuljci koje bi valjalo ispuniti, odnosno sniziti da se i naši putovi poravnaju, da po njima može i k nama doći Isus i njegovo spasenje. A spasenje nije samo »onostrano«, izvan svijeta i čovjeka, spasenje je i os‑ tvarenje određenih vrednota već sada, na zemlji: vrednota mira, pravde, ljubavi, odgovornosti, solidarnog zauzimanja za malene. I takvo spasenje iščekujemo i u ovo naše krizno vrijeme; htjeli bismo da to naše vrijeme, da naš svijet bude bolji. No, ne možemo samo pasivno čekati da »netko drugi« 16

učini ili ostvari bolji i humaniji svijet; ovaj nastaje i našim, mojim, zalaganjem; moram i ja ugraditi i učiniti nešto da bi se ostvario taj bolji i humaniji svijet, Božji svijet. Došašće koje živimo prigoda je učiniti nešto!

17

III. D oša šća

Veliki je pjesnik ovako pjevao: »Spavao sam i sanjao da je život radost. Probudio sam se i vidio da je život služenje.

Htio sam služiti i upoznao sam da je služenje radost«. Tako pjesnik (R. Tagore) pjeva o svom putu do radosti. Svaki čo‑ vjek nastoji doseći osjećaj radosti; sve svoje snage pokušava usmjeriti prema tom cilju, ne bojeći se podnositi za taj cilj razne napore. Međutim, da nas netko upita što je to radost, odgovori bi bili vrlo različiti, a mislim da bi se čest odgovor odnosio na radost koja ima određeni »rok trajanja«…

Kada biste jednom riječju trebali sažeti Bibliju, koju bi‑ ste riječ izabrali? Knjiga nade, ljubavi, spasenja, upozore‑ nja, sigurnosti? Ne znam bi li se tko sjetio nazvati je Knjigom radosti. I ne bi pogriješio! Biblija na puno mjesta poziva na radost. Ova treća nedjelja Došašća se u liturgijskoj tradiciji naziva Gaudete – Radujte se; čitanja koja smo čuli puna su te radosti iščekivanja. U sva tri čitanja ponavljaju se riječi radost i veselje; pozivaju na radovanje. Prorok Sofonija u ovih nekoliko redaka koje čusmo čini to čak sedam puta. Razlog radosti je: Bog oslobađa narod od asirskog sužanjstva i vra‑ ća ga u domovinu. I apostol Pavao poziva na radovanje; no, dok piše ovo pismo vjernicima u Rimu, Pavao je okovan lancima, čeka ga odlazak na stratište, ali unatoč tomu po‑ kazuje radost koja je (današnjem) čovjeku ponekad tako ne‑ shvatljiva. Lukino Evanđelje vodi nas, kao i prošle nedjelje, 18

80 kn ISBN

978-953-11-1185-0