Kana, veljača 2016.

Page 1



KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Veljača Cijena

XLVII 2/506 2016. 13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227

4 Strah od Boga i Crkve

Internet-stranica KS:  http://www.ks.hr E-mail KS:  ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.

7 Kanonizacija i ‘čišćenje sjećanja’ Stjepan Baloban

8 Milosrđe i pravednost u ogledalu ljubavi

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

Teološko razmišljanje: Tonči Matulić

10 Pedeset godina pokoncilske

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. Broj računa: 2340009-1100047241

21 Nježnost

obnove

Tomislav Salopek

Bono Zvonimir Šagi

42 Što zanjiše klatno?

12 Proročki znak u svijetu

Uz godinu posvećenog života

Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak:  Denona d.o.o.

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

18 Vlada bez 100 dana

Političke teme: Tonči Tadić

Putopis

Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337

Stjepan Lice

27 Početak, desetog veljače

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac

28 Milosrđe i obraćenje

Vrijeme i riječ: Darko Tepert

30 Rodna ideologija šteti i homoseksualcima i feministkinjama

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn

34 Korupcionaš

Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

36 O propasti Toyote i Volkswagena

pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Veljača  2016.

Rječnik etiketa: Josip Sanko Rabar U korist vlastite štete: Stanko Uršić

14

Java Ivana Ćepulić

+ 44

Dominikanci u Hrvatskoj – prvih 800 godina

46 Na izvorima drevnoga i

suvremenoga kršćanstva

20 Aktivno pomirenje sa samim sobom – u obitelji Milan Šimunović

22 Živjeti od dobrote Brojni, ali svi naši

24 Imaju li religije značenje za Europu? Razgovor

Darko Gašparović

48 Svaka obitelj mora pronaći svoj način spremanja Odgoj

54 Vilaja – Boraja – Ilija

Zapis: Zvonko Madunić

56 Ivica Šiško

Portret umjetnika 3


Pitanje sadašnjeg trenutka

Strah

od Boga i Crkve

P

redsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kardinal Kurt Koch, nedavno je izjavio kako se u raznim dijelovima Europe nazire nastojanje da se religija isključi iz javne društvene sfere i stjera u privatnu domenu, da ju se svede na nekakvu samo osobnu i privatnu duhovnost pojedinca, bez ikakva učinka na javni društveni život. Gdje god se kršćanski simboli pojave izvan crkvenih prostora, to se tumači negativno i s omalovažavanjem. Razlozi takvim nastojanjima u nijekanju javne uloge religije, tvrdi kardinal, opravdavaju se svojevrsnom tolerancijom u odnosu prema drugim, nekršćanskim religijama. To je, prema kardinalovim riječima, »fatalna zabluda«. Slučaj Neymar U prigodi svečanosti dodjele nagrade »Zlatna lopta«, održane u Zürichu 11. siječnja ove godine, svjetska nogometna federacija FIFA emitirala je videosnimke kandidata, među ostalim, video slavnoga brazilskog nogometaša Neymara. Neymar je praktični vjernik te je na slavlju pri osvajanju Lige prvaka na glavi nosio povez na kojem je pisalo »100% ISUS«. Pri predstavljanju tog videa FIFA ga je cenzurirala, tj. iz

4

njega uklonila spomenuti natpis. Da stvar bude još kontroverznija, u etičkom kodeksu ­FIFA-e izričito piše kako su sve osobe obvezane kodeksom dužne poštovati dostojanstvo osobe ili skupine osoba i ne di­ skriminirati ih zbog etničkog, nacionalnog ili socijalnog porijekla, spola, jezika ili vjere. FIFA je dakle smatrala da je takav natpis neprimjeren i da bi mogao vrijeđati osjećaje onih koji ne vjeruju ili nisu kršćani. Prema tome, riječ je o izravnoj diskriminaciji onih koji, poput Neymara, nastoje svoje vjerske osjećaje pokazati u javnosti. Da podsjetimo, riječ je o FIFI, organizaciji koja grca u nemoralnim radnjama, sumnjivim i netransparentnim transakcijama milijuna eura, zbog čega su i njezin predsjednik i potpredsjednik pod istražnim radnjama pravosudnih organa. Slučaj Ivan Vrdoljak Potpredsjednik HNS-a i bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak poručuje nam tako da će on sekularnost Hrvatske »braniti do kraja«. Time je htio reći kako je Crkvi zabranjeno bilo kakvo javno djelovanje. To što su možda neki crkveni poglavari izrekli svoje stajalište ili dali svoje savjete o tome kako bi i što bi trebala raditi hrvatska Vlada, on očito smatra nedopustivim »klerikaliziranje« države. Crkvi se dakle poriče i samo nastojanje da svojim sugestijama pomogne ljudima koji ovu državu vode. Naravno, njemu ne smeta to što je kroz više

godina bio ministar gospodarstva s katastrofalnim rezultatima, što je valjda vidljivo svakom čovjeku u Hrvatskoj. Čak o tome nije htio ništa reći. Ne znam samo sukladno kakvim je sposobnostima on postao ministar. Osim po tome što je bio stranački podoban. Samo njegovo spominjanje 13.000 ljudi koji su dali život za Hrvatsku u ovom kontekstu djeluje nakaradno. Ili on zaboravlja da je većina tih ljudi nosila krunicu oko vrata, a ne simbol njegove stranke. Bilo bi bolje gospodinu bivšem ministru da svoje znanje, ako ga ima, usmjeri na to da pomogne kako bi se sada nešto učinilo na gospodarskom oporavku Hrvatske, umjesto da priziva svoje strahove od Crkve kako bi prikrio vlastite neuspjehe. Slučaj Hrvatska radiotelevizija Ravnatelj HRT-a, nakon što je dao otkaz novinarki Karolini Vidović Krišto, jer se usudila javno izreći svoje mišljenje koje nije bilo u skladu s jednoumnim usmjerenjem ravnateljstva te »javne« televizije, nego se poklapalo s načelima koje je zagovarala Crkva, još je mnogima podijelio otkaze, nekima zato što su javno nosili o vratu križ. I tako, dok su dosadašnjim obnašateljima vlasti danonoćno bila puna usta govora o medijskim slobodama, poštovanju demokratskih načela, slobodi vjeroispovijesti, i tako unedogled, stvarnost je bila sasvim suprotna. Tako je u sabornici, prije polaganja prisege nove hrvatske Vlade, GODINA XLVII  br. 2/506


Piše: Josip Grbac

jedan zastupnik, iznoseći »blagodati« koje smo valjda trebali prepoznati u vremenu od protekle četiri godine, naglasio kako je prošla Vlada izdvajala »milijarde« za Crkvu. Nije se, međutim, sjetio iznijeti podatak o tome koliko je izdvajala za medije koji uporno sada pušu u isti rog zajedno s političarima na odlasku, ili za bezbrojne tzv. civilne udruge koje čine to isto. I jedni i drugi obilno su se okoristili novcem po-

moraju biti jednoumna. Ako nisu, valja ih iskorijeniti. Tako je djelovao, tako je izvještavao HRT. Je li to zakonska i etički ispravna uloga javne televizije? Slučaj Hrvatska Jedno je sigurno: ako se novi hrvatski premijer izjasnio kao vjernik, ako se tako izjašnjavaju neki ostali članovi Vlade, to, i samo to je dovoljno da im se na put sta-

Ako protivniku ne možeš poreći stručnost, onda ćeš ga

potkapati ideološkim smicalicama. Već sama ta činjenica dovoljno govori o tome koliko je mnogim hrvatskim političarima bilo stalo do općeg dobra u Hrvatskoj.

reznih obveznika. Koji većinom plaćaju obveznici po opredijeljenosti kršćani, jer su se tako izjasnili na popisu stanovništva. Taj se novac sustavno upotrebljavao za ulijevanje straha ljudima pred Bogom i Crkvom. Kada smo slušali HRT i čitali mnoge druge medije, ispadalo je kao da su uporno prozivani »Kaptol« jedno, a svi ostali ljudi nešto drugo. Kao da hrvatski čovjek i vjernik radi samo ono što mu crkvena vlast naredi. Kao da nema vlastitih uvjerenja, vlastite savjesti, vlastitog razuma. I više je nego očito da ovakva razmišljanja i djelovanja proizlaze izravno iz načina kako se to radilo u vrijeme komunističkog režima, naime, iz uvjerenja da sve, sav život, sva razmišljanja, Veljača  2016.

ve svakojake prepreke, uglavnom one koje proizlaze iz ideoloških lonaca u kojima smo se kuhali unatrag više godina. Ako protivniku ne možeš poreći stručnost, onda ćeš ga potkapati ideološkim smicalicama. Već sama ta činjenica dovoljno govori o tome koliko je mnogim hrvatskim političarima bilo stalo do općeg dobra u Hrvatskoj, koji se sada svodi na rad oko izlaska iz krize i dužničkog ropstva hrvatske države. Već sama ova činjenica jasno pokazuje zašto Hrvatska još uvijek čami na repu Europe. Valjda je jasno da se Crkva, tj. mnogi ljudi koji se osjećaju kršćanima, ne slaže s mnogim tezama na kojima je svoju ideologiju gradila dosadašnja vlast u sprezi s

mnogim medijima i tzv. civilnim udrugama. Ne slaže se s omalovažavanjem braka i obitelji. S podcjenjivanjem uloge hrvatskih branitelja. Ne slaže se s politikom koja do nacionalnog identiteta drži koliko do lanjskog snijega. Ne može se složiti s diskriminacijom većine u narodu od tzv. manjina koje svoj prosperitet i svoju nadmoć postižu tako što konstantno stvaraju nezdravi svađalački duh i što nastoje što je više moguće »omiliti« onomu tko drži kasu u rukama. Crkva će se i ubuduće tomu suprotstavljati. Može li se to nazvati »kaptolskim« dirigiranjem hrvatskom politikom? Nova vlada i Crkva Moramo poželjeti novoj hrvatskoj Vladi da ne posustane u svojim naporima kako bi sve snage usmjerila na boljitak Hrvatske, pogotovo u gospodarskom smislu riječi. Neka se ne dadne omesti ideološkim floskulama. One su bile i bit će uvijek »as u rukavu« onima koji nemaju što drugo korisno ponuditi ovoj zemlji. A takvih je u hrvatskoj poslijeratnoj prošlosti, pa i onoj nedavnoj, bilo premnogo. Ako su novoj hrvatskoj Vladi nakane iskrene, neopterećene prošlošću, usmjerene na sveopći boljitak hrvatskih građana, moći će uvijek računati na potporu kršćana i vjernika u ovoj zemlji, na Crkvu u Hrvatskoj. To je bilo svakako moguće i do sada. Ali su, očito, prioriteti hrvatske politike bili drukčiji. Barem se nadamo da će odsad biti drugačije. 5


Europski parlament ­odbacio izjavu koja ­promiče eutanaziju

u Kyotu. Kada je vlast u zemlji preuzeo šogun Hideyoshi, započeo je progon kršćana. Spaljene su crkve u Kyotu i Osaki, prognani misionari. Hideyoshi je tražio od plemića da napuste kršćansku vjeru i da protjeraju kršćane sa svojih posjeda. Kada je Takayama to odbio, izgubio je svoje imanje te je živio u siromaštvu, ispovijedajući vjeru u Krista i štiteći druge kršćane. Progoni su postali sve žešći, a kada je kršćanstvo 1614. sasvim zabranjeno u Japanu, bojeći se Ukanova utjecaja među stanovništvom, on je s tristotinjak japanskih katolika protjeran na Filipine. U Manili su prognanim japanskim katolicima priredili svečani doček. Godinu dana poslije, 3. veljače 1615. Takayama je umro od posljedica progona. Odmah nakon njegove smrti pronio se glas o njegovoj svetosti i mučeništvu za vjeru i Krista, no zbog progona Crkve u Japanu nisu se mogli prikupiti potrebni dokumenti za proces beatifikacije. Japanska biskupska konferencija predala je Svetoj Stolici opsežne dokumente iz »samurajeve« kauze god. 2013. Danas se u Japanu oko pola milijuna stanovnika, odnosno njih 0,5 %, izjašnjava katolicima.

VELIKA VEĆINA EUROZASTUPNIKA nije podržala neobvezujuću pisanu »Izjavu o dostojanstvenom kraju života« u kojoj se zagovara pravo na potpomognuto samoubojstvo. Tu je izjavu u listopadu 2015. predložilo 14 europarlamentaraca, što je prvi otvoreni pokušaj da se eutanazija progura u EP. Izjavu u kojoj stoji da bi svi europski građani koji boluju od neizlječive bolesti u poodmakloj ili terminalnoj fazi, te zbog toga trpe neizdržive fizičke i mentalne boli koje nije moguće ublažiti, morali imati pravo na dostojanstveno, medicinski potpomognuto okončanje života, potpisalo je samo 95 od 751 zastupnika u Europskom parlamentu. Pisana izjava uobičajeni je oblik izražavanja stajališta u EU parlamentu. Iako se usvajanje takve izjave ne može tumačiti kao službeno stajalište Europskog parlamenta, ono ipak ima znatnu simboličku težinu. Prema članku 136. Poslovnika Europskog parlamenta, potrebno je da najmanje deset zastupnika potpiše izjavu o nekoj temi kako bi je potom mogli predočiti ostalim zastupnicima i zatražiti njihovu potporu. Ovakva se procedura često primjenjuje kao probni balon prije no što se krene, ako neka izjava dobije potporu zastupnika, u stvarnu izradu rezolucije. Činjenica da je izjavu o potpomognutom samoubojstvu odbio potpisati tako veliki broj zastupnika ugodno je iznenadila predsjednika Saveza katoličkih obiteljskih udruga Europe, Antoinea Renarda, koji je naglasio nužnost da se što prije prekine s takvim inicijativama. On je upozorio kako ovaj slučaj pokazuje da su zagovornici eutanazije, bez obzira na to što su još uvijek slabo umreženi u europskim institucijama, počeli aktivno raditi unutar Parlamenta. Ali istaknuo je također da su europarlamentarci sve osjetljiviji na načelo supsidijarnosti, prema kojemu se EU ne treba miješati u rješavanja onih pitanja koja se mogu riješiti na nižoj razini, unutar zemalja članica. Kad je u pitanju neka društvena tema, europske institucije nisu pozvane dijeliti naputke. To bi bila zloporaba moći, zaključio je Antoine Renard.

• Suzana Peran

Priredila: Snježana Kirinić

Takayama Ukon Kristov samuraj

S

redinom siječnja papa Franjo odobrio je dekret o mučeništvu »Kristova samuraja« Takayame Ukona, japanskog plemića koji je umro prije nešto više od četiristo godina. Takayama je snažni svjedok kršćanske vjere u Crkvi u Japanu. On je pristajao uz svoju vjere bez sumnji, bez razmišljanja o vremenitim dobrima. Slijedio je Isusa Krista u svakom vremenu i živio kršćanskim životom, u skladu s evanđeljem, izjavio je biskup Nagasakija Joseph Mitsuaki Takami govoreći o budućemu japanskom blaženiku, upozorivši da se on svoga društvenoga statusa, imovine, dvorca i domovine odrekao zbog Krista. Kršćanstvo su u Japan donijeli isusovački misionari, među kojima i sv. Franjo Ksaverski, god. 1549., a tijekom četrdeset godina broj je kršćana narastao na oko 300 tisuća. Istodobno s porastom broja kršćana, rastao je i njihov progon. Godine 1587. moćni upravitelj Toyotomi Hideyoshi (1537. – 1598.) započeo je progon kršćana. Progon je posebno bio žestok početkom 17. stoljeća, kada vlastodršci nisu ubijali i progonili samo kršćane nego i sve članove njihovih obitelji. Stoga su u vrijeme progona mnogi zbog straha otpali od Crkve. Kršćani su bili progonjeni sve do 1873. godine, a, prema japanskim crkvenim izvorima, mučeništvo je za to vrijeme podnijelo više od 20 tisuća japanskih katolika. Među njima je bio i Takayama Ukon, sin moćnoga feudalnog gospodara rođen 1552. godine, koji je zajedno s ocem kršten kada mu je bilo 12 godina i na krštenju je dobio ime Justo. Kao uvjereni kršćanin, Takayama je svojim imetkom i pravom da okuplja vojsku, štitio i podupirao katoličke misionare i kršćanske vjernike. Njegova je obitelj sagradila i prvu crkvu

6

GODINA XLVII  br. 2/506


Kolumna Stjepana Balobana

Kanonizacija i ‘čišćenje sjećanja’

U

hrvatskome javnom, posebno medijskom, prostoru mnogo je toga moguće što u drugim koliko-toliko uređenim demokratskim društvima nije moguće. Moguće je, primjerice, da se određeni novinar proglasi ‘stručnjakom’ za unutarcrkvena pitanja i da u civilnim medijima bez argumenata, a često i ‘bezočno’, optužuje pojedine teologe, crkvene službenike i institucije, crkvene medije i novinare. To se pokazuje i u, za Hrvate katolike, veoma osjetljivom vjerskom pitanju proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca.

Opasnost ‘totalitarne svijesti’ Uzaludno je uvjeravati ‘takve stručnjake’ da u Katoličkoj Crkvi, prema načelima sinodalnosti i supsidijarnosti, teolozi i novinari trebaju samostalno raditi svoj posao analiziranja i promišljanja crkvenih problema i da su u tome slobodni, vodeći uvijek brigu o općem dobru Crkve i naroda u kojemu djeluju. Oni mogu u svojim procjenama pogriješiti upravo zbog toga što kao intelektualci imaju obvezu ‘gledati unaprijed i tražiti rješenja’. Za svoja mišljenja i analize oni »ne idu pitati« svoje nadređene kako to, nažalost, čine mnogi drugi u civilnome sektoru i institucijama u Hrvatskoj. Nažalost, u hrvatskome civilnome javnom prostoru (ne samo političkom nego i drugima, a sve više i u odgojno-obrazovnom) prevladava ‘totalitarna svijest’ koja se u konkretnim postupcima sve više ravna krilaticom mi ili oni! U takvoj je situaciji za običnoga čovjeka, ali sve više i za ljude koji intenzivno prate zbivanja u Crkvi i u društvu, sve teže doći do osnovnih činjenica na temelju kojih bi se moglo oblikovati vlastito mišljenje o ovom ili onom pitanju

Audiatur et altera pars Nakon što već više od godinu i pol dana tema proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca unosi svojevrsni nemir zbog neVeljača  2016.

poznavanja temeljnih činjenica, ali sve više i razdor u hrvatskoj, no i u srpskoj crkvenoj i civilnoj javnosti u vatikanskom poluslužbenom dnevniku »L’Osservatore romano« (18. siječanj 2016.) objavljen je članak koji donekle pojašnjava viđenje Svete Stolice. Članak je potpisao o. Hyacinthe Destivelle, dominikanac, pomoćnik za istočnu sekciju »Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana«, čiji je predsjednik kardinal Kurt Koch, Švicarac. Članak je objavljen tri dana nakon što je papa Franjo u privatnu audijenciju primio delegaciju Srpske pravoslavne Crkve u sastavu: crnogorsko-primorski metropolit Amfilohije (Radović), episkop novosadskobački Irinej (Bulović) te bivši veleposlanik Republike Srbije pri Svetoj Stolici Darko Tanasković. Privatnoj su audijenciji prisustvovali također kard. Koch i o. Destivelle. U opširnome članku pod naslovom »Čišćenje sjećanja i kulturni ekumenizam« autor opisuje aktivnosti spomenutoga Vijeća u 2015. godini, s posebnim osvrtom na Moskovski i Srpski patrijarhat. U tom se kontekstu navode aktivnosti koje su se zbile u odnosima Svete Stolice i Srpske pravoslavne Crkve s obzirom na kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca. Nakon ovoga, koliko mi je poznato, prvoga temeljitijeg javnog očitovanja spomenutoga Papinskoga vijeća o tom pitanju, svi oni novinari koji su svoje informacije dobivali od jedne, srpske strane, i na temelju toga ‘hrvatskoj strani i službenicima Crkve u Hrvatskoj’ dijelili lekcije, morat će se radi vlastite vjerodostojnosti suočiti s još uvijek valjanom latinskom izrekom »audiatur et altera pars« (neka se sasluša i druga/ protivnička/ strana).

Smisao mješovite radne skupine Osnivanje i djelovanje mješovite radne skupine između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve »Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana«, stavlja u kontekst odnosa prema slavenskom pravo-

slavlju, i to pod vidom »čišćenje sjećanja« i promicanje »kulturnog ekumenizma«. Međutim, Papinsko vijeće jasno kaže da »svrha te radne skupine, čiji mandat pod predsjedanjem Svete Stolice treba završiti u kratkom vremenu, nije miješati se u proces kanonizacije, koji je unutarnje pitanje Crkve, nego pridonijeti čišćenju sjećanja, koje je potrebno za pomirenje Crkava i naroda« (L’OR, 19. siječnja 2016.). Time se na neki način potvrđuje ono što iznose službenici predstavnici Crkve u Hrvatskoj, ali i apostolski nuncij u Hrvatskoj, tj. da je Papa »izabrao gestu ekumenske ljubavi koja ne znači raspravu o Stepinčevoj svetosti. To je završeno i nema rasprave« (GK, 11. listopada 2015., 3).

Proglašenje svetim prigoda, a ne zapreka Nema sumnje da je na putu ekumenizma u odnosima između Katoličke i slavenskih Pravoslavnih Crkava potrebno ići putem »čišćenja sjećanja«, na što je u Katoličkoj Crkvi pozvao sveti Ivan Pavao II. Međutim, taj je sveti papa Slaven dobro poznavao konkretne odnose između katolika i pravoslavaca, kao i probleme u odnosima službenih Crkvi i zbog toga je 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici iz uvjerenja proglasio Alojzija Stepinca blaženim. Držim da sljedeći korak skorog proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim neće biti zapreka, nego prigoda za povijesni put »čišćenja sjećanja« između dviju susjednih Crkava i dvaju susjednih naroda. Dakako, ako jedna i druga strana misli iskreno i ozbiljno. Taj put »čišćenja sjećanja« može se dogoditi isključivo na terenu, u iskrenim i konkretnim susretima između katolika i pravoslavaca u Hrvatskoj i u Srbiji. Svaka druga crkveno-diplomatska ili čak političkodiplomatska inicijativa unutar trokuta: Vatikan – Beograd – Moskva stvara samo privide približavanja, što je daleko od konkretnih pozitivnih pomaka i mogućnosti istinskoga ekumenizma između sestrinskih Crkava. 7


U korist vlastite štete

O propasti Toyote i Volkswagena Očekivanja i nade da nova hrvatska vlada neće tijekom vremena biti prepoznata kao nenarodna i štetočinska izrazito su velika, bila ili ne bila ta očekivanja dovoljno čvrsto utemeljena.

Z

a sada, prilično bi teško bilo, napose promatraču sa strane, preciznije i sasvim konkretno utvrditi kako kane izvlačiti »kola« hrvatske ekonomije iz preduboka gliba koji su naslijedili. Čini se pritom da ključno pitanje hrvatske (kakve-takve, makar korak po korak i s mukom uspostavljane) monetarne suverenosti uporno ostaje negdje u sjeni. U središtu toga pitanja ostaje, drukčije i ne može biti, poznata i nedodirljiva »sveta krava« HNB, koja nije, valja još uvijek ponavljati za neupućene poznatu lekciju, ni hrvatska, ni narodna (nacionalna) ni banka. Poznati hrvatski ekonomist kaže da je hrvatska gospodarska struktura razorena. Treba to dobro osluhnuti i pažljivo ponoviti. Jer dojam je nerijetko da je loša navika površnog ili nikakvog slušanja već do potopa preplavila hrvatsko društvo. Dakle, hrvatska gospodarska struktura je razorena. Ako je to istina, a jako teško je, čak i u situaciji nužno nepotpune obaviještenosti promatrača, vjerovati da nije, sve što je rečeno ovih dana o gospodarstvu treba izmjeriti tim metrom. To jest vidjeti ima li ikakve šanse da uspije bilo što glede oporavka te razorene ekonomije uz postojeći način funkcioniranja HNB-a i uz postoje-

36

ći zakon o njoj, u mjeri u kojoj omogućuje čudovišno funkcioniranje fenomenalne antibanke. Pripovijest o propasti Nije vjerojatno da na nekoj, dakako hipotetičkoj i tajnoj kako već priliči, ispovijedi, čak i najveći »trbuhozborci« banaka (tzv. hrvatskih) ne bi morali priznati da bi uz njihove kamate njemačka ili japanska industrija odavno nepovratno otišle »k vragu«. Bio bi to predivan, apsolutno svjetski, »novohrvatskim jezikom« govoreći, show ili event promatrati lica važnih izvršitelja u, recimo, Toyoti ili Volkswagenu, pa čak i u BASF-u, kad bi im neka banka ponudila kredite za proizvodnju uz šest, sedam ili još mnogo više posto kamata. Samo bi onda i same te banke podijelile istu repatu sudbinu. Što se tiče »hrvatskih«, to jest filijala stranih, njima nije nimalo nelagodno. Za civilizirane običaje nevjerojatno lagodno i neodgovorno prema društvu i naciji u kojima parazitiraju, »sisati krv« uništenoj industriji i ekonomiji općenito. I takvim i još masnijim kamatama, da se o pljački i prijevari putem više od dvije stotine dodatnih i izmišljenih papirnatih nameta i ne govori. I ovdje je negdje jedna od ključnih »kvaka«, a ne tek kvačica, fenomenalnog HNB-a. Spomenuti ekonomist, očito dobro obaviješten, očito vrlo utemeljeno tvrdi da temeljni problem nisu spomenute banke (promatrač bi rekao parazitske, dok ekonomist to ne kaže, govori upravo suprotno, da se banke ponašaju onako kako im je dopušteno) već prije svega HNB koji im takvo ponašanje dopušta. Iako ima na raspolaganju sve potrebne instrumente i alate da takvo nešto spriječi. Primjerice, tu je negdje i pitanje visine obveznih pričuva i njihova moguća »regulatorna« uloga. Nastavak te izopačenosti vidljiv je vjero-

jatno i iz svemira. Nakon dugih desetljeća »mantri« o razumno kontroliranoj deprecijaciji kao putu u propast, gle čuda, sada i HNB kani »otpustiti likvidnost«, to jest kako će narod razumjeti, »štancati kune«. I što dalje? Velikodušno će ih dati spomenutim parazitskim bankama ne bi li valjda podebljale svoje profite posuđujući te kune uz kamate koje se u postojećim okolnostima mirno mogu nazvati lihvarskima. Komu se to ne sviđa, neka se raspita u Toyoti, Volkswagenu ili BASF-u, i neka pita ove prve dvije bi li uz te kamate uspjele pro­ izvesti zamalo pa dvadeset milijuna vozila godišnje i još isplaćivati ipak pristojne plaće. A zašto te »otpuštene« milijarde HNB ne bi proslijedio izravno HBOR-u? Pa da ih onda Hrvatska banka za obnovu i razvoj isključivo, obvezno i izravno, uz pristojnu, a ne lihvarsku kamatu, stavi na raspolaganje hrvatskoj industriji i poljoprivredi, jedinim sektorima koji mogu izvući kola iz gliba deficita platne bilance, jedinima koji stvaraju nove vrijednosti bez kojih nema izlaza iz jame propasti. Odgovor vjerojatno nikada nećemo saznati, pogotovo nećemo čuti ništa suvislo. Ne daj novac industriji i poljoprivredi Kad je već o HBOR-u, zanimljivo je da je HBOR, ako je vjerovati nekim novinama, lani više nego udvostručio (više od dvanaest milijardi kuna) kredite privredi. Ako je vjerovati njima, gore spomenuti trbuho­ zborci već brundaju poput gladnih medvjeda kad snijeg okopni kako je HBOR velikodušan glede rizika. Nagradno pitanje: Što su im motivi? Ipak, bilo bi zanimljivije vidjeti analizu koliki je udio HBOR-a i njegovih kredita (prema medijima, četrdesetak milijardi zadnjih godina), a koliki ostalih (nevelikodušnih) banaka u slabašGODINA XLVII  br. 2/506


nom gospodarskom oporavku i većem rastu izvoza, zabilježenom u nedavnom razdoblju. Vjerojatnost da ugledamo takvu analizu po svoj prilici može se mjeriti vjerojatnošću da će se lastavice pojaviti u Sv. Martinu na Muri već prvoga dana veljače. Nije, dakako, jako praktično praviti analize koje bi mogle potaknuti rasprave tko je gol, bio on car ili parazitski, društveno neodgovorni bankar (sve ako mu tu neodgovornost omogućuje nacionalna banka, koja nit’ je nacionalna niti banka). Glede analiza, trbuhozborci su spremni pisati i pisma, napose ako neka analiza otkrije kako su njihovi gazde uspjeli »skršiti« u veličanstvenim operacijama tipa »naša šapa u vašoj kasici-prasici umirovljeničkog novca drugog stupa« zamalo četiri i pol milijarde kuna umirovljeničkog novca iz tzv. drugog mirovinskog stupa. Ali analiza koja bi pokazala, ne samo da su hrvatski ekonomisti, oni neprikvačeni na sisu koje su pretplatnici rečeni trbuhozborci, u krivu kad traže razrješenje kontroverznog drugog stupa, već i da su i Poljaci i Slovaci i Mađari u krivu kad su napustili igračku zvanu drugi stup, nikako da se pojavi. Čak je i voditeljica na televiziji poznatoj u narodu pod nazivom »Radmanovizija« obećala (ako je obećala) pozvati gospdina Tuska da to objasni. Sva je prilika da je s tim kao i s porukom gladnom magarcu da pričeka dok trava naraste. Osobno, kao promatraču, bilo bi mi vrlo zanimljivo čuti od zagovornika dosadašnje politike i »politika« drugoga stupa, koliki su prinos planirali, jer postoji procjena da je prinos koji je dosad ostvaren samo nominalno zadovoljavajući. Naime, prema relativno grubom modelu (nisam čuo da ga izravno rabe ekonomisti, iako bi bilo zanimljivo čuti što nedostaje) čini se da bi uz prinos od pet posto godišnje, trebalo u fondovima biti više od devedeset milijardi. Ima sedamdeset četiri. Što se tiče smanjenja proračunskog deficita (prvorazredna potreba konsolidacije nacionalne ekonomije) prebacivanjem u prvi stup, ne sjećam se nekog suvislog matematičkog argumenta protiv toga, i protiv razloga za takav korak koji nikom ne bi donio gubitak, a svima dobitak. Rekao bih, tipično. Dotle, glede promjena u sustavu mirovinskog osiguranja, vrijedi čuti ekonomista, barem u osnovnim crtama. Stanko Uršić Veljača  2016.

Tako je govorio ekonomist

H

rvatski mirovinski sustav koji je reformiran uvođenjem II. i III. stupa 2002. godine sukladno preporukama Svjetske banke, nije postigao očekivanu efikasnost. Razorena gospodarska struktura i pad BDP-a od 11 % kroz razdoblje zadnjih pet godina doveli su do zabrinjavajućeg odnosa prema kojem 1,25 milijuna uposlenih izdržava 1,22 milijuna umirovljenika. S takvim koeficijentom koji se približio odnosu 1: 1, nije moguće s optimizmom sagledavati održivost hrvatskog mirovinskog sustava u budućnosti. Godišnja obveza za mirovine u Republici Hrvatskoj 2014. godine bila je trideset šest milijardi kuna, procijenjena na temelju podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) za 2013. godinu. HZMO može prikupiti devetnaest milijardi i petsto milijuna kuna; proračunski transfer mora dakle biti daljnjih šesnaest i pol milijardi kuna. U drugi stup bit će uplaćeno pet milijardi i četiri stotine milijuna kuna. Uočljiva je neravnoteža izdataka i primitaka za mirovine. Doprinosom se prikupi novac u visini od 55 % potrebnih izdataka, pa se ostatak od 45% financira iz proračuna u visini od 16,5 milijardi kn, što generira proračunski deficit. Tranzicijski trošak mirovinske reforme iznosi otprilike 5,4 milijarde godišnje, a to je svota koju prikupe mirovinski fondovi i ulaganjima ostvaruju prinose kojim bi trebali povećati buduće isplate za mirovine. Međutim, potrebno je istaknuti niz primjedbi i slabosti II. stupa, odnosno poslovanja društava za upravljanje mirovinskim fondovima. Društva za upravljanje mirovinskim fondovima potkapitalizirana su s obzirom na razinu izloženosti rizicima Članovi fondova (budući umirov­ ljenici) ne mogu utjecati na upravljačku strukturu, ne mogu birati niti smjenjivati uprave, jer su društva

za upravljanje u vlasništvu najvećih stranih banaka u RH Mirovinski fondovi često financiraju nekvalitetne projekte ili dionice kako bi pomogli bankama da povećaju svoje prinose ili spase investicije. Na brojnim promašenim ulaganjima, primjerice u tvrtke poput Nexe grupe, Metroneta, Ingre, Magme, Dalekovoda i Optime izgubljeno 4,8 milijardi kn i nitko nije odgovarao. Ostvareni prinosi fondova samo su nominalno zadovoljavajući, a nisu dovoljni za značajnije povećanje mirovina koje će se isplaćivati u budućnosti. Premda se imovina fondova obračunava i dijeli na svakoga pojedinog člana, on ne može slobodno njome raspolagati. Prema tome, ako ne možete slobodno raspolagati, to i nije vaša imovina! Stoga je nužno u razdoblju od sljedeće dvije godine obustaviti uplate u II. stup. Dakle, neće se nacionalizirati mirovinska štednja niti će se prestati voditi evidencija udjela poimenično za svakog člana fonda! Dosegnutom imovinom većom od 74 milijarde kn fondovi će i dalje raspolagati kao i do sada. Međutim, obustavom uplata u II. stup postići će se smanjenje proračunskog deficita u vrijednosti od 5,5 milijardi kn godišnje, a u međuvremenu treba osmisliti drukčiji sustav mirovinske štednje. Takav sustav treba se temeljiti na većoj dobrovoljnosti uplata članova, a usvojiti ga se može tek nakon javne rasprave koja nužno mora uključiti što veći broj članova fondova. *** Tako je govorio ekonomist. A ja još dugujem, od studenoga, nastavak (nadam se posljednji) onoga što ekonomist misli o fantastičnim predstečajnim nagodbama, koje su, zbog nekog razloga, »nestale ispod radara« u javnom diskursu. 37


Sakramenti

Sakrament krsta Piše:  Ivan Karlić

S

akramenti krsta te euharistije i potvrde zovu se sakramentima kršćanske inicijacije. Inicijacija znači početak, uvođenje. Krštenje je inicijacijski obred Crkve jer »učlanjuje« osobu u Kristovu zajednicu – Crkvu. Ono je jedno i neponovljivo, uvjet je i temelj za ostale sakramente te ga se naziva vratima kršćanske vjere. Naziv Etimološki, grčka riječ baptizein znači uroniti. Prvi su kršćani bili krštavani uranjanjem u vodu, koje označuje »ukop« krštenika u Kristovu smrt, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao novo stvorenje (Rim 6,4). Premda je kasnije uveden i običaj polijevanja, uvijek je srž shvaćanja toga sakramenta bila u tome da se krštenika »uranja« u život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Drugi naziv je krštenje, što znači da se tim sakramentom »pokristovljuje« osobu koju se krsti; ona postaje »drugi Krist«: krstiti pobliže znači: ucijepiti u Krista, učiniti (nekoga) sličnim Kristu. Ovaj se sakrament zove i kupelj novog rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom jer označuje i ostvaruje rođenje iz vode i Duha Svetoga (Iv 3,5). U svakodnevnom jeziku obično se govori o sakramentu krštenja, ali to i

38

nije ispravno reći. Naime, sakrament se naziva krst, a način na koji se on podjeljuje, tj. obred – krštenje. Ovaj je sakrament temelj na kojemu gradimo vjernički život. Gradimo ga zajedno: Bog i mi. Ako bismo ga usporedili s građevinom, to je polaganje temelja na kojemu možemo graditi zgradu od sedam katova. A temelj ima smisla postavljati samo onda, ako kanimo na njemu dalje graditi. Biblijsko-teološko značenje sakramenta krsta Krenut ćemo od sažetog pogleda na biblijsko značenje sakramenta krsta, a zatim ćemo vidjeti njegovo teološko tumačenje. 1. Ustanovljenje krštenja Ima raznih mišljenja glede riječi kojima je Isus ustanovio sakrament krsta. Neki su vidjeli ustanovu krštenja u Isusovu krštenju (Mt 3,13-17), drugi u njegovu razgovoru s Nikodemom (Iv 3, 5s), treći u Kristovu nalogu apostolima da krste sve narode: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! (Mt 28,19-20). Upravo taj tekst smatra se ključnim pokazateljem da je Isus Krist, nakon uskrsnuća, a prije uzašašća, izričitim riječima ustanovio ovaj sakrament.

Prva je Crkva nakon Duhova preuzela praksu krštavanja sa sviješću da se svi ljudi trebaju krstiti, te je smatrala da time ispunjava Gospodinovu volju. Uskrsli šalje svoje učenike i izlijeva na njih svoga Duha. To poslanje apostolska Crkva shvatila je kao obvezu krštavanja svih ljudi i prakticirala ga je od svojih početaka. 2. Sakrament krsta u ranom kršćanstvu U ranom kršćanstvu krštenje je vjerojatno bilo jednostavno; krštavalo se uranjanjem (rjeđe polijevanjem), a taj je čin bio popraćen riječju. Krštenje se podjeljivalo »u ime Isusovo« (Dj 2, 8; 8, 16; 10, 48; 19, 5). Kasniji trojstveni krsni obrazac (»u ime Oca, Sina i Duha Svetoga«) zapravo je sažetak krsne kateheze, koji je zbog liturgijskih razloga uzet i kao formula krštavanja. U Djelima apostolskim nalazimo tekstove koji govore o uvjetima krštavanja: ako se netko želio krstiti, najprije je morao: a) čuti navještaj evanđelja, nakon čega je slijedilo: b) obraćenje, i na kraju: c) krštenje; zoran primjer je u Dj 8, 26-38. Dakle, već u Novom zavjetu nailazimo na karakterističan redoslijed pri krštavanju: navještaj – vjera – vjeroispovijest – krštenje. 3. Ranokršćanska (novozavjetna) teologija krštenja Sakrament krsta ima spasenjsko GODINA XLVII  br. 2/506


značenje: on je »sredstvo« oproštenja i očišćenja od grijeha (1 Kor 6, 11; Dj 22, 16; Heb 10, 22). U isto je vrijeme i čin posvećenja i primanja Duha Svetoga (Dj 2, 38; Rim 5, 5; 1 Kor 12, 13). Po tom sakramentu čovjek biva pridružen zajednici spasenja (Dj 2, 41; 1 Kor 1, 6), Tijelu Kristovu (1 Kor 12, 15; Gal 3, 27s). Prema tome, možemo reći da je krštenje obred kojim se pojedinac ucjepljuje u Isusa Krista i u Crkvu. Teološki govoreći, sakrament krsta ima kristološki (združuje s Kristom) i ekleziološki (združuje s Crkvom) učinak. Ranokršćansko shvaćanje sakramenta krsta posebice razvija i obogaćuje sv. Pavao. On razvija misao o povezanosti krštenika s Isusom Kristom: krštenici su se obukli u Krista (Gal 3, 24), dobivaju udio u njegovoj baštini (Gal 3, 29), po Sinu Božjem (po Duhu Sina) krštenici postaju djeca Božja (Gal 4, 4s.). Za Pavla dakle krštenje znači novi odnos prema Kristu uskrsnulom i živom, koji je Glava Crkve. Pavlova teologija krštenja pretpostavlja da je učinak krštenja objektivna stvar koja ima izvor u smrti i uskrsnuću Kristovu. No, nije riječ o magiji ili magijskom činu jer iz te objektivne činjenice dolazi imperativ za moralnim životom. Krštenik je u Isusu Kristu novi stvor (2 Kor 5, 17), obnovljen je na sliku Stvoriteljevu (Kol 3, 10s). Ta povezanost s Kristom je susmrt i su-ukop s njim, da bi se s njime i su-uskrsnulo (Rim 6, 4. 8; Kol 2, 12), suraspeće s Isusom da bi se s njime živjelo (Rim 6, 6); stoga krštenici imaju već sada udio u Kristovu životu, uskrsnuću i slavi (Kol 1, 13), no taj je život još skriven (Kol 3, 3-4), ali će biti očitovan u slavi (Rim 8, 17; 2 Kor 4, 11). Iz rečenoga proizlazi da krštenje nije neki individualni čin događaja spasenja, nego je učlanjenje u Tijelo Kristovo (Crkvu), dokinuće naravnih razlika (Gal 3, 28; Kol 3, 10), tijesna veza, po Duhu, svih koje je Krist spasio (Ef 2, 13-18; 3, 6). I u ostalim spisima Novog zavjeta izriču se misli o krštenju kao novom rođenju (1 Pt 1, 3. 23; Jak 1, 18), da bi se time izrazila spasenjska krsna zbilja. Pritom se još ističe da je bitno za krštenje – izlijevanje Duha; u krstu je djelotvorna Božja stvarateljska riječ (1 Pt 1, 23; Jak 1, 18. 21) i Duh koji sve stvara novo (Iv 3, 6 s). Veljača  2016.

4. Povijesni pregled Tijekom povijesti Crkve obred krštenja doživio je više promjena. Tako se u prvim stoljećima krštenje obavljalo na dvostruki način: uranjanjem u vodu i polijevanjem (i danas se na Istoku krštenje podjeljuje uranjanjem).

Dokumente o organiziranom obredu krštenja imamo od II. st. To su: Didaché, Apologija I sv. Justina i Apostolska tradicija sv. Hipolita. Riječ je o detaljnim opisima prakse krštavanja: govori se o vremenu pokorničke priprave, a naglašava se i odgovornost zajednice u prihvaćanju novih vjernika. Spis Didaché ovako donosi upute o krštenju: »Ovako krstite […]: krstite u ime Oca, Sina i Duha Svetoga u živoj (tj. tekućoj: rijeka, jezero, more) vodi. Ako nemaš žive vode, krsti u drugoj vodi, ako ne možeš u hladnoj, krsti u toploj. Ako ti nedostaju i jedna i druga (tekuća), izlij na glavu vodu tri puta u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« Na prijelazu iz II. u III. st. definitivno se oblikovala forma kršćanske inicijacije. U to vrijeme uglavnom su se krštavali odrasli, nakon višegodišnje pouke u vjeri, i nazivali su se katekumeni, a njihova priprava na krštenje katekumenat koji je trajao do tri godine. Krštenje se redovito podjeljivalo u vazmenoj noći, u vrijeme pashalnoga bdjenja. Krsno slavlje obuhvaćalo je četiri momenta: skidanje odjeće kao priprava za krsnu kupelj, posvećenje ulja, odricanje od Sotone, krsno uranjanje u vodu, koje je bilo popraćeno krsnom trojstvenom formulom uz pitanja: »Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega? Vjeruješ li u Isusa

Krista, Sina Božjega...? Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu i uskrsnuće tijela?« Odgovaralo se: »Vjerujem, s punim poznavanjem vjerskih istina«; kod svakog odgovora »Vjerujem!« uranjalo se katekumena u vodu. Nakon toga krštenik izlazi iz vode, svećenik ga maže uljem, a biskup polaže ruke na njega i zaziva Duha Svetoga. Nakon molitve biskup je podjeljivao i treće pomazanje uz zagrljaj mira (sakrament potvrde). Novokrštenici su time postali u punome smislu kršćani. No, nakon krštenja postojala je dopunska pouka (mistagogija) koja je trajala do Duhova. Kad se kršćanstvo učvrstilo i na individualnom i na obiteljskom planu (IV. st.), postalo je često i krštavanje djece: roditelji su u njihovo ime tražili krštenje i za njih jamčili kršćanski odgoj, zajedno s kumovima. Glede obreda krštenja, među značajnije promjene ubraja se ritualizacija krsnog kupanja. Do tada je uranjanje u vodu bilo doista kupanje, makar djelomično, i gdje je bilo moguće, uranjalo se krštenika u vodu tekućicu. Od IV. st. počinje se krstiti polijevanjem blagoslovljenom vodom. U tom vremenu najvjerojatnije dolazi i do odvajanja krsta i potvrde. Sve do VII. st. krštenje se podjeljivalo samo na Uskrs, a za one koji su bili spriječeni i na Duhove; od tada se podjeljuje u svako vrijeme, nastojeći ipak da bude nedjelja. Od VIII. st., kada je pokršteno gotovo sve odraslo stanovništvo Europe, postupno nestaje katekumenat i počinju se krštavati samo djeca, najčešće polijevanjem, a ne uranjanjem. Umjesto djeteta vjeru ispovijedaju roditelji i kumovi, a dijete krsna obećanja obnavlja kada odraste, u sakramentu potvrde. (Post)srednjovjekovni crkveni sabori (u Firenzi, Tridentu, te Drugi vatikanski) dalje su razvijali i teološki tumačili učenje o sakramentu krsta.

U idućem broju: Teološko-pastoralno razumijevanje sakramenta krsta 39


Promisao

Na izvorima drevnoga i suvremenoga kršćanstva Preludij U Djelima apostolskim, na mjestu gdje je opisan početak navještaja evanđelja u Europi koje je pokrenuo sveti Pavao, čitamo. Prođoše Frigiju i galacijski kraj jer ih je Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji. Kad su došli do Mizije, htjedoše u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov. Onda prođoše Miziju i siđoše u Troadu. Noću je Pavao imao viđenje: Makedonac neki stajaše i zaklinjaše ga: »Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!« Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im evanđelje (Dj 4, 6-10). Tako je veliki apostol, koji sebe nazva sužnjem Isusa Krista, preko Samotrake, i Neapola stupio na europsko tlo i dospio u makedonske Filipe, gdje je odmah krenuo propovijedati ženama okupljenima na rječici. U osobitoj Poslanici Filipljanima, napisanoj kasnije izdaleka voljenome puku koji je sam okupio u kršćansku zajednicu, dao je maha izrazu najdubljega osjećaja ljubavi prema tim ljudima i sve podredio bratskomu razgovoru. Upravo se tu nalazi više puta opetovani poziv kršćanima na radost u Gospodinu – Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu! Pavao poentira uznositim usklikom: Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu. Jedan od prvih tekstova koje već desetu godinu objavljujem u ovoj kolumni, u »Kani« od studenoga 2007., posvetih promišlja46

nju doživljaja Ohrida u listopadu iste godine: Ohrid – mitsko mjesto iskona. Napisah tada i ovo: Ohridski je kraj rodno mjesto ne samo makedonske, nego i svekolike slavenske kulture i uljudbe. Kamo god stupio čovjek na to mitski označeno tlo, prože ga svega živodajna energija iskona. (…) Legenda kaže, i bit će da nije daleko od istine, da je nekoć u Ohridu postojalo 365 crkava, svaka za jedan dan u godini i posvećena svakome svetcu ili svetici u godišnjemu kalendaru. Tri su među njima najznamenitije i najljepše: Sveta Bogorodica Pelivlepta (najtočniji epitet u hrvatskome bio bi tu preslavna) s kraja XIII. stoljeća; potom velebni Sveti Kliment i Sveti Pantelejmon na Plaošniku, građen od IX. stoljeća kroza duge vjekove sve do danas; napokon, drevna saborna crkva Svete Sofije ili Božanske Mudrosti (XI. do XIV. stoljeće). Svima njima sam prohodio i napajao oči i dušu na bogatim duhovnim izvorima živoga iskona. Introitus Apostol nisam, ponajmanje Pavao, te nisam imao viđenje u kojemu bi me »neki Makedonac« pozvao u Makedoniju, gdje uostalom nisam bio umalo šest godina. Nego me pozva prijatelj moj i duhovni brat Jordan Plevneš, pjesnik i dramatik koji piše na makedonskome i francuskome jeziku, rektor Sveučilišta za audiovizualne studije Skopje – Pariz – New York, građanin svijeta koji živi na relaciji Skopje – Pariz, riječima: Dođi u Makedoniju kao dobitnik Svjetske nagrade za humanizam za

2016. koju ti dodjeljuje Ohridska humanistička akademija! Tako je u kasnu noć nedjelje 17. siječnja otpočeo moj četverodnevni makedonski san. Ohrid sa svojim jezerom čarobno je mjesto svijeta. Stigoh u pravoslavno božićno-novogodišnje ozračje, uoči Bogojavljenja. Sve sjaji raznobojnom svjetlošću bezbrojnih lampica i lampiona, pred ulazom u stari grad sveta braća Ćiril i Metodije i sveti Kliment, kojega je 1100. godišnjica smrti netom započela, kupaju se u blještavilu. Ulazimo u skromno zdanje iz 19. stoljeća, kuću Uranium Makedonske akademije nauka i umjetnosti, gdje se održava svečanost dodjele Nagrade. Započinje nastupom ženskoga zbora koji me je posebno ganuo. Otpjevao je, naime, i to, rekoše, meni u čast, drevni katolički himan Ubi Caritas et Amor, Deus ibi est. Eto, milosrđe i ljubav širi se svijetom, pa uđoše i ovamo ispunivši neveliki prostor radošću i srećom. Uslijediše govori, kratka promocija moje netom izašle knjige na makedonskome književnih i kulturoloških ogleda pod naslovom Pismoto niz vekovite, napokon predstavljanje projekta kamenoga spomenika na kojemu će biti ispisana imena svih dobitnika Nagrade za humanizam bugarskoga likovnog umjetnika, akademika Svetlina Ruseva, koji je i sam dobitnik Nagrade 2013. A među dobitnicima se nalaze i takvi velikani duha kao što su japanski budistički filozof, pjesnik i mirotvorac Daisaku Ikeda (1928.), portugalski filmski režiser i scenarist Manoel de Oliveira koGODINA XLVII  br. 2/506


Piše:  Darko Gašparović

ji je nedavno umro u 107. godini života, pisac sovjetskih gulaga Aleksandar Solženjicin, indijski glazbeni umjetnik i humanist Ravi Shankar, najveći živući kazališni čovjek Peter Brook (1925.), njemačka nobelovka podrijetlom iz rumunjskoga Banata književnica Herta Müller (1953.) , kanadski pisac i predsjednik PEN-a John Ralston Saul (1947.). Uz te humaniste iz velikih svjetskih država uguraše se i dvoje iz (prostorno i brojčano) malenih država na europskome jugoistoku: uz već spomenuta bugarskoga akademika Ruseva još srpska spisateljica, dramatičarka i kazališna redateljica Vida Ognjenović. Sad je u taj krug preko mene ušla i Hrvatska. Zahvalni govor, u kojemu sam upozorio na nikad veću krizu humanizma u cijeloj povijesti kojoj danas svjedočimo, zaključih sljedećim riječima: Dopustite mi da završim stihovima iz pjesme Pobratimstvo lica u svemiru najvećega hrvatskog pjesnika 20. stoljeća Tina Ujevića, koja savršeno zrcali ideju univerzalnoga bratstva. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti I pamti da je tako od pradavnih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, Kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. Teofanija U ranu zoru na dan Bogojavljenja 19. siječnja odjeknu nad Ohridom preko jaka razglasa moćno pjevanje liturgijskih napjeva, vezanih za taj najstariji kršćanski blagdan. Jedinstven spoj svetoga čovjeVeljača  2016.

ka, preteče Bogočovjeka, Ivana Krstitelja s Mesijom, na kojega s neba silazi stamena poruka: Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina! i posveta Duha u obliku goluba, sveti je čin objave Svetoga Trojstva i utemeljenja moći otkupljenja i spasenja svijeta i čovjeka. Sveta arhijerejska liturgija započinje u 7 sati u crkvi Uznesenja presvete Bogodice Kamensko i traje više od dva sata. U međuvremenu se riva polako ispunjava mnoštvom ljudi, bit će ih na kraju i do pet tisuća, pristiglih odasvud. Jer, posebno na taj dan Ohrid je središte makedonske zemlje. Potom procesija predvođena vladikom stiže na mol i priđe uzvisini nad kojom se koči pozlaćeni križ. Nakon što otpjeva tropar posvećen Svetomu Trojstvu, vladika baci križ u vodu, i toga istoga časa na stotine mladića bacaju se u jezero i užurbano plivaju prema mjestu gdje je uronio križ. Valja reći da je temperatura bila vrlo niska, više stupnjeva ispod ništice. Onaj koji ga uspije izroniti slavodobitnik je koji se časti i slavi cijeloga dana po gradu. Sutrašnji dan, 20. siječnja, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, pripada u cjelini pučkome slavlju. I ona, naravno, ima svoje korijene u drevnome dobu. U golemu kotlu kuha se riblja čorba koja se dijeli narodu, ansambl Biljana neprestance svira starogradske pjesme, sve okolne ulice i uličice vrve od mještana i namjernika. Ozračje se najbolje može označiti starom hrvatskom riječi za pučki sajam – Kermes. Najtočniji iskaz čovjekova života – metafizika i nebeski zov vs. fizika i tjelesni nagon.

Kuća Majke Terezije u Skopju Posljednjega dana mog boravka makedonska ministrica kulture primila me u svetome mjestu – Kući Majke Terezije. Otvorena 2009. stotinjak metara od mjesta gdje je nekoć stajala rodna kuća Gondze Bojaxiu u kojoj je 1910. ugledala svjetlo dana, ta Kuća zrači snažnom duhovnom energijom. Kao da je sve složila nepronicava providnost Svevišnjeg. Nađosmo se u središnjoj sobi za primanje, upoznavanja, nadahnuti govori. Kad dođe čas za moje slovo zahvale, primijetih da se na zidu nalazi pjesma Oproštaj koju je buduća Majka Terezija napisala kad je 1928. kretala za Bengali, gdje će cijeli život posvetiti siromašnima, bolesnima i umirućima. Pjesma je napisana na savršenome hrvatskom jeziku, jer je naša blaženica i buduća svetica duhovno stasala pod mentorskom hrvatskih dominikanaca. Onda, poslije svih pozdrava, shvatih da se i ovdje na čudesan način potvrdio duh univerzalnoga bratstva koji je stalno lebdio nad nama. Ravnateljica Muzeja Kuće, gospođa Renata, rodom je Poljakinja, upoznah i dvije Hrvatice, pa prijatelj Francuz, uokolo Makedonci, a na izlasku u prolazu upoznah i jednoga zanimljivog Albanca, katolika, koji perfektno govori hrvatski. Kako izreći završetak? Ne nalazim boljega od onoga s kraja moga slova u svetoj Kući, gdje sam citirao samu Majku Tereziju Mi ne možemo činiti velika djela, ali možemo i moramo činiti mala djela s velikom ljubavlju. 47


Svaka obitelj mora pronaći svoj način spremanja

S

premanje obiteljskoga gnijezda nije nimalo jednostavno. Kad neurednost jednih remeti sklad o kojemu sanjaju drugi, pojavljuju se napetosti. Roditelji su svjesni da bi djecu trebali naučiti urednosti i redovitom obavljanju kućnih poslova, ali to nije nimalo lako. Često im se čini da je lakše pospremiti sam nego čekati da to učine djeca. Još je veći problem ako otac i majka imaju različite pojmove o tome kako bi trebao izgledati uredan stan. Činjenica je da pod istim krovom često stanuju veoma različite koncepcije urednosti. Nered jednih veoma brzo zakrči prostor drugima. Nemali broj roditelja osjeća se kao da žive usred nečega što sliči na bojno polje koje pokatkad prelazi granice dječje sobe i zauzme zajedničke prostorije. Školska torba ovdje, sportski rekviziti ondje, razbacane akcijske figure, rasute bojice i trag mrvica od užine koji je moguće slijediti od kuhinje do kauča, nisu nimalo lijep prizor za majku koja dolazi umorna s posla. Naravno da danas roditelji više ne traže od djece da slažu krevet po vojnički, ali pitanje reda i dalje je veoma važno u obiteljskom životu. Ne samo zbog toga što su stanovi često skučeni pa su vam razbacane stvari doslovce pod nogama nego i zbog toga što je nered u kući nerijetko uzrok svađa i sukoba među ukućanima. Ako se supružnici ne uspiju dogovoriti oko podjele kuć-

48

nih poslova i barem donekle uključiti djecu u njih, to na kraju može dovesti do posvemašnjeg kaosa pa i razvoda. Spremanje je umijeće pražnjenja Najvažnije je prihvatiti da neće uvijek sve biti onako kako bismo željeli, kaže savjetnica za roditelje Nathalie de Boisgrollier za katolički časopis La Croix. Ona supružnicima, pogotovo ako su usto i roditelji, savjetuje da smanje vlastita očekivanja. Neka primijete uloženi trud umjesto da kažnjavaju propuste. Svakomu u obitelji treba ostaviti mali djelić individualne slobode... Spremanje je prije svega umijeće pražnjenja. To pretpostavlja da se riješimo predmeta kojima se više ne koristimo. Na taj način svatko mora nanovo odrediti svoje prioritete i krenuti dalje, kaže Nathalie de Boisgrollier. Rješavajući se igračaka kojima se više ne igra, dijete raste. A umjesto da ih baci, može ih darovati i na taj im način produljiti život. Mlađi rođaci i rođakinje, razne udruge i kvartovske igraonice, rado će ih preuzeti. Neki predmeti ipak imaju snažnu emocionalnu vrijednost. Mali obiteljski umjetnik pokatkad će teško prihvatiti da njegov crtež završi u kanti za smeće. Stručnjakinja za organizaciju, Stéphanie Bujon, tvrdi da ni u kojem slučaju ne treba sve bacati: Lijep crtež može se ponuditi baki i djedu

na čuvanje, ili ga fotografirati i na taj način sačuvati bez da u kući čuvamo gomilu papira. Spremanje životnog prostora tiče se svih ukućana, pa i onih najmlađih. Čak i djeca od dvije ili tri godine mogu svoje igračke pospremiti u kutiju koja se lako otvara, pod uvjetom da u tome uživaju, objašnjava Bujon. Ona savjetuje da se spremanje, što je češće moguće, pretvori u igru. Djetetu, na primjer, možemo reći: Sad ćemo lijepo staviti lutke na spavanje ili uvesti aute u garažu. To zahtijeva malo više vremena i strpljenja jer moramo biti pokraj djeteta, ali se isplati, uvjerava ona. Kasnije, oko pete ili šeste godine, dijete može spremati i samo, prema već ustaljenom redu. U toj dobi još uvijek je bolje ako se spremanje odvija kroz igru. Na primjer, može se odrediti jedan dan u tjednu i organizirati natjecanje u spremanju između braće i sestara. Zabavnije je ako svi spremaju u isto vrijeme. Napokon, kad djeca zađu u adolescentsko doba u kojemu, kako se često smatra, dosežu vrhunac neurednosti, zašto ne odrediti zajednička pravila za njih i roditelje?, pita se Nathalie de Boisgrollier. Umjesto da se dopusti pogoršanje stanja koje truje zajednički život, bolje je okupiti obitelj i u miru raspraviti o svemu. Na kraju rasprave svatko neka odabere jednu dužnost, koju će vjerojatno obavljati s više volje, jer ju je sam odabrao. Priredila: Snježana Kirinić GODINA XLVII  br. 2/506


Kršćanska magistrala

Autoškola za kršćane (127) Prošli nastavak Autoškole za kršćane završili smo govorom o Božjoj ljubavi i milosrđu što se prepoznaje u njegovim zapovijedima.

U ovom nastavku Autoškole za kršćane privodimo kraju naš govor o zamišljenoj abecedi kršćanske magistrale. U avanturi što smo je započeli u 91. nastavku (v. Kana, 4/2012) promišljali smo pojmove: Adam i Eva, Bog, Crkva, čudo, ćud, dogma, džep, đavao, Euharistija, farizeji, grijeh, hodočašće, izbor, Jordan, krunica, ludost, ljubav, molitva navještaj, nježnost, objava, radost, svetost, šutnja, tradicija, ufanje, vjera i zapovijedi. Preostaje nam još progovoriti o zamišljenom prometnom znaku sa slovom Ž.

ŽUPA Postoje, pojednostavnjeno rečeno, dvije vrste zajednica u kojima se ljudi okupljaju. S jedne su strane zajednice što ih sami biramo i u kojima smo okruženi ljudima s kojima dijelimo mnogo zajedničkih interesa, a s druge su strane one u kojima su najrazličitiji ljudi s kojima jesmo, premda ne moramo imati mnogo dodirnih točaka. Župna zajednica pripada ovoj, drugoj kategoriji. Župa, a to joj i samo ime govori, označuje zajednicu ljudi koji su po mnogočemu različiti. I to je prvo obilježje župe, a ujedno i prvi pokazatelj kvalitete župe jer različitost može biti povod za međusobno obogaćivanje i zajednički rast, ali i za isključivosti i podjele. Zato valja budno paziti u kojem će smjeru krenuti život na župi. Mene osobno neprestano oduševljava to župno zajedništvo u različitosti. Rijetko gdje se, kao za vrijeme sv. mise, na tako malom prostoru skupe najrazličitiji ljudi iz kojeg god motrišta bili promatrani. Različiti u dobi, obrazovanju, Veljača  2016.

ekonomskom statusu, političkim opcijama i mnogočemu drugom, ali ujedinjeni oko euharistijskoga stola. Ne mogu se prisjetiti nijednoga drugog mjesta na kojemu su toliko različiti ljudi tako blizu jedni drugima. Na poseban me način na našim euharistijskim slavljima oduševljava prisutnost ljudi koji imaju ozbiljnih psihičkih problema upravo zato jer oni, oslobođeni opterećenosti konvencionalnim ponašanjem, jasno pokazuju da im je tu dobro biti i da se osjećaju vrijedno i prihvaćeno. Dok, s jedne strane, župa njeguje zajedništvo u različitosti, s druge strane, u pravoj se župi izgrađuje i različitost u zajedništvu. Oni koji promišljaju o pastoralu došli su do zaključka da je najveći blagoslov za sve župljane ako se župa izgrađuje kao zajednica zajednicâ. Dok smo na sv. misi zajednički okupljeni oko stola Riječi i stola Euharistije, u ostalim našim aktivnostima u župnoj zajednici uključujemo se u zajednice prema našim sklonostima. No da bismo došli do trenutka u kojemu će župna zajednica ključati životom i djelovanjem, potrebno je stvoriti mentalitet u kojemu će se župa doživljavati kao zajedništvo života, a ne kao uslužna djelatnost. Da bismo pak došli do takvog mentaliteta, potrebno je neprestano raditi na trima stvarima. Prva je od njih župa koja moli. Nemoguće je išta trajno i vrijedno postići bez molitve. Zato je potrebno odgajati župnu zajednicu da bude moliteljica. Da sudjeluje u zajedničkim molitvama te da se u župi njeguje obiteljska i osobna molitva. Ne molitva kao formalno sudjelovanje, verglanje ili naklapanje, nego molitva zahvaljivanja, osluškivanja i predanja. Molitva koja mijenja lice svijeta tako da najprije promijeni nas. Svetost župe

najkvalitetnije se postiže na koljenima. Druga je stvar kateheza, odnosno župa koja uči. Pritom se prije svega misli na katehezu za odrasle. Vjeronauk za djecu prilagođen je dobi i dio je školskog sustava pa je manjkav i neprikladan za izgradnju župnoga zajedništva, ali kateheza odraslih, neprestano učenje o svojoj vjeri, prikladan je i nuždan način s pomoću kojega se raste u vjeri i temeljnom opredjeljenju za ljubav prema Bogu i čovjeku. Treća je stvar autentičan život župe koja svjedoči. Odbojno je ako su naše riječi i naša djela u nerazmjeru ili u protuslovlju. Potrebno je živjeti ono što vjerujemo. A svjedočanska dimenzija neke župe najjasnije se očituje po kvalitetnim duhovnim zvanjima što se u njoj rađaju i razvijaju. Tako smo došli do kraja našeg govora o znakovima sa slovima. Oni koji su pažljivo pročitali popis pojmova na početku ovoga teksta mogli su uočiti da nedostaje slovo P. To je zato što znak s tim slovom doista postoji i o njemu smo već govorili (v. Kana 10/2011). Preostaju nam još dva znaka sa slovima:

U sljedećem broju bit će riječi o različitim mogućnostima čitanja i razumijevanja znaka STOP.

Nikola Kuzmičić 49



Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.