Bog i njegova povijest

Gerhard Ludwig Müller

Bog i njegova povijest O Bibliji i vjeri

K ršćanska sadašnjost

Pol a zišta 73 R a zgovor i • s v j e doč a nst va 3

Prijevod Ivan Ivanda Lektura i korektura Karmela Prosoli Grafičko uređenje i oprema Tomislav Alajbeg

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 isbn 978-953-11-1045-7 iskano u prosincu 2016.

T cip zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000951559.

G e r h a r d L u d w i g M ü ll e r

Bog i njegova povijest Predstojnik Kongregacije za nauk vjere o Bibliji i vjeri

Razgovor s Johannesom Martenom i Philippom v. Studnitzom

K r š ć a n s k a s a da š n jo s t Zagr eb, 2016.

Naslov izvornika: Gerhard Ludwig Müller, Gott und seine Geschichte. Der Präfekt der Glaubenskongregation über Bibel und Glaube.

Ein Gespräch mit Johannes Marten und Philipp v. Studnitz © 2005/2012 Verlag Herder GmbH, Freiburg im Breisgau © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.

Predgovor

I

ntervju s nadbiskupom Gerhardom Ludwigom Müllerom o Bibliji, na kojemu se temelji ova knjiga, vodili smo 2005. godine u benediktinskom samostanu Ettal u Gornjoj Bavarskoj. Danas s radošću vidimo da nam je za razgovor o važnim tekstovima Staroga i Novoga zavjeta uspjelo dobiti upravo budućega predstojnika Kongregacije za nauk vjere.

Nama je tada upalo u oči da smo na vjeronauku u školi upoznali mnoge pripovijesti iz Biblije, ali je naše znanje o tomu što je ondje zapravo rečeno i kako ih trebamo shvaćati u bîti bilo oskudno. Stoga smo htjeli doznati više o tekstovima koje susrećemo u »Knjizi nad knjigama«, a koji su djelomice zagonetni, naoko proturječe jedan drugomu, a modernomu svijetu sve više djeluju sablažnjivo. I tako smo odlučili svoja pitanja o Bibliji postaviti stvarnom stručnjaku i nakon toga od toga načiniti malu knjigu.

Tadašnji regensburški biskup u to vrijeme možda još nije pripadao najpoznatijim vodećim crkvenim ljudima, ali je već dugo pripadao najpriznatijim teolozima svijeta. Stoga smo mu pismeno poslali svoje ideje. Nedugo nakon toga sjedili smo u njegovu uredu, pozvani na »razgovor predstavljanja«. Bio je oduševljen time što će s dvojicom laika voditi razgovor o »Bogu i njegovoj povijesti«.

Intervju je u tišini samostana potrajao tek dva dana, a biskup nas je iznenadio jasnim jezikom, a nerijetko ved­ 5

Predgovor

rim i šaljivim napomenama. Uza svekoliko povijesno svrstavanje i teološka tumačenja – stalno je uspostavljao most s našim današnjim životom: Koju su sliku čovjeka zacrtali praoci u Bibliji? Što je ovomu Isusu iz Nazareta stvarno bilo važno? Što je čovjekovo određenje u ovome svijetu?

I na posljetku: Koji zahtjev postavlja kršćanstvo nama danas? Odgovor je Gerharda Ludwiga Müllera, toliko ćemo unaprijed reći, posve nedvosmislen: To je zahtjev koji je nečuven, koji nas svaki dan iznova izaziva, odnosno mora izazivati – svejedno je jesmo li laici ili biskupi.

Gerhard Ludwig Müller pripada onim osobama o kojima se rado šire klišeji. Očito je modernomu mainstreamu potreban taj klišej kako bi neugodna mišljenja potisnuo na tobožnji rub društva. Müller se zbog toga nikada nije posebno zabrinjavao, ni unutar Crkve ni izvan nje. Na čelu Kongregacije za nauk vjere ponovno je sjajan teolog, čovjek koji će sljedećih godina još iznenaditi mnoge ljude svojim budnim pogledom na svijet i na Crkvu. On, naime, ima rijedak dar podizanja mosta između Svetoga pisma i konkretnoga života ljudi u 21. stoljeću. Ako nam je to uspjelo na ovom ili onom mjestu pokazati i u ovoj knjizi, ona je već postigla svoju svrhu.

Berlin, u srpnju 2012.

Johannes Marten Philipp v. Studnitz

6

Bog Saveza s Izraelom

Stari zavjet i njegov nastanak

Stari zavjet i njegov nastanak

Gospodine biskupe, Stari zavjet za mnoge je ljude »knji­

ga sa sedam pečata«, čemu je razlogom sigurno i njegova golema opsežnost. Sastoji se od 46 knjiga posve različite vrste i različite duljine. U kojem su vremenskom rasponu nastali ti tekstovi?

Otprilike u vremenskom rasponu od 1000 godina. Prije otprilike 3000 godina napisani su prvi tekstovi, prije otprilike 2000 godina posljednji. Ako se uzme u obzir i Novi zavjet, polazi se odatle da je naša Biblija nastala u vremenskom rasponu od 1000 do 1100 godina.

Koji su spisi najstariji?

To se ne može tako izravno reći, jer su tim knjigama prethodili pisane predaje i pojedinačni izvori, kao i usmene tradicije. To je Pentateuh, koji predstavlja najizvorniju predaju Izraela. On u prijevodu znači »spremnik s pet spisa«. To je prvih pet knjiga Svetoga pisma: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon. U Lutherovu prijevo9

Bog Saveza s Izraelom

du zovu se Prva do Pete Mojsijeve knjige. Cjeloviti Pentateuh Židovi nazivaju »Tora«. Često se taj pojam prevodi sa »Zakon«. To se čini pomalo neosobnim i općenitim.

Možda je bolje rabiti pojmove »nauk« ili »poduka«. Na posljetku, riječ je o osobnom susretu s Bogom, koji je sam po sebi objava.

Ove su knjige nastale neovisno jedna o drugoj. Kada su ujedinjene u Stari zavjet Biblije?

I to je nastajalo postupno. Najprije su postojale Mojsijeve knjige – Pentateuh. Potom su nastali spisi prorokâ. Oni su se u predaji Izraela tako iskristalizirali da su postali temelj tamošnjega hramskog bogoslužja, odnosno bogoslužja sinagoge. Dakako, u židovstvu ih se ne poznaje kao »Stari zavjet«, nego kao »Sveto pismo«. Ono obuhvaća knjige zakona, spise prorokâ i knjige mudrosti, koje su pridošle poslije. S gledišta Crkve, time je dosegnut završetak oblikovanja kanona u Starom zavjetu: 27 spisa, koji se grupiraju oko Isusova života, nazivaju se Novim zavjetom. Spisi Starog i Novoga zavjeta zajedno tvore Bibliju kršćana.

No sa židovskoga gledišta, oblikovanje kanona još nije bilo završeno. Tek je sinoda, skup židovskih stručnjaka u Jamniji, oko 100. poslije Krista, ustanovila kanon, to jest zaokruženu skupinu knjiga, i rekla: To je naša hebrejska Biblija.

Što znamo o autorima?

Dakako, nije postojao neki pojedinačni autor koji bi napisao knjigu od prve do posljednje stranice. Svi tekstovi poči10

Stari zavjet i njegov nastanak

vaju na usmenim predajama, na predajama molitve i vjere, koje su postupno zapisivane. Kombinirane su, također, raz­ ličite pisane i usmene tradicije. Tek su od 5. stoljeća prije Krista redigirane i ujedinjavane u knjige.

Jesu li postojali glavni autori?

I to se teško može ustanoviti. No možda se može reći da postoje određeni slojevi tradicije koji se označavaju kao jah­v ističko izvješće, svećenički spisi ili Knjiga ponovljenog zakona. Iza toga su stajali određeni autori, čiji je »rukopis« ušao u konačni oblik teksta. Glede kasnijih knjiga Staroga zavjeta, već se može navesti nekoga određenog autora, možda nekog proroka, koji je sam stvorio tekstualni predložak, a učenici su ga možda još razradili ili dopunili.

Odlučujuće je to da to Pismo odražava cjelokupnu predaju vjere Božjega naroda. Pojedini autori nisu sebe shvaćali kao stvarne začetnike, nego samo kao svjedoke i prenositelje predaje vjere koja je bila dana u krilu Izraela, u cjelini vjerničkoga Božjeg naroda.

Je li postojao vjernički narod i kao čitatelj, onako kako mi

danas tu i tamo čitamo Bibliju, ili su samo svećenici čitali Pismo?

Vjernički narod je čitao, a poglavito slušao. Dakako, to ne možemo zamišljati tako da bi pojedinac spise odnio u svoju kuću, stavljao ih u svoj regal i po potrebi izvlačio. Svitke se Tore poglavito čitalo u bogoslužju. Njihovo je istinsko mjesto u hramu, u liturgiji, u naviještanju riječi.

11

Bog Saveza s Izraelom

Kod katolika i protestanata najčešće se u bogoslužju čita

jedno čitanje iz Staroga i jedno čitanje iz Novoga zavjeta, i određeni tekst iz evanđelja. Jesu li takvi tekstovi s težištima postojali i u židovskom bogoslužju?

Uvijek su se čitale »perikope«, to jest pojedini odlomci iz Svetoga pisma. To poznajemo i iz naših bogoslužja na kojima se određeni tekstovi čitaju kao čitanje i evanđelje.

Učinjeni su predloškom propovijedi, što i mi danas poznajemo iz naših bogoslužja. Kada Isus dolazi u nazaretsku sinagogu, razvija svitak, čita dio iz Izaijine knjige i kaže: »Danas se ispunilo ovo Pismo« (Luka 4, 21). Čitale su se, dakle, sasvim određene perikope, i za vrijeme određenih svetkovina.

Koji su središnji tekstovi židovskoga bogoslužja?

Tu se mora polaziti od događaja koji imaju središnje značenje za povijest spasenja. Ishodišni je doživljaj Izraela oslobođenje iz egipatskog ropstva, exodus, što znači izlazak. To je odlučujuće djelo koje Bog čini za spasenje svojega naroda. Exodusu se pridružuje sklapanje saveza. Tomu ćemo se poslije još vratiti. Oko toga se grupiraju svi drugi tekstovi.

A psalmi?

Psalmi su zapravo molitve, hvalospjevi i tužbalice. Oni odražavaju svu raznolikost života, sa svim njegovim visinama i dubinama. Tu se hirovitost života u psalmima povezuje s Bogom. Oni ne pripadaju posve središnjim teks­tovima 12

Stari zavjet i njegov nastanak

bogoslužja, ali do danas imaju veliku ulogu u vjeri Židova i kršćana. Čvrsto su ukorijenjeni u liturgiji, posebice kod redovnika, i u vrijeme molitve često ih se moli gregorijanskim pjevanjem.

Je li Stari zavjet kršćana istovjetan sa Svetim pismom Židova?

Naš se Stari zavjet umnogome podudara s hebrejskom Biblijom Židova. Za njih je mjerodavno jesu li te knjige napisane na hebrejskom jeziku. Već je 300. prije Krista bilo mnogo zajednica u dijaspori izvan Izraela, primjerice u Aleksandriji, velikom gradu znanosti u antici, gotovo poput Oxforda ili Harvarda ondašnjeg vremena. Ondje je bila velika židovska zajednica, koja je Stari zavjet već prevela na grčki. Tako su ondje napisani i novi spisi na grčkome jeziku, koje je Crkva pribrojila objavi. No Židovi su poslije na sinodi u Jamniji neke knjige, napisane na grčkome, isključili iz Biblije, i zbog razgraničenja prema kršćanima.

Crkva je potom prihvatila Stari zavjet napisan na grčkome i rekla: To autentično pripada Bibliji. U ovom Starom zavjetu sadržani su izvorni hebrejski tekstovi, kao i knjige iz mudrosne književnosti, izvorno napisane na grčkome.

Protestantska reformacija, pak, nije priznala ove knjige.

Za Luthera i Calvina one su apokrifne – »ne pripadaju ­ovamo«.

U ranom kršćanstvu postojali su glasovi koji su govorili:

»Evanđelje Isusa Krista nam je dovoljno. Više nam nije potreban Stari zavjet.« Jesu li židovski spisi za Crkvu 13

Bog Saveza s Izraelom

manje vrijedni od evanđelja? Koju ulogu uopće ima Stari zavjet za kršćane?

Za nas Stari i Novi zavjet zajedno tvore jednu Božju riječ.

Oni su pisani dokument koji odražava cjelokupno zbivanje objave. To je povijesno zbivanje, koje se provlači mnogim stoljećima.

Koncil u Tridentu (1545.–1563.) izričito je rekao da oba dijela Biblije treba slušati s istim strahopoštovanjem i s istom ljubavlju, jer je posrijedi upravo jedna Božja riječ.

To ne isključuje činjenicu da postoji unutarnje povećavanje i zaoštravanje u smjeru Isusa Krista – i te kako. Mi čitamo Stari zavjet u svjetlu Isusa Krista. Tako se mogu bolje razumjeti i neke stvari u Starom zavjetu koje nam nakon 3000 godina u nekim točkama izgledaju sablažnjive, strane ili neobjašnjive. Pomislite samo na žrtvovanje Izaka ili na psalme s rečenicama poput ove: »Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!« (Psalam 137). U povijesnim knjigama Staroga zavjeta Bog često nastupa kao ratnički junak koji neposredno zahvaća u Izraelove bitke. Mi polazimo od toga da Bog hoće mir.

Te stvari možemo shvatiti samo s gledišta razvoja.

Shvaćanje Boga na početku još nije zaokruženo i gotovo, nego je to put na kojemu Bog sve jasnije ulazi u svijest ljudi. Nije, dakle, posrijedi Božja nesavršenost, nego nesavršenost ljudi koji su u procesu učenja sve bolje i dublje shvaćali što Bog zapravo namjerava s njima.

14

Pripovijest o stvaranju i njezini autori

Pripovijest o stvaranju i njezini autori Postanak • 1. i 2. Mojsijeva knjiga

Automatski se polazi od toga da su izvješća o stvaranju,

koja se nalaze na početku Biblije, najstariji tekstovi. Kada su ona nastala?

Drugo je starije i nastalo je oko 900. prije Krista. Prvo izvješće o stvaranju, mlađe i poznatije, nastalo je oko 500. prije Krista.

Zašto uopće postoje dvije pripovijesti o stvaranju?

Zato što postoje dvije pisane predaje koje žele izraziti istu misao i isto uvjerenje. Te tekstove nitko nije izmislio, oni nisu jednostavno nastali za pisaćim stolom, nego iz njih progovara uvjerenje: Bog, koji je Izrael izveo iz ropstva, istovjetan je s Bogom kojega na različit način svi narodi drže začetnikom svijeta.

U nežidovskim su religijama također postojale predodžbe o nastanku svijeta koje su zapisane na književan način. U biblijskim izvješćima o stvaranju autori posežu za postojećim tekstovima i izvanbiblijskim predodžbama, i te tekstove preoblikuju u svojem smislu. To su, dakle, 15

Bog koji otkupljuje svijet

Posljednja večera i Kristova »realna prisutnost« Matej 26, 22–29; Marko 14, 22–29; Luka 22, 14–20; usp. također 1 Korinćanima 11, 23–24

Onda dolaze riječi ustanovljenja euharistije, koje se i da­ nas rabe u slavljenju euharistije, odnosno Posljednje veče­ re: »I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: ‘Uzmite i jedite!

Ovo je tijelo moje!’« Pitanje najprije glasi: Što to znači kada Isus lomi kruh?

Da svi jedu od jednoga kruha. Ovdje je izraženo jedinstvo, jedinstvo učenikâ, a poslije i Crkve. Postoji jedan kruh, od koga svi jedu – kao u euharistiji. Danas je iz praktičnih raz­ loga kruh u bogoslužju već razdijeljen. U starom obredu svete mise lomljenje je kruha još uobičajeno.

Nakon lomljenja kruha dolazi vino: »I uze čašu, zahvali

i dade im govoreći: ‘Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.’« To je sada novi Savez, ili nije?

Da. I stari je Savez sklopljen u znaku krvi. Krv je pojam 186

Posljednja večera i Kristova »realna prisutnost«

života. Od krvi dolazi svekoliki život. A s Božjega oltara svi bivaju uvučeni u život. Kristova krv, koju on prolijeva na križu, znak je novoga Saveza, Božje ljubavi koja je postala posve očita. Tu nam je ljubav dao do kraja, do predanosti svojega Sina u smrt. Kada u slavljenju euharistije pijemo iz kaleža i primamo kruh, bivamo posve uvučeni u tu predanost Isusove ljubavi, u njegovu predanost Ocu, kao i u odgovor Očeve ljubavi prema Sinu.

Glede realne prisutnosti, odnosno stvarne prisutnosti Kri­

stova tijela i krvi u kruhu i vinu za vrijeme Posljednje ve­ čere, postoje mnoge mogućnosti prijevoda. Katolička crkva taj odlomak prevodi s: »Ovo je tijelo moje«, a kalvinisti kažu: »Ovo označava moje tijelo.« U bîti postoji samo jedna mogućnost prijevoda. Ona dolazi iz grčkoga jezika. Ondje stoji »estin«, a to znači »jest«. Latinsko »significat«, odnosno »označava«, već je oslabljeno tumačenje. Onda neki također kažu: Isus je govorio aramejski, a »est« nema podudarnosti u aramejskome. No o tomu se mora reći da grčki prijevod potječe iz apostolskog vremena. To je, dakle, autentičan prijevod. Ne može se jednostavno zaobilaziti taj prisutan tekst i onda sebi stvarati neku vlastitu konstrukciju.

Prijevod s riječju »označava« predočuju neke skupine da bi relativizirale vjeru u realnu prisutnost. Katolička crkva drži da je grčki prijevod autentično tumačenje, a ne ono što bi se gotovo moglo ponovno prevoditi na jezik izvornika. No ako se i polazi od aramejskoga, jasno je: uspostavlja se poistovjećenje s kruhom i vinom, koje Isus 187

Bog koji otkupljuje svijet

drži u rukama. »Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv« – to je nešto drugo negoli da neposredno poistovjećenje uopće nije moguće.

Sadržajno je riječ o pitanju koji odnos sada imaju vidljivi kruh i vidljivo vino prema tijelu i krvi. Ovdje nije posrijedi fizička pretvorba, kao što se na svadbi u Kani voda pretvara u vino, nego to da je u ovome znaku kruha i vina kao sredstava za život prisutna unutarnja stvarnost, supstancija Kristova tijela i krvi. I da mi po Kristu, po njegovu čovještvu i božanstvu, stvarno živimo u smislu vječnoga života. Riječ je, dakle, o dioništvu u Božjemu životu, posredovanom Kristovim čovještvom, jer mi nemamo vječni život po samima sebi. To je moguće samo tako da budemo utjelovljeni u Kristovu stvarnost. Mi postajemo udovi Kristova tijela, toga socijalnog saveza Crkve. Ali ne kao religijska organizacija, nego stvarno kao Kristovo tijelo, povezani s Kristom. Po tomu utjelovljenju i učlanjenju u Krista, po njemu, od njega i s njim, mi živimo – uvučeni u odnos Krista, Sina Božjega, prema Ocu. Time doista imamo zajedništvo (communio) s Bogom. Mi živimo po njemu – a ne po sebi samima.

Realna je prisutnost stoga neposredno biblijski utemeljena. Svako tumačenje koje to oslabljuje, oprječno je samomu Kristovu nauku. Dakako, svatko ima mogućnost reći: to vjerujem ili to ne vjerujem. No ne može se reći: vjerujem pod uvjetom da to što Isus kaže nije baš posve istinito.

188

Odlazak na Maslinsku goru i Petrovo obećanje

Odlazak na Maslinsku goru i Petrovo obećanje Matej 26, 30–56; Marko 14, 26–31

Na Maslinskoj gori događa se poznata scena: Isus kaže da

će se samo nakon nekoliko sati svi učenici pokolebati zbog njega. Petar proturječi. Na to Mesija proriče: »Još ćeš me noćas, prije nego pijetao zapjeva, triput zatajiti.« Petar odgovara: »Ma kad bih morao s tobom i umrijeti, sigurno te ne bih zatajio.« A ipak će to učiniti. Taj Petar poslije je prvi čovjek Crkve, prvi papa. Kaže li se time da je on čovjek koji može pogriješiti i možda otići tako daleko da zaniječe svoju vjeru?

O Petru je također povijesno predano da je stvarno zanijekao Isusa. To je već upućivanje na to da i službenici ­Crkve imaju ljudske slabosti i granice. Kao kršćani, pojedinci mogu na sebi imati grijehe i zablude. I njima je potrebno ­evanđelje.

No to se ne podudara s dogmom nepogrješivosti.

Samo malo. Istodobno se kaže da Petar i njegovi nasljednici nisu kršćani samo u osobnome biti-kršćanin nego i po 189

Bog koji otkupljuje svijet

službi koja im je povjerena. Posebnost je Petrove službe, odnosno papinstva, u tomu da je papi udijeljena karizma Duha Svetoga. Kada papa javno i za cijelu Crkvu svjedoči vjeru, sačuvan je od zablude naviještanja. Nešto je posve drugo da on u svojemu osobnom životu može počiniti grijehe i da mora primiti sakrament pokore. On nije primio autoritet vrhovnog učitelja Crkve zato što je možda velik teolog ili teologiju bolje i više poznaje nego mnogi drugi.

Za najvišu službu Crkve ne kvalificiraju ga njegove prirodne sposobnosti. Takve sposobnosti ne moraju bezuvjetno biti prisutne. Isto tako, on osobno nije nikakav svetac, ali mu pripada autoritet službe.

Uvijek se iznova događalo da se služba i osoba razilaze. U ljudskoj slabosti potpuno se očituje Božja snaga.

Uvjerljivost evanđelja ne ovisi o kvocijentu inteligencije ili svetosti navjestitelja. Stoga svaki kršćanin mora naučiti ophoditi se s osobnim slabostima službenikâ Crkve. Kada se ono ljudsko pobrka s porukom službe, možemo se lako sablazniti zbog Crkve. Ali mi ne vjerujemo zato što je navjestitelj evanđelja tako uvjerljiv čovjek. Tada bih, u konačnici, vjerovao njemu, a ne Kristu. Uvijek iznova nastupaju proroci koji sjajno govore, koji su književno najbolje pripremljeni i poruku serviraju u dotjeranom, gotovo televizijski savršenom stilu. Pavao kaže: »I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage.« Stoga netko tko jezično nije osobito obdaren, ali govori Kristovim autoritetom, možda može više postići u smislu razbuđivanja i jačanja vjere nego netko tko je distanciran, ali drži stilski dotjeran govor, prema svim pravilima govorničkoga umijeća.

190

Isus u Getsemanskom vrtu

Isus u Getsemanskom vrtu Matej 26, 36–46; Marko 14, 32–42; Luka 22, 39–46

Nakon blagdana Pashe Isus odlazi sa svojim učenicima

u Getsemanski vrt. Poziva ih da mole i bdiju s njim. Ali zašto učenici ondje spavaju?

Zato što su umorni. No sigurno i zato što ne uviđaju dramatičnost svega toga. Isus ne kaže bez razloga: »Tako, zar niste mogli probdjeti jedan sat sa mnom?«

Isus je očajan i djeluje kao da hoće napustiti …

On je potresen, najdublje potresen. Nije očajan u smislu da sumnja u Boga. No sigurno osjeća strah i žalost. Strah ga je smrti, a žalostan je zbog ljudi koji su tromi i protive se njegovu poslanju. Ovdje se pokazuje Isusova ljudskost.

Ta iskonska potresenost naočigled smrti zahvaća svakog čovjeka. On s ljudima dijeli taj iskonski strah, ali ne vapi glasno onomu koji bi ga mogao spasiti. Svojom je patnjom izučio poslušnost. U Poslanici Filipljanima (Filipljanima 2, 5–11) susrećemo se sa smislom svega toga: on je poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu 191

Bog koji otkupljuje svijet

ime, ime nad svakim imenom. Posebno značenje ovdje ima i tekst iz Poslanice Hebrejima (5, 7–10).

Iako nije pošteđen smrti, njegove su molitve uslišane.

Poslije će biti spašen prošavši kroz smrt.

Sada dolaze poznate Isusove riječi: »Oče moj! Ako je mo­ guće, neka me mimoiđe ova čaša!«

To je doslovno čaša patnje. S njom se susrećemo na više mjesta u evanđelju. »Možete li piti čašu koju ću ja piti?«, pita dvojicu apostola, Jakova i Ivana, sinove Zebedejeve, koji bi htjeli sjediti zdesna i slijeva Bogu. Tomu pridolazi i čaša mučeništva i umiranja. Čaša je ovdje znak stvarne žrtve koja se od nekoga zahtijeva.

192

Gerhard Ludwig Müller, rođen 1947. u Mainzu; rad s mladima u župi; studij filozofije i teologije u Mainzu, Münchenu i Freiburgu; 1977. promocija u doktora teologije kod Karla Lehmanna; 1978. svećeničko ređenje; 1985. habilitacija u dogmatici i ekumenskoj teologiji, također kod Karla Lehmanna; 1986.– 2002. profesor dogmatike na Sveučilištu u Münchenu; brojni znanstveni radovi, gostujuće profesure u cijelome svijetu, sinodalni savjetnik; za cijelo vrijeme studija i profesure pastoralno djelovanje u župnim zajednicama. Od 2002. do 2012. biskup Regensburga; predstojnik Ekumenske komisije Njemačke biskupske konferencije; od 2007. član četiriju rimskih kongregacija i vijeća; 2008. osniva Institut pape Benedikta XVI. u Regensburgu; izdavač niza Sabrani spisi Josepha Ratzingera; honorarni profesor Sveučilišta u Münchenu, brojni počasni doktorati i druga ­odlikovanja.

Dana 2. srpnja 2012. papa je Gerharda Ludwiga Müllera imenovao nadbiskupom, te predstojnikom Kongregacije za nauk vjere, predsjednikom Papinske biblijske komisije, Međunarodne teološke komisije i Papinske komisije Ecclesia Dei u Rimu. ··· Johannes Marten, rođen 1977.; studij povijesti gospodarstva, povijesti umjetnosti i crkvene povijesti; novinar, od 1997. do 2005. radi u izdavačkoj kući Axel-Springer (među ostalima, Bild, Bild am Sonntag); danas djelatan u sektoru komunikacije u Frankfurtu na Maini i Berlinu. ··· Philipp v. Studnitz, rođen 1966.; studij amerikanistike i romanistike; novinar; od 1998. do 2005. radi u izdavačkoj kući AxelSpringer (B. Z., Welt am Sonntag, Bild am Sonntag), od 2005. do 2009. voditelj resora za kulturu pri Park Avenue; od ožujka 2009. glavni urednik i kolumnist za društvena pitanja pri najvećim berlinskim novinama B. Z.

Cijena 140 kn ISBN 978-953-11-1045-7

  