Kana, studeni 2016.

NOVO iz izloga »Kršćanske sadašnjosti«

IVAN MAJN A NARI ARIĆ, Ć, MARIO MAR A IO O KEV KEVO OI TOM MISL ISLAV AV ANI A Ć UR. AN R

NADBISKUP STEPINAC CI SRBI U HRVATSKOJ

u kontteks kstu tu Dru r gog ga svje vjettsk tskog rat ts rata ra a BIBLIOTE BIBL BIB IOTEKA: KA: FOR AT: FORM CIJENA: NA:

Izvaan nizo zovva vaa;; 20 x 26 cm; ttvrd vrdii uvez vez;; 488 str st .;

280,00 00 KN

ROS SINO NO GI GIBE BE ELLIN ELL EL NI

KRATKA POVIJEST TEOLOGIJE XX. STOL LJEĆA BIBL BLIOTE IOTE TE EKA: FORM FOR MAT: CIJJENA: CI NA

Priručn uččnici ici;; 17 x 24 cm cm;; meki ek uv ek uveez;; 17 1 6 str. t ;

170,00 KN

STJ STJEPA T PAN N LICE LICE E

ŽELIM M TI SVA BLAGA BOŽJA BIBLIIOTE BIBL EK KA A: A: FO ORMAT: RMAT: AT CIJE ENA: N

Izva v n niz izoova va; a; 13,55 x 21 cm; m; me meki ki uve uv z;; 168 6 sttr.; r

80,00 KN

J SEF DIR JOS DIRN NBE NBE ECK

SUZE NEM EMAJU ZADNJU RIJEČ P evi kroz ža Put žal a ova vanje anje e BIB IOTE BIBL OT KA: FORMAT: CIJENA:

Meta e anoj noja; a; 11 x 20 cm cm;; meki ek uv uvez; ez; 1166 str.;;

6 5,00 KN

M IJAN MA MAR N MAND N AC

KRST I EUHARISTIJA U NOVOZAVJETNOJ I OTAČKOJ PREDAJI B BIBL IOTEKA: IOTE K KA: FORMAT: FORM AT AT: CIJENA CIJE NA NA: A

Teo eološk eol oškii rado ošk adovi; vi vi; 17 x 24 24 cm m; meki meki ek uvvez; ezz; 22008 str. tr ;

100,00 KN

 Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća koji je održan 23. i 24. studenog 2015. u središte znanstvenog pristupa uzima povijesni izvor i njegovu kritiku, što se nastoji analizirati i interpretirati sukladno duhu doba u kojem je nastao, mimo političkih, socijalnih i inih dnevnopolitičkih usmjerenja današnjice. Osobit prinos Zbornika čine dvije cjeline historiografskog dijaloga hrvatskih i srbijanskih povjesničara o odnosu kardinala Stepinca prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske te kardinalovu odnosu prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Struktura Zbornika slijedi utvrđeni red zbivanja za odvijanja znanstvenog skupa i podijeljena je u dvije osnovne cjeline – uvodnu i znanstvenu. Cjelokupni je tekst objavljen i na engleskom jeziku.  Nakon opsežne i temeljite knjige »Teologija dvadesetog stoljeća« (KS, 1999.) istoga autora, talijansko izdanje iz 2007. godine aktualizirano je dodatkom koji je predstavio globalnu rekonstrukciju kršćanske misli XX. stoljeća u njezinim najvažnijim momentima, u njezinim najzauzetijim tematikama, u bitnim tekstovima koji obilježavaju njezin tijek. Ova pak »Kratka povijest teologije XX. stoljeća« pruža široj publici glavne crte prethodne veće knjige.

To znači da će čitatelj u ovoj knjizi naći najkraće o teologijama XX. stoljeća, koje se kreću od liberalne teologije do prekida koji predstavlja dijalektička teologija; od demitologizacije do teologije povijesti, pa sve do teologija koje su poniknule izvan europskog tla (latinskoamerička, afrička, azijska) i novih vrsta teologija (feministička i ekološka).  Nova knjiga uspješnog pisca i pjesnika Stjepana Licea potvrdit će sve ono što od njega već i očekujemo, ali će donijeti i posve nove vidike, naglaske, uviđaje i poticaje. Riječ je o knjizi pjesama u prozi koje slijede duhovna, humanistička i općeljudska nadahnuća, pri čemu je sasvim osebujan autorov stil uvijek sve povjerljiviji, mekši i prihvatljiviji. Lice propituje sebe i nas, ispituje nam savjest, vjeru i čovječnost, smješta je u vidokrug svetog i nebeskog – evanđeoskog obzora. Njegova trajna i nepresušna inspiracija zapravo je evanđelje. Ova knjiga posve skromno, ali s dubokim povjerenjem, govori kako je smisao čovjekova života da se pridoda bezmjernoj Božjoj dobroti. Govori o tome katkada s ganućem, katkada sa zanosom, katkada sa zebnjom, ali uvijek sa zahvalnošću.  Pisati o teškim temama kao što su gubitak najdražih osoba, katastrofe ili nesreće nije nešto čime se pisci vole baviti. Ipak, poznati austrijski pisac knjiga duhovne tematike Josef Dirnbeck htio je pisati baš o tim temama i to na temelju stvarnih događaja. Još ranih osamdesetih on je o tome, zajedno s nešto starijim kolegom Martinom Gutlom, počeo pisati potaknut iznenadnom smrti mlade majke, uzorne vjernice i vrlo aktivne članice župne zajednice. To je pisanje bilo lišeno svih pobožnih klišeja, svake pa i najmanje patetike i htjelo je biti blizina u boli, propinjanju i pitanjima.

U ovoj knjizi autor polazi o stvarne činjenice žalovanja. Žalovati znači pomiriti se s gubitkom ljubljene osobe. Toga elementarnog iskustva nitko ne biva pošteđen – pa ni ljudi koji vjeruju nemaju neku ’prednost u startu’.

Prisiljeni su na posve nov način pitati se o Bogu koji dopušta bol. Pisac u ovoj knjizi pokazuje puteve kroz žalovanje.  Dva temeljna kršćanska sakramenta autor proučava u dva najvažnija izvora: u Novome zavjetu i u razdoblju rane Crkve u kojem su djelovali crkveni oci. Knjiga je podijeljena na tri poglavlja. U prvome poglavlju razjašnjena su novozavjetna mjesta gdje je riječ o sakramentu krštenja. U drugome poglavlju autor se posvećuje euharistiji u Novome zavjetu i tumači mjesta gdje je govor o tome sakramentu. Posebnu je pozornost posvetio ustanovi euharistije kod sinoptika. U trećem poglavlju autor je, kako sam navodi, tražio »makar poneki ulomak o krštenju i euharistiji« idući od teologa do teologa dugoga otačkog razdoblja.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Studeni Cijena

XLVII 11/514 2016.

13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14;

4 Opasnost rata?

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.

7 Fantom sekularne države Stjepan Baloban

8 Preobrazba Crkve snagom Božjega milosrđa

Teološko razmišljanje: Tonči Matulić

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

Rukopise i slike ne vraćamo.

10 Crkva iz žive vjere i sakramenata 16 Druga nova vlada

Političke teme: Tonči Tadić

Putopis

Kulturni mozaik

36 Nova stara poglavlja

U korist vlastite štete: Stanko Uršić

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

12

Put svetog Jakova 2 Ivana Ćepulić

prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Studeni 2016.

38 Sakrament svetog reda Sakramenti

40 Charles de Foucauld – život za Isusa koji je ljubav

pretplata@ks.hr

Odvojenim

naši misionari

35 U adventskom ruhu

Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337

Stare novine – novi papir

30 Ðakovačka misijska priča Meditacije: Josip Sanko Rabar

Broj računa: 2340009-1100047241

ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

Tomislav Salopek

34 Isus Krist

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

23 Kupelj neizmjernog milosrđa

Bono Zvonimir Šagi

Tisak: Denona d.o.o.

Godišnja pretplata: 143 kn

18 Obitelj ‘jaram’ ili ‘dar’?

Milan Šimunović

20 Otvorena obitelj – čudo ljubavi Brojni, ali svi naši

22 Pitanje slike

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac

24 Milosrđe za kraj

Vrijeme i riječ: Darko Tepert

26 Ideologije rade 28 50 godina HKVRPP-a

42 Miris straha Razgovor

44 Arhitektura malog mjerila uz izložbu

46 Dijalog s Iranom 48 Čovjek i njegova smrt Darko Gašparović

50 Iz ljubavi odgovorni Veronika Popić

56 Alojzija Ulman (1926.–1994.)

Portret umjetnice

3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Opasnost rata?

Č

ovjek se ne može oteti dojmu da ponovno na našim vratima čujemo zveket oružja, kao pred osamdeset godina, kada je izbio Drugi svjetski rat. No, postoje velike razlike. Tada se nije znalo da će se taj zveket pretvoriti u sukob svjetskih razmjera. Tek postupno su pojedine zemlje i narodi uvučeni u sukob koji je odnio milijune života.

Ovoga puta nesumnjivo će bilo kakav jači sukob između dvije ili tri vodeće zemlje svijeta automatski poprimiti svjetske razmjere. Osim toga, razlika je u tome što se ovoga puta radi o mnogo sofisticiranijem i opasnijem oružju koje ne ubija samo pojedinačno, nego masovno. Ovo bi bio sukob koji bi se vodio na dva kolosijeka, u stvarnosti i virtualno, ubijanjem na bojnom polju i putem sofisticirane informatike. Ovoga puta neizbježan bi bio globalni sukob u punom smislu riječi. I, konačno, u ovom današnjem ratu ne bi bila potrebna nikakva ratna strategija. Jedino bi bilo važno tko će prvi pritisnuti nekakvo crveno dugme u nekakvom kovčegu koji je pristupačan samo najmoćnijima.

Ratni vjetrovi Ruska ratna flota na Mediteranu, s jedne strane, i proturaketni sustavi diljem Europe, s druge strane, jasni su pokazatelji ka4

ko postoji opasnost ne samo povratka hladnog rata nego i onog stvarnog, »toplog«, s nesagledivim posljedicama. Pokazatelji su toliko jasni da ukazuju na to kako se ne radi o nekakvom medijskom senzacionalizmu koji nepotrebno širi paniku. Premještanje ratne flote i raketni štitovi nedvojbeno ukazuju na to da je borba moćnih svjetskih sila za prevlast dosegla vrhunac. Stječe se dojam da je sve ono do sada, sve što se događalo u tzv. afričkom proljeću i što se danas događa u Siriji, Libiji, Iraku, Jemenu… bilo samo predigra jednog sukoba koji bi trebao iznjedriti jednoga neupitnoga gospodara svijeta. Tako da nije čudno što se u duše mnogih ljudi uvukao strah i osjećaj neizvjesnosti. Sada na svijetu žive neke nove generacije. Mnogi ljudi nisu nikada doživjeli istinski rat. Stoga taj strah ostaje nekako ograničen ili zatomljen tako što se pozornost ljudi skreće na neke druge teme, kao što su izbori za američkog predsjednika ili britanski Brexit. Nude im se i razni Pokemoni koji pogotovo mlade ljude prisiljavaju da samo gledaju sebi ispred nogu i ne dižu pogled da vide što ih čeka na kraju ulice. Možda je upravo stoga moguće da se svijetom širi ratna retorika, a ona ne nailazi na veću pozornost običnih ljudi. Prisjetimo se da je i prije Drugog svjetskog rata pozornost ljudi bila usmjerena na neke druge teme te se njemačkom zahuktalom nacionalsocijalizmu nije pridavao veći značaj. Hoće li se povijest ponoviti?

Europa izvan igre Veliki svjetski igrači iznjedrili su svoje lidere. U nekim zemljama, Rusiji i Kini, pa i nekim manjim zemljama poput Turske, opet su na vlasti »spasitelji domovine i naroda« kojima je sve dopušteno. Da stvar bude problematičnija, neki od tih lidera uživaju široko povjerenje tamošnje javnosti. Tako da imaju slobodne ruke.

Bilo kakva opozicija biva spriječena u samim počecima. Stanje u Ukrajini i aneksija Krima, kao i situacija nakon tzv. pokušaja puča u Turskoj, dovoljno govore o tome. (Usput rečeno, jedino u Hrvatskom Saboru ima zastupnika koji još misle da je Krim voljom naroda pripojen Rusiji!).

S druge strane svjedočimo jednoj doista prljavoj kampanji za predsjedničke izbore u SAD-u, u kojoj su razne pikanterije jednog ili drugog kandidata postale jezičak na vagi o tome koga više podržavaju građani. Europa, suočena s masom izbjeglica, očito je nesposobna pretvoriti se u značajnijeg čimbenika na svjetskoj sceni. Zar nije apsurdno da EU Italiji prigovara jer je neznatno povisila rashode u svom proračunu, prigovara dakle zemlji koja je danomice suočena s tisućama izbjeglica na svojim obalama, sa stotinama mrtvih koje izvlači iz mora. To izgleda EU nije prioritetno. Važnije joj je kontrolirati proračun svake svoje članice. S druge strane, ta ista EU nije prstom maknula kada su neke zemlje, poput Mađarske i Slovenije, Godina XLVII br. 11/514

Piše: Josip Grbac

na svojim granicama dizale visoke bodljikave žice. Očito svjetski lideri vide i osjećaju takvu nesnalažljivost, neodlučnost i pogotovo nejedinstvo Europe i to obilno koriste.

Hrvatska mirotvorna politika U ovakvom stanju stvari manje zemlje, poput Hrvatske, teško da mogu biti nekakav odlučujući čimbenik u svjetskim razmjerima. Stoga je u takvim zemljama veoma važno da postignu homogenizaciju stanovništva oko nekih bitnih ciljeva unutrašnje i vanjske politike. Hrvatski političari zaduženi za djelovanje u vanjskoj politici moraju osjećati i znati da iza njihovih stavova stoji većina u narodu. Jedino tako mogu biti vjerodostojni. U ovom trenutku hrvatski političari moraju jasno dati do znanja da Hrvatska ne može i ne želi biti partner onoj strani koja huška na rat i zagovara podjele na svjetskom planu. Bez obzira na to koliko bi nekakvo »svrstavanje« bilo ekonomski korisno i profitabilno, hrvatski građani, ogromna većina njih, tek je nedavno izašla iz rata. Ono što sada doživljavaju tisuće Sirijaca i Iračana mnogi hrvatski građani su itekako osjetili na svojoj koži. S druge strane, ne manje važna je diplomatska i pregovaračka sposobnost vodećih političara. Nesposobnost u diplomatskom pregovaranju neminovno vodi ili u izolacionizam ili u nekakvo »svrstavanje« na jednu ili drugu stranu. HrvatStudeni 2016.

ska je iskusila tijekom povijesti i jedno i drugo. Zacijelo nitko u Hrvatskoj ne želi da se greške ponove. To valja ponoviti jer je Hrvatska u suštini geostrateški privlačna zemlja za sve. Obzirom da izolacionizam nikada nije donio ništa dobra nikome, a i nemoguć je danas barem na europskim prostorima, uvijek postoji napast prianjanja uz jednu stranu, i to na temelju nekih slatkorječivih obećanja. Hrvatska, kao zemlja u kojoj se ogromna većina ljudi izjasnila kao vjernici, može samo voditi mirotvornu politiku i beskompromisno stajati iza tog zahtjeva da se problemi riješe mirnim putom koji nema alternative. Zato bi sada bilo dobro, nakon što je uspostavljena jedna, barem za sada, stabilna Vlada, da se ne bavimo bjesomučno pitanjima koja u ovom trenutku nisu bitna, nego podržimo napore hrvatskih političara kako bismo svi zajedno izbjegli opasnost rata. Mislim da je to sada prioritetni zadatak i hrvatske politike i svih nas.

Papa Franjo – svjetionik mira Papa Franjo je poput svjetionika u zagovaranju mirnih rješenja. Katkada njegov glas zvuči kao glas vapijućeg u pustinji. Sada je sasvim nevažno koliko je on nekome omiljen ili nije, koliko je napredan ili konzervativan. Najvažnije je uočiti da on predvodi Crkvu i jasno joj nalaže kako bi ona trebala biti vodeći zagovornik mira. To znači da taj zadatak postaje

zadatak svakoga vjernika. Kršćanski Bog je Bog mira. Sve ostalo su iskrivljene slike o Bogu. Iako smo tek nedavno u našoj Crkvi imali akciju molitve djece za mir, zacijelo postoji niz drugih mogućnosti kako Crkva može svijetu poručiti da u ovom trenutku ide krivim smjerom. Zagovornicima rata takve poruke neće možda ništa značiti. Ali je veoma važno da se oni u svojim ratnim snovima počinju osjećati sve osamljenijima. Kao što ogromna većina Iračana, Sirijaca i Libijaca želi mir i vapije za njime, tako i većina Europljana, Amerikanaca, Rusa i Kineza. Možda smo se mi u Europi, izuzev zemalja Balkana, pomalo navikli na mir nakon završetka Drugog svjetskog rata. No ni tada mir nije pao »s neba«. Kao što »s neba« nije pao mir nakon Domovinskog rata. Mir se dogodio kada su zagovornici rata osjetili da iza sebe više nemaju većinu naroda. Istina je, dakle, da se mir može postići i mirnim putem. Iako su u tom dokazivanju mnogi morali dati svoje živote. Ali smo mi valjda nešto iz svega toga naučili. Nama kršćanima predstoji prije svega molitva za mir. Ako smo se i bili navikli da se rat događa uvijek negdje »drugdje« i »daleko«, u globalnom svijetu dimenzije »drugdje« i »daleko« više ne postoje. Ako smo nekada molili za mir u Vijetnamu, Etiopiji ili Hrvatskoj, sada jednostavno molimo za mir.

Jer eventualni rat neće poznavati ni priznavati nikakve granice.

5

Crkva iz žive vjere i sakramenata Piše: Bono Zvonimir Šagi

C

rkva se u ovome, sadašnjem, informatički širom otvorenomu svijetu, našla u stanju nužne nove unutrašnje reorganizacije kako bi postala življa duhovno aktivna zajednica, osobito na baznoj razini, kao »sol i svjetlo« (usp. Mt 5, 13-16), svjedočanstvo da je moguće izgrađivati slobodne društvene odnose u »istini, pravednosti i ljubavi« (usp. Ivan XXIII., Pacem in terris, 35). Ključ svega za ovo vrijeme jest dijalog u istini, pravednosti i ljubavi na baznoj razini mjesnih Crkava – biskupija, a to su župne zajednice.

Papa Franjo to je slikovito izrazio ovako: ići na periferiju. On na toj crti pokušava, ne znamo koliko će uspjeti, pojednostavniti previše birokratiziranu Rimsku kuriju.

Previše birokratizirana Crkva na svim svojim razinama sve više gubi svijest svetog zajedništva koje povezuje Duh ljubavi Božje, »razlivene srcima našim po Duhu Svetome, koji nam je dan« (usp. Rim 5, 5).

Isto tako i mjesne (krajevne) Crkve – biskupije, umjesto kojekakvih ureda, trebale bi dati veću važnost župnim zajednicama i neposrednom dijalogu župnika, kao pastira Stada Božjega, u međusobnoj suradnji pojedinih pastoralnih zona, u biskupijama.

Osobito sada nedostaje praktično-dijaloška suradnja školskih vjeroučitelja sa župnicima. Oni se sada tretiraju, ponajviše, isključivo kao školski službenici, a u biskupiji kao ovlaštenici za vjeronauk. Umjesto suradnje sa župnicima, dovoljno je da školski vjeroučitelj održi ono što traži biskupijski ured za školski vjeronauk.

Uvođenje vjeroučenika u življenu vjeru ostaje ključno pitanje. No, to vrlo malo daje 10

vjeronauk kao školski predmet. To se širom Europe već vrlo jasno pokazalo. Vjera nije tek znanje, ona mora postati živi duhovni odnos, otvorenost čovjeka Bogu – put duhovnog uspona: pročišćenja i prosvjetljenja, stvaranja žive svijesti otajstvenog zajedništva u Kristu.

Prenošenje praktične vjere Prenošenje vjere više se ne događa po automatizmu društvene sredine. Govorimo s pravom o novoj evangelizaciji ili re­ evangelizaciji. U nas je to pitanje još oštrije izraženo zbog gotovo pedesetogodišnje konfrontacije s ateizacijom koja je željela stvoriti neku »svjetovnu« zamjenu za vjeru. Nakon sloma organiziranog ateizma nije posve nestalo i želje za isticanjem ateizma kao, sada u novim uvjetima »liberalno-sekularističkog« svjetonazora. Svakako je zanimljivo da se nekadašnji ateisti danas pojavljuju kao najglasniji zagovornici ljudskih sloboda, kao da su zaboravili na svoju nekadašnju krutost prema religioznim ljudima. Ovakvo, sadašnje stanje u praksi zahtijeva da se sav crkveni život prilagodi prema »tihoj« evangelizaciji s pomoću življene vjere u okolnostima pluralnoga društva, a to ne ide baš lako. Pokušava se na nova pitanja odgovoriti starim uhodanim odgovorima. Bježimo u hipertrofiju obrednosti i manifestativnosti. Pretvaramo se u servis društvenog folklora, prema kojemu se može imati estetski, ali ne i religiozni odnos.

Kako dakle da što više ljudi iz našega naroda, kojega sve češće bez ustezanja nazivamo katoličkim, postanu kršćani-vjernici? Što se tu traži? Da li da jednostavno olakša-

mo pristup sakramentima te što više njih krstimo, da nam se ne bi umanjio broj (u kojem slučaju nije toliko ni važno hoće li im biti ili neće doista naviješteno evanđelje), ili da stalno postavljamo sve rigoroznije kriterije kako bismo postigli veći stupanj vjere u obitelji? Jedno i drugo je opasno pojednostavnjenje. Zapravo se i o broju i o duhovnoj kvaliteti mora razmišljati kroz osuvremenjenu metodu evangelizacije. Ona mora prethoditi svakom uvođenju u vjeru i pratiti sav rast u njoj. Evangelizacija se više ne događa automatski u životnoj sredini pa zato postaje praktičan problem Crkve, njenih struktura u pojedinim okolnostima. Nije toliko važan načelan, sveopći crkveni pristup, koliko pojedinačan, primjeren pojedinim krajevima, kulturnim i socijalnim prilikama. Življeno iskustvo zajedništva vjere i međuljudske solidarnosti postaje važnije od proklamacija. Obistinjuje se istina izražena pokoncilskim diskursom da je svjedočenje prva evangelizacija, a tek tada dolaze riječi. To pak onda znači da crkvena zajednica svojim nutarnjim kršćanskim iskustvom mora evangelizacijski izrasti kako bi unutar ljudske sredine mogla biti stalan poziv i mjesto gdje se svi koji Krista traže mogu s njim susresti i osjetiti od njega spašenima.

U toj vezi sakramenti i kao simboli pripadanja kršćanskoj zajednici i kao djelotvorni spasenjski znakovi, unatoč svemu, postaju pastoralno najvažniji. Oni su glavni oslonac, uporište izgrađivanja kršćanske zajednice. Označuju dinamiku njezina života i imaju sami po sebi odjek i u ljudskoj sredini kao »pučka« slavlja. No, upravo zbog svega toga oni su stalni pastoralni problem, jer se u svom izvođenju moraju Godina XLVII br. 11/514

U današnjim prilikama nije toliki problem koliko ćemo ljudi krstiti, nego koliko život kršćanske zajednice i svjedočenje kršćanskih vjernika utječe na preobrazbu života i životne sredine.

kontinuirano aktualizirati kako bi bili dovoljno govorljivi.

Nova tradicija i sakramenti Zašto, zapravo, govoriti o sakramentima u vezi s evangelizacijom? Nije li samo po sebi jasno da sakramente primaju samo već evangelizirani, kojima je evanđelje naviješteno? Teoretski uglavnom jest, ali praktički još uvijek postoji jaka tendencija čistog sakramentalizma (servisnog dijeljenja sakramenata). To je stara rutina, još iz kršćanskoga društva, gdje su samim rođenjem bili svi određeni za kršćane, pa ih je trebalo samo krstiti. Sve ostalo se moglo više-manje pretpostaviti. Čisto servisno podjeljivanje sakramenata ne može više zadovoljiti konkretne pastoralne zahtjeve jer dovodi do postupna ispražnjivanja nutarnjeg sadržaja samih sakramenata kao simbola crkvenog pripadanja i čini ih obredima (slavljima) neke teološki i crkveno ispražnjene tradicije, koja s vremenom gubi kontakt sa stvarnim, otajstvenim životom vjere. Sakramenti se zato u suvremenoj crkvenoj praksi moraju nužno povezati s evangelizacijom i katehezom kao stalnim procesom u crkvenoj zajednici i prema unutra (u odnosu prema samim crkvenim članovima) i prema van (u odnosu prema onima koji Boga traže). Sakramentalizacija (podjeljivanje sakramenata) postaje proces koji se ne smije dijeliti od evangelizacijskoga procesa, ali se ni evangelizacija ne smije provoditi neovisno o tim znakovima i otajstvima vjere, koji se slave u kršćanskoj zajednici. Potrebno je roditelje prije krštenja i drugih sakramenata inicijacije potaknuti na oživljavanje obiteljske duStudeni 2016.

hovnosti, kako da budu »vidljivi znak Božje ljubavi u svijetu«.

Crkva je nastala evangelizacijskim djelovanjem Krista i apostola i kao navjestiteljica poslana je braći ljudima i svijetu. Zato je uvijek mora zabrinjavati pitanje kako istinski zasvjedočiti ono što naviješta. Ona je sama sakrament. Sakramentalizacija i evangelizacija zajedno čine sav njezin život i vremeniti smisao. Crkva time nastavlja u vremenu i prostoru Kristovo spasenjsko poslanje. U svojemu apostolskom nagovoru Evangelii nuntiandi papa Pavao VI. ovako o tome govori: (...) »zajednica se kršćana ne zatvara nikad u samu sebe. Njen nutarnji život – život molitve, slušanje Riječi i apostolsko naučavanje, življena bratska ljubav, kruh koji se lomi – poprima puninu svog smisla samo kad postaje svjedočanstvo, kad izaziva udivljenje i obraćenje, kad postaje propovijed i navještaj Radosne vijesti.

Tako cijela Crkva prima poslanje naviještanja Evanđelja a djelovanje svakog pojedinca važno je za sve« (br. 15).

Prava evangelizacija dakle mora pro­ izlaziti iz živog iskustva crkvenog života zajednice, a to se obavlja preko sakramenata, liturgije i dijakonije (služenja u bratskoj ljubavi, karitas i sl.). Sakramenti kao slavlja moraju i sami izrastati iz bujnog iskustva otajstvenog života zajednice, koja ih slavi sa svojim članovima.

Prema tome, u našim današnjim prilikama i nije toliki problem koliko ćemo ljudi krstiti (sakramentalizirati), nego koliko život kršćanske zajednice i svjedočenje kršćanskih vjernika utječe na preobrazbu života i životne sredine, koliko doista unosi evanđeoskih vrijednosti u svijest ljudi, jer je

to usko povezano sa samim povećanjem ili smanjenjem broja svjesnih članova Crkve.

Problem je u tome kako da naše zajednice, naši vjernici nađu što prije put i način evanđeoskoga svjedočenja u svojim sredinama, koje su danas izložene i drugim mogućim procesima preobrazbe. Aktualnom se društvenom tranzicijom radikalno sekularistički procesi ubrzavaju, pa i kad su zamaskirani religioznim folklorom. Kad se vjera svede na društvenu ili čak političku igru, onda prava vjera gubi svoju preobrazbenu snagu.

Ovo rečeno neka posluži kao poticaj da se u našemu tekućem pastoralu što ozbiljnije poveže sakramentalizacija s evangelizacijom. Moramo se osloboditi pritisaka da sakramente dijelimo mimo tog, evangelizacijskog procesa o kojemu se sada vrlo malo govori. Nažalost, naša Crkva u Hrvatskoj još nema dosta praktične smjernice o sakramentima u vezi s evangelizacijom.

Te bi smjernice bile važne da bi se mogla programirati dugoročna praksa iz koje bi se mogla razvijati nosiva tradicija za budućnost. Još nije svima došlo do svijesti da je za krštenje djece potrebno i oživljavanje praktične vjere roditelja. Kateheza roditelja i kumova.

Kršćansko je, naime, iskustvo, na kojemu god se stupnju ono nalazilo, usko vezano za tradiciju i prenosi se tradicijom. Zato se u svakome problematičnom trenutku mora u praksi prepoznati i otkriti novi temelj na kojemu bi se mogla razvijati nova tradicija u kontinuitetu povijesnog tijeka.

To je ono o čemu treba govoriti kad se pozivamo na povijesne kršćanske korijene.

Na toj crti, eto, treba razvijati novu crkvenu svijest.

11

Političke teme

Druga

nova vlada

U

petak 14. listopada Hrvatska je drugi put u 2016. dobila novu vladu istih stranaka: HDZ-a i MOST-a. Iako je sve na prvi pogled isto: iste stranke, iste pozicije na političkoj sceni, ista koalicija, isti SDP i HNS i IDS u oporbi, sve je ovaj put drukčije. HDZ-ova mandatara Andreja Plenkovića bili su spremni ovaj put podržati i HSS i zastupnici manjina, te zastup­nici Radimira Čačića i Milana Bandića, tj. Plenković je mogao računati s potporom malih stranaka i manjina koja je Tomislavu Karamarku bila nezamisliva. Mogao je dakle složiti saborsku većinu i bez MOST‑a, ali je vrlo dobro znao da je to rizično, jer za hrvatsku političku scenu vrijedi pravilo: što je stranka manja, to su joj veći ministarski apetiti. Teško je i zamisliti što bi sve Čačić i Bandić iskamčili od Plenkovića ucjenjujući ga svojim glasovima. Koalicija s MOST-ovih 13 zastupnika zato nosi manje rizike i daje stabilniju saborsku većinu. MOST je višestruko namiren: Božo Petrov je dobio vruće mjesto predsjednika Sabora, drugu po važnosti funkciju u državi, dakle mjesto koje nosi veliku čast, ali nipošto nije zavjetrina kao mjesto potpredsjednika Vlade RH, jer će se morati nositi s oporbom koja često ne haje za Poslovnik ni za dnevni red. Time je ujedno MOST‑u izbijena mogućnost traženja više mjesta i utjecaja u vladi. Ova je vlada dakle posve 16

na raspolaganju Plenkoviću i bit će puno kompaktniji tim nego Oreškovićeva vlada.

Pojedina su ministarska rješenja posve pogođena, poput generala Damira Krstičevića u MORH-u (čime se simbolično poništava njegovo prerano umirovljenje prema nalogu Stipe Mesića 2001.), Davora Stiera u MVEP-u, Martine Dalić u Ministarstvu

Piše: Tonči Tadić

sno, ako su ime, lik i djelo Zlatka Hasanbegovića toliko važni HDZ-u, onda će mu već naći odgovarajuću poziciju u golemoj državnoj upravi. Hasanbegović je i dalje potpredsjednik HDZ-a i ne pada mu na pamet istupiti iz nje u neku beznačajnu izvanparlamentarnu ultradesnu malu stranku.

Uostalom, svi pokušaji tzv. tvrde desnice

Za hrvatsku političku scenu vrijedi pravilo: što je stranka manja, to su joj veći ministarski apetiti.

gospodarstva i Vlahe Orepića u MUP-u.

Neka su imena izazvala pobunu u javnosti, poput izbora ministrice kulture i ministra znanosti, što je zapanjujuće jer ispada da Hrvati jako drže baš do tih resora, a ne do, recimo, gospodarstva, prometa, turizma ili poreza. Što se Ministarstva kulture tiče, pobuna protiv izbora Nine Obuljen za ministricu zapravo je pobuna protiv micanja Zlatka Hasanbegovića s te pozicije, koji je pak za desni dio javnosti važan ne zbog svojih rješenja u kulturi, nego prije svega zbog svog tumačenja povijesti nakon 1941. No je li novi povjesničarski pristup nekom dijelu povijesti doista kvalifikacija za poziciju ministra kulture ili bi na tom mjestu ipak trebao biti netko tko poznaje sam sustav? Odno-

da postigne neki rezultat odvlačeći birače HDZ-u propali su baš zbog Hasanbegovićeva članstva u HDZ-u. Neće ga se zato nitko u HDZ-u odreći, posebno ne Plenković. No Plenkovićeva vrlo visoka potpora u javnosti (najpopularniji političar s potporom od čak 79 % građana, prema agenciji Ipsos) ujedno je jasna poruka tzv. desnoj struji unutar HDZ-a da se nikakva pobuna protiv šefa ne isplati.

U znanstvenoj zajednici pak traje uzbuna zbog izbora Pave Barišića za ministra znanosti i obrazovanja, odnosno zbog lanca afera koje ga prate dok je bio u MZOS‑u prije 10 godina. On se može zbog toga ljutiti i opravdavati se javno ako to želi, no ostaje činjenica da bi svaki spomen takvih afera ili kršenja zakona i propisa bio zapreka Godina XLVII br. 11/514

pri zapošljavanju na bilo kojoj drugoj poziciji unutar MZOS-a ispod razine ministra.

Drugim riječima, ne možeš postati službenik ni pomoćnik ministra ako imaš takve »repove«, ali možeš postati ministar, napose ako si predsjednik Paneuropske unije čiji je član i predsjednik vlade.

U obama spomenutim slučajevima Plenković je do kraja inzistirao na svojem izboru ministara, čime je želio pokazati da je vlada njegov tim u kojem samo on bira (i smjenjuje) ljude. Plenković je svojim kadroviranjem vlade želio podvući crtu pod Karamarkovu eru u HDZ-u, odnosno što je pojedini

naših mentora, a takva pozicija dugoročno za Hrvatsku vrijedi više od iména nekoliko ministara.

MOST-u također odgovara »beskonflikt­ na« vlada, a posebno vlada koja će biti du-

na dan. Oporba nije ni obezglavljeni SDP čiji je šef saborskog kluba zastupnika neshvatljivom poslušničkom logikom postao neuništivi Zoran Milanović. Dakle lik koji je u dvama krugovima parlamentarnih izbora svojom izbornom kampanjom uništio svoju stranku, i koji je izgubio baš sve izbore na svim razinama u zadnje tri godine, koji se zbog svega toga povukao s čelnog mjesta stranke, a sada za nagradu vodi klub zastupnika u Saboru, i to tako da se ne pojavi na polaganju zastupničke prisege prvog dana zasjedanja Sabora! Kakvu saborsku oporbenu strategiju taj lik uopće može smisliti i pro-

Hrvatska oporba. Lik koji je u dvama krugovima parlamentarnih izbora svojom izbornom kampanjom uništio svoju stranku, i koji je izgubio baš sve izbore na svim razinama u zadnje tri godine. Politički egzibicionist. Niz stranaka u Saboru koje jedva čekaju utrčati u zagrljaj Plenkovićevu HDZ-u za šačicu sinekura.

To su političke realnosti u Hrvata.

član bio više marginaliziran (ili izigran) od Karamarka, to su mu bile veće šanse za mjesto u novoj vladi, primjerice Božinović ili Krstičević ili Stier. Pri tome je očito vodio brigu o unutarstranačkom balansiranju, ali i o međunarodnom odjeku svojih odluka.

Morao je namiriti unutarstranačke interese, uzimajući stranačke kadrove za ministre makar i ne bili najbolji, ali su barem iz tzv. pouzdanih hadezeovskih obitelji (npr.

Obuljen u Dubrovniku ili Butković u Novom Vinodolskom). No morao je stvoriti vladu koja neće od početka provocirati veleposlanike u Hrvatskoj ni naše mentore u Bruxellesu, Berlinu i Washingtonu nekim svojim kadrovskim rješenjima. Plenković dobro zna da je za Hrvatsku najbolja uloga u ovom dijelu svijeta postati i ostati spojnica zemalja istočno od nas prema EU-u, odnosno čimbenik stabilnosti i predstavnik EU-a u procesima integracije balkanskih zemalja u EU i NATO, kao partner Njemačke i SAD-a. Takva vizija godi uhu Studeni 2016.

goročno stabilna i međunarodno utjecajna, jer to jača i njih kao koalicijske partnere.

MOST želi vladu koja djeluje jer žele kroz nju i Sabor provesti neke dijelove svojeg programa. Veliki pad popularnosti MOST je doživio upravo radi nefunkcioniranja bivše koalicije i bivše vlade. MOST dakle neće rušiti vladu niti onemogućivati njezin rad, no zbog Bože Petrova na čelu Sabora logično je da se ključne odluke neće donositi u vladi nego u koalicijskom odboru ili na sastancima premijera i predsjednika Sabora, kao u vrijeme Ivice Račana i Zlatka Tomčića, tj. koalicije SDP-HSS 2002.

– 2003.

Zanimljivo je da ova vlada, za razliku od, recimo, spomenute Račan-Tomčićeve, zapravo neće imati oporbu, a pogotovo ne ništa usporedivo sa Sanaderovim HDZ‑om 2003. ili s Račanovom koalicijom »Šestorice« 1999. Oporba nije Živi zid, jer su istupi Ivana Pernara čisti politički egzibicionizam koji će se potrošiti i prestati biti zanimljiv uz tempo od 46 javljanja za riječ

voditi kao šef najvećega oporbenog kluba?

Kvalitetna vlada treba kvalitetnu oporbu, ali SDP s ovakvim kadrovskim sastavom to nije niti može biti, sveden na otužne saborske doskočice Arsena ­Bauka i Peđe Grbina.

Ostale stranke u Saboru i nisu prava oporba jer jedva čekaju utrčati u zagrljaj ovakvom preporođenom Plenkovićevu HDZ-u za šačicu sinekura. To su političke realnosti u Hrvata.

Kao što se na izborima pobjeđuje i gubi na temelju glasova birača, a ne na osnovi anketa popularnosti stranaka, tako se i vladajuća većina i vlada ne slažu na temelju komentara analitičara u medijima, nego na osnovi unutarstranačkih odnosa. Zapravo je fascinantno kako je u Hrvatskoj, recimo, posve normalno da unutarstranačke odnose i utakmice analiziraju ljudi koji nisu nijedan dan proveli u nekoj ozbiljnoj stranci, dok je nezamislivo da, primjerice, nogometne utakmice analizira netko drugi, osim nekadašnjih vrhunskih nogometaša ili nogometnih sudaca.

17

Vrijeme i svijest

Pitanje slike SLIKA i VRIJEDNOST čovjeka, žene i muškarca, danas, A.D. 2016., ostavlja dojam razorenosti. I u vremenu blagdana Svih svetih, vremenu za bilance i prema nebu i prema zemlji, njezino urušavanje, čini se, ne izaziva toliko zebnji koliko bi se možda opravdano moglo očekivati. Put u ništavilo gubitka temeljnoga ljudskog identiteta; pokatkad se čini da je sasvim malo ljudi koji to primjećuju. A dovoljno je nekoliko letimičnih pogleda uokolo da bi to postalo očito. U Hrvatskoj je nekoliko stotina tisuća mladih ljudi koji žive efektivno sami. Bez životne povezanosti s drugom osobom, mladići bez supruge, djevojke neudane. Površne, privremene »veze« nalik na odlazak u trgovačko središte prije negoli na gestu poštovanja prema drugoj osobi, uzimanja u obzir cjeline njezina dostojanstva i života, smisla njezina puta, ostvarenja ljudskog. Dobar dio njih izričito hoće tako i ostati i trajati. I zacijelo i hoće. Dio toga mnoštva, svakako su i oni ne toliko mladi, premda još uvijek dovoljno, da zacijelo pripadaju tom mnoštvu. Ima tu različitih putova i sudbina, ne može se sve trpati u istu vreću.

NAPOSE, u našoj kulturi, mladići kudikamo najčešće mogu uživati povlaštenost uspostavljanja veze s djevojkom, osobom koja im se sviđa i s kojom bi željeli podijeliti život. U takvom rasporedu djevojke mogu biti jako zakinute glede odlučivanja. I do­ ista, ako treba pitati za odgovornost, ona je prilično pretežito na mladićima. Nije ovdje nikako namjera spominjati one koji su ostali sami, ili još mnogo manje one koje su ostale same, stjecajem nesretnih okolnosti.

A nisu htjeli ostati sami. Ili, pogotovo one koji su »sami« radi, kako to kršćani kažu, Kraljevstva. Riječ je o drugima, onima čiji je to izbor, onima koji radije biraju osamljenost, isprekidanu površnim »vezama« koje ne uključuju nikakvu odgovornost, ali pružaju udobnost i »slobodu« od tereta obitelji. Takva vrsta osamljenosti njima je vrjednija od druge osobe, od djece isto tako. Za 22

pse, koje redovito, gotovo bez iznimke imaju, ustajat će i prije zore i oko ponoći, nemilice trošiti vrijeme i ostalo; za djecu bilo bi im preteško ustajati ili čak bdjeti, a ­valjda za pse treba i manje raditi. Dobro je poznato kako je teško naći nekoga za čuvanje djece; nije isti slučaj s beštijama, bit će da to ide ipak lakše.

TEŠKO bi, doista, bilo povjerovati da su sve to jasne potvrde koliko vrijedi čovjek.

Osim ako se ne želi reći kako malo vrijedi.

I ne bi se baš moglo vidjeti iz toga da vrijedi više od psa, ili koje druge poželjne beštije. Suludi izljevi »nježnosti« i »ljubavi« prema beštijama, napose prema psima, lišeni svijesti i razuma i naravno, mjere, lišeni temeljne ljudske samosvijesti o vlastitu dostojanstvu, lišeni samosvijesti koja također ne može zaobići stvarnost vrijednosti, svaki se dan mogu čuti po ulicama, trgovima i parkovima. U tom bezumlju postaje sve manje vidljivo da čovjek vrijedi neizmjerno više od beštije. Još manje se vidi da bi čovjeku trebalo priznati nepovrjedivo dostojanstvo osobe. Sasvim »prirodno« onda, s osobom se može loptati po volji, u najmanju ruku koliko prilike i pitanja prava to dopuštaju, u ambijentu u kojem se polazi tek od koristi i udobnosti, u kojem i osobe imaju tek uporabnu, privremenu vrijednost.

TEŠKO bi bilo poreći, hoće li se ozbiljno ljudski, da taj »kult« samoživosti nije posljedica izopačene, razorene slike čovjeka, cjeline onoga što čovjek jest i što bi trebao biti ostvarujući ono što je čovječno. Nije to, doduše, jedini dio tog razaranja, sve ako i jasnije od mnogih drugih pokazuje kako »nije dobro za čovjeka da bude sam«. Riječ je zapravo o dubokom i temeljnom pitanju: je li biti znači biti s drugim i za drugoga, ili se to, bez osobita gubitka, može nadomjestiti jalovom, besplodnom samoživošću, potrošački definiranim »životom«.

Nije prijeporno, dakako, da čovjek neizostavno treba preuzeti odgovornost za sebe da bi mogao biti odgovoran za druge, niti

je dvojbeno da to uključuje i mnogo rada i svega ostaloga što uz to ide; nisu sporna ni pitanja stvaralačkog u različitim područjima života.

Pravo je pitanje ono o fundamentalnom glede smisla. Pitanje je kako izgraditi život a da neki smisao u dubini svega za čim se ide ne bude opsjena. Toliko gora koliko se razornije iskazuje kako vrijeme odmiče. Uz nepovrativost izgubljenog. S tegobama pri kraju, koje onda treba, svatko tko je htio biti efektivno sam, sada sam i nositi. Sve do nekoga trenutka kad šarena opsjena samožive udobnosti ne završi u ponoru posvemašnje ostavljenosti i praznine. Pitanje smisla ostaje sve ako se i ne porekne koliko ima, i koliko je bilo onih koji su duboko iskusili neusporedivu vrijednost bivanja s drugim i za drugoga. Sve ako se i ne preskoče, barem na trenutak, uobičajena zanovijetanja o naporima, trpljenju, sivoj svakodnevici lišenoj potrošačke raskoši svih vrsta i boja. Malo je razdoblja kada to postaje jasnije negoli što jest u svisvetskim sutonima.

NIJE, za kršćane, barem za ozbiljne, prvo pitanje znaju li sve to, jer se obično pretpostavlja da nekako znaju. Da znaju nekako, da Pisma počinju već na prvoj stranici s čovjekom koji je na sliku Božju, i da u finalu Isus kaže da njegovi učenici trebaju biti savršeni kao što je savršen njegov Otac nebeski. To jest, očekivati je da oni neće smetnuti iz svijesti pitanje slike o čovjeku. Pitanje je, ono o kvascu i o gorušičinu zrnu. Paradoksno, u Hrvatskoj, zemlji goleme većine krštenih, a to ne znači i kršćana, jasno je vidljivo, sve ako i nije razglašeno, da je i demografski slom golemim dijelom posljedica također razorene slike o čovjeku; imovne poteškoće, koliko god bile stvarne i utjecajne, tek su pokrenule tu razorenost prema konačnom ponoru. Vrijeme koje zaziva kršćansku prisutnost; sluša li se Riječ, to bi bilo svjetlo koje svijetli pred ljudima.

V. Martinac

Godina XLVII br. 11/514

Foto: Joshua Earle

Kupelj neizmjernog milosrđa Usnulom prijatelju Dar svojega života ostavio si na dlanovima naših sjećanja i sada tek duša tvoja dodiruje naše prolazne dane.

Nek tišina zaleprša nad tvojom sjenkom i nova Svjetlost ražari tvoje ugasle oči.

U paučinastim sutonima studenskih predvečerja pod tihim svodovima mirogojskih Arkada, tražeć tvoje ime da se poklonim tvojemu prahu, shvaćam kako nam je, jednom kad nas dozove nevidljiva ruka, svima poći u kupelj neizmjernog milosrđa.

Tomislav Salopek

Studeni 2016.

23

JORGE MARIO BERGOGLIO

PAPA FRANJO ODGOVARA Intervjui i tiskovne konferencije

BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Polazišta; 14,7 x 21,7 cm; tvrdi uvez; 425 str.;

190,00 KN

 Ova knjiga na jedinstven način potvrđuje zašto je papa Franjo tako omiljen u svijetu, posebice među medijskim djelatnicima, a isto tako zašto ga katolički tradicionalisti i integralisti ne vole. U ovim razgovorima, koji na jednome mjestu skupljaju sve najvažnije što je Papa u svojoj skoro četverogodišnjoj službi izjavio svijetu medija u dogovorenim intervjuima, najčešće u zrakoplovu nakon apostolskoga putovanja ili pak u zgodama s nekim skupinama (kao što su skupine mladih iz Belgije), na vidjelo dolazi njegova spontanost, otvorenost, iskrenost, ljudska blizina, osjećajnost i suosjećanje, izvrsna naobrazba, lakoća komuniciranja i nadasve teološka sloboda i širina kojom je kadar govoriti i o najtežim i najprijepornijim temama. Ova knjiga umnogome će pomoći svima koji su se o Papi informirali na senzacionalističkim medijima koji su ili djelomično ili iskrivljeno ili u posve drugom kontekstu i s drugim namjerama prenosili njegove izjave – da promijene mišljenje. Ovdje su te izjave donesene u cijelosti i u njihovu stvarnom kontekstu. Štoviše, donesene su i s neizostavnim govornim stilom u kojem ima ponavljanja, nedovršenih rečenica i s ne do kraja artikuliranim mislima. Ova knjiga čitatelja nikako neće ostaviti nezainteresirana. Štoviše, kad se uzme u ruke, ne ispušta se lako. Čitatelja će zadiviti bezbroj slika, podataka, jednostavnih refleksija, a teologe svakako nov način govora o važnim teološkim temama i pitanjima. Papine riječi, slike, neologizmi i refleksije ostavljaju nas bez daha, katkada i silno ganute jer papa Franjo govori umom i srcem. Ovu knjigu morao bi pročitati svaki kršćanin da bi shvatio kojim je to smjerom, s ovim Papom, krenula njegova Crkva.

STEFANO CAMPANELLA

MILOSRĐE U OCA PIJA BIBLIOTEKA: BIBL BLIOTE IOTE OTEKA: K KA FORMAT: FORM O AT: A T CIJENA: CIJE JENA N NA NA:

LLikovi; i vi; iko 1144 x 20 2 cm; cm; meki m k uvez; u ez; 154 uv 11554 5 str.; s

120,00 KN



»Ova »O » Ovaa sveta sveeta t godina, goddina, a, u oodnosu dnos dn osuu na prethodne, sadrži mnoge novosti, koje je papa Franjo nagovijestio buli vultus milosrđa).

Među tim novostima treba spomenuti utemeljenje misionara u bbu uli Misericordiae Misiser e iccor ordi diae aee vu vult ultu lttus us ((Lice Licee m i milosrđa, m mi ilosrđa đa, ok okoo tisuću titsuućuu svećenika svećeniika i posvećenih osoba, kojima će Papa osobno dodijeliti poslanje da budu majčinske brižnosti Crkve ’z k ma ’z’znak ajč jčin innske skke br briž ižn žnos nosti Cr C r prema Božjemu narodu, omogućujući mu da duboko uđe u bogatstvo st tvo toga tog ogaa otajstva, otaj ajjst ajs stva, ta tako ako ko bitnoga za vjeru’ (…) Papa Franjo odredio je da njihovo poslanje bude obilježeno obil ilje ježeno noo prisutnošću priisutnnoš o ć relikvija oca Pija, kao i onih sv. Leopolda Mandića. Tom gestom Papa ssvima sv i a že im žželilili ppružiti ružit žititi uuzor koji valja nasljedovati. Veliki dio službe oca Pija i oca Leopolda odvijao se,, zza zapravo, apr p av avo, o, u pružanju p sakramenta pomirenja. Otac Leopold manje je poznat od svoga subrata su ubr brat ataa iz m at mjesta San Giovanni Rotondo, no obojicu povezuje dar pružanja milosrđa, osobito oos soobbitto u omogućavanju vjernicima da iskuse opraštajuću Božju ljubav (…) Milosrđe sv. sv v. ooca Pija nije se svodilo na ispovjedaonicu, nego se očitovalo i u konkretnim ggestama koje su omogućavale iskustvo Gospodnje ljubavi, čak i na vlastitu tijelu.

Svima rječito svjedoči utemeljenje bolnice ’Casa Sollievo dello Sofferenza’ (Dom za olakšavanje patnje) realizirano žarkom željom toga poniznog kapucina (…)

SSljedeće stranice pružaju portret oca Pija u odnosu na milosrđe, pokušavajući istražiti istr traž ažiti različite ra vidove toga milosrđa, preko živoga glasa onih koji su ga, preko njegova djela, djel dj elaa, osobno osoobn b o iskusili. isi ku k Želja mi je da ovo štivo potakne čitatelje da vjerodostojnije žive, po uzoru na Pietrelcine, Izvanredni jubilej milosrđa«, piše u uvodnoj riječi Rino Fisichella, predstojnik Papinskoga sv. Pija iizz Pi sv Piet etre r lccinne, Izvan vvijeća vi ije jjeeća ća zzaa ppromicanje romicannje nnove ovee ev eevangelizacije. van ange geliliza za

Knjižare Kršćanske ke ssadašnjosti: ke ad daš a njjosstii: RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c

0 1 1 1 6

SPLIT – Kralja Zvonimira 16 OSIJEK – Trg slobode bb KARLOVAC – Radićeva 4 MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32

9

770353 282002

ISSN 0353–2828

ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29