Page 1


SadrĹžaj

163


Walter Kasper

EKUMENA Svezak 43

Prijevod: LIDIJA ŠIMUNIĆ MESIĆ Redaktura: DUBRAVKA PETROVIĆ ŠTEFANAC Lektura: KATICA MAJDANDŽIĆ-STUPAC Korektura: GORDANA BAŠIĆ KEDMENEC Prijelom: MARIJAN TKALEC Oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 600 ISBN 978-953-11-1110-2 Tiskano u listopadu 2017. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000974370.

2


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

ULRICH WILCKENS / WALTER KASPER

Ekumenski poziv na buđenje Za jedinstvo kršćana

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.

3


Walter Kasper

Naslov izvornika: Ulrich Wilckens – Walter Kasper, Weckruf Ökumene. Was die Einheit der Christen voranbringt © 2017 Verlag Herder GmbH, Freiburg im Breisgau © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.

4


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

PREDGOVOR

Ova knjiga želi ohrabriti sve kršćane koji ozbiljno shvaćaju vjeru u Trojedinoga Boga da tu vjeru, u zajedništvu s drugim kršćanima svih konfesija, žive hrabro i radosno, tako da to ostavlja dojam i prenosi se na druge. U 2017. godini reformacije se na pravi način može prisjetiti samo ako se dopusti samoreformiranje Duhom Svetim i ako se pomogne mnogim kršćanima koji su istupili iz kršćanstva kako bi iz današnjega prevladavajućega slobodnovjerskog ili pak bezvjerskog razmišljanja pronašli put u Božju stvarnost, kako je svjedoči Biblija. Time se otvara put ekumenskom jedinstvu kršćana u kojem se nanovo otkrivamo kao jedna Crkva. Sjedinjenje Crkve već je odavno teološki pripravljeno time što su suprotnosti u vjerskom nauku, kojima se raskol dosad obrazlagao, u međuvremenu zajedničkim radom luterana i katolika postale savladive. Ono što danas priječi ekumensko ujedinjenje Crkava nisu više toliko suprotnosti u nauku nego puno više praksa nečujnog istupanja mnogih pripadnika naših Crkava iz vjere. Biskup u miru Ulrich Wilckens

Kardinal Walter Kasper

5


Walter Kasper

6


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

Prvi dio

KATOLIČKA PERSPEKTIVA KARDINALA WALTERA KASPERA

7


Walter Kasper

8


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

UVOD – 500 GODINA REFORMACIJE

Teze o oprostu Martina Luthera iz 1517. bile su poziv na obraćenje i kajanje. Luther nije pomišljao na utemeljenje odvojene reformirane Crkve; želio je obnovu i reformu sveukupnog kršćanstva. S obzirom na vrlo teške i loše prilike, one su tada bile prijeko potrebne, a to su isto, samo pod posve drukčijim pretpostavkama, opet i danas nakon 500 godina. Tako prisjećanje na reformaciju može biti i opet samo poziv na obraćenje, obnovu i reformu. Uz krivicu na svim stranama, poziv Martina Luthera na obraćenje nije rezultirao obnovom, nego raskolom zapadnog, a danas svjetskog kršćanstva. Ta situacija proturječi volji Isusa Krista »da svi budu jedno« (Iv 17,21). Ona je »na sablazan svijetu i nanosi štetu najsvetijoj stvari: naviještanju evanđelja« (UR 1). Ona je narodima Europe donijela mnogo patnje i do danas se bolno odražava u mješovitim brakovima, obiteljima, zajednicama i krugovima prijatelja povezanih vjerama. Nebrojeni katolički i evangelički kršćani s pravom očekuju da se sjećanje na 500 godina reformacije shvati kao poziv na obraćenje i da vodi ka konkretnim koracima za prevladavanje 500-godišnje podjele. U proteklih su se 500 godina uvijek nanovo javljala ekumenska nastojanja. Od početka 20. stoljeća poprimila su institucionalne oblike. Osvijestili smo da imamo više zajedničkoga od onoga što nas dijeli. Zajedno ispovijeda9


Walter Kasper

mo jednoga Boga, koji nas je po Isusu Kristu pozvao na slobodu djece Božje. Po jednom krštenju već smo sada na bitan način jedno u Isusu Kristu i zajedno smo poslani da svjedočimo za Isusa Krista. Danas nismo više ondje gdje smo bili prije 500 godina, kad je došlo do raskola. Danas je samo po sebi razumljivo da evangelički i katolički kršćani žive, rade i mole zajedno. Danas katoličke zajednice u svojim bogoslužjima pjevaju mnoge crkvene pjesme Martina Luthera. Teologija obiju Crkava, napose biblijske i povijesne znanosti kao i ekumenski dijalozi, umnogome su pridonijeli tom zbližavanju. Pape posljednje polovine stoljeća priznali su, na temelju novijega katoličkog istraživanja Luthera, njegove želje na području vjere, pozvali su na obnovu i jedinstvo kršćana te sámi poduzeli odlučujuće korake na tom putu. Vjersko doba uzajamnog razgraničavanja prešlo je u ekumensko doba približavanja jednih drugima i zajedničkog hoda. Ništa o tome jasnije ne svjedoči nego ekumena mučenika, koji, bez obzira na to jesu li evangelički, pravoslavni ili katolički, prihvaćaju na sebe mučeništvo zbog svoje kršćanske vjere. Nažalost, unatoč ekumenskoj klimi i ekumenskim napredcima, ne može se reći da su sva pitanja koja stoje među razdvojenim Crkvama već riješena. Još smo na putu. No znamo da su neke razlike bile nesporazumi, druge današnjeg sugovornika više ne pogađaju, a u preostalim je razlikama došlo do približavanja. No, nažalost, u proteklome 20. stoljeću pojavile su se nove, dotad nepostojeće, teškoće. 10


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

Te razlike koje još uvijek postoje kao i one nove koje su se pojavile priječe nas u tome da zajedno uvjerljivo svjedočimo o onome što nam je zajedničko. Danas je prijeko potrebno takvo zajedničko svjedočenje. Za razliku od vremena prije 500 godina, naše temeljno zajedništvo u današnjem sekulariziranome zapadnom svijetu, kao i u globaliziranom, vjerski, kulturno, svjetonazorski i politički pluralističkom svijetu, nikako nije samo po sebi razumljivo. Stoga novim poletom moramo krenuti na put do potpunog jedinstva, »da svijet uzvjeruje« (Iv 17,21). Ekumenski dijalog nije ni sinkretizam ni relativizam. Nije riječ tek o pregovorima o pitanjima istine, o kojima se, prema mišljenju obiju strana, ne može pregovarati. Dijalog je, prema riječima Ivana Pavla II., razmjena darova kojima se uzajamno možemo obogaćivati kad razlikama oduzmemo otrov razdvajanja (Ut unum sint, 1995., 28). Tako shvaćen dijalog izvodi nas iz konfesionalno suženog katoličkog i evangeličkog svijeta koji isključuje druge, prema katoličkom i evangeličkom svijetu koji uključuje druge. Prema riječima Ignacija Antiohijskog, koji je u 2. stoljeću prvi put uporabio pojam katolički, katoličko je tamo gdje je Isus Krist. U njemu i po njemu je sve (Ef 1,10; Kol 1,20) i samo u njemu kao Glavi Crkve tijelo Crkve može se držati zajedno i može rasti do potpunog jedinstva (Ef 4,15s.). Onoliko koliko se približavamo Kristu, rast ćemo i među sobom. Stoga nema smisla nakon 500 godina započinjati povijesni proces o tome tko je tada i od tada drugome na11


Walter Kasper

pravio nešto loše, o drugome loše govorio ili podmetao. Obje strane imaju razloga priznati pogreške te se kajati, a ne predbacivati drugima. Međusobno pripisivanje krivnje ne vodi nikamo i nije kršćanski. Evanđelje nam pokazuje drukčiji put. To je put obraćenja i milosrđa. Obraćenje mora početi u nama samima, a milosrđe bismo trebali iskazivati drugima. Time će se raščistiti ozračje kako bismo bili kadri napraviti korak naprijed polazeći od kristološkog središta naše vjere. Razmišljanja koja slijede iz katoličkog pogleda svjesno se ograničavaju na katoličko-luteranski dijalog. Pritom se sa zahvalnošću mogu nadovezati na biblijsko-teološka objašnjenja biskupa Ulricha Wilckensa. Ona pokazuju na kakvom se ugodno širokom biblijsko-teološkom zajedništvu ekumenski dijalog danas može nadograđivati i koliko smo se približili u povijesnoj ocjeni reformacije i razvoja nakon reformacije. Na tom temelju želio bih pokazati, pozivajući se na crkvene i ekumenske dokumente, kakvo je postignuto ekumensko stanje stvari na kojem dalje moramo raditi kako bismo dali svjedočanstvo naše nade.1

1 Pregled stanja rasprave: W. KASPER, Harvesting the Fruits. Basic Aspects of Christian Faith in the Ecumenical Dialogue, London – New York, 2009.; Vom Konflikt zur Gemeinschaft. Gemeinsames lutherisch-katholisches Reformationsgedenken im Jahr 2017, Leipzig – Paderborn, 2013.; Declaration on the Way: Church, Ministry and Eucharist. Bishop’s Committee for Ecumenical and Interreligious Affairs. Konferencija katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država, 2015.

12


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

I.1. Biblija – povelja vjere Prijepori između evangeličkih Crkava i Katoličke crkve tijekom stoljeća bili su, a još su i danas, određeni pitanjem autoriteta riječi Božje u Bibliji, njezina odnosa prema crkvenome učiteljskom autoritetu i pitanjem odnosa Pisma i predaje. Rasprava o svim drugim prijepornim pitanjima ovisi o odgovorima na ta pitanja. Prijepori 16. stoljeća počeli su razmiricama oko oprosta grijeha. No Lutherovi su protivnici već doskora ustrajali na pitanju učiteljskog autoriteta Crkve. Martin Luther se pak pozivao na autoritet Svetog pisma kao sudca u pitanjima vjere. Ni jedan crkveni ni ljudski autoritet ne bi smio stati na mjesto riječi Božje. Poznata je njegova rečenica: »Božja riječ treba postaviti članak vjere i nitko drugi, pa ni anđeo« (Schmalkaldski članci). Time je pokrenuta teološka rasprava o temeljima koja seže do danas. Tridentski koncil (1545.–1563.) smatrao je svojom zadaćom odgovoriti na upit reformacije. Govorio je o jednom izvoru Evanđelja, koje je povjereno Crkvi. Ono je temelj, mjera i izvor sve obnove. Samo je po sebi razumljivo da je za Tridentski koncil Sveto pismo nadahnuta riječ Božja. Za crkvene oce i skolastičare sredine srednjeg vijeka ono je bilo, čitano u kontekstu predaje Crkve, mjerodavni temelj njihove teologije. Tako se Koncil podjednako držao štovanja vrijednog autoriteta Pisma i predaje (DH 1501). Biblijski pokret 19. i 20. stoljeća uveo je Katoličku crkvu u novu svijest o važnosti Svetog pisma. Time se bavio 13


Walter Kasper

Drugi vatikanski koncil. Za njega je ishodište bilo evanđelje Isusa Krista. U njemu je došla punina vremena (Gal 4,4). Stoga osim Isusa Krista ne može biti nove objave ni novoga napretka objave. Izlijevanje Duha Svetoga pripada događaju Krista i dovodi ga do kraja. Po Duhu Svetom Isus Krist trajno je prisutan u Crkvi. Duh Sveti treba je podsjetiti na sve što je Isus govorio i činio (Iv 14,26; 15,26) te je upućivati u svu istinu (Iv 16,13). U Duhu Svetome evanđelje Isusa Krista povijesno postaje uvijek nanovo prisutno. Po njemu Bog neprekidno razgovara s Crkvom, zaručnicom svojega Sina. Na taj način postoji napredak ne u objavi, nego u spoznaji jedne jednom za svagda objavljenje istine, kod kojeg ostaju očuvani smisao i značenje istine apostolske vjere (DV 8; usp. DH 3020). Ishodište i osnova je prema tome evanđelje u koje se u Crkvi vjeruje, liturgijski slavi i živi (DV 7). Time se jasno razlikuje jedna trajno mjerodavna apostolska predaja od crkvenih i ljudskih predaja. Sveto pismo, kao nadahnuta riječ Božja, pisani je oblik apostolske predaje. Ono zauzima posebno mjesto među raznovrsnim drugim oblicima svjedočenja evanđelja u životu Crkava. Ono je kao pisani apostolski izvor nadahnut Duhom Svetim »povelja« kršćanske vjere. Drugi vatikanski koncil zaključuje: »Stoga se, dakle, svekoliko crkveno propovijedanje, kao i sama kršćanska religija, treba hraniti i ravnati Svetim pismom« (DV 21). Za Koncil je Sveto pismo istodobno duša cijele teologije. »A istom se riječju Pisma zdravo hrani i sveto osvježuje tako14


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

đer služba riječi, to jest pastoralno propovijedanje, kateheza i svekolika kršćanska pouka« (DV 24). Stoga Koncil izričito preporučuje svim vjernicima osobno čitanje Biblije (DV 25). Ona danas govori katolicima kao i protestantskim kršćanima. S ovim temeljnim zajedničkim obilježjima postoji zajednička osnova za približavanje rješenju prijepornih pitanja o odnosu autoriteta Biblije i učiteljskog autoriteta Crkve kao i o odnosu Pisma i predaje.2 Konfesionalni se prijepor vrtio oko pitanja »Sola Scriptura« (samo Pismo) (Knjiga sloge) ili »Pismo i predaja(e)« (Trident). Ta alternativa danas slovi kao prevladana. Ne postoje dva izvora koji teku jedan pokraj drugoga. Sveto pismo i sveta predaja proistječu »iz istoga božanskog izvora; usko su međusobno povezani i imaju udjela jedno u drugome« (DV 9). Već je u svom nastajanju Biblija povezana s onim što su apostoli svojim primjerom i kroz institucije ostavili zajednicama. Može ju se razumjeti samo u povijesnom kontekstu ranih zajednica i rane Crkve. Unutarnja povezanost Pisma i predaje još jednom postaje jasna kroz skupljanje biblijskih knjiga u kanon Svetoga pisma i njegova razlikovanja od apokrifnih spisa koji su tada bili u optjecaju.

2 Od temeljne je važnosti prvi dokument dijaloga Katoličke crkve i Luteranskoga svjetskog saveza »Evanđelje i Crkva« (Izvješće s Malte) (1968.); posljednji dokument dijaloga »Apostolat Crkve« (2009.) vodi glavne probleme dalje i produbljuje ih.

15


Walter Kasper

Na Drugome vatikanskom koncilu dugo se raspravljalo o pitanju materijalne potpunosti Svetoga pisma. Odgovor ovisi o tome što se podrazumijeva pod »sve«. Zasigurno se to »sve« ne može shvatiti tako da se u Pismu jednostavno može pronaći odgovor na sva pitanja. Biblija je svjedočanstvo dijaloga Boga s ljudima u povijesti spasenja (DV 2; 15). Ta je povijest s Isusom Kristom jednom za svagda došla do svoga povijesnog svršetka (DV 17). Sve može biti samo kao cjelina evanđelja koncentrirana u Isusu Kristu, cjelina koja se Duhom Svetim uprisutnjuje u Crkvi. Stoga Koncil utvrđuje da sigurnost o vjeri ne dobivamo samo iz Pisma nego i iz predaje Pisma vođene svjetlom Duha Svetoga (DV 9). I prema današnjim hermeneutičkim uvjerenjima razumijevanje Pisma nije moguće bez osvrtanja na povijest njegova djelovanja i tumačenja. Bibliju ne možemo razumjeti tako reći u jednom skoku preko 2000, u Starom zavjetu djelomično preko 3000 godina i bez promišljanja povijesne razlike između tada i sada. Pa i reformatori su se u svojem tumačenju Biblije pozivali na crkvene oce, napose Augustina, te su utemeljili vlastitu tradiciju tumačenja. Kao nadahnuto svjedočanstvo objave, Biblija čvrsto, vjerno i bez zablude svjedoči što nam je Bog želio objaviti »radi našega spasenja« (DV 11). Ona se služi različitim književnim vrstama (pripovijetka, poezija, zapovijedi, tekstovi Zakona, mudre pouke i dr.). Zato prigodom tumačenja moramo postaviti pitanje što je Pismo željelo reći načinima shvaćanja, izražavanja i pripovijedanja svojega vreme16


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

na (DV 12). Svaku pojedinačnu izjavu moramo razumjeti unutar cjeline svjedočanstva Pisma prema analogiji vjere. Biblija, koja nam svjedoči Božju riječ izrečenu ljudskim jezikom, svjedočanstvo je Božjega uprisutnjenja, usporedivog s utjelovljenjem Boga (DV 13). Stoga Biblija nije tek mrtvo slovo, nego je živi duh prenesen slovima. Odnos slova i duha tema je već u sámom Novom zavjetu (2 Kor 3,6); on je postao mjerodavan za duhovno tumačenje Pisma crkvenih otaca. To duhovno tumačenje nije nagađanje i nije alegorično prenemaganje. Ono počinje kod slova i čini ga osnovom tumačenja. Time ono nije u suprotnosti s modernim povijesno-kritičkim metodama interpretacije Biblije, koje se danas primjenjuju u objema Crkvama. Povijesno tumačenje i duhovno tumačenje idu zajedno i mogu se nadopunjavati. Slično kako nas u Pismu riječ Božja susreće u ljudskoj riječi, tako se i predaja evanđelja susreće u raznovrsnim povijesnim predajama. Neke od tih predaja mogu biti nekršćanske ili čak i antikršćanske; sjetimo se samo spaljivanja heretika; druge mogu biti vremenski uvjetovane, pomislimo samo na zabranu kamata; neke su pak u opasnosti da pretjerano naglašavaju sporedne istine i da cjelovitost izbace iz ravnoteže. Stoga Crkva mora razne predaje ocjenjivati prema apostolskoj predaji te se uvijek nanovo ravnati prema svjedočanstvu podrijetla Svetoga pisma. Pri tumačenju Svetoga pisma tumači mogu doći do različitih rezultata. Svaki je prilog dobrodošao, no ni jedan pojedinačni tumač ne može polagati pravo na to da 17


Walter Kasper

je rekao posljednju riječ. Nitko ne smije tumačiti Bibliju samovoljno (2 Pt 1,20). U slušanju biblijskog svjedočanstva treba slušati što su drugi čuli iz Pisma u prošlosti, u sadašnjosti i što čuju danas. Jedinstvo u vjeri vrlo je vrijedno dobro; zbog jedinstva Isus je Crkvi za budući život dao punomoć da svezuje i odrješuje (Mt 16,19; 18,18), tj. obvezujućeg poučavanja na temelju Pisma i tradicije njegova tumačenja. Takvih učiteljskih odluka ima u objema Crkvama. No između Crkava još treba zaključno raščistiti pitanje tko je nositelj toga učiteljskog autoriteta, kako se on vrši u pojedinačnome i kakvu obvezatnost imaju takve učiteljske odluke. Ekumenski je potrebno raščistiti prije svega pitanja učiteljskih odluka koje su katolički označene kao nepogrešive, tj. kao trajno vrijedne spomena. Prema katoličkom shvaćanju učiteljstvo pripada biskupima u zajedništvu s rimskim biskupom. Njihovo »učiteljstvo nije iznad Božje riječi, nego joj služi« (DV 10). Ono mora slušati smisao vjere vjernika (LG 12; 35) kao i druge instancije svjedočenja vjere (svjedočanstvo liturgije, crkvenih otaca, znanstveno učiteljstvo teologije i dr.). Prema tome, nepogrešive odluke učiteljstva ne smiju se shvaćati izolirano; one se moraju tumačiti u cjelokupnom kontekstu biblijskog svjedočanstva i njegove tradicije tumačenja, u svjetlu »hijerarhije« istinâ (UR 11) kao njihove receptivne povijesti. Katolička crkva uvjerena je da se u međudjelovanju i u suglasju tih različitih instancija svjedočenja u prošlo-

18


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

sti i sadašnjosti uzvišeni Gospodin čuje u Duhu Svetomu u njegovoj Crkvi.3 S ovim smo uvidima ekumenski snažno napredovali proteklih desetljeća. U pitanju važnosti Svetoga pisma stavljanjem različitih naglasaka postigli smo široko suglasje. Time je ostvaren dobar temelj kako bismo u sadržajnim pitanjima vjere, kojima se sada moramo okrenuti, došli do zajedničkih izjava ili barem do daljnjeg približavanja.

I.2. Povijesno djelovanje Trojedinoga Boga Ishodišno pitanje za Martina Luthera bilo je: »Kako doći do milosrdnoga Boga?« Tako je pitanje Boga od početka bilo u središtu njegova razmišljanja i djelovanja. Ono bi danas, s obzirom na, u velikoj mjeri, sekularizirano shvaćanje stvarnosti, moralo još više nego tada biti u središtu ekumenskog dijaloga i zajedničkog svjedočenja Crkava, više nego što je to, nažalost, slučaj u stvarnosti. Ono što se označava Lutherovim reformatorskim iskorakom bila je oslobađajuća spoznaja, koja je u njemu polagano sazrijevala, da Bog koji grešnika opravdava samo temeljem Božje milosti, nije Bog koji kažnjava i koji se osvećuje, koji prijeti čovjeku i ulijeva mu strah i strahopoštovanje. Njegova je pravednost aktivna i stvaralačka, ona nas opravdava time što nas oslobađa od tereta grijeha, nanovo 3 O tome iscrpno: Communio sanctorum. Crkva kao zajednica svetih (2000.), 38–45.

19


Walter Kasper

nas stvara, oslobađa i tješi. U propovijedi iz ožujka 1522., nadovezujući se na 1 Iv 4,7–11, Luther je mogao reći: »Bog je užarena peć puna ljubavi.« Bog je vjeran toj ljubavi pa i ako smo mi nevjerni. Na to se u vjeri možemo osloniti u svakoj situaciji. Stoga vjera za Luthera znači: za nju posve slijediti Boga te mu vjerovati u svim životnim situacijama (Veliki katekizam). Ta poruka Staroga i Novoga zavjeta danas se susreće s mnogim pitanjima. Strašna iskustva 20. i tek započetoga 21. stoljeća kod mnogih su ljudi zamračila sliku Boga. Zajedno s psalmistom pitaju: »Gdje ti je Bog tvoj?« (Ps 42,4.11). To je pitanje prije svega pokrenulo starozavjetnog mučenika Joba. Danas mnogi pitaju: Kako se u svijetu s toliko nepravde i nasilja može vjerovati u milosrdnoga i istodobno svemogućega Boga te njegovu providnost? Ili je on svemoguć, ali nije milosrdan, pa je onda tiranin; ili je milosrdan, ali nije svemoguć, pa je onda bespomoćan i nije Bog. Neki idu još i dalje i upućuju na to da se Bog Staroga zavjeta često pokazuje kao Bog koji se osvećuje i kažnjava, upravo nasilan Bog. Monoteizam islama i kršćanstva, koji isključuje druge bogove, oni smatraju odgovornim za povijest nasilne nesnošljivosti. Pitanje o milostivom Bogu postavlja se danas još radikalnije nego kod Luthera, koji se s tim pitanjem borio još u kontekstu teologije kasnoga srednjeg vijeka. Za mnoge je suvremenike, naprotiv, definitivno da vjera u Boga Biblije skriva potencijal nasilja i da je zato duboko dvojbena. 20


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

Ne može se poreći kako je u povijesti kršćanstva često bilo nasilnog tumačenja vjere u Boga. Posramljeni danas moramo pomisliti na križarske ratove i protjerivanja heretika te, kao posljedicu reformacije, na vjerske ratove, protjerivanja, progone, uzajamne klevete, huškanja kao i uzajamna isključivanja. Stoga imamo razloga prisjetiti se slike Boga, koju srećemo već u Starom, a u potpunosti u Novom zavjetu. Mojsiju se Bog objavljuje u gorućem grmu kao »Ja sam koji jesam« (Izl 3,14), Bog koji je s nama, a onda kao »milosrdan i milostiv Bog, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću« (Izl 34,6). Taj stih napose se često ponavlja u psalmima (Ps 86,15; 103,8; 116,5; 145,8 i dr.); on je tako reći Cantus firmus starozavjetne poruke o Bogu. Kod proroka Hošee Božja je milosrdnost izraz njegova bitka, koji se razlikuje od svega ljudskoga (Hoš 11,9). Isus je poruku o Božjoj strpljivosti i milosrdnosti napose izražavao u prispodobama o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu (Lk 15) te je rekao kako Bog daje da kiša pada i da sunce izlazi i pravednicima i nepravednicima (Mt 5,45). On ne proglašava blaženim nasilnike, nego milosrdne; ne one koji progone, nego progonjene (Mt 5,7.10s.). U svjetlu te Isusove poruke kritički možemo čitati i ocjenjivati nasilne priče kao što su psalmi-kletve u Starom zavjetu. Novi zavjet zaključuje: »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8.16); On je »bogat milosrđem« (Ef 2,4). Trebamo biti milosrdni kao što je milosrdan Otac naš na nebu (Lk 6,36). Ta poruka odgovor je na pitanja upravo našega vremena. 21


Walter Kasper

U Novom zavjetu biblijska poruka o Bogu ide još jedan bitan korak dalje. Isus je Boga, koji je ljubav i koji se pokazuje kao milosrdan, ne samo navijestio; on je djelovao u njegovo ime i na njegovu mjestu; opraštao je grijehe, što može samo Bog (Mk 2,7). Isus nije bio samo prijatelj ljudi, pobožan i socijalno angažiran rabin; znao je da je Sin Boga, njegova Oca. Onaj tko vidi njega, vidi i Oca (Iv 14,9). Mogao je reći: »Ja i Otac jedno smo« (Iv 10,30; 17,11). U njemu je vječna Riječ, koja je Bog, postala tijelom, tj. Čovjekom, sa svim njegovim slabostima i onemoćalostima (Iv 1,1.14). On je s nama u svemu isti, osim u grijehu (Heb 4,15). U Isusu Kristu Bog nam je postao jednak »do smrti na križu«; oplijenio je sama sebe do »smrti na križu« (Fil 2,68). Kako je bio Bog, smrt nije mogla ovladati njime; njegova je smrt bila smrt smrti i pobjeda života nad smrću (liturgija vazmenoga bdjenja). Božja svemoć pokazuje se i dokazuje se u krajnjoj nemoći smrti, kao svemoć ljubavi i milosrdnosti. Božja svemoć ne potčinjuje, ona oslobađa, oslobađa čak od moći smrti. Božja svemoć iskazuje se u praštanju i milosrđu (zborna molitva 26. nedjelje kroz crkvenu godinu). Iz toga slijedi da je teologija križa s teologijom poruke o uskrsnuću, koje su za Luthera od središnje važnosti, i za evangeličke i za katoličke kršćane središte vjere. Poruka križa oduvijek je bila neprilika i činila se poput ludosti (1 Kor 1,23). Danas mnogi više ne žele čuti tu poruku i žele istisnuti križ iz javnog prostora. Time potiskuju i patnju i umiranje iz javne svijesti. Poruka o križu i uskrsnuću ne skriva povijest patnje čovječanstva; još u Isusovoj 22


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

smrti ona svjedoči pobjedu života. Ona podaruje nadu da će na kraju sve suze biti otrte te da više neće biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli (Otk 21,4). Živjeti i umrijeti u toj nadi bilo je snažno svjedočanstvo mučenika prvih stoljeća i svjedočanstvo je mnogih mučenika vjere naših dana. Oni nas konkretno pozivaju i suočavaju nas s najgorim scenarijem naše egzistencije kao kršćana. Kalcedonski koncil (451.) jezikom svoga vremena sažima kristološku poruku Novoga zavjeta i izjašnjava se za Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka, »nepomiješane i neodijeljene naravi«. Wittenberška reformacija izričito je zapisala to izjašnjavanje (CA 3). Ono je danas nanovo aktualno. Ono nas čuva od toga da pojednostavljamo vjeru u Isusa Krista i da u Isusu vidimo samo još uzoritoga pobožnog čovjeka, socijalnog utopista ili socijalnog revolucionara. Kao puki čovjek on bi nam mogao dati tek ljudsko i ne bi nas mogao osloboditi grijeha i smrti za slobodu kršćanina (Gal 5,1). Za katoličku predaju kao i za Martina Luthera kristološko je izjašnjavanje bilo kompendij i suma cjelokupne kršćanske vjere. Mora se dopustiti pitanje: Vrijedi li to i za kršćanstvo danas? Ako ne, onda bi s vjerom i ekumenizam bio nevrijedan. Samo u onoj mjeri u kojoj smo jedno s Kristom i međusobno ćemo postati jedno. Kad je riječ o jedinstvu kršćana, mora se govoriti još i o trećem aspektu biblijske poruke o Bogu. Isus Krist nije nas ostavio kao siročad (Iv 14,18). On nam je navijestio Duha Svetoga kao Branitelja, tj. kao zagovornika, odvjet23


Walter Kasper

nika i tješitelja, koji će navijeke ostati kod nas (Iv 14,16.26; 15,26; 16,7–14). On nas podsjeća na Isusove riječi i djela i upućuje nas u svu istinu (Iv 14,26; 15,26; 16,13). On je na Pedesetnicu bio razliven po mladoj Crkvi (Dj 2,1–13). On je mladu Crkvu obdario obiljem darova Duha; on je jedini duh koji sjedinjuje mnoge udove u jedno tijelo (Rim 12,4–8; 1 Kor 12,4s.; Ef 4,4). U Velikom vjerovanju ispovijedamo s Carigradskim koncilom (381.) Duha Svetog kao »Gospodina (kyrios, tj. Boga) i Životvorca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi«. Životvorac je Duh Sveti kroz posvećivanje pojedinačnog kršćanina kao i kroz to da Crkvi poklanja životnu snagu koja se uvijek nanovo pomlađuje. On je u neku ruku duša Crkve (LG 7). Ne temeljem naših zasluga i postignuća, nego na temelju navještenja Duha Svetoga možemo puni pouzdanja reći da će Crkva uvijek postojati (CA 7). Duh Sveti poticaj je i pokretač za uvijek nanovo potrebne crkvene reformske i obnoviteljske pokrete (LG 8; UR 4). Uvijek nanovo poziva on muškarce i žene koji svjedoče Isusa Krista svojim životom i svojom riječju, da prodrmaju Crkvu i pokažu joj put u budućnost. U našim danima on je u Crkvi pokrenuo raznolike pokrete obnove: biblijski, liturgijski, pastoralni i ekumenski pokret. On je potaknuo ekumenski pokret (UR 1; 4): njegov cilj, jedinstvo svih kršćana u pomirenoj različitosti, ne može biti djelo crkvene diplomacije i organizacije; ono je moguće samo kao dar Duha Svetoga. Duhovni ekumenizam molitve, obraćenja i kajanja stoga je »duša cijeloga ekumenskog pokreta« (UR 8). 24


Katolička perspektiva kardinala Waltera Kaspera

Istočne Crkve zapadnim Crkvama često predbacuju zaborav Duha. To, na takav površan način, nije točno. No intenzivnije prisjećanje na prirodu i djelovanje Duha Svetoga nesumnjivo je potrebno nama i zapadnocrkvenoj ekumeni. Pritom moramo biti spremni pustiti da nas Duh Sveti uvijek nanovo iznenadi i da ispremeće naše ekumenske koncepte, modele i metode (papa Franjo). Govorilo se o trostrukome osobnom djelovanju jednoga Boga. Već Novi zavjet sažeo je trostruko osobno djelovanje Boga u ispovijedanju Trojedinoga Boga (Mt 28,19; 1 Kor 12,4-6; 2 Kor 13,13). To je vjerovanje koncilima u Niceji (325.) i Carigradu (381.) ušlo u formulu vjerovanja tada još nepodijeljene Crkve; ono se nalazi u Velikom vjerovanju, koje je wittenberška reformacija izrijekom zapisala (CA 1). Sâm je Luther u Schmalkaldskim člancima potvrdio da nema svađe ni prijepora o visokim člancima Božjega veličanstva. Kršteni smo »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. U ime Trojedinoga smo Boga poslani u svijet (Mt 28,19). To zajedničko krštenje (Rim 6,4; 2 Kor 5,17; Gal 6,15) i zajednička misija povezuju katoličke i evangeličke kršćane. Oni su temelj ekumene, na kojemu samo ona može dalje nadograđivati. Svoja bogoslužja počinjemo »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, a psalme i molitve završavamo doksologijom »slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu«. Danas se to vjerovanje u Trojedinoga Boga mnogima može činiti kao povijesni relikt koji je stran i daleko od sve stvarnosti vjere te kao puki privjesak življene vjere. 25


Walter Kasper

U stvarnosti je to vjerovanje sricanje rečenice: »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8.16). Bog nije mirni bitak, nego događanje, kretanje, ljubav, samopriopćavanje među Ocem, Sinom i Duhom Svetim, u koje smo uključeni po Isusu Kristu u Duhu Svetome. Vjerovanje u Trojedinoga Boga stoga nije privjesak naše vjere, nego pretpostavka, izvor i sažetak cjelokupne vjere. Vjera u jednoga Boga povezuje nas s monoteističkom vjerom židovstva i (na drugi način) s islamom; vjera u Trojedinoga Boga istodobno nas od njih razlikuje. Vjerovanje u Trojedinoga Boga simbol je, znak prepoznavanja kršćanske vjere. To mora biti poziv na buđenje. Ne smijemo se zadovoljiti dogovorom o najmanjemu zajedničkom nazivniku, ni s površnim pomodnim aktualizacijama kršćanske vjere. Moramo se prisjetiti zajedničkog temelja našega kršćanskog bića i našega crkvenog bića. To mora biti ishodište, trajan temelj i mjerodavna sredina našega dijaloga. Bez vjere u Trojedinoga Boga sve drugo visi u zraku i uskoro će se i rasplinuti u zraku. To vjerovanje kaže: ljubav je posljednji, temeljni smisao i obzor sve stvarnosti. Važni su otvaranje prostora i darivanje, a ne proguravanje; uključivanje, davanje udjela drugima i pomirba, a ne isključivanje drugih. U tom je smislu pitanje o Bogu kao temeljno pitanje ekumene prigoda da se zapitamo o posljednjem razlogu i posljednjem smislu čovjeka i svijeta.

26


Ekumenski poziv na budenje  

„Teze o oprostu Martina Luthera iz 1517. godine bile su poziv na obraćenje i kajanje. Luther nije pomišljao na utemeljenje odvojene reformir...

Ekumenski poziv na budenje  

„Teze o oprostu Martina Luthera iz 1517. godine bile su poziv na obraćenje i kajanje. Luther nije pomišljao na utemeljenje odvojene reformir...