Page 1


KATEHETSKI PRIRUČNICI Svezak 62

Prijevod: MILAN ŠPEHAR

Lektura i korektura: GORDANA BAŠIĆ KEDMENEC

Prijelom i oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0908-6 Tiskano u kolovozu 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000910948.


NJEMAČKA BISKUPSKA KONFERENCIJA

HOD ODRASLIH U VJERI KATEKIZAM ZA ODRASLE

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2015.


Naslov izvornika: Katholischer Erwachsenen-Katechismus. Das Glaubensbekenntnis der Kirche Herausgegeben von der Deutschen Bischofskonferenz © 1985 Verband der Diözesen Deutschlands, Bonn. Alle Rechte sind dem Herausgeber vorbehalten. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.


PREDGOVOR

»Crkva je uvijek promatrala katehezu kao jednu od svojih najvažnijih zadaća.« Tim riječima započinje papa Ivan Pavao II. svoju apostolsku pobudnicu »Catechesi tradendae«, koju je objavio kao plod Biskupske sinode 1977. Veliko značenje katehetske pouke temelji se na nalogu uskrsnuloga Gospodina: »Idite i učinite sve narode učenicima mojim. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio.« (Mt 28,19–20). Crkva ispunjava taj Gospodinov nalog u evangeliziranju, kojim se ljude privodi Bogu, i u katehezi, kojom se započeta vjera jača i dozrijeva, tako da se Isusove učenike privodi k jednoj dubljoj spoznaji u tajnu osobe Isusa Krista i njegove poruke. U nasljedovanju apostola mi biskupi nosimo posebnu odgovornost za naviještanje riječi Božje. Naše vrijeme, u kojem su poneki postali nesigurni u svojoj vjeri ili je više točno ne poznaju, izaziva na pojačane napore u poučavanju u vjeri. Da bi se udovoljilo toj zadaći, Njemačka biskupska konferencija izdaje priloženi katekizam koji pouzdano predstavlja katoličku vjeru i koji je vođen autoritetom ove konferencije. Na temelju Velikoga vjerovanja, koje je zajedničko kršćanima Istoka i Zapada, katekizam razvija Kristovu tajnu da bi je dublje otkrio ljudima našega vremena. Time se treba jačati vjera u našim biskupijama, produbljivati živa povezanost vjernika s Isusom Kristom i njima pružati pomoć da žive u svijetu kao kršćani. Njemačka biskupska konferencija na svojemu je proljetnome plenarnom zasjedanju od 12. do 15. ožujka 1984. u Altöttingu zaključila izdati priloženi tekst koji predstavlja nauk vjere Crkve kao Katolički katekizam za odrasle (1. dio) – prema kanonu 775, §2 Zakonika kanonskog prava. U drugome bi dijelu trebao biti izložen crkveni moralni nauk. Apostolska Stolica je dopisom Kongregacije za kler od 22. prosinca


1984. odobrila izdanje i širenje katekizma za odrasle (Das Glaubensbekenntnis der Kirche) preko Njemačke biskupske konferencije prema kanonu 775, §2 Zakonika kanonskog prava. Zahvaljujem komisiji za Katekizam, koja je izradila tekst. Posebno zahvaljujem gospodinu profesoru dr. Walteru Kasperu, koji je snosio najveći dio posla pri sastavljanju teksta. Njemački biskupi predaju javnosti ovaj Katekizam, osobito onima koji su u službi Crkve ovlašteni naviještati riječ Božju i poučavati u vjeri. Neka novi katekizam stvara obnovu kateheze i time neka pridonosi obnovi Crkve, jednome novome procvatu vjere u našim biskupijama. Köln, na svetkovinu uskrsnuća Isusa Krista, 1985.

Joseph kardinal Höffner predsjednik Njemačke biskupske konferencije


P R E D G O V O R H R VA T S K O M I Z D A N J U

Nakon Drugoga vatikanskog sabora u Katoličkoj Crkvi osjećala se potreba za općim katekizmom koji bi u sebi sadržavao sve temeljne istine katoličke vjere, izrečene jezikom suvremenoga čovjeka. Tako je najprije nastao tzv. »Holandski katekizam«. Iako mu je temeljna nakana bila dati teološku osnovu i poticaj, čini se da u tome nije uspio, o čemu svjedoče mnogobrojne kritike nakon njegova objavljivanja. Njemačka biskupska konferencija povjerila je ovaj općeteološki zadatak tadašnjemu poznatom teologu (današnjemu kardinalu i donedavnomu predsjedniku Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana) Walteru Kasperu. Tako je osamdesetih godina 20. st. nastao »Katholischer Erwachsenen-Katechismus«, koji je do današnjih dana za cjelokupno njemačko govorno područje doživio mnogo izdanja. Odmah ga je prihvatila i Austrijska biskupska konferencija. Ova knjiga, koja je već odavno prevedena na hrvatski jezik, ali koja je tek sada ugledala svjetlo dana, s pravom nosi naslov: »Hod odraslih u vjeri«. Naime, ovdje nije riječ o katekizmu u strogom smislu riječi, koji po svojoj namjeri nameće određene norme i pravila, već o egzistencijalnom pristupu i promišljanju Nicejsko-carigradskoga vjerovanja u svakodnevnom životu čovjeka. Zato je ova knjiga i danas aktualna i suvremena, jer je namijenjena svakomu odraslom čovjeku s ciljem da mu pomogne u sazrijevanju u vjeri i u dubljem poniranju u njezino neizmjerno otajstvo. Prateći nastanak vjerovanja Crkve, knjiga svojim sadržajem potiče čitatelja da i on sam na tim čvrstim temeljima raste u vjeri. Zato ovaj, nazovimo ga, katekizam ne daje samo tumačenje toga istoga vjerovanja nego i eklezijalnu nit vodilju u pastoralnom promišljanju Crkve o tome kako odraslomu čovjeku omogućiti rast u vjeri, kako Vjerovanje Crkve pretočiti u osobno iskustvo vjere, odnosno kako suvremenom čovjeku


pomoći da Vjerovanje u-svoji, štoviše da ga učini svojim »depositum fidei« (usp. 1Tim 6,20). Povezati objektivno sa subjektivnim, pretočiti objektivno u subjektivno, odstraniti svaki »izam«, kako objektivizam tako i subjektivizam, te izreći istine vjere na način na koji ih današnji čovjek može razumjeti, prihatiti i svjedočiti, temeljne su smjernice i cilj ove vrijedne knjige. Stoga, zahvaljujem Njemačkoj biskupskoj konferenciji što je dopustila tiskanje njezina hrvatskog prijevoda. Izražavam želju da ova knjiga doista bude svakom čitatelju korisno duhovno pomagalo na osobnom putu zrenja u vjeri i ujedno zazivam na sve koji će se ovom knjigom služiti Božji blagoslov uz moćni zagovor Isusove i naše nebeske Majke Marije, Učiteljice vjere.

 Ivan Devčić riječki nadbiskup metropolit Rijeka, 5. svibnja 2014.


V E L I K O V J E R O VA N J E C R K V E

Vjerujem u jednoga Boga. Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan po Svetom pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.


Prvi dio

BOG OTAC

I. VJERUJEM – POMOZI MOJOJ NEVJERI

1.

Čovjek – tajna

Vjeroispovijed Crkve započinje jednom riječju: »Vjerujem«. Samo jedna kratka riječ, a ipak sadržajno vrlo teška. Jedna riječ »Vjerujem« odlučuje o našemu cjelokupnome životu. Tko sam ja? Odakle, zašto, čemu postojim? Mogu li ja zaista vjerovati, tj. imati povjerenja? Što trebam vjerovati i kome trebam vjerovati i u koga se pouzdavati? Možda bih ja rado želio vjerovati, ali ne postoji li više razloga za nepovjerenje? Ne obuzima li nas često puta strah? Nemamo li povoda za skeptični oprez? Je li moguće vezati se u svojoj vjeri uz jednu određenu religiju ili konfesiju? Smijem li i ja s velikom vjeroispovijedi Crkve reći: »Vjerujem«? 40-41 Naš život prolazi, dan za danom, tjedan za tjednom. U pravilu sve ima svoje mjesto i svoj poredak. Dok se jednoga dana ne pojavi pitanje: Čemu uopće sve to? Adame, gdje si? Već malo dijete koje dolazi k svijesti postavlja odraslima pitanja nad pitanjima. Što je (i dijete i ljudi i sve stvorene stvari oko njega)? Zašto (sve to) postoji? Čemu postoji? Roditelji sami često ne znaju pravi odgovor i osjećaju da im mnogo toga, što im je dosad izgledalo samo po sebi razumljivo, u stvarnosti uopće nije shvatljivo. U mladosti ljudi počinju otkrivati svoj osobni Ja. Oni odsada žele izgrađivati sami svoj život. Pro-


12

Prvi dio  BOG OTAC

testirajući, oni postavljaju svijet odraslih u pitanje. Mnogi se roditelji zbog kritike svoje djece u razvoju sami osjećaju postavljeni u pitanje. Tako dolazi do promjena generacija. Svaka generacija i osobito svaka povijesna epoha posjeduje svoj način promatranja stvari i razvija svoj stil života. Taj prijelom osjećamo osobito jasno danas. Što, dakle, ostaje? Što možemo dati dalje? Na što se možemo orijentirati? Gdje ćemo naći oslonac, gdje konačni smisao svojemu životu? 353-354 Pitanje smisla našega života postavlja se za svakoga čovjeka drugačije. Ono se može pojaviti kao pitanje sreće. Sreću osjećamo na vrlo različite načine: kad nam posao uspijeva, kada postignemo uspjeh u zajedništvu s ljubljenom osobom, u dobrome djelu i u zalaganju za druge, u športu i igri, u umjetnosti i znanosti. Mi znamo da sreću ne možemo (sami) stvoriti. Ona vrlo brzo može opet odletjeti. Mogu nadoći trpka razočaranja. A što onda? Kakav smisao ima tada život? Što uopće znači prava ljudska sreća? Još se intenzivnije postavlja pitanje smisla života u iskustvu patnje, bilo osobne bilo tuđe patnje: neizlječiva bolest, brige, samoća, neimaština. Kakvoga smisla ima patnja tolikih nedužnih ljudi? Zašto u svijetu ima toliko gladi, bijede, nepravde? Zašto toliko mržnje, zavisti, laži i nasilja? I napokon »iskustvo smrti«, kad npr. jedan prijatelj, poznanik ili rođak najednom više nije među nama ili kad dođemo u konfrontaciju s razmišljanjem o svojoj vlastitoj smrti. Što je nakon smrti? Odakle ja potječem i kamo odlazim? Što ostaje od onoga za što sam se zalagao? Naši se odgovori na ova pitanja nikada neće iscrpiti. Čovjek ostaje na koncu samome sebi pitanje i duboka tajna. To je njegova veličina i njegova bijeda. Njegova je to veličina zato što pitanje o samome sebi čovjeka razlikuje od mrtvih stvari koje su jednostavno tu, kao i od životinja koje su po svojim instinktima čvrsto prilagođene svojoj sredini. Dostojanstvo čovjeka sačinjava njegova svijest o samome sebi i sloboda kojom daje sam svojemu životu jedan smjer. Ta je veličina u isto vrijeme teret za čovjeka da bude čovjek. Čovjeku njegov život nije samo dan nego zapovjeđen. On ga sam mora oblikovati, sam uzeti u svoje ruke. Čovjekovu životu nije neposredno predan smisao njegovoga življenja. Biti čovjek je zbog toga hod prema Otvorenome i prema Neizmjernome.


I. Vjerujem – pomozi mojoj nevjeri

13

Mi možemo potiskivati pitanje o smislu, bježati od njega ili ga odstraniti kao neodgovorivo. Za to postoji puno mogućnosti: bijeg u rad, u aktivnost, u potrošnju, u seksualnost, u užitke, u alkohol i u trošenje droga. No time zavaravamo samo same sebe. S takvim pokušajima bijega mi zapravo bježimo sami od sebe. Biti čovjek je jedno pitanje, ono pripada dostojanstvu nas kao ljudi. Kad više ne bismo postavljali pitanje o sebi samima, naš bi razvoj tekao unatraške do snalažljive životinje. Tako se neminovno postavlja pitanje: Što je čovjek? Tko sam ja? Odakle mi dolazimo? Kamo idemo? To je staro pitanje iz katekizma, staro a ipak uvijek tako novo: Zašto smo na zemlji? 2.

Privremeni odgovori

2.1 Znanost Na svoja pitanja mnogi očekuju odgovor od modernih znanosti. Na- 18-19; predci, postignuti pomoću modernih znanosti, neoborivi su. Oni nude 85-87 znanje osigurano obrazloženjima, metodički dokazano, logički povezano. Oni su mogli riješiti mnoga pitanja na koja su prijašnja stoljeća imala samo površne ili uopće nisu imala nikakve odgovore. Mi danas znamo puno više npr. o nastajanju svijeta, o postanku života, o zakonitostima koje određuju stvarnost prirode i čovjeka i uređuju odnose među ljudima. To je znanje bilo preduvjet da bi se pomoću moderne tehnike oblikovao ljudski život na različit način, ugodnije negoli u prijašnjim vremenima. Uspjelo se čovjeku olakšati posao pomoću mašina, odstraniti mnoge bolesti ili ih učiniti izlječivima, vidljivo povećati središnju starosnu dob i puno drugoga. U posljednjih 20 godina čovječanstvo je uz pomoć znanosti i tehnike doživjelo više promjena nego u tisućama godina prije toga. Prednosti i napredci su neosporivi. No sve nam jasnije postaje i naličje napretka. Znanost i tehnika ne pomažu nam samo riješiti probleme nego u isto vrijeme stvaraju nove probleme: razaranja naše okoline, zakržljavanje i gubljenje osobnosti u međuljudskim odnosima, brzi tempo života, čime raste tjelesna i duševna preopterećenost. Napredak je am-


14

Prvi dio  BOG OTAC

bivalentan. On ne proširuje samo mogućnosti za dobro nego također daje nove mogućnosti za razaranje, sve do mogućnosti da se ugasi cjelokupan život na zemlji. Naše suvremene mogućnosti za svladavanjem prirode daju nam također u ruke sredstva za svladavanjem čovjeka i manipuliranjem s njim, bilo putem čistoga nasilja, bilo sublimnim propagandnim metodama ili jednostranim izborom informacija. Zbog toga nam se uvijek jasnije nameće pitanje: Smijemo li činiti sve ono što možemo činiti? Jasno je da nije riječ o tome. Mi moramo uložiti svoja znanstvena i tehnička sredstva u humane ciljeve. No što su humani ciljevi? Znamo li kod puno toga što nam je danas poznato ono što je za čovjeka zaista vrijedno znanja ili nije li mnogostrukost znanja i područja znanja također zbunjujuće? Time se vraćamo na naše polazno pitanje: Što je čovjek? U vezi tog pitanja mogu nam prije svega u pojedinačnom biti od velike pomoći one suvremene znanosti (humanističke znanosti) koje se bave čovjekom. Moderna psihologija i sociologija mogu pomoći odstraniti brojne smetnje u životu pojedinca i u zajedničkome ljudskom životu i oblikovati život koji je ljudski osmišljeniji i puniji. Ali odgovor na pitanje o posljednjemu smislu čovjeka prelazi mogućnosti i ovih znanosti. Moderne znanosti mogu doduše sasvim općenito pomoću svojih egzaktnih metoda razjasniti mnoge pojedinačne aspekte. No same im njihove metode postavljaju također granice. Postoje područja stvarnosti koja izmiču zahvatu ovih metoda. Prije svega one ne mogu ništa reći o posljednjem smislu i uzroku stvarnosti u cijelosti. Stoga nam se danas naočigled pozitivnih mogućnosti, kao također granica i opasnosti koje su nam donijele moderne znanosti, nameće pitanje hitnije nego ikada prije: Što je čovjek? 2.2 Svjetonazori Za razliku od modernih znanosti svjetonazori nastoje čovjeku pružiti opsežnu sliku i cjelovito tumačenje stvarnosti. Oni većinom tvrde da njihov nazor odgovara položaju znanstvene spoznaje i nadmašuje »zastarjele« kršćanske vjerske stavove. Time odgovaraju potrebi čovjeka da bi


I. Vjerujem – pomozi mojoj nevjeri

15

shvatio sebe i svijet. Zbog toga sve izvode iz jednoga jedinog principa: bilo iz materije (materijalistički svjetonazor) bilo iz duha koji sve prožima i u svemu se slikovito predočuje (spiritualizam npr. u antropozofiji). Njihova težnja za pružanjem cjelokupnoga nazora vodi ih do preuzimanja većinom posve različitih elemenata religija, također kršćanskih elemenata koje onda miješaju jedne s drugima (sinkretizam = spajanje religija). Jedan takav ujedinjeni nazor ne udovoljava niti mnogostrukosti fenomena niti ponorima tajne čovjeka i svijeta. Tko želi sve izvesti iz jednoga principa, lako postaje totalitaran i intolerantan. Težnja takvih svjetonazora za znanstvenošću mora se poreći jer znanost može odgovoriti samo na pojedinačna pitanja i obrađivati sustavno pojedinačna područja znanja. Ona nikad ne dolazi do jedne završene slike svijeta, nego se mora uvijek držati otvorena za nove spoznaje i pitanja. Kršćanska vjera sadrži doduše u sebi bitne elemente jednoga svjetonazora, ali ona nije svjetonazor u strogom smislu riječi. Ona zna da mi u ovome životu možemo spoznati samo djelomično i nesavršeno (usp. 1 Kor 13,12). Svjetonazori u biti žele pružiti previše, čime zapravo pružaju premalo. Od velike su važnosti danas politički svjetonazori. Kod svih navedenih pitanja o smislu nije riječ samo o smislu našega osobnog života nego i o našemu društvenom životu. Nitko ne živi za sebe samoga, nego s drugima, za druge i od drugih. Svaki je na svakoga upućen i svatko je o svakome ovisan. Zbog toga pitanje o smislu našega osobnog života stoji u uskoj povezanosti s ostvarivanjem slobodnoga, pravednog političkog reda za sve. Povlačenje u privatnu sreću bila bi iluzija. Politička odgovornost i politički angažman traže se od svakoga. Zbog toga je riječ o pitanju: Kako možemo organizirati i oblikovati na ljudski način naš zajednički život? Kako možemo postići da u našemu društvu vladaju ne sila jačega, čisto nasilje, zavist i mržnja, već dostojanstvo čovjeka, istina, sloboda, pravednost, mir? Kako je moguće izmirenje između različitih interesa čovjeka, naroda, rasa i klasa? Briga političkih svjetonazora i značenje političkoga angažmana za 228 poboljšanje ljudskih uvjeta života jesu neosporivi. Oni zatajuju dakako


16

Prvi dio  BOG OTAC

onda kada drže da daju posljednji odgovor (na čovjekova pitanja o smislu). Kao što se ne može učiniti da materija ili Duh budu sve, tako je isto nemoguće učiniti da društvo bude sve (u životu). Pitanje osobne sreće i osobne smrti ne može se odgađati dok se ne pojavi jednom savršeni i pravedni poredak. U ovome se svijetu uopće ne može ostvariti nikakva savršena pravednost, no ipak su mogući pokušaji približiti joj se više ili manje. Dok, naime, pojedinac nije usrećen, nema savršenoga društva. Tako dugo će u društvu postojati mržnja, zavist i sukob interesa. Kada bi bili riješeni svi politički problemi, još bi uvijek ostalo pitanje o smislu osobnoga života, osobne krivnje, smrti koju svaki sam mora savladati. Uvijek će dakle postojati napetost između pojedinačnoga i cjeline. Čovjek pojedinac ne nestaje u društvenom procesu sa svojim potrebama, brigama, radostima i nevoljama. Naprotiv, osoba pojedinca nije rezultat, nego korijen i cilj društvenoga procesa. Društveni se život, dakle, mora orijentirati prema čovjeku. Tako se i u političkome životu ponovno pojavljuje pitanje: Što je čovjek? Možemo utvrditi: znanosti i politički svjetonazori daju nam, svaki na svome području, važne odgovore na naše pitanje. Na samo pitanje o smislu života oni ne mogu dati odgovor. No bez jednoga takvog od105 govora oni su sami dezorijentirani. U toj dezorijentiranosti stoji kriza naše epohe. Zajedničke predodžbe o vrijednostima i ciljevima, od kojih su živjela prošla stoljeća, za mnoge su postale dvojbene. Nedostaju vatrene ideje, velike perspektive budućnosti, posljednje vrijednosti kojima se čovjek može oduševiti i za koje se može žrtvovati. Šire se skepsa i rezignacija. Osobito mladi ljudi osjećaju užasnu prazninu. Produktivnost, potrošnja i blagostanje sami ni izdaleka ne rješavaju sve probleme. Čovjeku je doduše potreban kruh za život. Prava je sablazan da mnogi nemaju nikakvoga ili barem ne dovoljno kruha za život dok drugi imaju probleme koji su posljedica njihovoga preobilja. No čovjek ne živi od samoga kruha niti od samoga rada, od zabave i protesta. Čovjek je nešto više. Njemu treba ljubav, smisao i nada. On ne želi samo više posjedovati nego i više biti. Zato nas naša situacija tjera nanovo, izvornije i dublje razmišljati o razlogu i cilju čovjekova postojanja.


I. Vjerujem – pomozi mojoj nevjeri

3.

17

Religije i kritika religija

3.1 Odgovor religija Tisućljećima su religije davale ljudima odgovor na pitanje o smislu njihovoga života. Taj odgovor nije u prvome redu teorija. On dolazi do izražaja u cjelokupnome životu, u obredima i običajima, u molitvama i pjesmama, u pričama, simbolima, slikama, slavljima, umjetničkim djelima i službama. On se odražava u cjelokupnome oblikovanju života, u ćudorednosti i pravu naroda te prati cjelokupan život pojedinca od rođenja do smrti. Po sebi postoje vrlo različite religije. Uz arhaične plemenske religije, kakve do danas nalazimo npr. u Africi, postoje i velike religije koje su proizašle iz visokih kultura (hinduizam, budizam, konfucijanizam). One su nastale otprilike u isto vrijeme kad i Stari zavjet, osobito u Aziji, gdje još i danas žive. Druge velike religije, kao religija Inka u Americi, bile su uništene. Jedina velika poslijekršćanska religija jest islam, koju susrećemo prije svega u sjevernoj Africi i jugozapadnoj Aziji. Preko stranih radnika, stranih studenata i dr. te su religije danas zastupane i na našemu području. Ma koliko različite religije bile, one se slažu u jednoj zajedničkoj bri- 34-35; zi: shvaćaju ozbiljno da je čovjek samome sebi pitanje na koje on sam 54-55; 68; 128-129 ne može dati nikakav odgovor. U religiji se čovjek osjeća puno više zahvaćen i nošen višom i obuhvatnijom stvarnošću, stvarnošću svetoga i božanskoga. Nju on susreće sa strahom i strahopoštovanjem, ali također s povjerenjem i naklonošću. Njoj je zahvalan za sve. To mu daje zaštitu, pomaže mu slaviti i svetkovati. Za religije čovjek i vidljivi svijet nisu jedina stvarnost. Svijet i čovjek pripadaju u jednu opsežniju povezanost života i stvarnosti. Vidljivi je svijet stvaran samo svojim sudioništvom u nevidljivome svijetu svetoga i božanskoga. Religiozne priče i simbolične radnje imaju službu posadašnjenja toga skrivenog uzroka svega postojanja. Često su dakako religije također iskrivile sliku Boga i pridale joj masku demonskoga. Umjesto radost i nadu, one su često ljudima utjeravale strah i činile ih neslobodnima. Ipak su ljudi nalazili u religioznim obredima kroz tisuće godina snagu prihvaćanja radosti i boli, dobra i


18

Prvi dio  BOG OTAC

zla, života i smrti. Još i danas religije daju milijunima ljudi smisao i oslonac, uzrok i cilj njihovu životu. 3.2 Moderna kritika religije Već je u prošlosti često bivalo ljudi koji su postavljali u pitanje vjeru u bogove i kritizirali religioznu praksu. Od vremena prosvjetiteljstva u 18. stoljeću kritika religije uvelike se zaoštrila. Do ateizma kao masovnog fenomena i do nastojanja izgradnje društvenoga života na religioznoneutralnoj ili uopće ateističkoj podlozi došlo se je tek krajem prošloga stoljeća. Taj ateizam masa pripada danas među najozbiljnije činjenice. Kod toga nije riječ samo o ateizmu drugih nego također o ateizmu u vlastitome srcu. Ako smo iskreni, moramo priznati i mi kršćani kako i nas tišti iskustvo odsutnosti Božje, da često razabiremo još samo njegovu šutnju, da Boga u profanosti naše svagdašnje stvarnosti jedva još uspijevamo iskusiti. I mi također živimo dalje kao da Boga nema. Nije li on i za nas često praktički mrtav? Bilo je mnogovrsnih uzroka koji su doveli do takve situacije. Na prvom 85-87 je mjestu propadanje antičke i srednjovjekovne slike svijeta, koja se nalazi također u Bibliji. Od vremena Kopernika i Keplera znamo da zemlja nije kozmičko središte svijeta oko kojega se sve okreće. Darwin je u prošlome stoljeću razvio znanost o evoluciji života, također ljudskoga života. Time je dotadašnja predodžba o Božjemu neposrednom stvaranju čovjeka za mnoge bila uzdrmana. Freud je otkrio dubinsku svijest kod čovjeka. Time su se ponovno postavile u pitanje sloboda i odgovornost čovjeka. Moderne su znanosti sve više vjerovale da mogu objasniti svijet bez Boga. Izgledalo je da je Bog postao nepotreban, a religija u međuvremenu jedan zastarjeli stupanj ljudske svijesti. Tako je čovjek povjerovao da je postao zreo da bi mogao objasniti svijet iz sebe samoga i oblikovati ga. U kritici religije mislio je sada zreli čovjek da će moći objasniti također vjeru u Boga, i to kao sliku želje i ispunjenje želje (L. Feuerbach, S. Freud), kao izraz za opravdavanje zloga svijeta, kao varljivu utjehu i opijum naroda (K. Marx), kao znak mržnje na život (F. Nietzsche). Ako se Boga tako shvaća, tada on ne samo da je suvišan nego je također


I. Vjerujem – pomozi mojoj nevjeri

19

onaj koji koči samoostvarenje čovjeka i shvaćanje njegove odgovornosti u svijetu. I tako je Bog proglašen mrtvim (F. Nietzsche ) ne samo u ime znanosti nego također u ime čovjeka i njegove slobode. Moderni ateizam ima puno lica. Postoji uvijek jednako borbeni ateizam, koji bi htio iskorijeniti religiju. Pri tome se ne služi samo duhovnim razračunavanjem nego također sredstvima tlačenja, diskriminacije i progona. S druge strane, u našim zapadnim društvima susrećemo se s indiferentnim ateizmom. U njemu se izražava neka malaksalost i ravnodušnost tako da se on više ne bori otvoreno protiv religije. Vjera u Boga za njega je zastarjela. On misli da će posljednji ostaci religije izumrijeti sami od sebe. Postoji i plitki ateizam, koji prihvaća samo ono što se može dokučiti osjetilima i dokazati razumom. Uz te, postoji i ateizam slobode i oslobođenja čovjeka od ovisnosti svih vrsta, 229-230 također oslobođenja od svemogućega Boga koji je nadmoćniji od nas i od religioznoga »sustava« koji ograničava slobodu i ugnjetava život. Najvažniji je ateizam onaj koji je zatečen iskustvom zla u svijetu. On 116-118 protestira protiv Boga koji bi trebao biti sveznajući, svemogući i dobar, a ipak dopušta svu tu besmislenu patnju. Pitanje »Zašto patim?« za mnoge važi kao stijena ateizma (G. Büchner). Na kraju postoji još skeptički i kritički ateizam, koji je suzdržljiv prema svim posljednjim odgovorima. Za njega su religiozna pitanja bez odgovora i zato besmislena. Po njemu se o Bogu može samo šutjeti. (O pitanjima modernog 27 ateizma usp. GS 19–20). 3.3 Religiozna obnova Što mi trebamo reći o svemu tome? Prije svega: moderni ateizam mora biti religijama, osobito kršćanstvu u području kojega je nastao ateizam, povod za jedan iscrpni ispit savjesti. Ateizam je također kritička reakcija na krivo shvaćenu sliku o Bogu i na nepotpunu i nesavršenu realizaciju 54 vjere u Boga u moralnome i društvenome životu. Vodile su se često borbe u ime Boga protiv znanstvenih dostignuća, vodili su se ratovi, štitile nepravedne prilike, prisilnim mjerama prezirala se sloboda ili zlorabila religija da bi se čovjeka učinilo poslušnim. Ateizam može imati, dakle,


II. ROĐEN OD DJEVICE MARIJE

1.

Marija spada u evanđelje

Evanđelje nam svjedoči o Mariji kao majci Isusovoj. Nju je Bog izabrao za majku svojemu Sinu. Zbog toga je Crkva priznaje Majkom Božjom i našom majkom. No ipak mnogi kršćani danas imaju velike poteškoće s izjavom Vjerovanja »rođen od Djevice Marije«. Poteškoće se ne odnose samo na mnogima teško razumljivo, ili uopće nerazumljivo, djevičansko rođenje Isusovo od Marije nego se u načelu još više tiču stvarnosti da se Marija uopće pojavljuje u Vjerovanju. Osobito se evangelici boje da bi štovanje Marije moglo potamniti vjeru u Isusa Krista, posrednika između Boga i ljudi. U stvarnosti se ne može poreći da je bilo i da ima pretjerivanja u pobožnosti Mariji. Ali postoje također uskogrudnosti i zakidanja koja ne zapažaju da Marija spada u Vjerovanje Crkve zato što ona spada u evanđelje, kao što nam o tome svjedoči Sveto pismo. Trebamo poći od te biblijske slike o Mariji. Na njoj se mora uvijek inspirirati prava pobožnost Mariji i po njoj se kritički mjeriti. Sveto pismo spominje Mariju prije svega zbog toga što je ona Isusova ljudska majka. Hebrejski se ona zove Mirjam. Ona je žena koja potječe od jednostavnoga naroda, koja se zajedno sa svojim narodom nada dolasku Spasitelja iz kuće Davidove. U času ispunjenja (te nade) ona izgovara svoj vjernički »Da« i time se spremno stavlja u službu spasenja i nade svojega naroda (usp. Lk 1,38). Svjedočanstvo Novoga zavjeta o Mariji ne ograničuje se samo na povijesti djetinjstva kod Mateja i Luke. Mariju susrećemo također za vrijeme Isusova zemaljskog života (usp. Mk 3,20–21; Lk 11,27–28; Iv 2,1–12). Ovdje je ona ta koja traži i pita, koja ne ostaje pošteđena ni od teških razočaranja. I ona će poći putem


II. Rođen od Djevice Marije

151

križa. Ali ona se drži svoga prvotnoga »Da« u vjeri i stoji, zajedno s učenikom kojega je Isus ljubio, pod križem (usp. Iv 19,25–27). Zbog toga nju slavimo kao Majku boli. Naposljetku je susrećemo još jedanput u središtu prvotne zajednice u Jeruzalemu u molitvi za dolazak Duha Svetoga (usp. Dj 1,14). Ovo spominjanje Marije u Novome zavjetu možemo razumjeti samo ako vidimo da Marija pripada u dugu povijest velikih likova žena u Starome zavjetu. Na samome početku stoji lik Eve: stvorena na sliku Bož- 127; 166 ju, ona je jednaka muškarcu te je zajedno s njime pozvana predstavljati Božju moć u stvaranju. No umjesto da bude Adamova pomoćnica, ona postaje njegovom suzavodnicom. Usprkos tome vrijedi za nju obećanje da će biti majka svih živih (usp. Post 3,20). Ovo se obećanje nastavlja. Sari se, na temelju obećanja, u njezinoj dubokoj starosti poklanja sin Izak (usp. Post 18,10–14). Slično se događa kod rođenja Samsona (usp. Suci 13) i Aninoga Samuela (usp. 1 Sam 1). U svim tim povijestima Bog poklanja, protiv svih ljudskih očekivanja i nadanja, uvijek novi život da bi time obistinio svoje obećanje. Bog izabire ono što je slabo i nemoćno da postidi ono što je jako (usp. 1 Kor 1,27). Zbog toga on u teškim situacijama izraelskoga naroda poziva žene da budu izraelske spasiteljice: Deboru, Juditu i Esteru. U toj povijesti obećanja Marija posjeduje jedinstveno mjesto. Ona se nalazi na mjestu gdje to obećanje dolazi do svoje punine. Njezino je mjesto u punini vremena kada je Bog poslao svojega Sina, »rođena od žene« (Gal 4,4). Ovoj zadaći Marija govori svoj vjernički »Da« (usp. Lk 1,38). Time je ona prava Abrahamova kći za koju vrijede riječi: »Blažena ti što povjerova« (Lk 1,45). Zbog toga će ona kod navještenja Isusova rođenja biti oslovljena istim riječima – kao u Starome zavjetu Izrael – Kćer sionska: »Raduj se« (Lk 1,28), »Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska!« (Sef 3,14; usp. Jl 2,23; Zah 9,9). Marija je dakle Kćer sionska, Izraelova predstavnica u času ispunjenja njegove nade. Sama Marija sažima novozavjetno ispunjenje starozavjetnoga obećanja u pohvalnoj pjesmi koju prema latinskoj početnoj riječi nazivamo Magnificat (Veliča) (usp. Lk 1,46–55). Pjesma je puna osvrtanja, aluzije


152

Drugi dio  ISUS KRIST

na tekstove Staroga zavjeta i prije svega podsjeća na Aninu zahvalnu pjesmu nakon rođenja Samuela (usp. 1 Sam 2,1–10). U ovoj se pjesmi Marija pokazuje kao proročica koja stoji pored odnosno iznad velikih žena i muževa iz povijesti njezinoga naroda. Marija zna kao i oni da samo Bogu pripadaju štovanje i čast, slava i zahvalnost. Zbog toga ona objavljuje promjenu vrijednosti svih zemaljskih vrednota. »Zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne; gladne nasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku« (Lk 1,52–53). Ovom zahvalnom pjesmom, koja je posve obilježena duhom Staroga zavjeta, Marija u isto vrijeme pretječe evanđelje Novoga zavjeta, prije svega Govor na gori o blaženstvima za siromašne, malene, tugujuće i proganjane. Svim svojim bićem ona svjedoči evanđelje Isusa Krista: prvi će biti posljednji, a posljednji prvi (usp. Mk 10,31). Nije uzalud pjesma Veliča postala dio odnosno vrhunac svakodnevne svečane službe molitve u Crkvi (vespere-večernja). Time je Marija predstavnica pohvale koju Crkva duguje Bogu na temelju njegovih povijesnih velikih djela. Tako je Marija veliki uzor i praslika kršanskoga vjerovanja. Ona je uzor adventske nade, vjerničkoga potpunoga predanja i služenja iz duha ljubavi. Ona je praslika čovjeka koji osluškuje Božju riječ i Bogu se moli. Ona čuva i prosuđuje u svojemu srcu ono što je od Boga čula i vidjela (usp. Lk 2,19.51). No u svojoj vjeri Marija ostaje ona koja se pita i traži. Ona je bogata bolima, Majka boli (Gospa žalosna) koja se pod križem povezuje sa žrtvom svojega Sina. Napokon je ona siromašna, ponizna službenica Gospodnja. Sve ovo o Mariji mogu zajednički reći i katolički i evangelički kršćani. Evangelički katekizam za odrasle piše pod naslovom »Marija spada u evanđelje«: »Marija nije samo ’katolička’; ona je također ’evagelička’. Protestanti to lako zaboravljaju. Ali Marija je Isusova majka, njemu bliža od najbližih učenika. S kakvom ljudskošću Novi zavjet ocrtava tu blizinu, ne prešućujući Marijino odstojanje od Isusa! Jedan primjer toga odstojanja nalazi se upravo kod Luke koji tako puno govori o Mariji. Tu kaže jedna žena iz mnoštva Isusu: ’Blago utrobi koja te nosila i prsima koje si sisao!’ On odvrati: ’Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!’ (Lk 11, 27–28). No ne vrijedi li upravo to za Mariju? Ona je ocrtana kao primjerna slušateljica riječi Božje, kao službenica Gospodnja koja Božjoj volji kaže da, kao milosti puna koja sama od sebe nije ništa, ali je sve po Božjoj dobroti. Tako je Marija praslika ljudi koji se otvaraju Bogu i dopuštaju da ih on daruje. Ona je praslika zajedništva vjernika, Crkve« (str. 392–393).


II. Rođen od Djevice Marije

153

Katolička Crkva vidi u ovim zajedničkim izjavama o Mariji plodonosni biblijski temelj svoga slavljenja Marije i svojih dogmatskih izjava o Mariji. Tu nije riječ o divljim izraslinama i izoliranim daljnjim oblikovanjima jedne, kako bi se moglo činiti, skromne biblijske polazne točke. Ako se, naime, promatra novozavjetne izjave u cjelini povijesti spasenja, onda je razumljivo da je crkvena tradicija ocrtala Mariju kao tip, tj. prasliku Crkve (usp. LG 53; 63). Po svojoj vjeri i svojoj povezanosti s Isusom Kristom Marija je zorna slika čovjeka kojega je Krist otkupio. Ona na jedinstven način utjelovljuje ono što znače Crkva i Krist. Tako Marija nije samo sjajan primjer Crkve nego je i njezina praslika. Ona stoji ispred Crkve i tek je ona omogućava (tj. nastajanje Crkve). Jer po svojemu »Da«, koje ona izgovara kao prva i u ime svih, ona postaje ulazna Božja vrata u svijet. Zbog toga crkveni oci nazivaju Mariju nova Eva koja je »po svojoj poslušnosti postala uzrok spasenja sebe i cijeloga ljudskog roda. Tako se razvezao čvor Evine neposlušnosti Marijinom poslušnošću« (Irenej Lionski). S ovim izjavama ne smije se izbrisati ništa od onoga (od vjere) da je samo Isus Krist spasenje svih ljudi. Marija je samo ponizna službenica. Nju je Krist otkupio kao i sve nas. Ali Bog želi u svome djelu otkupljenja slobodno »Da« svojega stvorenja. Fiat – Neka bude, Marijina riječ »Da«, njezino »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj« (Lk 1,38) izražava na programatičan način: Bog želi s ljudima stvoriti Savez, s njima stupiti u dijalog i njima pokloniti svoje zajedništvo i prijateljstvo. Marijino prihvaćanje spasenja, što ga je Bog na milostan način omogućio, zbog toga je bitni trenutak u događanju spasenja. Marija i njezin »Da« na konstitutivan način ulaze u dovršenje povijesti spasenja. Bez Marije ne može se uvidjeti puni smisao koji sadržava vjera u Krista. Kad bi Marija bila izbrisana iz evanđelja, tada bi ono što je ljudsko postalo samo pokrivanje Boga koji djeluje i govori u povijesti. Nasuprot tome u Mariji se vidi dostojanstvo stvorenja pred Bogom. Drugi vatikanski sabor zbog toga s pravom kaže: »A jer je Marija, najdublje ušla u povijest spasenja te na neki način u sebi ujedinjuje i


Drugi dio  ISUS KRIST

154

odražava najveća načela vjere...« (LG 65). U Mariji se otkriva tko je Isus Krist i što ona nama znači kao spasenje i nada. To je njezina veličina i njezina poniznost. 2.

Marija, majka Gospodinova

2.1 Marija, Majka Božja Mnoga nam mjesta Novoga zavjeta svjedoče da je Marija majka Isusova (usp. Mt 1,18; 2,11.13.20; 12,46; 13,55; Iv 2,1; Dj 1,14). Božićna povijest govori nam vrlo jasno da je Marija nosila Isusa pod svojim srcem devet mjeseci kao svaka druga majka i da ga je rodila kad je došlo njezino vrijeme (usp. Lk 2,5–7). Time se podrazumijeva više nego fizičko majčinstvo i posve privatni odnos između Isusa i nje. Ona nije samo tjelesno majka Gospodinova; njezinome majčinstvu bitno pripada njezina vjera. Prije nego što je, naime, Isusa začela na tjelesan način, primila ga je i začela u vjeri. Za nju ne vrijede samo riječi: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao« nego još više: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je« (Lk 11,27–28; usp. 8,21). Tako je već Elizabeta slavila Mariju kao vjernicu: »Blažena ti što povjerova...« (Lk 1,45). Po svojemu »Da« Marija je kao majka Isusova u isto vrijeme lik povijesti spasenja. Zbog toga joj Luka daje počasni naziv majka Gospodinova (usp. Lk 1,43). Lukina povijest navještenja govori nam još točnije što znači ovo majčinstvo: ne samo majka Isusova i majka Gospodinova nego majka Sina Božjega. »Duh Sveti sići će na te... sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji« (Lk 1,35; usp. Gal 4,4). U ovoj se izjavi može naći podudaranje sa starozavjetnim govorom o slavi Božjoj koja je išla pred Izraelom u liku svijetlećega oblaka (usp. Izl 13,21), koja je sebi uzela prebivanje u sredini Izraela, u svetome Šatoru (usp. Izl 40,34). Oblak je ovdje simbol svemoćne Božje prisutnosti usred svoga naroda. Ako je Marija po Novome zavjetu zasjenjena Duhom Božjim, onda je ona novi stan Božji, novi šator Saveza u kojemu je Božja riječ sebi podigla stan među nama (usp. Iv 1,14).


II. Rođen od Djevice Marije

155

Polazeći od ovakvih biblijskih izjava Crkva je na trećemu sveopćemu saboru, Efeškome saboru (431.), mogla naučavati: Marija je Majka Bož- 148 ja. Ova je vjeroispovijed zajednička svim kršćanima. I reformatori 16. stoljeća držali su se čvrsto toga. Naravno da se izraz Majka Božja ne smije krivo shvatiti. Samo je po sebi razumljivo da Marija nije rodila Boga kao Boga. To ne bi bilo evanđelje nego čista mitologija, gdje se često govori o nekome ženskom principu u božanstvu ili katkad o kvaternitetu (četverome božanstvu). Kao što se u Bibliji svjedoči i kao što Crkva vjeruje, Marija je i ostaje stvorenje! Ona nije rodila Boga kao Boga, nego Isusa Krista po njegovoj ljudskosti koja je bitno povezana s božanstvom. Tako je ispovijed vjere u Božje majčinstvo naposljetku ispovijest u Isusa Krista koji je u jednoj osobi pravi Bog i pravi čovjek. Kad Crkva slavi 148-149 Mariju kao Majku Božju, time ona želi proslaviti Isusa Krista koji je u osobi jedan posrednik između Boga i ljudi. 2.2 Marija, naša majka Počasni naslov »Majka Božja« prvi put susrećemo u molitvi koja potječe već iz otprilike 300. godine. Ovu molitvu molimo i danas u nešto produženome obliku: »Pod Tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibelji izbavi vazda, Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Odvjetnice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči!« Ova molitva na lijep način izražava: Kao Majka Božja Marija je također naša majka. Kao naša majka ona nema nikakvu drugu zadaću nego nas voditi Isusu Kristu, svojemu Sinu. Jer kao majka Isusa Krista ona predstavlja vrata spasenja za sve koji pripadaju Isusu Kristu. Ona je majka udova tijela Kristova kojemu je glava Isus Krist (usp. LG 53). Tako ona 247-249 majčinskom ljubavlju vodi brigu za braću i sestre svojega Sina koji još putuju i izloženi su pogibeljima i opasnostima. Zato se ona »u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Braniteljica, Pomoćnica, Posrednica« (LG 62).


Drugi dio  ISUS KRIST

156

Ovo uvjerenje o zagovoru, pomoći i potpori Marije ne može se uopće izbrisati iz molitvenoga blaga Crkve. To pokazuje prije svega kraj molitve »Zdravo Marijo«, najpoznatije od svih molitava Mariji: »Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše.« Ono što je u katoličkoj tradiciji molitve i pjesama potpuno razumljivo, kod reformiranih kršćana nailazi na protivljenje. Protestantski kršćani 257; 277 mogu Mariju (i svece uopće) potpuno u vjeri častiti kao primjere. Ali oni odbijaju njih moliti za zagovor i pomoć (usp. CA 21). Po katoličkome shvaćanju takvo se zazivanje u biti mora razlikovati od štovanja koje pripada samo i jedino Bogu i nikada ni jednome stvorenju, dakle niti Mariji (usp. LG 66). Zazivanje također ne znači da istinu o Isusu Kristu kao jedinome posredniku spasenja (usp. 1 Tim 2,5–6) time niječemo ili makar samo potamnjujemo. Već je sv. Ambrozije rekao da čašćenje Marije ništa ne oduzima dostojanstvu i djelotvornosti jednoga posrednika i niti što njoj pridodaje. Čašćenje Marije ovisi naime potpuno o činu otkupljenja Isusa Krista i crpi iz njegove djelatne moći 276-278 (usp. LG 61–62). Ono proistječe iz toga što su svi udovi tijela Kristovoga solidarni međusobno. »Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi« (1 Kor 12,26). Po katoličkome shvaćanju pouzdanje u zagovorničko posredništvo Marijino izražava na poseban način otajstvo da se Bog služi pojedinim ljudima da bi drugim ljudima darovao spasenje. Tako je u Mariji proslavljen ljudski rod u cjelini. Da bi dala izražaj čašćenju i povjerenju u Marijin zagovor, katolička pobožnost rabi mnogovrsne nazive za Mariju. Uz već naznačene: Majka, Zagovornica, Pomoćnica, Posrednica, postoje mnogi nazivi koji su često pretjerani i za nekatoličke kršćane lako krivo shvaćeni i izazovni, ali koji, shvaćeni u cjelini, mogu imati potpuno ispravan smisao. To prije svega vrijedi za naziv »Posrednica milosti«. S tom oznakom ni u kome slučaju ne smije se isključiti ili pak samo zasjeniti da je Isus Krist jedini posrednik. Prije svega mora se izraziti da je Marija svojim »Da« prihvatila za sve, u svojoj zamjeničkoj ulozi, dolazak toga posrednika svih milosti i da ona neprestano prati Isusovo posredovanje spasenja svojim zagovorom. – Da bi se moglo izreći da Marija premašuje sve druge svece puninom milosti, nju se zazivlje i časti kao Kraljicu neba. To se najviše vidi u pjesmi »Salve Regina« (»Zdravo Kraljice«):


II. Rođen od Djevice Marije

157

»Zdravo, Kraljice, majko milosrđa« (11. stoljeće) ili u pjesmi »Regina coeli« (»Kraljice neba«): »Kraljice neba, raduj se« (12. stoljeće). – Da bi se naposljetku izrazilo jedinstvenu ulogu Marije kao praslike Crkve koja je dokazana u povijesti spasenja, Mariju se ne naziva samo majkom kršćana nego i majkom Crkve. Kod ovih i mnogih drugih oblika čašćenja Marije treba paziti na opomenu koju je papa Pavao VI. uputio Crkvi u svome apostolskom pismu o čašćenju Marije (1974.). Papa je zahtijevao obnovu štovanja Marije koja, biblijski fundirana, trinitarno i kristološki oblikovana, bez nekih odbijanja uzima u obzir one koji drugačije vjeruju i koja odgovara obliku izražavanja dotičnoga vremena i kulture. On s Drugim vatikanskim saborom (usp. LG 67) izrijekom odvraća od krivih oblika pobožnosti prema Mariji koji prelaze granicu pravoga učenja, koji su lakovjerni i radoznali s obzirom na najnovija izvješća o čudima, koji se troše više u izvanjskome prakticiranju ili prelaze u površnu sentimentalnost. Posljednji cilj svakoga čašćenja Marije mora biti slavljenje Boga i pokršćanjenje života. U tome je pogledu katolička pobožnost prema Mariji donijela bogat plod.

3.

Djevica Marija

3.1 Jedna teška povijesna stvarnost Rečenica iz Vjerovanja »rođen od Djevice Marije« sadrži biblijski temelj. Obje povijesti djetinjstva kod Mateja (usp. 1,18–25) i Luke (usp. 1,26–38) skrivaju ove izjave. Po Lukinoj povijesti navještenja Marija pita anđela koji naviješta Emanuelovo postanje čovjekom u njezinome krilu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« (Lk 1,34). Time se misli: »budući da ja ne živim ni s jednim mužem u bračnoj zajednici«. Anđelov odgovor označuje Kristovo začeće u Mariji kao stvoriteljsko čudesno djelo Duha Božjega: »Bogu ništa nije nemoguće« (Lk 1,37). Još je jasnije Matejevo izvješće. Anđeo objašnjava Josipu, zaručniku Marijinome, u snu kako će se zbiti njezino majčinstvo: »Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga« (Mt 1,20). U tome Matej prepoznaje ispunjenje starozavjetnoga obećanja koje on citira prema grčkome prijevodu: »Evo, začet će djevica i roditi sina« (Iz 7,14). Koliko je god u oba ova teksta jasno dokazana vjeroispovijed u Isusovo djevičansko rođenje, toliko ona danas stvara poteškoće ako objašnjavamo biblijske tekstove uz pomoć 45-46 modernih povijesno-kritičkih metoda. Spomenimo tri takve povijesne poteškoće: 1. Matejevi i Lukini tekstovi nisu nikakva povijesna izvješća u našemu današnjem smislu. Također ih se ne može odbaciti kao nepovijesne priče ili legende, nego ih se prije svega treba shvatiti kao pobožne poučne pripovijesti (hagada) koje prepričavaju staro-


228

Treći dio  DJELO DUHA SVETOGA

Sve to pokazuje: Kao što kršćanski shvaćeno oslobođenje ne može biti ograničeno na političko oslobođenje tako se pod njim ipak ne podrazumijeva niti čisto unutrašnje uvjerenje niti posve privatna praksa. 15-16 Ono ima političku dimenziju te nužno uključuje zalaganje za pravednost, mir, slobodu i istinu. Kršćanin se mora zauzimati za red u privatnom i javnom životu, u kojemu – shvaćenom u općenitome smislu – milost nije nikakva prazna riječ. Sve to ne smije biti krivo shvaćeno u nekome zanesenjačkom smislu. Sa svime time mi ne možemo izgraditi kraljevstvo Božje; ono je Božji čin. Dakako da Bog želi djelovati među nama i kroz nas. Tako poruka o kraljevstvu Božjemu zaista ne dokazuje nikakvu utopiju unutar svijeta nego konačnu nadu. No ona želi i treba postati znakovito konkretna već u ovome svijetu. Naime, mi možemo snagom Duha Svetoga i njegovom slobodom uspostaviti znakove dolazećega kraljevstva Božjega i dopustiti da već sada u ovome svijetu zasja Božja vladavina u djelomičnome obliku i sjenovitim predradnjama. Naravno da promjena vanjskih odnosa malo koristi ako se ne mijenjaju i srca ljudi. Dok god odnosi, promatrajući ljudski, potiskuju svu nadu i rađaju egoistične i nasilničke stavove i čine, ljudska se srca jedva mogu mijenjati. Svako ili-ili ovdje je na krivome mjestu. U kršćanski shvaćenome spasenju riječ je o čitavome čovjeku i cijelome svijetu. Ovo se cjelokupno oslobođenje konkretno događa tako što je čovjek pozvan izići iz moći grijeha i ući u novu životnu vezu, u zajedništvo vjernika i otkupljenih, te tako što on postaje ud u Crkvi (tj. član Crkve). Tako je to veliki znak Božjega spasenja u svijetu.


II. CRKVA KAO SAKRAMENT DUHA

1.

Teškoće s Crkvom

Na pitanje o mjestu Duha Svetoga, Vjerovanje Crkve odgovara izjavom: »Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.« Crkva ispovijeda, dakle, da u njoj i kroz nju Duh Isusa Krista djeluje dalje u povijesti. Ona vjeruje da je ona mjesto, upravo sakrament, tj. znak i oruđe djelovanja Duha Svetoga. Gotovo ni jedna druga izjava vjere ne izaziva tako puno nerazumijevanja, protivljenja, pa čak i neprijateljstva, kao ova. Također mnogi katolici praktikanti imaju teškoća s Crkvom. Nije mali broj onih koji kažu: »Isus da, Crkva ne!« Glavni prigovor protiv Crkve glasi: ona je u svojoj povijesti izdala prvotnu Isusovu poruku. Jer je Isus – tako prigovaraju – bio siromašan i zalagao se za siromašne; nasuprot tome Crkva je bogata, paktira s bogatima i moćnima i zatajila je pred socijalnim pitanjima. Isus je propovijedao ljubav sve do ljubavi prema neprijateljima; nasuprot tome Crkva je netolerantna i progoni, kao što to prije svega pokazuje inkvizicija, svoje neprijatelje s brutalnom okrutnošću. Isus je pozvao ljude na nasljedovanje, prije svega u praktičnome djelu ljubavi; nasuprot tome Crkva zahtijeva poslušnost nepogrešivim dogmama. Isus se ponašao prostodušno, otvoreno i s puno razumijevanja prema ženama; nasuprot tome Crkva je snizila vrijednost žene i proklela seksualnost, ne priuštava čovjeku sreću i tješi ga onostranošću. Za druge je opet Crkva duhovno, kulturno i znanstveno zaostala i konačno nadmašena. Što bi trebao reći katolički kršćanin na ovaj »registar grijeha«? On ne treba ništa uljepšavati niti prikrivati. Upravo Crkva, koja naviješta oproštenje grijeha, može, s pouzdanjem u Božje praštanje, ispovijedati svoje vlastite grijehe kao papa Hadrijan VI. u njemačkom parlamentu u Nürnbergu (1522./1523.) ili papa Pavao VI. za vrijeme Drugoga vatikanskog sabora (1962.–1965,). Kršćanin, dakle, ne treba nijekati tamne strane povijesti Crkve. No on smije sa svom skromnošću podsjećati također na svijetle stranice: na Crkvu mučenika koji su se suprotstavljali moćnicima, na Crkvu svetaca koji su živjeli evanđelje na herojski način, na svjedoke do sadašnjih dana: otac Maksimilijan Kolbe, Majka Terezija i mnogi drugi, na djela karitativne ljubavi kojih je bilo u svim vremenima, a danas prije svega u služenju siromašnima Trećega svijeta, na doprinos Crkve za mir, kako u


Treći dio  DJELO DUHA SVETOGA

230

srednjemu vijeku tako i u sadašnjosti, na doprinos kršćanstva priznavanju jedinstvenoga dostojanstva osobe, dostojanstva žene i slobode savjesti. Pustimo samo za trenutak na stranu Crkvu u povijesti naše zapadne kulture i pitajmo se što tada još preostaje. Pustimo po strani socijalna i karitativna uređenja Crkava u našemu sadašnjem društvu i pitajmo se kako bi sve to tada izgledalo. Time još uopće nije rečeno ono najvažnije. 40 Prije svega Crkva je do danas budno čuvala sjećanje na Isusa Krista. Bez nje ne bi bilo nikakvog evanđelja i nikakvog Svetoga pisma. Bez nje mi ne bismo ništa znali o Isusu Kristu i o nadi koju nam je on donio.

Niti jednostrana polemika niti jednostrana apologetika ne mogu opravdati Crkvu. Ipak se svijetla i tamna strana Crkve u njezinoj povijesti i sadašnjosti ne mogu izjednačavati. Posljednji odlučujući sud kršćanina o Crkvi može se stvoriti samo u vjeri. Ne kaže se uzalud u ispovijesti vjere: »Vjerujem u Crkvu.« Crkva je, dakle, uključena u naše 244 vjerovanje u Božje spasenje po Isusu Kristu u Duhu Svetome. Ona je na koncu stvarnost vjerovanja. Vjernik ispovijeda da je Božji Duh na djelu u potpuno vidljivom i katkad posve bijednom liku Crkve u provizor257-258 nom tijeku povijesti i slabostima grijeha. Vjernik, dakle, ne poriče ništa i ne isključuje ništa od onoga što je u Crkvi vidljivo i što treba uvijek pročišćavati i obnavljati. No ipak on vidi u vidljivoj stvarnosti Crkve jednu dublju i obuhvatniju stvarnost na djelu. Tako za Crkvu u jačoj mjeri vrijedi ono što apostol Pavao kaže za samoga sebe: Ona nosi blago Isusa Krista u zemljanim posudama da bi bilo jasno da izvanredna snaga dolazi od Boga, a ne od nas (usp. 2 Kor 4,7). 2.

Crkva u Božjoj povijesti s ljudima

2.1 Crkva u povijesti spasenja Početak Crkve dosiže do u početke povijesti čovječanstva. Bog poziva i posvećuje čovjeka, ali ne kao izoliranoga pojedinca, nego kao biće koje je vezano na zajednicu te samo u zajednici može naći svoje ispunjenje (usp. LG 9; GS 32). Nitko ne može sam vjerovati i sam biti kršćanin; nitko ne može samome sebi očitovati evanđelje. Svatko je upućen na druge koji će mu svjedočiti vjeru te ga nositi i podržavati u njegovoj vjeri. Svatko je uvršten u veliki lanac vjernika i u zajedništvo vjernika omeđeno


II. Crkva kao sakrament Duha

231

vremenom i prostorom. Tako Bog od samoga početka nije pozvao ljude kao pojedinačne raspršene vjerničke duše, već je sakupio jedan narod koji se brine i pomaže svakome pojedinome (članu) i u kojemu svaki član pomaže druge. Okupljanje naroda Božjega predoznačeno je od početka svijeta. Ono započinje u trenutku kad je grijeh razrušio zajedništvo s Bogom i među ljudima. Okupljanje naroda Božjega tako reći je Božja protuakcija kaosu koji je uzrokovao grijeh. Ono započinje, prema uvjerenju crkvenih otaca, već s pravednim Abelom i tajnovito se događa kod svih naroda (usp. LG 2; 13; 16). »U svako je vrijeme i u svakom narodu Bogu mio tko ga se god boji i čini pravednost (usp. Dj 10,35)« (LG 9). Pripremanje i javna povijest okupljanja naroda Božjega započinje s pozivom Abrahama kojemu je Bog dao obećanje da će biti praotac velikog naroda (usp. Post 12,2; 15,5–6). Prava priprema započinje izabranjem Izraela za narod kao Božje vlasništvo (usp. Izl 19,5–6; Pnz 7,6). Svojim izabranjem Izrael treba biti znak za okupljanje svih naroda na kraju vremena (usp. Iz 2,1–5; Mih 4,1–4). Ali već proroci optužuju Izraela, jer je raskinuo Savez i postao bludnicom (usp. Hoš 1; Iz 1,2–4; Jr 2 i dr.). Oni naviještaju jedan novi Savez u kojemu će Bog sebi izabrati novi narod (usp. Jr 31,31–34). Isus se nadovezuje na to obećanje. Čitavo njegovo naviještanje i sve 134-143 njegovo nastupanje stoje u horizontu kraljevstva Božjega. S tom porukom on uvodi konačno okupljanje Izraela. Taj je pokret okupljanja temelj za Crkvu. To se jasno vidi osobito kod toga da je on iz širega kruga svojih učenika izabrao Dvanaestoricu u svoje uže zajedništvo i 266; dao im, na poseban način, udjela u svojemu poslanju naviještanja (usp. 337-338 Mk 3,13–19; 6,6b–13). Broj dvanaest nije naime slučajan. Dvanestorica trebaju predstavljati dvanaest plemena Izraelovih (usp. Mt 19,28; Lk 22,30). Stoga su Dvanaestorica također kamen temeljac novoga Jeruzalema (usp. Otk 21,12–14). Osim toga Isus u zajedničkim blagovanjima koja slavi sa svojima daje predokus nebeskoga zajedničkog blagovanja koje će se dogoditi na kraju vremena. To se osobito događa kod posljednje večere uvečer prije njegove smrti (usp. Mk 14,22–25 ). Euharistijska slavlja prvotne zajednice preuzimaju ova Isusova zajednička blagovanja


232

Treći dio  DJELO DUHA SVETOGA

i ostvaruju ih u novoj situaciji, nakon Isusove smrti i uskrsnuća, na novi način. Tako je Crkvu, njezino naviještanje, slavljenje euharistije, svu vlast apostolske službe osnovao već Isus dok je boravio na zemlji. 185-186 Svoje stvarno osnivanje Crkva izvodi iz križa i uskrsnuća Isusa Krista. Značenje križa kao utemeljenje Crkve dolazi do izražaja prije svega time da se u euharistijskim tekstovima govori o krvi Saveza (usp. Mk 14,24), odnosno o novom Savezu (usp. Lk 22,20; 1 Kor 11,25). Prema tome Kristova je smrt temelj novoga Saveza i naroda Božjega u novome Savezu. Ivanovo evanđelje kaže da Isus, koji je uzdignut na križ i zdesna Ocu, sve privlači k sebi (usp. Iv 12,32). Krv i voda koji teku iz otvorenoga boka razapetoga Isusa (usp. Iv 19,34) prema izlaganjima crkvenih otaca simboliziraju oba glavna sakramenta Crkve: krštenje i euharistiju. Tako se zajedno s crkvenim ocima može reći da je Crkva nastala iz Isusova ranjenoga boka (usp. SC 5). Križ ne smije biti odijeljen od uskrsnuća i njegova značenja za osnivanje Crkve. Uskrsni događaji ponovno okupljaju raspršenu zajednicu učenika. U isto vrijeme svjedoci su uskrsnuća dobili poslanje učiniti sve narode Isusovim učenicima i krstiti ih (usp. Mt 28,19–20). Napokon, osnivanje Crkve završava se izlijevanjem 201 Duha Svetoga na Duhove i nju se otvoreno naviješta kao novi narod Božji (okupljen) iz mnogih naroda na zemlji (usp. Dj 2; LG 2; 5). Duh Sveti je u isto vrijeme životni princip Crkve. Iz svega toga slijedi da Crkva nije doduše bila osnovana ili utemeljena Isusovom posebnom riječju ili posebnim činom. No Crkva je zasnovana u cjelini Božje povijesti s ljudima; ona izrasta iz cjelokupne dinamike povijesti spasenja. Zbog toga se može govoriti o stupnjevitom osnivanju Crkve: predoznačena (je) od početka svijeta, pripremana kroz povijest staroga naroda ustanovljenoga Savezom, utemeljena djelovanjem zemaljskoga Isusa, ostvarena Isusovim križem i uskrsnućem, objavljena izlijevanjem Duha Svetoga (usp. LG 5). Crkva koja je osnovana u cjelini Božje povijesti s ljudima koja se već 247 dogodila još je na putu k svojemu konačnome savršenstvu. Ona je hodočasnička Crkva koja u svojim sakramentima i ustanovama što još pripadaju ovome svijetu nosi obličje ovoga svijeta. Ona »sama boravi među stvorovima koji sve dosad uzdišu i trpe porođajne boli te očekuju objavljenje


II. Crkva kao sakrament Duha

233

djece Božje (usp. Rim 8,19–22)« (LG 48). Ali u Crkvi su već djelotvorne snage dolazećega kraljevstva Božjega. Osobito u liturgijskome slavlju mi unaprijed, sada već, kušamo konačnu proslavu Boga (usp. LG 50–51; SC 8). Ipak Crkva još nije kraljevstvo Božje. Ona više ima udjela u liku Krista kao sluge: ona je Crkva siromaha i patnika, Crkva grješnika, uvijek je 256-257 potrebna čišćenja i mora ići putem pokajanja i obnavljanja. Ona je, naposljetku, proganjana Crkva koja svoj put mora prolaziti kroz kušnje i žalosti (usp. LG 8). Tako je ona samo »klica i početak« kraljevstva Božjega na zemlji (LG 5). Ona je mesijanski narod i »za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, nade i spasa« (LG 9). Mi ćemo se morati zapitati što ovo znači za poslanje Crkve u povijesti i u društvu. 2.2 Crkva u povijesti i modernome društvu U početku Crkve već se očituje jasno nešto od njezine biti: Okupljanje Crkve cilja na njezino poslanje u svijet. Oboje, okupljanje i poslanje, neodvojivo pripadaju jedno drugome. Konkretno ostvarenje poslanja Crkve dobilo je tijekom njezine povijesti različite oblike. Rana Crkva osjećala se kao novi, Božjoj vladavini obvezan Narod u svijetu naroda. Ona je stajala kao malo stado nasuprot Rimskome imperiju. Htjela je davati caru carevo (usp. Mt 22,21), lojalno je priznavala državno uređenje i u svoje molitve uključivala cara i kraljevstvo. Ona je, dakako, znala također da ona nije od ovoga svijeta (usp. Iv 17,16) i da treba slušati više Boga negoli ljude (usp. Dj 5,29). Takav je stav vodio za vrijeme progona kršćana u prvim stoljećima do teških konflikata između države i Crkve. Ali krv kršćana pokazala se kao sjeme novih kršćana (Tertullian). Značenje kršćana koje je raslo dovelo je do toga da je car Konstantin Milanskim ediktom (313.) priznao kršćanstvo kao dozvoljenu religiju. Njegov nasljedovatelj Teodozije učinio ju je 380. godine službenom državnom religijom. Taj takozvani konstantinovski preokret označava jedan od najvažnijih odlomaka u povijesti Crkve. Crkva je postala državna i društvena moć te je dosta često podlijegala također napasti vlasti i bogatstva. U srednjemu vijeku Crkva i kraljevstvo sačinjavali su jedno kršćanstvo u kojemu su neodvojivo međusobno bili povezani duhovno i svjetovno. Biskupi su u isto vrijeme bili knezovi u kraljevstvu, car i kraljevi zahtijevali su za sebe punu duhovnu vlast. Dok se na Istoku, u Bizantu i poslije u Moskvi, stvarala od cara određivana državna Crkva (cezaropapizam), u zapadnoj Crkvi došlo je već vrlo rano do borbe za slobodu Crkve od države. Na Zapadu Crkva se konstituirala pod vodstvom pape sve više kao samostalna, hijerarhijski uređena sila. U toj moćnoj »papinskoj Crkvi« poziv na slobodu Crkve uskoro je postao poziv na slobodu od vanjske hijerarhijske moći Crkve, poziv na čisto duhovno shvaćanje Crkve. Osobito je u kasnome srednjem vijeku bivao sve jači zahtjev


Profile for Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Hod odraslih u vjeri - Katekizam za odrasle  

Nakon tzv. „Holandskoga katekizma“, kojeg je, u zamahu duha i slova II. vatikanskog koncila, svojevremeno izdala Crkva u Nizozemskoj, a uz n...

Hod odraslih u vjeri - Katekizam za odrasle  

Nakon tzv. „Holandskoga katekizma“, kojeg je, u zamahu duha i slova II. vatikanskog koncila, svojevremeno izdala Crkva u Nizozemskoj, a uz n...

Profile for kshr