Kana, rujan 2020.

Kršćanska obiteljska revija PUTOVI CJELOVITE EKOLOGIJE

PČELE, KRAVE I OSTALA STOKA Godina LI

Rujan 2020.

9 | 555

Cijena 13 kn

Samo pet stvari

Da mali postanu veliki Katarina Pučar

Krešimir Cerovac

Vjeronauk školski sat koji čini razliku

Bog i virus

Saša Horvat

Zašto je religioznost ljudima prirodna?

Razgovor: STEPHAN SIGG

Ne moramo biti »supervjernici«, važno je da smo zaokupljeni vjerom Josip Grbac

Tonči Tadić

Bez interneta sam »AUT«

Povratak virusa i »nova normalnost«

Papa Franjo – Luigi Maria Epicoco

Peter K. A. Turkson – Vittorio V. Alberti

SVETI IVAN PAVAO VELIKI

HRĐA

Svećenik don Luigi Epicoco imao je više ugodnih razgovora s papom Franjom, od lipnja 2019. do siječnja 2020., a glavna tema bio je lik Ivana Pavla II. koji se, kako vrijeme prolazi, sve više pokazuje u čitavoj svojoj mnogostranosti.

Ovo je knjiga razgovora kardinala Petera Turksona, prefekta Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, i Vittorija Albertija, filozofa i djelatnika Dikasterija.

Papa kaže: »Ivan Pavao II. bio je slobodan čovjek, sve do kraja, a i u beskrajnoj nemoći koju je proživljavao, siguran sam da je uvijek sačuvao veliku pronicavost i veliku svijest o tome što znači za život Crkve. Možda su mu neka stanja uvećala boli, no sigurno je da je do zadnjega daha bio papa, bez kolebanja. Njegovo svjedočenje bilo je iznimno, sve do križa.«

Pobijediti korupciju u Crkvi i društvu S predgovorom pape Franje

U predgovoru knjige papa Franjo piše: »Kardinal Turkson – kao što se može razumjeti iz ovog dijaloga koji se postupno razvija prema preciznom hodogramu – istražuje različite korake u kojima se rađa i uvlači korupcija, od čovjekove duhovnosti do njegovih društvenih, kulturnih, političkih, pa čak i zločinačkih konstrukcija, objedinjujući te aspekte s obzirom na ono što je najveći izazov za nas: identitet i put Crkve.«

Na pitanje: »Čini se da su milosrđe i radost ključne riječi pontifikata Ivana Pavla II.?«, papa odgovara: »Ja sam učio od njega.«

Iz knjige saznajemo da korupcija izražava opći oblik neurednoga života paloga čovjeka. Riječ »korumpiran« doziva u pamet slomljeno srce, ukaljano nečim, uništeno poput tijela koje u prirodi ulazi u proces raspadanja i širi oko sebe neugodan miris.

Što je papa Jorge Bergoglio učinio i gdje se nalazio kad je čuo za izbor pape Ivana Pavla II., zašto je on velik i koje je njegovo naslijeđe, kao i mnoge druge zanimljive stvari, pročitajte uskoro u ovoj knjizi!

Korupcija je vrlo raširena u zapadnom svijetu, a na nju nije imuna ni Crkva. U ovoj knjizi pročitajte kako borbu Crkve protiv korupcije, organiziranog kriminala i različitih mafija objašnjava jedan »ministar« pape Franje.

Knjiga je jedno od dva najnovija izdanja u nizu »Razgovori – Svjedočanstva« biblioteke »Polazišta«.

Knjiga je također jedno od dva najnovija izdanja u nizu »Razgovori – Svjedočanstva« biblioteke »Polazišta«.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Rujan Cijena

LI 9/555 2020.

13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i

Dragi čitatelji, u nepredvidivim okolnostima prijeteće pandemije dočekujemo jesen, novu školsku godinu, nove početke. Trenutke neizvjesnosti može nadjačati kršćanska nada. Da ju lakše očuvate, mogli bi vam pomoći i tekstovi rujanskoga broja Kane. Želimo Vam stoga plodonosan put nade, vjere, školskih i radnih početaka! »Uspjeh – od njega čovjek sam uživa. Plod – od njega žive drugi.« (Phil Bosmans) Vaše uredništvo

Iz sadržaja Živjeti vjeru u doba pandemije bolesti Covid-19 Stjepan Baloban str. 7

Daleki i bliski Bog Darko Tepert str. 28

Humanitarna strana dječjih lica – radost osmijeha i služenje u tišini Leali Osmančević str. 48

Pozivamo Vas da se prijavite na Kanin newsletter kojim ćemo Vas obavijestiti o svim novostima i aktualnostima, pa tako i digitalnom obliku revije. Želite li primati Kanin newsletter, pošaljite nam svoju e-mail adresu na: ks.kana@gmail.com ili putem poruke na Kaninoj Facebook stranici. Kana Vas tako u svojim budućim digitalnim koracima neće zaobići.

energiju.

Rujan

2020.

3

Pitanje sadašnjega trenutka

Bez interneta sam »AUT« !

Bog ne iziskuje da imaš supermoderni mobitel kako bi s tobom mogao komunicirati. Traži samo tvoje lice.

K

oliko god pokušavali sami sebe uvjeravati kako je ova pandemija prolazna, poput mnogih koje poznajemo iz bliže i dalje prošlosti, ipak teško uspijevamo, pa i na ovim stranicama, govoriti o nečemu drugome, »zatvoriti oči« pred fenomenom Covida-19. Jer je ovaj fenomen toliko prisutan u našemu svagdanjem životu da bi se moglo činiti kako govoriti ili pisati o nečemu drugome nije ništa drugo nego zatvarati oči pred fenomenom koji radikalno mijenja naš sveukupni stil života. Iako je bilo mnogo pandemija tijekom povijesti, zacijelo nijedna od njih nije značila toliko radikalni pomak u našoj svakodnevici. Jednostavno zato što se nijedna pandemija u povijesti nije dogodila usporedo s pojavom globalizacije. Ako se u Europi dogodio pomor ljudi tijekom tzv. španjolske gripe, to Kinezi ili Japanci nisu niti znali niti osjećali. Osim toga, tijekom povijesti u bilo kakvoj pandemiji nije postojala nikakva moguća alternativa: ako si obolio, mogao si gotovo pasivno očekivati ili ozdravljenje ili smrt. I ljudi su se s time morali pomiriti. Za razliku od čovjeka 21. stoljeća. Zato nijedna pandemija u povijesti, ma koliko bila opsežna i teška, nije imala takvu moć mijenjanja stila života kao što to čini Covid-19.

1. Moć interneta Na stranu pitanje jesu li posljedice pandemije više pozitivne ili negativne, jedno je sigurno: one nisu prisutne samo dok traje 4

Piše: Josip Grbac

ova pandemija nego će obilježiti našu budućnost na duge staze. Pomislimo samo na poraslu moć i važnost interneta. S obzirom na to da su ljudi zbog korone morali ostajati kod kuće, na radnom zadatku pribjegli su internetskoj vezi. Ta je veza bila jedina moguća alternativa u školstvu, obrazovanju, odgoju. Prodavači različitih inter-

Internet više nije opcija, nego je postao nezaobilazan. Kada neka ljudska tvorevina postaje nezaobilazna jer nema alternative, evidentno je da tada strada ljudska sloboda. netskih usluga i informatičkih programa diljem svijeta bilježe rekorde u prodaji.

Pandemija je uzrokovala takvu maniju digitalizacije da je bilo kakav korak unatrag u mnogim segmentima postao nemoguć.

Bivši šef Googlea Eric Schmidt izjavio je kako su njegovu tvrtku mjeseci karantene diljem svijeta gurnuli unaprijed za deset godina. Tvrdi kako internet nije više opcija, nego je postao nezaobilazan. Sama ta činjenica govori kako se te posljedice prelamaju i na etičko-moralni aspekt našega života. Kada neka ljudska tvorevina postaje nezaobilazna jer nema alternative, evi-

dentno je da tada strada ljudska sloboda.

Govorimo o ljudskoj tvorevini, što znači da ljudi koji dirigiraju internetom i informatičkim programima imaju moć drugima nametati stajališta, odluke, uvjerenja, vrijednosti. To je svojevrsni novi fenomen u ljudskoj povijesti i kao takav krije mnogo nepoznanica.

2. Rađanje nove diskriminacije?

To, naravno, proizvodi negativne posljedice. Francuski novinar Julien Brygo na primjeru Francuske zorno pokazuje kako se u njegovoj zemlji tijekom nekoliko mjeseci društvo jednostavno pretvorilo u jedan »svijet bez kontakata«. Mnogo toga više neće biti moguće obavljati »i« preko interneta, nego »samo« preko interneta. Moći ćemo kupiti putnu kartu samo on-line, na isti način obavljati bankarske obveze, dogovarati liječničke pretrage. Do 2022. godine francuska vlada namjerava omogućiti da se sve građanske usluge obavljaju on-line, preko interneta. Spomenuti novinar tvrdi kako je digitalizacija uzela tolike mjere da posjedovanje jednoga kvalitetnog aparata za rad on-line postaje životno važno pitanje. To, naravno, automatski u drugi plan baca ili diskriminira velik dio populacije. Ima mnogo ljudi koji još uvijek nemaju mogućnost pristupa internetu ili se s tom, modernom tehnikom teško ili nikako snalaze. U Francuskoj je broj ljudi koji nemaju pristup internetu iznimno velik. Prošle godine svaki peti Francuz staGodina LI br. 9/555

riji od 18 godina imao je velikih poteškoća u korištenju internetom. Takvi su ljudi nazvani »barbarskim« nazivom »digitalni analfabeti«. Njima, tvrdi novinar Brygo, svijet zatvara svoja vrata, kao da su iz njega isključeni. Ne vjerujem da je u Hrvatskoj stanje bolje. I visoko razvijena Njemačka bilježi velik jaz među ljudima glede digitalizacije. Naime, kada je njemačka vlada predstavila internetski program koji svakom pojedincu omogućuje da on-line na neki način kontrolira stanje korone u vlastitoj okolici, ispostavilo se da je za uporabu toga programa potreban iznimno moderan »pametni telefon«. Štoviše, samo nekoliko godina star mobitel nije bio sposoban za takvu operaciju. Pojavila se u vezi s tim i uzrečica: »Sa starijim mobitelom si izvan utrke!« A čak u Njemačkoj, a kamoli u Hrvatskoj, ima vrlo puno ljudi koji si ne mogu priuštiti svake godine kupiti novi mobitel. Jesmo li tako stigli na prag nove diskriminacije?

3. Digitalizacija vjere?

I u pitanjima crkvenosti i življenja vjere digitalizacija i internet našli su svoje mjesto. Svetu misu možemo nedjeljom pratiti preko televizije, na internetu, na društvenim mrežama. Možemo putem Facebooka uživo pratiti bogoslužje, zavaljeni u fotelje. Ovakva smo rješenja primjenjivali u početcima, kada još nismo znali kako se ponašati, nismo imali dovoljno zaštitne opreme, nismo bili načistu s tim kako Rujan

2020.

se virus prenosi. Čak smo ljudima, pogotovo starijim osobama i djeci, savjetovali neka ostanu kod kuće. Sada smo, međutim, u pomalo drukčijoj situaciji. I u crkvama nastojimo održavati propisane mjere prevencije i zaštite, pazimo na razmak, na dotok svježega zraka, na dezinfekciju prostora prije i nakon mise… No ima još mnogo vjernika koji su se i u vjerskom smislu »trajno digitalizirali«. Opažam starije gospođe koje već mjesecima ne prelaze crkveni prag zbog straha od zaraze, ali mirno u većim društvima ispijaju kavu u kafiću.

Gledam djecu koja se mirno igraju bez ika-

nja pa do bolesničkog pomazanja. Ali Krist se nije rodio virtualno, nije ni umro virtualno, nije nas otkupio virtualno, čak ni čudesa nije činio »na daljinu« ili »on-line«.

Kao što postoji velika razlika između toga zahvalim li prijatelju preko SMS poruke ili mu zahvalim posjetivši ga u kući, tako je i s Bogom. I Bog očekuje da te vidi »oči u oči«.

Istina je da ljudi i danas imaju veliku potrebu za Bogom, za Njegovom pomoći. Često dolaze u crkvu s tom nakanom. Osjećaju da, kada su posrijedi problemi i njihovo nadvladavanje, digitalizacija nije dovoljna.

Bezlični i »on-line« pristup još nikoga ni-

Vjerojatno bi mnogima odgovaralo da i Crkva sve »digitalizira«. Ali Krist se nije rodio virtualno, nije ni umro virtualno, nije nas otkupio virtualno, čak ni čudesa nije činio »na daljinu« ili »on-line«. kva razmaka ili zaštite, ali ih još uvijek u crkvi nema. Malo vrijedi i naše opetovano opominjanje da misa na televiziji ili internetu trajno ne može zamijeniti osobno prisustvovanje. To može biti samo i isključivo privremeno rješenje. Jer i one gospođe iz kafića mogle su kavu popiti kod kuće. Ali su osjetile potrebu za druženjem s drugima. I ona djeca imaju potrebu drugih kako bi se igrala. Pa zar se to ne odnosi na Boga, vjeru, Crkvu? Vjerojatno bi mnogima odgovaralo da i mi »digitaliziramo« sve, čak i primanje sakramenata, od kršte-

je ozdravio, utješio, istinski pomogao. Bog ne iziskuje da imaš supermoderni mobitel kako bi s tobom mogao komunicirati. Traži samo tvoje lice. Pa, ako ljudi, kada imaju potrebu za Božjom pomoći jer su bolesni ili imaju nekih drugih problema, dođu u crkvu jer osjećaju da je to Božji dom i da s Njim mogu razgovarati licem u lice, bilo bi dobro da to isto čine kada mu se za udijeljenu pomoć hoće zahvaliti, a ne da to čine »on-line«, zavaljeni u kućnu fotelju. Ja ipak ne vjerujem da su internet i sveopća digitalizacija stigli i u nebo.

5

Da mali postanu

VELIKI

1. Zdravlje

2. Mudrost

P

D

očetkom nove školske godine, bez obzira na sve ovogodišnje okolnosti i posebnosti, valja nam promisliti o onome što je bitno u odgoju djece i što im je potrebno pružiti da bi mali postali veliki, odnosno da sazru u zrele i odgovorne ljude. Osim ljubavi, koja je uvijek temelj i okvir, smatram da je djetetu potrebno omogućiti – samo pet stvari.

Prva od tih pet stvari jest briga za zdravlje. Potrebno je kvalitetno uzdržavati djetetov život. Čuvati i njegovati kako bi dijete moglo fizički napredovati. Ponajprije djetetu treba osigurati dovoljno kvalitetnoga sna. I to u pravo vrijeme i na pravi način. Kako djeca bivaju veća, tako i problemi sa spavanjem bivaju veći, poglavito kod srednjoškolaca. Osim sna u pravo vrijeme i u pravim uvjetima, važna je raznovrsna i redovita prehrana. Jelo koje se sprema i jede polako. A treća stvar na koju moramo posebno obratiti pozornost u brizi za djetetovo zdravlje jest zaštita djeteta od prekomjerne izloženosti zvukovnoj i svjetlosnoj zagađenosti. Ne smijemo dopustiti da djeca postanu pasivni ovisnici o podražajima s ekrana, nego im valja smišljati izgrađujuće aktivnosti, što je više moguće u prirodi i na otvorenom.

8

Sad san naresa, doša san velik.

T. Z.

ruga briga kojom trebamo zagrliti dijete jest briga za njihov intelektualni napredak. Pomoći djetetu da usvoji znanje i stekne mudrost.

Na početku učenja potrebno je naučiti kako učiti. Kad dijete zna kako učiti, onda će doista učenje doživljavati kao nepredvidivu avanturu punu uzbuđenja i radosti. Dakako, važno je da dijete shvati da uči za život i da ocjene nisu najvažnija stvar u životu, premda ima momenata kada nam se čini da su ocjene presudne. Potrebno je jasno djetetu dati na znanje da je, premda je u razrednom kolektivu, ipak osoba sa svim svojim posebnostima i da se ne smije procjenjivati u odnosu prema drugim učenicima. Niti se podcjenjivati, niti precjenjivati. Svaka osoba uči svojim ritmom i svojim načinom i valja pronaći onaj koji je za neku osobu najučinkovitiji.

Važno je dijete naučiti birati informacije. Ne samo mediji nego, nažalost, i udžbenici sve manje razlikuju bitno od sporednoga i zato je potrebno u djetetu razvijati kriterije po kojemu će moći razvrstavati ono što ga sa svih strana pritišće. Da ne postane nemisleće biće koje sve upija, nego zrela osoba koja bira i uporabljuje samo ono što izgrađuje i pomaže u razvoju.

Godina LI br. 9/555

3. Vjera

B

udući da čovjek nije samo tjelesno i misaono biće, valja nam dati sve od sebe da djeca, kojoj smo darovani i koja su nama povjerena, napreduju i u milosti. Vjera, kršćanska vjera svoje utemeljenje ima u ljubavi. Stoga je potrebno da dijete usvoji po primjeru roditelja i župne zajednice svijest o tome da se u ljubavi vjeruje, da se vjera ljubavlju otkriva i po ljubavi prepoznaje.

U tom kontekstu razumijemo koliko je redoviti školski vjeronauk nužan za potpun razvoj djeteta. Ali jednako tako znamo da nije dovoljan jer mu iskustvo vjere, življeno u obitelji i župi, prethodi i nadograđuje ga. Nužnost povezanosti školskoga vjeronauka i župnoga iskustva življenja vjere pokazuje se starom slikom krilâ, pri čemu su nam oba krila potrebna da bismo mogli letjeti. A to je doista prikladna slika jer za let si, dušo, stvorena.

4. Talenti

P

remda roditelji imaju svoje želje i snove o životu svoje djece, nikada ne bi smjeli popustiti napasti i postati oni koji će namjesto djeteta birati životni put. Ma koliko nama roditeljima bio prihvatljiv ili ne, dužni smo poštovati djetetov izbor dokle god nije usmjeren protiv njih, drugog čovjeka, prirode ili Boga.

Na isti smo način pozvani pomagati svakomu pojedinom djetetu da prepozna i razvija svoje talente. Da otkrije za što ima sklonosti i da se u tome razvija. Jer je prepoznavanje i razvijanje vlastitih talenata čin vjere kojim prihvaćamo suradnju sa Stvoriteljem koji je baš nama povjerio određenu karizmu kako bi bila nama na spasenje i drugim ljudima na korist.

Prečesto roditelji, imajući pred sobom vlastite ambicije i djetetov životni put, onemogućuju dijete da se razvija onim rit­ mom i u onom smjeru kamo ga srce vuče kako bi živjelo od Boga povjerene darove. Trebali bi znati da čovjek nije velik po onome što čini, nego po onome s kojom ljubavlju to čini te koliko kvalitetno i odgovorno. Trebali bi znati da nije važno kakvu će karijeru i status u društvu imati dijete kada odraste, nego hoće li u dubini svoga bića biti ostvarena osoba ispunjena istinskim zadovoljstvom, osjećajem korisnosti i zahvalnošću.

5. Dobročinstvo

P

eta stvar koju smo dužni omogućiti malima kako bi postali veliki jest prigoda da volontiraju, odnosno da iskazuju dobrotu drugim ljudima. Valja odgajati djecu za odnos s drugim ljudima. Za odnos prijateljstva i ljubavi. Za osjetljivo prepoznavanje čovjekovih problema i muka i želju da im se pomogne.

Jednako tako valja odgojiti djecu da budu sposobna u svojem životu prepoznati vlastite muke i probleme te na pravi način i od pravih ljudi potražiti pomoć. Jer je blagoslovljen svijet u kojemu ljudi znaju i primati i davati pomoć, ovisno o tome u kakvoj se situaciji nalaze.

Odgoj djece je mukotrpan posao zato što je svakodnevna aktivnost. Zato što odgajamo i riječima i šutnjom i poticajima i primjerom. Zato što je potrebno biti dosljedan. Upravo zato je odgoj blagoslovljen. Jer u odgoju se ne odgaja samo odgajanik nego se istodobno odgaja i odgojitelj.

Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.

Ante Jerković

H. G.

Rujan

2020.

9

Znanost i vjera

Bog i virus Znanost pokazuje da bez virusa ne bi bilo života kakav danas postoji na Zemlji

R

omano Guardini pomalo iznenađujuće je napisao: »Kad se s onu stranu groba nađem na Božjem Sudu, neću dozvoliti da Anđeo Smrti bude onaj koji samo pita, a ja opet onaj koji samo odgovara. I ja ću ondje pitati njega! Pitat ću ga ono, na što mi nijedna knjiga - pa ni sama Biblija (!) nije dala odgovora; ono čega mi nijedna dogma ni sveukupno crkveno učiteljstvo (!) kroz stoljeća nije protumačilo; ono, što nikoja filozofija ni teologija - a najmanje moja vlastita - nije uspjela riješiti... Da, pitat ću: zašto čovjek do Spasa dolazi preko bolnih stramputica patnje? Zašto nam je život zagorčen izobiljem zabluda i nasilja? Zašto toliki nevini bolno stradaju pod udarom Zla?... Nadam se, da ću ondje konačno čuti odgovor!« Zašto Bog, tvorac prirodnih zakona, nije stvorio svijet koji bi u svakom pogledu bio bolji, odnosno zašto dozvoljava da neke prirodne pojave poput pandemije virusa (ili potresa) imaju pogubne učinke na živote i imovinu? Drugim riječima, postavlja se pitanje: »Kako se takvi događaji mogu uskladiti s biblijskom vizijom, koja zakone prirode pokazuje kao očitovanje Stvoriteljeve ljubavi?« Teolozi kažu da, ako i nisu uvijek jasni Božji razlozi zbog kojih dozvoljava opasnosti koje izazivaju prirodni zakoni, to ne znači da ti razlozi ne postoje. Ti su razlozi izvan čovjekovog (sadašnjeg) znanja i spoznaja. To je obrazloženje za mnoge nedovoljno, odnosno nezadovoljavajuće. Ipak, u određenom smislu, duboko je to istina. Bog nam ne duguje nikakva 16

objašnjenja. Zbog toga je, primjerice, poruka Knjige Joba tako radikalna. Kad Job vapi za Bogom jer nepravedno pati, Bog mu ne odgovara objašnjenjem, već susretom.

Izvrsno razmatranje ove problematike dao je u knjizi »Neshvaćena ljubav - onkraj spontanih predodžbi o Bogu« brat Emmanuel iz zajednice Taizé, koji kaže da »Božju ljubav dovodi u pitanje odveć ljudsko poimanje svemoći. Potičući usto da se sam

Kad Job vapi za Bogom jer nepravedno pati, Bog mu ne odgovara objašnjenjem, već susretom. pojam Božje svemoći premisli polazeći od krajnje fundamentalnih značajki misterija ljubavi.« U tumačenju se često polazi od projekcije ljudske želje za svemoći i shvaćanja što je Bog Stvoritelj mogao. Uzimajući Boga kao biće poput drugih bića, smatra brat Emmanuel, vjernik ne uspijeva shvatiti da je božanska svemoć u osnovi nešto drugo od ljudske želje za nadzorom drugih bića i stvari. Čovjekovo posredovanje i samorazumijevanje, a time i shvaćanje Božjeg posredovanja, uveliko je uvjetovano ljudskom iskonskom psihološkom željom za udovoljavanjem. Rječju: u pitanju je nesvjesna projekcija i predodžba o Božjoj svemoći.

Neprijeporno je da je sve u svijetu uključeno u patnju te da na neki način sudjeluje u čovjekovom misteriju i u misteriju Isuso-

Piše: Krešimir Cerovac ve smrti i njegove veličanstvenosti nad prvim i predstojećim novim stvaranjem. U »Katekizmu katoličke crkve« piše: »Božje pripuštanje fizičkog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu, koji je umro i uskrsnuo da pobijedi zlo.

Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad iz istoga zla, ne bi izvukao dobro, putovima koje ćemo potpuno znati tek u vječnom životu.« I od tog tumačenja bi trebalo polaziti u objašnjenjima.

Zanimljiv je taj fenomen virusa. Prvi je virus otkriven krajem 19. stoljeća, a zarazio je polja duhana. Odakle potječu virusi? Nitko ne zna. Postoji više teorija. Vrlo je teško govoriti o njihovom podrijetlu. Svi su virusi mrtvi, ali živahni i izazivaju epidemije i pandemije. Nema ničeg živog u virusu. Dok bakterije, primjerice, dišu kisik ili ugljični dioksid, trebaju toplinu za rast i dijele se, virus ne raste i ne dijeli se. Ne diše, ne treba hranu, ne živi, ne umire. Sadrže neke od struktura i pokazuju određene aktivnosti svojstvene organskom životu, ali neke značajke nedostaju. Nedostaje im veći dio interne strukture i mehanizama koji karakteriziraju »život«, uključujući tu biosintetički mehanizam potreban za reprodukciju. Zato virus mora zaraziti (inficirati) neki organizam domaćina da bi od njega posudio stanični enzimski mehanizam te da bi tada mogao sam sebe kopirati. A »domaćini« mogu biti svi organizmi, od najvećih plavih kitova do najsitnijih bakterija. Pritom infekcije mogu biti u rasponu od neprimjećenih do smrtonosnih. Virus napada receptore na membrani stanice i čeka Godina LI br. 9/555

POTRAŽIT E U NAŠIM KNJIŽAR AMA ILI NA www.ks .hr

110,00 kn

Neshvaćena ljubav Onkraj spontanih predodžbi o Bogu

Brat Emanuel, Taize da ga grješkom stanica apsorbira. Kad jednom uđe, oslobađa se njegov genski materijal koji zatim, koristeći stanične resurse, stanicu pretvara u stroj za stvaranje novih virusa sve dok ta stanica ne umre. Novostvoreni virusi sele se dalje i ponavljaju taj proces u susjednim stanicama.

Jedino oružje protiv virusa su čovjekova antitijela. A nekim čudnim procesom bijela krvna tjelešca, umjesto da stvaraju antitijela, postaju proizvođači novih virusa.

Kako, dakle, ubiti nešto što ne diše, ne hrani se, ne živi i ne umire? Zašto takvo nešto uopće postoji? Koja je njegova svrha? Zašto ga je uopće Bog stvorio? Kategorizacija virusa kao nešto neživo tijekom većeg dijela moderne ere biološke znanosti imala je nenamjerne posljedice: navela je većinu istraživača da ignoriraju viruse u istraživanju evolucije. Konačno, međutim, znanstvenici počinju cijeniti viruse kao temeljne igrače u povijesti života. Znanost pokazuje da bez virusa ne bi bilo života kakav danas postoji na Zemlji. Da nema virusa, Zemlja bi bila doslovno preplavljena bakterijama. Bog ne pravi grješke, a virusi su doista od samog početka čudesni dio plana Stvaranja. Naglašavajući u enciklici »Laudato Si« »kako je sve međusobno povezano«, papa Franjo objašnjava da »prostor i vrijeme nisu neovisni jedno o drugom, a čak se ni atomi ili subatomske čestice ne mogu promatrasti odvojeno. Baš kao što su različiti vidovi planeta – fizički, kemijski i biološki – međusobno povezani, tako i žive vrste tvore mrežu koji nikada nećemo do kraja istražiti i razumjeti.« Rujan

2020.

Patnja i zlo mogu se razumijeti tek kad su povezani s nekim smislom. U današnjoj katoličkoj teologiji sve više prevladava uvjerenje da se problem patnje i zla ne može razumski protumačiti i da to zapravo nije ni potrebno. No, ipak, u primjeru Isusa Krista prepoznaje se odgovor. »Isus Krist je ljudsku patnju uzdigao na razinu otkupljenja«, govori sveti Ivan Pavao u apostolskom pismu »Salvifici doloris«. »Značenje patnje je nadnaravno, a u isto vrijeme ljudsko. Nadnaravno jer je ukorijenjeno u Božanskom misteriju Otkupljenja svijeta, a ljudsko jer u patnji čovjek sebe otkriva, svoju čovječnost, svoje dostojanstvo i svoju vlastitu misiju«. Očito je da je patnja dio čovjekova misterija.

Međutim, postoji jedan zanimljiv paradoks na koji je ukazao Gabriel Marcel: misterij patnje i zla često su korišteni kao argumenti protiv postojanja Boga ljubavi, no upravo je patnja u životu bila uzrok mnogih obraćenja i osnaživanja vjere. Jedno je sigurno: zamisao o Bogu koji kažnjava je totalno nekršćanska. »Tako mogu tvrditi samo oni, koji u svom umu ili srcu, kroz neznanje, sektaški fanatizam ili ludilo, nemaju istinsku sliku Boga Ljubavi i Milosrđa onako kako ga je objavio Krist«, izjavio je nedavno portugalski kardinal António Marto. A papa Benedikt XVI. na Svjetski dan bolesnika 2012. izjavljuje: »Netko bi mogao i danas reći da je možda bolest ili patnja kazna za vlastite grijehe ili nečije postupke, kao što su vjerovali naši preci. …

Kao kršćani vjerujemo da Bog ne kažnjava nikoga jer je sama ljubav i dobrota.«

Svatko, bio vjernik, nevjernik ili čovjek koji traži smisao, podliježe nesvjesnim projekcijama koje djelomično utječu na njegove spontane predodžbe o Bogu, a time i na osobna uvjerenja. Razotkrivajući taj utjecaj, ova knjiga pokušava ukloniti poglavite zapreke u traženju smisla ili na putu duhovnog života. Nastoji ukloniti sumnje da postoji Bog ljubavi dok u svijetu divlja zlo, zatim različite potajne strahove pred Bogom jer je čovjeku teško vjerovati u vlastitu dostojnost da ga netko ljubi, jer Boga zamišlja kao Biće koje je daleko i zastrašujuće, a suočen je i s neplodnim suprotstavljanjima između znanosti i vjere, psihologije i teologije, spolnosti i duhovnosti … Autor snažno naglašava da Bog jedino može ljubiti i poziva čitatelja da otkrije neshvaćenu Božju ljubav, krajnji smisao života, ljubav iz koje svaka ljudska ljubav može crpsti i žudnju i snagu, u svojem nezaustavljivom rastu. Brat Emmanuel pridružio se 1989. ekumenskoj zajednici u Taizéu, mjestu visoke kršćanske duhovnosti koje godišnje posjete desetci tisuća mladih iz cijeloga svijeta. S dragocjenom pomoći koja mu je dolazila od plodnog susreta psihologije i teologije, on u ovoj knjizi uspijeva priopćiti najbitnije spoznaje i najuzbudljivija unutarnja otkrića, stupove svojega osamnaest godina dugoga samostanskog života.

BIBLIOTEKA: Polazišta FORMAT: 12,5 × 20 cm, 230 str.

GODINA IZDANJA: 2018.

UVEZ: Meki

17

Putovi cjelovite ekologije

Pčele, krave i ostala stoka Gdje ima mlijeka i meda, gdje stoka muče, bleji i mekeće, gdje pčele zuje – tu je obećana zemlja

S

tara je izreka da samo pčele i ljudi umiru, a ostala bića ugibaju. Dok žive i postoje, veselo zujeći svojim krilcima iz dana u dan obilaze od cvijeta do cvijeta. Za vrijeme svoga životnoga vijeka od samo 40 do 45 dana jedna medonosna pčela prikupi tek jednu žličicu meda. No nije samo skupljanje meda jedini posao kojim pčele obogaćuju svijet. Marno ispunjavajući posao skupljanja nektara, pčele prenose i pelud od cvijeta do cvijeta. Nektarom, pretvorenim u med, skupljaju prije svega hranu za sebe i svoju zajednicu, a prenošenjem peludi omogućuju plodnost biljkama koje služe za hranu i lijek ljudima i životinjama. Bez doprinosa medonosnih pčela naši bi stolovi bili goto-

Piše: Đurica Pardon

ta Einsteina: »Nestanu li pčele s planeta Zemlje, čovjeku kao vrsti ostaje još oko četiri godine života.« Iako su tijekom povijesti postojanja Zemlje od davnog mezozoika preživjele nekoliko izumiranja vrsta, ledenih doba i drugih izazova u kojima su nestali veliki dinosauri, ovi sitni kukci danas se nalaze pred mogućnošću potpuna izumiranja. Zbog umiranja pčela nije u opasnosti samo Međimurje nego i cijela Hrvatska, pa i čitav planet da postane Zemlja kojom više ne teče ni med ni mlijeko.

Zemlja kojom kaplje med i mlijeko U našim je krajevima poznata slika doživljaja iznenadne sreće i obilja kad nekomu »sjekira padne u med«. Ta izreka čuva u se-

Nestanu li pčele s planeta Zemlje, čovjeku kao vrsti ostaje još oko četiri godine života, rekao je fizičar Albert Einstein. vo prazni jer upravo one oplođuju gotovo 80 % biljnih vrsta kojima se hrane i ljudi i životinje. Bez pčela ne bi bilo ni drveća ni šuma, ni voća ni povrća, ni trava ni livada, a posredno ni mesa, ni mlijeka.

Rijetko koga nije zaprepastio nedavni pomor pčela u Međimurju. Tijekom jednoga tjedna umrlo je oko 60 milijuna pčela. Najmanje 1150 pčelinjih zajednica i njihovih košnica ostalo je bez života. Mnogi su se u danima žalovanja za međimurskim medonosnim pčelama sjetili izreke mudrog fizičara i mislioca suvremenog doba Alber36

bi sjećanja na iznenadno pronalaženje meda u prirodnom staništu divljih pčela koje se često nalazilo u duplji ili na krošnji šumskog drveća. I Biblija ima svoje izreke o izvanrednoj sreći i doživljaju obilja, a jedna od njih krije se u opisu obećane zemlje.

Iako smo zemlju koju je Bog obećao Abrahamu navikli nazivati »zemljom kojom teče med i mlijeko«, glagol zûb u biblijskom tekstu ne govori o obilju i prelijevanju, nego o kapanju i polaganom curenju meda i mlijeka, o stalnoj dostupnosti ovih blagodati. Riječ je o stvarnoj zemlji koja obilu-

je pašnjacima za stoku i o poljima bogatima raslinjem, neobrađenim područjima uz rub pustinje koji nije sličan plodnim i navodnjavanim poljima Mezopotamije i Egipta na kojima su se intenzivno uzgajale poljoprivredne kulture. Zemlja koju Bog obećava svome narodu tlo je pogodno za ispašu ovaca i koza. Intenzivno poljodjelstvo u takvim krajevima nije bilo moguće, ali je izabranom narodu bilo moguće živjeti od mlijeka i visokoenergijskih mliječnih proizvoda što su ih pružala njihova stada. U tom nedirnutom i poljoprivrednom djelatnošću neoštećenom području Izrael je mogao obilno napasati svoju stoku i trgovinom mliječnim proizvodima, sirom, vrhnjem i maslacem pribavljati druga potrebna dobra, vredniju imovinu, zlatni i srebrni nakit i novac. U takvom se kraju Izraelci nisu morali baviti intenzivnim poljoprivrednim radom, a plodnost zemlje nisu smatrali svojom zaslugom, nego darom Božjeg blagoslova. Ni mlijeko ni med nisu plodovi kultivirane poljoprivredne zemlje, nego plodovi nekultiviranih područja pašnjaka obraslih grmljem i divljim cvijećem gdje stoka nalazi hranu, a pčele obilnu ispašu. Dok su svoje šatore selili od jednog do drugog pašnjaka po neobrađenoj divljini, pronalazili su staništa divljih pčela medarica i skupljali njihov med smatrajući ga zdravim i ugodnim darom Božjim. Uz med, mlijeko i sir, na poljima njihova života nailazili su i na mnoge druge birane plodove: balzam, razne mirodije, mirisnu smolu, lješnjake i bademe, bob i leću (usp. Post 43, 11). Kraj u kojem su živjeli nipošto nije bio Godina LI br. 9/555

hranom siromašna pustinja, nego prostrane poljane na kojima su mogli ugodno i u priličnom obilju živjeti (usp. 2 Sam 17, 28).

Odgovornost za zemlju i njezina stvorenja Zemlja u kojoj su mlijeko i med stalno prisutni i dostupni dio je ispunjenja Saveza što ga je Bog obećao Abrahamu i njegovu potomstvu. Preduvjet života u toj zemlji jest izvršavanje Božjih zapovijedi i prijateljstvo s Bogom. Živjeti u zemlji kojom kapaju i cure med i mlijeko moguće je pod uvjetom da se održava krhka životna ravnoteža i da se previše ne iscrpljuje njezina plodnost. Svaki oblik pohlepe i preiscrpljivanja prirodnih izvora zemlje dovodio je u opasnost opstanak njegovih stada, a time i naroda samog. Ako bi prekomjerno napasali stada na jednome mjestu, uništili bi travu, grmlje i cvijeće pa bi zbog toga stradale pčele, a meda se više nije moglo nalaziti. Čuvanje okoliša i održiv život u skladu s prirodom bila je stalna zadaća Božjega naroda koji je živio na neobrađenim, šumovitim brdskim krajevima i grmljem obraslim poljanama Kanaana. Pravilo čuvanja plodnosti zemljišta na kojem žive i opasnosti od preiscrpljivanja tla ostalo je vrijediti čak i u ono vrijeme kad je Izrael potpuno zauzeo kanaansku zemlju i zavladao čitavim plodnim tlom te se počeo baviti zemljoradnjom. Svake je sedme godine, prema Božjoj zapovijedi, valjalo zemlju odmoriti od obrađivanja. Prekomjerni rad i iscrpljivanje zemlje, nepoštovanje ciklusa odmora tla od obrađivanja, cijeđenje plodnosti njiRujan

2020.

va jedan je od najvećih grijeha koji je Izrael mogao učiniti prema svojoj zemlji i prema svome Bogu (2 Ljet 36, 12). Kad su plodnost zemlje smatrali samo uspjehom svojih ruku i vlastita umijeća, med i mlijeko su prestali curiti i kapati. Odlazak u pustinju i udaljavanje s plodnoga tla bila je posljedica takvog ponašanja. Med i mlijeko su prirodni Božji darovi, darovi zemlje i Božjeg blagoslova, a ne samo plodovi ljudskog umijeća. Bog koji opskrbljuje svoj narod medom i mlijekom uvjetuje svoje darove održavanjem savezničkih i prijateljskih odnosa sa zemljom. Kad je čovjek u prijateljstvu s Bogom i s prirodom, tada i med i mlijeko kapaju u dovoljnoj količini da mogu zasladiti ljudski zajednički život i dati narodu dovoljno snage za preživljavanje čak i teških trenutaka povijesti.

Gdje ima mlijeka i meda, gdje stoka muče, bleji i mekeće, gdje pčele zuje – tu je obećana zemlja.

Kad med i mlijeko prestanu kapati U posljednje smo vrijeme suočeni s realnošću smanjenja broja stoke u našoj domovini. Barem polovica mlijeka koje pijemo i više od polovice mesa kojim se koristimo za svoju prehranu nije plod našega tla i naše zemlje. Podrijetlo meda što ga nalazimo na policama trgovina najčešće je skriveno iza raznih nepravednih praksi. Pčelari o tim problemima već mnogo godina govore, ali ih malotko čuje. Zemljoradnici su u velikim mukama. Stočari i uzgajivači mlije­čnih krava nalaze se pred stečajem.

Industrija mlijeka i mliječnih proizvo-

da već odavno nije u rukama pripadnika našega naroda. Mlijeko i med, meso, povrće i voće, nažalost, nisu više plod naše zemlje, naših pašnjaka i livada, naših voćnjaka i njiva. Često za takvu situaciju krivimo političare, grabežljive nakupce, međunarodne trgovačke lance. No umnogome smo tomu i mi sami kumovali. Ne pitajući se za podrijetlo proizvoda što ih kupujemo i ne kupujući proizvode porijeklom s tla naše domovine, na mnoge smo staje stavili lokot, mnoge povrtnjake i plastenike trajno zatvorili, mnoge nasade voćnjaka posjekli, mnogim pčelinjim zajednicama donijeli smrtnu presudu. Ključevi koji zatvaraju izvore hrane u našoj domovini u našim su rukama. Mi odlučujemo hoćemo li u povjerenju Bogu krenuti putem koji vodi prema zemlji kojom kapaju med i mlijeko ili ćemo ostati u ropstvu Egipta i Babilona gdje vlada trgovina ljudima i robom.

Naučimo na primjeru sitnih i malih pčela. Njihovo izumiranje i borba za njihov život neka nam budu poticaj na promjenu ponašanja. Pčelinja populacija na Zemlji u suvremenom dobu postala je gotovo potpuno ovisna o čovjeku i njegovoj zaštiti. Pitanje opstanka pčela nije samo pitanje hoće li u budućnosti biti meda.

Hoće li biti biljaka? Hoće li biti životinja?

Hoće li preživjeti ljudska vrsta? O opstanku pčela ovisi cjelokupni hranidbeni sustav. Kad med i mlijeko prestanu kapati, i naš je opstanak blizu kraju. Zvuči gotovo nevjerojatno da je Bog stavio na leđa toliku odgovornost tim sitnim i malenim zujavim stvorenjima – pčelama.

37

Laik u teologiji

TEOLOG(IJA) PR ED TEODICEJSKIM PITANJEM (1)

Čovjek patnje put je Crkve Rođena iz otajstva otkupljenja u Kristovu križu, Crkva je dužna tražiti susret s čovjekom osobito na putu njegova trpljenja.

B

iti kršćanin ne znači biti religiozan na neki određeni način, ne znači nešto od sebe učiniti (nekoga grešnika, pokornika ili sveca) na temelju nekih metoda.

To znači biti čovjek, i to ne neki tip čovjeka, nego čovjek što ga Krist stvara u nama.

Ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin, nego sudjelovanje u Božjim patnjama u svjetovnom životu« (Dietrich Bonhoeffer, Otpor i predanje, KS, Zagreb, 1993., 164). Ovaj opis kršćanina, koji daje utamničeni Bonhoeffer u pismu prijatelju datiranom 18. srpnja 1944., u središte stavlja temu koju izaziva životna situacija sadašnjeg trenutka krize: krističnost života rađa se sudjelovanjem u Božjim patnjama u svjetovnom životu. U idućim brojevima produbljivat ćemo ovo biti kršćanin kroz pitanje patnje. Već smo više puta istaknuli kako je J. B. Metz ustvrdio da smo se nekako u Crkvi i teologiji odviše brzo odrekli promišljati o patnji, odviše brzo smo imunizirali svoj govor o Bogu opravdavajući ljudsku patnju Božjom supatnjom.

O patnji »lebdećeg uzroka«?

I dok virus »slobodno lebdi zrakom«, ne znajući čiju će patnju sljedeću prouzročiti, kada želimo razmišljati o uzroku te patnje, moramo uzeti u obzir »lutajuću/lebdeću uzročnost« (kako se izrazio filozof Platon u Timeju 48 5b). Pitanje o patnji traži prekid s konvencionalnim ponašanjem i ophođenjem i zahtijeva uvijek, vraćajući se na 40

početak, nove odgovore. Zato patnja često rađa i trenutkom obraćenja, budi zaokret života. Zato nakon iskustva patnje, teologija i Crkva više ne mogu ići starim i konvencionalnim stazama.

Obično se teodicejsko pitanje postavlja uvijek nakon neke katastrofe, poput potresa u Lisabonu 1755. koji je izazvao na razmišljanje književni i misaoni genij primjerice

Piše: Branko Murić jekom njezina događanja, a teodicejsko pitanje izbija samo od sebe. Izdvojimo ovdje jedno zapažanje o pitanju zaborava prijašnjih navika i moda te navikavanja na novo stanje života pod kugom. Ono što čini apsurdnost (koja kod Camusa uvijek znači spoznaju i nadvladavanje situacije) jest da se stanovnici Orana usred kuge istodobno nalaze u procesu zaboravljanja prijaš-

Obično se teodicejsko pitanje postavlja uvijek nakon neke katastrofe. Sada je zanimljivo uočiti i promatrati kako ne živimo u nekom vremenu »post-katastrofe«, nego proživljavamo »teodicejsko vrijeme« u punom događanju (in eventu).

Voltairea ili Rousseaua. Sada je zanimljivo uočiti i promatrati kako ne živimo u nekom vremenu »post-katastrofe«, nego proživljavamo »teodicejsko vrijeme« u punom događanju (in eventu) i to je naš kairos koji moramo teološki osvijestiti i premisliti. Teodicejska se pitanja pojavljuju najčešće kao zamišljaj, poput Camusova romana Kuga.

Ono što nam Camus u svojstvu kroničara dr. Rieuxa prenosi o fiktivnim događajima iz gradića Orana, koji je po svemu bio moderan i bezličan, sada imamo ozbiljno u »globalnom selu« kroz pandemiju. Camus kroz protagoniste romana dr. Rieuxa, Othona, Tarroua ili oca isusovca Panelouxa pokazuje »katalizatorsku funkciju kuge« ti-

njih navika te stvaraju nove navike života s kugom – kugu, prihvaćajući je kao oblik i sadržaj svojega života. Ljudi su pritom, doduše, zadržali »patničko držanje nesretnika, ali više ne osjećahu žalost nesreće i patnje«: »Bez pamćenja i bez nade, oni se smještahu u sadašnjosti. Sve im je u stvari postajalo sadašnjost. Valja priznati da je kuga svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci« (Albert Camus, Kuga, ŠK, Zagreb, 1980., 124). Živjeti u sadašnjem trenutku bez sjećanja i bez perspektive budućnosti – to je apsurdnost života pretvorenog u trenutak. Susret s patnjom ne može, a da Godina LI br. 9/555

ne mijenja svijest. U tom procesu važnu ulogu imaju sjećanje i nada. Teodicejsko pitanje kroz osobni i kolektivni, zamišljeni ili stvarni, susret s »događajem patnje« nedužnih budi pitanje o pravednosti onoga koji svime upravlja i sve može dokončati, o Bogu, često ga stavljajući na optuženičku klupu povijesnoga procesa patnje.

Moderno rađanje »teodiceje« »Teodiceja« je izraz modernog čovjeka, ali se ne ograničava samo na njega. Izraz kao takav prvi put upotrebljava Gottfried Wilhelm Leibniz 1710. godine u spisu Essais de Théodicée sur la bonté de Dieu, la liberté de l’homme et l’origine du mal (Eseji o Teodiceji: O Božjoj dobroti, ljudskoj slobodi i porijeklu zla), a koji je plod njegove izmjene pisama i rasprave s pruskom kraljicom Sophie Charlotte. Djelo nije sustavno, ali iz naslova već možemo izvući područja koja su bila obuhvaćena teodicejom. Štoviše, premda Leibniz spomenuti izraz uporabljuje u naslovu, u djelu ga više ne upotrebljava, a i ne nudi definiciju toga pojma. Ono što nama može biti poticajno jest da novokovanicu Leibniz izvodi iz Svetoga pisma (Rim 1, 17 i 3, 5: theós – Bog + díke – pravednost). To znači da, premda je riječ o novom pojmu, stvarnost koja se želi obuhvatiti tim pojmom nadilazi njegovo vremensko i pojmovno ograničenje i pokazuje se univerzalnim. Ono što će se u daljnjoj filozofijskoj raspravi teodicejskog pitanja pokazati važnim, Leibniz u drugom Rujan

2020.

izdanju svoje Teodiceje 1712. godine uvrštava i jedan neovisan spis naslovljen Causa Dei u kojemu teodicejski problem postaje sudskim procesom. Leibniz se postavlja kao branitelj na sudu, braneći Boga od optužbe za zlo.

Vrlo brzo će se pojam teodiceje iskristalizirati kroz tri značenja: 1) filozofijsko proučavanje odnosa Boga i zla; 2) obrana

Za teologa postaje neizbježnom i neodgodivom vjerskom i intelektualnom provokacijom kako Božju svemoć i ljubav promišljati iz zbiljnosti povijesne patnje. pravednosti Božje usprkos postojanju zla u Božjim stvorenjima i 3) racionalna teologija. No još će u Leibnizovu stoljeću I. Kant poljuljati prvo područje istraživanja teodiceje svojim manjim spisom objavljenim 1791., a provokativno naslovljenim O ispraznosti svih filozofijskih pokušaja teodiceje (Über das Mißlingen aller philosophischen Versuche in der Theodicee). Kantova kritika želi problem premjestiti iz čisto teoretskospekulativnog u obzorje praktično-moralnog uma, tj. racionalne vjere i morala, pri čemu mu biblijski Job postaje modelom

prosvjetiteljskog moralno-etičkog pitanja pravednosti. S druge strane, Hegel će drukčije od Kanta, na kraju svoje filozofije povijesti zaključiti riječima da se radi o »pravoj teodiceji, opravdanju Boga u povijesti«. Čovjek patnje/trpljenja postaje put Crkve Za teologa postaje neizbježnom i neodgodivom vjerskom i intelektualnom provokacijom kako Božju svemoć i ljubav promišljati iz zbiljnosti povijesne patnje. Je li dostatno na to pitanje odgovoriti apologetski? Je li dostatno odgovoriti samo apstraktno? Ne čini se dostatnim tek stati u obrambeni stav pred »gromadom ateizma« (Georg Büchner upotrebljava taj izraz u drami Dantonova smrt). Osim intelektualnog stava, posebnost suvremenog odgovora prema čovjeku osjetljivom na patnju nedužnih trebao bi biti stav pathosa, afektivni stav vjere koja u svojem kodu ima zapisan taj temeljni osjećaj iz kojega klije nova nada. Budući da su trpljenje i patnja neodjeljivi od ljudskoga i zemaljskoga življenja (»sva stvorenja zajedno uzdišu i sva se skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad«, Rim 8, 22), Crkva je dužna tražiti susret s čovjekom osobito na putu njegova trpljenja: »Rođena iz otajstva otkupljenja u Kristovu križu, Crkva je dužna tražiti susret s čovjekom osobito na putu njegova trpljenja. U takvu susretu čovjek ‘postaje putem Crkve’, a taj je put jedan od najvažnijih« (Ivan Pavao II., Salvifici doloris – Spasonosno trpljenje. Apostolsko pismo [11. II. 1984.], KS, Zagreb, 2003, br. 3).

41

Obiteljski savjetnik

Humanitarna strana osmijeha i služenje u Fra Bonaventura Duda jednom je rekao: »Ako ideš ulicom i sretneš siromaha, a nemaš ništa da mu dadeš, uzdahni nad njim, da Bog čuje tvoj uzdah sažaljenja pa će se On pobrinuti i providjeti, samo nemoj proći bez osjećaja.«

N

ije floskula kada čujemo da djeca mogu mijenjati svijet. Floskula postaje samo onda kada to izgovaramo, a u izrečeno ne vjerujemo. Humanitarnost, snažno navezana na empatiju i potrebu za uočavanjem i pomaganjem Drugomu, neizostavan je dio dječjega odgoja i cjelokupnoga odrastanja. Iako nerijetko možemo čuti da su djeca najosjetljivija, najranjivija i najslabija društvena skupina, njihovo aktivno djelovanje u humanitarnosti može, i u najmanjim, lokalnim zajednicama, donijeti velike promjene i promijeniti perspektivu odraslih prema djeci i njihovoj nepobitno važnoj ulozi u društvu. Jedno od temeljnih dječjih prava jest i pravo na sudjelovanje, što je samo jedan od niza argumenata za njihovo aktivno uključivanje i poučavanje o važnosti humanitarnoga djelovanja tijekom njihova odrastanja. I s razvojnoga stajališta, učeći djecu pozitivnim i prosocijalnim obrascima ponašanja, kao 48

odrasli možemo odgajati još odgovorniju, zreliju i za Drugoga osjetljiviju djecu.

Poticanje na pomaganje Drugomu pozitivno utječe i na razvoj dječje inteligencije, osjećaja empatije, oblikovanja osobnosti i cjelokupnog poimanja vlastite društvene

Djeci je najjednostavnije približiti humanitarno djelovanje na primjeru vršnjaka u potrebi, bilo da je riječ o vršnjacima u školi, župi, kvartu ili nekoj zajednici. uloge, što su samo neki od čimbenika važnosti takozvanoga, i u određenim dijelovima svijeta već usvojenoga i veoma raširenoga, humanitarnoga obrazovanja (eng.

Humanitarian Education) koje je dostupno roditeljima i svima koji se skrbe o djeci već od njihove druge godine života. Humanitarno obrazovanje uključuje niz sposobnosti, temeljno znanje o ulozi humanitarnoga djelovanja u društvu, kao i pronalazak najpogodnijih rješenja za pomoć Drugomu bez ugrožavanja njegovih prava i izbjegavanja pojava poput generaliziranja ili etiketiranja te obilježavanja nečijega života samo na temelju potrebe ili krizne situacije u kojoj se našao. Poput svake krize, tako i svaka humanitarna akcija i bilo koji oblik i djelovanje imaju svoj početak – prepoznavanje potrebe Drugoga, ali i kraj te nastavak života i nakon razdoblja kada je nekomu bila potrebna pomoć. Također, još jedno od niza, ali i od važnijih obilježja humanitarnoga obrazovanja jest poučavanje da naši sugrađani, vršnjaci djece i brojni ljudi na svim kontinentima mogu svakodnevno biti u potrebi, a ne samo u vrijeme blagdana.

Godina LI br. 9/555

dječjih lica – radost tišini Piše: Leali Osmančević

Kako djecu poučavati o humanitarnom djelovanju?

Humanitarnost bi svakako trebalo biti neizostavno obilježje svakoga ljudskoga bića i manifestirati se kroz različita djelovanja, volonterstva, jednokratna ili višegodišnja pomaganja, uključivanja u humanitarne akcije i slično. Dakako da humanitarnim djelovanjem ne možemo riješiti sve svjetske probleme, ali, počevši od samoga razgovora, obiteljskoga dijaloga o ovoj temi, zakoračit ćemo u svijet kojemu težimo – svijet u kojem gledamo, ali i vidimo Drugoga, svijet­ u kojemu slušamo, ali i čujemo Drugoga, svijet u kojemu smo svjesni, ali i spremni pomoći Drugomu u potrebi. Djeci je najjednostavnije približiti humanitarno djelovanje na primjeru vršnjaka u potrebi, bilo da je riječ o vršnjacima u školi, župi, kvartu ili nekoj zajednici te, s druge strane, vršnjacima u siromašnim dijelovima svijeta. Djeca, kada je osvijeste uz pomoć odrasle bliske osobe, imaju potrebu pomoći svome vršnjaku u nevolji – posuditi bilježnicu, ponuditi hranu, poslati poruku dalekom vršnjaku, podijeliti višak svoje odjeće i sl. Stoga je potrebno samo započeti, najprije razgovorom, potom vlastitim primjerom i naposljetku poticanjem djeteta na djelovanje i pomaganje. Također je važno naglasiti da je u humanitarnome djelovanju i najmanja, tako reći sitnica, velika u očima Drugoga u potrebi. Pokatkada nam se čini premalo donirati samo jedan par tenisica, a nekomu je to možda jedini par obuće koji se neće smočiti pri prvome pljusku. S takvom osviještenošću, stavom i pristupom, djeca vrlo lako i brzo usvajaju humanitarne vrijednosti te vrlo brzo i sama osjete potrebu za konkretnim djelovanjem, a nerijetko i sami budu inicijatori, primjerice tijekom školskih priredbi ili u župnim aktivnostima, za organiRujan

2020.

ziranjem humanitarnih prikupljanja i pomoći pojedincu ili skupini u potrebi.

Mali vodič za odrasle za humanitarnu stranu dječjih lica U nastavku je nekoliko prijedloga i savjeta kako u djece razviti potrebu za humanitarnim djelovanjem, kao i nekoliko prijedloga za konkretne korake koje, kao odrasli, s djecom možemo učiniti.  Vraćajući se na citat s početka, važno je razjasniti djetetu da, i ako ne može odmah pomoći Drugomu u potrebi, da ga barem treba vidjeti – nikako samo gledati i »nijemo« proći.  Umjesto vikenda u nekom shopping centru, organizirati posjet pučkim kuhinjama, dječjim domovima, domovima za starije osobe, župnim karitativnim udrugama i sličnim organizacijama te djetetu omogućiti susret s Drugim u potrebi – već i sam susret u dječjem srcu čini veliku razliku, sve dakako ovisno o djetetovoj dobi.  Razgovor s djecom – nepresušan izvor informacija. Nizom pitanja poput Jesi li primijetio/la da netko ima manje od tebe/da netko nema dovoljno školskoga pribora/da je nekome hladno u odjeći koju ima…? (i slična, kontekstu prilagođena pitanja) odraslima mogu dati mnogo informacija, a djeci povod za razgovor o baš takvim temama koje nakon dijaloga zaključuju konkretnim djelovanjem – ako su prepoznala vršnjaka u potrebi, njihovo djelovanje potaknuti pitanjem Možemo li mu/joj kako pomoći?  S djetetom organizirati malo, osobno, kućno,

obiteljsko i slično odvajanje stvari

koje su iskoristive, a dijete ih više ne upotreblj ava te ih kao takve razvrstati – školski pribo r, igračke, odjeća, obuća, slikovnice, hrana i sl.  Ako je dijete uspješno u školi i pose bno nadareno za određeno područje ili ima poseban talent, potaknuti ga da, uoči li vršnjaka koji baš s tim područjem ima poteškoća, pomogne odvajanjem makar i samo pola sata svojega slobodno ga

vremena.

 Humanitarne akcije prikazane prek o medija, posebice televizije i interneta (dakako i iz provjerenih izvora), česte su i kada se dogode, odgledati i infor mirati se s djetetom s barem jednom od njih te i kao odrasli još bolje upoznati svoje dijete prateći reakcije na spomenute sadr žaje.

Prethodno su prikazani samo neki od prijedloga – u humanitarnome poučavanju ideja i izvora je mnogo, nerijetko uključuju i kreativnost te produktivnost i želju za sudjelovanjem u pomoći Drugomu. Za kraj, opet ističemo važnost dijaloga, aktivnoga slušanja, a potom i osluškivanja naših zajednica.

Kao za malu domaću zadaću na kraju ovoga teksta, razmislimo i zajednički s bliskim osobama, a posebice s djecom u svojoj okolini, uočimo nekoga u potrebi i pomozimo mu. Maske koje moramo nositi u trenutačnoj situaciji uz sve što već znamo omogućuju i još jednu sjajnu stvar – manju percepciju vlastita lica i još veći i dublji pogled na nečije tuđe oči i potrebe. Iskoristimo i taj skriveni blagoslov i svojim djelovanjem s djecom i prema djeci pokažimo da nisu mali, već maleni ljudi, veliki u Božjim očima svojim služenjem u tišini i s osmijehom u srcu.

49

Odgoj za medije

Nova školska godi izazovi interperson komunikacije

S

početkom nove školske, a uskoro i akademske godine, mnogi će se roditelji mlađe, a i starije djece, jamačno naći pred do sada neviđenim izazovima. U okviru ove, naše rubrike u kojoj pišemo o odnosu prema medijima, već je i u protekloj školskoj i akademskoj godini došlo do – da tako kažemo – promjene paradigme. Naime, dok redovito u ovoj rubrici – na temelju znanstvenih istraživanja – poručujem da se djeci (posebno onoj mlađoj) ne guraju u ruke ni mobiteli, ni tableti, ni drugi suvremeni tehnološki uređaji, sada ćemo živjeti, barem se tako čini, u modelu hibridnoga odgoja i obrazovanja u kojemu će školska djeca, s jedne strane, ići u školu na uobičajeni način, ali, čim nastupe zdravstveni problemi uzrokovani virusom uzročnikom COVID-a 19, morat će se osloniti na gledanje televizije, kao i sve aplikacije koje im stoje na raspolaganju za učenje. Čini se da će sljedeća školska i akademska godina biti godina pohađanja vrtića, škola i fakulteta uživo i učenja na daljinu koje je nemoguće bez medija. No, o medijima i odnosu prema njima – onom kritičkom i razumnom – već smo mnogo puta pisali. Zato bih u ovom i sljedećim brojevima htio s vama razmišljati o važnosti međuljudske, interpersonalne komunikacije te dijaloga i komunikacije licem u lice, a potom i o važnosti otvorene komunikacije s djelatnicima u vrtićima, u školama, na fakultetima, pa i s odgovornim zaposlenicima u Ministarstvu znanosti i obrazovanja.

Naime, za roditelje s manjom djecom vrtićke i školske dobi u godini pred nama nastat će niz novih okolnosti u kojima će se 58

morati nastojati držati mjera i preporuka što ih je 29. kolovoza objavilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO). Riječ je o nelektoriranom dokumentu »Modeli i preporuke za rad u uvjetima povezanima s COVID-19 u pedagoškoj/školskoj godini 2020./2021.« u kojemu se, prema službenoj obavijesti, na službenoj stranici MZO-a predlažu modeli i nude preporuke za odgojno-obrazov-

MZO-a »na odgojno-obrazovno (pedagošku). Riječ je, dakle, o komplementarnim dokumentima koji se međusobno nadopunjuju te je za cjelovitost informacija nužno upoznati se sa sadržajem obaju dokumenata. Ako i nakon toga određena pitanja i dalje ostanu otvorena, Ministarstvo će ih s dionicima rješavati kroz dijalog, međusobno uvažavanje i otvorenu komunikaciju.«

Čovjek je kroz povijest zahvaljujući upravo interpersonalnoj komunikaciji uspijevao napredovati i drugima prenositi svoje ideje, zamisli, želje i htijenja, što čini i danas, ali u potpuno drukčijem okruženju prepunom novih medija koji utječu i na načine i na kulturu komuniciranja. ni rad i izvođenje nastave u vrtićima i školama. Premda u ovome tekstu ne možemo ulaziti u detalje samoga dokumenta, ističemo kako sam MZO navodi da je »cilj izrade preporuka osiguravanje što sigurni(ji)h uvjeta izvođenja odgojno-obrazovnoga rada uz uvažavanje specifičnosti obzirom na dob djece i učenika, kao i različitih uvjeta za rad u odgojno-obrazovnim ustanovama. Dokument se nadovezuje na mjere koje je predložila Radna skupina imenovana 7. kolovoza 2020., a koje su razrađene u dokumentu HZJZ-a ’Upute za sprječavanje i suzbijanje epidemije COVID-19’ vezano za rad predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola u školskoj godini 2020./2021. od 24. kolovoza 2020.« U tim je »Uputama« zapravo »naglasak stavljen na zdravstveno-epidemiološku komponentu«, a u novome dokumentu

Upravo zbog zadnje rečenice, pozornost u ovome i sljedećim tekstovima želim usmjeriti na tri pojma koji se spominju na završetku posljednje navedene rečenice: dijalog, međusobno uvažavanje i otvorena komunikacija.

Dijalog, međusobno uvažavanje i otvorena komunikacija U prvome su pojmu ove rečenice – dijalogu – zapravo implicitno sadržana i dva ostala pojma, to jest međusobno uvažavanje i otvorena komunikacija. Kako sam već imao prilike pisati i drugdje, još i prije intenzivnoga načina jačanja nove vrste – to jest virtualne – komunikacije koja će nam u ovim novim okolnostima biti itekako važna, bez međuljudske komunikacije i dijaloga nezamislivo je ljudsko postojanje i društvo, a bez koGodina LI br. 9/555

ina i onalne munikacije ne bi bilo ni naših obitelji. Kao što svi već znamo, komunikacija je od čovjekovih početaka temelj ljudskoga znanja i napretka ili pak nazatka i propasti. Za ovo, potonje, nama vjernicima dovoljno je samo sjetiti se izgradnje Babilonske kule i trenutka u kojemu je Bog ljudskoj oholosti i samovolji stao na put – brkanjem jezika, to jest nemogućnošću ljudi da međusobno komuniciraju. Projekt izgradnje kule, koja je bila simbol ljudske preuzetnosti, srušio se u trenutku kada ljudi više nisu mogli međusobno komunicirati, kada se nisu mogli sporazumjeti, kada se više nisu međusobno poštovali i uvažavali, jer samo otvoreno komunicirajući ljudi ulaze u istinski odnos, autentični kontakt jedni s drugima, to jest postaju društveni, razumiju se i među(sobno) djeluju.

Zato u ovome tekstu želim podsjetiti da moramo poći od spoznaje da je interpersonalna komunikacija i susret licem u lice temelj dijaloga kojemu su preduvjet povjerenje i razumijevanje te da bi kultura komuniciranja i dijaloga trebala biti na osjetno višoj razini u vremenu medijski posredovane i virtualne komunikacije. Na prvome mjestu želim nas sve upozoriti na važnost te interpersonalne komunikacije u našim obiteljima. Pred nama su veliki izazovi jer će naša djeca – bez obzira na to idu li u osnovnu ili srednju školu, ili polaze različite fakultete – opet dijelom (a nadamo se ne često) učiti od kuće i obitelji će ponovno biti uključene u njihov odgojno-obrazovni proces. Roditelji će u svakom takvom slučaju ponovno podnijeti veliki teret, posebno s onom najmanjom djecom s kojom će učiti – bilo uživo, Rujan

2020.

bilo prateći sve što će preko različitih uređaja i aplikacija u odgojno-obrazovnom procesu prenositi njihove učiteljice i učitelji. A da bi mogli učiti, morat će se truditi i oko pozitivne i otvorene komunikacije, ponajprije u svojoj obitelji s djecom, a onda i u odnosu prema školama i prema Ministarstvu. Izazovna je to zadaća, jer »komunikacija održava međuodnose, ključ je socijalnog života te pretpostavlja zajednicu i rast u zajedništvu«, kako piše dr. Jure Strujić.

Interpersonalna komunikacija i (ne)kultura on-line komunikacije Zato na drugome mjestu želim upozoriti na važnost interpersonalne komunikacije – koja će biti otežana – između roditelja i odgojitelja u vrtićima, učitelja u školama i djelatnika MZO-a i koja će se velikim dijelom ponovno prenijeti u on-line okruženje. Dijalog, međusobno uvažavanje i otvorena komunikacija opet će morati biti ključne riječi i u tom procesu jer samo dijalog uz međusobno uvažavanje može dovesti i do otvorene komunikacije. Zato bih htio predložiti – budući da će komunikacija većinom »teći« online, a moram reći da će se, nažalost, »prelijevati« i na razne društvene mreže na kojima svatko ima pravo na svakakve, pa i nepristojne i bezobrazne komentare – da naša komunikacija ostane pristojna i da se u njoj uvažavaju činjenice, ali i prihvaćaju nove okolnosti o kojima svi zajedno u ovome trenutku znamo što znamo pa smo jednostavno upućeni na povjerenje prema drugima. No, nažalost, na društvenim smo mrežama najčešće naviknuli na one koji vrijeđa­ju i omalovažavaju, na one koji problem niječu i one ko-

ji »ne vide dalje od svoga dvorišta« te pri tome ne poštuju druge, njihove kompetencije, ali i njihove ograničene mogućnosti djelovanja. Zato želim pozvati na kulturu komuniciranja jer na taj način i svojoj djeci svjedočimo da se cijela kulturna baština – pa onda i naš doprinos toj baštini – prenosi iz naraštaja u naraštaj posredovanjem komunikacije na svim razinama. Čovjek je kroz povijest zahvaljujući upravo interpersonalnoj komunikaciji uspijevao napredovati i drugima prenositi svoje ideje, zamisli, želje i htijenja, što čini i danas, ali u potpuno drukčijem okruženju prepunom novih (elektroničkih) medija koji utječu i na načine i na kulturu komuniciranja, često otvarajući nova antropološka, filozofska, sociološka, etička, teološka i druga pitanja, a činjenica je isto tako da sama interpersonalna komunikacija – kako ona verbalna, tako i ona neverbalna – govori o čovjeku i otkriva dubine njegove nutrine i duše. Jer čovjek je kroz povijest ne samo razvijao načine ophođenja i komuniciranja, nego je otkrivao i definirao pravila interpersonalnoga i društvenoga komuniciranja, koja su se kroz povijest mijenjala i razvijala. Međutim, polazišna točka za razmišljanje uvijek je bila da je komunikacija kao takva temelj svih odnosa. Unatoč nekim zabludama i pogrešnim razmišljanjima, uvijek se shvaćalo da je davanje informacije nekomu zapravo monolog, dok komunikacija pretpostavlja i znači dijalog. Stoga sve još jednom pozivam da i u interpersonalnom i u on-line dijalogu uvažavaju druge i budu otvoreni u komunikaciji te da se zauzimaju za kulturu komuniciranja.

Rafael Rimić 59

Fabrice Hadjadj

ŠTO JE TO OBITELJ? Slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda BIBLIOTEKA: Eseji FORMAT: 13.2 × 20 cm; meki uvez; 192 str.

Jedan od najistaknutijih esejista današnjice, otac šestero djece Fabrice Hadjadj, prihvatio se zahtjevnoga posla kako bi odgovorio na pitanje »Što je to obitelj?«, koje se snažno nameće u vremenu istospolnih »brakova«, rodne ideologije i tehničkih manipulacija embrijima. »Obitelj je tjelesna podloga za otvaranje transcendenciji; mjesto gdje nas spolna razlika, generacijska razlika, i razlika između tih dviju razlika, poučava da se okrećemo drugomu kao drugomu. To je mjesto dara i neprocjenjivog primanja života koji se širi po nama i mimo nas«, piše Hadjadj i vodi nas kroz ovu knjigu do dubljih spoznaja o uzvišenosti i nužnosti obitelji.

Zašto možemo transcendenciju tražiti u gaćama, zašto bez tijela ljudski duh ne bi znao ništa te koji je odnos elektroničkog tableta i obiteljskog stola pročitajte u ovoj vrhunskoj knjizi.

www.ks.hr

ISBN 9770353282002

0 0 9 2 0

9 770353 282002

ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; ZADAR – Poljana Natka Nodila 7; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32

IS SN 03 53 –2 828

120,00 kn