Biblijsko svjetlo vjere na putu u život

Biblica

22

Recenzenti: prof. dr. sc. Mario Cifrak doc. dr. sc. Domagoj Runje Korektura: Tihana Pšenko Miloš Grafičko uređenje i oprema: Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1082-2 Tiskano u travnju 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000992277.

Božo Lujić

BIBLIJSKO SVJETLO VJERE NA PUTU ŽIVOTA BIBLIJSKE TEME VEZANE UZ EGZISTENCIJU SUVREMENOGA ČOVJEKA

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2018.

Izdavačkoj kući KRŠĆANSKA SADAŠNJOST – njezinim utemeljiteljima, sadašnjem vodstvu i svim djelatnicama i djelatnicima za odvažno promicanje duha otvorenosti, vjerske snošljivosti i kulturnoga dijaloga

PREDGOVOR

U

ovoj knjizi sabrani su članci koji su izlagani na pojedinim znanstvenim skupovima, uglavnom objavljeni u pojedinim znanstvenim časopisima, zbornicima raznih vrsta i za razne prigode kroz duže razdoblje, te tako na izvjestan način predstavljaju presjek moga znanstvenoga biblijsko­‑teološkoga rada i istraživanja. Svi oni, od prvoga do zadnjega, obrađuju važne biblijsko­‑egzistencijalne sa životom usko povezane teme – njih 27 – koje obuhvaćaju i Stari i Novi zavjet. Zbog toga se može ustvrditi da su one poput raznobojnih kamenčića u veličanstvenom mozaiku velikoga projekta šālôm u kojem su na djelu Bog i čovjek: Bog sa svojim upornim kreativnim spasiteljskim djelovanjem i čovjek, s druge strane, obasjan svjetlom odozgor i podržan Božjom Vertikalom u svome često krivudavom i nepostojanom hodu i djelovanju na zemlji.

Obrađene teme u ovoj knjizi u svome osnovnome usmjerenju vode u konačnici prema osobi i djelu Isusa Krista i njegovoj temeljnoj poruci o Božjoj vladavini ili Božjem kraljevstvu, njegovoj velikoj zapovijedi ljubavi koja obuhvaća sve ljude, pa čak i najveće protivnike i neprijatelje, te završava pred licem Boga milosrđa u kojem se mogu iskreno ogledati i vjernici i nevjernici, i pravednici i nepravednici, i zli i dobri, i ljudi bez nade i oni s nadom, te u tom ogledalu Božje dobrote i praštanja vidjeti svoje pravo lice i u konačnici pronaći svoje spasenje.

Istraživane biblijske teme zahvaćaju cjelovitu ljudsku egzistenciju s njezinim usponima i padovima, žalostima i radostima, razočaranjima i nadom, te istodobno pokazuju kako je moguće živjeti život u svjetlu ne bilo koje i ne bilo kakve nego upravo biblijske vjere, koja svijetli na putu života i daje dublji smisao i egzistencijalnoj tami i ljudskome svjetlu, i uspjehu i neuspjehu, i tuzi i radosti, i beznađu i bespridržajnom pouzdanju iz vjere.

Zbog toga je i naslov knjige vrlo širok i posve egzistencijalan: Biblijsko svjetlo vjere na putu života. Sam pak podnaslov knjige – Biblijske teme vezane uz egzistenciju suvremenoga čovjeka – detaljnije pokazuje da je riječ o temama, koje iako su po sebi samostalne i u izvjesnom smislu u sebi zaokružene, ipak ulaze u okvir čovjekova životnoga puta i zadiru duboko u egzistenciju suvremenoga svijeta i čovjeka. Biblijska je vjera ono istinsko svjetlo koje 7

dolazi s neba i rasvjetljuje ljude i njihove životne putove i sve povezuje u koncert nade i konačne radosti.

Naime, biblijska je poruka po sebi duboko egzistencijalna, prvenstveno jer je vezana uz egzistenciju Boga kao čvrste vertikale života, ali jednako tako i uz egzistenciju čovjeka, zemlje, povijesti kao prostora i okvira ostvarivanja istinskoga smisla. Samo u zdravoj sinergiji Božje i ljudske slobode i u stvaralačkoj povezanosti dviju stvarnosti izgrađuje se i stvara ona kvalitativno nova stvarnost, prikazana kao konačna Božja budućnost, kojoj teži i čovjek pojedinac, ali jednako tako i cijelo čovječanstvo dok se, prema Augustinu, u Bogu ne smire ili, prema Pavlu, dok Bog ne postane sve u svemu. Pojedini uradci u ovoj knjizi mogu se također čitati i zasebno, ali svi skupa čine harmoničan koncert »biblijske vjere« koja uvijek iznova u novim okolnostima i novim povijesnim kontekstima odzvanja na egzistencijalnim valovima svijeta i života.

Knjiga je po svojoj naravi, metodologiji, znanstvenom aparatu znanstvena i na znanstvenim i racionalnim pretpostavkama utemeljena, pa stoga pretpostavlja određeno teološko i biblijsko predznanje, ali je isto tako i duboko životna, što joj daje posebnu vrijednost i omogućuje da i oni čitatelji koji nisu vrhunski teološki izobraženi, ali pokazuju zanimanje za biblijsko­ ‑egzistencijalne teme, mogu u njoj pronaći ohrabrujućih uvida i poticaja za obogaćivanje vlastite egzistencije, možda iz drugoga izvora nego onoga svakidašnjega, onoga životno dubokoga i tako potrebnoga.

Naime, životno iskustvo pokazuje da život u najširem smislu nastaje iz spajanja različitoga, da se razvija i živi u različitome, da u različitome ostvaruje svoj smisao i sreću te da i u različitosti dolazi k Bogu kao izvoru stvarnosti svega različitoga i suprotnoga. Autor je želio pokazati da upravo ono drugo i drukčije ne predstavlja ni u kojem slučaju opasnost za čovjeka i čovječanstvo nego da daje pravu mogućnost ostvarivanja smisla i sreće ljudskoga postojanja, što je i osnovna premisa života, a i biblijska poruka od prvih do zadnjih stranica Biblije.

Iz tih važnih spoznaja slijedilo bi nužno uvažavati ono drugo i drukčije, njegovati ga, a ne zatirati, vrednovati a ne podcjenjivati, izgrađivati ga a ne razgrađivati. Kakav bi to bio svijet bez mnoštva različitoga cvijeća, bez svakovrsnih životinjskih vrsta, raznovrsnoga voća i povrća, bez raznolikih krajolika, različite klime, bez brda i ravnica, bez različitih kultura, jezika, boja kože, običaja, pjesama, svjetonazora, naroda, pa čak i bez različitih načina vjerovanja?! Bio bi to, doista, dosadan svijet, posvuda isti, nezanimljiv, neprivlačan, nedinamičan, nepokretan, bez daha povjetarca, osuđen na odumiranje.

U okviru tih životnih i biblijskih spoznaja potrebno je uvijek iznova svjesno se opirati nastojanjima bilo koje vrste, dolazila ona s bilo koje strane i s bilo kojim namjerama, koja bi željela svesti svijet i ljudsku egzistenciju na razinu jedne znamenke, jedne boje, jednoga jezika i jedne nacije, jedne ideologije, jednoga mišljenja, jedne knjige, jedne kulture i jedne slike Boga. Trebalo bi se s 8

biblijskoga gledišta, dapače, zauzimati upravo za svijet različitoga, drukčijega, raznovrsnoga, koji bi bio istinska mogućnost nastanka i ostvarivanja nove egzistencije prožete ljubavlju i milosrđem kao proegzistencije za druge i drukčije.

Samo zahvaljujući Božjoj ljubavi i milosrđu i postoji ovako različit svijet koji bi nas u svojoj različitosti i drukčijosti trebao učiti onome konačnome u kojem će se onkraj ovozemaljske stvarnosti naći ljudi s raznih strana i činiti veliku zajednicu s Bogom, zajednicu utemeljenu na ljubavi koja ne zatire različitost nego relativizira njezine granice i omogućava istinsko zajedništvo, što uostalom i naznačuje Matej iznoseći Isusovu veličanstvenu poruku s kraja svijeta o potrebi izgradnje takvoga zajedništva već ovdje na zemlji (Mt 25,31–45).

Ova knjiga nosi u sebi i temeljnu teološku premisu koja se protezala kroz autorovo cjelokupno biblijsko­‑teološko istraživanje i djelovanje, a koja je izravno i neizravno imala uvijek pred sobom drugoga i drukčijega kao ishodište ne samo izvanjskoga postupanja nego i vlastitoga očovječenja. Na takvo su temeljno opredjeljenje uvijek iznova ukazivale i moje opsegom velike i teološki zanimljive knjige Drugi – mogućnost ljubavi, Isusova otvorena antropologija, Božja vladavina kao svijet novoga čovjeka, Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti, Povratak u slobodu ljubavi. Proširujući u njima spoznaju o Bogu koji se u povijesti pokazivao kao uvijek veći, bolji, dobrostiviji i milosrdniji nego što bi se to moglo i zamisliti, otvarale su se ujedno i perspektive za novu, pročišćeniju i uzvišeniju, humaniju, potpuniju, univerzalniju i zdraviju sliku o čovjeku, a time i za prihvatljiviju i utemeljeniju teologiju.

Na tragu tih važnih biblijsko­‑teoloških uvida o veličanstvenosti slike biblijskoga Boga, o njegovoj neshvatljivoj ljubavi i milosrđu kao neobuhvatljivoj egzistencijalnoj širini nastajala su i vlastita stajališta o slici čovjeka koji nipošto ne bi bio vuk – kao što su to neki tvrdili – koji bi me htio proždrijeti, koji ne bi bio također ni nesreća što bi mi bila dana kao neminovna sudbina, koji za mene ne bi bio ni grijeh u koji bi me uvijek iznova vukao i strovaljivao, koji ne bi bio ni prokletstvo koje bi me uvijek iznova spopadalo nego koji bi, u biblijskome smislu, bio istinska mogućnost vlastitoga očovječenja u različitome, drukčijemu, stranome – gdje bi drugi za mene bio konkretna mogućnost ostvarivanja ljubavi. Takva gledišta teže spoznaji uvijek većega Boga i spoznaji uvijek ljudskijega čovjeka. Time se stvaraju čvršće premise za novi ljudskiji i u svakom smislu pravedniji i bolji svijet.

Ovu knjigu, koja na izvjestan način teološki obuhvaća moje cjelokupno biblijsko­‑teološko djelovanje u presjeku i različitosti tema, s poštovanjem i ljubavlju posvećujem izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost, njezinim slavnim utemeljiteljima i njezinim današnjim voditeljima, djelatnicama i djelatnicima.

Nastala na nadahnuću odozgor, proizašla iz Drugoga vatikanskoga sabora i njegova poticaja i zahtjeva za otvaranjem prema svijetu, drugima i drukčijima ova je ustanova otvorila nove putove za širenje Božje riječi, za uspostav9

ljanje dijaloga i za otkrivanje novih putova komunikacije između različitih i suprotnih, te za promicanje onoga različitoga. Kršćanska sadašnjost nosi u sebi temeljni nosivi pojam sadašnjost i atribut kojim se taj pojam određuje – kršćanska te je na taj način postavio njezina bitna obilježja i odrednice njezina djelovanja i u prošlosti, ali i sve do danas.

Okupila je velike ljude, vidovite profesore i teologe s hrvatskoga jezičnoga prostora tadašnjega vremena: Josipa Turčinovića, Vjekoslava Bajsića, Tomislava Šagija­‑Bunića, Aldu Starića, Adalberta Rebića i druge, prepoznavši važnost trenutka i novu mogućnost kršćanskoga djelovanja. Ti su teolozi bili nadahnuti biblijskom idejom o Bogu koji ljubi svako svoje stvorenje i daje svima mogućnost promjene kroz međusobni dijalog i poštivanje. Držali su da se Božja riječ treba širiti u obzorjima Božjega milosrđa i praštanja koje doista trebamo svi bez iznimke.

Pothvat ovih ljudi nije bio nimalo lagan jer je bilo neophodno vjerovati da i taj drugi, koji nije bio uvijek prijateljski raspoložen ni prema vjeri, ni prema Crkvi, ne bi smio biti isključen iz vidokruga kršćanskoga djelovanja i ljudskoga dijaloga. Njihova misao i nastojanje nisu prevladani ni zastarjeli sve do današnjih dana, kao što pokazuju uvijek nove inicijative od strane pape Franje koje idu prema suvremenom svijetu i čovjeku, a koje se temelje ne na osuđujućem nego milosrdnom Bogu. Uostalom, i Bog je u Isusu postao uosobljeni Logos – Riječ kao neprestani dijalog upravo s ovom stvarnošću i svim ljudima.

Ova je knjiga posvećena uz veliko poštovanje i današnjem vodstvu Kršćanske sadašnjosti kao istinsko priznanje i poticaj za nove iskorake upravo na putu dijaloga sa suvremenim svijetom, s drugima, drukčijima u vlastitom narodu, ali i u Crkvi – jer je tu budućnost i našega naroda i Crkve u njemu. Bez takve svekolike otvorenosti prijetila bi opasnost propasti u vlastitoj zatvorenosti. Ova je knjiga ujedno i znak zahvalnosti za našu dugogodišnju međusobno plodnu suradnju u promicanju biblijske poruke suvremenome svijetu.

Na kraju, ne bih nipošto želio zaboraviti ni čitatelje koji će se potruditi uzeti i ovaj put u ruke ovu zahtjevnu knjigu u kojoj mogu pronaći brojne biblijske teme vezane uz svakidašnji život, uz probleme koji se stalno pojavljuju na površini života i uporno traže nalaženje dubljega smislenoga rješenja. Neka se ne obeshrabre ni veličinom knjige ni naslovima tema, ni brojnim bilješkama, ni navodima literature. Neka je uzmu u ruke hrabro i s vjerom da je moguće ispod površine otkopati onaj biblijski biser za koji se isplati založiti puno ili – biblijski rečeno – sve. Knjiga može biti osobito korisna teolozima i studentima teologije koji u njoj mogu otkriti važne pretpostavke za daljnje teološko promišljanje, ali i drugim mislećim ljudima koji će u čitanju i razmišljanju o biblijskim premisama svijeta i čovjeka pronaći zdrave poruke i za vlastiti život.

Na blagdan sv. Ante Padovanskoga, 13. lipnja 2016.

10

Autor

Sedamnaesto poglavlje

ZNANJE U BIBLIJI: POJAM, ZNAČENJE, ULOGA I GRANICE

D

a bi se izbjegli prebrzi, nedostatni i isključujući zaključci o ovako široko postavljenoj temi, valjalo bi navesti nekoliko ograda koje bi mogle usmjeravati pozornost čitatelja na ono bitno što će biti izneseno u ovome članku. Kao prvu nužnu pretpostavku neophodno je uzeti u obzir da je Stari zavjet nastajao kroz tisućugodišnje razdoblje bilo u usmenoj predaji, bilo u pismenom bilježenju kao i šarolikost predaja u različitim povijesnim, kulturološkim, društvenim, pa i vjerskim okolnostima, te da se o biblijskim spisima ne može govoriti kao usklađenim i do u detalje harmoniziranim porukama, nego o činjenici da su mnogi njegovi temeljni pojmovi dobivali tijekom te duge povijesti posebna značenja i tumačenja.

Drugo, trebalo bi se u obradi ove teme svakako othrvati fundamentalističkom tumačenju i shvaćanju biblijskih tekstova kao receptualnih modela ponašanja i tumačenja navedenih činjenica u povijesno­‑određujućem smislu uske faktičnosti. Drugim riječima, trebalo bi odbaciti ideju u interpretaciji biblijskih događaja da biblijske tekstove treba uzimati kao povijesne dokumente u današnjem smislu te riječi.

Treće, biblijski – a osobito starozavjetni biblijski govor – neizostavno je kontekstualni govor koji uvažava povijesne, društvene i vjerske odrednice pojedinoga razdoblja. Stoga svaka izvađena tvrdnja iz tog i takvoga konteksta može biti krivo shvaćena i podložna svakovrsnoj manipulaciji. Biblijski tekstovi poglavito su narativni, a to znači da imaju povijesni kontekst kao važan okvir za interpretaciju i razumijevanje poruke. Četvrto, starozavjetni biblijski govor nije nipošto apstraktan način izražavanja i na njega se ne mogu ni u kojem slučaju primijeniti detaljno izgrađeni opći pojmovi suvremenoga jezika i znanosti, jer su biblijski tekstovi nastali u posve drukčijoj kulturi i imali su pred sobom posve drukčije slušatelje. Starozavjetni čovjek razumio je samo konkretni jezik i konkretnu poruku, a bio mu je stran svaki oblik nekakvoga metajezika.

307

Peto, biblijska spoznaja je integrativna, što znači da obuhvaća stvarnost u njezinim svekolikim odnosima, te nije usmjerena samo na jedan njezin dio pa je stoga u današnjim okvirima rascjepkanosti spoznaje i njezina posredovanja potrebno imati upravo to u vidu i iz toga izvlačiti konkretne posljedice.

Antikni čovjek imao je pred sobom život i svijet kao cjeline, a ne kao pojedine dijelove. Stoga je njegov pogled redovito usmjeren na cjelinu, bilo čovjeka, bilo svijeta, bilo međusobnih odnosa, bilo odnosa prema Bogu.

Sve je ovo važno imati pred očima kao nuže okvire i putokaz kad se bude govorilo o znanju u starozavjetnoj poruci, o njegovu značenju za ljude biblijskoga vremena, o njegovoj ulozi u ljudskome životu, ali i o granicama koje su jasno postavljene svakoj ljudskoj spoznaji, kao uostalom i svakome ljudskome biću. Bez tih okvira postoji opasnost da se današnje spoznaje o znanju nametnu biblijskome tekstu i da se onda iščitava ono što bi suvremeni čovjek želio čuti i znati.

1.

Biblijsko­‑antropološko znanje: glagol ‫( ידע‬jd’): spoznati, znati

Hebrejski jezik je glagolski jezik, što praktično znači da je dinamičan i da prvenstveno izražava djelovanje koje je vezano uvijek uz određene subjekte: Boga ili ljude ili pak njih obojicu u obostranoj sinergiji, pri čemu su ljudi nositelji tog djelovanja, a Bog je prvenstveno inicijator, podupiratelj i pogonska snaga svekolikoga ljudskoga nastojanja. U tom smislu i hebrejski glagol ‫ידע‬ (jd’) koji je terminus technicus za spoznati, znati u biblijskim tekstovima, ima s jedne strane antropološko, a s druge i antropološko­‑teološko značenje.1 Semantičkom analizom ovoga važnoga biblijskoga pojma, kao i analizom njegova širega semantičkoga polja, moći će se zacijelo lakše doći do onoga što se nekoć podrazumijevalo pod znanjem ili znati u SZ, te će na taj način biti moguće doprijeti do dubljih korijena onoga današnjega znanja, njegove uloge i značenja.

Redovito se u znanstvenim krugovima ističe da hebrejski glagol ‫( ידע‬jd’) ima opće semitske korijene, jer je uglavnom prisutan u korijenu više jezikâ semitskoga jezičnoga područja. Ne može se, ipak, s potpunom sigurnošću 1 Usp. W. SCHOTTROFF, »‫ ידע‬jd’ erkennen«, u: (E, Jenni, C, Westermann, ur.), Theologisches Wörterbuch zum Alten Testaments, II, München, 1975., (THAT), 682–701. Također: G. J. BOTTERWECK, »‫ ידע‬jāda’«, u: (L. G. J. Botterwec, H. Ringgren, ur.), Theologisches Wörterbuch zum Alten Testament, III, Stuttgart – Berlin – Köln – Mainz, 1982., (ThWAT), 479–512. I. ŠPORČIĆ, »Pravednik živi od svoje vjere. Rasprava o semantičkom polju vjere u Starom zavjetu«, u: Stari zavjet vrelo vjere i kulture. Zbornik radova interdisciplinarnog međunarodnog simpozija, Rijeka, 5. i 6. prosinca 2003., (I. Šporčić, ur.), Rijeka – Zagreb, 2004., 37–78.

308

zaključiti koje bi se značenje krilo iza današnjega oblika toga važnoga biblijskoga glagola. Neki autori nagađaju da bi u pozadini stajao glagol mirisati, namirisati, dok drugi opet vide smislenu povezanost ovoga glagola s hebrejskim pojmom jād – ruka.2 Glagol se s izvedenicama u starozavjetnim tekstovima vrlo često rabi: 1119 (od čega u aramejskom tekstu 51); najčešće u proročkim knjigama (Ez, Jr, Iz ), zatim u Psalmima, te u Knjizi Postanka. Njegovo prvotno značenje vezano je uz čovjekovo opažanje pojedinih predmeta i sadržaja u svijetu u kojem se kretao i do kojih je dolazio vlastitim osjetilima ili pak iz iskustva posredovana osjetilima drugih. Na toj osnovnoj razini jd’ je nosio temeljno značenje: opaziti, primijetiti, osjetiti, iskusiti (Post 8,11; 9,24; Jr 38,24; 50,24; Ez 25,14; Hoš 7,9). Pritom se predmet, na koji se odnosilo čovjekovo opažanje, trebao doista i nalaziti u dosegu čovjekovih osjetila opažanja.

Drugo važno značenje usko je povezano s uporabom ovoga glagola (jd’) za označavanje, istraživanje, ispitivanje i provjeravanje onoga do čega se došlo neposrednim zapažanjem te za spoznaju do koje se došlo razmišljanjem o svemu tomu. Na toj razini jd’ proširuje značenje dodatnim značenjskim odrednicama, pa on na toj značenjskoj razini znači spoznati, shvatiti, razumjeti, uvidjeti (usp. Post 42,33; Su 18,14; Jr 2,3). Glagol nosi obilježja funkcije više čovjekove moći spoznaje.3 Treće značenje hebrejskoga glagola jd’ sadržava znanje nastalo iz opažanja, iskustva i spoznaje, to je znanje koje se može naučiti i dalje se posredovati drugima, pa na toj razini jd’ znači znati, poznavati (Post 4,9; 12,11). Biblijski glagol jd’ posjeduje i semantičku odrednicu moći razlikovanja »dobra i zla« i u moralnom smislu, donošenja konkretnih odluka utemeljenih na čovjekovoj slobodi, kao i izražavanja spolnoga iskustva muškarca i žene, te sveobuhvatne spoznaje koja se odnosi na ljudsku kulturnu djelatnost. Isto tako, glagol manje pokazuje semantičke nijanse i razlikovanja, a znatno više obuhvaća totalitet ljudske spoznaje. U području spoznaje za biblijskoga čovjeka srce ima ulogu glavnoga spoznajnoga organa, i to u različitim funkcijama: produbljivanje vanjskih opažanja i donošenje odluka; srce čuva čovjekovu moć sjećanja, ali isto tako u srcu se nalazi i središte čovjekovih odnosa pa zato srce može biti izvor zla i dobra.4

2 U hebrejskom jeziku susrećemo glagol u sljedećim konjugacijama: qalu, nifalu, hifilu, hofalu i hitpaelu, i to u različitim značenjima. Tu treba pridodati i izvedenice od ovoga glagola jd’.

3 Usp. W. SCHOTTROFF, »‫ ידע‬jd’ erkennen«, u: THAT I, 686–687.

4 Usp. G. J. BOTTERWECK, »‫ ידע‬jāda’«, u: ThWAT III, 492–493. Usp. Ivan ŠPORČIĆ, Pravednik živi od svoje vjere. Rasprava o semantičkom polju vjere u Starom zavjetu, 58.

309

S obzirom na stjecanje određenih spoznaja, biblijski ih čovjek ne prima pasivno nego ih mora tražiti (Jr 5,1) ili mukotrpno tragati za njima (Prop 7,25), odnosno tražiti ih dok ih konačno ne nađe (Job 23,10). Na taj način spoznaja u starozavjetnoj biblijskoj predaji dobiva obilježje proizvoda sustavnoga istraživanja i traganja (Ps 139,1), propitivanja (Jr 6,27), osobnoga truda (Prop 8,17), pokušaja i na kraju odmjerenih prosudbi. Imajući pred sobom upravo te razloge G. J. Botterweck u vezi s ovim glagolom zaključuje: »Svi ti dokazi pokazuju da jd’ nosi mnoštvo implikacija koje se ne mogu utemeljiti niti na senzitivnom a niti na noetičkom području.«5 Osim svega dosada iznesenoga, jd’ ima i praktično, emocionalno i voljno značenje: upoznavanje, poznanstvo, sudjelovanje ili čak određenu skrb za nešto ili za nekoga. (Jr 8,7). U tom semantičkom polju glagol znači i upoznavanje i ljubav u uzajamnim seksualnim odnosima muža i žene (Post 4,1; 1 Sam 1,19), ili žene i muža (Post 19,8; Su 11,39). Čini se najvjerojatnijim da je jd’ služio za to da iskaže kako se u seksualnom sjedinjavanju događalo dublje »upoznavanje« dviju osoba koje su ulazile u odnos ljubavi i međusobne odanosti. Neka druga mišljenja koja se pojavljuju u vezi s ovim značenjem ne čine se tako relevantnim.6 Ne bi se nipošto smjelo – a osobito s našega gledišta – zanemariti važna činjenica da ovaj glagol u osnovnoj, ali još više i u svojim izvedenim konjugacijama, ima i duboko teološko značenje, koje se nalazi katkad na razini metafore, a katkad i na razini realnoga značenja. Time glagol jd’ dobiva puninu i nadiskustvenu vrijednost, što mu daje dodanu vrijednost jer se njime mogu izražavati i teološki sadržaji i odnosi prema Bogu.

2.

Teološko značenje glagola ‫( ידע‬jd’)

Već u predizraelskoj uporabi ovaj glagol jd’ koristio se također u religioznoj uporabi, prvenstveno za označavanje Božje brige za pojedine osobe. Ako je Bog znao za nekoga, to je uključivalo njegovu skrb za konkretnu osobu. U okviru takve teološke uporabe glagola valja ukazati na teoforična imena koja su upravo izražavala navedene tvrdnje u vezi sa značenjem ovoga glagola: (Eljada – Bog je spoznao; Jehojada – Gospodin je spoznao).

Usp. G. J. BOTTERWECK, »‫ ידע‬jāda’«, u: ThWAT III, 493.

Usp. Willy SCHOTTROFF, »‫ ידע‬jd’ erkennen«, u: THAT I, 691. Postoje mišljenja da se glagol udomaćio u tom semantičkom polju na temelju običaja da je muž prve bračne noći skidao pokrivač s glave svoje zaručnice i prvi je put gledao njezino lice. Drugi su pak dovodili značenje ovoga glagola u vezu s prvim seksualnim činom u prvoj bračnoj noći kad je muž »spoznavao« djevičanstvo svoje zaručnice. Ova mišljenja nemaju svoje dublje utemeljenje u biblijskim tekstovima.

5 6

310

Religiozna uporaba ovoga glagola prisutna je osobito u ostatcima religioznoga pjesništva (Ps 31,8s; 144,3). Sam se pak glagol naglašeno rabi za označivanje posebnoga odnosa između Gospodina i Izraela kojim se izražava intimno međusobno poznavanje i poseban međuodnos. U tim kontekstima glagol jd’ blizak je po svome značenju jednom drugom hebrejskom glagolu bhr – izabrati. Evo jednoga takvoga primjera: »Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah ‫( יָדַ עְ ִּתי‬jāda’tî) zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše« (Am 3,2).

Osim za označivanja međusobnih odnosa između Gospodina i naroda glagol se također može susresti i kod izražavanja Gospodinova osobnoga poznavanja pojedinih ljudi koje on jednostavno zove »po imenu« (jd’ bešēm), kao što su Abraham, Mojsije, David i Jeremija (Post18,19; Izl 33,12; Pnz 34,10; 2 Sam 7,20), pri čemu jd’ često dolazi uz glagol qdš – posvetiti (usp. Jr 1,5). Pri tome Bog te ljude poziva i izdvaja iz mnoštva i daje im posebno poslanje u određenom povijesnome trenutku.

U Aninu hvalospjevu 1 Sam 2,3 nalazi se teološki jezični izričaj: »Bog znanja« – ֙‫’( ֵ ֤אל ּדֵ עֹות‬ēl dē’ôt)7. »Ne govorite mnogo hvastavih riječi, neka ne izlazi drskost iz usta vaših, jer Jahve je sveznajući Bog, pravo on prosuđuje djela.« Povezivanjem spoznaje s drugim glagolima u istome semantičkom polju, kao što su prosuđivati djela i ispitivati, pridodaje se glagolu jd’ i značajno praktično značenje, a sve se to veže uz Gospodina koji dublje spoznaje, bolje vidi i temeljitije prosuđuje.

S druge strane, brojni tekstovi ističu da Bog poznaje srce čovjeka i sve njegove tajne: »Zar Bog toga ne bi saznao? Tâ on poznaje tajne srdaca!« (Ps 44,22). Tako Bogu nisu nepoznate ni čovjekove misli (Izr 24,12), a ni čovjekovi grijesi (Izl 32,22), ni najdublja područja čovjekova bića. S tim spoznajama pred očima molitelj psalma moli Gospodina: »Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!« (Ps 139,23–24). U svemu tomu značajno je da starozavjetni čovjek u Božjem znanju, sudu ili prosudbi pronalazi svekoliko Božje djelovanje: »Jahve, spomeni me se i pohodi me i kazni progonitelje moje. Ne daj da propadnem zbog sporosti srdžbe tvoje! Spomeni se da tebe radi podnosim sramotu« (Jr 15,15). Božja spoznaja znači ujedno i praktičnu zaštitu za čovjeka.8 Hebrejska riječ ֙‫( ּדֵ עֹות‬dē’ôt) predstavlja množinu imenice ženskoga roda ‫( ּדֵ ָעה‬dē’āh) što znači spoznaja. Množina vezana uz pojam Boga može se označiti ili kao plural intensitatis (Bog sveznajući), ili pak kao čista množina: Bog spoznaja ili pak znanje o Bogu.

8 Aktualni hrvatski prijevod Biblije u navedenom retku u kojem je dva puta uporabljen ovaj glagol jd’ jednom ga uopće ne prevodi, a drugi put ga prevodi sa spomeni se. Očito je da su bilo prevoditelji bilo književnici, koji su jezično dotjerivali tekst, imali 7

311

Teološko značenje ovoga glagola ogleda se i u činjenici što Bog stavlja i čovjeka pojedinca i narod na kušnju kako bi uvidio voli li narod Gospodina.

Tako u Pnz 13, 4 – a to je tipična tema deuteronomijsko­‑deuteronomističke predaje – stoji: »Nemoj slušati riječi toga proroka ni sne toga sanjača: tâ to vas iskušava Jahve, Bog vaš; hoće da dozna ljubite li zbilja Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom.« Biblijski tekstovi pokazuju da Bog može staviti narod na kušnju, ali isto tako i da narod može staviti Boga na kušnju.

Međusobni odnos upravo je određen međusobnim poznavanjem u kojemu opet glagol jd’ igra značajnu ulogu.

U izvedenim konjugacijama9 jd’ dobiva osobito važnu ulogu u objavi Boga. Tako nifal ima značenje: dati se spoznati ili objaviti se, a hifilna konjugacija specificira značenje kauzativa: učiniti da netko nešto spozna ili zna ili pak otkriti, objaviti. Takva objava Boga veže se kako uz područje kulta tako i uz područje povijesti u kojemu se Bog pokazuje kao onaj koji sudi i spašava: »Jahve se iskaza (nôda’ od jd’)10 i sud održa; grešnik se spleo u djela svoja« (Ps 9,17). Božje objavljivanje često je prikazano i u antropomorfnom ruhu: »Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti k’o mlada trava.

Očitovat će (jd’) se ruka Jahvina na njegovim slugama i gnjev nad neprijateljima njegovim« (Iz 66,14).

U području u kojem se Bog objavljuje važan je jezični izričaj jd’ kî ’anî Jhvh – »i znat ćete da sam ja Gospodin«. Tom jezičnom izričaju redovito prethodi opis ili izjava o Božjem djelovanju, pri čemu se traži od naroda i pojedinaca da ta djela spoznaju kao Božja djela, a samoga Boga kao onoga koji je sposoban i moćan učiniti takva djela. Naznačeni jezični izričaj osobito je čest kod proroka, a kod Ezekiela prožima cjelokupni tekst, čak 71 puta. Bog se objavljuje da bi ga ljudi spoznali: spoznavali njegovu volju, njegovo ime, njegove riječi i njegova djela kojima Bog pokazuje svoju moć i snagu (Ez 25,5; 26,6;29,6.9).

Dobar je primjer u Jr 16,21: »Učinit ću, evo, da osjete (môdî’ām, hif.), da ovaj put zaista oćute (’ôdî’am, hif.) moju ruku i snagu moju, i znat (jāde’û, qal) će da mi je ime Jahve.« U ovoj Jeremijinoj rečenici nailazi se čak tri puta na glagol jd’ koji prevoditelji različito prevode: osjetiti, oćutjeti, znati.

problema s ovim glagolom. Ipak, glagol jd’ ima u ovome tekstu važno teološko značenje: Bog bi trebao vidjeti čovjekovu nevolju i priteći mu u pomoć.

9 Hebrejski jezik ima osnovnu konjugaciju qal i izvedene konjugacije nifal, piel, pual, hifil, hofal, hitpael. Razlika nije samo gramatička nego i značenjska.

10 U hebrejskom je pojam nôda’ što zapravo predstavlja particip nifala od glagola jd’ u značenju objaviti se, otkriti se, pokazati se.

312

2.1.

Spoznaja Boga ili znanje o Bogu kao temelju životne vertikale

U uskoj vezi s glagolom jd’ je teološka sintagma spoznaja Boga ili znanje o Bogu: da’at ’elōhîm. U toj sintagmi nalazi se imenica da’at11, koja je izvedenica (inf. konstr. qala) od glagola jd’ – znati, spoznavati, a označava znanje ili spoznaju. Već struktura sintagme, u kojoj se nalazi imenica ’elōhîm – Bog, pokazuje da ona ima prvenstveno teološko značenje.

O tomu što bi značilo znanje o Bogu ili spoznaja Boga postoje različita mišljenja. Hoš 6,6 jasno stavlja pred oči svojim sunarodnjacima ove riječi: »Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga (da’at ’elōhîm), ne paljenice.« U navedenoj Hošeinoj tvrdnji ističe se da je nedostatak spoznaje Boga ili znanja o Bogu povezan s nesrećom i propasti kako u sadašnjosti tako i u budućnosti. Na istom tragu stoji i Izaijina tvrdnja o nedostatku spoznaje: »Stoga će u ropstvo narod moj odvesti, jer nema razumnosti (da’at), odličnici njegovi od gladi će umirati, puk njegov od žeđi će gorjeti.« (5,13).

Osobito je dojmljiva slika koju donosi Hoš 4,1–2, gdje se znanje o Bogu veže uz Dekalog: »Nema više vjernosti (’emet), nema ljubavi (hesed), nema znanja Božjega (da’at ’elōhîm) u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže.« Hošein tekst pokazuje da nepostojanje istine/vjernosti i ljubavi vodi pomanjkanju znanja o Bogu. Da’at ’elōhîm (znanje o Bogu) uključuje dakle u svoje šire semantičko polje sposobnost slušanja Božje riječi koja dolazi preko proroka, gledanje Božjih viđenja koje također posreduju proroci. Nedostatak duha spoznaje Boga i straha Božjega upućuje na to da čovjekovo srce nije otvoreno prema Božjoj objavi i Božjoj riječi kao istinskoj uputi za život. Inače dublji sadržaj ove sintagme odnosi se na unutarnje poznavanje Božjih odredaba koje su bile važne za konkretni put naroda i pojedinaca kroz život.

Jednako kao i u drugim religijama, tako su i u židovstvu svećenici bili najodgovorniji za to da narod spozna Gospodina i usvoji njegove odredbe i zakone. No u Hošeino vrijeme očito to nije bio slučaj, jer je – prema prorokovoj tvrdnji – »duh bluda« zarobio njihovo srce (4,9–11), pa nisu bili u stanju obavljati pravilno svoju ulogu u narodu. Umjesto da pokazuju narodu pravi put u život, oni se klanjaju drvetu govoreći mu »oče« i kamenu »majko«. U

Usp. H, J. STOEBE, »‫ חסד‬Güte«, u: THAT I, 600–621. Također: H. J. ZOBEL, »‫חסד‬ hesed«, u: ThWAT III, 48–71. Na hrvatskome je o tome pisao: A. REBIĆ, »Značenje hebrejskoga izraza HESED VE’EMETH u Starome zavjetu«, u: Interpres Verbi, Zbornik fra Ljudevita Rupčića, (Radoslav Dodig, ur.), Mostar, 1988., 113–122; A. REBIĆ, Središnje teme Staroga zavjeta, 168–174. Iz svega može se zaključiti da hesed uključuje također šire semantičko polje u kojemu su moguća različita značenja.

11

313

konačnici u eshatološkom vremenu prava će da’at ’elōhîm (spoznaja Boga) biti čisti Božji dar svim ljudima, tako da u novome savezu neće biti više potrebna bilo kakva poduka (Iz 11,9; 33,6; Jr 31,34) jer će u čovjekovo srce biti upisana Božja volja. U izričajni jezični sklop spoznaja Boga uključeno je sljedeće: slušanje Gospodinove riječi upućene preko proroka, gledanje njegovih viđenja, duh spoznaje i strah Božji.

S antropološkoga gledišta da’at ’elōhîm značio bi otvorenost čovjekova srca i uma Božjoj objavi i Božjoj volji. Primjerice, prorok Hošea (4,1) kroz svoju sintagmu znanje o Bogu podrazumijeva da narod, a ni pojedinci u njemu ne prepoznaju Božje djelovanje niti u stvorenju, niti u povijesti, a niti u Božjoj riječi. Oni ne znaju da istina i ljubav dolaze prvenstveno od Gospodina i da je potrebno na takva konkretna Božja djela pozitivno i konkretno odgovoriti. Ako pak postanu nesposobni za spoznaju da istina (’emet) i ljubav (hesed) dolaze od Boga kao konkretni darovi ljudima i zemlji, onda oni te vrijednosti vežu uz postvarene darove, koji bez povezanosti sa svojim darovateljem i stvoriteljem predstavljaju prave idole. Prema Hošei, bez ispravnoga znanja o Bogu narod je osuđen na lutanje svijetom idola i na činjenje neshvatljivih stvari tako što će se klanjati nečemu što je mnogo manje i nevrjednije od čovjeka.

Samo na tragu ovih tvrdnji moguće je razumjeti da Izrael traži savjet od drveta govoreći da mu je ono otac, a kamenu da ga je rodio: »Kao što se lupež zastidi kad ga uhvate, tako će se zastidjeti sinovi – dom Izraelov, oni, kraljevi, knezovi, svećenici i proroci njihovi koji govore drvetu: ’Ti si otac moj!’, a kamenu: ’Ti si me rodio!’ jer mi leđa okreću, a ne lice, ali u nevolji svojoj zapomažu: ’Ustani, spasi nas!’« (Jr 2,26–27). Na taj je način nestala i vrijednost izraelskoga naroda budući da je svedena na razinu ispod vrijednosti drveta i kamena, što zvuči apsurdno i posve nerazumno.

Nedostatak istinskih vrijednosti koje čine temelj života dovodi do prijestupa prema bližnjemu, a provođenje agresivnoga života prema drugome ne može ostati bez posljedica i na vlastiti život, čak i na okoliš u kojemu čovjek živi. Na tom tragu H. W. Wolff12 dobro zamjećuje da u najavljenom sudu u proročkoj poruci vezanoj uz nedostatak životnih vrijednosti ne istupa Božje ja nego neke vrste red koji povezuje ponovno sve konce života i stavlja ga ponovno pred Boga. I priroda i povijest i čovjek pojedinac i narodi trebaju se držati tog reda koji je u biti Božji red i koji štiti čovjeka i daje mu mogućnost istinskoga ostvarenja na zemlji.

12

314

Usp. H. W. WOLFF, Hosea, Dodekapropheton I, Neukirchen­‑Vluyn, 1976., 86.

2.2.

Spoznavanje dobra i zla ili čuvanje životne vertikale

U biblijskim tekstovima nalazi se već dobro poznata sintagma o spoznaji i razlikovanju dobra i zla što djeci nedostaje, ali odrasli ih mogu steći kroz sposobnosti za njihovu spoznaju. U tom smislu redovito se spominje tekst 1 Kr 3,9 u kojemu kralj Salomon moli za mudro i razborito srce kako bi mogao vladati kraljevstvom: »Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!«.

U tom kontekstu govora o spoznaji dobra i zla ne može se zaobići zacijelo ni tekst Post 2,9.17 u kojem se govori o »drvetu spoznaje dobra i zla« (’ēs hadda’at tôb vārā’) koje predstavlja vertikalu u samome vrtu, odnosno vertikalu u čovjekovu životu. Gramatički, riječ je o konstruktnom stanju u kojem je infinitiv konstruktni od glagola (jd’) – spoznavati, vezan uz dva objekta: »dobro« i »zlo«. J. A. Soggin upozorava da bi bilo posve krivo tražiti značenje biti drveta dobra i zla u moralnim, pedagoškim ili seksualnim pojašnjenjima, iako od svakoga od njih ima ponešto u toj sintagmi. Po njegovu mišljenju naglasak treba staviti upravo na glagol jd’ – spoznati, znati koji bi u ovome kontekstu značio imati vlast, posjedovati, raspolagati nečim. »Merizam, koji tvori objekt, izražava ono što je sadržano između dviju krajnosti, ovdje dakle ’sve’, tj. što se nalazi između dobra i zla.«13 Ipak, upozorava J. A. Soggin, glagol jd’ mogao bi imati također neke veze i s postojećim mišljenjem u kanaanskom okruženju u kojem je zmija mogla osposobiti čovjeka da bi u seksualnom kultu čovjek, makar i ograničeno, mogao prodrijeti u božansko. Ako bi to bilo tako, onda bi takvo ponašanje doista značilo smrt za onoga koji je vjerovao u Izraelova Boga. »Drvo spoznaje dobra i zla« predstavlja u svakom pogledu ishodište čovjekove slobode. Od samoga početka čovjek je u potpunosti slobodno biće koje može vlastitom odlukom i htijenjem prijeći postavljene mu granice.

Cijeli izričaj ima i svoju funkciju u odnosu na samoga čovjeka, jer ovdje nije posrijedi spoznaja dobra i zla po sebi. S pravom upozorava C. Westermann da se spoznaja ne odnosi na čovjeka pojedinca jer pojam (’ādām) ne označuje pojedinca nego kolektiv, čovječanstvo. Prema tomu, ovdje je riječ – prema mišljenju navedenoga autora – o spoznaji onoga što je štetno, a što korisno za zajednicu i za zajednički život.14

Usp. J. A. SOGGIN, »‫’ ֵעץ‬ēs Baum«, u: THAT II, 359.

Usp. C. WESTERMANN, Genesis Kapitel 1–11, (BK I/1), Neukirchen­‑Vluyn, 3 1983., 329.

13 14

315

Inače ovaj jezični sklop ima važno značenje u izvještaju Post 2–3, jer ga se susreće na svim značajnijim mjestima u tom tekstu: 2,9: 2,17; 3,5; 3,22.

Sva se navedena mjesta slažu u jednome da jedenje plodova s drveta u vrtu proizvodi spoznaju dobra i zla te da ne znači ni u kojem slučaju jednakost s Bogom nego način postojanja koji se ostvaruje spoznajom dobra i zla.15 Već je rečeno da poznati komentator Knjige Postanka C. Westermann s drugim biblijskim stručnjacima, upozorava da je, tumačeći ovaj jezični sklop, potrebno uvažiti dvije važne činjenice koje će usmjeriti istraživanje u pravome smjeru i omogućiti dublju spoznaju sintagme »spoznaja dobra i zla«.16 Prvo, izričaj »spoznati dobro i zlo« trebalo bi prema C. Westermannu shvaćati kao zasebnu jezičnu i sadržajnu cjelinu i ne izdvajati pojedine dijelove iz te cjeline. Ovaj jezični sklop bilo bi nužno razumijevati i interpretirati u njegovu funkcionalnom značenju. Naime, pod izrazom »dobro i zlo« ne misli se ni u kojem smislu na dobro i zlo po sebi – to je za ono vrijeme i onoga čovjeka bilo doista nedokučivo – nego na ono što je za čovjeka dobro i zlo, zapravo što je za čovjeka korisno a što štetno. Ako bi se doista tako shvaćao ovaj jezični sklop, onda bi on mogao poslužiti za ovladavanje egzistencijom koja je u svakodnevnom životu nametala brojna pitanja i tražila neizostavne odgovore. Takva vrsta spoznaje omogućavala je tijekom povijesti čovjeku obavljanje svakodnevnih zadaća i dužnosti. Iz te perspektive treba onda razumjeti i glagol (skl, hif.) koji se rabi u tekstu, a znači također »imati uspjeha, uspjeti« (3,6).

15 Postojala su različita tumačenja bibličara o spoznaji dobra i zla u ovome ulomku.

Evo najvažnijih: 1. Kršćansko tumačenje, pri čemu se veći naglasak stavlja na glagol spoznati nego na objekte. Dobro znači poslušnost, a zlo neposlušnost. 2. Spoznaja dobra i zla odnosi se na moralno područje. 3. Ne radi se o suprotnim radnjama nego o stvarima u njihovoj bipolarnosti. 4. Spoznaja bi se odnosila na razliku spolova ili osposobljenosti za plodnost i rađanje. 5. Ovo mišljenje stavlja naglasak na tvrdnju da će ljudi biti kao bogovi pa se iz toga zaključuje da je posrijedi znanje o dobru i zlu koje pripada samo Bogu. 6. U magiji se često traži božansko znanje i moć pa bi obećanje zmije nosilo magijsko znanje i magijske sposobnosti. 7. Oni koji u zmiji vide kanaanski kult plodnosti, gledaju spoznaju dobra i zla u tome okviru. Zmija bi predstavljala mitsku životinju koja bi značila život i smrt. 8. Svako od dosadašnjih tumačenja temelji se na nekom dijelu teksta Post 2–3. Bilo bi potrebno izričaj tumačiti iz cjeline teksta, a ne iz pojedinih dijelova. Čovjek je stvoren da bude usmjeren prema životu, ali i prema povećanju svoje spoznaje. Takvo nastojanje vodi do konflikta s Bogom. Težnja prema životu nailazi na apsolutnu granicu smrti, a težnja za spoznajom ne poznaje tu apsolutnu granicu – i na tom području postoji mogućnost da se postane kao Bog. Iz ove perspektive moglo bi se potražiti slične motive u predizraelskoj povijesti i u tom okviru tražiti posebnosti u našem tekstu. Usp. sažetak ovih mišljenja kod C. WESTERMANN, Genesis, Kapitel 1–11, 330–333.

16 Usp. C. WESTERMANN, Genesis, Kapitel 1–11, 328–329.

316

Drugo, jezični sklop »spoznati dobro i zlo« redovito se shvaćao iz mentalnog sklopa zapadnoga čovjeka u kojemu je subjekt glagola spoznati bio čovjek pojedinac. Takvo polazište u shvaćanju ovoga jezičnog sklopa ne bi odgovaralo tekstu, a niti pojmu ’ādām koji je zapravo kolektivno ime jer je u njega uvrštena i žena, a i jedno i drugo u prapočetku predstavljaju čovječanstvo.

Stoga u tekstu nije riječ o nekoj apstraktnoj spoznaji, a niti o materijalnoj ili pak moralnoj, nego o spoznaji koja se odnosi na život u zajednici. Takvo uporište interpretacije nije sadržano samo u pojmu ’ādām nego i u samoj nakani što je Bog namjeravao učiniti s čovječanstvom.

Možda bi na ovome mjestu bilo svrsishodno navesti i zanimljivo mišljenje P. Kisslinga koji komentira činjenicu da su ljudi postali goli nakon što su jeli s drveta spoznaje dobra i zla. Ovaj autor ukazuje da je prvi rezultat jedenja sa zabranjenoga drveta rušenje načina gledanja prvih ljudi na same sebe, ali i na druge. Otkrivanje srama – prema mišljenju Kisslinga – upućuje na to da su sada ljudi – muž i žena – pozornost svratili na sebe umjesto na zadaću da čuvaju i obrađuju vrt.17 Ljudi su – zaključuje Kissling – u izvjesnom smislu postali egocentrični.

Znanje shvaćeno neovisno i odvojeno od čovjeka i njegova života, koji očito ima svoju vertikalu, čini ljudsko biće sebičnim, usmjerenim na vlastiti probitak, a zanemaruje njegovu komunitarnu dimenziju. Međutim, čovjek je stvoren kao biće zajednice pa bi sve njegove sposobnosti – a tako i moć znanja – trebale poslužiti da se uspješno integrira u zajednicu obitelji, naroda ili neku vjersku zajednicu. Ako znanje služi za očuvanje vertikale života i ako je ne razara, ono može biti itekako korisno za čovjeka. Ako pak služi kao neovisna veličina kojom se pokazuje čovjekovu nadmoć nad drugima, nad prirodom ili pak nad samom vertikalom života, znanje postaje opasno i po čovjeka i po sam život.

3.

Znanje i mudrost

Među starozavjetne knjige spadaju i one koje se prvenstveno zanimaju mudrošću koja je s jedne strane objava Božjega odnosa prema čovjeku i stvarnosti, a s druge proizvod ljudskoga napora. Mudrost nije proizvod samo jednoga naroda i nije vezana samo uz biblijske tekstove, a ni uz izraelski narod nego je općeljudska pojava, stečevina čovječanstva, prisutna i u Mezopotamiji, i u Egiptu, i u Africi i drugdje u svijetu. Naravno da biblijska mudrost ima svoju posebnost koju s dužnim poštovanjem treba uvažavati naglašavajući njezina 17

Usp. P. KISSLING, Genesis, Joplin, 2004., 122–123.

317

obilježja. Mudrost općenito pokazuje u konkretnim životnim okolnostima kako treba živjeti i kako treba djelovati, pa u tom pogledu mudrost znači prvenstveno dublje sagledavanje stvorene zbilje i proučavanje njezinih zakona.

Budući da se odnosi na život u svoj njegovoj širini, mudrost nosi općenito uvijek profana obilježja, iako se hebrejska mudrost teško može podijeliti na dva odvojena područja: svetoga i profanoga, jer su u to doba ta područja bila međusobno povezana.18 Starozavjetna mudrost označava se glagolom hkm i imenicom hokmāh.19 Tablica ovih pojmova ukazuje na to da se oni najčešće susreću, kao što je i očekivano, u mudrosnoj književnosti, prije svega u Knjizi Mudrosti, Izrekama, Propovjedniku, Psalmima. Korijen ovoga glagola hkm s izvedenicama se u SZ rabi 318 puta. U starijoj mudrosnoj književnosti pojmovi se paraleliziraju s drugim sličnim značenjskim pojmovima kojima se također izriče jedan vid mudrosti. Tako se u Knjizi Izreka pored pojma hokmāh – mudrost (39 puta) rabi i imenica da’at – spoznaja, znanje (40 puta) koji se gotovo izmjenice u tim tekstovima rabe. Paralelno s hokmāh (Izr 1,7; 2,6.10; 8,12; 9,10; 14,6; 4,3) također se rabe i drugi slični pojmovi kao: promišljenost, razboritost (mezimmāh) (Izr 1, 4; 2,19), uvid, razumijevanje (tebûnāh) (Izr 2,6), pamet (’ormāh) (Izr 1,4), razumijevanje (bînāh) (Izr 9,10).20 Redovito se ukazuje na dva različita shvaćanja imenice da’at (znanje, spoznaja) u starijoj (Izr 10–29) i mlađoj (Izr 1–9) biblijskoj predaji. U starijoj predaji pojam da’at odnosio bi se ponajviše na svjetovne stvari, osobito u međuljudskim odnosima, gdje su se ljudi dijelili na mudre i lude. Da’at se tu rabi za obilježja mudrih, pravednih, razboritih i razumnih. Pri tome se ne ulazi u dublja promišljanja o podrijetlu takve spoznaje.21 Tako se u Izr 10,14 kaže: »Mudri (hakāmîm) kriju znanje (da’at), a luđakova su usta blizu propasti.« Sličan izričaj postoji i u Izr 12,23: »Promišljen čovjek prikriva svoje znanje (da’at), a srce bezumničko razglašuje svoju ludost.« Na drugome pak mjestu nalazi se tvrdnja (Izr 14,6) kako oni koji se izruguju uzalud traže mudrost, a razuman čovjek s lakoćom dolazi do znanja. »Podsmjevač traži mudrost (hokmāh) i ne nalazi je, a razumni lako dolazi do znanja (da’at).« Iz navedenih primjera posve je razvidno kako se zapravo znanje i mudrost uzimaju u istom kontekstu s istim značenjem i kako se znanje veže uz ljude koji promiču mudrost.

18 Usp. M. GILBERT, »Sapienza«, u: Nuovo Dizionario di Teologia Biblica, Pietro Rossano/Gianfranco Ravasi, Antonio Girlanda (ur.), Milano, 1991., 1427–1442.

19 Usp. M. SÆBØ, »‫ חכם‬hkm weise sein«, u: THAT I, 557–567.

20 Usp. G. J. BOTTERWECK, »‫ ידע‬jāda’«, u: ThWAT III, 496.

21 Usp. G. J. BOTTERWECK, »‫ ידע‬jāda’«, u: ThWAT III, 496–497.

318

U kasnijoj ili mlađoj predaji dolazi do povećanoga teologiziranja pojmova i mudrosti (hokmāh), znanja (da’at) i razumijevanja (tebûnāh). U tom dijelu ova se obilježja vežu uz Gospodina koji daje da iz njegovih usta dolazi i mudrost i znanje i razumijevanje: »Jer Jahve daje mudrost (hokmāh), iz njegovih usta dolazi znanje (da’at) i razboritost (tebûnāh)« (Izr 2,6).22 Znanje nije, dakle, dano čovjeku samo po naravi nego i Bog sudjeluje u davanju znanja i mudrosti. S tim u vezi u biblijskoj se predaji govori o »Božjem strahu« kao početku istinske spoznaje. Isto tako, u biblijskim se tekstovima naglašava da Bog ne daje samo mudrost i znanje čovjeku nego da je on jednako tako i njegova zaštita i pomoć.

Glagol jd’ vrlo se često, osobito u Sirahovoj knjizi, rabi s mudrošću koja ima profani sadržaj, bolje rečeno s mudrošću u raznim životnim kontekstima. Tu se mudrost odnosi na dobro odgojene ljude koji su uviđavni u ophođenju s drugim ljudima, koji se čuvaju ishitrenih poteza i brzopletih odluka, koji se savjetuju s onima koji obdržavaju Toru, koji su nepotkupljivi.

Nije beznačajno što Sirah često poseže za povijesti spasenja da bi prikazao Božju mudrost u pedagoškom vođenju povijesti.23 Treba zapravo načelno reći: »Za Siraha Bog posjeduje svu mudrost (Sir 1,1), njemu je poznata svaka spoznaja (Sir 42,18), Bog može učinkovito spoznati i tajne grijehe (Sir 16,17.21), njemu zapravo nije ništa skriveno (Sir 117,15–20), jer je cjelokupni red stvaranja njegovo djelo.«24 Na kraju treba reći da je u posve kasnoj predaji mudrost personificirana, a mudrosna književnost govori kako su Božjom mudrošću nebesa sazdana (Izr 8, 22–31): »Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda.

Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubina; kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji, bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u Zanimljivo je da se glagol jd’ nalazi u Knjizi Izreka 29 puta, a da’at devet puta, što je veoma značajan broj uporabe ovoga glagola i izvedenice iz njega. On se vrlo često susreće u kombinaciji s pojmovima mudrost i razumijevanje. Vidi: G. J, BOTTERWECK, »‫ידע‬ jāda’«, u: ThWAT III, 497.

23 Bog ozdravlja vodu u pustinji (Sir 38,5), otvrdnuo je srce faraonu (Sir 16,15), osposobio je Davida da smakne jačega i opasnijega Golijata (Sir 44,16). G. J. BOTTERWECK, »‫ ידע‬jāda’«, u: ThWAT III, 498.

24 G. J. BOTTERWECK, »‫ ידע‬jāda’«, u: ThWAT III, 498.

22

319

320