Navještati Boga milosrđa u današnjem vremenu

Božo B Bo ožo žo L Lujić ujić uj ić NAVIJEŠTATI BOGA MILOSRĐA NA AVI VIJJE EŠŠT TA TAT AT TI BO B OGA GA M IIL LOS OSR RĐ ĐA ĐA U DANAŠNJEM VREMENU DA D ANA NAŠN ŠNJEM JEM V JE VR RE EM MENU EN E NU

LITURGIJSKA POMAGALA 83

Korektura: IVANA RADENOVIĆ Prijelom i oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0971-0 Tiskano u siječnju 2016.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000921551.

Božo Lujić

NAVIJEŠTATI BOGA MILOSRĐA U DANAŠNJEM VREMENU PROPOVIJEDI ZA SVETKOVINE I BLAGDANE

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

»Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,13) Rano preminulom dr. sc. Ivi Balukčiću, župniku u Odžaku i dekanu Doborskoga dekanata – na spomen

PREDGOVOR

Naviještati Boga milosrđa u suvremenom svijetu znači pokušati približiti biblijsku poruku ljudima koji naviještaju evanđelje danas, ali i onima kojima se to evanđelje naviješta. Poticaj za ovaj pragmatičan i u praksi koristan pothvat nastao je prvenstveno na temelju vlastitoga uviđanja kako je teško dobro, aktualno, zdravo i jezgrovito, a opet razumljivo i prihvatljivo naviještati evanđelje kao radosnu vijest današnjim ljudima. To je tim teže što ljudi koji se time profesionalno bave iz nedjelje u nedjelju, iz svetkovine u svetkovinu, trebaju govoriti svježe, uvjerljivo, nuditi zdravu hranu i poticati na razmišljanje o važnim temama života.

Ta je zadaća tim još teža u vrijeme velikih crkvenih svetkovina i blagdana kada navjestitelj dvoji kojim putem krenuti: ići putem potankoga razglabanja pojedinoga biblijskoga teksta ili pak iz tog teksta izvući neku misao i na suvremen je način izložiti kao radosni poziv i poruku za tu svetkovinu? Načelno: Gdje je granica između naviještanja evanđelja kao određenoga poučavanja, moraliziranja ili kritiziranja i naviještanja evanđelja kao ohrabrivanja i poticanja ljudi da idu putem dobra, praštanja, milosrđa, razumijevanja?

Kako zapravo u vlastitim propovijedima prestati biti »bič kritike« i najave kazne Boga koji jedva čeka da nekoga od svoje djece ulovi u krivome djelovanju ili ponašanju i da ga primjereno kazni? Još više: Kako se od perifernih tema vratiti onima bitnima za život koje određuju ne samo život pojedinca nego 5

i život cijele zajednice, ali i život pojedinoga naroda? Kako u svome navjestiteljskom nastupu biti jednostavan, uvjerljiv, razumljiv i dobrohotan, da bi suvremeni čovjek osjetio ruku dobroga i milosrdnoga Boga i preko navjestitelja olakšao svoje teško breme svakidašnjega života?

Sva ta i druga brojna pitanja nije moguće obuhvatiti jednim paušalnim odgovorom niti na njih receptualno odgovoriti. Život je kudikamo složeniji i slojevitiji nego što se na prvi pogled vidi, on je kudikamo tragičniji nego što se na površini pokazuje, on je znatno ljepši i zamamniji nego što se o njemu dobiva svakodnevni dojam. Zato je potrebno u svojim propovijedima ishoditi iz dva važna izvora i odatle crpsti i iznositi vodu utjehe. Prvo, to je evanđeoska poruka kao zdrava i neophodna hrana suvremenome čovjeku. Nju čovjek svjesno ili podsvjesno treba i želi, pa ju je potrebno uvijek iznova davati kao okrjepu i ohrabrenje u ovome svijetu. Potrebno je, zapravo, tražiti važnu misao i temu u poruci evanđelja, ne kao kritiku, ne kao plitko moraliziranje, ne kao osudu svijeta i čovjeka, nego kao afirmativan stav prema svijetu i čovjeku kojega i Isus poziva i prihvaća, a kojega i njegovi navjestitelji trebaju pozivati, hrabriti, poticati, suosjećati i biti mu na usluzi.

Drugi izvor iz kojega bi se trebalo u propovijedi crpsti vodu poruke jest suvremeni kontekst današnjega svijeta i čovjeka.

Propovjednik bi trebao poznavati probleme, opasnosti, poteškoće, zamke i kušnje suvremenoga čovjeka, ali ni u kojem slučaju on ne bi smio biti presuditelj u tim i takvim problemima, nego navjestitelj Isusove poruke ohrabrenja, svjetla i nade, Isusove dobrote i milosrđa. Neka svatko na svoj način iznađe put iz tame današnjega svijeta i izađe na put koji će ga voditi prema prostranstvima dobra, ljubavi i nade.

Doista nije lako imati sve probleme suvremenoga čovjeka pred očima i pokazivati mu put evanđelja, a ne pasti u napast dociranja, nasilnoga određivanja, lakoga prosuđivanja i osuđivanja u ionako teškoj životnoj situaciji. Vrlo je lako osuditi 6

druge, proglasiti ih crnima, manje vrijednima, a kudikamo je teže pokazati im put svjetla i nade, put Radosne vijesti, odnosno put Isusa Krista – i u tome biti uvjerljiv.

Imajući sve ovo na umu, autor je pokušao, vrlo skromno i s izvjesnim strahom, naznačiti put kojim bi se eventualno moglo ići u navješćivanju Boga milosrđa, kakav se očitovao u osobi Isusa Krista, i u tom smislu biti konkretna pomoć svima onima koji se svake nedjelje i svetkovine bore sa sobom i evanđeljem da izađu pred ljude i ponude im zdravu hranu evanđelja kao radosnu vijest utjehe i nade. Pozornost je u ovoj knjizi prvenstveno usmjerena na velike Gospodinove svetkovine o kojima je doista teško propovijedati, jer je navjestitelj uvijek u dvojbi treba li se strogo držati evanđelja ili pokušati misao evanđelja prilagoditi određenoj svetkovini ili, još bolje, događaju, odnosno kako veliki događaj prikazati jednostavno, dostojanstveno, izazovno i poticajno, životno, a opet ne uopćeno, razvodnjeno, apstraktno kao neku ideologijsku poruku.

Tu su također Marijine svetkovine koje su uvijek iznova pozitivan izazov za govor o Isusovoj i našoj majci, za govor o ulozi žene u kršćanstvu i spasenju, za govor o Božjem uključivanju žene u plan spasenja. Svetačke su svetkovine birane prema pragmatičnoj potrebi: Birani su oni sveci koji se češće štuju, o kojima se više govori i koji nama više govore. Tematske propovijedi koje se nalaze također u ovoj zbirci propovijedi predstavljaju pojedine ulomke iz evanđelja ili drugih biblijskih spisa i one se također odnose po svojoj tematici više-manje na neke konkretne nedjelje u godini ili pak predstavljaju lagana razmišljanja o pojedinoj temi. Na kraju je nadodan nadahnuti tekst o zavičaju duše koji se odnosi na sve one koji se nalaze negdje drugdje, a u sebi osjećaju i doživljavaju svoj stvarni i duhovni zavičaj kao dio sebe i svoga bića i koji ga žele za sebe sačuvati i ne dati da im ga otmu i razore.

Na početku je stavljeno kratko teološko razmišljanje o Bogu milosrđa u biblijskim spisima, obrađeno i u novoj buli 7

pape Franje Lice milosrđa, koja upravo želi potaknuti navjestitelje u Crkvi, ali i sve kršćane da se okrenu Bogu milosrđa i da svoju djelatnost, propovijedanje i razmišljanje usmjere u tom pravcu u svakidašnjem svome životu. U tom je smislu i ova knjiga jedan mali prinos u tom smjeru u godini Boga milosrđa.

Iako su ovo doista propovijedi i po svojoj strukturi i po svome diskursu i po svojoj tematici, ipak one mogu biti i lagana razmišljanja o pojedinim evanđeoskim tekstovima ili pak o pojedinim kršćanskim svetkovinama – na jedan drukčiji način. Ukoliko je autor uspio u toj svojoj zamisli, onda će ova knjiga dobro poslužiti ljudima u praksi u trenucima priprema ili pak nastupa, osobito ako se nema dostatno vremena za dublje pripreme.

Knjigu s osobitim poštovanjem posvećujem rano preminulom svećeniku, župniku i dekanu u Odžaku dr. sc. Ivi Balukčiću koji je svojim radom u ovome dijelu Posavine pokušao probuditi dublje vjerske i pozitivne zdrave nacionalne osjećaje, pozivajući zaplašeni narod ovoga kraja da ne zaboravi tragediju koja se dogodila 1945. godine u ovome području, kad je trećina ljudi u obrani kraja imenom i prezimenom bila ubijena. Ostale su mnoge mlade majke udovice s brojnom djecom u tuzi i boli, u siromaštvu i bijedi, bez muževa i bez igdje ikoga, označene kao žene narodnih neprijatelja, samo s vjerom u srcu i ljubavlju za svoju djecu. Te često izvana neugledne žene svojim su žrtvama, suzama i ljubavlju iznijele taj kraj. Ni ubijenih, a ni tih majki udovica ne bi se trebalo, a ni smjelo zaboraviti.

Dr. sc. Ivo Balukčić bio je svjestan tih žrtava i važnosti da sve to ne padne u povijesni zaborav, jer svaki zaborav vodi u konačnici smrti. Skupa smo namjeravali podići spomenik Majci udovici u Odžaku, ali ga je prerana smrt u tome omela.

Nadam se da s njime nije umrla i ova plemenita ideja. Ovom knjigom želim mu zahvaliti na radu i osobito mu u ovoj knji8

zi posvećujem članak na kraju pod naslovom Zavičaj duše. A želio bih da u Odžaku dobije i svoju ulicu zajedno s pokojnim fra Grgom Vilićem, koji se također nesebično zauzimao za taj kraj.

U Zagrebu, za svetkovinu Svih svetih, 2015.

Božo Lujić

9

I. NAVIJEŠTATI BOGA MILOSRĐA Oni koji se profesionalno bave naviještanjem evanđelja vrlo rijetko postavljaju sebi pitanje o tome što zapravo govore ljudima u svojim propovijedima i kako ih njihovi slušatelji percipiraju, koje su teme najčešće predstavljene vjernicima i kakvu sliku Boga žele predočiti ljudima današnjice. Kad se sve to malo dublje sagleda i analizira, moći će se nedvojbeno utvrditi gdje svaki pojedinac teološki stoji, gdje je njegovo životno usmjerenje i što ljudima iz nedjelje u nedjelju servira.

Propovijed je najbolji pokazatelj teološkoga, ljudskoga i obrazovnoga stupnja navjestitelja. No nisu u pitanju samo pastoralni djelatnici koji bi trebali postaviti pitanje o svojim teološkim gledištima nego jednako tako i svi drugi koji poučavaju, govore o Bogu ili u njegovo ime, te koji uzimaju sebi za pravo da vrlo često donose i presude u ime Boga. Govoriti o Bogu vrlo je zahtjevna, odgovorna i opasna zadaća jer se treba voditi računa da se ne iskrivi Božje lice i od Boga ne napravi osobnoga idola ili onoga koji će u ovome svijetu služiti samo za zastrašivanje i kažnjavanje ljudi.

Toga je očito bio svjestan i aktualni papa Franjo kad je odlučio da će sljedeća godina biti proglašena godinom Božjega milosrđa shvaćenoga u vrlo širokom smislu jer u sebi uključuje i druge vrijednosti, kao što su praštanje i ljubav. Za tu prigodu papa Franjo je obznanio bulu najave izvanrednoga jubileja milosrđa pod nazivom Misericordiae vultus ili u prijevodu Lice 11

milosrđa. Jubilej milosrđa započet će 8. prosinca 2015. godine, na obljetnicu završetka Drugoga vatikanskoga koncila. Jubilarna godina završit će 20. studenoga 2016., na svetkovinu Krista Kralja.

Obrazlažući taj datum, papa Franjo piše: »Oci okupljeni na Koncilu snažno su osjetili, kao istinski dašak Duha, potrebu da ljudima svoga vremena progovore o Bogu na razumljiv način. Nakon što su srušene zidine, koje su Crkvu predugo držale zatvorenom u povlaštenoj utvrdi, došlo je vrijeme da se evanđelje naviješta na nov način. To je novo razdoblje neprekidne evangelizacije, novo zalaganje svih kršćana za oduševljenije i uvjerenije svjedočenje svoje vjere. Crkva je osjećala odgovornost da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi« (br. 4).

Pritom se papa Franjo poziva i na papu Ivana XXIII. koji je rekao da »Kristova Zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa nego posegnuti za oružjem strogoće«.

Papa Franjo navodi i papu Pavla VI., koji je također govorio o duhu ljubavi koji je potekao s Drugoga vatikanskoga koncila prema suvremenome svijetu. Pavao VI. svojedobno je pisao: »Umjesto tjeskobnih dijagnoza, ohrabrujući lijekovi; umjesto kobnih slutnji, poruke povjerenja odaslane su s Koncila prema suvremenome svijetu: njegove vrijednosti nisu samo poštovane već i nagrađene, njegovi su napori podržani, njegova nastojanja pročišćena i blagoslovljena.« A sve to stoji u službi čovjeka. Uostalom, u našem vjerovanju stoji da je Bog sišao na ovu zemlju i utjelovio se radi čovjeka i njegova spasenja. Sve to, naravno, treba biti pred očima u najavljenoj godini lica milosrdnoga Boga čije milosrđe i ljubav griju ovu rashlađenu zemlju.

Samo je po sebi razumljivo da na ovome mjestu nije moguće praviti iscrpnu studiju o Bogu koji je milosrdan, dobar, koji je spreman na praštanje i koji tim svojim svojstvima spašava čovjeka iz zamršenih odnosa zla u ovome svijetu. Ipak je potrebno postaviti barem široke okvire za razmišljanje o ovome 12

važnome svojstvu biblijskoga Boga kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Zanimljivo je svakako da se milosrđe rabi jednako često u Starome kao i u Novome zavjetu, što zvuči pomalo nevjerojatno, ali je doista tako. No to samo ukazuje na važnost ove zbilje i u jednome i u drugome dijelu Biblije, kao i u životu uopće. Milosrđe ili ljudska empatija prema drugima, osobito onima u potrebi, počiva prvenstveno na Božjem milosrđu i Božjoj empatiji za ljude općenito.

1. Biblijska jezična pozadina Budući da je hebrejski jezik naglašeno glagolski jezik, onda je i pojam milosrđe vezan prvenstveno uz glagole biti milosrdan i smilovati se. Jedan od važnih glagola u tom značenjskom spektru jest hebrejski glagol hānan što znači biti milostiv, smilovati se. Glagol se susreće 78 puta u Starome zavjetu, i to u različitim konjugacijama. Iz ovoga glagola izvedena je i riječ hēn – milost, koja se u biblijskim tekstovima vrlo često veže uz sintagmu naći milost u nečijim očima. Izraz je označavao više načelne stavove u ponašanju negoli konkretna djela. Onaj u čijim se očima pronalazi milost uvijek je nadređen onome koji tu milost traži i nalazi: kralj (1 Sam 16,22), prestolonasljednik (1 Sam 20,3), knez (Post 47,25) na jednoj strani, a na drugoj podanici, ugroženi i slabi ljudi.

Ovaj izričaj nije bio toliko čest u običnome jeziku. Ipak, izričaj je izražavao: pokazati nekome milost, naklonost, opraštanje, čin dobrote, prvenstveno onim potlačenima. Pridjevi kao hannûn (Izl 22,26: »Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!«) označuju prije svega da je netko, a tu se misli prvenstveno na Boga, milostiv u ponašanju prema onima koji ga zazovu ili mu se obrate. Glagol hānan sa svojim izvedenicama osobito je čest u Psalmima gdje se govori o Božjoj milostivosti i milosrđu u konkretnim postupcima prema ljudima koji se nalaze u nevolji i koji se obraćaju Bogu za pomoć.

13

Tu je i pojam hāsîd u značenju milosrdan koji se odnosi jednako i na Božje i na ljudsko milosrđe, ali se nikada ne govori o čovjekovu milosrđu prema Bogu. Pojam ne znači samo osjećaj ili emociju, nego uvijek goni na djelovanje. Ipak, pojam označava i nutarnji motiv čovjekova i Božjega djelovanja.

Drugi glagol u Hebrejskoj Bibliji jest rāham, osobito čest u konjugaciji piela gdje glagol znači smilovati se nekome. Zanimljivo je istaknuti da izvedenica iz ovoga glagola rehem označava majčinsko krilo, utrobu, nutrinu. U starini je postojalo mišljenje da iz nutrine dolazi ne samo život nego i svi osjećaji koji su dubinski i veoma važni.

Odakle, međutim, povezivanje riječi utroba, krilo, nutrina s glagolom smilovati se u hebrejskom jeziku? To je vjerojatno došlo od toga što se s tim pojmovima željelo istaknuti da život koji nastaje u majčinskoj utrobi – a Bog je gospodar života – treba biti dubinski odgovoran i za život drugoga. Ta briga i skrb za drugoga, obojeni dubokim emocijama, povezuju ovaj pojam s glagolom rāham. K tomu, majčinska utroba i nutrina čovjeka uopće su meka i osjetljiva mjesta, pa i u tom smislu sugeriraju značenje ovoga pojma kao smilovanje ili milosrđe ili osjetljivost kad je u pitanju druga osoba.

Tu je svakako i imenica rahamîm koja označava osjećaj smilovanja, a izvorno i mjesto iz kojega dolazi osjećaj. Ona izražava privrženost jednoga bića drugome, osjećaj nježnosti, sućuti, a prevedeno u jezik prakse može značiti i praštanje upravo iz tog osjećaja. Možda bi se moglo reći da je u tom pojmu sadržano sve ono što se naziva srce kao središte čovjekova bića u Bibliji. I ovaj pojam ide ne samo u svome značenju nego i u praktičnoj primjeni od onoga višega prema nižemu, od Boga prema čovjeku, od onoga koji je u boljem položaju u najširem smislu riječi prema drugome koji očekuje pomoć i zaštitu.

Osim ovoga pojma tu je i vrlo čest pojam hesed koji se različito prevodi kao: milosrđe, vjernost, ljubav, dobrota. Ovaj pojam u svome izvornome smislu uvijek pretpostavlja drugoga i nje14

govo značenje može se ispravno shvatiti samo kao odnos prema drugome, jer drugoga uključuje i uvažava. Hesed je komunitarna vrijednost i ostvaruje se u zajednici. Milosrđe zapravo pretpostavlja drugo biće i, štoviše, povezanost s tim bićem: ne samo onu izvornu, »nagonsku« povezanost, nego i onu koja proizlazi iz čovjekove volje ili htijenja. Što se tiče Novoga zavjeta, i tu postoji cijeli niz pojmova koji označavaju zbilju Božjega i ljudskoga milosrđa, a navezani su na glagol elēin – biti milosrdan, smilovati se. Tu su također i imenice eleos – milosrđe i eleēmosynē – milostinja, pridjevi eleēmōn – milosrdan te pridjev oiktirmōn (Lk 6,36: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan«).

U Novome zavjetu pojam milosrđe rabi se 27 puta, a samo za Boga se upotrebljava 14 puta, što pokazuje da je milosrđe gotovo jednako razdijeljeno i na Boga i na ljude. Božje se milosrđe u tekstovima objavljuje kao motiv Božjega djela spasenja ljudi, osobito onih ugroženih, grešnika. Kod Pavla se pojam milosrđe često nalazi na početku njegovih poslanica u pozdravu: milost, milosrđe i mir, čime Pavao očito želi naglasiti važnost naznačenih vrijednosti za kršćansku zajednicu i njezine unutarnje odnose.

Međutim, postoje mjesta koja se odnose i na ljudsko milosrđe u evanđeljima (Mt 9,13; 12,7; 23,23). Navedena mjesta nalaze se u kontekstu rasprava između Isusa i farizeja o njegovu odnosu prema ljudima, prije svega grešnicima. Isus opravdava svoje djelovanje pozivajući se na Božje milosrđe i kritizira nedostatak milosrđa kod farizeja. S druge pak strane, farizeji se sablažnjavaju što Isus jede s carinicima i grešnicima (Mt 9,10–13). Braneći se od takvih optužbi, Isus ih upućuje na proroka Hošeu (Hoš 6,6): »Hajdete i naučite što znači: milosrđe hoću, a ne žrtve.« Isus isto tako odbija kritike koje su upućene njegovim učenicima koji subotom trgaju klasje i jedu: »I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive« (Mt 12,7).

15

Takve rasprave s farizejima ukazuju samo na to koliko je Isus ustrajavao na milosrđu kao ispravnom odnosu prema ljudima. I carinici i grešnici su bili isključeni i ostavljeni na rubu društva, dok su njegovi učenici bili umorni i gladni. I jedni i drugi nalaze se u stanju slabosti i potrebi pomoći. Isus zahtijeva da se oni ne osude, nego da im se izađe u susret, da ih se razumije i konačno da im se pomogne. U tome je Isus svakako najbolji primjer kako postupiti prema onima u nevolji i kako prema takvima biti milosrdan. Time on pokazuje da stoji na putu svoga Oca, ali poziva i druge da budu također na tom putu Božjega milosrđa.

Za milosrđe je uvijek bitno: ne biti ravnodušan prema bijednima, nego imati samilosti i pružiti im pomoć prema njihovoj situaciji i prema vlastitim mogućnostima. Božje se milosrđe pokazuje prema čovjeku grešniku, koji je nesposoban sam sebi pomoći i koji bi zbog toga otišao u propast. Bog ne postupa prema njemu po njegovim zaslugama, nego mu se smiluje, oprašta mu grijehe i daje mu spasenje.

2. Milosrdni Bog Navezano na ove jezične sklopove može se dalje razrađivati kako je Bog milosrdan u svome odnosu prema ljudima, jer njemu i pristaje milosrđe. Naime, kao što je već rečeno, milosrđe ide poglavito od onoga tko je na višoj ljestvici i u boljem položaju pa na niže: od Boga prema ljudima, od kralja prema podanicima, od onih koji imaju moć prema nemoćnima.

Oznaka za Boga koji je milosrdan i milostiv nalazi se kao klasičan tekst u Knjizi Izlaska: »Jahve! Jahve! Bog milosrdan (’ēl rahûm) i milostiv (venanûn), spor na srdžbu (’erek ’appajim), bogat ljubavlju i vjernošću (verab hesed ve’emet), iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup…« (Izl 34,6–7).

Božje milosrđe – proizlazi iz teksta – obogaćeno je njegovom milostivošću, sporosti na srdžbu i bogatstvom ljubavi i vjerno16

sti prema ljudima u nevolji. Gotovo da je tom izjavom definiran Bog u svome načelnome odnosu prema ljudima. Bog, istina, kažnjava zlo, ali je njegova strpljivost neusporedivo veća od bilo kojega oblika zla i pokazuje razmjere koje nije lako ljudskim razumom dokučiti, jer ta strpljivost kao milosrđe dolazi iz dubine Božjega bića i obuhvaća čovjeka čak i u njegovu zlu ponašanju pokušavajući mu pomoći.

U nekim starozavjetnim biblijskim knjigama Bog pokazuje milosrđe i onda kad je narod sagriješio, ako ga zamoli i obrati mu se za pomoć. U proročkom iskustvu Bog je prikazan u Hošeinoj knjizi kao onaj koji neće dati maha srdžbi jer mu je srce uznemireno. Hošea, naime, vidi kako se u Božjemu srcu vodi borba između srdžbe i milosrđa i kako milosrđe na koncu pobjeđuje i zbog toga Bog se neće dati povesti za srdžbom i osvetom na narodu (Hoš 11,8). Zahvaljujući Božjem milosrđu narod će, iako opterećen nevjernošću i izdajom, opet postati u Božjim očima i Božjem srcu Mila. Božje milosrđe opisano je snažnim antropomorfnim izričajem kako se u Bogu trese srce kad treba kazniti Efrajima. Stoga Hošea poziva narod na vraćanje Gospodinu koji će mu se zasigurno smilovati, jer je milosrdan i milostiv i spreman uvijek pomoći u nevolji.

Pa ipak, u Starome zavjetu najdalje je otišla Knjiga proroka Jone u opisu Boga milosrđa i njegova smilovanja, čak i okrutnim neprijateljima kao što su to bili Ninivljani. Tek u četvrtom poglavlju Jonine knjige biva jasno zašto Jona bježi od Boga. Jona bježi od Boga praštanja i milosrđa, jer se ne slaže da se Bog smiluje i neprijateljima Izraela. U 4,2 Jona izrijekom navodi razlog svoga bijega od Boga: »Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš, jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem (ljubavlju) i da se nad nesrećom (zlom) brzo sažališ.« Jonino neslaganje s Gospodinom leži u poznavanju Boga kao milosrdnoga i opraštajućega Boga. Jona se jednostavno ne 17

slaže s takvom slikom Boga koji je spreman na smilovanje i opraštanje, čak i Ninivljanima. Jona želi da Izraelovi neprijatelji budu i Božji neprijatelji i ne želi vjerovati u Boga praštanja i smilovanja neprijateljima vlastitoga naroda. Pa ipak, Bog nastoji otvoriti Joni oči za svoje postupanje i poziva proroka da kroči također putem milosrđa i opraštanja.

Pri tome na vidjelo izbija činjenica kako su svi sudionici događanja u Joninoj knjizi podjednako potrebni Božjega praštanja i smilovanja. Mornari da bi jednostavno preživjeli oluju na moru, prorok da bi se konačno izvukao iz utrobe čudovišta i iz dubina mora u koje je svojom krivnjom zapao, Ninivljani da bi se Bog odvratio od svoga gnjeva kojim im se bio zaprijetio i da bi im se u konačnici smilovao, Jona da bi se odvratio od svoje osvetoljubivosti prema Ninivljanima i ljutnje prema Gospodinu te da bi u konačnici prihvatio Božji način djelovanja. Čak su i životinje i priroda potrebni Gospodinova smilovanja kako bi opstali. Gospodinovo praštanje i smilovanje zahvaćaju cjelokupnu stvarnost i omogućuju joj opstanak. Božji način djelovanja konkretno pokazuje kako je život moguć samo na temelju milosrđa i potpunoga praštanja, prije svega Gospodinova milosrđa i praštanja ljudima grešnicima, ali isto tako milosrđa i praštanja jednih drugima.

No ne samo da se Bog pokazuje kao Bog milosrdnoga lica i milostiva srca nego se i ljudi trebaju međusobno vladati kao što se ponaša i sam Gospodin. U tom smislu u Psalmima odjekuju vapaji grešnih ljudi prema Bogu: »Smiluj mi se, Bože!«, ili pozivaju na zahvaljivanje Bogu koji uvijek iznova prašta ljudima, osobito onima koji se nalaze u nevolji i obraćaju njemu, a Bog se pokazuje kao zaštitnik siromaha, udovica, potlačenih, odbačenih i ugnjetavanih. Bog vidi nevolje, čuje vapaje i dolazi ljudima u pomoć. Na tom je tragu vrlo snažan tekst o Božjoj spasiteljskoj djelatnosti u Izl 3,7–8: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu, nastavi Jahve, i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga 18

izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko.« Bog vidi, čuje i poznaje čovjekovu situaciju, što samo upućuje na blizinu Boga prema ljudima.

Ono što je potrebno da učini grešnik jest ne dopustiti da mu otvrdne srce i da na taj način ne bude u stanju prihvatiti Božji poziv. Zapravo, Bog nikad ne želi smrti grešnika. To je temeljna poruka svih starozavjetnih tekstova. Bog je uvijek spreman prihvatiti ruku čovjeka grešnika i čuti njegov vapaj za pomoć, što se osobito dobro iščitava iz Psalama. Božja ljubav i srdžba veći su od bilo kakva čovjekova grijeha i zla. Čak i Stari zavjet iznosi one snažne riječi koje se odnose na Boga da mu je milosrđe milo, a ne žrtve i da postiti znači pomoći siromahu, udovici i siroti. Bog ističe kod Hošee i razloge takvoga svoga ponašanja: »Ja sam Bog, a ne čovjek!« (Hoš 11,9).

Bog iz svoje dobrote, milosrđa i opredijeljenosti za praštanje uspostavlja svoje odnose prema ljudima, ali očekuje i da ljudi na toj osnovi Božjega milosrđa i praštanja zasnivaju svoje međusobne odnose.

3. Bog Isusa Krista U Novom zavjetu Bog se pokazuje u Isusu na djelu kao istinski Bog milosrđa. Opisujući Isusa kao Velikoga svećenika, Poslanica Hebrejima u 2,17 iznosi dvije bitne oznake svećenika: da je ovjerovljen (pistis) kod Boga te da može zastupati svoju braću kod Boga, i da bude u svemu jednak (eleēon – milosrdan) ljudima. Isus je doista kod Boga onaj koji je dao vjerodajnice svojim životom i djelom, a s druge strane Isus je milosrdan prema ljudima u svim njihovim situacijama.

Osobito Lukino evanđelje prikazuje Isusa kao posve milosrdnoga. Luka pokazuje kako je Isus osobito blizu siromasima, grešnicima, otpisanima. Isus s njima objeduje i druži se, tako da ga njegovi protivnici nazivaju prijateljem carinika i 19

grešnika. Ali jednako tako, u Lukinu evanđelju dolazi do izražaja Isusova ljubav prema ženama i strancima kao kategorijama koje su u to doba u društvu bile zapostavljene. Osobito je na tom tragu dojmljivo Lukino 15. poglavlje o izgubljenoj drahmi, o izgubljenoj ovci i o izgubljenim sinovima. Bog tu praktično djeluje poput Oca koji ima milosrđa za izgubljene sinove, izgubljenu životinju i izgubljenu stvar. Inače se Bog u NZ pokazuje kao dobri »Otac milosrđa« koji je svoje milosrđe iskazao mnogima, pa i Pavlu na putu u Damask koji je bio revni progonitelj kršćana.

Isus od svojih učenika traži da budu savršeni kao što je savršen njihov nebeski Otac (5,48), a Luka to izražava zahtjevom da budu milosrdni kao što je milosrdan Otac nebeski (6,36).

Značajno je svakako da se u Blaženstvima nalazi i ono blaženstvo o milosrdnima: »Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!« (Mt 5,7). S ovim blaženstvom započinje drugi dio od osam blaženstava. Osim toga, s ovim su blaženstvom povezana i sljedeća dva koja zajednički sačinjavaju jednu misaonu cjelinu: govor je o milosrdnima, o čistima srcem, o mirotvorcima. Ta blaženstva govore o pravilnom odnosu prema bližnjemu, odnosno o bratskoj ljubavi koju treba iskazivati prema bližnjemu. Očito je da su posrijedi konkretni oblici ljubavi prema bližnjemu. Božje milosrđe i ljudsko milosrđe međusobno su povezani, čak je to uočljivo i na leksičkoj razini.

Ovo je blaženstvo također blisko onome prvome o Božjim siromasima, a isto tako ima sličnosti i s četvrtim koje traži pravednost. Nije daleko tvrdnja da su milosrđe i pravednost međusobno nerazdvojno povezani i da sačinjavaju temeljno usmjerenje čovjekova djelovanja. Uostalom, pojmovi pravednosti i milosrđa u hebrejskom misaonom spektru nisu nikada nerazdvojno odvojeni jedni od drugih da bi sačinjavali neke apsolutne veličine.

I druga novozavjetna mjesta pomažu nam shvatiti što znači ljudsko milosrđe. Na kraju priče o milosrdnom Samarijancu 20

kaže se (Lk 10,30–37) za čovjeka koji je bio solidaran s čovjekom koji je ležao na putu izranjen: »Učinio je milosrđe s njime« (10,37). Mogu se izlučiti bitni elementi milosrđa: nevolja ili potreba bližnjega, samilost prema takvome, učinkovita pomoć onome koji je od nas očekuje. Čovjek koji je zapao među razbojnike i bio izranjen nije bio sposoban pomoći samome sebi, pa je zato Samarijanac imao samilosti i iskazao mu ljudsku pomoć. U tom se činu pokazuje ljubav prema bližnjemu i milosrđe kao sastavni i praktični dio te ljubavi.

U Jakovljevoj poslanici pojam milosrđe dolazi, kao i kod Mateja, tri puta i znači uvijek ljudsko milosrđe. U 2,13 autor kaže: »Jer nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom.« Tu se obećava eshatološko Božje milosrđe onima koji su u životu i djelovanju milosrdni. Čini se da je milosrđe bitni kriterij Božjega suda. Iako se ne objašnjava u čemu se ono sastoji, ipak se iz konteksta može uočiti da je riječ o postupku punom poštovanja prema siromasima (2,1–12) i o konkretnoj pomoći prema potrebnima (2,14–17).

U Jak 3,17 opisuje se prava mudrost i kaže se: »A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena.« Ovaj izričaj iz Jakovljeve poslanice pokazuje veliku bliskost s blaženstvima: blagost, čistoća, milosrđe, pravednost, mirotvorci, sve se to veže uz milosrđe. Milosrđe se pojavljuje kao bitan element istinske mudrosti. Takva mudrost pokazuje se u praksi kao milosrđe, jer donosi dobre i konkretne plodove.

Iz svega navedenoga proizlazi da se ljudsko milosrđe sastoji od tri bitna elementa koji se mogu tražiti u svakome pravome i autentičnome djelu milosrđa: slabost i potreba bližnjega koji iziskuju djelovanje, duboko i istinsko suosjećanje s konkretnim čovjekom u nevolji te učinkovita pomoć koju treba iskazati prema onima koji od nas očekuju pomoć i kojima možemo i trebamo pomoći. Milosrđe je zapravo konkretan odnos prema drugome koji se nalazi u nevolji i potrebi.

21

Povezivanje Božjega i ljudskoga milosrđa još jasnije dolazi do izražaja u Mt 18,33. Taj redak i njegov širi kontekst predstavljaju izvrstan komentar petog blaženstva o milosrđu. Nakon upozorenja Petru da treba oprostiti svome bratu ne sedam puta nego sedamdeset puta sedam, Isus utemeljuje svoj nauk o odnosu prema drugome na zornom primjeru usporedbe o nemilosrdnom sluzi (18,23–25). Milosrdni gospodar upozorava nemilosrdnoga slugu: »Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?« (18,33). Gospodarevo milosrđe opisano u usporedbi sastoji se u činjenici da je on odgovorio na molitvu sluge i smilovao mu se, oprostio mu sav dug i pustio ga na slobodu. Sluga kome je oprošteno puno više, zapravo sve, ne postupa tako prema svome drugu, nego milosrđe zamjenjuje okrutnošću.

Ovdje biva jasno da odnos prema ljudima određuje i njihov odnos prema Bogu, ali i obrnuto, da Božji odnos prema ljudima treba biti kriterij čovjekova odnosa prema drugima. To osobito vrijedi za milosrđe. Bitni oblik milosrđa zbog toga i jest opraštanje. Uzajamnost ljudske i Božje djelatnosti upravo s obzirom na opraštanje krivnji drugima, izražena je i u molitvi Očenaša kao nešto što je i te kako potrebno za normalan ljudski život na zemlji. Milosrđe kao djelo praštanja, dobrote i empatije trebalo bi voditi čovjekov život i uvijek iznova tražiti mogućnost pomoći čovjeku u nevolji, u najširem smislu riječi.

4. Milosrđe je temelj ljudskoga života Ukoliko je milosrđe određujući čimbenik u ljudskom ponašanju i djelovanju, onda je neophodno da odnosi između Boga i ljudi i ljudi međusobno budu prožeti upravo milosrđem. Ta bi činjenica trebala jednako tako određivati i pastoralno djelovanje kršćanskih navjestitelja kao i navješćivanje Boga čije je lice u Isusu bilo milosrdno, samilosno i blago. To bi bila odgo22

vorna i uzvišena zadaća svakoga čovjeka, a osobito onoga koji nastupa u ime Isusa Krista u njegovoj Crkvi.

Na tragu takvih potreba papa Franjo u svojoj buli Lice milosrđa piše: »Milosrđe je temelj na kojemu počiva život Crkve: Cjelokupno njezino djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima, ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa« (br. 10). Crkva kao zajednica Božjega milosrđa, upozorava papa Franjo, zaboravila je na milosrđe, ali i na praštanje koje iz njega dolazi: Ono se sve rjeđe susreće u djelovanju, ali i u propovijedanju. Već je papa Ivan Pavao II. bio upozorio na važnost teme milosrđa u suvremenom svijetu u enciklici Dives in misericordia i ukazao na potrebu njegova oživljavanja u kršćanskom životu.

Papa Franjo ističe da »Crkva ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe«. To je osobito važno jer na taj način se pokazuje koliko je sama zajednica Crkve vjerodostojna u suvremenom svijetu. U ovoj godini milosrđa papa želi da se Crkva otvori onim najsiromašnijim ljudima na periferiji društva i da bude njihov glas u ovome svijetu. Na kraju sve nas upozorava na potrebu duhovnih djela milosrđa: »Dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti« (br. 15).

Sve ovo što je ovdje izneseno na temelju Pisma, kao i na temelju bule pape Franje u vezi s milosrđem, koje je Božja i ljudska stvarnost, samo pokazuje koliko je ono potrebno u svakidašnjem životu i u međusobnim odnosima, koliko je o njemu potrebno razmišljati, govoriti, propovijedati i, što je osobito važno, milosrđe činiti. Navjestitelji evanđelja morali bi uvijek iznova razmisliti kakvo je to lice Boga kojega oni naviještaju i sebi i drugima. Je li to milosrdno lice Boga Isusa Krista ili pak lice vlastite slike Boga koja je napravljena prema vlastito23

me biću i vlastitim uskim kriterijima, pa je Bog stoga manji od naše vlastite slike o njemu? U ovim vremenima bremenitim raznovrsnim teškoćama, razočaranjima, neizvjesnošću, besperspektivnošću, beznađem, sebičnošću potrebno je vratiti se ponovno Bogu milosrđa, Bogu Isusa Krista, koji je veličanstveno velik u svojoj dobroti i milosrđu da daje da njegovo sunce sja i dobrima i zlima i da kiša pada i pravednima i nepravednima.

Na taj put evanđelja, ili još bolje povratka na put evanđelja, poziva nas i papa Franjo proglašavajući sljedeću godinu upravo godinom milosrđa i empatije za ljude na rubu društva, za sve koji očekuju od Crkve riječ ohrabrenja i ispruženu ruku milosrđa i praštanja, koji očekuju Boga koji im neće biti ugonitelj poreza i progonitelj zbog njihovih propusta i pogrešaka, nego Boga koji će ih razumjeti, biti prema njima empatičan i spreman primiti ih u svoju zajednicu, odnosno u kuću očinske ljubavi.

Upravo bi zbog toga bilo i te kako potrebno ponovno se vratiti izvorima evanđelja, autentičnome licu Boga kojega je objavio Isus Krist, njegovoj ispruženoj ruci i njegovu srcu koje strpljivo čeka svakoga čovjeka da se vrati u očinski dom ljubavi u kojem će mjesta biti za svakoga tko želi u njega unići.

Potrebno je stoga uvijek iznova iščitavati, razmišljati i propovijedati teme iz Lukina 15. poglavlja koje je jedan bibličar nazvao »evanđelje u evanđelju«. Time je htio izraziti misao da je u tom poglavlju iznesena doista Radosna vijest kao sažetak cjelokupnoga evanđelja.

Zar nije utješno imati takvoga oca koji strpljivo čeka sinove i izlazi im u susret ne postavljajući im pitanja o njihovoj krivnji, nego ih radosno prima u svoj dom ljubavi? Ljubav koja se očituje u usporedbi o ocu i dvojici sinova završava u velikoj radosti zbog promijenjenoga stanja. Ljubav iskazana kao konkretno milosrđe pomaže i mijenja i raduje se zbog toga te poziva i druge da u tome konkretno sudjeluju. Prema tomu, poruka koja proizlazi iz usporedbe na kraju jest poruka života i 24

poruka radosti. I život i radost temelje se na očevoj ljubavi. Bez nje mlađi bi sin ostao izgubljen i mrtav, a stariji zatvoren u svoj svijet koji bi se pretvorio u vlastito prokletstvo.

Usporedba o ocu i dvojici sinova pokazuje kako se Božja vladavina ostvaruje na zemlji samo na temelju Božje ljubavi kao milosrđa, koja omogućuje da se izgubljenost prevlada u ljubavi i milosrđu, a umišljena pravednost ispuni ljubavlju i milosrđem. Gdje se to konkretno doista i dogodi, nastaje čudesni, novi svijet u kojem će vladati odnosi ljubavi i milosrđa, a opće ozračje bit će ozračje radosti i veselja, zapravo ozračje života.

25