I riječ je Božja rasla

Mario Cifrak

I RIJEČ JE BOŽJA RASLA Od kerigme do evanđelja

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2016.

3

In piam memoriam Izidor Herman, OFM (1948. – 2006.)

4

UVOD

Kad mislimo na evanđelje, redovito mislimo na postojeća pisana evanđelja koja nalazimo u Novom zavjetu: Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.

Manje nam je poznata činjenica da postoji i Pavlovo evanđelje (usp. Rim 1,1-2) ili da se i sami evanđelisti koriste riječju »evanđelje« u svojim pisanim evanđeljima. »Evanđelje« znači navještaj radosne vijesti o eshatološkom spasenju po vjeri u Krista koji je živio, umro i uskrsnuo za nas.1 Dakle, tek od 2. st. posl.

Kr. taj se termin koristi za naša četiri evanđelja. »Evanđelje« je tako prelazilo od kerigmatskog značenja, koje ima kod Pavla i unutar samih pisanih evanđelja, odnosno Djela apostolskih, do literarnog, koje započinje Markovim pisanjem (usp.

Mk 1,1). Upravo taj nijansiran prijelaz evanđelja predmet je naših studija. Taj kerigmatski aspekt vrlo je vidljiv u Djelima apostolskim i tzv. misijskim govorima koje su osobito održali Petar i Pavao. Zato se posvećujemo tim protagonistima kroz njihove govore i djela. Posljednji Petrov nastup u Djelima apostolskim bio je na tzv. saboru u Jeruzalemu (usp. 15,7-11). Prije toga Djela donose tzv. prvo misijsko putovanje Pavla i Barnabe, koji kreću preko Cipra iz Antiohije prema Maloj Aziji (13,1 – 14,28). Pritom su uglavnom bili prihvaćani od pogana. Taj misijski pothvat među poganima trebalo je razjasniti u Jeruzalemu. Svojim govorom Petar jasno daje do znanja da je to pravi način naviještanja Isusa Krista.

Time je, prema Djelima apostolskim, Petrov posao završio. Evanđelje će do Rima (= kraja zemlje; usp. Dj 1,8) donijeti Pavao. Autor Djela apostolskih tako je riješio pitanje misija među poganima.2 Petrovo i Pavlovo jedinstvo i kontinuitet njihova naviještanja pružaju siguran temelj za vjeru autorove generacije.

Autentične Pavlove poslanice pokazuju nam da to jedinstvo i nije bilo tako idilično. Sam tzv. antiohijski incident pokazuje Pavlovu borbu za svoje evanđelje, za njegovu istinu (usp. Gal 2,11-21). Time dodirujemo vrlo bitno pitanje egzegetskih rasprava o Pavlu kakvim ga prikazuju Djela apostolska i njegove autentične 1

Usp. G. SEGALLA, Panorama letterario del Nuovo Testamento (Brescia, 1991.), 44.

Usp. S. SCHREIBER, »Berufen als erster Apostel für Israel und die Völker. Petrus im lukanischen Doppelwerk«, BK 67 (2012.), 220.

2

5

poslanice. Zapravo odabiremo bitne dodirne točke Pavlove teologije, tj. njegovih autentičnih poslanica, s njezinom recepcijom u Djelima apostolskim. Klasično je mišljenje među bibličarima da je tu bitna razlika, da je Pavao Djela apostolskih drugačiji od »pravoga« Pavla.3 U kojoj mjeri to mišljenje vrijedi za teologiju Djela apostolskih čiji je Pavao protagonist? Da bismo dobili odgovor, moramo usporediti teologiju Djela apostolskih i teologiju Pavlovih autentičnih poslanica.

Djela apostolska zanimaju se za djela, čuda apostola, samo u smislu širenja radosne vijesti o Isusu, a ne ako su to djela samih apostola. Takva djela, čuda su i bitni dio evanđelja, i to ona koja je činio Isus ili njegovi učenici u njegovo ime (usp. Mk 6,13). Da je Isus nešto činio, kao i njegovi učenici, i da je to zapisano, upravo odgovara povijesno-kerigmatskoj književnoj vrsti. Tekst pripovijeda nešto, što ne pripada samo prošlosti, nego govori sadašnjosti i poziva čitatelja i slušatelja da na to pristane vjerom. Ta dva vida, povijesni i kerigmatski, međusobno su usko povezana. Upravo je za Markovu književnu vrstu »evanđelje« karakteristična veza pripovijedanja o Isusu i kerigme o Kristu, ponajprije kerigme o trpećem i uskrslom čovjeku i Sinu Božjem.4 Riječi, djela i sudbina Isusova ovdje su međusobno povezani na način koji je bitan i presudan za cjelokupnu povijest kršćanstva. Jesu li i ostala evanđelja takva? Donosimo njihov kratki teološki nacrt.

Sam po sebi nameće se naslov naših studija koje prate kerigmu do pisanog evanđelja: »I riječ je Božja rasla« (Dj 6,7; usp. također 12,24; 19,20). To je riječ spasenja (usp. Dj 13,26). S Pavlom bismo to rekli: »...ludošću propovijedanja spasiti vjernike« (1 Kor 1,21). U grčkom tekstu stoji »ludošću kerigme«, ludošću navještaja križa Kristova. Ako je u kerigmi 1 Kor 15,3-4 spominjanje pokopa pokazatelj da je Isus doista bio mrtvac, tako je u pripovijedanju njegov grob, koji je nađen otvoren i prazan (usp. Mk 16,1-8), postao dokazom pobjede njegova uskrsnuća.5 Pripovijedanje, koje je usredotočeno na kerigmu, pomaže nam razumjeti da uskrsna vjera nije vezana uz grob, nego uz kerigmu, a time uz ono što su Kefa i ostali učenici doživjeli u susretima s Uskrslim. Upravo su teofanije u Bibliji u svrhu nečijega poslanja. Tako i Uskrsli šalje svoje učenike (usp. Mt 28,16-20). To su djela apostola, prije svega Petra i Pavla.

U evanđeljima nalazimo taj navještaj, tu kerigmu o kraljevstvu Božjem koje se približilo i pozivom na obraćenje i vjeru (usp. Mk 1,14-15par). To su izvještaji u službi naviještanja.

3 Usp. B. HEININGER, »Die Rezeption des Paulus im 1. Jahrhundert: Deutero- und Tritopaulinen sowie das Paulusbild der Apostelgeschichte«, Paulus. Leben – Umwelt – Werk – Briefe (Tübingen – Basel, 2006.), 329-335, 339-340.

4 Usp. J. GNILKA, Wie das Christentum entstand. Theologie des Neuen Testaments (Freiburg – Basel – Wien, 1999./2004.), 143-156.

5 Usp. J. GNILKA, Wie, 148-149.

6

A. DJELA APOSTOLSKA Djela apostolska napisana su vjerojatno tijekom vladavine cara Domicijana (81. – 96. posl. Kr.).6 Pretpostavlja se razorenje jeruzalemskog Hrama (70. posl.

Kr.) i nastanak trećeg evanđelja (Lk 1,1; Dj 1,1). Među temeljnim izvorima Djela apostolskih nalazimo i govore koji nam otkrivaju svoju kerigmatsku jezgru koja je važna za njihovu tradicijsku bazu.

1. Izvori7 1.1. Predaje Za sama Djela apostolska teško je dokazati jedinstven »antiohijski izvor«, radije u prvom dijelu Djela govori se o većim odlomcima predaje i pojedinačnim tradicijama. U taj materijal možemo ubrojiti najvjerojatnije: – legende o Petru (usp. Dj 3,1-10; 9,32-35; 10,1 – 11,18; 12,1-17) – popise imena (usp. Dj 1,13; 6,5; 13,1; 20,4?)

6 Usp. D. RUSAM, »Die Apostelgeschichte«, Einleitung in das Neue Testament (Stuttgart, 2008.), 240.

7 Usp. U. SCHNELLE, Einleitung in das Neue Testament (Göttingen, 2002.), 312-318.

7

– vijesti o životu zajednice u Jeruzalemu i Antiohiji (usp. 4,36.37; 6,1-6; 11,20.26).

Pojedinačne tradicije: – Matijin izbor (usp. Dj 1,15-26) – pripovijedanja čuda (usp. Dj 5,1-11; 9,36-43; 14,8-18) – predaje o progonstvu apostola (usp. Dj 4; 6; 12) – misijske legende (usp. Dj 8,26-40; 9,1-19; 22,3-16; 26,12-18).

1.2. »Mi-odlomci« U drugom dijelu Djela apostolskih otkrivamo »mi-odlomke« (usp. 16,10-17; 20,5-15; 21,1-18; 27,1 – 28,16). Za njihovo razumijevanje nalazimo tri ozbiljne mogućnosti: a) Luka kao Pavlov pratilac i autor Djela apostolskih donosi svoja vlastita iskustva i svoj pogled na događaje. b) »Mi-odlomci« dio su jednog izvora. Luka bi u Dj 13,1 – 14,28 i 15,35 – 21,18 preradio popis putnih postaja. A Dj 27,1 – 28,16 bi se izvorno temeljila na profanom pripovijedanju. c) U tim odlomcima upotreba 1. lica množine Lukino je djelo. Budući da ti »mi-odlomci« odražavaju bitan dio morskih putovanja, mogao je Luka upotrebu 1. lica množine preuzeti iz literature onoga vremena. Takav način pripadao bi topici ondašnje historiografske prakse. No nisu svi odlomci iz pripovijedanja morskih putovanja (usp. Dj 16,12-17; 20,7-8; 21,8-18), to bi bilo preuzeto iz stila helenističkoga židovstva (usp. Dj 1 – 6; 7,2). Luka bi na taj način preradio materijal koji je mogao donijeti Sila.

Vjerojatno je Luka formulirao većinu »mi-odlomaka« služeći se 27. poglavljem. Bez obzira na 1. lice množine, ti odlomci viđeni su kao dijelovi opisa putovanja koje je Luka imao na raspolaganju o Pavlovim putovanjima kroz Malu Aziju, Makedoniju, Grčku, sve do Korinta. Opis putovanja koji potječe iz Pavlova okružja obuhvaća vjerojatno kratka priopćenja o putovanjima i osobite događaje, a Luka bi preradio njegovu jezgru u Dj 15,36 – 19,40, a Dj 20 i 21 bila bi izvještaj o polaganju računa delegacije koja je nosila kolektu.

Iz svega toga jasno je da Luka uvrštava pojedinačne predaje i cjeline koje je sam stvorio u zadani okvir: taj okvir vijesti s putovanja i postaja otprilike obuhvaća tekstove: Dj 16,6-8.11-12a; 17,1.10-11b.15a.17.34; 18,1-3.7s.11.18.19a.21b.22s; 19,1.9b.10a; 20,1b-6.13-15; 21,1-4a.7-9.15s. Postavlja se pitanje je li to nastavak itinerara iz Dj 13 – 14 ili je to samostalan misijski izvještaj antiohijske zajednice.

Kontroverzan je i izvještaj o Pavlovu uhićenju i procesu (usp. Dj 21,27 – 26,32).

Luka je vjerojatno pojedinačne predaje preradio u cjelinu ili je već imao izvještaj 8

o uhićenju, čiji bi temeljni okvir bio Dj 21,27-36; 22,24-29; 23,12 – 24, 23.26s; 25,1-12.

Temelj pripovijedanja morskog putovanja napisan u »mi-stilu« tvori profani antički izvještaj morskoga putovanja koji je Pavao preradio dodavši mjesta o Pavlu. Ili je možda riječ o izvještaju Pavlova pratioca Aristarha, a Luka bi onda taj njegov predložak preradio s pomoću scena o Pavlu u »mi-stilu«.

1.3. Govori Govori u Djelima apostolskim, pa tako i Pavlovi, Lukino su djelo, iako u sebi sadržavaju jezgru prvobitne kerigme koja je obilježavala njegov navještaj (usp. 1 Kor 15,3-8).

2. Pavlove poslanice Ono što kao kršćani znamo o Pavlu, redovito nam dolazi iz Djela apostolskih, no njegove (autentične) poslanice daju nam autentičan uvid u njegov lik i djelovanje. Važno je pritom pitanje je li ih autor Djela apostolskih uopće poznavao?!

Spisi koji čine »corpus paulinum« zauzimaju gotovo trećinu Novoga zavjeta.

14 poslanica tradicijski se pripisuju Pavlu: Rim, 1 Kor, 2 Kor, Gal, Ef, Fil, Kol, 1 Sol, 2 Sol, 1 Tim, 2 Tim; Tit; Flm i Heb. U pisanju poslanica Pavlu su pomagali pisari koje on i spominje (npr. Rim 16,22). Pavao spominje i supošiljatelje koji nisu suautori. Obično je diktirao veći dio pisma, a na kraju bi vlastitom rukom napisao završne pozdrave sa svojim potpisom (usp. Gal 6,11-18).

Te poslanice nemaju osobni karakter jer su upućene zajednicama, premda se može pojaviti i ime primatelja (osim ipak Poslanice Filemonu). To su poslanice jer su pisane iz situacije i informiraju o položaju pošiljatelja i primatelja. To ipak nisu poslanice, odnosno službenija pisma, gotovo traktati ili pisana djela kakva poznajemo u antici; i Poslanica Rimljanima, najbliža traktatima, ipak je pismo.

Svojim načinom pisanja Pavao otkriva da poznaje literarni model helenističkog pisma (uvod, korpus i zaključak), poznaje grčko-rimsku retoriku, ali ne služi se »mehanički« tim tehnikama pisanja: »pokršćanjuje« pismo i personalizira ga.

9

I. PETROVI GOVORI

Svaki važan događaj popraćen je govorom koji ga želi objasniti i navijestiti zapravo dogođeno. Tako u svom razmišljanju o događaju Duhova moramo svakako uzeti u obzir i Petrov govor koji ga objašnjava iznenađenom slušateljstvu.

No riječ je o jednom od osam Petrovih govora, a osim Petra, u Djelima apostolskim nalazimo i druge navjestitelje, kao što su npr. Pavao i Stjepan. Stoga ćemo pokušati upozoriti na važnost takvih (misijskih) govora i kako se oni uklapaju u pojedinu situaciju ili događaj, ovdje konkretno polazeći od događaja silaska Duha Svetoga (usp. Dj 2,1-13). To je zapravo hermeneutski ključ razumijevanja Djela apostolskih kao kerigmatske historiografije. Kerigma se sastoji od navještaja Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Zato su ti govori kristološki, odnosno teološki važni za povijest (prve) Crkve.

1. Govori Govori pripadaju značajnim kompozicijskim oblicima Djela apostolskih. Oni su sastavni dio radnje; služe širenju riječi Božje.8 E. Schweizer analizirao je shemu govora: a) b) c) d) e) f) 8

10

izravno oslovljavanje poziv na pozornost moguće nadovezivanje na nesporazum kod slušateljstva često počinjanje svetopisamskim citatom kristovska kerigma svetopisamski dokaz Usp. D. E. AUNE, The New Testament in Its Literary Environment (Cambridge, 1987.), 124.

B. Evanđelja Kard. Bea piše u komentaru instrukcije Papinske biblijske komisije Sancta Mater Ecclesia iz 1964. s obzirom na način iznošenja i prenošenja evanđeoske poruke: »Dozivamo u pamet ono što je gore objašnjeno: propovijedanje sigurno ne namjerava iznijeti konkretni i kronološki određen život Isusov u modernom smislu riječi. Isus nije to naredio apostolima. Uostalom, i najpovršnija analiza evanđelja pokazuje bez dvojbe da nije bila namjera pisaca evanđelja ni apostolskog propovijedanja. To propovijedanje ima ipak temeljnu ’povijesno-biografsku’ svrhu, ne stoga što bi htjelo dati biografiju u suvremenom smislu riječi, već stoga što želi sačuvati činjenice koje se odnose na život jedne osobe, Isusa, činjenice njegove opstojnosti i njegove djelatnosti zajedno s njegovim naukom.«247 Već smo vidjeli da je prvotni sadržaj same kerigme Isusova muka, smrt i uskrsnuće.

Ti događaji traže daljnje produbljenje i objašnjenje i u događajima Isusova javnog života. Evanđelje možemo razumjeti kao sinonim kerigme »Radosne vijesti o kraljevstvu Božjem«, odnosno »o Isusu Kristu«, koju naviještaju Pavao, Marko, Matej, Luka i koju su ova posljednja trojica i zapisala te tako stvorila novu književnu vrstu. No prvotna nakana evanđelja i dalje ostaje navještaj, propovijedanje i poučavanje.

247

A. BEA, Evanđelja u svjetlu povijesti i vjere. Novi znanstveni pogledi na sinoptička evanđelja (Zagreb, 2007.), 43-44.

87

I. SINOPTIČKA EVANĐELJA

»Tri sinoptička evanđelja po Mateju, Marku i Luki izrazito su međusobno slična; neprijeporno je da su evanđelisti dijelili materijal. Iako je dugo vladalo mišljenje da je Matejevo evanđelje napisano prije ostalih, većina današnjih bibličara vjeruje da je Markovo evanđelje najstarije. Katolička Crkva nema nikakvih poteškoća s ovom tvrdnjom koju su, čini se, bibličari marljivo dokazivali već dulje od stotinjak godina. Prema ovom znanstvenom gledištu, Matej i Luka crpili su iz evanđelja po Marku materijal za pisanje svojih mnogo duljih evanđelja. Evanđelje po Ivanu nalazi se pomalo izdvojeno sa svojim vlastitim predajama o Isusu i drugačijem načinu pisanja.« Tako piše dokument Sveto pismo – dar Božji u br. 44.

I. Markovo evanđelje. Kratki uvod »Dijalog između Isusa i Petra u sredini Markova evanđelja smatra se prekretnicom. Kad Isus pita svoje učenike što misle tko je on, Petar izjavljuje da je on Pomazanik, Krist (Mk 8,29). Posve neočekivano, Isus nastavlja govoriti o svom uhićenju i smrti u Jeruzalemu. Petar odvraća sav užasnut i uvijek kada Isus govori o svojoj skorašnjoj smrti, učenici su zatečeni, ne shvaćaju njegove riječi i boje ga se ispitivati o tome. Za njih mesijanstvo ne uključuje mučeništvo, ali Isus opovrgava židovska mesijanska očekivanja (Židovski narod 21 i 63). Isusov put u Jeruzalem jest i put njegovih učenika. Oni ga prate i bore se s prihvaćanjem njegove sudbine.«248 Dokument biskupskih konferencija Engleske i Walesa i Škotske ukazuje na središte Markova evanđelja, Petrovu vjeroispovijed kod Cezareje Filipove, odmah slijedi prvi navještaj muke, smrti i uskrsnuća te poziv na nasljedovanje (usp. Mk 8,27 – 9,1).

248

BISKUPSKE KONFERENCIJE ENGLESKE I WALESA I ŠKOTSKE, Sveto pismo – dar Božji, Zagreb, 2006., br. 47.

88

0. Mk 8,27-30 Središnja perikopa Markova evanđelja je ona koja govori o Petrovoj vjeroispovijedi kod Cezareje Filipove (8,27-30). Evo tog teksta: I krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« 28Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« 29On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Krist!« 30I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.

U tom tekstu doznajemo da Isus ide prema selima Cezareje Filipove. To je grad, koji je još zvan Caesarea Paneas, i distrikt koji je 40 km sjeverno od Galilejskog mora uz Nahal Hermon (wadi Banias) i jugozapadno od podnožja brda Hermon, strateški smješten između Sirije i Palestine.249 Distrikt, koji je Cezar August bio dao Herodu Velikom, prešao je poslije njegove smrti u ruke njegova sina Filipa, tetrarha Trahonitide (Ant. 17.8.1 §189). On je proširio grad i nazvao ga Kaisereia da počasti Cezara Augusta (Ant. 18.2.1 §28; Bell. 2.9.1 §168). Ime Cezareja Filipova koristilo se tako u 1. st. posl. Kr. da bi se grad razlikovao od ostalih gradova koji su se također zvali Cezareja.

I Isusovi učenici su bili tu, na putu (evn th/| o`dw/|) prema selima Cezareje Filipove.

U Markovu evanđelju je Cezareja Filipova po strukturi evanđelja prekretnica Isusova djelovanja.250 Poslije naviještanja kraljevstva Božjeg u Galileji i kratkih posjeta u nežidovske krajeve Tira i Sidona, Isus se uputio od toga mjesta sa svojim učenicima u Jeruzalem, mjesto svoje muke i uskrsnuća. Tako je Cezareja Filipova, kao najsjevernija točka Isusova djelovanja, povezana s Petrovom vjeroispovijedi: »Ti si Krist.«

1. Struktura evanđelja Teološki motiv »put« (h` o`do,j) je onaj koji nas vodi ovim evanđeljem. Iako on bitno obilježava ovaj središnji (8,27 – 10,52)251 i drugi dio Markova evanđelja koji s njim počinje (11,8; 12,14), svakako nas vraća i na sam početak evanđelja (1,2).

Time već uočavamo određenu strukturu Markova evanđelja koju nam taj motiv omogućava: 249

Usp. J. KUTSKO, »Caesarea Philippi«, ABD I, 803.

Usp. G. RÖWEKAMP – S. BIEBERSTEIN, »Die nichtjüdischen Gebiete. Jenseits eigener Grenzen: Dekapolis, Syrophönizien, Samaria und Golan«, Welt und Umwelt der Bibel 42/4 (2006.), 42.

251 Usp. E. MANICARDI, Il cammino di Gesù nel Vangelo di Marco. Schema narrativo e tema cristologico (Rome, 1981.), 32-33.

250

89

– 1,1 – naslov – 1,2 – 8,26 – I. dio – 8,27 – 15,47 – II. dio – 16,1-8 – završetak.

– [16,9–20] Evanđelist Marko želi pokazati da put Božji nije bilo koja mu drago primjena Zakona ili posebnog teološkog učenja, nego put koji je prošao Isus u svom služenju na zemlji, u svojoj smrti i uskrsnuću.252 Nije riječ samo o Isusovu putu, nego i o putu na koji su pozvani njegovi učenici i na koji evanđelist poziva i naslovnike svoga evanđelja. Prikazujući u prvoj perikopi (usp. 1,2-8) svoga evanđelja Isusov put kao konkretno ostvarenje puta Božjeg, evanđelist daje od početka svoga djela teološki pristup za dublje razumijevanje Isusova ministerija. Na tom putu događa se poziv na obraćenje, opraštaju se grijesi i čovjek je uvučen u stvarnost Duha koji je sišao na Isusa.

1.1. Naslov evanđelja Naslov Markova evanđelja obuhvaća zapravo samo jedan redak, i to prvi: »Početak evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.« Doista je riječ o naslovu, jer nema ni jednoga glagola.253 Marko započinje evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega. To je dakle njegovo evanđelje koje je on naviještao. No dva kristološka naslova Krist i Sin Božji upućuju na to da je i poslije njegove smrti taj navještaj nastavljen, da govori o njemu, da mu je on sadržaj, a budući da je pred nama, znači da je zapisan. Ako uzmemo pojam evanđelje i Isusa kao navjestitelja, nalazimo se još u usmenoj fazi nastanka evanđelja,254 ali kako doznajemo iz Mk 1,14-15, Isus ne propovijeda samoga sebe, nego propovijeda evanđelje Božje, odnosno kraljevstvo Božje. Dakle evanđelje govori o Bogu i njegovu kraljevstvu. Evanđelje koje govori o Isusu usko se povezuje s Božjim kraljevstvom, odnosno možemo slobodno povući znak jednakosti i reći da je to Isusovo kraljevstvo. Božje kraljevstvo je već tema Staroga zavjeta (usp. Iz 40,9; 52,7; 61,1).255 Božja vladavina i blizina je u Isusu. No ne radi se samo onda o čovjeku Isusu, nego o pomazaniku za tu kraljevsku funkciju, o Kristu, koji na to mjesto dolazi kao Sin Božji. Autor nam želi

252

Usp. E. MANICARDI, Il cammino, 170.

Usp. također W. STEGEMANN, Jesus und seine Zeit (Stuttgart, 2010.), 30-34.

254 Usp. I. DUGANDŽIĆ, Kako su nastala evanđelja? Egzegetsko-teološki uvod i tumačenje izabranih poglavlja (Zagreb, 1999.), 10-12.

255 Usp. M. CIFRAK, Početak evanđelja Isusa Krista. Hermeneutske pretpostavke (Zagreb, 2009.), 15-20.

253

90

objasniti svojim evanđeljem upravo ta dva Isusova naslova, tj. kako funkcionira Isusova vladavina, što to zapravo znači biti Krist i Sin Božji.

1.1.1. Kraljevstvo Božje Kraljevstvo Božje je osobito naglašeno u Markovu evanđelju sa sviješću da je ono nastupilo sa »skrivenim« Mesijom Isusom.256 Misterij »to. musth,rion« kraljevstva Božjega je dan Dvanaestorici, ali i ostalima koji su bili s njima oko Isusa (usp. Mk 4,10-11). Otkriva se njegov neznatni početak u prispodobi o sijaču, sjemenu, odnosno gorušici (usp. Mk 4,3-8.26-31) koji tek neki prepoznaju. Na koncu će se ono pokazati u svoj svojoj snazi i univerzalnosti.

Taj »konac« je započeo Isusovim uskrsnućem, kada je kraljevstvo Božje došlo u sili »evlhluqui/an evn duna,mei« (Mk 9,1). Da se misli na uskrsnuće kao trenutak takva »silovitog« dolaska, pokazuje nam Isusova rasprava sa saducejima o uskrsnuću (usp. Mk 12,18-27). Saduceji ne razumiju ni Pisma ni silu Božju (usp. Mk 12,24). Taj eshatološki vid kraljevstva dolazi do izražaja i kod Posljednje večere: »Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem« (14,25).257 Od tada je Isus onaj koji dolazi kao Sin Čovječji (usp. Mk 8,38). Tako primjećujemo da je Markov govor o kraljevstvu Božjem kristološki intoniran.

1.1.2. Krist Svega na sedam mjesta Markovo evanđelje spominje Krista. I to u prvom dijelu evanđelja, ako dakle izuzmemo naslov, uopće se ne spominje. Tek u Petrovoj vjeroispovijedi nalazimo odgovor da je Isus Krist na njegov upit postavljen učenicima kod Cezareje Filipove: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« (8,29). To znači da su oni kao njegovi učenici zapravo učenici Kristovi (usp. 9,41). U jeruzalemskom Hramu Isus naučava i postavlja pitanje: »Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov?« (12,35). Očita je veza između Davida i njegova sina kraljevska. Da bi netko bio kralj, mora biti pomazan za kralja kao što je to bio i David (usp. 1 Sam 16,13). Kralj je pomazanik, Mesija, Krist. Isusovo pitanje postavljeno je s obzirom na Ps 110,1: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!« U njemu se tvrdi da sam David govori o nekome koga naziva »Gospodinom«, tj. postoje dva »Gospodina«, Gospodin Bog i onaj komu se Bog obraća, a koji je za Davida »Gospodin«. Kako mu može biti sin? Ovo pitanje ostaje bez odgovora sve do Isusova uskrsnuća i proslave zdesna Bogu. Vrijeme razorenja Jeruzalema 256 257

Usp. B. HEININGER, »Neues Testament«, 102.

Usp. L. OBERLINNER, Zašto je Isus morao umrijeti? (Zagreb, 2004.), 33-35.

91

povezno je s lažnim dojavama o Kristovu pojavku (usp. 13,21). U okviru ispitivanja pred Velikim vijećem veliki svećenik postavlja pitanje Isusu o tome je li on Krist, Sin Blagoslovljenoga (usp. 14,61). Isus je odgovorio potvrdno govoreći o sebi kao o Sinu Čovječjem kojega će gledati »gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim«. Veliki svećenici i pismoznanci rugali su se raspetom Isusu nazivajući ga Kristom, kraljem Izraelovim (usp. 15,32). Zaključujemo da je to evanđelje o Isusu koji je Krist, koji će biti razapet kao kralj Izraelov, ali koji će sjesti na svoje prijestolje zdesna Bogu. To pokazuje da u biti nije sin Davidov, nego da je Sin Božji. Paradoks je u tome da je umro, iako je Sin Božji, no baš je zbog toga i uskrsnuo.

1.1.3. Sin Božji Scena Isusova krštenja (usp. Mk 1,9-11) otkriva da je Isus Sin ljubljeni. To je citat prve Pjesme o sluzi Jahvinu (usp. Iz 42,1-8). To se ponavlja i na Gori preobraženja (usp. 9,7). S dodatkom: »Slušajte ga!« Nečisti duhovi prokazivali bi ga kao Sina Božjeg (usp. 3,11; 5,7). Vrijeme ponovnog dolaska je neizvjesno, ne zna ga ni Sin (usp. 13,32). Veliki svećenik pitao je Isusa pred Sinedrijem je li on Krist, Sin Blagoslovljenoga (usp. 14,61). Na kraju rimski stotnik priznaje: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (15,39). Isus koji je umro na križu bijaše Sin Božji. Kako je moguće da to uvidi i ispovjedi jedan poganin?

Prije svega moramo izvidjeti kontekst njegova priznanja. To je Isusova smrt o kojoj izvještava Mk 15,33-39. Isus je umro, a odmah se hramska zavjesa razdrije nadvoje, odozgor do dolje. To je vidio stotnik koji je stajao nasuprot Hramu, odnosno zavjesi, tj. da je taj znak popratio Isusovu smrt. Naime, ovdje se počelo ispunjati proroštvo na koje se Isus pozvao kod tzv. čišćenja Hrama: »Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode« (usp. Mk 11,17). To je citat iz proroka Izaije. Iz 56,1-9 naviješta okupljanje svih naroda oko Hrama na gozbu.258 Kidanje hramske zavjese omogućuje ulaz svima. Odnosno Isusova smrt, bolje rečeno, to omogućuje. Stoga i paradoks, kako Sin Božji može umrijeti!

Već sjaj Isusova preobraženja i potvrda Očeva glasa o njegovu sinovstvu pokazuju njegovu buduću slavu koju će zadobiti svojim uskrsnućem. I činjenica stišavanja oluje za vrijeme koje je Isus zaspao i njegovo buđenje sa strane učenika cilja na tajnu njegove smrti i uskrsnuća (usp. Mk 4,35-41), odnosno želi dati odgovor na pitanje učenika o identitetu njihova Učitelja. I s druge strane zapravo, sva čuda žele iz te uskrsne perspektive reći da je čudotvorac Isus Sin Božji.

258 Usp. M. CIFRAK, »’Dom molitve za sve narode’ (Iz 56,7). Analiza masoretskog teksta i Septuaginte kao hermeneutskog preduvjeta novozavjetne recepcije Iz 56,7«, Bogoslovska smotra 76 (2006.), 43-45.

92

1.2. Mesijanska tajna U evanđelju nailazimo na mjesta na kojima je zabranjeno prokazivati Isusa, govoriti o njegovu pravom identitetu. Isus tako »prijeti« nečistom duhu (usp. 1,24-25.34; 3,11-12), ozdravljenima nalaže da nikomu ništa o tome ne govore (usp. 1,44; 5,43; 7,36; 8,26), to isto vrijedi i za njegove učenike poslije Petrove vjeroispovijedi (usp. 8,30). U tom kontekstu čitamo i tzv. »teoriju o prispodobama«259 u 4,10-12. Učenici su puni nerazumijevanja (usp. 4,40; 6,52; 8,18-19.21; 9,10.32; 14,37.40), vjerojatno je i Judina izdaja time vođena (14,1011.43-45), Petrovo nijekanje svake veze s Isusom (usp. 14,29-31.66-72), te bijeg učenika prilikom Isusova uhićenja (usp. 14,27.50). Te osobitosti evanđelja nazivale bi se »mesijanskom tajnom«.260 Evanđelist se poslužio tim literarnim i teološkim motivom koji bi trebao ublažiti suprotnost između mesijanskog karaktera materijala predaje i znanja o životu Isusovu koji ne bi bio mesijanski.

Evanđelist bi obavio objaviteljska očitovanja tajnom, čime bi čuvao jedinstvo evanđelja i otvorio slobodan prostor tajni u naviještanju Crkve.261 Tim motivom mesijanske tajne Marko bi spriječio da se jedna kerigma, jedna u sebi zatvorena poruka o spasenju koje je došlo u Kristu, razriješi u objaviteljskim pričama koje slijede jedna drugu. Marko doduše ne bi mogao ukloniti navjestiteljsku nakanu preuzetih pojedinačnih perikopa, ali bi tim stilskim sredstvima nametanja šutnje, nerazumijevanja učenika i nerazumijevanja prispodoba stvorio knjigu tajnih epifanija, koja bi došla javno do izražaja tek u aktualnom naviještanju Crkve.

J. Ernst upozorava na krivo postavljenu dogmatsku premisu, tj. usvajanja »nemesijanskog« Isusova života, koji bi tek u naviještanju Crkve postao mesijanski obojen. Navedena mjesta iz samog Markova evanđelja, koja smo u početku spomenuli i koja donose zapovijed o šutnji, ili govore o nerazumijevanju učenika, mogla bi se protumačiti kao pripovjedni stil, osobito u izvještajima o čudima, a učenici koji ne razumiju stvarno bi bili tako smeteni. Tzv. »teorija o prispodobama« ima veze s negativnim uspjehom misija judeo-kršćanskih zajednica. Što se tiče redakcijskog zahvata samog evanđelista, dolazimo do mjesta kod Cezareje Filipove gdje Isus brani učenicima da ikomu kazuju o njemu (usp. 8,30) i zabrane govora poslije preobraženja (usp. 9,9). Tajna o Božjem Sinu čuva se od krivih tumačenja nalaganjem šutnje (usp. 1,25) sve do stotnikove vjeroispovijedi pod križem (usp. 15,39). Čitatelj je od početka evanđelja (usp. 1,1) usmjeren da je vjera u Isusa kao Sina Božjega moguća tek na temelju vjere u Božje djelo u raspeću i uskrsnuću. Tim nalogom o šutnji izbjegava se 259

Usp. R. SCHNACKENBURG, Osoba Isusa Krista u četiri evanđelja (Zagreb, 1997.) 74-76.

Usp. W. WREDE, Das Messiasgeheimnis in den Evangelien. Zugleich ein Beitrag zum Verständnis des Markusevangeliums, Göttingen, 1906.

261 Usp. J. ERNST, Markus. Ein theologisches Portrait (Düsseldorf, 21991.), 95-96.

260

93

kidanje evanđelja. Tko traži samo čuda i za njima ide, a gubi pritom iz vida križ i uskrsnuće, štuje lažne bogove. No od samog početka evanđelja jasno je da je evanđelistu stalo do navještaja evanđelja, misija i širenja vjere, što povremeno uključuje i šutnju.

1.3. Završetak evanđelja Dolazak žena na grob te njihov odlazak u strahu i šutnji na završetku je Markova evanđelja. Marko koristi često motiv šutnje pa i zapanjenosti u izvještajima čuda, upućujući na identitet čudotvorca. U 16,8 želi se reći da nijedna ljudska riječ ne može na odgovarajući način izraziti tajnu uskrsnuća.262 Reakcija straha ovdje dosiže vrhunac. Isusovo uskrsnuće prikazano je kao najvažniji epifanijski događaj, kao vrhunac procesa objave.263 U Markovu evanđelju nalazimo, uzimajući da završava u 16,8, shemu vjerovanja: smrt, ukop, uskrsnuće i ukazanja Uskrsloga. Premda ukazanja Uskrsloga nisu ispripovijedana, ona su naviještena (usp. r. 7; 14,30). Sadašnji tekst koji podrazumijeva još retke 9 do 20 u 16. poglavlju, ne bi ispunjavao prazninu nečega što bi bilo prvotno izgubljeno na kraju evanđelja, nego bi pokazivao utjecaj drugih evanđelja.264 Tomu u prilog govori i vanjska i unutarnja kritika teksta. Iako evanđelje izvorno završava perikopom 16,1-8, reci 9-20 ipak su ostavljeni u kritičkom izdanju teksta zbog svoje starine i važnosti u tekstualnoj tradiciji evanđelja.265

2. Vrijeme, mjesto nastanka i autorstvo evanđelja 13. poglavlje nam kao sinoptička »apokalipsa« govori o rušenju Hrama. Isusove riječi odnosile bi se na razorenje Jeruzalema i Hrama za vrijeme židovskorimskog rata, 70. posl. Kr. Tako da bi evanđelje bilo onda napisano u neposrednoj vremenskoj blizini tih događaja kao vaticinium ex eventu.266 A ako bi se te Isusove riječi odnosile na ono razorenje iz 587. ili 586. pr. Kr., tada bi evanđelje bilo napisano upravo u vrijeme židovsko-rimskog rata, tj. 66. do 70. posl. Kr.

262

Usp. B. MRAKOVČIĆ, »Problem i poruka otvorenog završetka Markova evanđelja«, Crkva u svijetu 44 (2009.), 25.

263 Usp. B. MRAKOVČIĆ, »Problem«, 26.

264 Usp. J. CABA, Cristo, 139-140.

265 Usp. B. M. METZGER, A Textual Commentary on the Greek New Testament (Stuttgart, 2 1994.), 102-106.

266 Usp. H. CONZELMANN – A. LINDEMANN, Arbeitsbuch zum Neuen Testament (Tübingen, 142004.), 321.

94

Autor evanđelja služi se latinizmima u svom pisanju evanđelja na grčkom jeziku. Osobito kad objašnjava grčke termine latinskim kao npr.:267 12,42: »Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića (lepta. du,o), to jest jedan kvadrant (kodra,nthj).« Kvadrant je lat. quadrans, tj. ¼ asa (quattuor-as).268 15,16: »Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij (praitw,rion), pa sazovu cijelu četu.« Pretorij je lat. praetorium, tj. uredovni stan namjesnika, odnosno glavni stan vojske.

Odatle možemo zaključiti da su naslovnici evanđelja kršćani koji bolje razumiju latinsku terminologiju. Vjerojatno je riječ o kršćanima u Rimu.269 Autor se izrijekom ne spominje, pa je riječ o pseudoepigrafu. Od crkvenih otaca doznajemo da je autor Marko, Pavlov i Petrov pratitelj. Naime, Euzebije Cezarejski donosi ono što je zapisao Papija iz Hijerapolisa koji se poziva na Marka kao Petrova pratitelja u Rimu samo na temelju 1 Pt 5,13.270

3. Nasljeduj Krista – središnja teološka tema evanđelja Prvi put se »križ« u Markovu evanđelju spominje u 8,34: ei; tij qe,lei ovpi,sw mou avkolouqei/n( avparnhsa,sqw e`auto.n kai. avra,tw to.n stauro.n auvtou/ kai. avkolouqei,tw moiÅ »Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.« Imamo jednu realnu pogodbenu rečenicu. Mk 8,34 je dio perikope Mk 8,34 – 9,1. Ovaj Isusov naputak o nasljedovanju nalazimo i kod Mt 16,24 i Lk 9,23.271 Kad je riječ o usporedbi s Q 14,27, tada nalazimo sljedeće sličnosti i razlike: Mk 8,34: Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.

267

Usp. F. BLASS – A. DEBRUNNER – F. REHKOPF, Grammatik des neutestamentlichen Griechisch (Göttingen, 141975.), § 5,2.

268 Kvadrant je najmanja rimska kovanica, koja je gotovo isključivo bila u opticaju u zapadnom dijelu carstva (Rim, Pompeji). usp. M. EBNER, »Das Markusevangelium«, Einleitung in das Neue Testament (Stuttgart, 2008.), 171.

269 Usp. M. EBNER, »Das Markusevangelium«, 171-173.

270 Usp. EUZEBIJE CEZAREJSKI, Historia ecclesiastica, 3.39.15: »Prezbiter je i ovo rekao: Marko je bio Petrov tumač. Napisao je pomljivo, iako ne po redu, sve čega se sjećao da je Gospodin kazao ili učinio. Gospodina nije čuo niti išao s njime, nego kasnije, kako rekoh, s Petrom. Petar je prema potrebi obavljao pouke, ali nije stvarao sustav od Gospodnjih izreka.

Stoga Marko nije nipošto pogriješio što je ponešto, čega se sjećao, zabilježio. Imao je jednu nakanu: ništa ne izostaviti što je čuo niti u tome nešto prevariti. To, dakle, Papija pripovijeda o Marku.« 3.39.17: »Papija se služi navodima iz prve Ivanove poslanice kao i Prve Petrove« (prijevod: Marijan MANDAC, Split, 2004.).

271 Za sinoptičku usporedbu vidi M. CIFRAK, »Neka se odrekne samoga sebe ili neka zaniječe samoga sebe (Mk 8,34b)!?«, Bogoslovska smotra 69 (1998.), 160!

95

Q 14,27: ... Tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.

Nalazimo ključne pojmove križ, tj. svoj križ i ići za mnom (to.n stauro.n auvtou/ i avkolouqei/n moi). Vidimo da je glagol »zanijekati« Markov motiv koji onda nalazimo i kod Mt (avparne,omai) i kod Lk (samo simplex avrne,omai).272 Govor o križu karakterističan je za izvršenje smrtne kazne nad Isusom i križ stoga nalazimo u Mk 15,21.30.32. Šimun Cirenac prisiljen je uzeti njegov križ (Mk 15,21).273 Prolaznici su pogrđivali raspetog Isusa: »Siđi s križa!« (Mk 15,30). Jednako tako su govorili i glavari svećenički i pismoznanci (usp.

Mk 15,32). Iz ovoga vidimo da je poziv na uzimanje križa i na nasljedovanje zapravo poziv da se bude sudionikom križnog puta, puta kojemu je odredište Golgota (Lubanjsko mjesto). U tom kontekstu govori se o nijekanju samoga sebe u kojem E. Manicardi274 vidi odbijanje svjedočenja na sudu u korist optuženika i kao posljedicu presude onda smrtnu kaznu, tj. križ. Moramo priznati da ne vidimo baš najbolje na koji način takvo shvaćanje odgovara pozivu na nasljedovanje. Naime, tko je optuženik? Ja sâm ili sam ja prešutio svjedočenje u korist nekoga drugoga? Po Manicardiju očito ja sam niječem, odbijam dati svjedočanstvo za sebe i posljedica toga je izvršenje smrtne kazne.

Dakle, u pitanju je moja spremnost na smrt. No to nije odgovor na pitanje »zašto« s jedne strane i s druge strane to nijekanje nije moguće ponavljati, ono se može dogoditi samo jedanput (aorist!),275 osim toga, ako sam umro, kako ću slijediti Isusa i to neprekidno (prezent!), možda kao »mrtvac« ili samo u toj fazi pogubljenja na križu. Iz konteksta Petrova zatajenja proizlazi da zanijekati sebe znači na upit o vezi s Isusom dati potvrdan odgovor, a ne poput njega koji je, želeći sebe spasiti, na upite odgovarao negativno.276 Ne mogu slijediti nekoga koga niječem, nego koga priznajem, ispovijedam – Isusa, on je u prvom planu, a ne ja. I to Isus koji ide na križ. Ja mu se priključujem na 272 Usp. M. CIFRAK, »Neka«, 158. G. FISCHER, »‘Und vorbeigehend sah er...’ Die ersten Jünger Jesu. Mk 1,16-20 und 2,14-17«, Auf dein Wort hin. Berufung und Nachfolge in der Bibel (Innsbruck – Wien, 1995.), 105.

273 Usp. također M. EBNER, Jesus – ein Weisheitslehrer? Synoptische Weisheitslogien im Traditionsprozess (HBS 15; Freiburg – Basel – Wien – Barcelona – Rom – New York, 1998.), 99: »Formulacija i[na a;rh| to.n stauro.n auvtou/ koja je u 15,21 – odnosi se na gredu Isusova križa – narativno usidrena, precizno je unaprijed uzeta u 8,34: kai. avra,tw to.n stauro.n auvtou/ - ovdje se reflektira unatrag na vlastitu situaciju učenika.« 274 Usp. E. MANICARDI, Il cammino, 183: »I glagol avparnei/sqai i uzimanje križa dolaze jasno iz sudskog rječnika: prvi označava odbijanje davanja svjedočanstva u korist optuženika, drugi označava neposrednu posljedicu smrtne osude. S ovom vrlo snažnom slikom Isus i Marko označavaju da onaj koji želi nasljedovati mora biti spreman žrtvovati vlastiti život u svakom trenutku.« 275 Usp. također A. POPOVIĆ, »Učenici u Markovu evanđelju. Od prvih poziva do ponovnog poziva nevjernih učenika«, Verbi minister et omnis creati cultor (FS. V. Slugić; Sarajevo, 1998.), 205.

276 Usp. M. CIFRAK, »Neka«, 161.

96

križnom putu koji je započeo već u Mk 3,6: »Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.«277 Na potrebu čuvanja od kvasca farizejskog i Herodova upozorava Isus svoje učenike u Mk 8,15. Neki od farizeja i herodovaca poslani su da uhvate Isusa u riječi (usp.

Mk 12,13), a poslali su ih glavari svećenički, pismoznanci i starješine (usp. Mk 12,12). Glavari svećenički i pismoznanci žele pogubiti Isusa nakon čišćenja Hrama (usp. 11,18), kao i pred blagdan Pashe i Beskvasnih kruhova (usp. Mk 14,1). Cijeli Isusov javni život od Galileje do Jeruzalema izložen je smrtnoj prijetnji. No Luka, za razliku od Marka, vidi uzimanje križa kao svakodnevnu odluku (kaq’ h`me,ran; Lk 9,23) i određuje prema tome »nasljedovanje« kao hodanje križnim putem kojim je upravo Isus prošao.278 Po Q 14,27 to je pravilo da netko bude Isusov učenik.279 Tim riječima govori Luka u 14,27: »I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik«, a Matej u skladu s 10,37 izričaj »ne može biti moj učenik« mijenja u »nije mene dostojan« (Mt 10,38). Time Matej podcrtava vezu s posljednjim sudom (usp. Mt 22,8), tj. kako opravdati činjenicu »biti Isusov učenik« pred posljednjim sudom koji dolazi.280 Ali i Marko također odmah nakon prvog navještaja muke (usp. Mk 8,31) suprotstavlja teme spasenja i suda (usp. Mk 8,35.38). Na posljednjem sudu spasiti ili izgubiti život (r. 35: yuch.n sw,|zein/avpollu,nai) ovisi za svakog o spremnosti da prihvati nasljedovanje patnje, kako stoji u r. 34, kao izraz priznavanja Sina Čovječjeg u neprijateljskom okružju (r. 38).281

277 »Levijev poziv se u Markovu evanđelju nalazi povezan s prepirkom zašto Isus sjedi za stolom zajedno s carinicima i grešnicima (2,15-17). Ova prepirka, koja doprinosi tome da izazove smrtni konflikt između Isusa i židovskih hijerarha (3,6), upozorava u kontekstu niza (koji je evanđelistu već unaprijed dan) galilejskih prepirki (2,1 – 3,5.6) na prethodnu perikopu, diskusiju o tome da li Isus kao Sin čovječji ima vlast opraštati grijehe (2,10).« Usp. T. SÖDING, »Die Nachfolgeforderung Jesu im Markusevangelium«, TTZ 94 (1985.), 299.

278 Usp. H. SCHÜRMANN, Das Lukasevangelium. Erster Teil. Kommentar zu Kapitel 1,1 – 9,50 (Freiburg – Basel – Wien, 2001.), 542. Drukčije E. MANICARDI, Il cammino, 185: »Zanijekati sami sebe, uzeti križ, slijediti Isusa (usp. 8,34b) ne znači podnositi svaki dan teškoće koje život nameće ili teškoće osobne ustrajnosti u kršćanskom životu, nego želi reći spremanje na susret s neprijateljstvom na koje nailazi evanđelje u preljubničkom i grešnom naraštaju (r.

38).« Pritom se poziva na Schürmanna koji bi to isto značenje pridavao Lk 9,23.

279 »Kod Marka je logion formuliran kao zahtjev ne više u indikativu kao pravilo kao u Q. Sadržajno se kod Marka ne radi o načelnom pitanju može li netko biti Isusov učenik ili ne – to stoji u Q za diskusiju – nego o preciziranju uvjeta nasljedovanja, upravo nijekanja samoga sebe i spremnosti na uzimanje križa. Nasljedovanje, odnosno ići za Isusom, po sebi se pritom općenito pretpostavlja.« Usp. M. EBNER, Jesus, 99.

280 Usp. C. HEIL, »Was ist ‘Nachfolge Jesu’? Antworten von Q, Matthäus, Lukas – und Jesus«, BK 54 (1999.), 84.

281 Usp. M. STOWASSER, »Das verheißene Heil. Narratologische und textpragmatische Überlegungen zur markinischen Motivation der Leidensnachfolge in Mk 8,22 – 10,52«, SNTU A/B (2001.), 17.

97

II. Matejevo evanđelje. Teološki nacrt »Evanđelist Matej prilagođava Markovu priču; uvodi značajne količine novog materijala. Obraća se zajednici židovskih kršćana. Njegov glavni cilj je prikazati kako Isus ispunjava židovska Pisma. Zato započinje svoje evanđelje rodoslovljem koje prikazuje Isusa kao potomka Abrahama, oca Židova, i kralja Davida (Židovski narod 70). Matej, za razliku od Marka, donosi izvještaje o Isusovu rođenju.

Oni su prožeti navodima iz Starog zavjeta, za koje se kaže da su dovedeni do ispunjenja.«282 Navodi iz Staroga zavjeta su navodi »ispunjenja«.283 Oni se pokazuju kao neka vrst komentara ili refleksije post eventum u odnosu na Isusov život.284 Pojavljivanje Isusova imena u izvještajima susreta s Uskrslim pokazuje da ono ima svoju ulogu ondje gdje se radi o pouskrsnoj egzistenciji zajednice, čiji se navještaj, krštenje i liječenje događaju u odnosu na Isusa Krista.285

1. Susret s Uskrslim Matejevo evanđelje moguće je čitati od kraja. Naime čitanjem završnog odlomka ulazimo u svu problematiku i bogatstvo ovog evanđelja. Ono završava perikopom 28,16-20: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. 17Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. 18Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! 19Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga 20 i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.« Upravo ovaj završni tekst dio je izvještaja o uskrsnuću i susretu s Uskrslim.

Vidimo najprije da su oni koji idu u Galileju jedanaestorica učenika, taj broj se prvi put javlja u evanđelju koje redovito govori o Dvanaestorici (usp. 9,20; 10,1.2.5; 11,1; 14,20; 19,28bis; 20,17; 26,14.20.47.53). Broj je okrnjen zbog Judine izdaje i samoubojstva (usp. 27,3-10). Galileja je odredište na koje ih je uputio Isus, odnosno anđeo na grobu, te preko žena sam Uskrsli (usp. 26,32; 28,7.10).

Pobliže doznajemo da je mjesto susreta gora, i to gora blaženstava, gora molitve, preobraženja (usp. 5,1.14; 8,1; 14,23; 15,29; 17,1.9). Vidjeli su ga i pali ničice. To su učinili i na olujnom Galilejskome moru: »A oni na lađi poklone mu se ničice 282 BISKUPSKE KONFERENCIJE ENGLESKE I WALESA I ŠKOTSKE, Sveto pismo – dar Božji (Zagreb, 2006.), br. 49.

283 Usp. M. PERRONI, »L’uso delle Scritture ebraiche in Mt 1 – 2. Prospettive e limiti della ricerca filologica«, Ricerche storico-bibliche 19/2 (2007.), 108.

284 Usp. Mt 1,22-23; 2,15.17-18.23; 4,14-16; 8,18; 12,17-21; 13,35; 21,4-5; 27,9-10.

285 Usp. A. RUCK-SCHRÖDER, Der Name, 134.

98