Četiri stoljeća kapucina u Rijeci i Hrvatskoj (1610. – 2010.)

A n a l e c ta c r o at i c a c h r i s t i a n a

SVEZAK 51

Četiri stoljeća kapucina u Rijeci i Hrvatskoj (1610. – 2010.)

Recenzenti: doc. dr. sc. Anto Barišić doc. dr. sc. Daniel Patafta Prijevodi sažetaka i lektura: mr. sc. Bruna Velčić Korektura: Petra Zoranović Grafičko uređenje i oprema: Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb, Sv. Leopolda Mandića 41 Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, Korzo 28/IV Za nakladnike: Stjepan Brebrić Jure Šarčević Goran Crnković Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 400 ISBN 978-953-11-1311-3 Tiskano u kolovozu 2020.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001068439.

ČetIri stoljeća kapucina u Rijeci i Hrvatskoj (1610. – 2010.)

Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Rijeci 14. i 15. listopada 2010.

Uredio Marko Medved

Kršćanska sadašnjost Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića Matica hrvatska – Ogranak Rijeka Zagreb – Rijeka, 2020.

Uvodno slovo

Slobodno možemo reći: tko ne poznaje svoju prošlost, ne poznaje ni samoga sebe. Bez poznavanja povijesti i prošlosti gotovo je nemoguće živjeti sadašnjost.

Poznavanje prošlosti svojevrsna je »osobna karta« današnjice, koja je okrenuta prema budućnosti.

Davno je umni Ciceron u svojem djelu De Oratore dao definiciju povijesti s kojom se i mnogi danas slažu. Historia est: testis temporum – lux veritatis – vita memoriae – magistra vitae – nuntia vetustatis.1 I za nas hrvatske franjevce kapucine povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine. I nama je ona velika pouka, velika istina i veliko nadahnuće, za život i djelovanje po evanđelju i primjeru našeg duhovnog utemeljitelja sv. Franje Asiškog.

Kao najmlađi ogranak Franjevačkog reda, Kapucine je, bulom Religionis zelus, službeno odobrio papa Klement VII. 3. srpnja 1528. godine. U vrlo kratkom vremenskom razdoblju, brzo su se širili po Italiji i Europi. Samo 82 godine nakon svoga osnutka, dolaze i u Hrvatsku! Godine 1610. utemeljuju svoj prvi samostan u Rijeci. Nakon toga su se proširili i po drugim krajevima Lijepe Naše.

Upravo se 2010. godine navršila 400. obljetnica naše prisutnosti i djelovanja u Rijeci, odnosno u Hrvatskoj. Taj visoki Jubilej obilježili smo Međunarodnim znanstvenim simpozijem pod naslovom: 400 GODINA KAPUCINA U RIJECI I HRVATSKOJ 1610. – 2010. Proslava Jubileja održana je u Rijeci od 13. do 16. listopada 2010. nizom različitih događanja, među kojima su: promocija poštanske marke, prigodne omotnice i žiga posvećenih kapucinskom jubileju, te izložba pod nazivom »Od bitija redovničkog fragmenti«.

Simpozij su priredili Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića sa sjedištem u Zagrebu, Kapucinski samostan Gospe Lurdske u Rijeci te Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci.

1

Jozo MAREVIĆ, Latinski zauvijek, 2002., str. 208.

5

Uvodno slovo

Srdačno se zahvaljujem mr. sc. Goranu Crnkoviću i Matici hrvatskoj – ogranak u Rijeci koji su podnijeli najveći teret organizacije znanstvenog skupa 2010. godine.

Zahvaljujem se na financijskoj potpori Grada Rijeke na tiskanju ovoga Zbornika radova.

Svečanost otvorenja Jubileja upriličena je 13. listopada 2010. svečanom akademijom u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu »Ivan pl. Zajc«, a predavanja su održana u »Kapucinskom kinu« – Art kino – Croatia. Jubilej je zaključen 16. listopada svečanim euharistijskim slavljem koje je, u našoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci, predvodio riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić.

Iako je prvotno bilo planirano da se odmah po završetku obilježavanja Jubileja priredi i tiska Zbornik radova, nažalost, to se nije ostvarilo sve do danas.

To mi činimo sada nakon gotovo deset godina! Zbornik donosi 16 radova. Na kraju Zbornika, kao poseban Prilog, uvršteni su i pozdravni govori, čestitke, propovijedi, riječi organizatora… itd. Cilj je tom dijelu da nam predoči ozračje u kojemu se visoki Jubilej odvijao, a on ujedno upotpunjuje izlaganja predavača.

Sabrana su predavanja podijeljena u tri tematske cjeline: iz riječke kapucinske prošlosti, iz knjižnice riječkog kapucinskog samostana te iz hrvatske kapucinske prošlosti.

Hvala svim predavačima koji su rado i velikodušno preuzeli obvezu, te marno istražili i priredili svoje cijenjene priloge, i na taj način svima nama predstavili našu prošlost. Svojim radovima iznijeli su na vidjelo ono što je prašina vremena skrivala desetljećima, pa i od nas kapucina. Njihova su otkrića i spoznanja obogaćenje svima nama, ali i ohrabrenje za daljnja istraživanja.

Iskrena hvala svima koji su se zauzeli oko konačnog izdavanja ovog Zbornika koji će biti veliki doprinos ne samo za našu »kapucinsku historiografiju« nego i za onu crkvenu i općehrvatsku. Predajemo ga našoj znanstvenoj i široj javnosti u nadi da će posvjedočiti, kako su i koliko kapucini kao »pučki fratri«, u hrvatskom narodu kroz minula četiri stoljeća nastojali i uspijevali ostvarivati zahtjeve i poticaje evanđelja, te ideale svojega Utemeljitelja i to na različitim područjima: vjerskom, znanstvenom i kulturnom. Zahvaljujem se gđi. Ružici Grbešić na izradi UDK brojeva.

Ovih nekoliko uvodnih misli završit ću riječima ondašnjeg provincijala, a sada krčkog biskupa, dr. fra Ivice Petanjka, kojima je on zaključio Jubilej: 6

Uvodno slovo

»Bogu koji je vrhovno dobro, najveće dobro i jedino dobro, neka je sva hvala, čast i slava za 400 godina naše prisutnosti u našem narodu, i neka na nas izlije obilje svog blagoslova, milosrđa i dobrote za dane, godine, vjekove koji su pred nama, ako je to njegova sveta volja. Da živimo i radimo njemu na slavu, na dobrobit braće i sestara kojima smo poslani, i na naše osobno posvećenje i spasenje.« Priređivači Zbornika izriču i svoju zahvalu izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost, recenzentima i lektorima te izv. prof. Marku Medvedu kao uredniku!

Fr. Jure Šarčević OFMCap provincijalni ministar

U Zagrebu, o blagdanu sv. Ante Padovanskog, 13. lipnja 2019.

7

UDK 27(497.5)

Marko Medved

Crkvena povijest Rijeke i kapucinski samostan

Za razliku od augustinaca i isusovaca, aktivnih u riječkom feudalnom sustavu, kapucini su zbog siromaštva u riječkoj crkvenoj historiografiji dobili gotovo bezrezervnu pohvalu. Ipak, nji‑ hova povijest u mnogočemu ostaje neobrađenom. Riječki historičar iz 19. st. Cimiotti­‑Steinberg spominje, uz kapucina Jeronima iz Šibenika, neuspješne pokušaje dolaska kapucina u Dalma‑ ciju, nakon čega pristižu u Rijeku. Na dijelu tadašnje Andrejšćice, zemljištu otkupljenom od riječkih augustinaca, na kojem se nalazila i crkvica sv. Augustina, kapucini grade novu crkvu i samostan. Cimiotti donosi i opis nove kapucinske crkve sv. Augustina. Jozefinizam je od 1789. do 1807. kapucinima povjerio pastoralnu skrb druge riječke župe, koja je bila kratkoga vijeka.

Istinsko sređivanje pastoralnih struktura uslijedit će u 20. st., kada će i kapucini trajno preuzeti župni pastoral. Dajući pregled riječke crkvene historiografije, autor upućuje na još neobrađene stranice povijesti ove redovničke zajednice u gradu.

Ključne riječi: riječka župa Uznesenja Marijina, Zborni kaptol u Rijeci, Ivan Kobler, Josip Ljudevit Cimiotti­‑ Steinberg, augustinci, kapucini, crkva sv. Augustina.

Središte crkvenoga života Rijeke još od rimskoga vremena bila je crkva Uzne‑ senja Blažene Djevice Marije. Nazivana raznim imenima Vela crekva (crikva), Assunta, Duomo, u njoj su imali sjedište župa, Zborni kaptol i arhiđakon. Od 14. stoljeća jedini redovnici u Rijeci bili su augustinci pustinjaci u Samostanu sv. Jeronima. Od prve polovice 17. st. dolaze kapucini i isusovci, a od druge polovice istoga stoljeća benediktinke. Osim isusovaca, vezanih za prvu javnu gimnaziju i visoku školu filozofije i teologije, povijest riječkog redovništva, koje je uvelike obilježilo vjerski život grada, ostala je neistražena.1 1

Iz crkvene historiografije Rijeke izdvojimo: Giovanni KOBLER, Memorie per la storia libur‑ nica di Fiume, sv. I, Stab. Tipo­‑lit. Fiumano di E. Mohovich, Fiume, 1896., pretisak Unione

11

Marko Medved

Iz crkvene povijesti Rijeke Crkvena pripadnost Rijeke

U srednjemu je vijeku grad Rijeka pod vlašću pulskoga biskupa. Granica Hr‑ vatske pomaknuta je od Plomina na Rječinu. Rijeku dobivaju devinska gos‑ poda (Duino), vazali akvilejskoga patrijarha. Feudalni devinski gospodari, od 12. st. neposredno odgovorni pulskome biskupu, počinju od 13. st. riječki feud smatrati obiteljskim posjedom u čijem su sastavu Liburnija, Kastav, Veprinac, Lovran, Brseč. Devinci su 1336. svom rođaku i vlastelinu Trsata Bartolu VIII. dali u zalog Rijeku (Terra et Castrum Fluminis). Bartolovi sinovi vratili su 1365. godine grad Devincima sklopivši ugovor o slobodi kretanja. Nakon kratkog razdoblja pod Frankopanima sredinom 14. stoljeća, Rijeka je od 1399. do 1465. pod grofovima Walsee. Naime, kada je 1399. smrću Hugona izumrla njihova loza, naslijedili su ga zetovi Reinprecht i Rudolf Walsee. No već od 1465. pa sve do 1776. Rijeka se nalazi pod habsburškom vlašću.

S obzirom na to da je pulski biskup bio mletački podanik, stvaralo je to velikih poteškoća odvijanju crkvenog života na područjima koja nisu bila mletačka već austrijska. Temeljni izvor za proučavanje položaja Rijeke u okviru Pulske bisku‑ pije jesu izvješća ad limina istarskog povjesničara i arhivista Ivana Graha.2 Može se reći da je Pulska biskupija bila podijeljena na dva dijela: prvi dio, koji je bio pod mletačkom vlašću i u kojem je pulski biskup nesmetano mogao vladati, i drugi pod austrijskom vlašću, u kojem je pulski biskup upravljao sa znatnim poteš‑ koćama, a katkada je bio i bez ikakve vlasti. U Rijeci stoga vlast vrši arhiđakon, pripadnik Zbornog kaptola. Tenzije između Habsburgovaca i Venecije stvorile su povoljne okolnosti za osnivanje biskupije u Rijeci. Naime, situacija je išla u

2

12

degli italiani dell’Istria e di Fiume – Università popolare di Trieste, Trieste, 1978.; Darko DEKOVIĆ, Istraživanja o riječkome gljagoljaškome krugu, Matica hrvatska, Zagreb, 2011.; Mile BOGOVIĆ (ur.), Visoko školstvo na području riječko­‑senjske metropolije, Kršćanska sadašnjost – Teologija u Rijeci, Zagreb – Rijeka, 1999.; ISTI, Senjsko­‑modruška ili Krbavska biskupija.

Izvješća biskupa Svetoj Stolici (1602. – 1919.), Hrvatski državni arhiv – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003. Vidi Uvodno poglavlje i Bibliografiju u: Marko MEDVED, Riječka Crkva u razdoblju fašizma. Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji, Zagreb, 2015.

Ivan GRAH, Izvještaji pulskih biskupa Svetoj Stolici (1592.–1802), u: Croatica Christiana Pe‑ riodica, XI (1987.) 20, 26–67; XII (1988.) 21, 63–106.

Crkvena povijest Rijeke i kapucinski samostan

prilog riječkom arhiđakonu koji je uvijek imao podršku svjetovnog gospodara u jačanju svoje crkvene autonomije naspram pulskoga mletačkog biskupa. Bilo je više pokušaja gradskih vlasti da se u crkvenom pogledu odvoje od Pule. No svi su napori za samostalnom biskupijom ostali bezuspješni. Zahtijevanja gradskih vlasti prema Beču 1777. godine u točci 25. navode i odvajanje od Pule i stvaranje samostalne Riječke biskupije. Riječani se žale da pulski biskup nije bio u gradu skoro 40 godina, da ljudi umiru bez primljenog sakramenta potvrde, da je put do Pule dalek i skup ako netko od riječkog klera zatreba poći k ordinariju, da je ćudoredni i vjerski život znatno opao itd. Osnutak biskupije u Rijeci ni ovoga se puta ne ostvaruje, no grad ipak mijenja crkvenu pripadnost. Nakon višestoljet‑ nog života pod pulskim biskupom, od godine 1787. Rijeka potpada Modruškoj biskupiji. Promjene za vrijeme Josipa II. dovele su 1784. do ograničavanja pod‑ ručja arhiđakonata samo na grad Rijeku jer su ostale župe arhiđakonata pripale Tršćanskoj biskupiji. Bilo je prijedoga da se sjedište Pićanske biskupije premjesti u Rijeku, no to se nije dogodilo, već je ta biskupija dokinuta 1788. a njezino područje pripojeno Tršćanskoj. U 19. stoljeću talijanski i mađarski interesi nisu se mirili s crkvenom ovisnošću Rijeke o hrvatskom Senju. Radilo se o tome da se Rijeka ujedini s jednom mađarskom biskupijom unatoč teritorijalnom diskontinuitetu ili o tome da se u gradu osnuje samostalna mađarska biskupija.3 Pokušaji u tome smjeru registriraju se u godinama 1891., 1908./1909., 1911., 1913.4 Rijeka je kroz povijest nepravedno bila zapostavljena u crkvenom pogledu.

Tome je glavni uzrok njezin zemljopisni položaj na rubnom dijelu većih poli‑ 3

4

Zoran GRIJAK, Odnos Hrvata prema problemu odvajanja riječke župe od Senjsko­‑modruške biskupije (1891.–1925.), u: Darko DEKOVIĆ (ur.), Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrije‑ me. Zbornik radova, Matica hrvatska Ogranak Rijeka, Rijeka, 1997., 61–92. Per il vescovato indipendente di Fiume, u: La voce del popolo, 18. – 19. kolovoza 1908.; Guglielmo SALOTTI, Il problema della diocesi di Fiume dai primi del 900 all’annessione all’Italia, u: Giornata di studio sugli aspetti, 73–83. U Biskupijskome arhivu u Senju nalazi se nekoliko dokumenata o prosvjedima protiv odcjepljenja 1909. br. 64/VM (Nuncijatura u Beču o odcjepljenju), 76/ VM (protest protiv odcjepljenja). Cit. pr. Mile BOGOVIĆ, Problemi oko nastajanja Riječke biskupije (1918.–1925.), u: Sveti Vid. Zbornik, III (1998.), 83.

Hrvatska se javnost mobilizirala kako bi se spriječile mađarske nakane. Aktivno su u tome sudjelovali bogoslovi u Zagrebu i Gorici, među kojima i Božo Milanović. Usp. Usp. Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene: 1900–1976, Pazin – Zagreb 1976., str. 12; Božo MILANOVIĆ, Istra u dvadesetom stoljeću. Zabilješke i razmišljanja o proživljenom vremenu. Pod Austrijom i Itali‑ jom, Pazin, 1992., str. 23–24.

13

Marko Medved

tičkih cjelina, tj. povijesno­‑politički razlozi. Biskupijsko središte u Rijeci bit će moguće realizirati tek s talijanskom upravom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća kada će se talijanska crkvena i svjetovna vlast ujediniti u istoj zadaći.

Osnutak Riječke biskupije 1925.

Konzistorijalna kongregacija imenovala je 30. travnja 1920. Celsa Costantinija apostolskim administratorom Rijeke ad nutum Sanctae Sedis. Dakle, tijekom D’Annunzijeve okupacije, Rijeka je i crkveno odsječena od matične biskupije jer je, iako apostolska administratura ima obilježje provizorne mjere, de facto ona bila izuzeta od vlasti hrvatskog biskupa u Senju. U svim je crkvenim pitanjima sada odluke donosio talijanski upravitelj sa sjedištem u Rijeci.

Proces talijanizacije crkvenoga života Rijeke, nametanje latinskog liturgij‑ skog jezika i talijanskog jezika u pastoralu te progon hrvatskih svećenika i re‑ dovnika započeo je s vladavinom Gabriela D’Annunzija. Nastavljen je sljedećih godina, a važne je etape imao u stvaranju četiriju novih gradskih župa 1923. i osobito uspostavom samostalne Riječke biskupije 1925.

Nakon velikih napetosti, nasilja i oružanih okršaja u Rijeci, Vlade u Beo‑ gradu i Rimu 27. siječnja 1924. dogovaraju pripojenje grada Kraljevini Italiji u 14

UDK 271.36

Vinko Škafar

Tri zanimljiva kapucina Slovenca u riječkom samostanu: čudotvorac, dugogodišnji provincijal i robijaš

Za vrijeme postojanja Štajerske provincije (1610. – 1783.), u riječkom su se samostanu, uz hrvatske kapucine, nalazili i kapucini iz talijanskog i slovenskog jezičnog područja. U vrijeme Hrvatske kapucinske kustodije i provincije (1783. – 1921.) bili su članovi riječkog kapucinskog bratstva Hrvati i rijetki Slovenci, dok u godinama kada riječki kapucinski samostan pripada Veneci‑ janskoj provinciji (1921. – 1947.), članove bratstva čine mahom Talijani. Autor predstavlja tri zanimljiva kapucina Slovenca koji su živjeli i radili u Rijeci: fra Mansueta iz Tolmina (Tolmin, 1585. – Rijeka, 10. 5. 1672.), o. Augustina Leopolda Veleca (Vurberk, 21. 7. 1830. – Rijeka, 7. 1.

1902.) i o. Augustina Stanka Cijana (Sovodnje kod Gorice, 13. 11. 1912. – Ljubljana, 22. 4. 2011.).

Prvi je bio čudotvorac i mistik, drugi dugogodišnji provincijal Hrvatske kapucinske provincije, izvrstan propovjednik i ustanovitelj Društva kćeri Marijinih i Trećeg reda kod kapucina u Rijeci, a treći je 1. 12. 1945. osuđen na deset godina zatvora, od kojih je odslužio sedam. Autor donosi i kratke podatke i o drugim kapucinima Slovencima koji su živjeli i radili u Rijeci kao članovi Hrvatske kapucinske kustodije i provincije u razdoblju između 1783. i 1921. godine.

Ključne riječi: Mansuet iz Tolmina, Augustin Leopold Velec, Augustin Stanko Cijan.

Ovaj rad predstavlja tri kapucina Slovenca riječkog kapucinskog samostana koji su dali poseban i zanimljiv doprinos povijesti kapucinskog života i rada u Rijeci. To su po kronološkom redu fra Mansuet iz Tolmina (Tolmin, 1585. – Rijeka, 10. 5. 1672.), o. Augustin Leopold Velec (Sv. Marija u Vurberku, Ptuj, 21.

7. 1830. – Rijeka, 7. 1. 1902.) i o. Augustin Stanko Cijan (Sovodnje kod Gorice u Italiji, 13. 11. 1912. – Ljubljana, 22. 4. 2011.). O fra Mansuetu iz Tolmina, go‑ dinu dana poslije njegove smrti, vrlo zanimljiv životopis napisao je o. Eugenij 73

Vinko Škafar

iz Nespoleta, koji je bio gvardijan na Rijeci od 5. 9. 1670. do 3. 6. 1672.,1 dakle tijekom dviju posljednjih godina života fra Mansueta, u vrijeme njegove bolesti i smrti. O. Augustina Veleca, dugogodišnjeg provincijala Hrvatske kapucin‑ ske provincije, već sam prije istraživao po izvorima,2 ali ga je i ovom prilikom nužno spomenuti. O. Augustin Cijan pak je sam napisao do sada nepoznato i nedostupno svjedočenje o boravku u riječkom zatvoru 1945. godine, gdje su ga u plinskoj ćeliji pokušali otrovati. Sva trojica zanimljivi su i za crkvenu povijest u Rijeci. Fra Mansuet iz Tolmina pripadao je Štajerskoj kapucinskoj provinciji kojoj su, do 1783. godine, osim njemačkih samostana u austrijskoj Štajerskoj i Koruškoj, pripadali također slovenski i hrvatski samostani. O. Augustin Velec pripadao je Hrvatskoj kapucinskoj provinciji sv. Stjepana kralja (1773.–1921.), a o. Augustin Cijan pripadao je najprije Ilirskoj kapucinskoj provinciji (1921. – 1

2

74

Angel KRALJ, Tabulae capitulorum generalium FF. Min. S. P. Francisci Capucinorum ab anno 1529 usque ad annum, u: Metod Benedik – Angel Kralj, Kapucini na Slovenskem v zgodovinskih virih, Nekdanja Štajerska kapucinska provinca, AES, 16, Ljubljana 1994., str. 106–108.

Vinko ŠKAFAR, Kapucini Slovenci u Hrvatskoj kapucinskoj kustodiji i provinciji, u: Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 12–13, HAZU, Zagreb – Varaždin, 2001., str. 147–163; Isti, Dugogodišnji kapucinski provincijal u Rijeci Augustin Leopold Velec (1830. – 1903.), u: Riječki teološki časopis, 10 (2002.), br.1, str. 231–248.

Tri zanimljiva kapucina Slovenca u riječkom samostanu: čudotvorac, dugogodišnji provincijal i robijaš

1967.) koja je imala samostane u Hrvatskoj i Sloveniji, a od 1967. godine, kada se Ilirska kapucinska provincija razdijelila na hrvatsku i slovensku, Slovenskoj kapucinskoj provinciji. O. Augustin Cijan došao je u Rijeku 4. rujna 1945., kad su ondje još bili venecijanski kapucini. Druge kapucine Slovence koji su umrli u Rijeci u vrijeme Hrvatske kapucinske kustodije i provincije sv. Stjepana (1783.

– 1921.) više spominjem nego predstavljam, a kapucine Slovence koji su živjeli i radili u riječkom kapucinskom samostanu u vrijeme kada je pripadao Štajer‑ skoj (1610. – 1783.) i Ilirskoj kapucinskoj provinciji (1947. – 1967.), ne obrađujem niti spominjem.

Grad Rijeka za Sloveniju je zanimljiv jer je Primož Trubar (1508. – 1586.), pisac prvih tiskanih knjiga na slovenskom jeziku (Katekizam i Abecednik, 1550.), započeo osnovno školovanje 1520. godine u Rijeci, u Kaptolskoj glagoljaškoj školi kod stare župne crkve Marijina uznesenja, premda je u Rijeci ostao samo godinu dana.3 Riječki kapucinski samostan zanimljiv je za slovenske kapucine jer je u njemu, u razdoblju od 20. 9. 1664. do 21. 9. 1665., bio u novicijatu o. Janez Svetokriški (1647.

– 1714.), pisac prvog tiskanog slovenskog propovjedničkog priručnika Sacrum Promptuarium (Sveti priručnik). Za vrijeme novicijata o. Janeza Svetokriškog u Rijeci je živio, kao član kapucinskog bratstva, i fra Mansuet iz Tolmina. Prezi‑ me i krsno ime o. Janeza Svetokriškoga, Lionelli Tobija, dugo su vremena ostali nepoznati jer se kod kapucina u ono vrijeme nisu spominjali i zato se ne zna niti prezime i krsno ime fra Mansueta iz Tolmina. Prezime (Lionelli) i krsno ime (Tobija) o. Janeza Svetokriškog otkriveno je tek poslije Drugog svjetskog rata u Knjizi kapucinskog novicijata u Rijeci, koja se, Bogu hvala, nije izgubila te se danas nalazi u Arhivu Hrvatske kapucinske provincije u Zagrebu.

1. Fra Mansuet iz Tolmina (Tolmin, 1585. – Rijeka, 10. 5. 1672.)

Fra Mansuet iz Tolmina zanimljiv je kao čudotvorac (taumaturg), kojemu su se osobno događala čudesa i kojeg je Bog uslišavao čineći, po zagovoru njegove molitve, čudesa drugim ljudima. Zato je o. Eugenije iz Nespoleta, autor njegova 3

Usp. Andrija RAČKI, Iz prošlosti sušačke gimnazije prigodom tristogodišnjice (1627. – 1927.), Su‑ šak, 1917., str. 6–7.

75

Vinko Škafar

životopisa koji se nalazi u Gradskom arhivu u Milanu i dosad nije bio tiskan, dao Mansuetovu životopisu naziv »Kratka pripovijest o životu brata Mansueta iz Tolmina, kapucina, o čudesima, koja su se njemu dogodila, i čudesima, koja je on načinio. Godina 1672.«. Životopis fra Mansueta napisan je neposredno nakon Mansuetove smrti jer je o. Eugenije preminuo 22. 6. 1673.4 te ga nije mogao poslije napisati. Životopis nije napisao po pripovijedanju drugih, već iz vlastita poznavanja fra Mansueta u Rijeci i po pripovijedanju fra Mansueta, koji je tako dugo živio u Rijeci da su ljudi mislili da je rodom iz Rijeke.5 Zato se u Necrologiumu Provinciae Styriae Rijeka navodi ne samo kao mjesto Mansue‑ tove smrti nego i kao mjesto njegova rođenja. Međutim, po pripovijedanju fra Mansueta zna se da je bio rodom iz Tolmina. Autor njegova životopisa na kraju je napisao: »Tvrdim, da sam ja, brat Eugenije iz Nespoleta, svećenik kapucin, sve to čuo iz ustiju brata Mansueta u vrijeme, kad sam bio njegov ispovijednik, osim događaja koji su se dogodili gospodinu Bartolomeju Boniju (u Rijeci, V. Š.), i stvari koje su se dogodile u vrijeme bolesti brata Mansueta i poslije njegove smrti, kojima sam bio sam svjedok.«6 Eugenijeva hagiografska biografija fra Mansueta iz Tolmina, koja još nigdje nije objavljena, toliko je zanimljiva da zaslužuje da ju cijelu objavimo.

1.1. Rođen u Tolminu7

Brat Mansuet rodio se godine 1585. u jednom selu kod Tolmina u obitelji nižeg druš‑ tvenog statusa te je po odluci roditelja izučio postolarski zanat. Kada se u postolarstvu već dobro izvježbao, odlučio je ostaviti svoj zavičaj i otići drugdje i priskrbiti si bolju 4 5 6

7

76

Usp. Necrologium Provinciae Styriae, 22. 6. 1673. (Necrologium se nalazi u Arhivu Slovenske kapucinske provincije u Ljubljani).

Usp. Necrologium Provinciae Styriae, 10. 5. 1672. »Tutto cio affermo io Fra Eugenio da Nespoleto Sacerdote Capucino haver havuto dal istessa bocca di Fra Mansueto con occasione che fui suo Confessore, ecceto il caso occorso al Signor Bartolomio Boni e le Cose accadute nell'infermità, e doppo morte, perche di queste fui testimo‑ nio occulato« (Breve naratione della vita di Fra Mansueto da Tolmino Capucino Laico, e dei miracoli in lui, e da lui operati. Anno 1672. v: Provinciae Styriae, Ab Anno 1635 usque 1722, v: Archivio di Stato Milano, fondo Religione, p. n. 6506. Series Capucinorum illustrium Provinciae Styriae).

Podnaslova nema u originalu. Stavili smo ih zbog boljeg pregleda.

Tri zanimljiva kapucina Slovenca u riječkom samostanu: čudotvorac, dugogodišnji provincijal i robijaš

budućnost. Otišao je u Ljubljanu i našao sobu kod nekog luterana, ne znajući da je lu‑ teran, ali kada je to saznao, kriomice je otišao od njega jer je bio uvjeren da mora iznad svake zarade staviti na prvo mjesto ispravno čašćenje Boga. Mladić je bio zaljubljen u Boga i nije našao mira u toj kući gdje se sramotilo sveto Ime. Dobri sluga otišao je iz Ljubljane premda nije poznavao puta i pokrajina. Kada je već neko vrijeme hodao i nije znao kuda, susreo je jednog časnog starca, koji ga je radosnim licem pozdravio te ga pitao kuda ide. Odgovorio mu je da traži dobrog gazdu, i da ne zna kuda ga vodi ovaj put. Starac mu je odgovorio: ‘Na dobrom si putu, sinko, ali pazi, da ne ostaješ u onim gostionicama gdje budeš čuo psovanje i ružne riječi i gdje ne žive katolici i slično.’

Mladića je to objašnjenje i to časno lice razveselilo te mu se zahvalio i krenuo dalje. Ali tek što je načinio dva ili tri koraka, okrenuo se da ga još jednom pogleda i, jer ga više nije vidio, zaključio je da je to morao biti ili anđeo ili koji svetac kojeg mu je Bog poslao.

1.2. Kapucin

Mnogo je godina ostao u svijetu i radio u svojem zvanju, ali kada je Božja dobrota naumila otrgnuti ga od svijeta, čudotvorno ga je dovela u kapucinski red. Štajersku provinciju tada je vodio o. Silvester iz Porceniga8 koji je, u posjeti u Cor‑ monsu, čekao nekog mladića kako bi ga primio u red. U to je vrijeme našeg Mansueta njegov gazda poslao ponijeti milostinju u samostan. Kada ga je velečasni otac pro‑ vincijal pitao je li on taj mladić koji želi postati kapucinom, istog trena obuzelo ga je nadnaravno svjetlo, osjetio je goruću želju za redovništvom te je iskreno odgovorio da jest. Bilo je to godine 1628., a njemu su bile 42 godine. Premda ranije nije načinio ni jednog koraka, odmah je primljen i poslan u novicijat, gdje je toliko uznapredovao u savršenosti da su, usprkos činjenici da je bio novak, prosudili da je dosta izgrađen u duhu reda te su ga uzeli iz novicijata i poslali u drugi samostan da izrađuje sukno pod brižljivim očima brata Paola della Marcha, od kojeg se naučio kreposti uzdržljivosti do te mjere da se u njoj počeo natjecati sa svojim učiteljem. Budući da učitelj nije jeo ništa drugo osim kruha i vode i ponekad suhog povrća, ovaj rijedak primjer uzdržljivosti tako je jako utjecao na učenika da je i sam odlučio da će sav svoj život proživjeti na 8

P. Silvester iz Porceniga (umro 14. 10. 1653. u Gorici). Pet puta bio je provincijal Štajerske kapu‑ cinske provincije (1625. – 27., 1632. – 35., 1638. – 41., 1645. – 48. i 1651. – 52.). Usp. Necrologium Provinciae Styriae, 14. 10. 1653.

77

SADRŽAJ

Uvodno slovo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5

PRVI DIO:

IZ RIJEČKE KAPUCINSKE PROŠLOSTI Marko MEDVED, Crkvena povijest Rijeke i kapucinski samostan . . . . . . . 11 Franjo Emanuel HOŠKO, Crkvene prilike u Rijeci u vrijeme dolaska kapucina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Metod BENEDIK, Pojmovanje in praksa študija pri kapucinih na Slo‑ venskem. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Bono Zvonimir ŠAGI, Povezanost varaždinskog i riječkog kapucinskog samostana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Vinko ŠKAFAR, Tri zanimljiva kapucina Slovenca u riječkom samo‑ stanu: čudotvorac, dugogodišnji provincijal i robijaš. . . . . . . . . . . . . . . . 73 S. Dobroslava MLAKIĆ, Riječki kapucini i Družba sestara Presvetog Srca Isusova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Agneza SZABO, O suradnji i prijateljstvu prvog vrhbosanskog nadbi‑ skupa Josipa Stadlera i kapucina u Rijeci krajem 19. i na početku 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Marko MEDVED, Kapucini u Rijeci tijekom talijanske uprave . . . . . . . . . . 155

501

DRUGI DIO:

IZ KNJIŽNICE RIJEČKOG KAPUCINSKOG SAMOSTANA Anica VLAŠIĆ­‑ANIĆ, Najnovija otkrića glagoljice u knjižnici rječkoga kapucinskoga samostana Gospe Lurdske. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 Darko TEPERT – Anica VLAŠIĆ­‑ANIĆ, Hebrejsko­‑aramejski fra‑ gmenti Knjige Izlaska (FgCap VlaTep) novootkriveni u riječkoj ka‑ pucinskoj knjižnici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 TREĆI DIO: IZ HRVATSKE KAPUCINSKE PROŠLOSTI Vinicije B. LUPIS, Kapucinski red u Dubrovniku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 Slavko KOVAČIĆ, Kapucini u Splitu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 Stjepan SRŠAN, Kapucini u istočnoj Hrvatskoj od 18. do sredine 20. stoljeća. S posebnim naglaskom na samostane u Osijeku, Beogra‑ du, Zemunu i Novoj Palanki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 Alojz ŠTOKOVIĆ, Kapucini na istarskom poluotoku. . . . . . . . . . . . . . . . . . 316 Alojz JEMBRIH, Doprinos zagrebačkih kapucina kajkavskoj književ‑ nosti u 18. stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329 Krešimir ČVRLJAK, Fra Hadrijan Borak: veleprinosnik znanstvenom ugledu hrvatskih kapucina u skotističkome svijetu. Filozofija Iva‑ na Duns Skota – supstrat Borakovih medievističko­‑filozofijskih istraživanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361

PRILOG Obilježavanje 400 godina kapucina u Rijeci 2010. godine u slici i riječi. . . 465

502