Geniji varalice i oni treći

KNJIŽNICA NAŠIH OGNJIŠTA Knjiga 226 Nakladnici Naša ognjišta – Tomislavgrad Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb Za nakladnike Fra Gabrijel (Pero) Mioč Stjepan Brebrić Urednik Mario Vasilj Totin Lektura Frano Musić, prof.

Korektura Danijela Musić, prof.

Naslovnica i ilustracije Joško Marušić Izrada kazala Mate Penava Grafička obrada Shift Brand Design Tisak Suton d.o.o. Široki Brijeg Naklada 500 primjeraka ISBN 978-953-11-1125-6 Tiskano u studenom 2017.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 001:2 27-1 MUSIĆ, Ivica Geniji, varalice i oni treći : ogledi o odnosu znanosti i vjere / Ivica Musić ; [ilustracije Joško Marušić] ; [izrada kazala Mate Penava]. Tomislavgrad : Naša ognjišta, 2017. - 190 str. : ilustr. ; 21 cm. - (Knjižnica Naših ognjišta ; knj. 226) Registri.

ISBN 978-9958-782-55-8 COBISS.BH-ID 24515590

Sadržaj Predgovor (akademik Vladimir Paar) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Buvljak povijesnih otpadaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Kako nastaju (crne) legende . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Slijepi knjižničar Jorge iliti mračni srednji vijek . . . . . . . . 20 O čovjeku koji je mogao „pojesti“ Aristotela . . . . . . . . . . . 24 Lutherova tintarnica i nečastivi u liku kanonika . . . . . . . . 28 Tasmanijska neman i kolerični učenjak iz Pise . . . . . . . . . 32 Tajna Kleopatrina nosa i Voltaireove smrti . . . . . . . . . . . . 38 Prokrustova postelja na francuski način . . . . . . . . . . . . . . . 44 Zloduh u samostanskome vrtu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Isus pod paljbom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Šešir umjesto aureole . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Nova religija veličine njezina utemeljitelja . . . . . . . . . . . . . 65 Slijepo crijevo evolucije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Uglednik s Olimpa ili plagijator bez parnjaka . . . . . . . . . . 73 Nadčovjek u invalidskim kolicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 O opsjenarima na duge staze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Trbuhozborac s tisućama bjesova u torbi . . . . . . . . . . . . . . 91 Gorostas na staklenim nogama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 7

geniji, varalice i oni treći

Lovac na slavu i Minotaur s kravatom . . . . . . . . . . . . . . . 103 Ja, sebični gen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Istina na pola koplja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Heraklovo kurje oko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Kako pauk vreba leptira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Ružičasta maglica na autocesti za nigdje . . . . . . . . . . . . . 129 Jezik nejačadi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Točka preokreta ili okretna točka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Pupak vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Štioci Božje knjige . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150 Pogovor (prof. dr. sc. Ivo Žanić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Osvrti na knjigu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Opasna knjiga za prevarante . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 Istinom do punine smisla, slobode i života . . . . . . . . . . 166 Nelakirani dragulj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Kazalo imena i pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177

8

Predgovor

U

ovoj sjajnoj polemičnoj i poučnoj knjizi autor upozorava na problem iskrivljavanja i falsificiranja odnosa znanosti i vjere koji je aktualan osobito danas zbog agresivnoga napada na vjeru s ateističkih i političkih pozicija, uz zloporabu znanosti kao oruđa koje navodno ruši vjeru.

U obliku gotovo neovisnih eseja, ali uz jedinstvenu nit vodilju izraženu u zajedničkoj metodologiji, autor originalno, egzemplarno, zorno i uvjerljivo ukazuje na zablude i obmane koje se vješto i planski podmeću kao istina, za koje pak većina ljudi uopće nije svjesna da je riječ o dobro konstruiranim lažima.

Za razgolićivanje spomenutih prijevara u ovoj se knjizi rabi metoda seciranja nekih konkretnih slučajeva iz povijesti velikih znanstvenih otkrića koja su u temeljima današnje civilizacije, pri čemu se mogu susresti zanimljivi i uzbudljivi događaji i scene iz života glavnih aktera. Poseban se naglasak stavlja na ateistički radikalizam usmjeren protiv Crkve te na njegovu filozofsku i političku pozadinu. Pritom se čitatelja vodi činjenicama do nedvosmislena zaključka o koegzistenciji znanosti i vjere: istinsko znanstveno istraživanje vodi prema vjeri i vjera potiče razvoj znanosti. Tekst istodobno ima visoku razinu i sa spoznajno-teorijskoga, i znanstvenog, i filozofskog, i teološkog motrišta, a pokazuje i zavidne književne te publicističke kvalitete.

Pozivajući se na najveće znanstvene i crkvene autoritete, autor polazi od postavke da je novovjeka znanost baština kršćanstva, odnosno da je nastala zahvaljujući kršćanskomu svjetonazoru te da su upravo kršćanski znanstvenici dali i 9

geniji, varalice i oni treći

daju nemjerljiv prinos njezinu razvoju i rastu. Kako bi dokazao postavljenu tezu, autor je rasvijetlio neka od najvećih prirodoznanstvenih otkrića i njihovu filozofsku, teološku i svjetonazorsku pozadinu. Tako primjerice baca novo svjetlo na srednji vijek koji je, istina, kao i većina drugih povijesnih etapa, „bolovao“ od nemalih negativnosti, ali ga je istodobno krasila rijetko viđena vitalnost i povjerenje u um, što je pak omogućilo snažan razvoj znanosti. Upravo su u tome miljeu mogli stasati veliki intelektualci i istraživači kao što je primjerice franjevac Roger Bacon, „otac“ moderne prirodoznanstvene metode koju je poslije preuzeo Galilei, a u znanosti se rabi i danas. Srednji je vijek dao i snažan poticaj razviću tehnike, ali i društvenih ustanova i zasada modernoga društva. Na temelju tih i drugih spoznaja ovo povijesno razdoblje zasigurno se ne može etiketirati mračnim i nazadnim.

Autor kritički analizira i tragični slučaj Giordana Bruna koji je spaljen na lomači. Katolička je crkva više puta izrazila duboko žaljenje zbog nasilja što su ga njezini pripadnici učinili u tijeku povijesti. To se, dakako, odnosi i na okrutnu smrt Giordana Bruna. No Bruno nije osuđen zbog svojih znanstvenih pogleda, promicanja Kopernikove teorije ili bilo koje znanstvene tvrdnje (uostalom on se uopće nije bavio znanošću), nego zbog napada na same temelje kršćanske vjere i papinstva. Iako presuda nema opravdanja, tvrdnja o tragičnoj sudbini Bruna kao žrtve sukoba između znanosti i Crkve čista je podvala, potpuno neutemeljen mit.

Autor također rasvjetljuje slučaj poljskoga kanonika i znanstvenika Nikole Kopernika. Na tadanju Kopernikovu teoriju o gibanju Zemlje oko Sunca i pripadnoga složenog matematičkog proračuna, što nije bilo u skladu s tada prevladavajućim svjetonazorom i doslovnom interpretacijom Biblije, protestantske su crkve bile kritičnije negoli Katolička crkva.

Luther je Kopernika s gnušanjem nazvao „promicateljem bogohulne tvrdnje i budalom“. Kopernik je pak u katoličkim 10

predgovor

krugovima uživao velik ugled. To svjedoči i činjenica da su pape Klement VII. i Pavao III. čitali njegove radove i u njima nisu prepoznali ništa što bi mirisalo na sukob vjere i znanosti. Štoviše, oni su Kopernika poticali na daljnja istraživanja.

Pri svojoj reformi kalendara papa Grgur XIII. čak se poslužio nekim Kopernikovim rezultatima. Autor zaključuje da se kao pobožan katolik Kopernik nije brinuo zbog moguće reakcije Katoličke crkve, nego se bojao reakcije tadanjih znanstvenika jer je bio svjestan kako postoje ozbiljni znanstveni prigovori njegovoj teoriji o gibanju planeta, a on u tadanjoj fizici nije imao znanstveno utemeljenih odgovora.

S tim u vezi naglašeno je da se i prije Kopernika u kršćanskim zemljama raspravljalo o mogućem kretanju Zemlje. Tako je već u 14. stoljeću biskup Oresmius zastupao heliocentrični sustav. U 15. stoljeću tu je sliku branio i ugledni crkveni velikodostojnik kardinal Kuzanski. Time se ukazuje na činjenicu da su Kopernik i Galilei djelovali u kontinuitetu znanstvene misli. No unutar Katoličke crkve sučeljavala su se razna mišljenja pa su nakon Kopernikove smrti neki njegovi protivnici pokrenuli inkvizicijski proces protiv njegove teorije. Taj je zahtjev glatko odbio voditelj rimske inkvizicije i izvrstan poznavatelj astronomije kardinal Bellarmin tvrdnjom kako protiv Kopernikove teorije nema niti jednoga valjanog prigovora. Što se poslije događalo s Kopernikovim nasljeđem, može se doznati iz ovoga uzbudljivog štiva.

Autor neprestano upozorava kako povijest znanosti vrvi krivotvorinama. Stoga se s pravom može reći da on nastavlja i proširuje pristup što ga je početkom 20. stoljeća inicirao austrijski filozof i povjesničar znanosti Friedrich Überweg.

Među manje poznate, ali zanimljive falsifikate u ovoj se knjizi može naići i na onaj koji je vezan za posljednju francusku kraljicu Mariju Antoanetu. I danas tu arogantnu vladaricu većina ljudi uglavnom poznaje po bešćutnoj izjavi: „Ako ne11

geniji, varalice i oni treći

maju kruha, neka jedu kolače“. Međutim to je podvala političkih prevratnika čiji je cilj bio diskreditirati kraljevsku obitelj i tako srušiti monarhistički poredak u Francuskoj.

Kao primjer povijesnoga falsifikata usmjerenoga protiv Crkve autor izvrsno opisuje i „slučaj Galilei“ koji se u javnosti, pa i u školskim udžbenicima, prikazuje kao paradigma sukoba znanosti i vjere, što s istinom nema nikakve veze. Najbolja je ilustracija stvarnih zbivanja činjenica da je Galilei za vrijeme procesa pred inkvizicijom na raspolaganju imao raskošnu vilu s pet luksuznih soba i vlastitoga slugu, a nakon suđenja bio je dobro zbrinut godišnjom mirovinom Vatikana koju mu je dodijelio papa te mjesečnom rentom Medicija.

U knjizi se uvjerljivo i slikovito dokazuje kako su u prevratničkim vremenima Francuske revolucije „udareni temelji ideološkoj paradigmi o zaostalosti religijske tradicije te teološkoj iracionalnosti nasuprot praktičnoj moći zdravoga razuma koja jamči svekolik napredak i konačan obračun s crkveno-institucionalnim, kršćansko-teološkim i metafizičkim sponama što čovjeka drže u tami neznanja i ropstva“. Takav stav u mnogim je inačicama preživio sve do danas.

Ne ulazeći u detaljniju analizu, valja visoko ocijeniti autorove osvrte na mnoge istaknute osobe s područja znanosti, teologije, filozofije i kulture uopće, kao što su sv. Augustin („veliki tragač za istinom koji nikada ne zastarijeva“), Roger Bacon („otac prirodoznanstvene metode“), Isaac Newton („Pravilnost prirodnih zakona i tako savršene odnose među prirodnim zakonima moguće je razumjeti samo kao djelo inteligentnoga Bića, koje je stvorilo sve stvari, koje drži sve stvari u svojoj sili i kao takvo zaslužuje strahopoštovanje“), Charles Darwin (diplomirani teolog i arheološki amater, optuživan za jednu od najvećih intelektualnih krađa u povijesti znanosti, odnosno za plagijat), Gregor Mendel (redovnik koji je postao „otac“ genetike), Karl Marx („Hrvati su obično smeće, šljam...

12

predgovor

podle seljačine koje treba utopiti u Dunavu“), Sigmund Freud („jedan od najkontroverznijih znanstvenika 20. stoljeća“), Charles Dawson (engleski arheološki amater koji je stvorio „Piltdownskoga čovjeka“, nedostajuću kariku i neoboriv dokaz za evoluciju ljudske vrste), Steven Weinberg („Svijet se mora probuditi iz duge noćne more zvane religija“), Albert Einstein („Svijet je skladno uređen i satkan od spoznatljivih zakona, a to isključuje slučaj kao tvorca cjelokupne zbiljnosti“), Georges Lemaître („isusovački učenik i kanonik koji je postavio novu fizikalnu hipotezu ‘velikoga praska’ o postanku svemira“). Autor ispravno naglašava da je došlo do bitnoga proširenja darvinizma s naglim razvojem genetike u 20. stoljeću, kada se darvinizam proširuje genetikom u modificiranu znanost pod nazivom neodarvinizam. No neodarvinizam je bitno ograničen nemogućnošću da objasni postanak života prije četiri milijarde godina, da objasni brzi kognitivni razvoj čovjeka u odnosu na kognitivni razvoj našega najbližeg srodnika čimpanze. To su i dalje neriješena temeljna znanstvena pitanja moderne teorije evolucije.

Zaključno, ova knjiga tečna jezika i dubokoga znanstvenog, teološkog i filozofskog interdisciplinarnog ispreplitanja i intelektualnoga izazova pravi je poticaj na razmišljanje. Zbog originalnosti i zanimljivosti, kao i zbog nedostatka slične literature u svijetu, trebalo bi ozbiljno razmotriti ideju o prijevodu ove knjige na neki svjetski jezik (primjerice na engleski).

Akademik Vladimir Paar

13

buvljak povijesnih otpadaka

Kako nastaju (crne) legende

S

voje nestašno dijete njemačka bi majka iz sedamnaestoga stoljeća plašila otprilike ovako: „Ako ne budeš dobar, doći će Hrvat i pojest će te!“ Prevedeno na jezik našega ozemlja, ta bi prijetnja po prilici imala značenje: „Eto strašne vještice koja će te odnijeti, skuhati i pojesti!“ Stereotip o barbarskim, gramzivim i krvožednim Hrvatima nastao je za vrijeme Tridesetogodišnjega rata u kojemu su hrvatski vojnici, kao i u mnogim drugim ratovima, pokazali iznimnu hrabrost i zbog toga postali predmetom zlobnih kleveta njihovih protivnika. Smišljene krivotvorine, nakazno izobličavanje i zastrašujuće priče kojima je cilj izazivanje straha propagandne su metode koje su oduvijek bile tajno oružje, poglavito inferiornih. I ponajčešće su bile uspješne. Budući da je laž kao i vino – što je starije to je njegov učinak snažniji – slika o prirođenoj genocidnosti Hrvata ostala je živa sve do današnjih dana. Od vremena do vremena vješto su je oživljavali Mađari, Austrijanci, Talijani, Rusi, a ponajvećma Srbi. Ne treba se stoga čuditi što mnogi i dandanas u Hrvatima vide biološki i kulturno programirane ubojice.

Nije ovo jedini primjer kako nastaju takozvane crne legende o omraženu protivniku. U novijoj povijesti susrećemo gotovo savršen uzorak kako se to čini. Naime Hitlerov najodaniji sljedbenik i najbliži suradnik, „zli genij“ kako su ga prozvali iz protivničkoga tabora, ministar prosvjete i propagande Trećega Reicha Joseph Goebbels skovao je monstruozan plan kako riješiti „židovsko pitanje“. Kao nenadmašan manipula17

geniji, varalice i oni treći

tor i majstor propagande osmislio je dijabolične metode kojima je svoje sunarodnjake uspio nahuškati na totalni rat protiv Židova. Između ostaloga sa zgarišta povijesti reanimirao je zamisao kako je židovski narod Antikrist kojega se mora uništiti. U tome surječju poznata je njegova izreka: „Vidite, to je neprijatelj svijeta, uništavatelj kultura, parazit među narodima, sin kaosa, utjelovljenje zla… Židov je zacijelo Antikrist svjetske povijesti.“ Na ovako dobro osmišljene zlonamjerne i opasne konstrukcije nailazimo kamo god pogledamo. Osobito je na udaru Katolička crkva. Neprestano se podgrijavaju nevjerojatne priče o stoljetnim urotama, o skrivenim tajnama koje od očiju javnosti i po cijenu vlastitoga života čuvaju crkveni mračnjaci, o sablažnjivim epizodama iz života crkvenih dostojanstvenika i tomu slično. U taj niz falsifikata svakako ulazi i tvrdnja o neprijateljskome odnosu Katoličke crkve prema znanosti i njezinu razvoju.

No malo je što tako daleko od istine kao postavka da sukob između znanosti i vjere oduvijek bukti i da u tome ratu znanost nadmoćno pobjeđuje. Riječ je naime o svjesno plasiranoj obmani koju su osmislili francuski prosvjetitelji, zdušno prihvatili protukršćanski mislitelji 19. stoljeća, u praksi nastojali dokazati protagonisti totalitarnih sustava 20. stoljeća (komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma), da bi ateistički fundamentalisti na pragu 21. stoljeća u ime znanosti i poradi sveopće dobrobiti i napretka čovječanstva pozvali na konačan obračun s najvećim zlom u povijesti čovječanstva – religijom. Najžalosnije je međutim što mnogi kršćani nekritički prihvaćaju postavku o nespojivosti znanosti i vjere te tako nesvjesno sudjeluju u protukršćanskome projektu izobličavanja povijesne istine i učvršćivanju lažne slike o Crkvi kao kočničaru znanstvenoga napretka.

18

buvljak povijesnih otpadaka

Odnos između znanosti i religije prebogat je i šarolik da bi ga se opisalo nekom jednostavnom formulom, pogotovo ne onom koja apostrofira samo nesuglasja. To je zapravo i prevladavajući stav znanstvene zajednice koja je odavno odbacila tezu o konfliktu između ovih dviju zbiljnosti. Štoviše, do izražaja sve više dolazi postavka kako je novovjeka znanost baština kršćanstva, odnosno da je nastala zahvaljujući kršćanskomu svjetonazoru, te kako su kršćanski znanstvenici dali (i neprestano daju) nemjerljiv prinos njezinu razviću.

19

geniji, varalice i oni treći

Slijepi knjižničar Jorge iliti mračni srednji vijek

N

eiscrpivo je more ljudskih zabluda. Toliko ih je da je netko, nedvojbeno oštrouman i s poprilično suptilnim osjećajem za humor, izjavio kako je čak i znanost samo skup trenutno vrijedećih zabluda. Pridoda li se tomu mnoštvo laži, obmana i poluistina koje se kao silna bujica slijevaju u ionako pogledu nedohvatljivu pučinu, u čovjeku se rađa neugodan osjećaj dezorijentiranosti, pa čak i panike generirane klicom sumnje kako mudrost vjekuje među ljudima perpetuirajući se uvijek iznova i iznalazeći načina da se održi u društvu plemenitih duhova. Eto gdje je najizdašnije izvorište raznorodnih skeptičkih stavova!

Ipak, istinoljubiv um ne odbacuje olako luč i ne prepušta se tami sveopćega neznanja. Po nekome primordijalnome unutarnjem impulsu nastoji odskočiti u visine gdje je obzorje bistrije, a vjeđe odmornije. Zato pjesnik i može reći: malo znamo al je znano… S istoga će razloga i dubokoumni papa Benedikt XVI. poručiti i onima koji vjeruju i onima koji žive kao da Boga nema da se nikada ne boje Istine, da nikada ne prekidaju hod prema njoj, da nikada ne prestanu unutarnjim okom srca iznova tražiti duboku istinu o samima sebi i o stvarima.

Kakve veze s upravo rečenim ima nesretni Jorge iz naslova ovoga uratka? Nikakve! On je zapravo samo efektna metafora u rukama vrsna pisca kojemu, čini se, nije toliko do istine koliko do očuvanja okoštale paradigme o srednjemu vijeku koja više od dva stoljeća nikako da padne u jamu povijesnoga

20

buvljak povijesnih otpadaka

zaborava gdje jedino i pripada. Naime u tendenciozno-senzacionalističkome romanu Ime ruže, jednome od najpoznatijih djela na svijetu koje je do danas prevedeno na pedesetak jezika i prodano u više od trideset milijuna primjeraka, autor Umberto Eco vješto restaurira sliku orisanu u ateljeu francuskih enciklopedista čija je glavna meta bila ni manje ni više nego Katolička crkva. „Veliki svećenik“ ovoga pokreta (koji je imao svoj javnosti obznanjen, ali i skriveni credo, svoju ikonografiju, mitove i kalendar, kojemu se tepalo najprestižnijim pridjevcima kao što je primjerice siècle des lumières – epoha svjetla) – Voltaire je doslovno bio opsjednut mržnjom prema svakoj religiji, navlastito kršćanstvu. Za njega je Katolička crkva bila „bestidnica“ (infame) koju je trebalo potpuno iskorijeniti. Otvoren poziv na nesnošljivost prema Crkvi pratila je krivotvorina o stoljetnome suprotstavljanju „napredne“ znanosti i „nazadne“ vjere kao i beskrupulozni falsifikat o mračnome srednjem vijeku u kojemu je prevladavalo barbarstvo, okrutnost, nasilništvo, ropstvo, neznanje, sprječavanje znanstvenih istraživanja, religiozni teror itd.

Ime ruže savršeno se uklapa u ovaj koncept. Ne ulazeći u umreženu intertekstualnu i metatekstualnu strukturu te eventualnu historiografsku metafikciju kao izražajno sredstvo, lako je prepoznatljiva središnja poruka što je autor nedvosmisleno prenosi. Ona se očituje u sukobu kršćanske tradicije i novovjekovnoga duha, pri čemu kršćansku tradiciju simboliziraju labirint, mračne samostanske prostorije, izobličena i iskešena isposnička lica, ubojstva, krv, blato…

Pomahnitali slijepi knjižničar čuvar je pak bogatoga antičkog znanja koje je dostupno samo malenoj elitnoj skupini unutar Crkve. Sve na kraju – i knjige, i labirint, i samostan, i mračni knjižničar – nestaje u plamenu. Slika koja neodoljivo asocira na Chateaubrianda koji se godine 1797. zapitao koliko će se još vremena dopustiti kršćanstvu te odmah i dao odgovor: Još nekoliko godina.

21

U ovoj sjajnoj polemičnoj i poučnoj knjizi autor upozorava na problem iskrivljavanja i falsificiranja odnosa znanosti i vjere koji je aktualan osobito danas zbog agresivnoga napada na vjeru s ateističkih i političkih pozicija, uz zloporabu znanosti kao oruđa koje navodno ruši vjeru.

Akademik Vladimir Paar Eseji Ivice Musića priuštili su mi zadovoljstvo na više razina, od lijepa i tečna jezika preko novih spoznaja i podataka do niza neočekivanih zaključaka…

Prof. dr. sc. Ivo Žanić Čitanje knjige nije dosadno, naprotiv – zabavno je, ponekad zahtjevno, ali sigurno nudi nove uvide i spoznaje te je u tome smislu knjiga poželjna i korisna za svakoga tko u intelektualnome i duhovnom smislu drži do sebe i istine.

Prof. dr. sc. Stipe Kutleša U svojim esejima Musić nastoji kritički razlučiti bitno od nebitnoga, sigurno i istinito od natruha laži, krivotvorina i manipulacija tražeći uvijek njihovu unutarnju logičku snagu i izvanjsku znanstvenu utemeljenost, istinitost i egzistencijalnu vrijednost, ali i njihove pozitivne ili negativne utjecaje i učinke na različitim područjima suvremenoga čovjekova života.

Prof. dr. sc. Ante Pavlović Knjiga je briljantna, filozofska, s dozom pridržane britkosti i ironije.

Zvonko Benković, prof.