Daruj svoje srce by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Prijevod: ROBERT VUKOJA Lektura i korektura: KATICA MAJDANDŽIĆ-STUPAC Grafičko uređenje i oprema: MARIJAN TKALEC

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN: 978-953-11-1004-4 Tiskano u lipnju 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000936299.

Anselm Grün

DARUJ

SVOJE SRCE

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

Naslov izvornika: Anselm Grün, Verschenke dein Herz ©Vier-Türme GmbH, Verlag, D-97359 Münsterschwarzach Abtei ©za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.

UVOD

Daruj svoje srce

Svatko od nas zna što je ljubav. Svaki čovjek po-

znaje različite osjećaje ljubavi: prijateljsku povezanost, zaljubljenost s osjećajem »leptirića u trbuhu«, rast ljubavi u partnerskoj vezi tijekom godina, roditeljsku ljubav prema djeci, ljubav prema prirodi i tako dalje. Hoćemo i želimo da naša ljubav uspije, da je prenosimo dalje te da ljudima čini dobro.

Poznajemo i zabrinutost za svoju ljubav. Uspjeh

naše ljubavi ne ovisi o mislima i savjetima drugih. Zato u ovoj knjizi o ljubavi ni ne želim davati savjete. Isto tako ne želim niti ponavljati sve ono što sam drugdje već napisao o njoj. Naprotiv, želim se nadahnjivati pjesnicima – njihovim mislima i pjesmama o ljubavi. Ono što su oni napisali o ljubavi shvaćam kao povod da i sam promišljam o ljubavi. Pogađaju nas riječi pjesnikâ. Suočavaju nas s vlastitim znanjem o ljubavi koje svatko od nas nosi u svojoj duši.

•Draga čitateljice, dragi čitatelju, ne želim te po-

učavati o ljubavi. Želim da povjeruješ ljubavi koju osjećaš u svom srcu. Želim te nadahnuti da uz pjesničku pomoć sâm pokušaš shvatiti tajnu ljubavi. Tako ćeš uspjeti na pravi način darovati svoje srce – kao što to piše u naslovu ove knjige.

Pjesnici nas ne obvezuju svojim mislima. Kako

bismo ih razumjeli, ne moramo razmišljati kao oni. Pjesnici nam, naprotiv, otvaraju prozor kroz koji iznova gledamo na tajnu ljubavi. Pokatkad su ti prozori naše duše zastrti, primjerice iskustvima koja samo imali s ljubavlju, a koja su nas povrijedila. Misli pjesnikâ i moja tumačenja žele očistiti te prozore našeg srca kako bismo opet jasnije vidjeli ono što već živimo u svojoj ljubavi. Presudno je ono kako živimo ljubav. Pritom nam katkad pogled izvana može pomoći da tu ljubav izrazimo svjesnije i jasnije.

•Riječi pjesnikâ mogu te, draga čitateljice, dragi

čitatelju, dovesti do izvora ljubavi koji struji u tebi, ali koji je katkad »začepljen« zbog svagdašnje rutine, briga i bojazni. Po riječima pjesnikâ taj se izvor može dići iz dubine tvoje duše kako bi prožeo tvoje tijelo i tvoju dušu, kako bi sve više dolazio u tvoju svijest i preobražavao sve u tebi: tvoje riječi i tvoju šutnju, tvoje geste i tvoju karizmu.

Maleno postaje veliko i boĹžansko

â&#x20AC;˘ 9

Po ljubavi postaju najgorcˇe patnje slatke, najneobicˇnija dogadˉanja dobra, najsitnija djela velika i božanska.

GERHARD TERSTEEGEN

Protestantski mistik Gerhard Tersteegen (1697.–

1769.) spjevao je prekrasne duhovne pjesme. I njemu je također važna tema »ljubav«. Za njega je Bog čista ljubav. Iz ljubavi Božje sve dolazi. Tersteegen stoga ne zdvaja zbog patnje koja ljude oduvijek tišti. Prema njegovu mišljenju, ljubav Božja tako je jaka da može preobraziti i zasladiti svaku patnju.

Ono što Gerhard Tersteegen govori o ljubavi

Božjoj vrijedi i za ljudsku ljubav: nema ljubavi bez patnje. Jer što se više jedni drugima približavamo u ljubavi, to nas dublje pogađa patnja onog ljubljenoga. Istodobno patimo i zbog svoje vlastite prosječnosti. U ljubavi prema drugome spoznajemo koliko jako zaostajemo za idealnom ljubavlju. Trpimo bol zbog svoje zatvorenosti, svoje hirovitosti i osjetljivosti. Boli nas i kad osjećamo da nas onaj

koga ljubimo ne shvaća. No ljubav ima i snagu koja preobražava. Kada me drugi ljubi u mojoj patnji, tada njegovu ljubav često doživljavam još jačom od strastvene i erotske ljubavi. Tada sam siguran da je taj drugi uza me, da me prati u svim situacijama mog života. Znam da me taj drugi nikada neće napustiti – čak ni onda kada ja napustim samoga sebe zato što se više ne pouzdajem u sebe.

Moja se patnja preobražava time što sam lju-

bljen upravo u njoj. Tako moja patnja omogućava iskustvo dublje ljubavi. Otvorila me je (ili me možda otvara) za drugoga. Skida sve maske koje katkad stavljam na sebe kada želim ostaviti dobar dojam. U patnji mi biva oduzeto sve što bih želio predstavljati. Tad sam nezaštićen. No upravo u toj otvorenosti i nezaštićenosti ljubav drugoga dira me na osobito dubok način. Osjećam se ljubljenim u dubini svoje duše, sa svim onim što jesam. Patnja u potpunosti iznova otvara za ljubav. A ljubav preobražava patnju. Ona odjednom gubi svoj gorak okus i dobiva sladak okus ljubavi.

Preobrazba patnje po ljubavi vodi još dalje. Često

patim upravo zbog ljubavi i u ljubavi. Patim zbog svoje ograničenosti i zbog toga što moju čežnju za čistom ljubavlju ne ispunjavamo ni ja niti drugi. Patnja zbog moje ljubavi pritom razbija moje 11

iluzije koje sam si stvorio o našoj zajedničkoj ljubavi. Tako me vodi još bliže prema drugome. Kad patnja razbije sve iluzije, tad se pred drugim ne pretvaram. Tada mu pokazujem svoje slomljeno i otvoreno srce. I tako se jedni drugima približavamo mnogo više nego po svojim jakim stranama, kojima se rado pravimo važni. Tada doživljavam kako ljubav zaslađuje patnju zbog ljubavi.

Neki su ljudi ranjeni ako se ne ispune njihova

očekivanja od ljubavi onog drugoga. Drugome stalno predbacuju kako više ne osjećaju njegovu ljubav, da se osjećaju povrijeđenima, zanemarenima i zaboravljenima. No time se patnja još više pojačava – a prije svega postaje gorka. Ljubav ne dokida patnju, kaže Tersteegen. Htjeli mi to ili ne, uvijek ćemo patiti i zbog svoje ljubavi. Ali ljubav zaslađuje patnju i tako je preobražava u mjesto još dublje ljubavi.

Prema Gerhardu Tersteegenu, ljubav postiže

još nešto: »Najneobičnija događanja postaju dobra, najsitnija djela velika i božanska.« Ono čemu se često čudimo, jer ometa predodžbe o »normalnom« životu, ne postaje povod međusobnim predbacivanjima, primjerice to što drugi nije pazio ili to što je nešto zaboravio. Sve što gledamo u

svjetlu ljubavi postaje dobro, i ono što smo previdjeli, zaboravili, razbili, ono što nam nije pošlo za rukom, a s čime se stalno iznova susrećemo u svakodnevnom životu. Sitne stvari postaju velike i božanske. Sve ono malo i beznačajno – jednostavni svakodnevni poslovi, letimični dodiri, poljubac na rastanku – postaje veliko i božansko. Postaje važno jer je tada izraz ljubavi.

Ljubav se ne izražava samo velikim riječima ili

u seksualnom sjedinjavanju, nego i svakodnevnim malim stvarima. Sitna djela postaju velika i božanska zato što je sama ljubav Božja u svemu što postoji. Sve postaje izraz ljubavi, ali ljubav isto tako sve ispunjava. Ono pak što ispunjava ljubav – naša ljudska kao i ona božanska – postaje veliko i zadobiva božansko dostojanstvo.

Iz riječî mistika Gerharda Tersteegena osjeća

se da su proizišle iz iskustva. Ne upućuju na neku teoriju koju taj pjesnik postavlja, nego su stečeno iskustvo. To nas iskustvo želi ohrabriti da dopustimo ljubavi da preobrazi i zasladi našu patnju. Može nam pomoći da nam se ono čemu se svakodnevno često čudimo ili zbog čega se često ljutimo, pokaže kao dobro, a da ono maleno i neugledno u našem životu po ljubavi postane veliko i božansko. 13

• Prisjeti se patnje koju si doživio u ljubavi, rana

koje ti je nanio tvoj partner, tvoja partnerica te uvreda koje su došle od tebe. Ne osuđuj ni sebe ni drugoga. Predoči si kako sve boli koje se u tebi pritom javljaju samo skidaju fasadu. A skidanje fasade jednostavno boli. No iza nje se nalazite vas dvoje sa svojom istinom i svojom ljubavlju. Zamisli kako te tê boli još više otvaraju za ljubav prema drugome, kako se u boli približavate jedno drugome i da tako te boli po ljubavi postaju slatke.

Gledati drugoga onakvim kakvim ga je Bog zamislio

â&#x20AC;˘ 15

Nekoga voljeti znacˇi gledati ga onakvim kakvim ga je Bog zamislio.

FJODOR M. DOSTOJEVSKI

Ruski pisac Fjodor M. Dostojevski (1821.–

1881.) stalno je iznova veličao čistu ljubav. Aljoša, mladi monah u romanu Braća Karamazovi, utjelovljuje tu čistu ljubav. On je u sebi tako čist i bistar da čak i mračni likovi u njemu prepoznaju tu čistoću. Njegov nevjerni brat Ivan naziva ga »pater seraphicus«, a u sebi rastrgana Grušenjka kaže mu: »Ti si moja savjest.« U njegovoj blizini može se prihvatiti ta žena koja iznutra osuđuje samu sebe. Zato što taj čisti monah i u njoj prepoznaje ono čisto, što se nalazi ispod svega onoga grešnog, u srži njezine duše, koje ni grijeh ne može zaprljati.

Čisti čovjek poput Aljoše odražava nešto od ja-

snoće i ljepote Božje u ovom svijetu. »Ljepota će spasiti svijet«, kaže Dostojevski. Kad je neki čovjek tako jasan i čist da u njemu sjaji ljepota Božja, tada je on spasonosan – ne samo za sebe nego i za svu svoju okolinu. On isto tako i drugima daje udjela u svojoj ljepoti i svojoj sreći.

jodor M. Dostojevski ljepotu suprotstavlja korisnosti. Ako je sve podređeno samo korisnosti, čovjek je ponižen. Bez ljepote čovjek zapada u potištenost, gubi sposobnost da pronađe svoga bližnjeg: »Budući da je Krist u sebi i svojoj riječi nosio ideal ljepote, odlučio ga je usaditi u ljudske duše, uvjeren da će ljudi s tim idealom postati braća među sobom.« Dostojevski je čistu ljubav gledao kao snagu koja može preobražavati ljude. U romanu Zlocˇin i kazna Sonja svojom ljubavlju oslobađa ubojicu Raskoljnjikova iz njegova unutarnjeg zatvora. To dvoje čita pripovijest o Lazarovu uskrsnuću. Ta pripovijest opisuje isto tako i tajnu njihove ljubavi: to da je ljubav sposobna onoga drugog izvući iz ponora njegova straha, njegova samooptuživanja i odustajanja od samoga sebe. Ljubav omogućava uskrsnuće čovjeku koji je u sebi mrtav zbog svoje mržnje. Ljubav budi iznutra okorjelog čovjeka na novi život.

Tajnu ljubavi Dostojevski vidi u tome što ona

omogućava da čovjeka gledamo onakvim kakvim ga je Bog zamislio. Pritom napuštam sve svoje slike koje sam projicirao na drugoga. Katkad su to idealizirane slike koje pripisujemo onome koga ljubimo. No tada ne ljubimo drugoga onakvog kakav jest, nego samo sliku koju smo stvorili o njemu. To je problem zaljubljenosti. 17

Zaljubljenost je, prema švicarskom psihote-

rapeutu Carlu Gustavu Jungu, povezana s projekcijom. Projiciramo svoje želje, potrebe i slike na drugoga i slijepi smo za stvarne ljude. Kad se potom razočaramo, drugoga počinjemo zasipati negativnim projekcijama. U njemu vidimo krivca, sebičnjaka ili pozera. Sve to čini nas slijepima za njegov stvarni lik. Ako osjećamo da nas drugi ne razumije ili da nas vrijeđa, tada projiciramo na njega sve naše slike ljudi koji su nas dosad povrijedili u našoj životnoj povijesti. Tada neki muškarac odjednom postaje otac koji odbacuje i podcjenjuje, a neka žena pak dominantna i nezadovoljna majka. Tada drugoga isto tako ne vidimo onakvog kakav jest, nego projiciramo svoja iskustva na njega. Tada on za nas često postaje čudovište. Mislimo da će nas on podcjenjivati isto kao otac ili da će biti isto tako posesivan kao majka.

jodor M. Dostojevski ide dalje od C. G. Junga. Kod njega nije stvar samo u tome da čovjeka ljubimo u njegovoj stvarnosti – bez uljepšavanja ili prikazivanja gorim pomoću svojih projekcija. Naprotiv, stvar je u tome da ga gledamo onakvim kakvim ga je Bog zamislio. 18

Bog je – tako nam kazuje veliki teolog Toma

Akvinski – od svakog čovjeka napravio jedinstvenu sliku. Svaki je čovjek jedinstven, on je jedinstvena slika Božja. No tu sliku Božju često iskrivljuju slike koje nam drugi pridaju ili naše vlastite slike o nama samima. Poznate su nam takve slike obezvrjeđivanja samoga sebe: »Nemam pravo.« – »Sa mnom nitko ne može izići na kraj.« – »Slab sam, loš sam, zao sam.« – Poznate su nam i slike samoprecjenjivanja: »Mogu sve što želim.« – »Ja sam pobjednički tip.« – »Uvijek uspijevam.« – »Sve gledam pozitivno.« Neki muškarci pokušavaju pred svojim ženama zasjati služeći se takvim pozitivnim slikama. No oni tada pred njima glume nešto što nisu u stvarnosti. Ljubav vidi kroz sve te slike izvornu sliku Božju u svakom čovjeku. Ona ne mora drugoga prikazivati ljepšim, jer u njemu sjaji Božji sjaj. Isto tako ne mora ga ni sotonizirati, jer se iza svih negativnih načina ponašanja ipak krije dobra srž.

ime što drugoga gledam onakvim kakvim ga je Bog zamislio, omogućujem mu da se sâm oslobodi od svih slika koji ga iskrivljuju, da u potpunosti postane on sam, autentičan i slobodan. Kada doživi moju ljubav, oslobađa se pritiska da mi mora imponirati, da mi želi dokazati što sve može i kako 19

je dobar čovjek. Ljubav je dopuštenje da smijem jednostavno biti onakav kakav jesam. To ne znači da ne trebam raditi na sebi, ali si prvo dopuštam biti sam svoj: onaj jedinstveni čovjek kojega je Bog stvorio.

Kada drugoga gledam onakvim kakvim ga je

Bog zamislio, otkrivam njegovo istinsko dostojanstvo. Bog nije tog čovjeka zamislio samo kao jedinstvenog čovjeka. On ga je isto tako obdario i božanskim dostojanstvom. Čovjek je prebivalište Božje. To nam govori i Biblija (usp. Iv 14,23). Tada u drugome vidim samog Krista.

Tomu gledanju uči nas i sveti Benedikt. U sva-

kom bratu i svakoj sestri trebamo gledati i Krista. U svakom čovjeku prebiva Krist kao njegov najdublji temelj. Tako ne moram drugoga shvaćati do najsitnijeg detalja. Cijenim ga pun strahopoštovanja. Ostavljam ga u njegovu otajstvu. U njemu me ne susreće samo taj jedinstveni čovjek, nego isto tako i sam Krist. Na njegovu licu blista ljepota Kristova.

To je za Fjodora M. Dostojevskog bila važna

spoznaja. On Krista opisuje kao onoga na kojem blista Božja ljepota. Jednu zraku te ljepote Dostojevski vidi u svakom čovjeku – čak i u onome koji

se sam u sebi izgubio i u onome koji ide putem zla. Ljubav ne ostavlja čovjeka u njegovoj tami. Time što ga gleda u Božjem svjetlu, izvodi ga na svjetlo kako bi usred svoje tame prepoznao svjetlo koje u njemu svijetli: ljubav Božju.

•Promotri svog prijatelja, svoju prijateljicu, svog

partnera, svoju partnericu. Kakve slike imaš o njoj, o njemu? Ostavi sve te slike po strani i uživi se u jedinstvenu sliku koju je Bog stvorio od nje, od njega. Tu sliku možda ne možeš opisati. Ali ako si je zamisliš, tad ćeš naslutiti nešto od tajne drugoga. Ti ga ne određuješ. Ostavi sve slike kako bi shvatio tajnu drugoga.

Doživjeti nježnu i vatrenu ljubav Božju

• 63

Mjera ljubavi

Koliko si mi potreban? Kao iće i piće izgladnjelome, odjeća promrzlome, san malaksalome, ljepota plovidbe morem zatvoreniku koji u slobodu kreće. Toliko te volim. Kao darove zemlje ove, sol, kruh i vino i svjetlo i lahor vjetra, koji sebe ne daju uvijek shvatiti lako, premda nam je za njima potreba ljuta. I jacˇe još, jer i nesigurne i daleke sile koje Bogom se zovu, gone me srcu s cjelovima, rijecˇima tvojih usta, a cvat ljubavi zemaljske uzeh kao zalog svijeta duha i dobrote. MARIE LUISE KASCHNITZ

arie Luise Kaschnitz (1901.–1974.) ovu je ljubavnu pjesmu vjerojatno napisala pod dojmom rata. Pjesnikinja je svjesna krhkosti ljudskog života. Piše pjesme jer vjeruje u »spas pomoću mašte«. U svojim pjesmama opisuje kako život, usprkos svim ugrozama i svemu zastrašujućemu, može uspjeti. 64

ovoj pjesmi Marie Luise Kaschnitz opisuje siromaštvo onih koji se ljube. Mi se katkad preopterećujemo time što od sebe tražimo da živimo ljubav bez potreba, ljubav koja u konačnici ne treba drugoga. To shvaćanje ljubavi izvire iz našega vlastitog ponosa koji rado niječe naše siromaštvo. Marie Luise Kaschnitz odobrava naše siromaštvo. Ljubljena osoba potrebna nam je kao što izgladnjeli čovjek treba nešto za jelo i piće te kao što promrzli čovjek čezne za odjećom koja će ga zaštititi i ugrijati. No pjesnikinja istodobno zna da nije samo po sebi razumljivo to da će ljubljena osoba utažiti našu glad i ugrijati nas. Uvijek je to dar kada je moguća ljubav koja utažuje naše siromaštvo. Ne razumije se samo po sebi da uvijek na raspolaganju imamo dovoljno kruha i vina. Isto tako nije samo po sebi razumljivo da je drugi tu za nas kada trebamo jedni druge, da se u ljubavi uvijek podupiremo i da možemo uzajamno ispunjavati svoje potrebe.

arie Luise Kaschnitz opisuje još jednu razinu naše ljubavi. Siromaštvo je jedna od njih. Uz nju trebamo stajati sa svom poniznošću. No ipak je blizina drugoga isto tako i posredovanje spasonosne blizine Božje. U poljupcima ljubljenoga sâm Božji poljubac sjeda na moja usta. U riječima ljubljene žene progovara mi sam Bog. 65