Ekumenska nastojanja

Slika na naslovnici: sv. Jakov, Portal posljednjeg suda, katedrala u Ĺ ibeniku

Recenzenti: dr. Mile Bogović dr. Franjo Velčić Računalni prijepis teksta: s. Terezija Zemljić, Meri Lozić, Josipa Žgombić Lektura: Katica Majdandžić-Stupac, Irena Žužić Korektura: Katica Majdandžić-Stupac Prijelom: Irena Žužić Oprema: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1258-1 Tiskano u rujnu 2019.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001041225.

Srećko Badurina

EKUMENSKA NASTOJANJA Priredio fra Antun Badurina

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2019.

PREDGOVOR Moge je iznenadilo kada je povučeni i nenametljivi redovnik fra Srećko Badurina ubrzo nakon biskupskog imenovanja 1988. odjednom postao sveprisutan u crkvenim zbivanjima na hrvatskom prostoru. Promjena je teško rješiva ako se misli da se oni koji su otišli u samostan ne osjećaju odgovornima za svijet u kojemu žive. Međutim, nije teško naći redovnike koji su imali bogato samostansko iskustvo i vidjeli bolje od drugih što svijetu treba. Sjetimo se samo sv. Benedikta, sv. Martina, sv. Bonifacija, sv. Leopolda Mandića. Nisu svijetu davali samo u mjeri koliko svijet njima daje, jer su navikli živjeti bez njegovih priznanja i odlikovanja, nego u Kristovoj mjeri: predati se sav za spasenje svijeta, ponijeti teškoće svijeta. (Izraz “Kristova mjera” često se nalazi u Srećkovu govoru!) Mjerilo darivanja Srećka Badurine svijetu u kojem je živio i radio propisao je svojim životom Isus Krist. Badurina je “u Krista zagledan”, kako je naslovljena jedna njegova knjiga.

Takvoga ga je, iz samostanskih snova, pozvao Bog da u ratnim nevoljama svoga naroda djeluje kao biskup u Šibeniku i Hrvatskoj. Kao da ga je pripremao da iziđe na pozornicu upravo u to zahtjevno i tegobno vrijeme.

Osim u Zagrebu, na području Hrvatske, jedino su u Šibeniku katolički i pravoslavni biskup u istom gradu. Tu je vidio svoj poseban zadatak. Uz to, unutar Biskupske konferencije dana mu je posebna zadaća da prati probleme odnosa između Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve, da ide na razne susrete i simpozije koji o tim odnosima raspravljaju. Uključio je tu i mene. O svojim radovima i iskustvima s takvih susreta i raznih simpozija nedavno sam objavio cijelu knjigu. Knjigu sam zaključio riječima: “Povijesne sporove među narodima u konačnici ne mogu riješiti samo povjesničari, već to mogu riješiti dobri ljudi na obje strane, pogotovo sveci i mučenici.”

Srećko je tu ostavio duboke tragove. Njegov uspjeh temelji se na činjenici da je uz teoretsko poznavanje problematike bio dobar i svet čovjek i biskup – do granice mučeništva. Bio je svjestan važnosti vremena i uloge koja mu je u njemu povjerena pa je na početku postavio sebi pravilo “da sve ono što se bude govorilo i radilo mora izdržati kritiku onih koji naše djelo budu ocjenjivali i nakon 20 godina”. Sabrano je, dakle, i sa sviješću pune odgovornosti, kao čovjek, vjernik i biskup ušao u nemire i nepravde, stradanja i razaranja, nastojeći sačuvati u sebi dostojanstvo čovjeka, vjernika i biskupa.

U Drugome svjetskom ratu imali smo na tom polju svijetli lik 5

zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. U Domovinskom ratu svojim djelom najviše mu se od biskupa približio Srećko Badurina. U čemu je sličnost Badurine i Stepinca, a u čemu se razlikuju po svom djelovanju u dva vremenski dosta udaljena ratna vremena?

Najprije valja reći da nisu živjeli u istim okolnostima.

Stepinac je bio biskup glavnoga grada Hrvatske i prvi dostojanstvenik Crkve u Hrvata u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, koja nije nastala redovnim demokratskim procesom, a bila je pod protektoratom i u mnogočemu pod diktatom sila sa strane. U njoj su mnogi Srbi bili ugroženi.

Gdje god je znao i mogao, Stepinac se zauzimao da im budu osigurana ljudska i nacionalna prava. Stepinac je priznao tu državu, a kada je ona propala, javno je izjavio da Hrvati imaju pravo na svoju državu. To će sa srpsko-pravoslavne strane pokrenuti lavinu optužbi protiv njega, što i danas traje.

Badurina je živio i djelovao u neovisnoj hrvatskoj državi, koja je nastala demokratskim procesom 1990./91. i djelovala je bez protektorata i izričitog diktata sa strane. Ako se može govoriti o razini slobode u njoj, najmanje slobode imali su Hrvati u dijelovima pod srpskom okupacijom.

Istina je da je Badurina kao potpredsjednik Hrvatske biskupske konferencije umnogome davao ton cijeloj Konferenciji u pitanjima odnosa s državom i Srpskom pravoslavnom Crkvom, ali se konkretna njegova djelatnost na relaciji katolici – pravoslavci, Hrvati – Srbi odvijala u okvirima njegove biskupije, što se vidi i iz ove knjige. Na tom području najugroženiji su bili Hrvati u dijelu koji je bio pod srpskom okupacijom.

Badurina u svom radu na području svoje biskupije nastoji isključiti svaki politički govor o tome koji narod ima pravo na koje područje, do kojih granica i na temelju čega. On jednostavno traži da svakome narodu i svakome čovjeku treba zaštititi njegova nacionalna i vjerska prava, bez obzira u kojoj se on državi nalazi; svakom prognaniku treba osigurati mogućnost da se vrati u svoju kuću – jednako u hrvatsku kao i u srpsku.

U nacrtu jedne rezolucije o okupiranom području, kada je srpska strana tražila da se uz ime Hrvatska stavi i SAO Krajina, Badurina je to odbio i radije prihvatio da se stavi samo biskupijska, odnosno eparhijska pripadnost teritorija. Konkretna politička rješenja pripadaju “slobodnoj političkoj volji naših naroda”, a crkvene institucije u tome nisu nadležne. Nije on, dakako, postavljao u pitanje suverena prava hrvatske države na području Krajine, ali nije smatrao da je zadaća Crkve i biskupa da to štite i brane. On je bio svjestan da na području Krajine Hrvati nemaju prava koja im pripadaju, da su mnogi prognani i osporava im se povratak, da su Srbi u Krajini činili Hrvatima ono što ne bi željeli da drugi njima čine. Ako Krajina 6

sustavno krši prava Hrvata, piše Badurina još u listopadu 1992. nunciju u Zagreb, bit će neminovna oslobodilačka intervencija. On to ne argumentira povijesnim pravom Hrvata, nego gaženjem njihovih ljudskih, nacionalnih i vjerničkih prava.

Tako jasno postavljena razdjelnica između crkvenoga i političkoga govora nije ni prije bila nepoznata, ali u praksi nije provođena onom dosljednošću kojom je to činio biskup Badurina. U tom stavu Badurina je među hrvatskim biskupima naišao na podršku, a sa srpsko-pravoslavne strane ostao je prihvatljiv sugovornik jer nije argumentirao pravom hrvatske države, kao što je to Stepinac učinio. No, time je on i srpsko-pravoslavnoj strani poručivao da je njihovo prelaženje granice koja dijeli političku i crkvenu sferu glavni izvor nesloga između Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne Crkve, Hrvata i Srba, i to ne samo u vrijeme Domovinskog rata nego još od onih vremena kada je Srpska pravoslavna Crkva ciljeve srpske državne politike prihvatila kao svoje. Taj govor biskupa Badurine nije sa srpsko-pravoslavne strane shvaćen, a još manje prihvaćen. Iz tekstova ove knjige može se dosta doznati i o stavovima predstavnika Srpske pravoslavne Crkve.

Njegovo zalaganje za pravo pravoslavaca i Srba u vrijeme kada su oni nepravedno postupali prema Hrvatima i katolicima u tzv. SAO Krajini nije moglo u ratno vrijeme ostati bez odjeka. Neki su govorili i pisali o njemu da je sumnjivi Hrvat i zanimali se za njegov krsni list. Za nas koji ga dobro poznamo, za nas je uzor Hrvat, takav koji će braniti prava svakog čovjeka i biti ponosan što je Hrvat.

Dobro je da je biskupov brat Antun inzistirao na tome da se sačuva pismeni trag o tome što je Srećko radio na ekumenskom polju, pa se može vidjeti do nijansi biskupova metoda rada i njegovi postupci. Iako se Srećko malo brinuo o tome da pomogne svojim biografima, prvi dio ove knjige on je u cijelosti napisao. U raznim antiratnim apelima hrvatskih biskupa prepoznatljiva je njegova ruka.

Fra Antun Badurina skupio je u knjigu nekoliko tekstova svoga brata Srećka, šibenskog biskupa, i naslovio ju je Ekumenska nastojanja. Prvi od četiri dijela, kako rekoh, pripremio mu je sam biskup Srećko, a ostalo je Antun složio iz onoga što je pronađeno u biskupovim spisima.

Nije u ovoj knjizi sve što je biskup Badurina govorio, pisao i činio u okviru svojih ekumenskih nastojanja, jer bi se u arhivu Hrvatske biskupske konferencije našlo još podosta gradiva za ovako naslovljenu knjigu. Ipak iz ovoga što nam je brat Antun ponudio može se upoznati sve ono bitno za razumijevanje ekumenskog nastojanja biskupa Srećka Badurine. To mogu 7

reći i zato što sam bio jedan od njegovih bližih suradnika na tom polju.

Badurina nije imao neko visoko mišljenje o onome što je postigao na ekumenskom planu. Na kraju je to izrazio riječima: “Nikakav uspjeh nisam polučio. Opći pogled na situaciju bio je toliko različit da zajednički koraci koji bi na prvom mjestu išli za afirmacijom čisto kršćanskih vrijednosti, nisu ostvareni” (str. 53). Bio je još pod teškim dojmom ratnih stradanja i nakon toga – međusobnih optuživanja. Danas možemo reći da njegovi postupci i njegove riječi, odnosno njegova ekumenska nastojanja – kako bi rekao njegov brat Antun – ne samo da su sačuvali svoju vrijednost i snagu i nakon 20 godina nego će vrijediti i dalje jer nisu utemeljena na ljudskoj mudrosti, nego na njegovoj “zagledanosti u Krista” i prihvaćanju “stajališta Kristove osobe”. Njegovo se djelo najlakše i najbolje razumije ako se s tog stajališta prosuđuje. Zato je brat Antun tu misao stavio na početak ove knjige.

U Gospiću na blagdan Uzvišenja Sv. Križa 2018.

Mile Bogović, gospićko-senjski biskup u miru

8

UVOD Samo ljubav zaslužuje trajno, nenačeto povjerenje. Samo Crkva koja zrači ljubavlju, samo prezbiter koji zrači pastoralnom ljubavlju, privlači i zaslužuje trajno, nenačeto povjerenje. Čak i onda kada nije shvaćen. Čak i onda kada je na određeni način emarginiran. Čak i onda on zavređuje trajno povjerenje. Čak i nakon svega, čak i poslije smrti. I stoga je to naš kriterij, to je naše mjerilo, to je ono načelo kome priznajemo pravo da nas procjenjuje, da nas sudi, da nas kritizira. Ja se moram postaviti pred sud ove caritas pastoralis, ove credidimus caritati da preispitujem svoj život, svoje postupke i da prihvaćam negativni sud o sebi s ovog stajališta. To je konačno stajalište Kristove osobe i njega kao Dobrog Pastira. Tom se sudu podlažem, podlažem se dragovoljno. Drugim sudovima, sudovima ljudi, sudovima stranaka, sudovima parcijalnih interesa, sudovima nekih mudraca ovoga svijeta ne podlažem se, ne želim se podložiti. Ali ovome sudu, koji me sudi sa stajališta credidimus caritati, sa stajališta Isusa Dobrog Pastira, tome se sudu podlažem. I to kao pojedinac, kao osoba, pojedinačno, i kao biskup, kao fratar, kao redovnik, kao Hrvat, kao Europljanin, kao suvremeni čovjek. Podlažem tome sudu i zajednicu i Crkvu i papu, biskupe, i Crkvu u Hrvata i Biskupsku konferenciju, i svakoga od vas pojedinačno i sve vas zajedno. Samo ovom sudu se podlažem, a drugim sudovima ne. Prihvatimo li to mjerilo, taj sud nad nama samima, onda nam je lakše razmišljati, lakše nam je priznati i naše slabosti, naše nedostatke, lakše nam je jer je to Božji put, Božja snaga, Božji duh. Tako možemo napredovati, usavršavati se, dostizati više razine, i višu kvalitetu, i ostvarivati zaista ono za što smo poslani, da narod ne luta kao ovce bez pastira, nego da zaista imaju pastire i da zaista imaju u sebi iskustvo da su ljubljeni zbog njih samih, a ne radi nekih interesa, da su ljubljeni pravom pastirskom ljubavlju, pravom Kristovom ljubavlju, i da stoga u njima može rasti sigurnost, smirenost, a onda iskrenost odnosa prema Bogu i iskrenost odnosa prema ljudima. To humanizira, uzdiže ljude, to smiruje strasti, to ulazi čak u podsvijest, to liječi bjesove. Isusova je ljubav ljekovita. Mi smo, kao naša Crkva, i vi kao prezbiteri, kao, na neki način, izdanak naše mjesne Crkve, u ovom vremenu pred velikim izazovima, velikim zadacima. Vi ste dokaz da se Crkva iskazuje prema tim zadacima. Ona nikad ne smije biti zadovoljna, uvijek mora samu sebe procjenjivati. Tako i vi sami sebe procjenjujete, ali ne po nekakvim politikantskim i kakvim drugim mjerilima, nego po mjerilu caritas pastoralis, credidimus caritati. Isus Dobri Pastir kao instrument svog djelovanja poziva, prima, ovlašćuje pojedine osobe, podjeljujući im 9

svoju svećeničku, pastirsku i predvodničku ulogu. I stoga se molimo Duhu Svetom da nas ispuni, da nas prosvijetli, da nas čisti, da nas vodi, da bismo našli uvijek bolja rješenja i uvijek bolje putove, i za nas osobno i za našu pastirsku službu, za našu caritas pastoralis.

(Srećko Badurina, U Krista zagledan, 27–28)

10

1

EKUMENIZAM U RATU (moja iskustva)

U svem ovom stradanju polazio sam sa stanovišta da je teško poremećen crkveni život katoličkih i pravoslavnih vjernika. Pitao sam sebe i njihove episkope što možemo učiniti jedni za druge da se počne postupno obnavljati crkveni život naš i njihov. Pomišljao sam da bi se tako, na neizravan način, pridonijelo smirivanju duhova i čovječnijem raspoloženju ljudi. Nikakav uspjeh nisam polučio.

Opći pogled na situaciju bio je toliko različit da zajednički koraci koji bi na prvom mjestu išli za afirmacijom čisto kršćanskih vrijednosti, nisu ostvareni. Ja vidim zapreke na pravoslavnoj strani. Oni vjerojatno nešto zamjeraju meni. Ne ispitujući stavove drugih, nego samo svoje, mislim da su me u svemu vodili motivi Evanđelja.

(Ekumenska nastojanja, 55) Vidim da ljudi uglavnom misle i govore tvrdo. Zatvoreni su u sadašnji čas pa nisu u stanju slobodno i duhovno pronicati situaciju i misliti Božjim mislima. Ja se trudim svakoga čovjeka gledati čistim očima, kao sliku Božju, zlo žaliti i suzbijati, a dobru se radovati. To ljudi teško vjeruju i često prenose u svoje kategorije ono što kažem ili učinim.

(Ekumenska nastojanja, 51)

Ekumenizam u ratu Šibenik, 9. VIII. 1989.1 Preosvećeni gospodine i brate!

Nakon mjesec dana od našeg susreta prigodom proslave 600. obljetnice Kosovske bitke, osjećam potrebu da Vam napišem ovo pismo. Obično nedjeljom ne čitam Slobodnu Dalmaciju, jer sam zauzet obavljanjem službe izvan Šibenika. Tek sam naknadno upozoren na novinske članke u broju od nedjelje 16. srpnja. Tu sam na str. 14. naišao na ovu rečenicu: “Karakteristično je da se episkop Nikolaj ni sutradan na proslavi kod crkve Lazarice nije pozdravio s biskupom Badurinom koji je sudjelovao u liturgiji.” Vi znate da smo se susreli i rukovali i na početku sv. liturgije, da smo izmijenili nekoliko riječi pri kraju liturgije, da smo se pozdravili na mom odlasku oko 14 sati.

Zapazio sam da ste stalno bili u pokretu i za vrijeme liturgije i za vrijeme ručka, te da se predviđeni program na licu mjesta modificirao, jer se unaprijed zamišljeni raspored i stvarno odvijanje – pretpostavljam – nisu mogli posve uskladiti. Čini mi se da tako treba protumačiti i izostanak pozdravnih govora za stolom o čemu smo se bili usmeno dogovorili, kao i neke druge neusklađenosti. Mogu, međutim, reći da sam u susretu s više episkopa, svećenika i monaha kao i ostalih uzvanika, osjetio izraze srdačnosti i poštovanja. Također, dok sam se na dolasku i odlasku kretao među narodom, nisam doživio ništa neugodno na svoj račun. Mislim stoga da je moja prisutnost prihvaćena kao izraz poštovanja prema pravoslavnoj braći, što je i bila moja osnovna namjera.

Političke elemente skupa nisam doživio pozitivno te smatram da se za pitanja koja muče ljude – i katolike i pravoslavne – na našem području, moraju tražiti rješenja i putovi koji smireno i mudro unapređuju boljitak naroda. Možda u pitanju što je narodu potrebno možemo i različito vidjeti stvari jer više čujemo kako se osjećaju ljudi s kojima se po svojoj službi susrećemo. Istina, za mnoga od tih pitanja nadležni su drugi. Ali pravednost i mir nisu izvan interesa Crkve. Želio bih da novinarsko spominjanje Vašeg i mojeg imena u nepovoljnom svjetlu ne utječe na naše veze koje su u godinu i pol dana moje službe zapravo tek u svojim početcima.

Neka Vas gospodin vodi svojih Duhom!

Uz izraze poštovanje i uz bratski pozdrav 1

Iz biskupove ostavštine .

14

+ Srećko Badurina, biskup šibenski

Ekumenizam u ratu P.S. Slobodan sam priložiti moj namjeravani pozdrav za stolom u Kosovu kod Knina 9. srpnja 1989.

Cijenjeni domaćini i gosti!

Izričem poštovanje braći u episkopatu ovdje nazočnoj, posebno g. mitropoliti Jovanu, delegatu Njegove Svetosti Patrijarha, kome upućujem želju za brzi oporavak. Pozdravljam predstavnike državnih vlasti Hrvatske i drugih republika. Svima prisutnima nazivam mir Božji. Šibenski biskupi su poslije oslobođenja Knina od Turaka – 1688. – preuzeli pastirsku skrb za ovaj dio starodrevne kninske biskupije, koja je poslije 1522., kada su Turci zaposjeli ove krajeve, potpuno uništena i nikada više nije obnovljena.

Nastojao sam stoga tako urediti obaveze u biskupiji da se mogu odazvati ljubaznom pozivu g. episkopa Nikolaja i učestvovati u ovoj komemoraciji šeststote obljetnice Kosovske bitke koja je organizirana i u Hrvatskoj.

Zahvaljujem mu na pozivu.

Ono što se dogodilo srpskoj državi nakon Kosovske bitke, nastavilo se je udarati i na Hrvatsko Kraljevstvo, tako da su izvan Osmanlijskog Carstva ostali samo ostatci ostataka nekada slavnog Hrvatskog kraljevstva (Reliquie reliquiarum...). Stradao je narod, opustošena je Crkva – tek nam arheolozi otkrivaju temelje na kojima je nekad cvala vjera i kultura. Tako smo otkrili i sveti pralik nazvan Gospa Velikog zavjeta, upravo ovdje u blizini, u Biskupiji, u ostatcima crkava hrvatskog kralja Zvonimira kome 900. obljetnicu smrti spominjemo. Franjevci Bosne Srebrene, od kojih potječe i sadašnja franjevačka provincija Presv. Otkupitelja, brinuli su se za raspršeno stado u stoljećima tuđinske okupacije. Oni su danas ovdje opće priznati biskupski suradnici i kulturni pregaoci.

Oslobođenje mnogih hrvatskih krajeva pred tri stotine godina bilo je početak jednog novog zamaha u narodnom i u crkvenom životu, ali nije sve išlo pravocrtno – stizale su nas bure i oluje i mi smo nazadovali.

Danas smo ovdje, kršćani istočnog i zapadnog obreda. Nekad smo bili jedna Crkva, premda u različitosti obreda i teoloških izričaja, a danas nam je jedinstvo Crkve nostalgija, muka, drama ali i jasni zadatak koji nam postavlja naš Gospodin, Isus Krist, svojom oporukom: Da svi budu jedno...

Naši su vjernici zahvaćeni praktičnim materijalizmom. Katolički biskupi Evrope, na poticaj onoga kome je Krist rekao “učvršćuj svoju braću”, već godinama nastoje oko ponovne evangelizacije Evrope. Ni naše dvije 15

Ekumenizam u ratu sestrinske Crkve na ovom području nemaju prešnijeg zadatka nego novim elanom vršiti ono što nam je zadao naš Učitelj: učiniti njegovim učenicima sve narode, krstiti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učiti ih vršiti sve što je On zapovjedio.

Slaveći povijesne obljetnice želimo se nadahnuti vjerom naših otaca da bismo u promijenjenim uvjetima života stekli i otpornu snagu protiv moralnog zla i duhovnu energiju koja ustraje u zalaganju za pravednost, za mir, za ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Danas se u borbi “za krst časni i slobodu zlatnu” mora isključiti i sama pomisao na upotrebu oružja, bilo hladnog, bilo vatrenog. Kultura dijaloga, rasprave, ako li treba i dostojanstvene parlamentarne borbe koja razvija pamet, kultivira rječnik, razrađuje argumente, rezultira uzajamnim poštivanjem osobnog, nacionalnog i crkvenog dostojanstva, dovodi do časnih sporazuma – pravi je civilizacijski put da se pronađu novi oblici života u pravednosti i miru. Crkva – “majka i učiteljica” – ne može se odreći i svoje uloge odgajateljice društvenog morala u narodu, u koji je Providnošću usađena. Čestitam organizatorima na liturgijskoj svečanosti kojoj smo prisustvovali i želim svima – ljudima crkve i ljudima politike – da odvažno ostavljamo za sobom ono što nas zastrašuje i podjarmljuje, a da kročimo prema jednakim pravima, jednakim slobodama, prema kršćanskijoj, a to znači humanijoj egzistenciji svih ljudi i svih naroda. Završavam pozdravom uskrsloga Krista: Mir vama!

Napetosti su rasle u vrijeme predizborne kampanje i samih izbora početkom 1990. Treba naime znati da su to bili prvi višestranački izbori nakon 1938. Programi političkih stranaka polarizirali su se osobito oko pitanja državnog uređenja. Vođa Srpske demokratske stranke dr. Jovan Rašković na jednom je predizbornom skupu loše govorio o Katoličkoj crkvi. Povodom novinskog izvještaja o tom njegovom nastupu uputio sam mu pismo.

16

Ekumenizam u ratu Šibenik, 9. srpnja 1990.

Gospodine doktore!

Prema Nedjeljnoj Dalmaciji od 8. VII. 1990., str. 12, Vi ste u svom političkom govoru na vidovdanskoj proslavi u Kosovu kod Knina smatrali potrebnim javno progovoriti o Katoličkoj crkvi i to u negativnom smislu.

Poštujem Vaše uvjerenje da i političaru pristaje pozivati ljude da se vrate kršćanskoj duhovnosti svoje Crkve. Dopustite ipak primjedbu da se – kad je riječ o duhovnosti Srpske pravoslavne crkve – nije dovoljno vraćati na 1219. godinu. Crkveno ustrojstvo i duhovnost kršćanske Crkve potječu od Isusa Krista. Bez vraćanja na same izvore kršćanske vjere ne može biti autentične duhovne obnove.

Ne namjeravam se ovdje zadržavati na tome kako Katolička crkva shvaća ulogu “pontifexa” i što za nju znači poštivanje Petrove službe. Konstatiram samo da bi se o tome trebalo izražavati i s nekom mjerom poštovanja prema Kršćanskoj Crkvi koja to pitanje shvaća veoma ozbiljno.

Na koji način Crkva jest, a na koji nije posrednik između Boga i ljudi te kako se ta uloga ostvaruje u Katoličkoj, a kako u Pravoslavnoj crkvi – ozbiljno je teološko pitanje. Kršćanima je, dakako, jasno da je “jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus” (l Tim 2, 5). No – On je htio da u povijesti postoji Njegova Crkva kao “znak i sredstvo najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda” (LG, 1). Nije stoga pohvala kršćanskoj Crkvi već optužba na njezin račun ako se kaže da ona pušta ljude da sami traže put k Bogu. Značilo bi da ona ne vrši ulogu koju joj je Krist namijenio, da je nevjerna svome Utemeljitelju. Stoga Vaša tvrdnja da “srpski pravoslavac između Boga i sebe nema nikoga” postavlja ozbiljna pitanja.

O svemu ovome bilo je, međutim, moguće progovoriti i bez negativnih ocjena na račun Katoličke crkve, njezina ustrojstva i njezine duhovnosti. Nije bilo nikakvog povoda da svojim slušateljima Katoličku crkvu koja tu pored njih živi i djeluje prelijevate tamnim bojama. Time se doprinosi predrasudama, preziru pa čak i mržnji pravoslavnih prema katolicima. Zar je to bila Vaša namjera?

Vaš izlet u ekleziologiju, poštovani doktore, pogotovo Vaš negativni govor o Katoličkoj crkvi, imao je jedino propagandnu svrhu za promociju Vaše stranke. No to je posve kriva metoda prema cilju koji sebi postavljate i ona se može vratiti kao bumerang. Jeftina instrumentalizacija postaje nečasnom rabotom.

Iz svega što sam naveo slijedi moj zaključak da biste bili dužni jav17

Ekumenizam u ratu no se ispričati Katoličkoj crkvi za neprimjereno poigravanje njezinim imenom, njezinom naravi, duhovnošću i ustrojstvom.

Prošla je godina dana od našeg susreta u Kninu. Nisam nikada pomišljao da ću Vam se trebati obraćati pismom ovakvog sadržaja. No smatram da mi je kao šibenskom biskupu čiji vjernici žive i na području kninske općine to bila dužnost, tim više što znam i za uzajamno poštovanje koje tiho struji među pojedinim vjernicima naših Crkava i na ovim prostorima. Tu krhku biljku duhovnog ekumenizma koja je – kako vjerujemo – djelo Duha Svetoga ne bi trebalo ugrožavati nepromišljenim i površnim javnim istupima.

Nadam se da moju otvorenost nećete shvatiti kao povredu već da ćete primiti izraze mog poštovanja Vašoj osobi. + Srećko Badurina ___________ Gospodin Rašković dr. Jovan ŠIBENIK JNA 13 Nikada nisam dobio odgovor.

Dne 17. kolovoza 1990. srpska strana postavila je zapreke na prometnicama. Tako i na cestu od Šibenika prema Kninu na granici drniške i kninske općine. Prvi put sam naišao na te zapreke 19. kolovoza. Bila je nedjelja i ja sam se zaputio u Knin služiti sv. misu. Nakon kontrole bio sam propušten i u Knin i iz Knina. No uočio sam da je vjernika na misi manje nego obično.

Doznao sam da je to zbog straha. Katolici su u Kninu manjina, a srpska je zajednica već bila raspaljena i, kako se govorilo, naoružana i oslonjena na snažni garnizon Kninskog korpusa JNA. Nakon povratka kući uputio sam pismo episkopu Nikolaju i ondašnjem predsjedniku općine Knin g. Milanu Babiću.

18

SADRŽAJ PREDGOVOR (msgr. Mile Bogović, biskup)................................................ 5 UVOD (msgr. Srećko Badurina, biskup)........................................................ 9 EKUMENIZAM U RATU (moja iskustva)..................................................11 ZBIR DOKUMENATA KOJI UPOTPUNJUJE EKUMENIZAM U RATU............................................................................................................65 1989...................................................................................................................67 Elementi za odgovor SPC-u..................................................................67 Govor na novogodišnjem primanju u Kninu.....................................75 1990...................................................................................................................77 Biskup zazvao blagoslov na srpski narod u Hrvatskoj......................77 1991...................................................................................................................78 Ekumenski susret u Srijemskim Karlovcima......................................78 Izraz sućuti prigodom smrti patrijarha Germana.............................85 Potpora Društvu hrvatsko-srpskog prijateljstva................................86 Zahvala episkopa Nikolaja na izrazu sućuti.......................................87 Otvoreno pismo Srbima u Hrvatskoj..................................................88 1992...................................................................................................................90 Pismo Papinskoj komisiji “Iustitia et pax” u Rim.............................90 Život ima posljednju riječ.....................................................................92 Pismo nuncija biskupu Srećku.............................................................94 Odgovor biskupa Srećka........................................................................95 Odgovor na poruku Andreeva.............................................................98 Izlaganje u Zavodu sv. Jeronima u Rimu............................................99 Nota Vatikanskoj apostolskoj biblioteci............................................107 Susret biskupa Srećka i pravoslavnoga episkopa Longina..............110 Pismo dr. Antonu Benvinu.................................................................112 Pismo vladiki Longinu........................................................................113 Odgovor episkopa Longina.................................................................114 Pismo Claudu Echardu........................................................................115 1993.................................................................................................................117 Unprofor – pismo biskupu..................................................................117 Pismo pukovniku Anti Ljubičiću.......................................................119 Bilješka...................................................................................................119 235

Uskrsna čestitka patrijarha Pavla.......................................................120 Biskupov odgovor patrijarhu..............................................................121 Posvjedočenje šibenskih pravoslavaca..............................................122 Pismo episkopu Longinu.....................................................................123 “Prodor” Rimokatoličke crkve na Balkan – opravdanje za sadašnji rat........................................................................................124 Božićna čestitka patrijarha Pavla.......................................................129 Biskupov odgovor patrijarhu..............................................................130 1994.................................................................................................................132 Uz pitanje dušobrižništva pravoslavnih u Hrvatskoj.......................132 Radio Knin, Vijesti, 17. svibnja 1994.................................................135 Radio Knin – Kronika dana, 18. svibnja 1994..................................136 1995.................................................................................................................138 Pismo biskupu iz Sombora.................................................................138 Božićna čestitka patrijarha Pavla.......................................................139 Pismo dr. Antunu Škvorčeviću...........................................................140 Susret promatračke misije EZ i episkopa Longina...........................141 Komentar biskupa Srećka....................................................................142 Drugog načina nije bilo.......................................................................143 1996.................................................................................................................144 Pismo mr. Josipu Jurasu......................................................................144 Poziv iz Barija.......................................................................................145 Izvješće o stanju ekumenizma na području Splitsko-makarske biskupije (dr. N. A. Ančić)..................................................................146 EKUMENSKI SUSRETI – KRONOLOGIJA / EKUMENSKA BIBLIOGRAFIJA O. SREĆKA BADURINE..................149 Kronika ekumenskih susreta biskupa Srećka Badurine 1988. – 1996..........................................................................................151 Ekumenska bibliografija o. Srećka Badurine....................................168 EKUMENSKA PROMIŠLJANJA (izbor)...................................................171 1987.................................................................................................................173 Što je s ekumenizmom?.......................................................................173 1989.................................................................................................................175 Poteškoće ekumenizma.......................................................................175 Pismo SPC-a.........................................................................................177 1991.................................................................................................................179 236

Susret u Srijemskim Karlovcima........................................................179 Od Srijemskih Karlovaca do Knina i Šibenika.................................181 Smisao susreta s episkopom Nikolajem............................................183 1992.................................................................................................................184 Sve je započelo s Kninom....................................................................184 Sastanak u St. Gallenu.........................................................................185 1993.................................................................................................................187 Kako do mira?......................................................................................187 Pitanje Isusa Krista...............................................................................189 Stanje ekumenizma danas...................................................................191 Kvasac Božji u tkivu povijesti.............................................................192 Hrvatska pravoslavna crkva................................................................194 Budućnost odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom..................195 Otvorite mi put u Knin........................................................................196 Inicijative za normalizaciju odnosa...................................................198 Prigovori na račun ponašanja Katoličke crkve u Hrvatskoj...........200 Poći od stvarnosti.................................................................................201 Pozivaju nas na sud..............................................................................202 1994.................................................................................................................203 Molili smo.............................................................................................203 1995.................................................................................................................205 Trajno zalaganje za mir.......................................................................205 U crkvi i – vojarna ...............................................................................207 Pravoslavna crkva i odgovornost za rat ............................................210 Jedino pravoslavci ‘’blagoslivljaju’’ oružje! .......................................213 Povratak Srba na ovo područje..........................................................218 Mirovni sporazum u Daytonu............................................................219 1996.................................................................................................................220 Oprečni stavovi ....................................................................................220 Božja mudrost.......................................................................................222 POGOVOR....................................................................................................223 UREDNIKOVE NAPOMENE.....................................................................228 PODATCI O AUTORU................................................................................233 SADRŽAJ.......................................................................................................235 237

Slika na naslovnici: sv. Jakov, Portal posljednjeg suda, katedrala u Ĺ ibeniku