Isus u Rimu

Juan María Laboa

Isus u Rimu SAN BENEDIKTA XVI.

Ne o b i č n a s a n j a rs k a p r i č a

K R Š C´ A N S K A S A D A Š N J O S T

Juan María Laboa

ISUS U RIMU San Benedikta XVI.

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.

3

Naslov izvornika: Juan María Laboa, Gesù a Roma. Il sogno di Benedetto XVI © 2013 Editoriale Jaca Book S.p.a., Milano Tutti i diritti riservati © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.

Sva prava pridržana.

4

U spomen na 50. obljetnicu Drugoga vatikanskog koncila

5

6

UVOD

Svaki je vjernik svjestan da je Bog na neki način prisutan u njegovu životu. Sakramenti, osobito euharistija, povlaštena su mjesta za susret s Kristom, ali nitko od nas nije susreo Krista osobno, licem u lice. Stoga, poigrajmo se, na neki način, tim nedostatkom: nalazimo se sasvim blizu kršćana i u blizini vidljivih, vrlo vidljivih, crkvenih institucija, a one mnogo puta i nisu tako blizu Krista, stvarnoga, živoga i pravoga. Naprotiv, danas mnogi kršćani misle da Crkva, umjesto da bude most, postaje zaprekom na putu Bogu. Znamo da je takav sud često nepravedan, no ako oni to misle i na taj se način udaljuju od Crkve, tada se moramo upitati zašto je stanje takvo.

A što bi bilo da se Krist iznenada pojavi u Rimu i susretne licem u lice s tamošnjim kršćanima? Kako bi se oni osjećali usporedivši svoj način življenja s Učiteljevim zahtjevima? Ne bi li toliki vjernici sa žaljenjem spoznali svu svoju bahatost, nesnošljivost, ispraznost i sebičnost prosudbi u odnosu na bližnjega? Kako bi se opravdali pred pogledom kojemu nisu potrebna opravdanja i tumačenja da razotkrije svu bijedu nedosljednosti i nedostatka ljubavi?

Ne bi li tada netko tko nije vjernik, ili tko se udaljio od Crkve, susrevši se s Kristom možda poslušao Radosnu vijest s njezina izvora, čuvši je kao provalu radosti, bez vjerničkih ludorija, punu uvjerljivosti i nježnosti svojstvenih Bogu?

7

Ne bi li iznenađen otkrio da je Krist još uvijek jedini kamen zaglavni?1 Za sve one koji se osjećaju istjeranima iz Crkve, ili su se sami, natjerani tolikim ustrojstvenim nadgradnjama koje pomračuju Božju prisutnost, od nje svojevoljno udaljili, taj jasan susret s Kristom bio bi navještaj spasenja.

Stranice koje slijede samo su vesela prispodoba, neusiljena ali vrlo strasna; tu je zamisao žive Crkve i onoga kako se doživljava iznutra. Ove bi stranice htjele našu vjeru iznova uglaviti u Isusu, nastojeći razlikovati središnju jezgru kršćanstva od svega onoga što su jedan za drugim u naš život nataložili vjekovi, a to su: obredi, običaji, načini života i strukture.

Nije riječ o tome da se dovede u pitanje institucija, nego da provjerimo služimo li se dobro tom institucijom. »Ali vi nemojte tako«, rekao nam je Isus, dobro znajući da će naša iskonska napast tijekom vremena biti u tome da mislimo i djelujemo poput svijeta, kadikad čak zakrabuljeni u pobožna djela ili pobožnosti. Sama njegova prisutnost izaziva na osobni i institucionalni ispit savjesti, biva snažnom opomenom našoj svijesti, udar na naše uhodano sebično postupanje.

Ova prispodoba, međutim, odvija se postupno i ima smisla samo ako se pročita cijela, jer je zaokružena pripovijest koja se polako ispreda, tako da se različite zgode uzajamno objašnjavaju i međusobno obogaćuju.

1

Isus Krist je »kamen zaglavni«, izraz koji koristi apostol Pavao (usp.

Ef 2, 20) da istakne konačnost Božje objave čovjeku o stvaranju i spasenju svijeta. Mnogo puta Bog je govorio ljudima, na kraju je progovorio u Sinu, kojim je rekao sve što im je potrebno za spasenje. Nap. prev.

8

I. NAČINI OVISE O BITNOME

Načini na koje se pojedine osobe i institucije2 izražavaju i predstavljaju nalik su na dobar i rječit izlog onoga što su one u stvarnosti. Mijene mentaliteta i razumijevanja očituju se putem obreda i pojmova. Stoga valja ići s Kristom k jedinome mjestu kojemu je, prema Evanđelju, bio usmjeren sav njegov život: na Golgotu. To hodanje s njime posve prirodno uvjetuje naše osjećaje i načine kako ih izražavamo. A u međuvremenu, prah stoljeća i dalje se sliježe na ustanove, na običaje i navike, preinačujući ili barem zasjenjujući prvotnu zahtjevnost nauka i poruka.

Rim, crkveni i klerički, posljednjih godina kao da je bio u zanosu. Rim barokni, Rim sjajne svile i zlata, ručno izvezenih ogrtača, kandelabara, brokata, liturgijskih rukavica i purpurom optočenih cipelica, kao da je bio prošao svoju dugu bolnu ko2

U tal. tekstu, koji nam služi kao predložak, izraz »institucija« dolazi redovno u značenju: kršćanska Crkva kao ustanova od Isusa, dakle u jednini, a kad se isti izraz rabi u množini, kadikad označuje pojedine mjesne ili partikularne Crkve, ali još češće crkvene strukture, pa mi to tako i prevodimo. Nap. prev.

9

rizmu, koju i nije uvijek dobro podnio. Pa učinilo se kao da je došao kraj toj relativno oporoj formalnoj strogosti, koja je uvedena odlukom i duhom skromnosti većine biskupa, okupljenih na Drugome vatikanskom koncilu, te jednostavnim i poniznim životom Pavla VI. Na radost nemalog broja monsinjora i lijepog broja laika, koji su se bili naviknuli na beskrajne ceremonije, na dvorska okupljanja i svečanosti po načinu rimskog dvora, na okupljanja dijelom pobožna a dijelom svjetovna, ta se dugačka korizma, koju je započeo spomenuti papa, počela ponovno mijenjati u slavu. Sadašnji papa3 nanovo je uveo sjajne ogrtače obrubljene hermelinom, posebne cipelice svijetlo-purpurne boje, svilene kazule, nakićena prijestolja, sve što je godinama bilo palo u zaborav skladišta. Vraćeno je sve onako kako i treba biti, a za što su mnogi držali da nije ni trebalo mijenjati, to jest sva ta vanjština i hermelin, koji pripadaju slavi i sjaju pontifikata i onima koji su mu dvorska pratnja.

Kardinali i biskupi sada su ponovno otvorili kutije za nakit, čuvane u tajnim ladicama svojih pisaćih stolova, gdje su 3

Papa je ovdje Benedikt XVI. Autor piše, vjerojatno, početkom 2013.. znajući u času pisanja za odreknuće pape Benedikta XVI. od papinske službe, najavljeno 11. veljače 2013., a provedeno 28. veljače iste godine.

Ova parabola smješta se zapravo u godinu 2012. Tako je ova priča svojevrsno proroštvo iz već dogođenoga (vaticinium ex eventu), u književno-formalnom smislu, ali je ujedno, kako autor sam piše uvodno, »pogled na Crkvu iznutra«, na bit institucije koja je od Isusa i neprekidno u njegovoj prisutnosti po Duhu doživljuje radost obraćenja, susret s Bogom; Crkva iznutra stvarnost je Krista, koji je »sakrament susreta s Bogom«. A strukture su se razvile tijekom vremena i dobre su samo toliko koliko su u duhu evanđelja/Krista. Nap. prev.

10

ih bili odložili, sjetno se spominjući prošlih vremena, pa su uz jadni koncilski prsten Pavla VI. opet nataknuli drage prstene prošlosti s njihovim draguljčićima, koje su opet mogli dražesnom kretnjom vjernicima pružati na poljubac. Doista, koncilski prsten hrabrio je na izravan pozdrav s braćom kršćanima, a kićeni je pozivao na poljubac uvažavanja, na protokolarni odmak i na smjerno dubok naklon, a to je vjerojatno nešto što je ipak primjerenije iskazima štovanja sa strane podložnika nego vjernicima u njihovu odnosu prema ocima u vjeri.

Na žalost nekih, vrijeme koje je proteklo urodilo je porastom broja biskupa koji su se priklonili jednostavnosti i osobnom siromaštvu, napustili protokol i sjaj radnih prostora, zbog čega su kršćanske zajednice osjetile da su im općenito bliži i s njima solidarniji. No sada, paradoksalno, u posljednja vremena, drastično smanjivanje vjernika moglo je utjecati na nove oblike zajedništva, koji su još više hijerarhizirani i ispunjeni štovanjem kleričkog staleža i u kojima su spontano uzela maha pusta oslovljavanja, titule i znakovlje časti u hijerarhijskoj ljestvici i poretku. Postoji Crkva u stanju poslanja koja sve više teži svjedočenju i nasljedovanju Krista, a i Crkva koja zadržava isti stil onih vremena u kojima je bez otpora ravnala društvom i sada iznova teži očuvanju oblika koji su vlastiti tom razdoblju slave i samodostatnosti.

Uostalom, nova raspoloženja koja je odobrio papa Benedikt XVI. potaknula su na ponovna slavljenja mise na latinskom, kako su to zahtijevali, kako prikriveni tako i otvoreno deklarirani lefebvrovci, neki koji su bili na brzinu proglašeni shizmaticima, i svi toliko zaljubljeni u tradiciju, tako osjetljivi 11

na svaku promjenu i toliko zgroženi svime što su držali nepodnosivim pretjeranostima Drugoga vatikanskog koncila; svi oni bili su slični svojim ornatima, u gitarastim kazulama, s visokim prebijelim i veličanstvenim ovratnicima, ruku pobožno sklopljenih i podignutih – prema nebu? – a kretnjama estetski tako podudarnim s liturgijskim stilom časne uspomene papa Pija XI. i Pija XII. Zbilja, mnogi od njih mislili su da bi stvari mogle ponovno krenuti pravim smjerom samo ako dođe do beatifikacije te dvojice prvosvećenika i, uistinu, mnogi su s neizrecivim zadovoljstvom pomislili kako se čini da su stvari sada konačno krenule u skladu s časnom tradicijom.

Oprezno se počinju pojavljivati luksuzni automobili sa službenim tablicama Države Grada Vatikana (SCV) [Stato della Città del Vaticano], u kojima je valjda neka uzoritost pobožno prebirala krunicu vozeći se u neko veleposlanstvo ili na plemićko primanje ili u posjet kakvomu talijanskom političaru s kojim će raspraviti o nedavnim zgodama i nezgodama Silvija Berlusconija, velikog branitelja života, tuđeg braka i papinskoga moralnog nauka, unatoč tome da se možda odvratno zapleo u ljubavne ispade, koje, uzgred rečeno, neka javna glasila baš i nisu trebala širiti tako javno i izazivački tvrdoglavo, bez poštovanja prema autoritetu.

Ukratko, činilo se da klerikalna vatikanska organizacija, iako već prilično pluralistična, kreće prema stajalištima i obrascima koji su bili na cijeni u prohujala vremena, dakle, u smjeru tradicija i stajališta koja su prevladavala dok je Rim predvodio i upravljao bez svih tih obzira, a slušalo ga se spremno i pobožno.

12

II. JE LI POTREBAN DIJALOG S PROŠLOŠĆU?

Život Crkve u proteklih pedeset godina obilježio je Drugi vatikanski koncil. Došlo je do nevjerojatnih društvenih, političkih i religioznih promjena, kojima se nije bilo lako prilagoditi. Svaki od petorice papa tog razdoblja sučelio se sa situacijom u skladu sa svojom ćudi, svojim doktrinarnim i pastoralnim stavovima, znajući da je prihvaćanje nekog koncila uvijek polagano i složeno te da kobno dovede do podjele i suprotstavljanja. Pitanje koje se uporno nametalo posljednjih godina glasi: Treba li ostati u dijalogu s danas već prohujalom prošlošću ili valja zapodjenuti dijalog s već prisutnom budućnošću?

Na nesreću, kardinal Castrillón nije si mogao dopustiti luksuz da gubi vrijeme. U srpnju 2009. navršio je osamdeset godina i bio bi morao napustiti mjesto predsjedatelja Komisije Ecclesia Dei, koju je imenovao Ivan Pavao II. za dijalog s lefebvreovcima. Zapravo, rado se prihvatio te dužnosti i činilo se da mu zadaća neće biti teška, vjerojatno stoga što se sam slagao s nekim kritikama koje su iznosili sljedbenici raskolnika Lefebvrea. Davao je dojam da je, pobrkavši vrijeme i mjesta, sma13

XVIII. O ONOME ŠTO JE HITNO I ONOME ŠTO JE VAŽNO

Ono što je danas rimsko područje Passeggiata Archeologica nekoć bijaše neuralgično društveno središte carskoga grada; sada se otkriva kao sjajan drvored duž kojeg se prostiru veličanstvene ruševine i male renesansne kapelice, spretno smještene među drvećem, različito bilje i oku ugodne šetne staze. Započinje na rubu ostataka Circusa Maximusa i proteže se u smjeru zidina i okolnih polja.

Alfonso je trčao umjerenom brzinom, dovoljnom da može s vremena na vrijeme razmijeniti misli s prijateljima Danielom, Luigijem, Ignacijem i Ivanom; trčeći, svakodnevno, temeljito bi se oznojili. Komentirali su poslanicu tog dana u kojoj sveti Pavao piše o nadi kojom se trči da se dostigne cilj: »Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv« (1 Kor 9, 25). »A što mi činimo«, zapita Ivan, »da dobijemo konačnu nagradu, ono što uistinu daje smisao našem životu? Nismo li previše obuzeti radom, ljubavima i mušicama, baveći se tim stvarima za koje se ne može reći da nisu važne?« Daniel pri113

mijeti: »Pogodio si ‘u sridu’; po cijele dane biti zauzeti, a ne obazirati se na ono što je najvažnije; no želimo li mi stvarno to najvažnije?« Svi su šutjeli, a u sebi je svatko možda imao više od jednog odgovora.

Alfonso je sebi dao nadimak Hodočasnik jer je za vrijeme duga pješačenja Putem svetog Jakova8 doživo duhovno iskustvo i dobro spoznao u čemu je bitna razlika između trčanja radi pobjede na maratonu, radi održanja kondicije da budeš među ostalima prvi, radi zarade ili većeg uvažavanja, i trčanja radi ustrajnosti u traženju i radi osobnog usavršenja. Pripadnici ove male skupine trkača kadikad su se pitali ne troše li previše vremena u razvijanje mišića, opuštanje, na pravilno disanje, kako bi bili sposobni velikom brzinom i bez ostajanja bez daha pretrčati četrdeset kilometara; uistinu, bili su toli8

Put za Santiago (španjolski: Camino de Santiago), ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe a vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova. Zbog toga se naziva još i Put svetog Jakova. Tijekom cijeloga srednjeg vijeka, Santiago de Compostela bilo je vrlo popularno hodočasničko odredište, te je na toj trasi izgrađeno oko 1.800 građevina, vjerskih, ali i svjetovnih, od velikog povijesnog značenja. Put je odigrao temeljnu ulogu u poticanju kulturne razmjene između Iberijskog poluotoka i ostale Europe u srednjem vijeku. On ostaje svjedočanstvo snage kršćanske vjere među ljudima svih društvenih slojeva iz cijele Europe. Poslije je zanimanje za to hodočašće oslabilo, ali u današnje vrijeme ponovo mu se vraća popularnost. Postoji nekoliko verzija Puta svetog Jakova, ali klasična je verzija francuski put svetog Jakova. Vijeće Europe mu je 1987. godine dodijelilo titulu »Glavne ulice Europe«, a UNESCO je 1993. godine proglasio španjolski i francuski dio puta za Santiago UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom. Usp. https://hr.wikipedia.org/ wiki/Put_Svetog_Jakova. 4.07.15.

114

ko obuzeti tom strašću da nisu ozbiljno mislili na posljedice.

Sami sebe nastojali su uvjeriti kako će za ono što je u životu fundamentalno uvijek biti vremena.

Hodočasnik pojača ritam i ostavi družinu iza sebe misleći na svoju djecu i kako ih usmjeriti u teškim godinama sazrijevanja. Najednom, ispred sebe desno, ugleda Krista, Franju Asiškoga, Ivana i Franju Ksaverskoga kako sjede na nekakvoj klupi i živahno razgovaraju. Smiješeći se priđe Isusu i reče: »Gospodine, vi bijaste veliki pješaci i tako je proširen tvoj nauk, a ja često s tugom razmišljam kako su motivi naših napora tako osobni i, u osnovi, sebični. Znamo da bismo morali proširiti svoja obzorja dalje od naših probitaka, ali ostajemo zatvoreni u svoja mala ega.« Isus ga pogleda sa simpatijom i reče: »Vi kažete da me želite slijediti, ali se uvijek ne trudite da biste u tome stvarno uspjeli. Dobro znate da se ne može istodobno služiti dvojici gospodara; moraš jasno znati prioritete, jer nije isto zalagati se za ono što je važno i u isto se vrijeme odavati onome na što vas navodi strast ili egoizam, jer je to tobože hitno. Često se date zavesti od onog što vam je privlačno, a zanemarujete ono što daje ljubav i pravi život. Možda, a da toga i niste svjesni, više hoćete imati nego biti. No vi ste sposobni društvo učiniti boljim i surađivati u ostvarenju Božjih nakana.« Luigi je bio preneražen jer postade svjestan da je suočen s predmetom svojih vječnih nedoumica. Bez okolišanja, Isus reče njemu osobno: »Luigi, blaženi koji nisu vidjeli a vjeruju.

Ustrajno prati i nadalje svoju djecu, kao što si činio do sada, putem vjere, hrabreći ih da shvate kako je Bog nezamjenjiv 115

suputnik ljudskog bića. Skupa s njima moći ćeš naći Boga živoga u svome srcu i uživati u društvu s njime.« Okrenuvši se zatim petorici trkača podsjeti ih: »Niste vi gospodari vremena niti mu možete zapovijedati kako vam se svidi. Ne znate ni dana ni časa svoje smrti, a to je najizvjesniji događaj vašeg postojanja. Zašto dakle gubite ili odgađate priliku da date dubok smisao svome životu i svome djelovanju?

Uistinu ste povlašteni što ste primili toliko talenata, ali znajte da su to darovi koje valja koristiti i razvijati na dobrobit vaše braće. Svakako, skrb oko vaše djece i u vezi s bolnim situacijama koje rješavate u udrugama svetog Egidija, dobro su polazište, ali ne zaboravite da ste pozvani radovati se u Gospodinu Bogu i založiti se za druge, pokazujući zanosno, u društvu koje je bezvoljno i razbijeno, svoju zauzetost za stvorenje i za sve Božje stvorove. Ne bi bilo loše kad biste vi – koji ste zaposleni u bankama i u poslovima za koje se, varavo, čini da su tako sigurni; vi, koji toliko vremena trošite na sport, kao da je u njemu život; vi, koji se činite jaki i puni sigurnosti glede svijeta koji je slabo snažan i siguran – započinjali svoj dan moleći psalam: ‘Ljubim te, Gospodine, kreposti moja! Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj; Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna, i od dušmana bit ću izbavljen’ (Ps 18, 2–5).« Franjo Asiški govorio im je o svome iskustvu s egipatskim sultanom. »Naši da bili su ekstremni triatlon, krcati avanturom i opasnošću, bez želje da na cilj stignemo prvi, nego željni da zajednički stignemo k cilju, bez tehničkih pomagala 116

ili posebnih trenera pomoću kojih bismo bili prvi.«9 Franjo Ksaverski podsjetio ih je na svoje bezbrojne pogibelji dok je prelazio Kinesko more, dolinama i gorama Japana. »Više no jedanput posumnjao sam da ću se vratiti u Rim. Vi govorite o Maraton Men, ali, stvarno, bez uvrede, vaši maratoni više sliče dječjim prpošnim igricama.« Asiški Siromašak progovori im o važnosti takva hodanja koje nije promašaj životnog puta. »Na prolasku smo, samo je nebo naša domovina, samo Bog je štap kad smo umorni, kad se osjećamo izgubljeno i kad shvatimo da smo ništa bez onostranosti.« Obrativši se Ignaciju, Danielu i Ivanu, ohrabrio ih je da prate svoju djecu tijekom njihova života. »Stajat će vas to revnosti i zalaganja više od onog što se traži u vašim natjecanjima, ali ako u tome uspijete, vaše će zadovoljstvo biti veliko a društvo će moći računati s dobrim samaritancima koji su mu potrebni.«

9

Ovaj odsječak smjera na detalj iz života Franje Asiškoga koji je sačuvan u Velikoj legendi (IX, 8) i oslikan na, vjerojatno Giottovoj, glasovitoj freski u Gornjoj bazilici u Asizu: »Kada blaženi Franjo radi vjere Kristove htjede ući u golem oganj skupa sa svećenicima babilonskog sultana, nitko od njih ne htjede ući s njime, nego se brzo razbježaše.« Franjo je doista bio na Istoku za Pete križarske vojne i susreo se sa sultanom iz ajubidske dinastije, s al-Malik al-Kāmilom. Kušnja prolaska kroz oganj navodno se jako dojmila sultana i njegove pratnje, a Franjo je otklonio bogate darove koje mu je sultan, zadivljen njegovom asketskom osobom, tom prilikom ponudio. Nap. prev.

117

Što bi bilo da se Krist iznenada pojavi u Rimu i

»

susretne licem u lice s tamošnjim kršćanima? Kako bi se oni osjećali usporedivši svoj način življenja s Učiteljevim zahtjevima? Ne bi li toliki vjernici sa žaljenjem spoznali svu svoju bahatost, nesnošljivost, ispraznost i sebičnost prosudbi u odnosu na bližnjega? Kako bi se opravdali pred pogledom kojemu nisu potrebna opravdanja i tumačenja da razotkrije svu bijedu nedosljednosti i nedostatka ljubavi?« Poznati crkveni povjesničar Juan María Laboa napisao je ovu neobičnu sanjarsku priču koja stvarnost običnog života nadilazi razotkrivanjem zbiljnosti uskrsloga Krista. Smještena je u 2012. godinu, kada je papa Benedikt XVI. U Rimu se pojavljuje Isus u pratnji nekih apostola i svetaca…

Priča vrvi napetostima kao da je triler i čitatelja neprimjetno uvlači u događaj tako da i sam postane sudionikom susreta s Isusom. »Stranice koje slijede samo su vesela prispodoba, neusiljena ali vrlo strasna; tu je zamisao žive Crkve i onoga kako se doživljava iznutra. Ove bi stranice htjele našu vjeru iznova uglaviti u Isusu, nastojeći razlikovati središnju jezgru kršćanstva od svega onoga što su jedan za drugim u naš život nataložili vjekovi, a to su: obredi, običaji, načini života i strukture. Nije riječ o tome da se dovede u pitanje institucija, nego da provjerimo služimo li se dobro tom institucijom.« JUAN MARÍA LABOA rodio se 1939. u mjestu Pasajes de San Juan (Guipúzcoa, Španjolska). Završio je studij filozofije i teologiju s licencijatom te doktorirao crkvenu povijest na Sveučilištu Gregoriana u Rimu, a zatim diplomirao opću povijest na Sveučilištu Complutense u Madridu. Petnaest godina predavao je političke znanosti na Fakultetu političkih znanosti u Madridu. Stručnjak je za povijest Crkve, koju je kao profesor predavao trideset godina na Papinskom sveučilištu Comillas (Madrid). Autor je velikog broja povijesnih

knjiga od kojih su neke prevedene na druge jezike.

ISBN 978-953-11-1061-7 Cijena 120 kn www.ks.hr