Kana, kršćanska obiteljska revija, srpanj/kolovoz 2020.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LI Broj 7-8/554 Srpanj/kolovoz 2020.

Cijena 13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i

Dragi čitatelji, ljeto je vrijeme opuštanja, ali i prigoda da se rastom u vjeri i ljubavi provede godišnji odmor. U krugu obitelji, ili pak u trenutcima samoće, neka vas u tome prati i ljetni dvobroj Kane. »Čitanje govori srcu, otvara ga, priopćuje iskustva koja su inače nedostupna i pruža vedru nadu u sebe i u vlastite mogućnosti. Nutarnji sklad koji nastupa čitanjem, doista, djeluje utješno.« (Ivica Žižić, Marginalije) Vaše uredništvo

Iz sadržaja Socijalni nauk Crkve – sredstvo odgoja i obrazovanja za bolji svijet Stjepan Baloban str. 7

Liječnik i duša: Opraštanje Tereza Salajpal str. 24

Vrijeme straha i vrijeme nade Martina Vuk str. 38

Pozivamo Vas da se prijavite na Kanin newsletter kojim ćemo Vas obavijestiti o svim novostima i aktualnostima, pa tako i digitalnom obliku revije. Želite li primati Kanin newsletter, pošaljite nam svoju e-mail adresu na: ks.kana@gmail.com ili putem poruke na Kaninoj Facebook stranici. Kana Vas tako u svojim budućim digitalnim koracima neće zaobići.

energiju.

Srpanj/kolovoz

2020.

3

Pitanje sadašnjega trenutka

Pandemija: kazna Božja ili…?

U Božjem naumu čovjek i priroda čine svojevrsnu cjelinu. Ono što za neku biološku vrstu u prirodi može biti štetno, još uvijek može imati neku korisnu funkciju u cjelokupnom ekosustavu.

V

eć u starom židovstvu, ali i poslije u kršćanstvu, postojala je predodžba da Bog gotovo neposredno i promptno kažnjava opetovani grijeh, neposlušnost, otpad od istina vjere. Ovakva se kazna mogla očitovati kao patnja zbog nekakve pandemije, pošasti gladi, poplava, ratova i nekih drugih katastrofa koje pogađaju čovjeka. Spas dolazi nakon što se dogodi kajanje za grijeh, povrat istinskoj vjeri, obraćenje od činjenja zla. Danas je postalo neuobičajeno na takav način govoriti o Bogu koji već ovdje na zemlji kažnjava svoja stvorenja. Gotovo jednoglasno možemo zaključiti da kod ove današnje korona-pandemije nije riječ o Božjoj kazni, ali svakako možemo govoriti o svojevrsnoj »kazni« ili »osveti« prirode. Kao da se priroda počela braniti od čovjeka i njegove svemoći. No moderni čovjek ovakav obrat stanja teško priznaje. Umjesto da težište stavimo na pitanje koji je istinski razlog pandemije, mi gotovo spontano moralistički tragamo za nekakvim krivcem koji je prouzročio pandemiju. Ili je to nekakva nejestiva životinja koja se prodavala na kineskoj tržnici ili nekakav neodgovorni odnos prema divljim životinjama, ili pak posljedica igranja »ruskog ruleta« nekog znanstvenika s virusima. Čak se uzrok pandemije pokušavao pronaći u konzumiranju mesa. Ili je, konačno, glavni krivac taj što je sve ono što 4

Piše: Josip Grbac

je nekada bilo božansko, sada postalo ljudsko, »previše« ljudsko?

1. Kakav nam je Bog uvjerljiv?

To nas vraća na pitanje je li se to Bog nama osvećuje ili nas kažnjava zato što smo posegnuli za nečim što nije u ljudskom dometu. Kako je moguće da Bog, koji je stvorio svijet, prirodu i čovjeka, koji je čovjeka stvorio gotovo kao svog partnera ili su-stvoritelja, sada dopušta bolesti i patnje koje prijete ne samo životu nekolicine pojedinaca, nego čine opasnost za čitavu našu kulturu i civilizaciju? Je li takav Bog nama uvjerljiv i prihvatljiv? Je li prihvatljiva teza kako Bog koji čovjeka voli kao svoje stvorenje toga istog čovjeka izlaže opasnostima koje čovjek ne može nadvladati i koje čovjek možda i nije svjesno prouzročio? Naravno da takva

kada čovjek čini zlo. Upravo ga je takvoga stvorio, da bude slobodan, dakle, da može činiti i zlo. Kakav bi to bio Bog koji jednakim parametrima kažnjava i dobre i zle? Eto zašto je uvijek pogrešno naše, ljudske »moždane vijuge« pripisivati Bogu.

2. I virus je dio Stvorenja Teško može djelovati uvjerljivo i teza kako su Božja djela i njegovi putovi nama uvelike nepoznati, iz čega bi slijedio zaključak kako mi ne možemo znati zašto nam Bog šalje viruse da nas napadaju i ubijaju nedužne ljude, koji je njegov plan, kakvu nam poruku šalje. Naime, Bog nas nije želio i stvorio samo kao slobodne ljude, nego i kao razumna bića. Dakle, stavio nas je u poziciju da možemo shvatiti i otkriti tajne svega stvorenoga, što na kraju krajeva i dokazuju

Umjesto da težište stavimo na pitanje koji je istinski razlog pandemije, mi gotovo spontano moralistički tragamo za nekakvim krivcem koji je prouzročio pandemiju. teza nije zdravorazumski i teološki prihvatljiva, a takav Bog postaje neuvjerljiv. Prije svega zato što je nemoguće da Bog sve ljude kažnjava za neko zlo, a da pritom ne čini ništa da zaštiti one koji su nedužni. Ova je teza neprihvatljiva i zbog same činjenice da Bog svoje stvorenje-čovjeka voli i štiti i onda

medicinska i tehnička dostignuća. Očito je da su virusi dio stvorenoga, da su potrebni kako bi svijet izgledao onako kao što bi trebao izgledati. To je njihova funkcija u Božjemu stvorenju. Čovjek je svakako od Boga učinjen sposobnim ove funkcije otkriti i možda iskoristiti. Može se postaviti pitaGodina LI br. 7-8/554

Jesmo li zaboravili da istinska božanska svemoć i istinska ljudskost mogu nerazdvojno postojati samo u Bogu?

nje zašto Bog nije te viruse eliminirao prije negoli su postali smrtna opasnost za Božje stvorenje-čovjeka. Međutim, kakav bi to bio svijet u kojemu bi određeni mehanizmi, čim postanu opasni za čovjeka, jednostavno nestali? To bi bio podijeljen svijet: s jedne strane čovjek, a s druge priroda. A u Božjem naumu čovjek i priroda čine svojevrsnu cjelinu. Ono što za neku biološku vrstu u prirodi može biti štetno, još uvijek može imati neku korisnu funkciju u cjelokupnom ekosustavu.

3. Na vrhu piramide stvorova?

Mi smo odveć naviknuli same sebe smatrati vrhuncem piramide stvorova, što i jesmo, ali u simbiozi s drugim stvorenjima.

Bog ne ljubi samo čovjeka, nego svako stvorenje na zemlji. Da budemo dokraja jasni: Bog ljubi i viruse, čak i kada u svemu stvorenome imaju neke funkcije koje mi ljudi ne možemo dokučiti. Ili smo mi pogrešno shvatili biblijsku sliku stvaranja kada Bog čovjeku daje nalog da vlada svim stvorenjima? Taj nalog, naime, nije neograničeno dopuštenje za bilo kakvo neodgovorno ponašanje prema svemu stvorenom. Božje riječi Adamu zapravo su blagoslov svega stvorenja. Bog u ljudske ruke polaže pravo na čovjekov blagoslov cjelokupne prirode, biljaka, životinja. I virusa. Možda smo se mi sami kroz povijest »uljuljali« i gotovo zaljubili u našu ulogu da smo vrhunac Srpanj/kolovoz

2020.

svega stvorenoga. To i jesmo. Ali samo vrhunac. Nismo jedini stvorovi koje je Bog stvorio i koje Bog ljubi. Mi ljudi dio smo stvorenoga, a ne jedini željeni rezultat. Prije čovjeka stvorio je Bog sve ostalo. Eto zašto je potreba vrline čovjekove skromnosti isplivala na površinu tijekom ove pandemije kao nezaobilazni čimbenik ophođenja čovjeka s prirodom. Ipak nas Bog nije ostavio da bespomoćno snosimo posljedice patnje kroz ovu pandemiju, nego nam je dao moć i mogućnost oduprijeti se opasnosti. Ljudski razum, kao Božji dar, smislio je načine kako se oduprijeti djelovanju virusa. Sve zaštitne mjere djelo su ljudske pameti i domišljatosti. Možemo slikovito reći da je Bog dopustio da naučimo što znači empatija prema onima koji najviše trpe, požrtvovnost, altruizam.

4. Kriza rađa praznovjerje Nedvojbeno je da vrijeme krize rađa pogodno ozračje kada vjera lako preraste u praznovjerje. Rađa se svojevrsna »djetinjasta« vjera onkraj granica racionalnosti. Tako se događa da Bog postaje netko koji samovoljno i kapriciozno uspostavlja i ukida prirodne zakone. Vjera počinje sličiti ezoteriji i magiji. Bog postaje netko tko baš u sve što se u svijetu događa »umiješa svoje prste« te se svojevoljno u sve »petlja« sa svrhom ili da nekoga nagradi ili pak kazni.

Kakav bi to bio Bog komu bi se »u cipele«

moglo uvijek ugurati svašta, pogotovo katastrofe ili krize? Zar smijemo Boga smatrati samo jednom karikom u lancu korona zaraze, čak i početnom karikom? Svakako je Bog u svemu što postoji. Ali to još uvijek ne znači da se uvijek neprestano i neposredno umiješa u sve što se čovjeku i svijetu događa. To znači da eventualni kraj pandemije ne ovisi samo o Bogu i njegovoj volji.

Mnogo toga On je prepustio čovjeku, njegovim sposobnostima, razumnim odlukama, »znoju lica« svih nas. Da će nam Bog u tome biti pri ruci, izvan je svake sumnje. Čak i u vezi sa zdravljem, životom i smrću, on surađuje s nama ljudima. Temeljni je problem u stalnoj napasti čovjeka da sebi prisvoji cjelokupnu i neograničenu kompetenciju u svim najvažnijim pitanjima s kojima se danas čovjek i svijet suočavaju. Prema tome, iznimno je licemjerno, s jedne strane, na sve moguće načine pokušavati isključiti Boga iz svega što nam se događa, a onda, kada uvidimo da nemamo nikakvih rješenja u nadvladavanju krize, Bogu pripisivati odgovornost za naše nedaće. Jesmo li zaboravili da istinska božanska svemoć i istinska ljudskost mogu nerazdvojno postojati samo u Bogu? Čovjek u rukama ima vlastitu i tuđu ljudskost, ali nema svemoć, iako je Božje stvorenje, kao što su Božje stvorenje i priroda i njezini virusi. To nisu teze nekakve akademske teologije, nego životne istine koje prečesto zaboravljamo.

5

Ženska strana medalje

Vrijeme »bez ičega«: za dokolicu?

Katkad nije lako pronaći slobodno vrijeme, a kamoli iskusiti dokolicu unutar slobodnoga vremena

M

itski, povijesno i kulturološki gledano, ženu prati svojevrsna stigma da je upraviteljica doma i da uvijek­svima treba biti na raspolaganju. To se od nje očekuje čak i u 21. stoljeću, bez obzira na sve njezine aktivnosti. S jedne strane, takva činjenica godi egu jer upućuje na to kolika je važnost žene u obiteljskom životu te da je ona doista nezamjenjiva. No ta nas ista činjenica upozorava i na problem zarobljenosti u kojemu žena nema vremena za sebe, nego je cijelo vrijeme izložena potrebama svojih ukućana. Ispunjavajući sve svoje uloge i još k tomu očekivanja, ženi ostaje malo vremena da se bavi sobom. I ako to počne realizirati, za ukućane ona postaje prijetnja jer im na neki način uskraćuje svoju maksimalnu raspoloživost. Partneri koji za to nemaju razumijevanja počinju se ponašati superiorno, prozivajući ženu katkad i osuđujućim riječima. Ipak, postoji jedna muška moderna izreka, ali se i često zanemaruje: Happy wife happy life (Sretna žena, sretan život). Žena ima pravo na zadovoljstvo. To što je odabrala biti majkom i suprugom ne znači da je to i njezin jedini posao u životu u kojemu se ostvaruje.

Zanemareni talenti Svi mi imamo poziv od Boga i talente kojima smo obdareni, koje možemo živjeti. Mnoge su žene zbog majčinskih i drugih plemenitih razloga odabrale posvetiti se obitelji i tu položiti sve svoje umijeće 16

i ljubav, možda tako zanemarujući i svoju prirodu i svoju autentičnost. Određene životne okolnosti koje i sami proizvedemo znaju nas toliko okupirati i angažirati da i

Piše: Ivana Ivančić Medved voljno nesmetana vremena u kojemu naše sebstvo može doći do izražaja. Kažem sebstvo zato što smatram da kroz dokolicu dolazimo do određenoga osobnoga duhovnog

Dokolica nije nerad i nije ljenčarenje. Dokolica je vrijeme inkubacije naših misli, naših spoznaja, naših viđenja, kada imamo dovoljno nesmetanog vremena u kojemu naše sebstvo može doći do izražaja. ne pomišljamo na nešto drugo. Preuzimamo odgovornost za svoje odluke i trudimo se biti dosljedne. U tom su vremenu mnoge naše ideje zatomljene, tinjaju negdje u prikrajku svijesti i stidimo ih se, pa čak i bojimo uopće izvući na svjetlo dana.

Dokolica kao privilegij Ima li žena pravo na dokolicu? Poznata još starim Grcima, dokolica je bila privilegij za razmišljanje, odnosno za više duhovne aktivnosti. Potkraj 19. stoljeća, 20. napose, a o 21. stoljeću da i ne govorimo, čovjek je izokrenuo životne vrijednosti i rad postavio kao jedinu primarnu i mjerljivu životnu aktivnost. Intenzivnim radom i prikupljanjem novca trebali bismo lagodno živjeti i ići na zasluženi odmor. Što je dokolica uopće? Dokolica je vrijeme za koje bismo mogli reći da ne radimo ništa. Dokolica nije nerad i nije ljenčarenje. Dokolica je vrijeme inkubacije naših misli, naših spoznaja, naših viđenja, kada imamo do-

i intelektualnog rasta, a onda se takvi dosezi infiltriraju u aktivnosti za koje imamo afinitete i koji nas određuju. Svakodnevno smo izloženi velikoj količini informacija, slikama s televizije, s mobitela, različitim pričama, neprestano se susrećemo s nekim novim sadržajima koji bi nam trebali obogatiti život i po kojima bismo trebali živjeti vlastitu autentičnost. Sve to umara i opterećuje našu »radnu memoriju«. U nekom rotoru života kojemu je suvremeni čovjek izložen, vrijeme za dokolicu programirano je slobodnim danima, vikendima ili godišnjim odmorom. Međutim, pitanje je možemo li se samo tako odjednom isključiti i sve brige i obveze vezane za posao staviti na čekanje i usmjeriti se na Godina LI br. 7-8/554

Ima li žena vremena dokoličarenje. To nije nimalo lako. Dokolica ne može biti programirana, ona se u čovjeku treba odigravati spontano, ona se jednostavno treba dogoditi. A da bi se događala spontano, potreban je ležerniji pristup životu i poslu, i potrebno je vrijeme.

Vrijeme »bez ičega« Dokolica je vrijeme unutar slobodnoga vremena. Slobodno se vrijeme najčešće veže uz vrijeme bez obveza, no u tom vremenu ponovno radimo ono što volimo i što nas opet vezuje za zakazane termine, vrijeme za aktivnost poput bavljenja sportom, čitanjem, vrtlarenjem, plesanjem i sličnim rekreativnim sadržajima. No dokolica je vrijeme bez ičega, samo osoba u vremenu i njezine misli.

Da bi srce vidjelo, potrebna je dokolica U današnjem, užurbanom svijetu, odmaranje i dokoličarenje i žene i muškarci katkad su skloni svrstati među nepoželjne radnje. Smisao je svakodnevice obaviti što više

Srpanj/kolovoz

2020.

posla kako bismo se osjećali korisnima i zadovoljnima jer smo svoju misiju odradili. Posao je vidljiv i mjerljiv; ručak je vidljiv, hrpe su izglačanoga rublja vidljive, pospremljena je kuća vidljiva, ali ona misaona i duhovna dimenzija koja se zbiva samo u nama, ona je nevidljiva i drugima nemjerljiva. No citat iz Maloga princa može pobiti prije navedenu misao o mjerenju svih stvari: »Čovjek samo srcem vidi, a ono bitno očima je nevidljivo.« Da bi srce vidjelo, potrebna je dokolica. Dokolica nije sramota, ona je nasušna čovjekova potreba, bez obzira na to bili muškarac ili žena. Tu ne bi smjelo biti privilegiranih.

Gdje je vrijeme za maštu i sanjarenje?

Napetost i stres kojima smo danomice izloženi na poslovima postali su naša svakodnevica i to više i ne primjećujemo. Previše racionaliziramo našu stvarnost i sve mjerimo kroz materijalno zadovoljstvo i vlastito zdravlje i zdravlje obitelji. Ne razmišljamo o tome kako uopće nemamo kontrolu nad vlastitim mislima i kako neprestano mislimo o jednakim sadržajima. Nije li to zabrinjavajuće? Gdje

Potražite u našim knjižarama ili na www.ks.hr

Šutnja - molitva - dokolica Ivica Raguž Tema šutnje zapostavljena je u teologiji i duhovnosti, u dušobrižništvu i u svakodnevnome životu. Stoga knjiga Ivice Raguža »Šutnja – dokolica – molitva« dolazi kao naručena. U tijeku godišnjih odmora moći će biti sjajno duhovno i teološko štivo za upoznavanje šutnje, molitve i dokolice kroz prizmu teološke meditacije.

Format: 11 x 20 cm | 123 str. | Cijena: 50,00 kn

je onda vrijeme za maštu, za sanjarenje (koliko god trivijalno to zvučalo), ali kroz takav način mi dolazimo do sebe, do vlastite autentičnosti, do onoga što doista jesmo i onoga što Bog od nas želi.

Dokolica je iznimno važna za naše mentalno zdravlje. U dokolici se razumijeva pročišćavanje svih željenih informacija jer u tom, oslobođenom vremenu možemo doći do određenih ideja, do vjere u sebe, spoznaje Boga, pa i jačanja vjere. Možemo se odvažiti učiniti nešto što se prije toga nismo usuđivali. Dokolica možda nikada nije bila potrebnija ljudima nego danas.

Prekomjerno neprocesiranje informacija izaziva stresove pod kojima neprestano živimo i ne primjećujemo da to i nije najzdraviji način života, iako smo ga prihvatile kao najnormalniji obrazac življenja. Dokolica je i vrijeme sazrijevanja misli, a sve ostale radnje dolaze spontano, kao primjerice odluke, razvijanje strategija, planiranje, donošenje stajališta o nekim stvarima i slično. I zato nam je dokolica važna radi punine i vlastite autentičnosti, a posebice radi intelektualnoga i duhovnoga područja života.

17

Liječnik i duša

Opraštanje

U suvremenom društvu smatra se normalnim povrijediti bližnjega (lažima, ogovaranjem, podmetanjem, nasiljem, mobingom, izdajom) te se i traženje oprosta doživljava u negativnom kontekstu

Piše: prim. mr. sc. Tereza Salajpal, dr. med. neuropsihijatar (psihoterapeut) – u mirovini

U

jutarnje stranice svog dnevnika zapisala sam: Danas me je meni draga i voljena osoba povrijedila do kosti i ne znam hoću li joj moći oprostiti. Danima mi se motala po glavi nanesena uvreda koja je povukla za sobom neraspoloženje, potisnutu ljutnju i negdje duboko iza ljutnje tugu.

A onda sam samoj sebi morala priznati da sam i ja pokatkad bližnje ozlijedila više nehotice nego namjerno ili mi se tako, barem, činilo jer sebe nikada ne poznajemo dovoljno dobro. Pitala sam se: Kako je tek osobama koje su doživjele duboke i teško oprostive uvrede – sve oblike nasilja i/ili ubojstvo nekoga od njihovih najmilijih? Mogu li oni oprostiti? Kako oprostiti kada ti je srce toliko duboko ranjeno i duša slomljena? U svojem razmišljanju i propitivanju vlastita srca posegnula sam za zapisima onih mudrijih od mene, čije ću misli ispreplesti s vlastitim osjećajima i spoznajama.

Traženje oprosta – slabost?

U suvremenom društvu – opterećenu trčanjem za uspjehom, ugledom, vlasti i dominacijom, gubljenjem kršćanskih krjeposti – smatra se normalnim povrijediti bližnjega (lažima, ogovaranjem, podmetanjem, nasiljem, mobingom, izdajom) te se i traženje oprosta doživljava u negativnom kontekstu kao slabost, poniženje i 24

gubitak dostojanstva u molitelja oprosta. Često je riječ o sukobima unutar obitelji, između roditelja i djece i/ili braće, pokatkad uzrokovanim nasljeđem, nekom uskratom ili povredom. Neki roditelji smatraju da bi se ponizili ili izgubili autoritet ako bi zamolili dijete za oproštenje. Roditelj mora imati snagu i mudrost moliti oprost od

Moramo znati da su žrtva i počinitelj povezani tajnom – oni dijele povijest jednog zla.

Zato je za potpun oprost potrebna milost, milost bezuvjetne ljubavi koju povrijeđeni prima iz božanskog izvora. djece ako im je nanio nepravdu i duševnu ozljedu nesnošljivošću, nerazumijevanjem, prikratio ih u nečemu, odbacio ih ili napustio, bio psihički ili fizički nasilan prema svom djetetu. Isto trebaju učiniti i djeca ako su svojim postupcima i ponašanjem duboko ranila roditelja. Moramo postati svjesni da nitko od nas ne može biti sretan i zadovoljan ako nije pomiren s vlastitim roditeljem i ako ga nije prihvatio sa svim

njegovim manama i pozitivnim stranama.

Moljenjem oproštenja, kada je povrijeđeni spreman oprostiti, postiže se poboljšanje odnosa i razrješenje sukoba na dubljoj razini. To je važno za sve naše odnose, pogotovo unutar obitelji.

Moljenje oprosta sa strane roditelja ili djeteta osobito je važno pri kraju života, kada trebamo srediti mnogo toga unutar nas samih te svoje odnose s najmilijima i bližnjima. To su velike stvari. Umire se lakše kada se tajne i na njima pohranjena krivnja raščiste te međusobni odnosi dovedu u red.

Suočavanje s tamnom stranom Kada si osvijestimo da smo nekom namjerno ili nenamjerno nanijeli zlo ili ga povrijedili, radi nas samih, radi našega unutarnjeg mira, dobro je da zamolimo za oprost žrtvu (osobu) našega neprimjerenog postupka. To ne znači poniziti se, kako to većina ljudi doživljava, nego si osvijestiti unutarnju nelagodu i prateći nemir (tihi glas savjesti) koji nas opominje i osvješćuje nam osjećaj krivnje. Osvješćivanjem učinjene uvrede suočavamo se sa svojom tamnom stranom, učinjenim grijehom (teološkim jezikom i shvaćanjem), koji ranjava i nas same. Trebamo si priznati da nismo anđeli, da smo slabi i griješimo, pokajati se za učinjeno i čvrsto odlučiti da takav oblik ponašanja nećemo ponavljati. To je unutarGodina LI br. 7-8/554

Ako ste povrijedili, tražite oprost, ako ste povrijeđeni, oprostite.

ETIOPSKA POSLOVICA

nji proces koji nas preko spoznaje vlastitih slabosti, manjkavosti i grješnosti vodi do traženja oprosta.

Traženjem oprosta, onaj koji je uvrijedio oslobađa se osjećaja krivnje, čime smanjuje vlastiti kontinuirani stres. No, da bi proces traženja oprosta započeo i tekao do kraja, potrebno je sudjelovanje i povrijeđenog te njegova otvorenost opraštanju i spremnost da se neće osvećivati. Dakle, moljenje oprosta od povrijeđenog i dobivanje oprosta važno je za oba sudionika – jer djeluje iscjeljujuće na njihov duševno-duhovni život.

Poticaj dolazi od povreditelja koji priznaje svoju pogrješku. Povreditelj-počinitelj treba prepoznati i osvijestiti si nanesenu uvredu i patnju bližnjemu te preuzeti odgovornost za svoj čin, istinski se pokajati za učinjeno, da bi traženje oprosta bilo djelotvorno.

Srpanj/kolovoz

2020.

Odreći se osvete Oprostiti pak ne znači odreći se svojih prava, niti pristanak na uspostavljanje ranijih odnosa kao da se ništa nije dogodilo.

Opraštanje nije odobravanje lošeg postupka ili učinjene nepravde, a nije ni postavljanje uvjeta da bi se oprostilo počinitelju. Da bi proces opraštanja započeo, potrebno je da se žrtva odrekne osvete.

Moramo znati da opraštanje nije lagano: nasilu, na nečiju zamolbu, na zahtjev ili naredbu, pa ni vlastitom voljom ne može se oprostiti. To bi morali imati na umu oni koji nameću oprost i opraštanje mimo i, usprkos nemogućnosti davanja oprosta kod dubokih uvreda, kao i nemogućnosti traženja oprosta zbog nijekanja vlastita »grijeha«. Opraštanje je proces koji ima svoje faze, postupan tijek te zahtijeva vrijeme, otvoreno srce i um kod oba sudionika.

Molitelj preuzima rizik od neprihvaćanja oprosta, usprkos njegovim dobrim namjerama.

Moljenje oprosta doista mora biti iskreno, iz dubine duše i srca, kao što i povrije­ đeni mora biti iskren u davanju oprosta – razumjeti povreditelja i njegova osjećanja. U opraštanju nanesenih velikih ozljeda bližnjem ne smije biti laži ni manipulacije, kao ni olakog davanja oprosta.

Nije dobro, olako, prihvaćanje lažnog opravdanja povrijeđujućeg postupka – ponašanja, kao ni olako opravdanje nanesene nepravde i uvrede. Time se nanosi nova uvreda. Namjeru da se oprosti treba iznijeti bez ucjenjivanja povreditelja i bez nametanja krivnje.

Stanja koja prate žrtvu i počinitelja Počinitelju žrtva treba dati na znanje da ne dopušta ponižavajući i povrijeđuju25

ći način ponašanje prema sebi, narušavanje i uništavanje njezina samopouzdanja i samopoštovanja te čvrsto ostati kod svoje odluke. Toliko dugo dok se počinitelju dopušta povrijeđujuće ponašanje, proces opraštanje ne može zaživjeti!

Oprost trebamo tražiti kada smo za to spremni i kada je oprost spremna dati osoba koju smo povrijedili.

Isto tako, ako se uvreda niječe i počinitelj se pokušava na razne načine opravdavati – zatvaraju se vrata procesu opraštanja. Žrtva, također, mora prepoznati svoje osjećaje, priznati ih i proraditi. Nije dobro nijekati povrijeđenost. Kada smo povrijeđeni, obuzeti smo srdžbom, mržnjom i željom za osvetom.

Duboku uvredu prati stanje konfuzije i dolazi do preplavljivanja svijesti svim negativnim osjećajima, vezanim i uz uvrede koje su se doživjele u djetinjstvu i tijekom života. U osobi prevlada njezina tamna strana i potreba za osvetom, što je teško držati pod kontrolom i odabrati put opraštanja. Žrtva si treba osvijestiti i priznati oz26

ljeđujuće iskustvo koje djeluje razorno na njezin duševni život. To se odnosi i na počinitelja, u kojeg može biti prisutan osjećaj krivnje i srama, jer je povrijedio moralno načelo i osobni ideal koji je trebao čuvati.

Počinitelj mora priznati svoju pogrešku, izraziti svoje žaljenje i iskreno moliti za oprost, te prihvatiti i pokazati odgovornost za učinjeno, da bi se mogao istinski pokajati. Time se otvara put u novu etapu procesa opraštanja koji donosi psihičko olakšanje i ozdravljenje. Da bismo mogli oprostiti bližnjem, trebamo najprije sagledati vlastite slabosti, ranjivost, prekomjerne zahtjeve na sebe, predugo podnošenje uvreda, poniženja i krnjenja ugleda, što u žrtvi pokreće osjećaj stida i krivnje. Žrtva si mora oprostiti vlastitu nemoć, mržnju, želju za osvetom, sram i krivnju koji nisu mali i s kojima se nije lako nositi.

Tek kada sebi oprostimo, možemo oprostiti počinitelju. Nadasve trebamo sagledati koliki je naš udio u zadobivenoj duševnoj i duhovnoj rani.

Za potpuni oprost potrebna je milost Moramo znati da su žrtva i počinitelj povezani tajnom – oni dijele povijest jednog zla. Zato je za potpun oprost potrebna milost, milost bezuvjetne ljubavi koju povrijeđeni prima iz božanskog izvora. Ta lju-

bav jača njegovo narušeno samopouzdanje i samopoštovanje i omogućuje mu davanje oprosta.

Sve velike religije poučavaju o važnosti i potrebi moljenja oprosta i davanju oproštenja, spoznavši veliku važnost opraštanja za psihički život i duhovno ozdravljenje. Židovi traže oprost na blagdan Jon Kipur, tri puta, od Boga i bližnjega. U kršćanstvu tražimo oprost od Boga pri svakoj sv. misi i ispovijedi, što podrazumijeva osvješćivanje učinjenog grijeha i kajanje za učinjeno, te odluku da grijeh nećemo ponavljati.

Isus Krist uči oprostiti bližnjem, ne jednom, nego 77 puta. Ne prinosi dar na oltar ako se nisi izmirio s bratom svojim.

Kršćanski pisci govore o od Boga dobivenoj milosti* da bi se oprostilo i dobilo oproštenje, nadasve, za teško oprostiva djela, makar i u složenim okolnostima.

Svoj dnevnik i uvid u proces traženja oprosta i opraštanja završila sam parafraziranim zapisom Joan Borysenko: Opraštanjem se rane pretvaraju u bisere mudrosti, zatvorena srca otvaraju. Opraštanjem se snošljivost zamjenjuje ljubavlju. Opraštanje je dar kojim darujemo sami sebe. * Milost je – hranjiva tvar – energija koja teče u živi svijet; gdje presuši – život se raspada u smrt.

– Joseph Campbell Godina LI br. 7-8/554

Zvjezdana prašina Priča mi nedavno prijatelj za kasnoga večernjeg telefonskog razgovora kako mu se, upravo tada, višečlana obitelj nakon dnevnih obveza, svatko sa svoje strane grada, vraća kući. »Baš kao noćni leptiri i mušice na svjetiljku«, rekoh i dodah: »Ali treba imati svjetlo.« Hvala Bogu, poznajući ga, u njegovu ga domu ne nedostaje.

Volim ljeto jer su dani dugi i obiluju svjetlom. A pod njegovim se slapovima smješkaju obrazi naših kuća, dlanovi njegovih valova otiru mračni znoj s čelâ naših domova, njegove kapi bistre naše riječi i mame nas da blago razotkrijemo sve svoje u sjenama i iza njih skrivene tajne. Svjetlo nas doziva u kolijevku dobrote.

Svjetlo je odlika i eliksir života jer samo živo oko svjetluca, samo se živo stablo zelèni, jer samo se živa voda ljeska. Ono je ukusan začin naše radosti i igre, dragi suputnik našeg odmora i dokolice, poželjan suradnik u našem naporu i postignućima. A ako se gdjekad nad nama nadvije tmast i turoban veo našega mrklog danas i nesigurne sutrašnjice, svjetlo će nas uvijek razvedriti i osnažiti.

* Vječna Svjetlosti, iz koje izviru sve rijeke svjetla ovoga svijeta, u čijim se dlanovima ljuljaju mora Tvojega svjetla i u čije srce uviru tek potočići našega, ljudskog svjetla, hvala Ti za kapljicu Svjetlosti kojom danomice krijepiš moje srce. A kad jednom moje tijelo predaju zemlji, ne dopusti da ono postane običan prah, već ga pretvori u zvjezdanu prašinu, ne bi li ljudi, pogledavši gore, zaželjeli put visina.

Tomislav Salopek

Srpanj/kolovoz

2020.

27

Izlog Kršćanske sadašnjosti

Roko Bonaventura Uz blagdan Porcijunkule i treću obljetnicu preminuća fra Bonaventure

P Fra Bernardin (Robert) Škunca VJEROPOJ RIJEČI: ROMAN ESEJ O FRA BONAVENTURI DUDI Kršćanska sadašnjost i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 2019.

Format: 15,5 × 24 cm 220 str.

Cijena:

90,00 kn

ke sadašnjosti

32

rije tri godine, 3. kolovoza 2017. u lijepoj i plodnoj starosti završio je fra Bonaventura Duda svoj životni put. Mama Antica rodila ga je 14. siječnja 1924. Oca nikad nije upoznao.

Uza se je skrovito čuvao fotografiju muškarca u časničkoj odori, s vidljivim tragovima čestog uzimanja u ruke i uz suzne molitve za onoga koji je izostao u njegovu životu, a majku Anticu prepustio požrtvovnom izgaranju i ranoj smrti. Mali Roko imao je sve predispozicije da ne uspije u životu.

Ali postao je fra Bonaventura, bibličar bez kojega ne bismo imali Zagrebačku Bibliju, s koncilskim doprinosom (Glas s Koncila njegova je zamisao!), što ga čini velikanom Crkve u Hrvata.

S ovim bogoduhim čovjekom na vrlo dojmljiv način upoznaje nas subrat fra Bernardin.

Bernardin Robert Škunca, rođen u Novalji 1937., franjevac, svećenik, teolog, specijalizirao je pastoralnu psihologiju i pastoralnu liturgiju u Parizu, a u Zagrebu stekao doktorat iz teologije. Obavljao je različite službe u odgoju i formaciji, u dvama mandatima bio je u službi provincijala Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, profesor liturgike i sakralne umjetnosti na višim teološkim školama/fakultetima u Splitu, Zadru i Zagrebu, vodio je kolegij Vjera i kultura duha na FF-u u Zadru.

Objavio je brojne znanstvene i popularne članke i više knjiga, kao npr. Štovanje Isusove muke na otoku Hvaru (1981.), Duh i obred (1998.), Franjo Asiški - skladatelj Božje ljepote (2011.), kao i tri romana: Mirotvorac u Bolonji (2008.), Ispovijesti Franje Asiškog (2014.) te Vjeropoj Riječi (2019.). Živi u samostanu na Poljudu i vodi postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ivana Perana kojeg su, nedužna, komunisti osudili na smrt 1947.

Vraćajući se s Dudina sprovoda na Mirogoju, autor odmotava memoaristički monolog, pretvarajući ga u dijalog s pokojnim subratom. Pred nama uskrisuju susreti i razgovori, ali i zgode s anegdotama koje su katkad i drugi prepričavali.

To tekst čini zanimljivim, čitkim i duhovitim. Oni koji su poznavali Dudu morat će reći da je to baš

pravi on, onakav kakav nas gleda s dobro odabrane fotografije na naslovnici: punokrvni, vedri, srdačni fra Bonaventura.

Kako je sve počelo Mali Roko došao je na svijet slučajno, tako reći usputno. Mama Antica bila je dobra kršćanka (Duda bi često upola u šali znao reći: Mi Krčani smo najbolji kršćani!), lijepa, nadarena, ali siromašna – morala je ići u službu i na katkada mukotrpne poslove i u teškim iskušenjima. Kada je dobila malog Roka, požrtvovni se rad udvostručio, a zdravlje trošilo. Nasreću, tu je bila teta Marija i ujna Kate koje su preuzele svakodnevnu brigu za Roka.

Fra Bonaventura mi nije nikad govorio o svom zemaljskom početku. Ni drugima. Tu tajnu stavio je na dlan Božje ruke i prepustio se naručaju nebeske Majke – piše fra Bernardin dodajući: sigurnost da je Božje dijete posve ga je ispunjala.

No djetinjstvo na Krku često je spominjao i rado govorio o crkvi sv. Lucije u Jurandvoru, Baščanskoj ploči i glagoljaštvu, zgodama s dječacima u Krasu, osobito pak o Majci Božjoj Goričkoj kojoj je hodočastio na magarcu Surom. Duda bi često uskliknuo: Oh ta draga marijanska svetišta! Jer iza Majke Božje Goričke, posve će ga osvojiti Trsat, a poslije i Marija Bistrica.

Duhovnost Prema vjeri i znanju imao je snažnu privlačnost. Volio je otpivat, a u školu je došao samoinicijativno i stao pred učiteljicu Nevenku Trinajstić pa odlučno rekao: - Ja bin se ote zapisat va školu.

- Ali ti si još mali za školu! – odgovorila je učiteljica, ali Roko nije odustajao: - Ali ja bin ote hodit va školu!

I Roko je pobijedio postavši najmlađim đakom s pet i pol godina. Bilo je iz toga vremena mnogo zgoda s njim. U jednoj je sva tri sira dao fratru iz Košljuna pa su teta i on ostali na kruhu. Kako ih je siromašGodina LI br. 7-8/554

tvo najčešće vodilo u Rijeku, tako je i mali Roko s tetom dospio u taj grad, tada pod Italijom. Ubrzo je prognan iz Rijeke na hrvatski Sušak. Kao pred učiteljicu, tako je i ovdje stao pred sestru Danilu Barac i izrazio želju za ministriranjem. Iako je ministranata bilo previše, njegova upornost i Božja providnost krčili su mu put. Postao je miljenik sestre Danile, a ubrzo njihov poštar za samostan franjevaca na Trsatu. Tu mu se najviše sviđao brat kuhar Česlav te je gvardijanu povjerio želju da i on postane samostanski kuhar. Gvardijan je razumio da pred sobom ima nadareno dijete i ponudio mu školovanje. Put mu se otvorio prema franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu. Ipak, na putu u franjevačku obitelj, valja istaknuti da su uvijek mali ljudi u njegovu životu ostavljali dubok trag.

Predodređen za velika djela U Varaždinsku gimnaziju stigao je 1935. Te iste godine umire njegova majka, pokopana u zajedničku grob-

Srpanj/kolovoz

2020.

nicu. Božja ga providnost nikad nije ostavila bez osoba koje su ga voljele i koje je on volio. Takav je bio i fra Bonaventura Ćuk, njegov srednjoškolski profesor i autor pjesme Hoću li i ja u raj, jedne od najdražih Dudinih pjesama. Poetika Franje Asiškog bila mu je neiscrpno nadahnuće. Riječi koje je izrekao sv. Franjo: Bog je htio učiniti čudo i za to svoje djelo nije našao bjednije stvorenje od mene (...) kako bi svi upoznali da svaka krepost, jakost i dobrota dolazi od njega, tako mu dobro odgovaraju. Živio je život koji pjeva Marijin Veliča. A kad je već riječ o pjesništvu, valja spomenuti i njegovu antologijsku pjesmu Biti mi daj.

U Franjevački red stupio je 1941. Studira na KBF-u u Zagrebu. Počinje se baviti glazbom i sviranjem orgulja. Mladu misu služio je na Trsatu 1950.

Slijedi licencijat iz teologije i poslijediplomski studij u Rimu, gdje je doktorirao iz teologije, a na Papinskom biblijskom institutu postigao je licencijat iz biblijske teologije.

I duhovitost Gledajući ga kako se smije s naslovnice, spomenimo bar djelić njegove duhovitosti.

Fra Bonaventura je Znao se dobrano nasmijati na dobre šale. hodao po zemlji i volio Jednom je tako fra Zvjezdan Linić ispričao je zemlju. Istodobno je vic o isusovcu i kapucinu. Isusovac će, ciljau nekoj nevidljivoj auri lebdio nad zemljom. jući na kapucinovu bradu: Svojim životom svjedočio - I Juda Iškariotski je imao bradu. je da se po zemlji ne A kapucin će mu: - To nije sigurno, ali je simože hodati radosno ako se istodobno ne »lebdi« gurno da je bio iz Družbe Isusove. iznad zemlje.

Duda se tomu toliko smijao da je udarao prstima po stolu.

Drugom pak zgodom vodio je božićni seminar s fra Zvjezdanom u Samoboru. Na kraju će Duda: - Kad budete gledali jaslice, uvijek ćete vidjeti i nas dvojicu. – Na to malo zastane pa doda: - Ja sam onaj vol. – I naglo pobjegne. Ostane Zvjezdan sam, raširi ruke pa doda: - Znači da sam ja onda magarac.

Kako ispričati sav Dudin život? Moguće je to na mnogo načina: biografski, kroz anegIzlog Kršćanske sadašnjosti dote i duhovitost, kroz nadahnuto franjevaštvo, život bibličara, glazbenika i pjesnika, velikoga koncilskog čovjeka ili pak kao marijanskoga hodočasnika...

sti o j šn a d a s e sk n a ršć

Ova je knjiga pokušala sve to ujediniti i uspješno nam približiti dragocjen život za koji možemo samo zahvaliti Bogu.

Mirko Ivanjek 33

Kršćani i društvo

Umijeće empatije Našoj bi djeci, sigurno, bilo korisnije i

točnije, umjesto »dobar i lud«, poručiti da su češće »dobar i sretan, dva brata«!

Piše: Jasna Ćurković Nimac

J

ednog sam dana sa studentima na predmetu Globalizacija i mediji raspravljala o negativnim posljedicama globalizacije. Kako bismo komentirali premještanje industrijskih pogona u istočne zemlje i loše radne uvjete te gubitak radnih mjesta na zapadu, pogledali smo dokumentarni film The true cost (u hrv. prijevodu Tko plaća cijenu naše odjeće) o tvornici tirkotaže Rana Plaza u Bangladešu u kojoj je visoku cijenu naše jeftine odjeće platila jeftina radna snaga. Naime, zbog loših građevinskih standarda tvornica se srušila, a poginulo je oko 1300 ljudi te je oko 4000 ozlijeđeno. Dok su studenti paralelno gledali histeričnu zapadnjačku jurnjavu shopping-centrima na black friday i prizore užasa stradanja i uplakanu djecu čiji se roditelji više neće vratiti doma, izraz njihovih lica i njihovi komentari svakako su odražavali suosjećanje s nesretnim ljudima i svojevrsno zgražanje nad nama samima koji svakodnevno lutamo trgovačkim centrima, tim »katedralama površnosti«, kako ih je nazvao P. Bruckner, u potrazi za novim komadom odjeće. Ipak, naše empatično promišljanje o toj situaciji prekinula je jedna studentica svojim prilično realnim komentarom: »Istina, mi se sada zgražamo nad pretjerivanjem kupovanjem, i suosjećamo s ovim ljudima tamo, ali sutra ćemo opet navratiti u Zaru ili H&M i nećemo moći odoljeti još jednom komadu odjeće«! Ko50

mentar te studentice zapravo pogađa jednu od središnjih dilema moralne filozofije i moralnog razvoja, odnosno kako naše (su) osjećanje i empatiju s drugim (filozofija razlikuje ova dva termina, ali ovdje nemamo prostora za tu distinkciju) pretočiti u prosocijalno ponašanje. Drugim riječima, kako od razumijevanja stanja drugoga prijeći na djelotvornu promjenu toga stanja.

Brojna su istraživanja upozorila na tzv. učinak prepoznatljive žrtve, odnosno da nas patnja jedne bliske osobe pogađa više nego smrt stotina drugih ljudi koji su nam daleko.

Kritika empatije Često se čini se da je lakše suosjećati apstraktno s drugima ljudima ili voljeti čovječanstvo na daljinu ili preko daljinskog upravljača zavaljeni u udoban naslonjač, nego se konkretno zauzeti da se stanje konkretnih osoba promijeni. Međutim, brojna istraživanja pokazuju da su ljudi zapravo više motivirani pomagati kad poznaju konkretnu osobu nego kad čuju statističke brojeve o stradanjima mnogih. To je ono što kaže Majka Terezija: kad vidim masu, neću djelovati, kad vidim jednu osobu, hoću. Brojna su istraživanja upozorila na tzv. učinak prepoznatljive žrtve, odnosno da nas patnja jedne bliske osobe pogađa više nego smrt stotina drugih ljudi koji su nam daleko. To je, međutim, i jedna od glavnih kritika empatije – da je pristrana i da smo skloni suosjećati s ljudima koji su nam bliski ili slični.

Stoga autori poput P. Blooma ili J. Prinza smatraju da empatija nije dobar moralni Godina LI br. 7-8/554

alat. Oni ističu negativne efekte suosjećajne humanitarne pomoći nerazvijenim zemljama te sugeriraju da je važnije energiju usmjeriti na poticanje razvoja i zapošljavanja u tim zemljama, na smanjenje korupcije i podizanje razine životnoga standarda.

Također, kako navodi Bloom, dobro uhranjeni zapadnjak ne može odoljeti, a da ne pomogne djetetu koje prosi, iako on time možda podržava nemoralan sustav izrabljivanja djece.

Pokušaj spašavanja svijeta Iako je, dakako, potrebno raditi na dugoročnim i efektivnijim strategijama pomoći, i ono kratkoročno i trenutačno raspoloženje koje nas potiče da napravimo neko dobro ne isključuje ovaj ozbiljan projekt. Na kraju, katkad se i u računima potkrade pogreška ili nemamo uvijek na raspolaganju sposobnost ili vrijeme da sredimo račune i patnje svijeta. Ili dok ih pokušavamo srediti, možda pokraj nas stoji osoba koja nas treba, a koju, zaokupljeni pomaganjem svijetu, ne vidimo. Zasigurno, neka siromašna ili bolesna osoba nema ništa protiv da joj neki anonimac uplati pozamašan ček na račun, ali isto tako ona nešto vrijedno dobiva od neznatne i često simbolične geste davanja biblijske siromašne udovice, jer s tim skromnim darom dobiva i jedan mnogo veći, a to je dar odnosa i relacije s drugom osobom.

Srpanj/kolovoz

2020.

Pozitivni učinci pomaganja Kako je naša empatična sposobnost dijelom genski uvjetovana i svi se ljudi ne rađaju s jednakom količinom empatije, važno je kultivirati empatiju i izgrađivati »civilizaciju empatije«. To je ono što je Lipmanov projekt filozofije za djecu istaknuo upućujući na 3C (creative, critical caring), odnosno da je, uz kreativno i kritičko razmišljanje, jednako važno da svoju djecu odgajamo za caring thinking – promišlja-

Legitimna želja da se osjećamo bolje ne diskreditira dobro djelo, dapače, daje mu motivacijsku snagu. nje koje vodi brigu o drugom i koje se čini neprimjetnim u našim obrazovnim kurikulima. Tako brižno promišljanje našu će djecu ujedno činiti i sretnijima jer istraživanja pokazuju posve suprotno od narodne »dobar i lud dva brata«. O tome su govorili već i stari Grci, posebice Aristotel, koji je smatrao da dobri ljudi osjećaju određeno blaženstvo, odnosno eudaimoniu kada djeluju moralno. I današnja istraživanja pokazuju pozitivne učinke pomaganja na psihičko, ali i fizičko zdravlje ljudi, ono što psiholozi nazivaju helper’s high (zado-

voljstvo pomagača). To je osjećaj zadovoljstva koji nas ispuni kad učinimo neko dobro djelo jer aktivira hormon endorfin, naš prirodni analgetik i antidepresiv, odnosno »hormon sreće«.

Motivacijska snaga Neki autori poput P. Singera smatraju pak da je problematično pomaganje koje je potaknuto takvim vlastitim osjećajem sreće, a ne srećom drugih ljudi. Međutim, zasigurno, legitimna želja da se osjećamo bolje ne diskreditira dobro djelo, dapače, daje mu motivacijsku snagu. Nedavno sam pročitala članak o projektu koji je pokrenula jedna majka koja je svoje dijete htjela naučiti empatiji i pomaganju. Ona je taj svoj mali projekt nazvala 356 give challenge (365-dnevni izazov davanja) u kojem je svoje dijete pokušala naučiti da svakodnevno učini barem jedno dobro djelo. Kako sama kaže, projekt je započela jer je primijetila da je njezino dijete bilo sretno svaki put kad bi učinilo nešto dobro. Stoga, uz važan pristup da je davanje odvajanje od sebe i, nerijetko, žrtvovanje (treba činiti dobro i onda kada se pritom ne osjećamo ispunjeno), ne treba nikako zanemariti i ovaj pristup da nas pomaganje čini ne samo boljim već i sretnijim ljudima. Stoga bi našoj djeci, sigurno, bilo korisnije i točnije, umjesto »dobar i lud«, poručiti da su češće »dobar i sretan, dva brata«!

51