Laudato si'! Kako mijenjati stil života?

STJEPAN BALOBAN • DUBRAVKA PETROVIĆ ŠTEFANAC LAUDATO SI’! KAKO MIJENJATI STIL ŽIVOTA?

STJEPAN BALOBAN DUBRAVKA PETROVIĆ ŠTEFANAC (uredili)

LAUDATO SI’!

KAKO MIJENJATI STIL ŽIVOTA?

?? kn

ISBN 978-953-11-1337-3

CENTAR ZA PROMICANJE SOCIJALNOG NAUKA CRKVE

Lektura: Marijana Jakovljević, prof.

Korektura: M arijana Jakovljević, prof. doc. dr. sc. Dubravka Petrović Štefanac Grafičko i likovno uređenje: Marijan Osman Priprema za tisak: HILP, Zagreb

Izdaju: Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije, Ksaverska cesta 12a, Zagreb Kršćanska sadašnjost d.o.o., Marulićev trg 14, Zagreb Za nakladnike: Stjepan Baloban

Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o.

Naklada: 800 ISBN 978-953-6710-24-9 (Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve) ISBN 978-953-11-1337-3 (Kršćanska sadašnjost) Tiskano u rujnu 2020.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001071545.

STJEPAN BALOBAN DUBRAVKA PETROVIĆ ŠTEFANAC (uredili)

LAUDATO SI’!

KAKO MIJENJATI STIL ŽIVOTA?

CENTAR ZA PROMICANJE SOCIJALNOG NAUKA CRKVE KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2020.

CENTAR ZA PROMICANJE SOCIJALNOG NAUKA CRKVE – ZAGREB

Knjiga 1: S. Baloban (uredio), Socijalni nauk Crkve u hrvatskom društvu, Zagreb, 1998.

Knjiga 2: S. Baloban (uredio), Kršćanin u javnom životu, Zagreb, 1999.

Knjiga 3: S. Baloban (uredio), Kršćanstvo, Crkva i politika, Zagreb, 1999.

Knjiga 4: S. Baloban (uredio), Izazovi civilnog društva u Hrvatskoj, Zagreb, 2000.

Knjiga 5: S. Baloban (uredio), Hrvatska obitelj na prekretnici, Zagreb, 2001.

Knjiga 6: S. Baloban (uredio), Socijalna budućnost Hrvatske, Zagreb, 2002.

Knjiga 7: S. Baloban (uredio), Hrvatski identitet u Europskoj uniji, Zagreb, 2003.

Knjiga 8: S. Baloban / G. Črpić (uredili), Društveni konsenzus Hrvatske, Zagreb, 2006.

Knjiga 9: S. Baloban / G. Črpić (uredili), Socijalni kompendij: izazov i nadahnuće, Zagreb, 2007.

Knjiga 10: S. Baloban / G. Črpić (uredili), Ljubav u istini u društvenim pitanjima, Zagreb, 2012.

Knjiga 11: S. Baloban / D. Petrović Štefanac (uredili), Laudato si’! Kako mijenjati stil života?, Zagreb, 2020.

Predgovor U godini koja će u povijesti Europe i svijeta ostati upamćena po pandemiji COVID-19 Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije planirao je 17. ožujka 2020. godine održati međunarodni simpozij s naslovom Laudato si’! Kako mijenjati stil života? Pet dana prije održavanja (12. ožujka 2020.) simpozij je zbog pogoršane epidemiološke situacije uzrokovane koronavirusom SARS-CoV-2 odgođen. Ako prilike dopuste, održat će se 23. rujna 2020. godine. U međuvremenu je pripremljena za tisak ova knjiga u kojoj autorice i autori pod interdisciplinarnim vidom aktualiziraju iznimno važnu ekološku problematiku o kojoj velikim dijelom ovisi budućnost svijeta u kojem živimo.

Legitimno je pitanje: Zašto 2020. godine organizirati simpozij o socijalnoj enciklici pape Franje Laudato si’, koja je objavljena prije pet godina? Poznavatelji prilika u crkvenom životu zaključit će da je to zbog toga što se socijalna enciklika pape Franje Laudato si’. Enciklika o brizi za zajednički dom (24. svibnja 2015.) u međuvremenu profilirala u programski dokument Katoličke Crkve ad extra, to jest ta enciklika nudi poticaje i smjernice za djelovanje i utjecaj kršćana i Crkve na svijet u kojem živimo. Trajno pogoršavanje čovjekove situacije u odnosu na zaštitu njegova okoliša, kojemu se ne vidi kraj, kao i »svojevrsna nemoć« u odnosu na obranu od bolesti COVID-19, koja 5

velikim dijelom mijenja način čovjekova života diljem svijeta, iznova stavljaju u prvi plan odnos Boga Stvoritelja i njegovoga cjelokupnog stvorenja u kojemu je čovjeku namijenjeno da postane i ostane odgovoran upravitelj (usp.

Post 1,15), a ne neodgovoran razaratelj Božjega plana sa čovjekom i svijetom.

Nakon što je na iznenađenje mnogih bio izabran za rimskoga biskupa (13. veljače 2013.) i ubrzo nakon toga objavio svoju prvu encikliku Evangelii gaudium. Radost evanđelja (24. studenoga 2014.) koja je programski dokument za život Crkve ad intra, papa Franjo je objavom socijalne enciklike Laudato si’. Enciklika o brizi za zajednički dom (2015.) opet na neki način iznenadio i crkvenu i civilnu javnost. Ne zbog toga što se o ekološkoj tematici do tada nije u crkvenom socijalnom govoru raspravljalo, nego zbog specifičnog načina, pristupa i argumentacije kojom papa Franjo u socijalnoj enciklici Laudato si’ obrađuje ekološku tematiku i, nadasve, pozivom na iskren i cjelovit interdisciplinaran dijalog o »zajedničkom domu« koji je u opasnosti. Upravo to: način, pristup i argumentacija u Laudato si’ naišli su na odobravanje crkvene i civilne javnosti. Sve to je potaknulo mnogobrojne konkretne akcije.

Pojedine biskupske konferencije, crkvena teološka učilišta te katolička sveučilišta osnivaju različita tijela, urede, institute… koji se na osobit način bave proučavanjem i primjenom socijalne enciklike Laudato si’ na konkretan crkveni i društveni život. Tako je to u velikom dijelu svijeta gdje je prisutna Katolička Crkva sa svojim ustanovama. A Hrvatska? Potrebno je reći da je odmah nakon njezina objavljivanja u svibnju 2015. godine Laudato si’. Enciklika o brizi za zajednički dom i u Hrvatskoj naišla na veliko zanimanje u crkvenom, ali i u društvenom životu. O tome svjedoče brojni susreti, rasprave, predstavljanja, novinski prikazi 6

kao i poneki simpozij ili okrugli stol. U novije vrijeme u Hrvatskoj nastaju pojedini projekti i udruge posvećene Laudato si’, o čemu će biti riječ i u ovoj knjizi.

Ipak, u Hrvatskoj je do sada izostao značajniji institucionalni angažman na razini Crkve i teoloških učilišta, koji bi omogućio institucionalnu potporu različitim pozitivnim inicijativama kojih sasvim sigurno ima i u crkvenom i u društvenom životu. Dakle, institucionalna potpora na razini biskupske konferencije, (nad)biskupija, župa, kao i crkvenih učilišta, koja bi omogućila ne samo primjenu enciklike Laudato si’ na crkveni život u Hrvatskoj, nego i otvorila mogućnosti suradnje sa svim ljudima dobre volje u hrvatskom društvenom životu kojima je na srcu »očuvanje zajedničkoga doma«. Time bi se, prema riječima pape Franje, stvorili uvjeti za moguću suradnju i traženje putova »dijaloga koji će nam pomoći izaći iz spirale samouništenja, u koju trenutačno tonemo« (LS 163). Središnja poruka socijalne enciklike Laudato si’ upravo je poziv na dijalog na svim razinama »u brizi za zajednički dom«.

U svibnju 2019. godine obnovljen je rad Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije, koji je od početka svojega rada (1997.) na različite načine pridonosio traženju zajedničkih rješenja za brojna pitanja i probleme kojih u posljednjih 20-ak godina u Hrvatskoj nije nedostajalo.

Imajući u vidu trenutačnu situaciju i poteškoće oko konkretizacije Laudato si’ u Crkvi u Hrvatskoj, a polazeći od temeljne misije Centra, to jest da omogućuje prostore dijaloga, novo vodstvo Centra je uz suglasnost i poticaje Upravnog vijeća na čelu s predsjednikom mons. dr. Đurom Hranićem, đakovačko-osječkim nadbiskupom, organiziralo međunarodni interdisciplinarni simpozij o Laudato si’.

7

Ova knjiga/zbornik s naslovom Laudato si’! Kako mijenjati stil života?, donosi radove s tog simpozija. Zahvaljujući stručnjacima u različitim znanstvenim disciplinama koje se bave ekološkom tematikom, ova knjiga donosi interdisciplinaran pogled na zaštitu čovjeka i njegova okoliša u iznimno izazovnim i teškim vremenima u kojima živimo.

Prva dva teksta obrađuju pitanja klimatske krize te energije i gospodarskog rasta: Klimatska kriza: činjenice i posljedice (Mirko Orlić) i Gospodarski rast i energija: izvori i korištenje energije (Igor Dekanić).

Slijede tri teksta koja su usredotočena na tri važna pitanja kojima se bavi Laudato si’: Mudrost biblijskih izvještaja: »Okoliš je zajedničko dobro, baština cijeloga čovječanstva i odgovornost svih« LS 95, (Đurica Pardon); Vidljiva i nevidljiva moć tehnologije očitovana u tehnokratskoj paradigmi (Odilon-Gbènoukpo Singbo) i Kritika antropocentrizma u enciklici »Laudato si’« (Roman Globokar).

Dva sljedeća teksta bave se pitanjem zagađivanja okoliša: Kemikalizacija životnog prostora (Valerije Vrček) i Kako odgovoran pristup pitanju otpada mijenja stil života građana? (Slaven Dobrović).

Pitanje cjelovite ekologije, kao i dijalog kao put, obrađuju se u dva sljedeća rada: Cjelovita ekologija pape Franje – ključ za očuvanje zajedničkog doma (Volodymyr Šeremeta) i Putovi dijaloga za izlaz iz spirale samouništenja (Marijana Kompes).

Slijede radovi s okruglog stola Briga za zajednički dom: civilno-crkveni doprinos, koji je sastavni dio simpozija.

Kao uvod u konkretnu raspravu o brizi za zajednički dom na okruglom stolu jest rad Težiti novom stilu života: ekološko obraćenje i ekološki odgoj na svim razinama (Valentina Šipuš).

8

Slijede radovi koji na crkvenom i civilnom području u Hrvatskoj govore o različitim konkretnim aktivnostima: Projekt CRO Laudato si’. Prikaz znanstvenih i praktičnih aktivnosti (Miriam Mary Brgles); Udruga za očuvanje planeta »I stvori Bog zemlju« (Tihana Mojsinović); Na putu prema ekološkom obraćenju: Doprinos Crkve očuvanju zajedničkog doma u djelatnosti Ekološkog zavoda Ukrajinske grkokatoličke Crkve (Volodymyr Šeremeta); Otpad – središnji problem zaštite okoliša. Kako mijenjati stil života?

(Zlatko Milanović) i Koliko smo svjesni stvarnih opasnosti za čovjeka i prirodu? (Josipa Juričev-Sudac).

Zahvaljujemo svim autoricama i autorima koji su prije svega spremno prihvatili sudjelovati na međunarodnom simpoziju o Laudato si’, a nakon toga u uistinu kratkom vremenu pripremili svoje radove za objavljivanje u ovoj knjizi/zborniku. Riječ je o poznatim i priznatim stručnjacima na civilnom i crkvenom području, kao i o mlađim kolegicama i kolegama, što otvara mogućnost da Laudato si’ kao specifičan programski dokument Crkve zaživi u Crkvi i društvu u Hrvatskoj.

Budući da je riječ o interdisciplinarnoj suradnji i o autorima različitih struka i profila, bilo je potrebno pod metodološkim vidom poštivati njihove pristupe i način pisanja, premda smo pokušali uskladiti različite metodologije pisanja.

Poruka ove knjige mogla bi se sažeti u dio naslova koji glasi: Kako mijenjati stil života? Pod teorijskim vidom to zahtijeva promjene u načinu razmišljanja koje će – postupno – pod praktičnim vidom uroditi konkretnim promjenama u načinu svakodnevnoga života i rada. Vjerujemo da tekstovi u ovoj knjizi mogu tome pridonijeti. Treba, ipak, naglasiti da je temeljni tekst kojim se nadahnula većina autora socijalna enciklika pape Franje Laudato si’. Enciklika 9

o brizi za zajednički dom, koja predstavlja vademecum (svakodnevni podsjetnik) koji je potrebno imati uvijek pri ruci. Koliko je ta socijalna enciklika važna, govori podatak da je prigodom pete obljetnice objavljivanja Laudato si’ na razini Katoličke Crkve organiziran Tjedan Laudato si’ (16. – 24. svibanj 2020.), ali i – što je još važnije – Posebna godina obljetnice Laudato si’ (24. svibanj 2020. – 24. svibanj 2021.), u kojoj se upravo nalazimo.

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK objavljivanjem ove knjige daje svoj doprinos konkretizaciji sadržaja i poruka Laudato si’ upravo onako kako to traži crkveni dokument Na putu prema brizi za zajednički dom.

Pet godina od Laudato si’, koji je 18. lipnja 2020. godine predstavljen u Rimu, a predstavlja svojevrstan udžbenik za primjenu socijalne enciklike Laudato si’ na konkretan crkveni i društveni život.

Ova knjiga se objavljuje kao jedanaesta knjiga u nizu knjiga Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK sa suizdavačima.

Zahvaljujemo Kršćanskoj sadašnjosti kao suizdavaču i izvršnom nakladniku.

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u pripremi i uređenju ove knjige, a posebno tajnici Centra doc. dr. sc.

Dubravki Petrović Štefanac na zahtjevnom radu na metodološkom uređenju, kao i Hrvatskom institutu za liturgijski pastoral te posebno gospodinu Tomislavu Košćaku za pripremu i prijelom.

U Zagrebu, 15. srpnja 2020.

Stjepan Baloban

10

Odilon-Gbènoukpo SINGBO

Vidljiva i nevidljiva moć tehnologije očitovana u tehnokratskoj paradigmi Uvod Svako razvojno razdoblje ljudske povijesti, osobito znanosti i tehnologije, uvijek nosi određene izazove koji zahtijevaju brižno praćenje dinamike tog razvoja kako čovjek ne bi zastranio i sebe uništio. No, u novije vrijeme vrlo je lako ustanoviti da taj razvoj ide galopirajućom logikom na iznenađenje samog čovjeka, stvaratelja sadržaja znanosti i tehnologije. U svojoj socijalnoj enciklici Laudato si’, o brizi za zajednički dom, papa Franjo zabrinuto i s pravom primjećuje kako »nikada čovjek nije imao toliku moć nad samim sobom i ne postoji nikakvo jamstvo da će ju dobro koristiti, poglavito ako se promatra način na koji se njome služi«1. Ta konstatacija postaje poziv na promišljanje o unutarnjoj logici djelovanja suvremenih tehnoznanosti s ciljem raskrinkavanja glavnih karakteristika te logike i stvaranja određene etike humanosti ne samo prema čovjeku, već prema stvorenom svijetu.

PAPA FRANJO, Laudato si’ – Enciklika o brizi za zajednički dom (24. V. 2015.), Zagreb, 2015., br. 104 (dalje: LS).

1

75

Moć tehnologije uvijek se očituje putem dva pola.

S jedne strane imamo pol pozitivnih dostignuća koja čovjeku olakšavaju životne uvjete i pokazuju ljepotu ljudskih djela. S druge strane – zbog tehnološke ambivalentnosti – javlja se razorna dimenzija te moći koja utječe kako na čovjeka tako i na njegovu okolinu. Stoga papa Franjo ističe »tehnokratsku paradigmu« kao jedan od ljudskih korijena ekološke krize u kojoj se nalazimo. Ozbiljno promatranje suvremenih tehnoloških gibanja pomaže ustanoviti unutarnje povezivanje i umreženje raznih tehnologija sa svrhom poboljšanja čovjeka. Prema tomu se na poseban način očituje perfidnost tehnološke moći koja zadire u sva područja života – ljudsko, društveno i prirodno. U ovom članku pokušat ćemo iznijeti nekoliko glavnih karakteristika tehnološke moći i tehnokratske paradigme, te područja na kojima se ta moć danas konkretno očituje.

1. Tehnokratska paradigma kao paradigma moći 1.1. Lapidaran pogled u crkveni nauk o suodnosu tehnološke moći i okoliša

Enciklika pape Franje Laudato si’ javlja se kao vrhunac dugoročnog procesa intelektualnog i duhovnog zalaganja oko pitanja okoliša2 i utjecaja tehnologije na ljudski život općenito, i na okoliš posebno. Treba istaknuti da se crkveni nauk nikada nije suprotstavio znanosti kao takvoj, nego određenom poimanju znanosti koje čini od znanosti i tehnike svrhu po sebi. Glede tehnike ili tehnologije, Više o crkvenom nauku o ekologiji od Drugog vatikanskog koncila do pape Franje vidi: Kevin IRWIN, Commentary on Laudato si’. Examining Background, Contributions, Implementation, and Future of Pope Francis’s Encyclical, New York/Mahwah, NJ, 2016., 10-37.

2

76

spomenuto poimanje često ide putom učinkovitosti s kvantitativnim i maksimalnim rezultatima bez uzimanja u obzir (i ispravnog vrednovanja) iskorištenog izvora.

Zanimljivo je primijetiti kako prvi papinski spisi o ovoj tematici nisu previše uzimali u obzir objekt tehnike, odnosno okoliš. Razumljivo je zbog toga što tada tema ekološke krize nije bila toliko aktualna. U pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes tehnika je promišljena iz perspektive subjekta. U tom smislu, ona je izvor ljudskog razvoja i nije toliko podložna kritici, osobito pod vidom negativnih utjecaja na izvore. Tehnika je pozitivno vrednovana i prikazana kao činitelj gospodarskog razvoja, a njezina svrha nije samo nagomilavanje materijalnih dobara, već »služenje čovjeku, i to čitavom čovjeku«3. Nadalje, s obzirom da je papa Pavao VI. napisao svoju encikliku u kontekstu poraća kada je ekološki govor marginalan, a ekonomski razvoj smatrao se potrebnim i važnim za čovječanstvo, tehnika je u Populorum progressio (1967.) prikazana kao faktor razvoja i jedan od uvjeta za mir. Premda kritizira buduću tehnokraciju,4 tehnika ostaje ipak u okvirima služenja čovjeku. Prve naznake o granicama i posljedicama tehničkog mentaliteta na razvoj i okoliš pojavljuju se u apostolskom pismu Octogesima adveniens iz 1971. godine, gdje papa Pavao VI. ističe utjecaj ekonomskog razvoja na okoliš i ulogu tehnike u tom razvoju. Naime, takva uloga tehnike »ne prestaje stubokom mijenjati čovjekov DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), br. 64, u: Dokumenti, Zagreb, 2008. (dalje: GS).

4 Usp. PAVAO VI., Populorum Progressio – Enciklika o razvitku naroda (26. III. 1967.), br. 34, u: Marijan VALKOVIĆ (ur.), Socijalni dokumenti Crkve. Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Zagreb, 1991. (dalje: PP).

3

77

krajolik, način njegove spoznaje, rada, potrošnje i međuljudskih veza«5.

Tehnika je nanovo dobila jasan suodnos s pitanjem ljudskog rada godine 1981. u Laborem exercens pape Ivana Pavla II. Za njega je tehnika olakšavajući rad koji pomaže čovjeku da se ostvaruje i da se osamostali. Time je tehnika promišljena u svojoj subjektivnoj dimenziji kao izvor ostvarenja, odnosno emancipacije ljudske osobe po radu.

Ona je samo oruđe koje pomaže u toj svrsi. Na početku toga dokumenta nalazi se teza koju će Laudato si’ korigirati. Naime, »čovjek je slika Božja između ostalog po nalogu koji je primio od svog Stvoritelja da podloži, da vlada zemljom. Ispunjavajući taj nalog, čovjek, svako ljudsko biće, postaje odrazom djelovanja Stvoritelja svemira. Rad kao „prijelazna“ djelatnost – tj. koja izvire iz ljudskog subjekta, a okrenuta je prema vanjskom objektu – pretpostavlja specifično vladanje čovjeka „zemljom“ i sa svoje strane potvrđuje i razvija to vladanje.«6 Takva dominacija gotovo je uvijek bila izvor krivog odnosa između subjekta i objekta, između čovjeka i prirode, te svjedoči o tehnicističkoj viziji koja neminovno utječe na okoliš. Prva temeljna vrijednost rada nalazi se u samom čovjeku. Posljedično, tehnika je povezana s radom7 koji čovjeku »olakšava, usavršava, ubrzava i umnožava rad«8. Time je objektivna dimenzija rada (priroda) pomalo zasjenjena, i posljedično je sama tehnika pomalo očuvana od kritičkog pristupa.

PAVAO VI., Octogesima adveniens – Apostolsko pismo prigodom 80. obljetnice enciklike Rerum novarum (14. VI. 1971.), br. 22, u: Marijan VALKOVIĆ (ur.), Socijalni dokumenti Crkve (dalje: OA).

6 IVAN PAVAO II., Laborem exercens – Radom čovjek. Enciklika o ljudskom radu (14. IX. 1981.), br. 4, u: Marijan VALKOVIĆ (ur.), Socijalni dokumenti Crkve (dalje: LE).

7 Usp. LE 6.

8 LE 5.

5

78

Ekološki osjećaj Ivana Pavla II. jasnije se očituje u enciklici Centesimus annus iz 1991. godine. Tada je ekološki govor pronašao pravo mjesto u društvu. Papa ističe odnos između zemlje (prirode) i rada (tehnike) upućujući na suradničku dimenziju čovjekova rada sa Stvoriteljem. »Čovjek koji otkriva svoju sposobnost da preobražava, i u izvjesnom smislu da stvara svijet vlastitim radom, zaboravlja da se to odvija uvijek na temelju prvog izvornog dara stvari od Boga. Čovjek misli da može samovoljno raspolagati zemljom podvrgavajući je bez pridržaja svojoj volji kao da ona ne bi imala vlastita oblika i prethodne namjene koju joj je dao Bog. Čovjek tu namjenu, istina, može razvijati, ali je ne smije izdati. Umjesto da vrši svoju ulogu Božjega suradnika u djelu stvaranja, čovjek se stavlja na mjesto Boga te tako na kraju izaziva pobunu prirode koju više tiranizira nego njome vlada.«9 Pitanje moći nad prirodom je ovdje jasno postavljeno premda nije ključan izvor problema do kraja istaknut. Čovjek od subjekta rada postaje posredstvom tehnike objekt rada okrenuvši leđa moralnoj strukturi10 koja ga čini sustvarateljem na Božju sliku. Papa ističe demijuršku dimenziju tehnike. Naime, izmičući čovjekovoj kontroli, neminovno stavlja Božje stvorenje – okoliš i samog čovjeka – u opasnost. Može se reći da je ovaj dokument proročki i znakovit jer prvi put jasno stavlja u suodnos i čovjeka i prirodu. Dogodio se prijelaz iz subjekta u objekt koji treba promatrati pod vidom ekološke etike. Najveći naglasak je još uvijek na ljudskoj ekologiji. »Dok se s pravom vodi briga (…) da se očuva prirodni IVAN PAVAO II., Stota godina – Centesimus annus. Enciklika (1. V. 1991.), Zagreb, 22001., 37 (dalje: CA).

10 Usp. Isabelle PRIAULET, La question de la technique dans la perspective de la conversion écologique: de Gaudium et Spes à Laudato si’, u: Fabien REVOL (ur.), Penser l’écologie dans la tradition catholique, Genève, 2018., 351.; usp. PP 28.

9

79

„habitat“ raznih životinjskih vrsta kojima prijeti nestanak, jer se zna da svaka od njih daje poseban doprinos općem skladu na zemlji, premalo se nastoji oko toga da se održe moralni uvjeti autentične ‘ljudske ekologije’.«11 U svakom slučaju, i samo stvorenje jest dar Božji koji zaslužuje poštovanje, a to znači poziv subjektu da obuzda nekontroliranu moć tehnike.

Papa Benedikt XVI. ide još jasnijim putem. U Caritas in veritate (2009.) ističe svoju »vjeru« u napredak, ali i kritizira tehnički apsolutizam i kulturu smrti koji su povezani s tehnikom kada je prepuštena sebi izvan čovjekove odgovornosti. »Ideološko apsolutiziranje tehničkoga napretka, s jedne strane, odnosno koketiranje s utopijom o povratku čovječanstva u iskonsko prirodno stanje, s druge, dva su oprečna načina odvajanja napretka od njegova moralnoga vrednovanja i, prema tome, od naše odgovornosti.«12 Tehnika za njega nije nikada neutralna zbilja, stoga nju »valja uklopiti u zapovijed obrađivanja i čuvanja zemlje (usp. Post 2,15), koju je Bog dao čovjeku, i krijepiti onaj savez između ljudskog bića i okoliša koji mora biti odraz stvaralačke Božje ljubavi«13. Nema sumnje da je već ovdje otvoren put k ozbiljnom promišljanju o utjecaju tehničke moći nad okolišem. Kao što ljudska osoba posjeduje svoju svrhu u Bogu, tako i priroda treba biti očuvana od tehnokratske hegemonije. Stoga, na mjesto modela tehnokratske dominacije treba stupiti logika saveza između čovjeka i okoliša s ciljem teleološkog ostvarenja svekolikog stvorenja.14 CA 38.

BENEDIKT XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini. Enciklika o cjelovitom ljudskom razvoju u ljubavi i istini (29. VI. 2009.), Zagreb, 22010., br. 14 (dalje: CV).

13 CV 69.

14 Usp. Isabelle PRIAULET, La question de la technique dans la perspective de la conversion écologique: de Gaudium et Spes à Laudato si’, 354.

11

12

80

U svakom slučaju, jasno je vidljivo da rast ekološke krize utječe na način na koji socijalni nauk Crkve u papinskim dokumentima logično poprima novu dimenziju. Od utjecaja tehnike na subjekt ulazilo se u utjecaj tehnike na cijelo stvorenje.

1.2. Franjino proširenje vizije

1.2.1. Apsolutizacija instrumentalne slobode Valja istaknuti da Laudato si’ predstavlja temeljan zaokret u crkvenom nauku o ekologiji. Za papu Franju, i na tragu Benediktova nauka, tehnika nije puko oruđe, nego nosi u sebi specifičnu kulturu, dominantnu paradigmu koja se upliće u sve slojeve ljudske egzistencije, često u naše neznanje. Ekološka kriza i kriza vrednota povezane su, a unutarnje pustinje uzrokuju ekološke pustinje. Stoga je potrebno unutarnje obraćenje kako bi se čovjek oslobodio vladajuće »tehnokratske paradigme«15.

Papa Franjo zapravo raskrinkava epistemologiju koja se nalazi u korijenu suvremenih znanosti, a to je ta paradigma. Naime, dominantna logika je instrumentalni razum koji oblikuje i potiče na poimanje svijeta kao ukupnost resursa, bezobličnih sadržaja koji nemaju drugu vrijednost doli korist za čovjeka. Priroda je materijal čiji je jedini smisao da bude iskorištavana pomoću tehnoznanosti u službi ekonomije i liberalne industrije. Nadalje, Papin nauk o moći tehnokratske paradigme predstavlja određenu kritiku modernog društva koje promiče kraj metafizike i gubitak etičke paradigme kojom se jasno i prožeto

Taj se izraz u ovom obliku izričito koristi šest puta u cijelom dokumentu LS 101, 108, 109, 111, 112 i 122. No, koristi se i u drugim sintagmama i kontekstima kao što je tehnološko-ekonomska paradigma i sl.

15

81

artikuliraju priroda, dobro i svrhovitost ljudskih djelatnosti. Jedan od znakova takvog društva je upravo prenaglašena subjektivnost i autonomija slobode. Ovdje je subjekt odvojen od ostatka stvorenog svijeta i time upada u apsolutizaciju autonomije. Subjekt uspostavlja »znanstvenu i eksperimentalnu metodu, koja je već sama po sebi tehnika posjedovanja, dominiranja i preobrazbe. Kao da bi se subjekt nalazio pred bezobličnom stvarnošću, potpuno spremnom za njegovu manipulaciju« (LS 106). Događa se prevlast instrumentalne slobode bez granice. Takva sloboda povećava svoju moć pomoću instrumentalnog razuma i volje, te vodi čovjeka zapravo do nijekanja sebe samog, odnosno do nihilizma. Naime, u prenaglašenoj autonomiji, čovjek »su-rađuje tu sa sebe-pro-iz-vodnjom apsolutne slobode u znanstveno-tehničko-kibernetički totalitet, koji totalitet nije niti Božji niti čovječji, nego je u cjelini svojih sebemogućujućih mogućnosti sebe udjelovljujuće apsolutno Ništa. Apsolutna sloboda je ‘bit’ apsolutne znanosti, apsolutne tehnike, apsolutne kibernetike, ona je ono unutrašnje ‘globalizacije’, tj. apsolutna sloboda je ‘bit’ nihilizma.«16 Iz takvog apsolutizma nastaje nihilizam jer posrijedi je oprečnost između razuma i zbilje, s jedne strane, a etika biva odvojena od metafizike i religije, odnosno duhovnosti, s druge strane. Međutim etika bez duhovnosti, tj. bez vjere, ne može biti temeljan i objektivan korektiv društveno-ekoloških zbivanja i problema koje se želi riješiti samo bahatom i sveprisutnom tehnokratskom paradigmom. Jedino »vjera u transcendentnog Boga može stati na kraj toj ljudskoj bahatosti koja smatra da se svi problemi ovog svijeta mogu riješiti pomoću znanosti i tehnike«17. Jer Branko DESPOT, Razvoj čovjeka i tehnika, u: Stjepan BALOBAN, Gordan ČRPIĆ, Ljubav u istini u društvenim pitanjima, Zagreb, 2012., 183.

17 Dirk ANSORGE, Božja nježnost u svim stvorenjima: temeljna misao 16

82

takva vjera »postavlja temelje za određeni način poimanja i vrednovanja prirode. Upravo se time otvara mogućnost i javlja potreba za kritikom ‘tehnokratske paradigme’.«18 Opisana kao »jednodimenzionalna«, ta paradigma lišena vjere i etike svodi stvarnost isključivo na činidbenu dimenziju i time promašuje temeljan odnos između čovjeka i realnosti (njegove) prirode.

1.2.2. Antropološko-društvene posljedice tehnokratske moći Papina kritika nikako nije antimodernističko odbijanje tehnološkog napretka, nego je spasonosno upozorenje na slijepo povjerenje u tehnologiju za rješavanje ekoloških i općeljudskih problema. Uostalom, dokument znakovito navodi govor pape Ivana Pavla II. od 25. veljače 1981. godine predstavnicima Ujedinjenih naroda u Hirošimi – mjestu pogođenom razornom nuklearnom moći. »Znanost i tehnologija divni (su) plod ljudskog stvaralaštva koje je Božji dar.«19 Međutim, opasnost tih tehnologija za čovječanstvo nalazi se u čovjekovoj nesposobnosti da ispravno upravlja tom novom moći koju je stekao putem njih.

Stoga, analizirajući Guardinijevo promišljanje o paradoksu tehnološke moći pred kojom je čovjek pomalo izgubljen i lišen snažne samosvijesti, Papa zaključuje da je čovjek »nezaštićen i izložen samoj svojoj moći, koja nastavlja rasti, lišen sredstava da je stavi pod kontrolu. Može se raspolagati određenim površnim mehanizmima, ali možemo reći da mu nedostaju primjereno čvrsta etika, kultura i duhovnost, enciklike pape Franjo Laudato si’, u: Crkva u svijetu, 54 (2019.) 3, 391.

Isto.

19 LS 102, bilj. 81, IVAN PAVAO II., Obraćanje predstavnicima znanosti, kulture i visokih studija na Sveučilištu Ujedinjenih naroda, Hirošima (25. veljače 1981.), 3; AAS 73 (1981.), 422.

18

83

koji mu doista mogu postaviti granice i učiti ga prisebnom samosvladavanju« (LS 105).

Papa Franjo nanovo ističe ne-neutralnost plodova koje je iznjedrila tehnika, jer u sebi već nose određenu dinamiku i moć. Ne ovisi sve samo o načinu njihova korištenja, već je u njima upisana određena namjera upravo po tome što »oni stvaraju okvir koji u konačnici uvjetuje stilove života i oblikuje socijalne mogućnosti u smjeru koji diktiraju interesi pojedinih moćnih skupina« (LS 107). U ovim razmišljanjima lako je prepoznatljiva tehnološka teorija koja počiva na algoritmičkom upravljanju čovjekom i društvom. Riječ je o tzv. atmospheringu kao stvaranju digitalnog ambijenta i mentaliteta koji potiče na određen obrazac ponašanja20, odnosno na prihvaćanje onoga što ne bismo prihvatili u normalnim i prirodnim okolnostima. To je društveno-tehnokratski pritisak na čovjeka raznim tehnološkim sadržajima. Nameće tehnologiju kao glavni hermeneutski ključ za interpretaciju, razumijevanje i doživljaj egzistencije. Takav pritisak je plod tehnokratske moći koja dugoročno ne može izgraditi humano društvo jer stvara odnos podređenosti i robovanje tehnologijom. Ovdje se, prema Güntheru Andersu, rađa »prometejski stid«21 ili autosramoćenje kojim čovjek postaje klanjatelj vlastitoj proizvodnji, a odnosom dominira vlastit izum. Čovjek pridaje tehnološkim stvarima ontološku i duhovnu dimenziju, a sebe profanira, čineći nad sobom ne samo inferiornost po stupnju, već po naravi.

Dok unosi u tehnološke sadržaje eksponencijalni rast, Usp. Marie-Jo THIEL, L’essor des techniques de dépistage prénatal. Des questions d’éthique biomédicale et politique, u: Revue d’éthique et de théologie morale, 3 (2018.) 297, 73.

21 Günther ANDERS, L’Obsolescence de l’homme: Sur l’âme à l’époque de la deuxième révolution industrielle, Paris, 2002., 37.

20

84

učinkovitost, dotle se susreće s krhkošću, ograničenošću, nepredvidivošću kojom je obilježena njegova narav u usporedbi sa strojevima u neprestanom poboljšanju.

U neprestanom zakašnjenju u odnosu prema strojevima, upada u spomenuti stid i niječe vlastitu humanost.

Umjesto da priznaje taj stid kako bi se oslobodio, skriva se iza arogantne fasade i bježi u tehnološki napredak zatvarajući srce mogućem putu obraćenja.22 Nadalje, jedna od karakteristika tehnokratske moći nalazi se u činjenici da razdvaja umjesto da povezuje, i time daje izolirane informacije bez konzistentne i unutarnje povezanosti, te tako »dovodi do gubljenja osjećaja za cjelinu, za odnose koji postoje među stvarima, za širi obzor« (LS 110).

Solucionističkom i redukcionističkom logikom sam je život predan »situaciji uvjetovanoj tehnikom, koja se shvaća kao glavni ključ za tumačenje života« (LS 110).

Tehnologija i znanost pomalo zamjenjuju i samu religiju dajući tehnološka rješenja svim ljudskim problemima.

Zapravo, što je više društvo sekularizirano, više vlada taj tehnokratski pristup ljudskim problemima.23 Upravo zbog svoje velike moći, ovaj pristup tehnologiji može postati zamka koja nas vodi k ignoriranju kompleksnosti problema i cijeloga raspona ljudskog moralnog djelovanja koji ti problemi zahtijevaju.24 Vidljive posljedice takvog pristupa na pojedinca nalaze se u »kompulzivnom Usp. Isabelle PRIAULET, La question de la technique dans la perspective de la conversion écologique: de Gaudium et Spes à Laudato si’, 375-358.

23 Usp. Joseph THAM, From technopower to ecological conversion, u: Fernando Chica ARELLANO – Alberto García GOMEZ (ur.), Laudato si’: l’appello di papa Francesco: sviluppo agricolo e lotta alla fame, Italia, 2016., 95.

24 Usp. Vincent J. MILLER, The Theological and Ecological Vision of Laudato Si’: Everything is Connected, London – Oxford – New York – New Delhi – Sydney, 2017.

22

85

konzumerističkom mehanizmu (…), nasilnom konzumerizmu« (LS 203). Na društvenoj razini Papa ističe kako se ubrzavaju »učinci tehnoloških izuma na zapošljavanje, društvena isključenost, neravnomjerna raspodjela i korištenje energije i ostalih službi, rascjepkanost društva, porast nasilja i novi oblici agresivnosti u društvu, trgovina drogom i porast uporabe droge među najmlađima, te gubljenje identiteta« (LS 46). Drugim riječima, daleko od toga da uspostavlja ravnopravnost i blagostanje u društvu, tehnokratska paradigma stvara dodatan jaz i produbljuje te društvene probleme. Dakako da ima još nekoliko karakteristika koje ne smijemo zaboraviti, a to su kult neograničene ljudske moći, volja za dominacijom i manipulacijom, pretenzija na beskonačnu raspoloživost resursa, fragmentacija znanja, očaravanje stalnim novostima, prolaznost, površnost, kultura odbacivanja ili otpada (usp. LS 102-123).

2. Konkretna područja ostvarenja tehnokratske paradigme: moć konvergentnih tehnologija 2.1. Tehnološko-znanstvenim skokom do ispunjenog čovjeka

Humanistička filozofija razvila je ideju da čovjek svojim sposobnostima može graditi i postići ispunjen život putem znanosti, razuma, slobode i etičkih načela. Od prosvjetiteljstva možemo reći da humanizam postavlja univerzalnu vrijednost svakog čovjeka bez razlike. Vladao je projekt povezanosti i sklada između kulture i misli s jedne strane, i s druge između čovjeka, prirode i Boga. Techne je shvaćeno kao oruđe koje proizlazi iz same prirode i kojim se čovjek služi za svoje potrebe, ali ne da bi u svemu određivao i dominirao nad prirodom, a još manje nad 86

Sadržaj Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Mirko ORLIĆ Klimatska kriza: činjenice i posljedice . . . . . . . . . . . . . 13 Igor DEKANIĆ Gospodarski rast i energija: izvori i korištenje energije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Đurica PARDON Mudrost biblijskih izvještaja. »Okoliš je zajedničko dobro, baština cijeloga čovječanstva i odgovornost sviju« (LS 95) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 Odilon-Gbènoukpo SINGBO Vidljiva i nevidljiva moć tehnologije očitovana u tehnokratskoj paradigmi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Roman GLOBOKAR Kritika antropocentrizma u enciklici Laudato si’ . . . 101 Valerije VRČEK Kemikalizacija životnoga prostora . . . . . . . . . . . . . . . . 114 Slaven DOBROVIĆ Kako odgovoran pristup pitanju otpada mijenja stil života građana? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 Volodymyr ŠEREMETA Cjelovita ekologija pape Franje – ključ za očuvanje zajedničkog doma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Marijana KOMPES Putovi dijaloga za izlaz iz spirale samouništenja . . . . 150 289

Valentina ŠIPUŠ Težiti novom stilu života: ekološko obraćenje i ekološki odgoj na svim razinama . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Miriam Mary BRGLES Projekt CRO Laudato si’. Prikaz znanstvenih i praktičnih aktivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198 Tihana MOJSINOVIĆ Udruga za očuvanje planeta »I stvori Bog zemlju« . . . 218 Volodymir ŠEREMETA Na putu prema ekološkom obraćenju: Doprinos Crkve očuvanju zajedničkoga doma u djelatnosti Ekološkog zavoda Ukrajinske grkokatoličke Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 228 Zlatko MILANOVIĆ Otpad – središnji problem zaštite okoliša.

Kako mijenjati stil života? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 Josipa JURIČEV-SUDAC Koliko smo svjesni stvarnih opasnosti za čovjeka i prirodu? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 276 Podatci o autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 Popis knjiga u izdanju i suizdanju Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285

290

STJEPAN BALOBAN • DUBRAVKA PETROVIĆ ŠTEFANAC LAUDATO SI’! KAKO MIJENJATI STIL ŽIVOTA?

STJEPAN BALOBAN DUBRAVKA PETROVIĆ ŠTEFANAC (uredili)

LAUDATO SI’!

KAKO MIJENJATI STIL ŽIVOTA?

?? kn

ISBN 978-953-11-1337-3

CENTAR ZA PROMICANJE SOCIJALNOG NAUKA CRKVE