Franjevački poziv - Sinteza ideala sv. Franje i sv. Klare

Prijevod s talijanskoga: SLAVKO ANTUNOVIĆ Lektura: KATICA MAJDANDŽIĆ-STUPAC Korektura: MARIJA BARIČEVIĆ Prijelom: MARIJAN TKALEC Oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaju: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb, Sv. Leopolda Mandića 41 Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnike: Jure Šarčević Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN: 978-953-11-0957-4 Tiskano u siječnju 2016.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000921485.

2

Lázaro Iriarte, OFMCap

FRANJEVAČKI POZIV Sinteza idealâ sv. Franje i sv. Klare

HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

3

Naslov izvornika: Vocación franciscana. 3a ed.

Selecciones de Franciscanismo, Valencia 1999 Talijansko izdanje: LÁZARO IRIARTE, Vocazione francescana. Sintesi degli ideali di san Francesco e di santa Chiara *Quarta edizione italiana © 2006 Centro editoriale dehoniano, Bologna © za hrvatsko izdanje: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.

4

U prigodi obilježavanja 490. obljetnice od začetka kapucinske reforme (1525.–2015.) izdanje ove knjige, u suradnji s izdavačkom kućom »Kršćanska sadašnjost«, priređuju franjevci kapucini Hrvatske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića.

5

6

Život u pokori PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

N

eobično se radujem hrvatskom izdanju knjige Franjevački poziv, koju je napisao poznati španjolski kapucin o. Lázaro Iriarte, autor brojnih knjiga i znanstvenih radova, pretežno franjevačke povijesti i duhovnosti. Ovo je već druga knjiga o. Lázara Iriartea na hrvatskom jeziku. Naime, u suizdanju naše Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanske sadašnjosti 2013. godine objavljena je njegova Povijest franjevaštva, vrlo važno djelo za proučavanje franjevaštva u svijetu i u nas.

Nekoliko je razloga moje radosti u povodu objavljivanja ove knjige na hrvatskom jeziku. U ovoj prigodi spomenut ću samo tri.

Prije svega zato što je riječ o izuzetno vrijednom djelu, o dobroj sintezi evanđeoskih ideala sv. Franje i franjevačke duhovnosti, koja je u zadnjim izdanjima ove knjige, osobito na talijanskom jeziku, još više obogaćena elementima duhovnosti sv. Klare, bez koje nije moguće do kraja razumjeti serafskog oca Franju Asiškoga. Kao student teologije i osobito kao mladi fratar i svećenik često sam posezao za ovom knjigom. Ona je dosta utjecala na moje osobno shvaćanje franjevačke karizme i njezino konkretno življenje.

Radujem se izlasku ove knjige i zato što sam osobno upoznao njezina autora fra Lázara i imao priliku u različitim zgodama slušati više njegovih predavanja, premda mi nije bio profesorom. Dok je bio u svojoj matičnoj provinciji u Španjolskoj, braća su ga smatrala odgojiteljem provincije. Nakon odlaska u Rim obnašao je više odgovornih dužnosti. Među ostalima bio je profesor, rektor kapucinskoga Međunarodnog kolegija sv. Lovre Brindiškoga, generalni definitor Reda, generalni asistent kapucinskih klarisa itd. O njegovu se životu stvarno može reći da je znao svjedočiti obnovljenu franjevačku viziju, koju je sv. Franjo sažeo u jednu rečenicu: »Neka braća znaju kako nada sve moraju čeznuti za tim da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje …« (PPr, X).

Radujem se izlasku ove knjige konačno i zato što je njezino prvo talijansko izdanje vrlo pažljivo i stručno priredio moj 7

Franjevački poziv

profesor crkvene povijesti na kapucinskome teološkom učilištu u Milanu fra Costanzo Cargnoni, član Lombardijske provincije.

Knjiga ima sedamnaest poglavlja, koja svako za sebe tvore zaokruženu cjelinu, a u isto su vrijeme međusobno povezana finom logičkom niti, pa se zato knjiga može čitati kao skladna cjelina.

Gotovo se kroz svako poglavlje protežu velike evanđeoske, kristološke, ekleziološke i karizmatske franjevačke teme i sadržaji, tako zorno vidljivi u životu dvoje Asižana, kao što su: franjevački oblik nasljedovanja Krista; otajstvo Kristova života u Franjinoj i Klarinoj pobožnosti; Krist prisutan u svojoj Crkvi; siromaštvo i poniznost kao specifičan način franjevačkog nasljedovanja Isusa Krista; put jednostavnosti i poslušna ljubav; evanđeosko bratstvo koje se otvara svim ljudima; franjevački apostolat i misionarska prisutnost.

Ova knjiga vrlo dobro može poslužiti našim mladima u početnoj formaciji za franjevačku karizmu, kao školski udžbenik franjevačke duhovnosti, kao duhovno štivo, ali i kao dobar priručnik za duhovne vježbe, osobito franjevačkog usmjerenja i nadahnuća.

Tko god pročita ovu knjigu vjerujem da će osjetiti svježinu evanđeoske poruke, ljepotu franjevačke duhovnosti i privlačnost oblika života kojim je živjelo dvoje Asižana: sv. Franjo i sv. Klara.

S puno intuicije i mudrosti, u želji da u jednoj rečenici sažme život sv. Franje, papa Grgur IX. dao je uklesati na grob sv. Franje, koji se nalazi u kripti njegove bazilike u Asizu, sljedeći epitaf: »Umro prije smrti, živ i nakon smrti.« Čini se da je upravo u tome tajna Franjine trajne privlačnosti brojnim njegovim nasljedovateljima, braći i sestrama diljem svijeta.

Upravo stoga svesrdno preporučujem knjigu Franjevački poziv našoj hrvatskoj čitateljskoj javnosti, a na poseban način braći i sestrama franjevačke karizme i nadahnuća. Iskrena hvala svima onima koji su se založili i pridonijeli tome da ovo vrijedno djelo ugleda svjetlo dana. Neka ih sve dobri i milosrdni Bog nagradi svojim blagoslovom!

U Zagrebu, o blagdanu sv. Ivana, apostola i evanđelista Fra Jure Šarčević, OFMCap., provincijalni ministar 8

Uvod PREDGOVOR DRUGOME TALIJANSKOM IZDANJU

O

va je knjiga ugledala svjetlo dana prije petnaest godina, u prvom zanosu pokoncilske obnove, na zahtjev mnoge braće i sestara, sinova i kćeri svetog Franje, pri kojima sam radio u zajedničkom naporu da ponovno otkrijemo ono što tvori sklop identiteta zvanja. Nedostajala je jasna i živa, kao i znanstveno pouzdana vizija franjevačke duhovnosti, kao pomoć za produbljivanje smisla evanđeoskog zauzimanja i misije franjevačke obitelji, prema onome što nam je predano Drugim vatikanskim koncilom.

Nasreću, danas je ta sinteza moguća, štoviše lako ostvariva, zahvaljujući znanstvenim radovima o svim aspektima franjevačkog ideala objavljenim posljednjih desetljeća. Osim toga, u svjetlu biblijske i crkvene duhovnosti, možemo bolje shvatiti iznenađujuće evanđeoske intuicije Siromaška i projicirati ih s većom objektivnošću na stvarnost našeg vremena. Tako franjevaštvo ponovno postaje forma vitae i za naš sadašnji predani rad na izgrađivanju Božjega grada.

Prvo talijansko izdanje, koje je pomno, pažljivo i stručno priredio moj subrat otac Costanzo Cargnoni, izvrsno je prihvaćeno, jednako kao i drugo izdanje španjolskog izvornika te engleska i portugalska verzija. Kako je ono rasprodano još prije nekoliko godina i jer se moralo pripremiti novo izdanje, nisam želio objaviti jednostavni pretisak, s obzirom na pravu lavinu tiskovina koje svake godine skreću pozornost znanstvenikâ na nova i vrijedna produbljenja, danas kad su franjevački izvori svima dostupni u kritičkim izdanjima i dobro priređenim verzijama. Uostalom, i ja sâm sam, u ovim godinama poučavanja franjevačke duhovnosti i osobnog istraživanja, precizirao i proširio mnoge ideje i shvaćanja. Želio sam ipak sačuvati jezgrovitost knjige. U sintezi se ne može težiti za tim da se prodube sva pitanja, a još manje ulaziti 9

Franjevački poziv

u neprimjerena opširna razlaganja o svrsi neke knjige koja želi biti izrazito didaktička. Upravo kako bih odgovorio na te ciljeve, činilo mi se korisnim ponuditi čitateljima i znanstvenicima opsežnu sustavnu literaturu, bilo općenite naravi, koja se nudi na početku, bilo o svakoj od tema sažetih u pojedinim poglavljima.

Još jedno poboljšanje činilo mi se korisnim: proširiti referencije na svetu Klaru, koje su već bile brojne u prethodnim izdanjima. Naime, poznavanje franjevačkih ideala nepotpuno je bez ženskog tumačenja evanđeoske avanture, koju je živjela i hrabro svjedočila »biljčica svetog Franje«, njegova najvjernija učenica koja se najviše poistovjetila s njegovim duhom.

Autor će biti zadovoljan ako ove stranice na neki način potaknu članove mnogolike franjevačke obitelji, redovnikâ i svjetovnjakâ, muškaraca i žena, da s većom vjernošću žive sadržaj i zahtjeve vlastitog poziva, pružajući svjedočanstvo i poruku o tome pred ljudima i naviještajući, riječju i djelima, Božja čuda.

Rim, 1987.

10

Lázaro Iriarte, OFMCap

Uvod PREDGOVOR ČETVRTOME TALIJANSKOM IZDANJU

P

rošlo je trideset i pet godina otkada je otac Lázaro Iriarte dovršio prvu španjolsku verziju sinteze idealâ svetog Franje i svete Klare. U ta je tri desetljeća njegov rad uživao sve veći ugled i prevođen je i objavljivan mnogo puta. Ovaj priručnik iz franjevačke duhovnosti već je doživio tri izdanja na talijanskom jeziku (1975., 1987., 1999., Edizioni Piemme), uz verzije na španjolskom, engleskom, indonezijskom, japanskom, korejskom, poljskom i portugalskom jeziku. U suradnji s Franjevačkim institutom za duhovnost (Antonianum, Rim) i izdavačkom kućom Edizioni Dehoniane, Bologna, izlazi sada četvrto talijansko izdanje, za kojim se već neko vrijeme osjeća potreba jer je treće izdanje rasprodano.

Fr. Theo Jansen, učenik o. Lázara Iriartea i priređivač trećega talijanskog izdanja, i Wiesłav Block, trenutačno profesor franjevačke duhovnosti na IFS-u, priredili su ovo četvrto izdanje, ažurirajući ga na bibliografskom polju. Novost koja će olakšati korištenje knjige jest sinoptički pregled naslovâ i kratica kojima su označena Franjina i Klarina opuscula: prema Franjevačkim izvorima iz 1977. (kojih se autor držao u ovome priručniku), u latinskom izdanju K. Essera i u nedavnom izdanju Franjevačkih izvora (2004.). Na taj način u novoj su knjizi sačuvani impostacija i sadržaj koje je pokojni autor dao sintezi Franjinih i Klarinih ideala, i ona istodobno pruža korisne upute onima koji žele produbiti i ažurirati obrađivanje tematike.

Ovo četvrto izdanje ostvareno je zahvaljujući zauzimanju dekana Franjevačkog instituta za duhovnost fra Paola Martinellija, OFMCap, te zahvaljujući golemom trudu uloženom u formatiranje teksta, koje je izveo fra Janusz Niedźwiecki, OFMCap. Rim, siječanj 2006.

Theo Jansen, OFMCap Wiesłav Block, OFMCap

11

FranjevaÄ?ki poziv

12

Uvod KRATICE

K

ada je otac Iriarte pisao svoju sintezu idealâ svetog Franje i svete Klare, držao se popisa Franjinih spisa i numeracije redaka prema Fonti Francescane (Franjevački izvori) iz 1977., uspoređujući ih svaki put s izvornicima prema Esserovim kritičkim izdanjima (Gli scritti di S. Francesco d’Assisi, Padova, 1982., 21995.) i Becker – Godet – Matura (Claire d’Assise. Écrits, Pariz, 1985.).

Izdanje Franjevačkih izvora iz 1977. sve do izdanja iz 1997. još ne slijedi Esserovo kritičko izdanje, ali to čine izdanje maior Franjevačkih izvora iz 2004. kao i izdanje minor Franjevačkih izvora iz 1986.

Zato bi za vrijeme čitanja Iriartove knjige bilo dobro, radi utvrđivanja citata iz Franjina teksta, pogledati najprije broj na margini Franjevačkih izvora (koji je jednak za sva izdanja) te ga usporediti s novim izdanjem Franjevačkih izvora iz 2004., odnosno s izvornim tekstom prema Esserovu uzdanju.

Da bi se to olakšalo sastavljena je sljedeća tablica: – u prvom stupcu nalaze se kratice koje su korištene u drugom, trećem kao i u ovom četvrtom izdanju Iriartove knjige; – u drugom stupcu nalazi se numeracija na margini Franjevačkih izvora; – u trećem stupcu navedeni su Franjini spisi s naslovom i numeracijom redaka prema Franjevačkim izvorima iz 2004.; – četvrti stupac predstavlja latinsko izdanje Franjinih spisâ prema Esseru i njegovu načinu označavanja kratica.

Za kratice Franjinih i Klarinih biografskih izvora i ostalih izvora i publikacija usp. stranice 339–341.

13

FF 141 – 178 FF 263/1 FF 262 FF 263 FF139 FF 251 – 252 Ff 207a – 209a FF 207 – 209 FF 240 – 244 FF 245 – 248 FF 178/1 – 178/7 FF 179 – 206 FF 249 – 250 FF 234 – 239 FF 261 FF 256 – 258 FF 264 – 265 FF 214–233 FF 210 – 213 FF 266 – 275 FF 276 FF 73a – 109a FF 1 – 73 FF 136 – 138 FF 259 – 260 FF 132 – 135 FF 110 – 131 FF 279 – 303 FF 140 FF 278

Opomene Siromašice, čujte Blagoslov bratu Leonu Pjesma brata Sunca Oblik života za sir. sestre Pismo bratu Antunu

Pismo klericima (II) Prvo pismo kustodima Drugo pismo kustodima

Pismo vjernicima (II) Pismo bratu Leonu Pismo jednom ministru Hvale Bogu višnjemu Pozdrav krepostima Hvale uz svaki čas Pismo cijelom Redu Pismo upraviteljima naroda Tumačenje Očenaša Molitva pred Raspetim Potvrđeno pravilo Nepotvrđeno pravilo Pravilo za samotišta Pozdrav Bl. Djevici Mariji Oporuka iz Siene Oporuka Časoslov muke Gospodnje Posljednja volja Klari i sestrama O istinskom i savršenom veselju

Blagoslov svete Klare Prvo pismo sv. Janji Praškoj Drugo pismo Treće pismo Četvrto pismo Pismo Ermetrudi Pravilo svete Klare Oporuka svete Klare

Amm APov BfL Cant Fv LAnt

LCh LCus I LCus II

LFed LfL LMin LodAl LodV LodOr LOrd LRp ParP PCr Rb Rnb REr SalV 1Test 2Test UPass Uv VLet

ChB Ch 1L Ch 2L Ch 3L Ch 4L Ch 5L ChR ChTest

FF 2854 – 2858 FF 2859 – 2870 FF 2871 – 2882 FF 2883 – 2898 FF 2899 – 2911 FF 2912 – 2918 FF 2744 – 2817 FF 2823 – 2853

FF 1977./2004.

Iriarte = FF 1977.

BlKl 1PJa 2PJa 3PJa 4PJa PEr PrKl OporKl

Opom SirČuj BlLe PjSu OblŽiv PAn 1PKle 2PKle 1PKu 2PKu 1PVj 2PVj PLe PMin HvBo PozKr HvČs PRe PUn TumOč MRas PPr NPr PrSam PozBDM OporSi Opor ČMu PosVo Isv Spisi svete Klare Blagoslov sv. Klare Prvo pismo sv. Janji Praškoj Drugo pismo sv. Janji Praškoj Treće pismo sv. Janji Praškoj Četvrto pismo sv. Janji Praškoj Pismo Ermetrudi Pravilo sv. Klare Oporuka sv. Klare

Spisi svetog Franje Opomene Siromašice, čujte Blagoslov bratu Leonu Pjesma brata Sunca Oblik življenja Klari i sestrama Pismo bratu Antunu Prvo pismo klericima Drugo pismo klericima Prvo pismo kustodima Drugo pismo kustodima Prvo pismo vjernicima Drugo pismo vjernicima Pismo bratu Leonu Pismo jednom ministru Hvale Bogu višnjemu Pozdrav krepostima Hvale uz svaki čas Pismo cijelom Redu Pismo upraviteljima naroda Tumačenje Očenaša Molitva pred Raspetim Potvrđeno pravilo Nepotvrđeno pravilo Pravilo za samotišta Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji Oporuka iz Siene Oporuka Časoslov muke Gospodnje Posljednja volja Klari i sestrama O istinskom i savršenom veselju

Franjevački izvori 2004.

Admonitiones Benedictioni fratri Leoni dana Canticum fratris Solis Forma vivendi s. Clarae dana Epistola ad s. Antonium Epistola ad clericos (red. prior) Epistola ad clericos (red. posterior) Epistola ad custodes I Epistola ad custodes II Epistola ad fideles (red. prior) Epistola ad fideles (red. posterior) Epistola ad fratrem Leonem Epistola ad ministrum Laudes Dei altissimi Salutatio virtutum Laudes ad omnes horas dicendae Epistola toti Ordini missa Epistola ad populorum rectores Expositio in Pater noster Oratio ante Crucifixum dieta Regula bullata Regula non bullata Regula pro eremitoriis dana Salutatio beatae Mariae Verginis Testamentum Senis factum Testamentum Officizm Passionis Domini Ultima voluntas s. Clarae scripta De vera e perfecta laetitia

Adm BenLeo CantSol FormViv EpAnt EpCler I EpCler I EpCust I EpCust II EpFid I EpFid II EpLeo EpMin LaudDei SalVirt Laud Hor EpOrd EpRect ExpPat OrCruc RegB RegNB RegEr SalBMV TestSen Test OffPass UltVol VPLaet

Esser - latinski

Kratice – Hrvatski prijevodi navodâ iz spisâ i životopisâ sv. Franje i sv. Klare i ostalih tekstova iz Fonti Francescane (FF) uzeti su iz Franjevačkih izvora (Sarajevo – Zagreb, 2012.), koje je objavilo Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

– Stranice Franjevačkih izvora (FI) na kojima se nalaze navodi spisâ ili se na njih samo upućuje složene su u zagradama nakon stranica iz FF-a.

– U izvorniku Franjevačkog poziva iz navodâ su izostavljena pozivanja na neka biblijska mjesta pa i mi u tim slučajevima činimo isto.

– U nekim spisima ne slažu se brojevi redaka navedeni u bilješkama izvornika ove knjige i u Franjevačkim izvorima. Kada se to dogodi, mi u zagradama, osim stranica FI-a, navodimo i brojeve redaka iz FI-a.

– Kad se na kraju neke bilješke pojavljuje više stranica iz FI-a, one su poredane onim redom kojim se pojavljuju spisi na koje se u bilješci poziva.

15

16

Uvod UVOD

FRANJEVAČKA KARIZMA

K

arizmatska stvarnost u Božjem narodu jedan je od aspekata koje je Drugi vatikanski koncil najsnažnije potvrdio.

Izraz »karizma«, koji se izrijekom koristi u koncilskim tekstovima1, skovao je sveti Pavao, koji pod tim izričajem podrazumijeva sva bogatstva sadržana u milosti izabranja, besplatnoga Božjeg dara danog onima koji su pozvani u Kristu. Uvijek ima vrijednost zajedničkog dobra, stavljenog u službu čitavoga duhovnog tijela (Rim 5,17; 6,11; 11,29).

Svaki ud mističnog Krista, uz krsno opravdanje, prima milost namijenjenu tome da, svojim osobnim djelovanjem, postane suodgovoran za zdravlje čitavog tijela: dare… različite po milosti koja nam je dana… primjereno vjeri (Rim 12,6).

Učinci karizme mogu biti, naime, različiti, ali, jer je jedan Duh iz kojeg proizlaze, svi zajedno pridonose razvoju ljubavi, u plodnoj suradnji, sukladno potrebama crkvene zajednice. Postoje različite uloge, slične ulogama pojedinog uda u ljudskom tijelu: apostolat, proroštvo, poučavanje, čudotvorstvo, dar ozdravljenja, dar pomaganja, upravljanja, govorenja različitim jezicima… Ali i najvrsniji darovi ne služe ničemu bez onog temeljnog i najvišeg dara – ljubavi (1 Kor 12–14).

Za apostola, karizme nisu nužno izvanredne ili čudesne milosti, već nešto uobičajeno u zboru onih koji su primili dar Duha Svetoga. Svaki krštenik posjeduje sposobnost da bude uzet kao

1 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 21. 11. 1964., br. 12: EV 1/316–317; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o apostolatu laikâ Apostolicam actuositatem, 18. 11.

1965., br. 3: EV 1/918–921; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes, 7. 12. 1965., br. 4: EV 1/1095.

17

Franjevački poziv

oruđe Duha Svetoga, kako bi ostvarivao točno određenu zadaću u izgrađivanju Božjeg doma.

Crkva je, istodobno, duhovna zajednica i vidljivi zbor vjernika, karizma i institucija. Karizmatska i hijerarhijska se struktura dopunjuju i potrebne su jedna drugoj. Oni koji imaju vlast u Crkvi moraju slušati i primiti »sa zahvalnošću i utjehom« očitovanja proročke uloge Božjeg naroda; moraju provjeravati vjerodostojnost darova i iskrenost njihova ostvarenja; posebno trebaju paziti da ne trnu Duha i držati se onoga što kaže sveti Pavao: sve provjeravajte: dobro zadržite (1 Sol 5,21).2

1. Redovnički život kao karizma Koncil vidi u ispovijedanju evanđeoskih zavjeta »božanski dar koji je Crkva primila od svojega Gospodina i koji njegovom milošću uvijek čuva«. Oni koji su po Božjem pozivu prigrlili redovničko zavjetovanje pozvani su »da u životu Crkve uživaju u posebnom daru te da svaki na svoj način bude na korist njezinomu spasenjskom poslanju«.3 Taj životni stalež, »premda… ne pripada u hijerarhijski ustroj Crkve, on ipak nepobitno pripada njezinu životu i svetosti«.4 Redovničko je posvećenje u suglasju sa životvornim djelovanjem Duha Svetoga i sastavni je dio duhovske ili karizmatske strukture Crkve. Ono je, u konačnici, intenziviranje onoga općeg poticaja kojeg Duh prenosi cijelomu Božjem narodu prema »punini kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi […] prema mjeri

2 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium, br. 12: EV 1/317.

Usp. L. SARTORI, »Karizme«, u: Nuovo Dizionario di Teologia, Ed. Paoline, Alba (CN), 1977., 79–97; »Karizme«, u: Concilium 13 (1977.), 1133– 1595; H. PYFFEROEN, »Le charisme, unique structure fondamentale de l’Eglise«, u: Laur 12 (1977.), 91–98.

3 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium, br. 43: EV 1/403.

4 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium, br. 44: EV 1/407.

18

Uvod

Kristova dara«.5 Karizmatska struktura, polje djelovanja »Duha Tvorca«, izrazito je dinamična: više način djelovanja nego način postojanja; stalni odgovor na potrebe posadašnjenja života Crkve. Naviknuti govoriti o »redovničkom staležu«, suviše se fokusiramo na ono što pripada instituciji, zaboravljajući da je, u svojem ishodištu, svaki oblik redovničkog života bio »pokret«.

Na svaki novi stav Crkve u vremenu i prostoru, radi prilagodbe promijenjenoj društvenoj klimi, Duh Sveti pobuđivao je inicijative redovničkog posvećenja različitog značenja i vrste. Činjenica da se najveći dio tih »pokreta«, pošto su postali sastavnim dijelom društvenog tijela Crkve, pretvorio u »redove«, s vlastitim zakonodavstvom, s organskim ustrojstvom, svojim načinima ponašanja, svojim sklopom učenjâ i tradicijâ, ne poništava njihovu dinamičnu bît i, samim tim, njihovu aktualnost. Tek kada redovnički red izgubi svoju sposobnost obnove, odnosno povezanost s povijesnim kontekstom, može se reći da je njegovo postojanje u Božjem narodu izgubilo smisao. Teško da će neki oblik posvećenja, ma koliko drevan bio, izgubiti svoju djelotvornost znaka i svoju vlastitu karizmu.

Karizma se, međutim, ne poistovjećuje s konkretnim kanalima djelovanja. Može se dogoditi da neki oblik redovničkog života, pri prijelazu iz jedne epohe u drugu ili iz jednog kulturnog područja u drugo, napusti određene načine, kako bi bio koristan ljudima te preuzme druge, koji su prilagođeniji danom trenutku i prostoru.

Treba imati na umu da karizma ne djeluje kroz institucije, već kroz osobe izabranih. Reći da je neka ustanova izgubila svoju sposobnost obnove isto je što i reći da su njezini članovi izgubili poučljivost znakovima Božjeg nauma. U tome slučaju ona mora nestati. Htjeti preživjeti pod tim uvjetima samo kao institucija, ma koliko savršena i djelotvorna bila, nema nikakvog smisla.

Moramo biti zahvalni Koncilu što je, u ovom općem pozivu na obnovu, ostavio redovničkim obiteljima u zalog želju da osluškuju u svakome svom bratu glas Duha Svetoga, skrenuvši 5

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium, br. 40: EV 1/389.

19

Franjevački poziv

pozornost na to da su svi sposobni djelatno sudjelovati u životu zajednice, oprobati nove sustave života i svjedočenja, smanjujući, zauzvrat, zakonodavni aparat.6

2. Utemeljiteljeva karizma7 Povijesna i teološka vizija početaka oblikâ posvećenog života, koju pružaju koncilski dokumenti, u skladu su s ovim shvaćanjem. Začetnici su djelovali »nošeni Duhom Svetim«; Uloga Crkve ograničavala se na to da »primi i odobri« redovničke skupine koje su oni formirali. Svaki je red imao svoju karizmu i ta »divna raznolikost redovničkih zajednica […] je mnogo pridonijela tome da Crkva bude ne samo spremna za svako dobro djelo i pripravna za djelo služenja, u izgradnji Tijela Kristova nego i da se – urešena različitim darovima svoje djece – pojavi poput Zaručnice koja je nakićena za svojega Zaručnika te se tako po njoj upozna mnogolika mudrost Božja«.8

Svjestan te prisutnosti djelovanja Duha Svetoga, koja se očituje na različite načine u svakoj redovničkoj obitelji, Koncil određuje kao temeljno načelo za današnju obnovu, zajedno sa stalnim vraćanjem na izvore svakoga kršćanskog života, povratak »izvornom nadahnuću ustanovâ«. Vjernost tim početcima 6

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, 28. 10. 1965., br. 4: EV 1/715–718; PAVAO VI., Motuproprio Ecclesiae sanctae, 6. 8. 1966., II, br. 2, 4, 12: EV 2/ 842, 844, 852. Usp. J. GALOT, Il carisma della vita consacrata, Milano, 2 1969.; E. PIACENTINI, »La vita religiosa segno-sacramento e posizione dei religiosi nella Chiesa«, u: MF 73 (1973.), 64–80; Carisma e istituzione.

Lo Spirito interroga i religiosi, Ed. Rogate, Rim, 1983.

7 M. OLPHE-GALLIARD, »Le charisme des fondateurs«, u: Vie consacrée 39 (1967.), 338–352; F. CIARDI, I fondatori uomini dello Spirito: per una teologia della carisma del fondatore, Città Nuova, Rim, 1982.

8 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium, br. 43–46: EV 1/402–410; ISTI, Perfectae caritatis, br. 1: EV 1/703.

20

Uvod

zahtijeva sam život Crkve, jer »dobro je za Crkvu da redovničke ustanove imaju svoju posebnu narav i vlastitu zadaću«.

Duh i ideali utemeljiteljâ moraju se, dakle, poznavati i vjerno čuvati. Sve ustanove moraju »sudjelovati u životu Crkve«, ali uvijek »prema svojemu vlastitom značaju«, ističući se također u posebnim oblicima apostolskog djelovanja, svjedočenja i izraza jednoga originalnog načina života. Ne smije biti nikakve konfuzije karizmî.9 Normalno je da se, u zajedničkom nastojanju oko povratka na izvore kršćanskog života, odnosno evanđelje, razne ustanove susretnu u zajedničkom idealu, koji se, pak, stapa s težnjom svakoga istinskog kršćanina za ozbiljnim shvaćanjem krsnog obećanja.

Sada se samo od sebe nameće pitanje: Kojeg smisla ima razlikovanje jednog instituta od drugoga? Svi su veliki utemeljitelji krenuli od zajedničke platforme, od želje za potpunim odgovorom na evanđeoski program; ali ista raspoloživost darivanja učinila ih je poučljivima različitom poticaju jednoga jedinog Duha, koji razdjeljuje darove i zadaće prema različitim potrebama Božjeg naroda. Na taj način svaka redovnička zajednica koristi posebna sredstva osobnog posvećenja, svjedočenja, djelovanja; ta sredstva zajednica vjernikâ promatra kao očite znakove razlikovanja između različitih redova i ustanova.

Današnja težnja za povratkom evanđelju omogućit će redovničkim ustanovama bolje shvatiti »vlastiti duh« i to će pridonijeti tome da redovnički život »bude očišćen od elemenata koji su mu tuđi i koji su zastarjeli«.10 Iz toga proizlazi upravo posadašnjenje. Poštivanje »vlastitog poziva«, »vlastitog značaja«, »vlastitog duha« jedan je od temeljnih preduvjeta za ispravnu izgradnju (formaciju) kandidatâ.11 Isti je Koncil potvrdio važnost toga, stavljajući to na srce pogla-

9

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Perfectae caritatis, br. 2, 7–11: EV 1/706–711; 727–736.

10 PAVAO VI., Ecclesiae sanctae, br. 16 § 3: EV 2/856.

11 PAVAO VI., Ecclesiae sanctae, br. 33 i 37: EV 2/873 i 877.

21

Franjevački poziv

vito biskupima koji traže suradnju redovnikâ u dijecezanskome pastoralnom životu.12 U kojem se smislu može reći da je svaki utemeljitelj reda »karizmatik«? Nije nužno pretpostaviti da su ti pojedinci živjeli »izvanserijskim« životom, koji je odudarao od uobičajenog. Djelovanje Duha u svakom kršteniku združuje se s ljudskim sklonostima koje usmjeravaju prema ovoj ili onoj zajedničkoj službi. Iz toga općeg poziva svakog krštenika na svetost i apostolat, a koji ne ovisi jednostavno o nečijim sposobnostima, izvire proročko određenje. Prema rasporedbi darova, Duh Sveti čeka povoljnu priliku koju mu pruža slobodno oruđe: a ona se ukazuje kada se kršćanin, vjerni služitelj Duha, otvori potpuno milosti i, dakle, karizmi izabranja za neku važnu zadaću na korist cijele Crkve.

Općenito govoreći, ta je prilika obraćenje, duboka i bolna promjena u životu. Sjetimo se samo svetog Antuna opata, svetog Benedikta, svetog Franje, svetog Ignacija, svetog Ivana od Boga.

Duh uvijek stavlja svakog utemeljitelja na tešku kušnju antikonformizma: tako se događa da te svece njihovi suvremenici smatraju osobama koje su izgubile dodir sa stvarnim životom ili pak čudacima.

Istodobno se potvrđuje i ostvaruje, kod tih osoba, duboko evanđeosko iskustvo, puno svjetla i sigurnosti, i poziv da napuste sve kako bi uskladile vlastiti život s tim unutarnjim svjetlom.

Karizma si utire put sa sve većom snagom, i omogućuje izabranom da svi ostali postanu dionici blagodati njegova otkrića. Taj besplatno primljen dar izabrana osoba u dubini svoga srca doživljava kao vitalnu nužnost poruke (usp. 1 Kor 9,16).

Novi život koji je započeo obraćenik, njegov primjer, njegovo djelovanje i prije svega iskrenost i nadahnuće koji trepere u njegovim riječima, jesu za one koji su čista srca neka vrsta novog navještaja evanđelja, novi pogled na život i Kristovu riječ u onim aspektima koji na poseban način odražavaju zahtjeve točno određenoga povijesnog trenutka.

12

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi Christus Dominus, 28. 10. 1965., br. 33–35: EV 1/665–678.

22

Uvod

Karizma utemeljenja očituje se, dakle, u učenicima koji se malo-pomalo okupljaju oko začetnika. Oni sami, prihvaćajući novi mentalni sklop i novi ideal života, otkrivaju da su te vrijednosti bile na prikriven način prisutne u njihovu srcu, nalik potisnutim nadama u nešto bolje, neko nezadovoljstvo, neki poticaj prema dobru. Sve to poprima sada, pred njihovim očima, neku izvanjsku formulaciju konkretiziranu u ovoj potonjoj osobi koja je prosvijetljena odozgo. Zapravo oni sami na kraju postaju dionici toga istog dara.

Sa sociološkoga stajališta, možemo reći da je obraćenik uspio postići da skupina postane dionikom njegova osobnog ideala, koji je, od toga časa, postao cilj i orijentacija same skupine.

Teološki gledano, djelovanje karizme, taj bitno komunitarni čin, služi se živim svjedočenjem utemeljitelja kao nekim sredstvom.

Prisutnost karizme jasna je i predominantna, prije svega u prvom naraštaju velikih redovničkih redova. Zbog toga su utemeljitelji najvećih redova oklijevali i često se protivili stvaranju neke definitivne organizacije i pravnog okvira: bojali su se unaprijed stvorenim strukturama da ne sputaju prisutnost Duha Svetoga te su više voljeli nastaviti u stavu eksperimentiranja, raspoznavajući svoj poziv u svakoj novoj situaciji. Osobno iskustvo primljenoga dara i raspoloživost članova skupine jamčili su vjernost pozivu više od ikojega institucionalnog propisa. »Pravilo« se nameće, na kraju, kao nužnost. Skupina, brojčano povećana, prihvaća srednju razinu duhovne vrsnosti. Zauzeta u konkretnim ciljevima kolektivne odgovornosti u službi jedne vidljive i institucionalizirane Crkve, ona uviđa nužnost da se početni pokret fiksira u sustavno povezane okvire i norme života; osim toga shvaća da su prijeko potrebni pomno razrađena izgradnja članova i jedinstveni asketski pravac. Ali ta forma vitae još uvijek nosi pečat karizme, to je kristalizacija izvornih težnji.

Ne nameće se skupini izvana – jer ga je Crkva »svojom vlašću rado prihvaćala i odobravala«13 – već je elaboriraju i usvajaju sami oni koji su primili poticaj na novi evanđeoski život; na13

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Perfectae caritatis, br. 1: EV 1/703.

23

Franjevački poziv

knadno će biti ponuđena svima onima koji budu primili milost izabranja da je prigrle.14 Svaki novi kandidat koji pokuca na vrata neke redovničke ustanove potaknut je Duhom Svetim da usvoji evanđeoski ideal koji mu se očituje u tome konkretnom obliku njegova življenja i prenošenja drugim ljudima. Skupina će morati prihvatiti pridošlicu kao Božji dar, kao poziv Duha na obnovu. Sveti je Franjo upravo tako gledao na »braću koju mu je Bog dao« (Oporuka).

Događa se, na taj način, uzajamno obogaćivanje: zajednica pruža novome sljedbeniku svoje ideale, svoju duhovnost i najbolje mogućnosti da se ostvari kao kršćanin; prima kao novu »injekciju« života i, prije svega, onaj sklad s ozračjem suvremene ljudske zajednice, onu povezanost između života i evanđelja koja ne može izostati u redovničkim obiteljima. Svaki novi pridruženi član morao bi, u skupini, pobuditi težnju k obnovi, nemir koji obvezuje zajednicu da preispita svakoga dana i propitkuje autentičnost svojih oblika života i djelovanja.

Nakon prvog stupnja karizmatskog pokreta, u kojem utemeljitelj djeluje a učenici žive ideal kao otkriće i kao snagu koja ih natkriljuje, slijedi etapa institucionalizacije: to je trenutak u kojem se čisti ideal stapa s konkretnošću života i s njegovim djelovanjima. To se mora nužno poduzeti, ali je teško u tome uspostaviti ravnotežu. Kada se ustanova, umjesto da se okrene stvarnom životu, od njega udaljava, tada dolazi do neke vrste okoštavanja strukturalnog tijela. Pokatkad se pozornost usredotočuje na nutrinu, na disciplinu i na pravne aspekte, to jest na »forme«. Nužnost pedagogije vodi k stvaranju ustaljene askeze obitelji. Jačaju se kolektivne veze putem veće jednoličnosti »u opsluživanju«.

Vanjsko djelovanje zadobiva aspekt opasnosti, osobno nadahnuće postaje nasrtaj na ritam zajednice. Zakonodavni aparat na kraju guši karizmu. Da bi se ponovno vratilo sklad između karizme i institucije, bit će nužna neka »reforma« s posljedičnim za14

H. DELESTY, »Un charisme per l’Eglise«, u: Tertius Ordo 34 (1973.), 207–221; E. GAMBARI, Consacrazione e missione. Dottrina e diritto di vita religiosa, Milano, 1974.

24

Uvod

okretom, jer će vodstvu institucije teško poći za rukom nazrijeti kada ona mora uzmaknuti i u kojoj mjeri.

Svaka je reforma avantura vjere. S druge strane, je li moguća obnova bez reforme?

3. Franjevački pokret Sveti Franjo Asiški iskusio je, kao nijedan drugi utemeljitelj redovničkih redova, prodornu prisutnost »Duha Gospodinova«, ne samo u svome osobnom životu već i u svojem poslanju začetnika novog oblika života. To mu je iskustvo davalo sigurnost u započetom hodu i u njegovu tumačenju nasljedovanja Krista, potvrđenoga velikom snagom dok je diktirao svoju Oporuku: »Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru.« Isti je izraz ponovio sedam puta: »Gospodin mi dade, Gospodin mi je objavio…« Kao svjesni karizmatik, Siromašak nije ni na trenutak osjetio napast da se kloni vidljive Crkve. I sama pomisao da bi njegova subraća, hvaleći se darom Duha, mogla izbjegavati poslušnost hijerarhijskoj Crkvi, kao što se u prošlosti događalo za mnoge reformatore, ispunjavala mu je srce tjeskobom.15 Zbog toga je želio odmah svoju karizmu utemeljitelja predati Crkvi na odobrenje: »sam Svevišnji [mi] objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje […] a gospodin papa mi je potvrdio« (Oporuka).

U toj je podložnosti vidio nezamjenjivo jamstvo vjernosti istom evanđeoskom idealu: »... uvijek pokorni i podložni stopama te iste svete Crkve, u katoličkoj vjeri utemeljeni, opsluživati siromaštvo, poniznost i sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, što smo čvrsto obećali«.16

15 NPr, XIX, 1–4; Opor, 8–12 (u FI r. 1.6–10): FF 51s., 112s. (FI 171, 206, 206–207).

16 PPr, XII, 5 (u FI r. 4): FF 109 (FI 195).

25

FranjevaÄ?ki poziv

216

Evanđeosko bratstvo

DVANAESTO POGLAVLJE

EVANĐEOSKO BRATSTVO1

P

rije bratstva, kao ideal evanđeoskog života, Franjo je susreo brata. U bratu čovjeku objavio mu se Krist brat. Po Kristu i njegovu evanđelju on je stekao dubok osjećaj univerzalnog Bož-

1 F. DE MALDONADO, »La pedagogia de san Francisco de Asís«, u: Laur 3 (1962.), 3–40, 289–348; 4 (1963.), 336–366 (u zasebnom svesku, Rim, 1963.); L. BRACALONI, »Forma caratteristica dell’istituzione serafica: la ‘fraternitas’«, u: VM 36 (1965.), 21–26; L. IRIARTE, »Communitatis franciscalis evolutio historica«, u: Laur 7 (1966.), 5–114; F. DE BEER, »La genesi della fraternità francescana«, u: SF 65 (1968.), 65–92; ESSER, Origini e valori autentici (kazalo, lema Bratstvo); ESSER – GRAU, »La comunità fraterna, realizzazione del regno di Dio«, u: ISTI, Risposta all’amore, II, 175–194; L. HARDICK, »La vita comunitaria«, u: ISTI, La spiritualità di santa Chiara, Milano, 1970., 99–116; R.-C. DONT, »L’amore vissuto: la comunità fraterna«, u: ISTI, Chiara, madre e sorella, Milano, 1973., 151– 190; F. IOZZELLI, »La vita fraterna nell’Ordine francescano primitivo«, u: SF 74 (1977.), 259–313; O. VAN ASSELDONK, »La maturazione della vocazione nella fraternità francescana«, u La vocazione per la Chiesa di oggi, Rim, 1979., 261–270; O. VAN ASSELDONK, »La vita in santa unità secondo san Francesco e santa Chiara«, u: Forma Sororum 17 (1980.), 186–196; 18 (1981.), 113–121; O. VAN ASSELDONK, »Fisionomia della fraternità francescana«, u: IF 57 (1982.), 631–640; O. VAN ASSELDONK, »Madre«, u: DF, 919–927 (u sv. La lettera e lo spirito, II, 153–177, 197–205, 207–215, 229–239); M. STEINER, »El Espiritu Santo y la fraternidad según los escritos de san Francisco«, u: SelF 11 (1982.), 75–88; Temi di vita francescana, la fraternità, Rim, 1983.; A. BONI, »Fraternità«, u: DF, 613–638; J. G. BOUGEROL, »Cortesia, comportamento«, u: DF, 267–278; A. BISSI – A. GARDIN, Se usassimo il cuore. La fraternità nel cammino formativo (Orientamenti formativi francescani, 4), Padova, 2001.

217

Franjevački poziv

jeg očinstva i obitelji Božje djece, koja povezuje sve krštenike, sve ljude i sav stvoreni svijet.

Postoje evanđeoski tekstovi koje je preferirao i mnogo puta »preživao« svojim uvijek živim i konkretnim načinom moljenja: »Kad ustanete na molitvu, govorite: Oče naš, koji jesi na nebesima (Mt 6,9) […] Svi ste vi braća; i ne zovite nikoga svojim ocem na zemlji jer jedan je Otac vaš, onaj na nebesima (Mt 23,8–9) […] Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,20) Evo, ja sam s vama do svršetka svijeta (Mt 28,20).«2

Utemeljeno na Kristu, prvorođencu među mnogom braćom (Rim 8,29), bratstvo koje je svetac uvijek priželjkivao jest ono koje ujedinjuje ljude u ljubavi istog Oca i na dobrobit spasenja koje je ostvario »brat… koji položi život svoj za ovce svoje i pomoli se Ocu za nas govoreći: Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao.«3 To zajedništvo, koje tvore »duhovna braća«, u smislu koji već poznajemo, preobražava se u »bratstvo« po povezujućem i ujediniteljskom djelovanju Duha Svetoga.

1. »Gospodin mi dade braću« (Opor, 16) U Božjem narodu uvijek je bila prisutna težnja za ostvarivanjem od Krista željenog jedinstva po vezama bratstva. Ono što je prva jeruzalemska zajednica uspjela ostvariti u kratkom vremenu, ideal koji je nemoguće ostvariti na razini cijele crkvene zajednice, neprestano se javlja kao težnja malih skupina koje su čuvale kršćansku težnju prema tome cilju.

Možda se nikada kao na kraju 12. stoljeća i tijekom cijeloga 13. stoljeća taj apel nije dao osjetiti kao zahtjev za evanđeoskom izvornošću. Svi vjerski pokreti iz toga razdoblja kao i udruženja socijalnog i ekonomskog tipa težili su napraviti od bratstva oblik 2 3

218

NPr, XXII, 29.35–36.39s. (u FI r. 28.33–34.37–38): FF 61 (FI 174).

2PVj, 56: FF 201 (FI 141).

Evanđeosko bratstvo

izraza i snagu jedinstva zajedničkog napora. Redovnički redovi, koji su se tada javili, usvojili su gotovo po nekome zajedničkom dogovoru naziv braća. To zajedničko prepoznatljivo obilježje – Frati (braća, iskrivljeno od Fratres) – služi i danas za označavanje članova tih ustanova. Treba primijetiti da, u zajedničkom nastojanju oko vraćanja izvorima, svi ti redovnički redovi naglašavaju bratstvo kao temeljnu vrijednost.

Kada je odlučio osnovati svoje bratstvo, Franjo se nije nadahnjivao ni na jednom od dva prije postojeća modela. Naime benediktinska zajednica okupljala je u samostanu braću prema određenoj hijerarhiji, nalik crkvenoj zajednici u malom. Monah, pod vodstvom i djelovanjem opata, koji zamjenjuje Krista, primao je sve nužno za duhovni i vremeniti život i sve je vršio, uključujući također svoje izvanjsku djelatnost, u zajednici i po zajednici. Stalnost je bila temelj života sastavljenog od bogoštovlja i rada.4 Augustinska zajednica, koja je ujedinjavala regularne kanonike počevši od 11. stoljeća i pustinjake od 13. stoljeća, uzela je kao model okupljanja prvu jeruzalemsku zajednicu. Pojedinačno siromaštvo i bratska ljubav zadobili su jedan izraz koji je imao vrijednost simbola: vita communis. Nju karakterizira zajednički krov nad glavom (samostan, refektorij, spavaonica), zajednička hrana i odjeća te zajednička molitva odnosno kor.5 U konstitucijama premonstratenza – kao i dominikanskim koje se na njima nadahnjuju – izraz »zajednički život« označava također jednoličnost u opsluživanju koje »jača i predstavlja prema van jedinstvo srcâ koje mora postojati unutra«.6 Bilo je to 4

G. M. COLOMBAS, San Benito: su vida y su Regla, Madrid, 1954., 80–132; A. DE VOGUÉ, »Le monastère Eglise du Christ«, u: Studia Anselmiana 42 (1957.), 25–46; Spiritualità cluniacense, Todi (PG), 1960.; F. VANDENBROUCKE, »Théologie de la vie monastique«, u: Studia monastica 4 (1962.), 369–388.

5 A. MANRIQUE, »El espíritu de la vida de comunidad según san Agustín«, u: La Ciudad de Dios 180 (1967.), 177–388; »Agostiniani«, u: Diz. Istituti Perf., Rim, 1974., I, 278–415.

6 F. PETIT, La spiritualité des Prémontrés aux XII e XIII siècles, Pariz,

219

Franjevački poziv

vrlo prirodno tumačenje u dva reda koja su imala potrebu potvrditi svoj posebni apostolski poziv izvan samostanskog klaustra.

Polako se afirmiralo novo shvaćanje redovničkog života.

U franjevačkom bratstvu, »zajedničkom životu«, koji je zauzimao istaknuto mjesto u benediktinskoj »opatiji« i u augustinskom samostanu regularnih kanonika, pridavala se mala ili čak nikakva važnost. Zavjetovanje siromaštva nije više povezano s blagodatima koje proizlaze iz odricanja od privatnoga vlasništva kako bi se združilo sredstva uzdržavanja, već izražava osobno prianjanje uz Krista siromašna i oslobođenje ne samo pojedinačno već i zajedničko, od zemaljskih kompromisa.

Jakov Vitrijski pripisao je tome čimbeniku brz porast broja manje braće. »Sve druge međutim primaju u puno zajedništvo svoga Reda s toliko većim pouzdanjem i bez ikakva protivljenja koliko su manje u strahu kojim (materijalnim) sredstvima će ih Gospodin uzdržavati, predajući se božanskoj velikodušnosti i providnosti. Onima koji im dolaze daruju pas i tuniku, a ostalo prepuštaju višnjoj brizi.«7

Uklonivši utilitarističke težnje, redovnik se osjeća slobodnim darivati se braći s univerzalnom ljubavlju. Franjo je htio da odricanja povezana s »najvišim siromaštvom« pronađu nadomjestak ne u pravnome zajedničkom životu, već u mnogostruko većoj bratskoj ljubavi. Model koji treba nasljedovati nije bio »Božji grad na zemlji«, kao u samostanu, niti prva jeruzalemska zajednica, kao u samostanu regularnih kanonika; bio je to, naprotiv, apostolski život: nositi svijetu evanđelje svjedočanstvom i riječima u životnim uvjetima jednakima skupini koju su činili Krist i apostoli. U Franjinim i Klarinim osobnim spisima nema 1947.; L. L. CHARLIER, »La vida común en el siglo XIII con la fundación de la Orden de predicadores«, u: La vida común, Madrid, 1962., 43–62; P. LIPPINI, La spiritualità domenicana, Bologna, 1958.; G. MICCOLI, »Ecclesiae primitivae forma«, u: Chiesa Gregoriana, Firenca, 1966., 225–299; M. VICAIRE, L’imitation des Apôtres: moines, chanoines, mendiants, Pariz, 1963.

7 JAKOV VITRIJSKI, Povijest Zapada (Historia occidentalis), 11: FF 2224 (FI 1589).

220

Evanđeosko bratstvo

ni spomena modela prve jeruzalemske zajednice. Tek kada se, nakon što je osnovao samostansku zajednicu, osjetila potreba da se obrazloži vita communis, javlja se poneki podsjećaj u bibliografskim izvorima.8 Franjo u svojim spisima uvijek govori o bratstvu: u dva pravila, u Oporuci i u Pismu cijelom Redu: ukupno deset puta. Usto, riječ brat, braća susreće se 179 puta u tim dokumentima. Izraz sestra, sestre javlja se 60 puta u Pravilu svete Klare, 17 puta u njezinoj Oporuci i 18 puta u njezinim drugim spisima.

Riječ je o bratstvu siromašnih i, upravo zbog toga, bratstvu manjih, oslobođenom kao skupina zemaljskih briga i okrenutom prema ljudima, vezanom uz naviještanje Kraljevstva, uvijek raspoloživom i otvorenom, u stalnom stanju misije.

Klara je imala pred očima dva modela koja su već otprije postojala: benediktinsku žensku zajednicu i onu augustinsku, koja je imala manje monaških obilježja. U tim samostanima, više no u muškim, ekonomska je sigurnost bila nešto što se samo po sebi podrazumijevalo, kao i socijalne razlike između monahinja i obraćenica i zajednički ritam cenobitskog obilježja. Postojao je također novi model beginâ i ženskog ogranka humilijata, skupine braće potekle iz krila zanatskog društva, posvećenih molitvi i djelima ljubavi.

Jakov Vitrijski, opisujući razne modele koje je on zapazio, ističe originalnost franjevačkog pokreta općenito, ali još više načina života onih koje je nazvao manjim sestrama: za razliku od monahinja, one ne žive u samostanu, već u »hospiciju«, rade svojim rukama, poput begina i humilijata, ali žive u povučenosti izvan grada.9 Nije riječ o putujućem bratstvu, prema stilu manje braće, ali se i one osjećaju »putnicama i strankinjama«. Zajedničko im je, 8 Primjerice u LegTd, 43: FF 1450 (FI 564). Također JAKOV VITRIJSKI: FF 2206 (FI 1588).

9 JAKOV VITRIJSKI, Pismo iz Genove (1216.), 8 i 10: FF 2205, 2207 (FI 1585–1586).

221

Franjevački poziv

nadalje, s braćom, čijeg su evanđeoskog poziva dionici, potpuno siromaštvo, privremenost sredstava i jednostavna i radosna bratska dinamika.

2. Najvažnija obilježja manjeg bratstva 2.1. Krist – živo središte bratstva U kontekstu otajstva Božjeg očinstva, kao što smo vidjeli, Franjo citira Isusove riječi: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,20). Ima živu vjeru u tu živu prisutnost Uskrslog među braćom okupljenom u njegovo ime, bilo kada ga skupina časti i prima u sakramentu bilo kada osjeća da Krist po vjeri prebiva u srcima vašim te [su] u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni (Ef 3,17).

2.2. »Duhovna« braća i sestre Prisutnost Krista »brata«, taj središnji dar Očeve ljubavi, u svakom subratu, u svakoj osobi, u svemu stvorenom, upotpunjuje se prisutnošću Duha Svetoga, nestvorene ljubavi, dara Oca i Sina. On je taj koji poziva i vodi kandidate prema bratstvu po svom »nadahnuću« i njegovo »pomazanju« silazi na svakog od braće i prebiva u njima, ujedinjuje ih »na duhovan način«. Zahvaljujući toj prisutnosti i tom »svetom djelovanju« Duha, oni postaju duhovna braća i sestre, to jest poučljivi istom Duhu, te stoga muškarci i žene koji ne kroče po »tijelu«, nego po »duhu«.

Franjo ga je htio proglasiti, također u Pravilu, generalnim ministrom bratstva.10

10

Usp. u nastavku, pogl. »Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje«.

M. STEINER, »El Espíritu Santo y la fraternidad según los escritos de san Francisco«, u: SelF 11 (1982.), 75–88.

222

Evanđeosko bratstvo

2.3. Bratstvo oživljeno Riječju Bratstvo prije svega biva oživljeno Božjom riječju, koja je »duh i život«. Već smo govorili o mjestu koje Sveto pismo zauzima u duhovnoj dinamici bratstva.

Ono je oživljeno također ljudskom riječju, onom svakog brata i svake sestre. Za Franju nije imala smisla ljubav prema šutnji kao vrijednosti u sebi. Već od prvih vremena opsluživana je, posebno u samotištima, kao potreba duha za molitvom i sabranošću, ali nije smjela predstavljati prepreku spontanosti i radosti zajedničkog života.11 U Nepotvrđenom pravilu kaže se: »… neka nastoje šutjeti kad god Bog njima dadne takvu milost«.12 Razlog, kao što se vidi iz konteksta, nije ništa drugo već ljubav.

Među svečevim drugovima, neki su posjedovali milost navike šutnje, poput Silvestra, Bernarda i Egidija; drugi su pak pridonosili zajedničkoj radosti svetim razgovorima; drugi su opet govorili ili šutjeli, već prema tome kako ih je duh navodio, poput brata Junipera13. A znao se naći i poneki dvoličnjak koji se, možda pod utjecajem cistercitske askeze, sporazumijevao samo gestama.14 U Svetome Damjanu žensko je bratstvo opsluživalo, u prve tri godine, s obzirom na disciplinu šutnje, propis sličan onom kojeg je Franjo odredio za braću koja su se povukla u samotište.15 Ali Pravilo koje je dao Hugolin 1219., nesumnjivo pod cistercitskim utjecajem, nametnulo je »damjankama« trajnu šutnju, koju sve moraju opsluživati na način da ne smiju jedna s drugom

11

Usp. 1Čel, 41; AsZb, 9 (u FI br. 56): FF 393, 1553 (FI 269, 617); OgSav, 95: FF 1793 (FI 1180); PrSam, 5–7 (u FI r. 3–5): FF 137 (FI 196).

12 NPr, XI, 1 (u FI r. 2): FF 36 (FI 167). Sličan izraz nalazi se u Pravilu za samotišta: »Neka se trude opsluživati šutnju.« 13 Usp. Život brata Junipera, 6: Kako je brat Juniper održavao šutnju šest mjeseci (Cvjetići, izd. BUGHETTI, 267).

14 AsZb, 91 (u FI br. 116): FF 1647 (FI 675–676).

15 Usp. C. A. LAINATI, u: FF, četvrti dio, »Uvod«, 2228s.

223

Franjevački poziv

razgovarati bez dopuštenja opatice: taj je propis obvezivao sve, zdrave i bolesne.16 U sljedećem pravilu Inocenta IV. sačuvana je u punini strogost »trajne šutnje«; sestre su se morale koristiti »pobožnim i časnim znakovima« prema cistercitskom običaju.17 I to su siromašne sestre uzele toliko zaozbiljno da je Toma Čelanski u Prvom životopisu svetog Franje 1228. mogao napisati: »Tako su se po milosti učvrstile u postu i šutnji da nemaju teškoća kad se radi o svladavanju putenih poriva i obuzdavanju jezika.

Neke su se od njih od govora tako odvikle da se onda kad je potrebno da nešto govore jedva sjećaju kako treba oblikovati riječi i rečenice.«18

Kada je, konačno, Klara mogla dati svome sestrinstvu oblik života franjevačkog nadahnuća, izostavila je spomen »šutnje« i ograničila je na vremena i mjesta u kojima postoji poseban razlog za njezino opsluživanje. Ipak postoji mjesto u kojem propis o šutnji mora potpuno ustupiti pred dobrom ljubavi: to je bolesnička soba; u njoj »radi bodrenja i služenja bolesnicama uvijek smiju obzirno govoriti« (u smislu koji Klara daje toj riječi).

Uobičajeno ozračje kontemplativnog samostana jest mir i sabranost. Ali sveta Klara zna vrlo dobro da je komunikacija, pomoću riječi, nužna radi osobnog i zajedničkog sklada: »Ipak mogu uvijek i svugdje kratko i tiho saopćiti što bude potrebno.«19 I u muškim bratstvima, sa samostanskim ritmom, uvedena je monaška razlika između evanđeoske šutnje, koja se sastoji u izbjegavanju beskorisnih riječi, i redovne šutnje, koju treba strogo obdržavati u određenim vremenima i na određenim mjestima, kao zahtjev zajedničkog života.

16 Hugolinovo pravilo, 3; izd. OMAECHEVARRIA, Escritos de santa Clara, 218s.

17 Inocentovo pravilo, IV, 3: OMAECHEVARRIA, Escritos de santa Clara, 240s.

18 1Čel, 20: FF 352 (FI 258).

19 PrKl, 5, 1–4: FF 2783 (FI 1723).

224

Evanđeosko bratstvo

Ali ako je istina da bratski život izgrađuje riječ, ništa manje nije istina da ga riječ može i razoriti, kada jezik nije vođen ljubavlju. Franjo je mrzio ogovaranje: »Blago sluzi koji bi toliko ljubio i poštovao brata svoga kad je daleko od njega, koliko da je s njim, i koji o njemu ne bi govorio iza leđa ništa što ne bi mogao s ljubavlju reći pred njim.«20

Dva pravila sadrže stroge opomene protiv onih koji ogovaraju i kleveću a biografski izvori svjedoče da je svetac oštro reagirao na tu »kužnu bolest«, koja se tako lako uvuče u skupine u kojima se svakodnevno zajedno živi.21 I sveta Klara opominje svoje sestre da se čuvaju »ogovaranja i mrmljanja«.22

2.4. Bratstvo hranjeno molitvom Kristova ujedinjujuća prisutnost i prosvjetljujuće djelovanje Duha, kao i poučljivost Riječi, nalaze svoje ozračje i potporu u molitvi. Svaka izvorno kršćanska skupina, stoga, postaje zajednica koja moli. Bez svakodnevne otvorenosti Božjem duhu nije moguća otvorenost braći: evanđeosko bratstvo mora biti postupno otkrivanje »zajedništva« pod vodstvom vjere.

Već smo vidjeli, u poglavlju »Klanjati se Bogu srca čista i uma čista«, razne vidove molitvenog života, bilo osobnog bilo zajedničkog, kako su ga Franjo i Klara živjeli i druge tome poučavali.

2.5. Bratstvo utemeljeno na evanđeoskoj ljubavi Prvi životopisac, u jednom tekstu kojem nema premca, opisuje internu dinamiku početne skupine, u kojoj potpuno siro20

Opom 25: FF 175 (FI 204).

NPr, VII, 16 (u FI r. 15); XI, 6 (u FI r. 7–8); PPr, X, 8 (u FI r. 7); 2Čel, 182s.: FF 26, 37, 103, 768–770 (FI 165, 167, 194, 786–787).

22 PrKl, 10, 6: FF 2809 (FI 1729).

21

225

Franjevački poziv

maštvo, s jedne strane, i oslobađajuća čistoća srcâ, s druge, stvaraju raspoloživost za jednostavnu i radosnu ljubav, a sama ljubav obilno nagrađuje lišenosti koje za sobom povlači siromaštvo i odricanje koje sa sobom nosi celibat: »O, kolikim su žarom ljubavi plamtjeli novi Kristovi učenici! Kolika je bila njihova ljubav prema svetom zajedništvu! A kad bi se negdje sastali ili bi se prema običaju negdje susreli, bljesnuo bi izraz ljubavi poput strelice. Ta je zajednica bila pravo rasadište ljubavi. A što da reknemo o onim čistim zagrljajima, nježnim osjećajima, svetom poljupcu, srdačnu razgovoru, čednu smijehu, a što istom o prijaznu pogledu, bistru oku, poniznu srcu, pomirljivu jeziku, prijaznu odgovoru? Sve su imali jednaku nakanu, spremnu poslušnost i neumorne ruke. I zbilja, kad su sve zemaljsko prezreli, a sami sebe nisu nikada ljubili sebičnom ljubavlju, svu su ljubav izlijevali na zajednicu. Trudili su se da sami sebe predaju drugima da bi zajednički izlazili u susret bratskoj potrebi. Željno su se sastajali, a s još većom dragošću boravili su zajedno. Svima je bilo teško dijeliti se od zajednice, bolan im je bio rastanak, nemilo odvajanje. Nada sve poslušni vojnici nisu se usuđivali ništa pretpostavljati svetoj poslušnosti. […] ‘Sljedbenici najsvetijeg siromaštva’ ništa nisu neuredno ljubili, jer ništa nisu imali. Zato nisu strahovali da bi mogli nešto izgubiti.«23

U toj idealnoj slici životopisac ističe tri važna čimbenika: oslobađajuću ulogu siromaštva i čistoće, spoj služenja i poslušnosti te također ono pozitivno ozračje ljudskosti koje je Čelanski opisao na asketski način uobičajenim pridjevima, vodeći računa o onima kojima je životopis namijenjen; imamo zapravo pred sobom stil ljudskih odnosa koji je htio utemeljitelj: spontanost i istina u očitovanjima, obiteljska toplina, srdačno i vedro ozračje onih koji su u »duhovnoj« skupini pronašli potpuni odgovor na svoje afektivne potrebe.

Sličan opis nam pruža Toma Eccleston u vezi s prvom braćom koja su došla u Englesku.24 23 24

226

1Čel, 38–41: FF 386–393 (FI 268–269).

ECCLESTON, De adventu fratrum minorum in Angliam, V 29: FF 2449.

Evanđeosko bratstvo

Toma Čelanski ovako je 1228. vidio sestrinstvo koje je osnovala sveta Klara: »Prije svega među njima je vladala krepost međusobne neprestane ljubavi koja je njihove volje međusobno tako povezivala da su sve u svemu bile jednodušne. Premda su bile mnogobrojne i raznolike, ipak su sve imale jedan duh.«25

Inocent IV., odobrivši 1253. Pravilo svete Klare, reći će: to je »oblik života, po kojemu zajednički u jedinstvu duha i po zavjetu krajnjeg siromaštva morate živjeti«.26 U pravoj ljubavi među »duhovnom« braćom i sestrama ne ljubi se samo duhom ni samo tijelom, već čitavim ljudskim bićem. Franjo i Klara htjeli su učiniti od bratstva obitelj čije članove veže nježnija i požrtvovnija ljubav od najjače ljudske ljubavi: ljubavi majke prema svome stvorenju: »Svatko neka ljubi i hrani brata svoga, kao što majka ljubi i hrani sina svoga, onim čime njega obdari milost Božja […] jer ako majka hrani i ljubi sina svoga tjelesnoga, koliko više mora netko ljubiti i hraniti brata svoga duhovnoga?«27

Ta ljubav nije smjela biti samo osjećaj: morala se potvrditi konkretnim djelima.28 Istim se izrazima služi sveta Klara obraćajući se svojim sestrama: »Pa iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate, kako bi potaknute ovim primjerom sestre uvijek rasle u ljubavi prema Bogu i u uzajamnoj ljubavi.«29

25

1Čel, 19: FF 352 (FI 257).

PrKl, Bula pape Inocenta IV., 5: FF 2745 (FI 1716).

27 NPr, IX, 11; PPr, VI, 10 (u FI r. 8); PrKl, 8, 16: FF 32, 91, 2798 (FI 166, 193, 1727).

28 NPr, XI, 3–6 (u FI r. 4–8): FF 37 (FI 167).

29 OporKl, 59s.: FF 2847 (FI 1742).

26

227

Franjevački poziv

Svetica je znala izraziti tu ljubav majčinskom tankoćutnošću. »Blažena je Klara lijevala vodu sestrama u ruke i noću ih je pokrivala zbog hladnoće.«30 Iz vrlo ljupkih izraza koje je koristila u svojim pismima Janji Praškoj, možemo razabrati kako je sveta Klara znala ljubiti; a to dodatno potvrđuju brojna svjedočanstva prikupljena tijekom procesa kanonizacije.

Imperativ ljubavi morao je biti na prvome mjestu, iznad svih uvjetovanosti monaške tradicije. »Kad je sveti Franjo sve poticao na ljubav, upozoravao je kako treba pokazivati prijaznost i domaću bliskost. Rekao je: ‘Hoću da se moja braća pokazuju kao sinovi iste majke pa ako koji zatraži tuniku ili pojas ili što drugo, neka mu drugi darežljivo dade. Knjige i što god im se svidi neka međusobno izmjenjuju, a da jedan drugoga ne sili da uzme.’ Da ni u ovoj stvari ne bi rekao nešto što po njemu nije učinio Krist, bio je prvi u izvršavanju svega ovoga.«31

2.6. Uzajamno prihvaćanje Nijedna ljudska skupina, kao što uči psihologija skupinâ, ne može uspjeti ako se svaki njezin član ne osjeća potpuno prihvaćenim, bez pridržaja, i ako on sam ne prihvaća druge članove i samu skupinu s njezinim idealima i njezinim zadaćama. To još više vrijedi za kršćansku skupinu; sveti Pavao daje točnu formulu: Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju (Rim 15,7).

Bratstvo koje bi se htjelo ostvariti provodeći selekciju prema naravi, životnoj dobi, obrazovanju, ukusima ne bi bilo evanđeosko bratstvo i ne bi moglo dugo trajati; upravo zato jer bi nedostajalo polazište, to jest prihvaćanje drugoga takvog kakav jest, što pretpostavlja rad na pravoj askezi čišćenja, uništavanja sva30 31

228

PostKl, II, 3; LegKl, 38: FF 2946, 3233 (FI 1770, 1912–1913).

2Čel, 180: FF 766 (FI 785).

Evanđeosko bratstvo

kog oblika egocentrizma, vladavine poročnih sklonosti i stečenih navikâ, tako da nas drugi mogu bez teškoća prihvaćati.

Franjo i Klara otkrili su nam u čemu se krije tajna: prihvaćati svakog brata, svaku sestru, kao Božji dar.32 Svetac to izrijekom kaže u odgovoru jednom poglavaru koji je bio obeshrabren jer nije uspio nagovoriti svoje podložnike da kroče kako bi on to htio: »I ljubi ih zbog toga, i ne želi da budu bolji kršćani.«33 Već smo vidjeli kako je on u evanđelju pronašao zlatno pravilo ljudskih odnosa u kršćanskom smislu: staviti se uvijek u bratovu situaciju i učiniti ono što bismo mi htjeli da se nama učini ako bismo se našli u sličnoj situaciji (usp. Mt 7,12).34 Bratstvo koje je osnovao Isus sa svojim suradnicima bila je raznolika mješavina, ljudski gledano ne previše lijepa, načinjena od grubih individualnosti. I bratstvo koje je Franjo primio na dar od Gospodina nije predstavljalo homogenu cjelinu: uz jednog Bernarda tu je bio jedan Egidije; uz Silvestra jedan Juniper; uz Maseja jedan Rufin… nisu mogli biti različitiji no što jesu.

Utemeljitelj se, međutim, držao jedne divne taktike da bude uvijek u veselju s braćom: prihvaćao je bolju stranu svakog od njih i stvarao prototip savršenoga manjeg brata stopivši u jedno »savršenu vjeru i ljubav prema siromaštvu brata Bernarda; jednostavnost i čistoću brata Leona, čija je čistoća uistinu bila veoma sveta; uljudnost brata Anđela, prvog viteza koji je došao u Red i koga je krasila svaka uljudnost i dobrota; uljudno ponašanje i prirodnu osjećajnost brata Masea s njegovom lijepom i pobožnom rječitošću; uzvišen duh kontemplacije koji je brat Egidije imao do najvišeg savršenstva; kreposnu i postojanu molitvu brata Rufina koji se bez prekida uvijek molio: i kad je spavao ili štogod radio, njegov je duh uvijek bio s Gospodinom; strpljivost brata Junipera koji je došao do savršena stanja strpljivosti, zbog savršene istine o vlastitoj nevrijednosti koju je uvijek imao u vidu i najveće želje da 32 33 34

Opor, 16 (u FI r. 14); OporKl, 25: FF 116, 2831 (FI 206, 1739).

PMin, 7: FF 234 (FI 131).

Vidi gore pogl. »U školi evanđelja«, str. 47.

229

Franjevački poziv nasljeduje Krista na križnom putu; tjelesnu i duhovnu snagu brata Ivana od Pohvala, koji je u ono vrijeme tjelesnom snagom nadvisivao sve ljude; ljubav brata Ruđera, čiji je sav život i ponašanje bio sadržan u revnosti oko ljubavi; brižljivost brata Lucida koja je bila najveća moguća, pa nije htio ni mjesec dana boraviti u istom obitavalištu, nego kad mu se počelo sviđati u nekom obitavalištu, odmah bi odlazio odande i govorio: Naše boravište nije ovdje, nego u nebu.«35

Jedan od najpouzdanijih pokazatelja živi li se u nekoj skupini ta svijest jest spontano korištenje zamjenice mi, također od strane vođâ skupine. Franjo to često čini u Nepotvrđenom pravilu i u pismima; a to još više dolazi do izražaja u Klarinim spisima, koja je naviknuta koristiti prvo lice množine, sestra među sestrama.

2.7. Potpuna jednakost među članovima skupine Toma Čelanski, nakon što je citirao utemeljiteljeve riječi o expropriatio koje moraju učiniti, pri ulasku u bratstvo, učeni i oni koji su u svijetu bili ugledni, komentira: »Ovo je zaista svet nauk! Ta što je tako potrebno onome koji dolazi iz sredine gdje vladaju nejednakosti – de regione dissimilitudinis – nego da svjetovni način osjećanja, koji mu je dugo vremena ucjepljivan i utiskivan, poniznim vježbama iskorijeni i ukloni?«36

Gdje god se, zbog prirodnih razlika, javljaju društvene nejednakosti, ondje je svijet. Dakle bratstvo »duhovnih« muškaraca i žena, koji su izišli iz svijeta, mora biti zemlja jednakosti.

35

OgSav, 85: FF 1782 (FI 1173–1174). Lijep je također opis koji životopisac donosi o različitostima među prisnim svečevim prijateljima, koji su se skrbili za njega nakon stigmatizacije: 1Čel, 102: FF 498s. (FI 303).

36 2Čel, 194: FF 780 (FI 793). Prijevod je promijenjen zbog veće vjernosti latinskom tekstu.

230

Evanđeosko bratstvo

Franjo je svu svoju brižnu pažnju posvećivao i »budno nastojao oko toga« da održi vez jedinstva među onima »koje je privukao isti Duh« da žive kao braća i sestre.37 »Htio je da budu jedinstveni stari i mladi, da bratskom ljubavlju budu povezani oni mudri s jednostavnima, da se oni koji su jedni od drugih udaljeni međusobno povezuju snagom ljubavi.«38

Istu je misao izrazio u lirskoj oporuci sastavljenoj za Klaru i sestre Svetog Damjana: »Siromašice čujte, od Gospodina zvane, što iz krajeva raznih ovdje sad ste zbrane; u istini nek vijek vam prođe, smrt u poslušnosti nek dođe.«39

Danas teško možemo zamisliti što je značilo pokrenuti neko bratstvo u kojem vlada potpuna jednakost u kontekstu društva strukturiranog na temelju klasnih razlika, u kojem je svatko, po rođenju, pripadao plemićkom staležu, odnosno maiores, ili pak plebejcima, to jest minores, a da ne govorimo o položaju robova i ropstvu, koje je u Asizu ukinuto tek 1212.

U samostanima su samo oni koji su bili plemićkog roda mogli, u pravilu, težiti tome da budu monasi; ostali su se morali zadovoljiti time da budu pripušteni kao obraćenici, prihvaćajući jednu diskriminaciju, koju se držalo nečim prirodnim, s obzirom na sve ono što se tiče života u zajednici, kao što je rad pa i duhovna izobrazba; i način odijevanja morao je biti različit. Isto je vrijedilo i za monahinje. Sveta Hildegarda, koja je živjela stotinu godina prije Klare, odgovarajući onima koji nisu blagonaklono gledali na takvo stanje stvari, napisala je: »A tko bi bio taj koji bi okupio svu stoku u jedno stado, u jednu štalu, ne odvajajući bikove, magarce, ovce i koze? Zato se i mi mo37

2Čel, 191, 204: FF 777, 793 (FI 791, 798).

2Čel, 191: FF 777 (FI 791).

39 SirČuj, FF 2239s. (FI 117); kritičko izdanje G. M. BOCCALI u: CF 48 (1978.), 5–29.

38

231

Franjevački poziv ramo držati jasnog razlikovanja […] Sam Bog je postavio te razlike u svome narodu, ne samo na zemlji već i na nebu.«40

U Nepotvrđenom pravilu duboko se diše taj osjećaj jednakosti, ali na vidjelo izlazi i zabrinutost zbog mogućnosti da se jave razlike i povlašteni položaji. To se prije svega odnosi na nužnu organizaciju bratstva s posljedičnom hijerarhizacijom. U Pravilu se inzistira na činjenici da poglavari nisu ništa drugo već »ministri« (služitelji) i »sluge« ostale braće; nije htio čuti za naslove: »I neka se nijedan ne zove priorom, nego neka se svi općenito zovu manjom braćom. I neka jedan drugome pere noge.«41 Druga opasnost krije se u dijelu učene braće, koja su bila sve brojnija. Bilo je neizbježno da se njihova prisutnost počne osjećati u bratstvu i da je u konačnici o njima ovisila organizacija cijelog bratstva i pravac u služenju Crkvi.

Franjo, koji je gajio poštovanje i zahvalnost prema obrazovanim osobama, bojao se da će ta prisutnost dovesti u opasnost duh jednostavnosti i poniznosti, ali da će prije svega narušiti ravnotežu u bratskom zajedništvu. Jednakost između klerikâ i laikâ nije bila teška; kada bi, međutim, pošto je uveden studij kao pretežito zanimanje određenog dijela bratstva, skupina obrazovane braće dobila na snazi, neravnoteža bi bila neizbježna; bratstvo bi se klerikaliziralo.

Franjo, onim svojim karakterističnim slikovitim podučavanjem, stavio je to do znanja jednom novaku koji je od njega tražio dopuštenje da drži psaltir: »Kad budeš imao psaltir, zaželjet ćeš i htjet ćeš imati i brevijar; a kad budeš imao brevijar, sjest ćeš na stolicu kao nekakav veliki prelat pa ćeš reći svome bratu: ‘Donesi mi brevijar!’.«42

Kada su ga šišali, nije htio prevelik vijenac: »Hoću da« – objasnio je – »moja priprosta braća imaju udio na mojoj glavi.« I dodao je: 40 41 42

232

Citirano u ESSER, Origini e valori autentici, 46, bilješka 59.

NPr, VI, 3: FF 23 (FI 164).

AsZb, 73 (u FI br. 104): FF 1627 (FI 663).

Evanđeosko bratstvo »Bog ne gleda tko je tko te generalni ministar Reda, Duh Sveti, jednako počiva nad siromašnim i priprostim.«

Štoviše, htio je uvrstiti te riječi u Pravilo, ali mu to nije bilo moguće jer je već bila proglašena bula odobrenja43.

Razvoj se, ipak, nije mogao zaustaviti, usprkos pokušajima generalnog ministra Giovannija Parentea.44 Kapitul iz 1239. zabranio je da se braću laike imenuje poglavarima kada postoje svećenici koji mogu preuzeti tu službu. Godine 1241. general Haymon iz Favershama čak je »isključio laike iz službi Reda«.45 U istome razdoblju ograničen je broj laikâ koji će biti primljeni u bratstvo; mogli su biti primani isključivo radi obavljanja službi u kući.46 I ostao je na snazi pojam brata laika koji je prevladao sve do danas.

Tako je došlo do duboke preobrazbe slike bratstva. Red je postao klerički. Različitost poslova koje obavljaju braća doveo je do nejednakosti u izobrazbi i pravima. Malo-pomalo došlo se i do razlikovanja između povlaštene i nepovlaštene braće, između one koja uživaju neko od izuzeća i one koja ih ne uživaju, i to na temelju akademskih naslova, s obzirom vrstu poslova i službi, koje je pojedinac obavljao u Redu. Na kraju, premda nešto poslije, uvedena je monaška tradicija prava prvenstva (prednost). Sveti Bonaventura još nije poznavao taj običaj i odbacivao je optužbu

43

2Čel, 193: FF 779 (FI 792).

Chronica XXIV Generalium, AF III, 211: »Odredio je da se nijednog brata ne smije nazivati učiteljem ili gospodinom, već da se sve kao i obično naziva braćom.« 45 Chronologia Historico Legalis, I, 24s.

46 Constit. Narbonenses, Rubr. 1, 3–4; izd. u: AFH 34 (1941.), 39. Usp. L. C. LANDINI, The causes of the clericalization of the Order of Friars Minor, 1209–1260, in the light of early franciscan sources, Chicago, 1968.; L. C. LANDINI, »St. Francis of Assisi and the clericalization of Friars Minor«, u: Laur 26 (1985.), 161–173; M. CONTI, »Lo sviluppo degli studi e la clericalizzazione dell’ordine«, u: Ant 57 (1982.), 321–346.

44

233

Franjevački poziv

za »nekulturu« koja je zbog toga upućivana manjoj braći. U to doba čak su i novaci mogli birati mjesto u koru ili blagovaonici koje im se najviše sviđalo.47 Kasnije reforme – opservanti, guadalupljani, kapucini, bosonogi, reformirani, rekolekti – sve, bez razlike, vraćale su se, u počecima, jednostavnosti i jednakosti koju je htio sveti Franjo.

I one su, međutim, na kraju neosjetno skliznule prema razlici među staležima, prema privilegiranim naslovima i situacijama.

Bilo je uostalom vrlo teško oteti se izvanjskoj društvenoj stvarnosti koja je prethodila liberalnoj i društvenoj revoluciji i gotovo obveznom modelu crkvenoga prava prilagođenog toj društvenoj klimi.48 I u Redu siromašnih sestara došlo je do razvoja protivnog volji svete Klare, koja je odredila potpunu jednakost, bez drugih razlika osim one neizbježne u vrsti časoslova što ga mole sestre »koje znaju čitati« i one »koje ne znaju čitati«, kao i one vanskih sestara, koje se nisu zavjetovale na klauzuru, ali su bile uključene u zajednicu poput ostalih. Cistercitski papa Benedikt XII. odredio je 1336. da vanjske – sestre u službi – zavjetuju na klauzuru, tvoreći od tada pa nadalje klasu obraćenica. Reforma svete Kolete vratila je jednakost u poslovima svih sestara.49

47

SVETI BONAVENTURA, »Cur fratres non habeant consuetudinem praecedentiae«, u: Determinationes questionum, II q. 20; Opera omnia, VIII, 371; Speculum disciplinae, V, 3–4; Opera omnia, VIII, 588.

48 Najčudnije je to što je tako uporno opstajao taj sklop naslovâ, izuzećâ i povlasticâ, usprkos tome što je bio zastario i tako oprečan evanđeoskom i franjevačkom duhu; i to također nakon Zakonika kanonskog prava iz 1917. koji je zabranjivao počasne naslove i samo »tolerirao« ostale (kan 515). Danas, na sreću, ne nailazimo na teškoće u tome da sve to smatramo »zastarjelim propisima« (usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Perfectae caritatis, br. 3: EV 1/712–714).

49 Usp. IRIARTE, Storia del francescanesimo (Povijest franjevaštva), 525–529.

234

Evanđeosko bratstvo

2.8. Uzajamna raspoloživost i zajedništvo života »I neka s povjerenjem jedan drugome očituju svoju potrebu.«50 U bratstvu dragovoljnih siromaha nužno je manjkalo mnogo stvari – tako razmišlja Franjo. No nije siromaštvo to koje se mora povući, već je brižnost ljubavi ta koja mora bratu nadoknaditi ono što siromašnima nije dostupno.

Mnogi događaji pokazuju kako se svetac trudio izići ususret bratu u potrebi, tješeći ga a da ga pritom ne ponizi. »Išao je čak tako daleko da je jeo u danima posta kako se bolesnici ne bi sramili jesti, i nije oklijevao javno prositi u gradovima mesa za bolesnog brata.« Jedne noći jedan od braće, iscrpljen od gladi u vrijeme posta, probudio je braću svojim jadikovkama. Franjo je odmah dao postaviti stol i prisilio je sve da jedu zajedno s bolesnim bratom, kako se ovaj ne bi sramio. Drugom prilikom jedan je bolesnik izrazio želju da jede grožđe. Franjo, ne razmišljajući ni na trenutak, poveo ga je u jedan vinograd i ondje, sjedeći s njim, pozvao ga je da trga grozdove i jede ih u njegovu društvu.51 Pred pravima ljubavi malu su vrijednost za sveca imali opći moralni propisi, a još manje ostale konvencionalnosti. U Nepotvrđenom pravilu ostavio je zapisano: »I isto tako neka sva braća u vrijeme očite nužde provide sve što im je nužno kako im Gospodin milost udijeli, jer nužda zakon mijenja.«52

Zajednički život, to jest pravo svakog brata da se s njim jednako postupa u krilu zajednice, temelji se na zakonima ljubavi a ne na konvencionalnim obrascima. Isto se događalo u ženskom

50

NPr, IX, 13 (u FI r. 10); PPr, VI, 9 (u FI r. 8); PrKl, 8, 15: FF 32, 91, 2798 (FI 166, 193, 1727). Treba primijetiti da i Franjo i Klara, u svom Pravilu, temu brižne ljubavi povezuju s temom siromaštva.

51 AsZb, 1 i 5 (u FI br. 50 i 53): FF 1545, 1549 (FI 611–612, 614); 2Čel, 22, 175s.: FF 608, 761 (FI 704–705, 783).

52 NPr, IX, 20 (u FI r. 16): FF 33 (FI 166–167).

235

Franjevački poziv

bratstvu u Svetom Damjanu, sudeći prema jednoj uredbi iz Pravila svete Klare: »A ako joj što pošalju njezini roditelji ili tko drugi, neka joj to opatica dadne. Ako joj treba, ona se time može služiti; ako pak ne, neka s ljubavlju dadne sestri koja treba.«53

Svaki je brat, za Franju, ljudska osoba sa svojom individualnošću, svojom duhovnom fizionomijom kao i sa svojim teretom osjećajâ i brigâ. Nova duhovna obitelj koja ga je prihvatila ne smije ga smatrati bićem istrgnutim iz prirodne obitelji; treba, radije, uspostaviti određenu zajednicu ljubavi između jedne i druge obitelji, premda na evanđeoskoj razini. Podsjetimo da je, kao što je već rečeno na drugome mjestu, majku pojedinog brata svetac zvao naša majka, to jest majka sve braće.54 U istom je smislu rekao roditeljima Ivana Jednostavnog, koji su jako plakali vidjevši da je odlučio ostaviti sve i postati manji brat: »Zbog toga se nemojte žalostiti, nego se morate radovati […] Bit će to na korist duše i tijela sviju vas, jer će jedan od vaše krvi slaviti Boga, a sva će naša braća biti i vaši sinovi i vaša braća.«55

3. Jedini privilegiran: brat bolestan u tijelu i u duhu Ljubav prema bolesnom bratu prva je dužnost bratstva. Franjo »sa svim nemoćnima je suosjećao, tješio bi ih kad mu nije bilo moguće pomoći«.56 Žrtva za brata pogođena bolešću istančava ljubav što je ona više nesebična: 53

PrKl, 8, 9: FF 2796 (FI 1726).

AsZb, 56 (u FI br. 93): FF 1606 (FI 652).

55 AsZb, 19 (u FI br. 61): FF 1566 (FI 624).

56 2Čel, 175: FF 761 (FI 783). Usp. O. SCHMUCKI, »Infermità, malattia, malato, salute, assitenza ai malati«, u: DF, 725–770.

54

236

Evanđeosko bratstvo »Blago sluzi koji bi toliko ljubio brata svoga kad je bolestan te mu ne može uzvratiti, koliko kad je zdrav te mu može uzvratiti.«57

Ako brat, tijekom putovanja, oboli, braća ga ne smiju ostaviti sama; netko od njih mora ostati s njim, a sva braća moraju služiti bolesnom bratu »onako kako bi željela da se njima služi«.

Bolesni brat, pak, mora pokazati da prihvaća Božju volju i bratsku pažnju, i ne smije biti previše zahtjevan i hirovit.58 Sveta Klara, također u kontekstu zauzimanja za najveće siromaštvo i tragom svetoga Franje, zapovijeda u Pravilu: »Opatica se mora osobno i po drugim sestrama pomno raspitati o bolesnim sestrama, glede razgovora,59 hrane i drugih potreba koje nameće njihova bolest, i za njih se prema mogućnosti mjesta s ljubavlju i milosrdno pobrinuti. Sve se naime moraju brinuti za svoje bolesne sestre i služiti im, kao što bi željele da se njima služi da ih pritišće kakva bolest.«60

Iz postupka proglašenja Klare svetom doznajemo kako je savršeno provodila u djelo ono što će poslije zapisati u Pravilu: »Bila [je] ponizna, milostiva i ljubazna, i sućutna s bolesnima: a dok je bila zdrava, posluživala ih je i prala im noge i davala vodu u ruke; a ponekad je prala sjedala bolesnica.«61

Sam način na koji je činila čudesna ozdravljenja, koja su joj pripisivale same sestre, bjelodano pokazuje, možda više no neku čudotvornu moć, suosjećanje i ljubav kojom se brinula za svaku sestru koju je vidjela da pati pod težinom bolesti. A kad nije

57

Opom 25 (u FI br. 24): FF 174 (FI 204).

NPr, X, 1–8 (u FI r. 1–4); PPr, VI, 11 (u FI r. 9): FF 34s., 92 (FI 167, 193).

59 U izvorniku consiliis (savjeti); ali u srednjovjekovnome latinskom consilium medici je isto kao liječnički recept.

60 PrKl, 8, 12–14: FF 2797 (FI 1726–1727).

61 PostKl, I, 12; II, 1; IV, 7: FF 2936, 2944, 3030 (FI 1766, 1769, 1782).

58

237

Franjevački poziv

nalazila drugog načina da joj je ublaži, činila je nad njima znak križa, nježno se moleći Gospodinu.62 Franjo i Klara, kada su i sami oboljeli, pružali su primjer s Božjom voljom, mira i nepromjenjive radosti usred bolova. Svetac, koji je u Pjesmi brata Sunca dodao u kiticu o opraštanju: »Hvaljen budi, moj Gospodine, za one što […] podnose bolest i nevolju. Blago onima koji ih podnesu mirno jer ćeš ih Ti, Svevišnji, okruniti«, pjevao je također za Klaru i sestre: »One koje bolest tuče, i druge što se za njih muče, sve vi to podnosite s mirom, jer jako ćete skupo naplatiti tu muku, jer će svaka biti kraljica u nebu okrunjena s Djevicom Marijom.«63

Bolesni u duhu uživali su još veću pažnju i poštivanje i bili njima obasipani. Franjo je bio vrlo osjetljiv i brižan s braćom koja su bila kušana ili su bila žrtve duhovne potištenosti: posjedovao je umijeće da nasluti njihovo duševno stanje i unese u njihova srca radost i vedri mir.64 U Pravilu je naredio da, i ministri i ostala braća, izbjegavaju srditi se ili uznemiravati zbog grijeha ili lošeg primjera nekog od braće: »srdžba i smetenost priječe ljubav i u njima samima i u drugima«; naprotiv »neka što bolje pomognu onome koji je sagriješio jer ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima (Mt 9,12)«.65 Najvažniji dokument u tome smislu je Pismo jednom ministru. U njemu Franjo traži razumijevanje i ljubav prema braći koja su pogriješila. Među ostalim kaže:

62 Usp. PostKl, I, 16.18; II, 15–17; III, 16; IV, 7: FF 2940, 2942, 2958– 2960, 2982, 3005 (FI 1768, 1772, 1777, 1782).

63 Tekst u PjSu i SirČuj: FF 263/1 (FI 117–118).

64 Usp. 2Čel, 42, 110, 177: FF 627, 697, 763 (FI 715–716, 751–752, 784).

65 NPr, V, 10s. (u FI r. 7–8); PPr, VII, 5 (u FI r. 3): FF 18, 95 (FI 163, 193).

238

Evanđeosko bratstvo »… A sva braća koja budu znala da je on [brat] sagriješio neka ga ne sramote i ne ogovaraju, nego neka mu budu veoma milosrdni i neka taje grijeh brata svoga.«66

Sa svakom sestrom koja pati Klarin je duh imao više osjetljivosti od majke: »Kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se pred nju ničice bacila.«67 Bila je »sućutna prema ojađenima«, ponavlja se u izjavama iz postupka.68 U Pravilu preporučuje opatici kao važan dio njezina služenja sestrama sljedeće: »Neka tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima.«69 U poglavlju o načinu postupanja sa sestrom koja je sagriješila, nakon što je naredila stegovne mjere koje će se primijeniti na dotičnu, dodaje: »U međuvremenu, dok bude ustrajavala, neka se mole da joj Gospodin prosvijetli srce na pokoru. A opatica i njezine sestre moraju se čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima.«70

4. »Kapitul« kao susret i kao bratsko razlučivanje71 Kada ozračje bratstva dostigne idealan stupanj intenziteta, bez ikakvih se napora postiže potpuni sklad također du66 PMin, 7–20: FF 235–238 (FI 131–132). Važna je također Opomena 11 o bratu koji »prisvaja« grijeh svoga brata kada dopusti da ga obuzme srdžba i prezir protiv njega: FF 160 (FI 201).

67 PostKl, X, 5: FF 3073 (FI 1798).

68 PostKl, III, 3.7; IV, 3; XI, 5: FF 2969, 2973, 3001, 3084 (FI 1775, 1781, 1802).

69 PrKl, 4, 12: FF 2778 (FI 1721–1722).

70 PrKl, 9, 4–6: FF 2801s. (FI 1727).

71 Usp. A. SANNA, »Capitoli«, u: DF, 130–155.

239

Franjevački poziv

bokih osjećaja i tajni savjesti. Čelanski nam prenosi na koji se način provodilo ono što bi se današnjim rječnikom reklo »preispitivanje života«, kada se skupina okupljala oko sveca, nakon putovanja ili na kraju običnoga radnog dana: kad bi se tako zajedno okupili svaki bi pojedinačno govorio o vlastitom iskustvu, pripisivao Bogu dobre uspjehe, s poniznošću priznavao vlastite nedostatke i tražio pomoć braće. Franjo je svima iznosio najprikladnija opažanja, i opominjući i poučavajući, te ih je uvodio, svaki put sve više, u srž onoga bratskog života koji su prigrlili.72 Kao vježba te ponizne i jasne otvorenosti, ne s namjerom da zamijeni sakramentalnu ispovijed, svetac je htio sačuvati u bratstvu onu praksu, uobičajenu u srednjem vijeku, da se braća jedan drugom ispovijedaju, kada se nije moglo odmah pristupiti nekom svećeniku.73 Franjo nije izmislio naziv kapitul, koji potječe iz monaške tradicije. Ali je bio tvorac jednog potpuno novog pojma u povijesti posvećenog života. Za te neformalne susrete, što su se održavali nakon obilaska raznih mjesta iz krajeva srednje Italije, s vremenom je određen točan datum: održavali su se dvaput godišnje; a već 1216. okupljanje cijeloga bratstva održavalo se samo jednom godišnje, oko svetkovine Duhova. Upravo iz te godine imamo dragocjeno svjedočanstvo Jakova Vitrijskog, koji je opisao cilj i stil susreta: »Muškarci se pak ovoga Reda skupljaju uz mnogostruku korist jednom u godini na određeno mjesto kako bi se u Gospodinu zajedno radovali i objedovali. Uz pomoć dobrih ljudi sastavljaju i objavljuju svoja sveta pravila koja su potvrđena od gospodina pape, a posli-

72

1Čel, 30: FF 369 (FI 263).

NPr, XX, 4s. (u FI r. 3): PMin, 19: FF 53, 238 (FI 132). Usp. A. TEETAERT, La confession aux laïques dans l’Église latine depuis le VIIIe jusq’au XIVe siècle, Pariz, 1926.; L. ISABELL, The practice and meaning of confession in the primitive franciscan community according to the writings of saint Francis of Assisi and Thomas of Celano, Asiz (PG), 1973.

73

240

Evanđeosko bratstvo je toga se tijekom cijele godine raspršuju po Lombardiji, Toskani, Apuliji i Siciliji.«74

Kapitul iz 1221. bio je posljednji na kojem su sudjelovala sva braća, uključujući novake: bilo je to prekrasno zborovanje na kojem je sudjelovalo nekoliko tisuća braće75: na tome je kapitulu određeno da generalni kapitul bude rezerviran samo za ministre; ministri talijanskih provincija okupljat će se svake godine a oni koji su u prekomorskim i prekoalpskim krajevima svake treće godine, da raspravljaju o onom što se tiče Boga, kako pojašnjava utemeljitelj u Nepotvrđenom pravilu.76 Na kapitulu iz 1223. određeno je da se kapitul na kojem će sudjelovati samo provincijalni ministri održava svake treće godine, dok će se provincijski i kustodijski kapituli i dalje održavati kao susreti sve braće, također svake treće godine.77 U Pravilu iz 1223. uopće se ne spominje mjesni kapitul, jer još uvijek nije postojalo mjesno bratstvo. Kada je ono dobilo stalni oblik, javilo se također okupljanje samostanske braće, na kojem su sudjelovali svi članovi zajednice, uključujući i novake; to proizlazi iz poznatog traktata o formaciji Davida iz Auguste, napisanog oko 1240., u kojem se poručuje novaku da, kada mora iznijeti svoje mišljenje na kapitulu, neka očituje »slobodno i ponizno ono što mu se čini prikladnim, i neka ne brani tvrdoglavo vlastito gledište i zadovolji se da je zadovoljio vlastitu savjest«.78 Ali kao što su generalni i provincijski kapituli vrlo brzo izgubili karakter bratskog susreta te se pretvorili u tijela upravljanja, tako se i mjesno okupljanje izrodilo u asketski formalizam; zamijenjen je naime kapitulom priznavanja grijehâ, koji je također 74

JAKOV VITRIJSKI, Pismo iz Genove, 11: FF 2208 (1Vitr: FI 1586).

Oko 5.000 prema AsZb, 114 (u FI br. 18); 1Bon, 4, 10: ECCLESTON, 39: FF 1080, 1673, 2460 (FI 598, 934); oko 3.000 prema Jord, 16: FF 2339 (FI 1602).

76 NPr, XVIII: FF 50 (FI 171).

77 PPr, VIII: FF 96s. (FI 193–194).

78 De exterioris et interioris hominis compositione, izd. Quaracchi, 1899., 9.

75

241

Franjevački poziv

imao prethodnu legitimnost u onoj spontanoj otvorenosti i bratskom ispravljanju, koje su još za utemeljiteljeva života prakticirali on i njegovi drugovi.79 Sveta Klara, koja je posjedovala istančan osjećaj za duhovnu dinamiku bratskog života, provodila je i naložila u svome Pravilu tjedni kapitul, u kojem razlikuje dva dijela: jedan mudrosne naravi, to jest iskreno očitovanje vlastitih slabosti, napose onih koje predstavljaju prepreku zajedničkomu predanom radu na vjernosti životu na koji su se sestre zavjetovale; dok drugi predstavlja suodgovornu razmjenu mišljenja o stanju u zajednici i svemu što se tiče samostana, ističući kako je ključ uspjeha u onome što danas stručnjaci za dinamiku dijaloga nazivaju umijećem slušanja: »Opatica je dužna najmanje jedanput tjedno sazvati svoje sestre na kapitul, na kojemu i ona i sestre moraju ponizno ispovjediti opće i javne pogreške i nemarnosti.

Neka tu o stvarima o kojima treba raspravljati radi koristi i ugleda samostana raspravlja sa svim svojim sestrama: jer često Gospodin manjoj objavljuje što je bolje«80.

I u Redu svete Klare nije trebalo dugo čekati da prevagne olaki formalizam, koji iziskuje manje duhovne napetosti i manje prave poniznosti od otvorenog dijaloga. Deset godina poslije u Pravilu Urbana IV. zamijenjen je propis svete Klare tradicionalnim kapitulom priznavanja grijehâ, na kojem opatica »milosrdno nalaže kazne ovisno o nemaru«, iako je doslovno sačuvan drugi dio, koji se sastoji u povjerljivom dijalogu81; to, međutim, nije dugo potrajalo.

Je li takav jedan ideal moguće ostvariti u skupini ograničenih i grešnih ljudi? To pitanje obuhvaća cijeli evanđeoski program i, 79

Usp. Opom 23 (u FI br. 22): FF 172 (FI 203): IRIARTE, »Comunitatis franciscalis evolutio historica«, 143s.

80 PrKl, 4,15–18: FF278 (FI 1722). Posljednji izraz potječe iz Pravila svetoga Benedikta, pogl. 3, 3.

81 Pravilo Urbana IV., 18. listopada 1263., pogl. 22, 37.

242

Evanđeosko bratstvo

na osobit način, cilj jedinstva u ljubavi na koji je Krist pokazao.

Božje kraljevstvo nećemo nikada vidjeti ostvareno na ovom svijetu. Kraljevstvo se ostvaruje i, ovdje na zemlji, sastoji se u zadaći koju je svaka kršćanska generacija i svaki od nas primio: graditi jedinstvo u ljubavi. Tako se gradi Kraljevstvo i Isus Krist odnosi pobjedu.

Bratstvo nije nikada neka stvarnost koju svaki novi brat već nalazi zgotovljenom i spremnom koristiti i uživati, kao da bi to bilo nešto što su druga braća već stvorila za njega svojim odricanjima i naporima; naprotiv, ono je nešto što se mora graditi zajedno s drugima. To je svakodnevna obveza braće koja se predano trude oko jednog ideala za kojeg već na početku znaju da ga nikada neće vidjeti trajno ostvarenim. To je bolno jer nisam nikada dovoljno brat i manji s mojom braćom. To je ljubav na djelu. Franjevačko bratstvo sve je to i ništa drugo.

To nije neka statična kategorija koja se definira pravnim pojmovima ili modelima komotne prilagodbe. Kao prava kršćanska ljubav, ona se ne sastoji u primanju, već u davanju, ili bolje, u sebedarju. Ta dinamična, konkretna i zahtjevna vizija života bratstva bila bi više pedagoška i s kršćanske točke gledišta ispravnija za formaciju kandidatâ. Tako bi se preduhitrila i izbjegla mnoga buduća razočaranja, koja često nisu ništa drugo već izraz grubog egocentrizma: e da sam bar prije znao da je redovnički život takav!

Sveti Franjo, koji je uvidio da su, povećanjem bratstva, lijepi dani prve skupine iz Rivotorta sve više pripadali prošlosti, nikada se nije osjećao toliko bratom i malim slugom sviju kao u posljednjim godinama svoga života. U Oporuci, dok se s nostalgijom sjeća tih početaka, ponovno odlučno potvrđuje svoju želju da služi i bude poslušan, on, malen, jednostavan i slab, usred svoje »blagoslovljene braće«, među kojima se nastavio osjećati sretnim, usprkos ogorčenjima koja je zbog njih doživio.

Velike zajednice, u kojima vlada red i sklad, mogu svojim voditeljima dati iluziju da su postigle cilj bratstva u samoj toj skladnoj disciplinskoj artikulaciji. No uklonivši izvanjski aparat, opaža se, naprotiv, da živjeti u zajednici nije isto što i živjeti u bratstvu…

243