Kardinal Walter Kasper

MILOSRÄ?E

POLAZIŠTA 68

Prijevod: Ivan Ivanda Lektura: Marija Stela Filipović Korektura: Ivana Radenović Grafičko uređenje i oprema: Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz potporu Instituta Walter Kasper (Vallendar, Njemačka).

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0965-9 Tiskano u prosincu 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000919348.

KARDINAL WALTER KASPER

MILOSRĐE Temeljni pojam evanđelja – – ključ kršćanskoga života

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2015.

N asl ov izvornika:

Walter Kardinal Kasper, Barmherzigkeit. Grundbegriff des Evangeliums – Schlüssel christlichen Lebens © Verlag Herder GmbH, Freiburg im Breisgau 2012 © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.

SADRŽAJ Predgovor .............................................................. 9 I.

Milosrđe – aktualna, ali zaboravljena tema ............ 11 1. 2. 3. 4. 5.

II.

Vapaj za milosrđem ............................................ 11 Milosrđe – temeljna tema za 21. stoljeće ............... 17 Milosrđe – kažnjivo zanemarena tema ................ 21 Milosrđe pod ideološkom sumnjom .................... 27 Empatija i suosjećanje kao novi pristup ............... 30

Približavanja ......................................................... 35 1. Polazišta filozofskoga mišljenja ........................... 35 Prethodno jezično i objektivno promišljanje ........ 35 Temelji u antici i srednjem vijeku ........................ 36 Univerzalizacija i kritika suosjećanja u novom vijeku .............................................................. 39 Nova polazišta u 20. i 21. stoljeću ......................... 44 2. Tragovi u povijesti religije ................................... 50 3. Zlatno pravilo kao zajednička odnosna točka ....... 55

III.

Poruka Staroga zavjeta ........................................... 61 1. Jezik Biblije ....................................................... 61 2. Božje djelovanje protiv kaosa i katastrofe grijeha .. 64 3. Objava Božjega imena kao objava njegova milosrđa .......................................................... 66 4. Milosrđe kao Božja neistraživa, vrhovnička drukčijost ........................................................ 71 5. Božje milosrđe, svetost, pravednost i vjernost ....... 73 5

6. Božja opcija za život i za siromahe ...................... 77 7. Hvalospjev psalama .......................................... 80 IV.

Isusova poruka o Božjem milosrđu ....................... 83 1. 2. 3. 4. 5.

V.

Sistematska promišljanja ...................................... 111 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

VI.

Iskočio je konj ................................................... 83 Isusovo evanđelje o Očevu milosrđu ................... 88 Poruka prispodoba o milosrdnom Ocu ............... 92 Isusova proegzistencija ...................................... 96 Božje milosrđe – njegova pravednost – naš život ... 102

Milosrđe kao temeljno Božje svojstvo ................. 111 Milosrđe kao zrcalo Trojstva .............................. 121 Božje milosrđe – ishodište i cilj Božjih putova ..... 129 Božja volja za sveopćim spasenjem ..................... 136 Isusovo srce kao objava Božjega milosrđa ............ 148 Bog koji trpi s nama u svojem milosrđu .............. 155 Nada u milosrđe naočigled nedužne patnje ......... 160

Blaženi koji čine milosrđe ..................................... 171 1. Ljubav – glavna kršćanska zapovijed .................. 171 2. »Oprostite jedan drugomu« i zapovijed ljubavi prema neprijatelju ........................................... 178 3. Tjelesna i duhovna djela milosrđa ...................... 183 4. Nema jeftinoga, pseudo-milosrđa! ..................... 187 5. Krista susresti u siromasima .............................. 189 6. Milosrđe kao kršćanska egzistencija zastupništva .. 192

VII. Crkva u mjerilu milosrđa ...................................... 199 1. 2. 3. 4. 5. 6

Crkva – sakrament ljubavi i milosrđa ................. 199 Naviještanje Božjega milosrđa ............................ 202 Pokora – sakrament milosrđa ............................206 Crkvena praksa i kultura milosrđa ..................... 210 Milosrđe u crkvenom pravu? .............................. 219

VIII. Za kulturu milosrđa ............................................. 229 1. 2. 3. 4.

Veličina i granice moderne socijalne države ......... 229 Daljnji razvoj socijalnoga nauka Crkve ............... 235 Politička dimenzija ljubavi i milosrđa ................. 241 Ljubav i milosrđe kao izvor nadahnuća i motivacije .......................................................244 5. Društveno značenje djela milosrđa .....................249 IX.

Marija, majka milosrđa ......................................... 259 1. Svjedočanstvo o Mariji u evanđelju .................... 259 2. Svjedočanstvo u vjeri Crkve ...............................264 3. Marija, tip milosrđa .......................................... 269

Kazalo imena ................................................................. 273 Kratice .................................................................. 279

7

PR EDGOVOR

Ova je knjiga nastala od nacrta predavanja na duhovnim vježbama. No predavanje mi o Božjem milosrđu nikako nije uspijevalo. Nisu pomogla ni sva teološka istraživanja. Sljedećih sam godina stalno posezao za ovom temom. Razmišljanje i istraživanje doveli su me do temeljnih pitanja nauka o Bogu i o Božjim svojstvima, kao i do temeljnih pitanja kršćanske egzistencije. Ustanovio sam da je milosrđe, koje ima središnje značenje u Bibliji, uvelike palo u zaborav u sistematskoj teologiji, ili ga se obrađuje vrlo maćehinski. Kršćanska duhovnost i mistika su u ovom, kao i u drugim pitanjima školske teologije, znatno naprednije. Stoga u ovoj knjizi pokušavam teološko razmišljanje povezati s duhovnim, pastoralnim i društvenim promišljanjima o kulturi milosrđa. Mnogo toga je tek načeto. No usuđujem se nadati da ovo što je rečeno može biti poticaj mlađemu naraštaju teologa da preuzmu ovu nit i nanovo promišljaju kršćanski nauk o Bogu i praktične posljedice koje iz toga proizlaze, te da tako daju obris neophodnomu teocentričkom zaokretu u teologiji i životu Crkve. Pritom važna nakana mora biti prevladavanje otuđenja između akademske i duhovne teologije. Institutu kardinal Walter Kasper u Vallendaru, gospodinu profesoru dr. Georgeu Augustinu, gospodinu Stefanu Leyu i gospodinu Michaelu Wieningeru zahvaljujem za pregled rukopisa i uredničku obradu, a izdavačkoj kući Herder za kvalitetan izdavački posao. Kardinal Walter Kasper Rim, u korizmi 2012. godine

9

I.

MILOSRĐE – AKTUALNA, ALI ZABORAVLJENA TEMA 1. Vapaj za milosrđem Dvadeseto stoljeće, koje je iza nas, u raznim je vidovima bilo stoljeće strahota, a još mlado 21. stoljeće, koje je započelo terorističkim napadom na World Trade Center u New Yorku, ne obećavajući ništa dobra, i dalje teče bez izgleda da postane bolje. U 20. su stoljeću postojala dva okrutna totalitarna sustava, dva svjetska rata s oko 50 do 70 milijuna mrtvih samo u Drugom svjetskom ratu, kao i masovna ubojstva, zatiranje čitavih naroda, koncentracijski logori i gulazi s milijunima žrtava. U 21. stoljeću ugroženi smo nemilosrdnim terorizmom i nepravdom koja vapi u nebo. Zlorabe se i izgladnjuju djeca, milijuni ljudi protjerani su iz svojih domova. K tomu su i progoni kršćana sve češći, haraju prirodne katastrofe u obliku potresa, provala vulkana, tsunamija, poplava, suša. Sve su to, i još mnogo toga, »znakovi vremena«. Naočigled ove situacije mnogima teško pada govor o svemogućem i istodobno pravednom i milosrdnom Bogu. Gdje je on bio i gdje jest kada se sve to događalo i događa? Zašto on sve to dopušta, zašto se ne zauzme za nas? Nije li – tako se ljudi pitaju – sva ta nepravedna patnja najjači argument protiv Boga koji je svemoćan i milosrdan?1 Doista je nedužna patnja u novom vijeku mnogima postala stijenom ateiz1

Iscrpno o pitanju teodiceje v. pogl. V.7.

11

ma (Georg Büchner), jedino je opravdanje za Boga – tako se govorilo – to da ne postoji (Stendhal). Zar ne bismo morali – dalje se pita – naočigled upravo dijabolične provale zla, zanijekati Boga na veću slavu Božju (Odo Marquard)?2 Često govor o Bogu pada teško i onima koji vjeruju u Boga; i oni se često nalaze u tamnoj noći vjere u kojoj zanijeme uslijed beskrajne i nepravedne patnje u svijetu, naočigled teških udaraca sudbine, bolnih neizlječivih bolesti, naočigled strahota rata i nasilja. Fjodor Mihajlovič Dostojevski, koji je u vlastitom životu iskusio mnogo patnje i vidio je kod drugih, u svojem romanu Braća Karamazovi piše o djetetu na koje je jedan vlastelin, pred očima njegove majke, nahuškao svoje pse koji su ga rastrgali. Dostojevski tvrdi da takvu nepravdu koja vapi u nebo i patnju djeteta ne može nadoknaditi nikakva buduća harmonija. Stoga on vraća svoju ulaznicu u nebo.3 Romano Guardini, čovjek duboke vjere, ali i čovjek sklon dubokoj melankoliji, kada je već bio obilježen smrću, rekao je »da na posljednjem sudu ne će dopustiti da mu se samo postavljaju pitanja, nego će i sam pitati«. Nada se da će dobiti odgovor »na pitanje na koje mu ne može odgovoriti nijedna knjiga, ni samo Pismo, ni dogma ni crkveno učiteljstvo: zašto, Bože, zbog spasenja tako strahoviti zaobilazni putovi, patnja nedužnih, krivnja?«4 Patnja u svijetu jamačno je najvažniji argument modernoga ateizma. Drugi argumenti pridolaze ovomu, primjerice nespojivost tradicionalne kršćanske slike svijeta s današnjom znanstvenom, naturalističkom slikom svijeta koju 2 O. MARQUARD, Der angeklagte und der entlastete Mensch in der Philosophie des 18. Jahrhunderts, u: isti, Abschied vom Prinzipiellen, Stuttgart, 1981., 39–66. 3 F. M. DOSTOJEWSKI, Die Brüder Karamasoff, München, 1977., 394–399. 4 Nav. prema E. BISER, Interpretation und Veränderung, Paderborn, 1979., 132s.

12

određuje teorija evolucije ili novije istraživanje mozga.5 Svi su ovi argumenti polučili učinak. Doveli su do toga da Bog danas više ne postoji za mnoge ljude, a mnogi u najmanju ruku žive tako kao da Bog ne postoji. Čini se čak da većina njih tako može posve dobro živjeti, svakako nimalo lošije od većine kršćana. To je promijenilo način pitanja o Bogu. Jer, ako Bog za mnoge ne postoji, ili su postali ravnodušni prema njemu, onda prosvjed protiv Boga više nema nikakva smisla. Tada pitanja »zašto sva ta patnja« i »zašto moram trpjeti« prije vode zanijemjelosti i izostanku riječi. Danas se za mnoge više ne postavlja pitanje o milosrdnom Bogu, koje je toliko mučilo mladoga Martina Luthera; to ih pitanje ostavlja ravnodušnima i hladnima. Rezignaciju pred pitanjem smisla i s njom povezan defetizam ne nalazimo samo kod ljudi koje često prebrzo i prijezirno odbacimo kao površne; danas ih – kako je pokazao Jürgen Habermas – nalazimo i na području visoko promišljena filozofskoga mišljenja.6 Kod mnogih je mislilaca ostao osjećaj o onom što nedostaje.7 Tako pored raznolike tjelesne nevolje, koju je vrlo teško podnijeti, postoje i duhovna nevolja, gubitak usmjerenja i iskustva besmisla. »Kada presuše utopijske oaze, širi se pustinja banalnosti i bespomoćnosti.«8 Jer kada se napusti stare odgovore, zbog toga još nisu nađeni uvjerljivi novi odgovori. Nastala je praznina.

5 O starijoj problematici ateizma W. KASPER, Der Gott Jesu Christi (1982.) (WKGS 4), Freiburg i. Br., 2008., 63–108; o takozvanom »novom ateizmu« M. STRIET (prir.), Wiederkehr des Atheismus. Fluch oder Segen für die Theologie?, Freiburg i. Br., 2008.; M. HOFF, Die neuen Atheismen. Eine notwendige Provokation, Kevelaer, 2009. 6 Usp. J. HABERMAS, Glauben und Wissen, Frankfurt a. M., 2001., 27s. 7 J. HABERMAS, Ein Bewusstsein von dem, was fehlt, u: M. REDER / J. SCHMIDT, Ein Bewusstsein von dem, was fehlt, Frankfurt a. M., 2008., 26–36. 8 J. HABERMAS, Zeitdiagnosen, Frankfurt a. M., 2003., 47.

13

Ovu situaciju mnogi mogu hrabro podnositi i iznijeti. Oni zaslužuju naše poštovanje. Druge ona dovodi do očaja. Naočigled svijeta koji osjećaju apsurdnim, pitaju se: ne bi li bilo bolje da čovjek nije ni rođen? Za Alberta Camusa samoubojstvo je bilo jedini filozofski problem koji je trebalo shvaćati ozbiljno.9 No time čovjek ne niječe samo Boga, nego nijekanjem Boga niječe i sama sebe. Za druge su na mjesto bogova i straha od Boga sudca stupili strahovi od uvijek novih i drugih, anonimnih sablasti.10 Mnogi ljudi, koji razmišljaju, osjećaju ozbiljnost situacije i uvijek iznova tragaju za nekim rješenjem. Tih ljudi koji tragaju, kao i nepoznatih, anonimnih hodočasnika, ima više nego što obično slutimo. Oni osjećaju: ako se više ne postavlja pitanje smisla, onda to u konačnici znači napuštanje čovjeka kao čovjeka i gubitak njegova pravog dostojanstva. Bez pitanja o smislu i bez nade srozavamo se na razinu snalažljive životinje koja se može radovati jedino materijalnim stvarima. A tada sve postaje pusto i banalno. Više ne postavljati pitanje smisla znači napustiti nadu da će jednom ipak biti pravednosti. A tada bi nasilnik na kraju zadobio pravo, ubojica bi trijumfirao nad svojom nedužnom žrtvom. Zbog toga ne samo kršćanski vjernici, nego i mnogi drugi misleći i budni ljudi uviđaju da vijest o Božjoj smrti, drukčije nego što se Nietzsche nadao, nije oslobođenje čovjeka.11 Gdje se potamni vjera u Boga, tu ona – to je znao i sam Nietzsche – ostavlja prazninu i beskrajnu hladnoću.12 Bez Boga posve i bezizgledno izručeni smo usudu i slučaju svijeta i nevoljama 9 A. CAMUS, Der Mythos von Sisyphos. Ein Versuch über das Absurde, Düsseldorf, 1960., 9. 10 R. SAFRANSKI, Romantik. Eine deutsche Affäre, München, 2007. 11 F. NIETZSCHE, Die fröhliche Wissenschaft (WW II, ed. Schlechta), 126– 128. 205s. 12 Ibid., 127.

14

povijesti. Bez Boga više nema instance na koju se možemo pozvati, više nema nade u krajnji smisao i krajnju pravednost. To pokazuje: smrt Boga u dušama mnogih ljudi (Friedrich Nietzsche), »manjak Boga« (Martin Heidegger)13, »pomračenje Boga« (Martin Buber)14 – jesu istinska i najdublja nevolja. Ona pripada »znakovima vremena« i »najozbiljnijim danostima ovoga vremena«.15 Poznata je rečenica Maxa Horkheimera: »Spasiti bezuvjetan smisao bez Boga, isprazno je.«16 Theodor W. Adorno govorio je o »neizmislivosti očaja«17 i pisao: »Filozofija, koja je još jedina odgovorna spram očaja, bila bi pokušaj da se sve stvari promatra onako kako nam se predstavljaju sa stanovišta otkupljenja. Spoznaja nema svjetla osim onoga koje dolazi od otkupljenja i obasjava svijet: sve drugo iscrpljuje se u naknadnoj konstrukciji i ostaje djelić tehnike.«18 U Kantovu se smislu može govoriti o postulatu koji kaže: ako treba biti apsolutno dostojanstvo čovjeka, to je moguće samo ako Bog jest i ako je on Bog milosrđa i milosti.19 To u Kantovu smislu nije bio dokaz za Boga. Jer Kantov postulat počiva na pretpostavci da ljudski život treba uspjeti. Napuštanje ove pretpostavke može u nihilizmu, a odatle vrlo brzo i u cinizmu, završiti ubijanjem i usmrćivanjem. Stoga Kantov postulat nije dokaz, ali je jasno ukazivanje na to da u najmanju ruku pitanje o Bogu nije uklonjeno. Njime se odlu13

M. HEIDEGGER, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, Frankfurt a. M., 1951., 27. 14 M. BUBER, Gottesfinsternis. Betrachtungen über die Beziehungen zwischen Religion und Philosophie (WW 1), München, 1962., 503–603. 15 GS 19. 16 M. HORKHEIMER, Die Sehnsucht nach dem ganz Anderen. Ein Interview mit Kommentar von H. Gumnior, Hamburg, 1970., 69. 17 T. W. ADORNO, Negative Dialektik, Frankfurt a. M., 1966., 376. 18 T. W. ADORNO, Minima Moralia. Reflexionen aus dem beschädigten Leben, Frankfurt a. M., 1970., 333. 19 Usp. o tom pogl. II. 1.

15

čuje smisao ili besmisao bivanja čovjekom. To je razlog zbog kojeg se glas o Bogu može tako tvrdoglavo održati, usprkos svim prosvijećenim i pseudo-prosvijećenim argumentima.20 Nije se blamirala vjera u Boga, nego teorije onih koji su proricali nezadrživ napredak sekularizacije i postupno gašenje religije, koji su mislili da već mogu zazvoniti mrtvačko zvono vjeri u Boga.21 Ne mora se biti zastupnikom problematične teze o povratku religije; postoji i povratak ateizma.22 Ali smije se izreći poziv da još jednom iznova razmišljamo o Bogu. Pritom se ne radi samo o pitanju »postoji li Bog?«, koliko god ono bilo važno. Radi se o milosrdnom Bogu, Bogu koji je »bogat milosrđem« (Ef 2, 4), koji nas tješi, kako bismo i mi mogli tješiti druge (2 Kor 1, 3s). Jer, naočigled đavolskoga kruga zla, može postojati nada u novi početak samo ako svoju nadu možemo položiti u milosrdnoga, milostivoga i istodobno svemoćnoga Boga, koji jedini može postaviti novi početak i darovati nam odvažnost za nadu protiv svake nade i snagu za novi početak. Radi se, dakle, o živom Bogu koji oživljava mrtve i koji će na koncu obrisati svaku suzu i sve učiniti novim (Otk 21, 4s). Augustin, veliki crkveni učitelj Zapada, prema vlastitom je svjedočanstvu u svojem životu iskusio Božje milosrđe i blizinu naročito onda kada je najviše osjećao svoju udaljenost od njega. U svojim je Ispovijestima zapisao: »Tebi hvala, tebi slava, izvoru milosrđa! Što sam ja postajao bjedniji, ti si mi postajao bliži.«23 I dodao je: »Neka ušuti sa svojim hvalospjevom Bogu onaj tko najprije ne razmatra dokaze Božjega 20 R. SPAEMANN, Das unsterbliche Gottesgerücht. Die Frage nach Gott und die Täuschung der Moderne, Stuttgart, 2007. 21 O složenoj temi sekularizacije usp. standardno djelo C. TAYLORA, A Secular Age, Cambridge (Mass.) – London, 2007. 22 Usp. o tom W. KASPER, Der Gott Jesu Christi (v. bilj. 5), 20–22; usp. bilj. 5. 23 AUGUSTIN, Confessiones VI, 16, 26.

16

milosrđa.«24 Doista, moramo šutjeti o Bogu ako ljudima u tolikim tjelesnim i duhovnim nevoljama ne znamo iznova izreći poruku o Božjem milosrđu. Pitanje o Božjem milosrđu i o milosrdnim ljudima danas je, nakon svih strahovitih iskustava 20. i još mladog 21. stoljeća, hitnije nego ikada. 2. Milosrđe – temeljna tema za 21. stoljeće Dvojica su papa u drugoj polovici 20. stoljeća jasno spoznala »znakove vremena« i upozorila da pitanje milosrđa treba iznova staviti u središte crkvenoga naviještanja i prakse. Ivan XXIII., papa buono, kako ga s ljubavlju nazivaju Talijani, prvi je prihvatio izazov. Već u njegovu duhovnom Dnevniku nalazimo mnoga duboka razmatranja o Božjem milosrđu. Ono je za nj najljepši naziv za Boga i najljepše oslovljavanje Boga, a naša mu je bijeda prijestolje Božjega milosrđa.25 On navodi Psalam 89, 2: »Misericordias Domini in aeternum cantabo.«26 Stoga je bilo u skladu s nutarnjim uvjerenjem Ivana XXIII., koje je dozrelo davno prije toga, i s njegovom dubokom osobnom nakanom, kada je 11. listopada 1962. godine u svojem smjerodavnom govoru na otvorenju Drugoga vatikanskog sabora rekao da Sabor ne namjerava samo ponavljati predani nauk Crkve; nauk je – rekao je Papa – poznat i utvrđen. Crkva se »oduprla zabludama svih vremena«. »Često ih je i osuđivala, ponekad i velikom strogoćom. No danas bi zaručnica Isusa Krista radije htjela primjenjivati spasonosno sredstvo milosrđa, negoli podizati oružje strogoće.«27

24

Ibid. VI, 7, 1. IVAN XXIII., Il giornale dell’anima e altri scritti di pietà, ured. L. F. CAPOVILLA, Cinisello Balsamo (Milano), 1989., 452. 26 Ibid., 149. 27 HerKorr 17 (1962/63), 87. 25

17

200