Page 1

PAPA FRANJO IMA ĐAVLA


Prijevod:

Josip Balabanić Lektura:

Karmela Prosoli Korektura:

Tihana Pšenko Miloš Grafičko uređenje i oprema:

Christian T. Belinc

Izdaje:  Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978–953–11­‑1257–4 Tiskano u srpnju 2019. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem  001035671.


PAPA FRANJO

IMA ĐAVLA Kako djeluje, kako ga nadvladati

Uredio Diego Manetti

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2019.


Naslov izvornika: Papa Francesco, Il diavolo c’è. Come agisce, come combatterlo Per i testi tratti da Papa Francesco, Nei tuoi occhi è la mia parola. Omelie e discorsi di Buenos Aires 1999-2013: Proprietà letteraria riservata © 2016-2017 Rizzoli Libri S.p.A. / Rizzoli, Milano Per i testi di papa Francesco: © Libreria Editrice Vaticana, 2017 00120 Città del Vaticano © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l., 2017 Piazza Soncino, 5 - 20092 Cinisello Balsamo (Milano) www.edizionisanpaolo.it © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2019.


UVO D

Đavao postoji »Đavao postoji i u dvadeset i prvom stoljeću. Zato ne smijemo biti naivni. Moramo naučiti iz evanđelja kako krenuti u borbu protiv njega«. Te riječi, koje je papa Franjo izrekao u homiliji na jutarnjoj misi u kapeli Kuće Svete Marte 11. travnja 2014., u bitnome sadržavaju tri točke od kojih polazi Sveti Otac u svojem razmišljanju o đavlu. Ponajprije, zloduh postoji; zatim, đavao djeluje, i danas, na početku trećeg tisućljeća; stoga, moramo naučiti kako protiv sila tmine voditi našu duhovnu borbu. Onomu koji bi pomišljao kako su takve stvari mogle proći u srednjem vijeku, ali da su sada, u doba interneta, Facebooka i WhatsAppa, posve prevladane, papa Franjo odlučno odgo‑ vara: »ne smijemo biti naivni«, jer đavao djeluje i u dvadeset i prvom stoljeću! Postojanje zloduha Zloduhovo postojanje pripada baštini nauka Katoličke cr‑ kve, a temelji se na učenju Svetog pisma, predaje i crkvenog učiteljstva. Katekizam Katoličke Crkve (dalje u tekstu: kkc) jasno potvrđuje postojanje đavla (diàbolos, onaj koji opada, dijeli; ili satàn, »sotona«, koji optužuje) kao palog anđela: Iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavod‑ nički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje 5


u smrt. Pismo i crkvena Predaja vide u tom biću palog anđela, zvanog Sotona ili đavao. Crkva uči da je on bio najprije dobar anđeo, stvoren od Boga. »Đavao i ostali demoni stvoreni su od Boga po naravi dobri, ali su od sebe postali zli« (KKC 391). Taj anđeo je pali anđeo, zajedno s drugim stvorenim duhovima koji su ga slijedili zlokobnim tragovima po svo‑ jem slobodnom izboru, kojim su »iz dna bića i neopozivo otklonili Boga i njegovo kraljevstvo« (KKC 392), počinivši grijeh koji ne može biti oprošten zbog »neopoziva značaja anđeoskog izbora, a ne manjka beskonačnoga Božjeg mi‑ losrđa« (usp. KKC 393). Djelovanje zloduha Poučan i temeljan opis s obzirom na sotonsko djelovanje pružio je sam Isus rekavši da đavao bijaše »čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži« (Iv 8, 44). U toj kratkoj tvrdnji naznačena su dva načina kojima đavao napada spasenje duša: s jedne strane, tu je bjesnilo čovjeko‑ ubojice, s druge strane, lažljivo zavođenje. O prvome imamo trag od samih početaka Pisma, u kojem se opisuje čovjekoubojstvo Kainovo, a žrtva je brat Abel (usp. Post 4, 3–16): bijaše to prvo čovjekoubojstvo u povijesti, nakon kojega je slijedila spirala nasilja kojima je obilježena ljudska povijest, sve do danas. No još prije ovoga dramatičnog bratoubojstva bio je istoč‑ ni grijeh naših praroditelja (usp. Post 3, 1–15): prevarena zavodničkim glasom zmije, Eva je podlegla napasti i jela zabranjen plod iz edenskog vrta te zatim navela Adama da 6


učini isto, prošavši tragovima izvorne luciferske pobune do upada u zamku koju je kao sposoban lažljivac postavio zloduh. Eto, dakle, kako izgleda ljudska povijest – ili bolje, etiolo‑ gijska natpovijest, takva kakva se pomalja u prvih jedanaest poglavlja Knjige Postanka – od samih početaka obilježena je djelovanjem zloduha koji napastuje duše da ih odvede u vječnu propast služeći se sredstvima čovjekoubilačkog nasi‑ lja i zavodničke laži. U svjetlu tih biblijskih početaka doista nije čudno da sam Isus, kako smo već spomenuli, đavla zove čovjekoubojicom i lašcem. Za još bolji opis đavlova djelovanja poslužit će nam po‑ novno Katekizam Katoličke Crkve: Ipak Sotonina moć nije beskonačna. On je samo stvore‑ nje, moćno zato što je čisti duh, ali ipak samo stvorenje: on ne može spriječiti izgradnju kraljevstva Božjega. Iako Sotona u svijetu djeluje mržnjom protiv Boga i njegova kraljevstva u Isusu Kristu i premda njegovo djelovanje, za svakoga čovjeka i za društvo, prouzročuje teške štete – duhovne, a posredno i fizičke naravi – božanska pro‑ vidnost dopušta to djelovanje, snažno i blago upravljajući ljudskom i svjetskom poviješću. To božansko pripuštanje đavolskoga djelovanja velika je tajna, ali »mi znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro« (Rim 8, 28) (KKC 395). Iz tih je riječi, dakle, jasno da đavao može djelovati u ljudskoj povijesti, sve do svršetka svijeta, po Božjem pripuštanju: ipak, ostaje »velika tajna« da se sotonsko djelovanje uključuje u put spasenja kojim je, s milošću Božjom, svaki čovjek pozvan proći. 7


Kako vojevati protiv zloduha Na tu treću točku – koja logično slijedi iz uvodnih misli izrečenih o đavlovu postojanju i djelovanju – poglavito se usredotočuje naučavanje pape Franje, tijesno povezano s dubo‑ kom pastoralnom brigom koja je ponajprije obilježila njegovu biskupsku službu (u Buenos Airesu, u Argentini, od 1999. do 2013.), zatim ovu Petrova nasljednika (od 2013. do danas). Jorge Mario Bergoglio, bilo kao nadbiskup bilo kao papa, do‑ ista se ne zaustavlja na argumentima koji bi trebali biti »dokazi« ili razlozi u prilog đavlova postojanja – makar da bi odgovorio posebno onim klevetnicima koji primjećuju da bi se u dvadeset i prvom stoljeću konačno trebalo osloboditi tih vjerovanja »iz srednjeg vijeka« – nego se radije osvrće na đavlovo djelovanje. Zašto? Zato što je uvjeren da su posljedice sotonina djelovanja općenito svima očite – i da je doista dovoljno pogledati tu spira‑ lu mržnje i nasilja, kojih kao da je sve više u današnjem svijetu, kako bismo se uvjerili da zlo postoji – i da je nužan korak koji valja učiniti priznati tko je iza te eksplozije zla. Samo tako moći ćemo prepoznati pravi konačni uzrok boli, trpljenja, tjeskobe, grijeha koji zarobljuju srce današnjeg čovjeka, koji traži da mu se pruži primjereni odgovor. Ako je iza zla zloduh, čovjekoubojica i lažljivac, u njemu treba prepoznati prvorazrednog neprijatelja ljudskog roda, pripremiti se da, svatko sa svoje strane, svakog dana vodi duhovnu borbu s njim. Borbu koja se pokazuje vrlo teškom jer – kao što podsjeća sveti Pavao – »nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima« (Ef 6, 12). Težak je to boj jer se Neprijatelj krije, ne želi se pokazati, spretno se skriva u naborima svagdanjeg 8


života nastojeći dohvatiti duše svojim smrtonosnim oruđima – mahnitim čovjekoubojstvom i lažljivim zavođenjem – tako da se ta oruđa i ne primijete, nego da se otkriju tek malo­ ‑pomalo. Odatle i neprekidna Papina pozivanja na budnost, da ne budemo »naivni«, da se ne damo zaskočiti, nego da bdijemo u molitvi i pouzdanom predanju Božjemu milosrđu. Učiti iz evanđelja, i ne samo iz evanđelja Da bismo naučili kako se boriti protiv đavla, papa Franjo oso‑ bito nas upućuje na evanđelje, tražeći u Isusovu naučavanju svaku Riječ koja može rasvijetliti konkretne i stvarne okolnosti u kojima je suvremeni čovjek pozvan voditi tu duhovnu borbu. Bergogliove istupe odlučili smo iznijeti kronološkim re‑ dom – sabravši, dakle, najprije zbirku homilija i govora koje je održao kao nadbiskup Buenos Airesa, ispitavši zatim dostu‑ pno gradivo pontifikata koji je uslijedio – čvrsto uvjereni da, usporedno s pojačavanjem djelovanja zloduha u današnjem svijetu, Sveti Otac također pojačava svoje pozive na duhovnu borbu protiv Neprijatelja, ne propuštajući prilike da upozori na budnost protiv kneza ovoga svijeta. Budući da se Papina riječ uvijek pojavljuje kao jedno‑ stavno, izravno, konkretno naučavanje – na crti na kojoj je ponajprije pastoralna briga koju smo već spomenuli – dosežući zasigurno do goleme baštine koja joj prethodi i na kojoj se temelji, i mi smo se odlučili sastaviti dionicu »u dva glasa«, pri čemu bi Franjina riječ bila poput odjeka na tekst Pisma, crkvenih otaca, svetaca, svete predaje, učiteljstva ... tako da njezina poruka odjekne bolje i u dubinu. Poruka hitnija nego ikada, krajnje suvremena, ali vazda prožeta nadom i vjerom u riječi Isusa koji, svodeći djelovanje 9


zloduha na zamamnosti tijela i na »duh svijeta«, kaže: »To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 33). * * * NAPOMENA ČITATELJU1

Tekst koji sadržava homilije i govore Jorgea Marija Bergoglia kao nadbiskupa Buenos Airesa nalazi se u: Papa Francesco, Nei tuoi occhi è la mia parola. Omelie e discorsi di Buenos Aires 1999–2013, Rizzoli, Milano, 2016; u ovoj knjizi to će biti navedeno u bilješkama, jednostavno kao Nei tuoi occhi è la mia parola. Kada je riječ o ostalim tekstovima pape Franje navedenima u ovoj knjizi, ako nije izrijekom označeno drukčije, izvor im je http://w2.vatican.va/content/vatican/it.html. Tekstovi drugih papa i crkvenog učiteljstva nalaze se na e­‑stranici www.vatican.va. Navodi otačkih i srednjovjekovnih tekstova pozivaju se na inačice na e­‑stranici www.monasterovirtuale.it.

Ova Napomena u talijanskom izvorniku izraz je izdavačke korektno­sti i ponajprije je namijenjena talijanskim čitateljima (nap. prev.). 1

10


ĐAVAO U GOVORIMA MONSINJORA BERGOGLIA, BISKUPA BUENOS AIRESA


KORIJENI ZLA U KULTURI POSTMODERNE

U

ovoj globaliziranoj kulturi na naše obale dolaze ostatci onoga što su neki nazvali »kulturom brodoloma«, ili elementi modernosti koja je na odlasku i njezinog potomstva koje upravo osvaja prostor. Pokušajmo prepoznati i definirati neke njihove značajke. Profani mesijanizam. Očituje se u različitim oblicima, simptomatičnima u raznim socijalnim i političkim pokuša‑ jima. Katkad je on u pomaku ethosa s čina pojedinca prema strukturama, tako da strukture ne bi pokretao ethos, nego bi one proizvodile ethos. Stoga bi put socio­‑političkog spase‑ nja povlašteno mjesto davao »analizi struktura« i političko­ ‑ekonomskim djelovanjima proizašlima iz te analize. Ta logika temelji se na uvjerenju da je ethos slabašan element, a, suprotno tomu, da strukture imaju čvrstu i sigurnu vrijednost. Riječ je o napetosti djelo – struktura. Kada ethos ne podupire ispravnu napetost između djela – odnosno onoga što proizlazi iz nutrine pojedinca – i strukture, tada se usmjerava prema strukturama, po naravi stabilnijima i snažnijima. Tako dolazi do gubitka osobnog osjećaja o svrsi (dobru osobe, Bogu) i preostaje jedino moć »količine«, karakteristike struktura. Relativizam. Plod nesigurnosti proistekle iz osrednjosti: to je sadašnja težnja prema podcjenjivanju vrjednota ili ba‑ rem širenju imanentnog moralizma koji u drugi plan stavlja transcendentno, nadomještajući ga lažljivim obećanjima ili 13


sporednim ciljevima. Odcjepljenje od kršćanskih korijena vrjednote pretvara u monade, u opća mjesta ili puka imena. Relativizam je mogućnost fantaziranja o stvarnosti, da bi se shvaćala podloživom od nekoga instrumentaliziranog poretka, u nekoj vrsti igre. On dovodi do pridavanja vri‑ jednosti stvarima i njihovog prosuđivanja samo na temelju subjektivnog dojma: staje na stranu praktičnih, konkretnih, objektivnih pravila. Etika i politika svode se na fiziku. Nema ni dobra ni zla u sebi, nego samo računice koristi ili štete. Odustajanje od moralnog zakona znači da pravo više ne može biti uporište za fundamentalnu sliku pravde, postavši zapravo zrcalom prevladavajućih ideja. Takvo subjektivističko napuštanje vrjednota vodi prema »hodanju s pomoću prigodnog suglasja«. A i u tom slučaju do‑ lazi do srozavanja: do »ujednačivanja prema dolje«, s pomoću poslovnog dogovaranja. Naprijed se ide snagom pregovora. Na kraju svega, trijumfira logika sile. S druge strane, uspostavlja se carstvo subjektivnog mi‑ šljenja. Izostaju sigurnosti i uvjerenja. Vrijedi sve; a odatle do toga da ne vrijedi ništa, mali je korak. Današnji čovjek živi u stanju iskorijenjenosti i napuštenosti. Dovle ga je dovela njegova neumjerena želja za autonomi‑ jom, baštinjena od modernosti. Izgubio je uporište u nečemu što ga nadilazi, što ga transcendira. Jedan novi nihilizam koji sve »univerzalizira«, poništava‑ jući i obezvrjeđujući pojedinačnosti ili, obratno, potvrđujući ih takvom silinom da izaziva rasap. Bratoubilački sukobi. Posvemašnja internacionalizacija bogatstava i sredstava komu‑ nikacije, nezainteresiranost za konkretno društveno­‑političko zalaganje i autentično dioništvo u kulturi i vrjednotama. 14


Sviđa nam se ta varka da imamo samosvojnu individual‑ nost, bez diskriminacije ... a postajemo brojka u marketinškim statistikama, igračka reklamiranja. Jednostranost modernog pojma razuma: ima pravo zvati se »razum« samo kao količinski razum (geometrije su savršene znanosti), to jest razum izračuna i eksperimentiranja. Tehnicistički mentalitet i potraga za profanim mesija‑ nizmom dvije su istaknute crte današnjeg čovjeka, kojega možemo doista definirati kao »gnostičkog čovjeka«: posjed‑ nika znanja, ali lišenoga jedinstva, a s druge strane, željnoga ezoterijskoga, koje je u ovom slučaju sekularizirano, to jest profano. U tom smislu moglo bi se reći da odgoj dolazi u opasnost da bude gnostičan i ezoteričan, ako nije sposoban moć tehnike uložiti u smjeru onoga unutarnjeg jedinstva koje proistječe iz realnih ciljeva i sredstava koja su uporabljena na ljestvici ljudskosti. Takva kriza ne može se prevladati nikakvom vrstom »povratka« (kakve je modernost u agoniji pokušavala na sve načine), nego samo putem unutarnjeg prelijevanja, što će reći, počevši od same jezgre krize, preu‑ zimajući ju u njezinoj cijelosti, bez zaustavljanja u njezinoj nutrini i suprotno od toga da ju se nadilazi (transcendira) prema unutra. Lažna hermeneutika koja uspostavlja nepovjerenje. Širi se krivo mišljenje, laž koja začarava svojim na izgled nepri‑ jepornim ustrojstvom. Njezini štetni učinci pokažu se tek s vremenom. Ili se istina i sve plemenito preokreću u karikaturu, pre‑ uveličavajući na suptilan i okrutan način jednu perspektivu i zasjenjujući mnoge druge. Tako se obezvrjeđuje dobro. Uvi‑ jek je lako, javno ili u privatnosti, izrugati neku vrjednotu: čast, nenasilje, stid, ali to neizbježno vodi prema oduzimanju 15


važnosti te vrjednote i prema dosljednom uspostavljanju od‑ govarajuće protuvrjednote i prema klonuću života. U drugom slučaju pribjegava se sloganu koji bujnim rječ‑ nikom i vizualno, služeći se najcjenjenijim i najblistavijim izrazima, apsolutizira jednu stranu, a sramoti sve druge. Postmoderna više ne znači tek odbojnost s obzirom na činjenicu religioznosti, a još je manje tjera u područje pri‑ vatnosti. Otvara prostor za nekakav razrijeđeni deizam koji teži svođenju vjere i religije na »spiritualističku« sferu i na subjektivnost (iz čega nastaje vjera bez pobožnosti). S druge strane, pojavljuju se fundamentalističke težnje koje jasno ot‑ krivaju svoju nemoć i površnost. Ta bijedna transcendencija, koja nije sposobna prihvatiti teret ograničenostî imanencije, puki je plod vlastite nemoći da se dotakne ljudska granica i položi ruka na ranu. U tijesnoj povezanosti s paradigmom deizma odvija se proces pražnjenja riječi: riječi bez vlastite težine, riječi koje se ne utjelovljuju. Prazne se od svojega sadržaja; na toj točki Krist više nije osoba, nego ideja. Dolazi do inflacije riječi. To je nominalistička kultura. Riječ je izgubila vlastitu težinu, ispražnjena je. Nedostaje joj uporište, nedostaje »iskra« koja ju oživljuje i koja se sastoji upravo od tišine!1 * * * Danas imamo dojam da je kroz neku pukotinu u hram Božji ušao dim sotone. Tu su sumnja, problematika, uzne‑ mirenost, nezadovoljstvo, sukobljavanje. Nema pouzdanja

1

16

Nei tuoi occhi è la mia parola, str. 22–24.


u Crkvu [...]. U naše svijesti ušla je sumnja, i to kroz pro‑ zore koji su morali biti otvoreni svjetlosti [...]. Vjerujemo u nešto mimonaravno (u đavla, nap. prir.), što je ušlo u svijet upravo da smućuje, da uguši plodove ekumenskog koncila. Papa Pavao VI., Homilija na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1972.

Odbacujući činom svoje slobodne volje istinu koju je spo‑ znao o Bogu, sotona postaje kozmički »lažac« i »otac laži« (Iv 8, 44). Taj živi u korjenitom i nepovratnom nijekanju Boga i nastojeći ljudima nametnuti [...] svoju propast »laže o dobru« koje je Bog. U Knjizi Postanka nalazimo točan opis takve laži i krivotvorenje istine o Bogu koje sotona (u liku zmije) pokušava prenijeti prvim predstavnicima ljudskog roda [...]. U tom stanju egzistencijalne laži, pre‑ ma svetom Ivanu, sotona postaje i »čovjekoubojica«, to jest razaratelj nadnaravnog života koji je Bog od samoga početka ucijepio u njega i u stvorenja. [...] Utjecaj zloduha može se na vrlo dubok i djelotvoran način »zatajiti«: njegovo zanemarivanje u njegovom je »interesu«; sotona svojom spretnošću u svijetu nastoji navesti ljude da u ime racionalizma zaniječu i samo nje‑ govo postojanje. Papa Ivan Pavao II., Opća audijencija, 13. kolovoza 1986.

17


I ISUS JE BIO NAPASTOVAN

E

vanđelje kaže da je Duh nagnao Isusa u pustinju gdje »bijaše sa zvijerima« (Mk 1, 12), kao da to nije bilo ništa posebno. To nas podsjeća na ono što se dogodilo u početcima: prvi muškarac i prva žena živjeli su među zvijerima a da se nije dogodilo nikakvo zlo. U tom raju sve bijaše mir, sve bijaše radost. No bili su napastovani, kao i Isus. Nakon što je kršten, na početku svojega javnog života, Isus hoće ponoviti nešto slično onomu što se zbilo u početku, pa to njegovo mirno zajedništvo s prirodom, u plodnoj osamlje‑ nosti srca i u iskušenju, otkriva zašto nam je došao. Došao je ponovno uspostaviti, došao je nanovo stvoriti. U jednoj molitvi na misi kroz godinu, govorimo vrlo lijepo: »O Bože, koji si ljudsku narav čudesno stvorio, i još čudesnije obnovio.« Isus, svojim divnim pozivom i poslušnošću, došao je ob‑ noviti, pomiriti stvari, unijeti sklad i ondje gdje su kušnja, napastovanje!2 * * * Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon

2

18

Nei tuoi occhi è la mia parola, str. 47.


ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on od‑ govori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.« Isus mu kaza: »Pi‑ sano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu. Evanđelje po Mateju, 4, 1–11

19


MAGIJSKA POSTUPANJA

U

mjesto da nestane iz današnjeg svijeta, religija zadobiva novu snagu. Neprestano jačaju i magijska postupanja za koja se mislilo da su prevladana; šire se poimanja mistične vrste koja su opisana u tradicijskim kulturama. U isto vrijeme, sve su jača fundamentalistička stajališta, bilo u islamu bilo u kršćanstvu i u židovstvu.3 * * * Osobito treba izbjegavati i odvraćati se od prijevara zlo‑ duha i slušati spasonosni nauk! A što se tiče onoga kako ti što se bave svetogrdnim obredima oko takvih prljavih očišćenja – vide (kako sam Porfirije pripominje) tobože pročišćenim duhom: nekakve divne slike bilo anđela bilo bogova – ako uopće štogod takvo opažaju – onda je to onako kao što apostol kaže: »Jer se sam sotona pretvara u anđela svjetla.« Jer njegove su to opsjene, Vraga, koji želi bijedne duše uhvatiti u zamku – lažnim obredima mnogih i lažnih bogova – te ih odvratiti od istinskog štovanja istinskoga Boga (po kojem se jedino mogu oči‑

3

20

Nei tuoi occhi è la mia parola, str. 55.


stiti i iscijeliti). Kao što je o Proteju rečeno »u sve se obrće oblike«, jer progonio nas on kao neprijatelj, ili pak prijetvorno pomagao, u jednom i drugom slučaju on nam škodi. Sveti Augustin Hiponski, O Državi Božjoj, X., 10–11

21


DEMONI GORČINE I SRDŽBE

N

a taj način kršćanska nada budi i jača energije, možda zakopane u našoj osobnoj ili kolektivnoj prošlosti, dragog sjećanja na trenutke radosti i sreće, možda s pomoću istine i pravde smirene muke, naznake punine koju je ljubav proizvela na našem putu. Tu je, zašto ne, i spomen na križ, na neuspjeh, na bol, ovoga puta da ga se preobrazi, istjerujući demone gorčine i srdžbe te otvarajući mogućnost u dubljem smislu.4 * * * Svi ti demoni jedne su i iste biti. Kada proiziđoše od Boga, od njih nasta golema raznolikost za različita njihova po‑ našanja. Zato imaju različita imena prema svojem djelo‑ vanju. Neki se zovu arkanđeli, neki prijestolja, neki vlasti, kneževstva, moći, kerubini. Imali su ta imena jer su se pokoravali volji Stvoritelja. Što se drugih tiče, zbog njihova zlokobnog djelovanja, nazvani su, drukčije i nije moglo biti, klevetnik, sotona; drugi su nazvani demonima, zlim i nečistim dusima, duhovima zavodnicima, knezovima ovoga svijeta. Njih ima puno, različitih vrsta. Sveti Antun opat, Pismo Četvrto, 7

4

22

Nei tuoi occhi è la mia parola, str. 62.

Profile for Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Ima đavla - Kako djeluje, kako ga nadvladati  

Ova knjiga sadržava sve tekstove u kojima je papa Franjo govorio o đavlu i njegovom djelovanju u svijetu, od 1999. (kada je bio biskup Bueno...

Ima đavla - Kako djeluje, kako ga nadvladati  

Ova knjiga sadržava sve tekstove u kojima je papa Franjo govorio o đavlu i njegovom djelovanju u svijetu, od 1999. (kada je bio biskup Bueno...

Profile for kshr