SADRŽAJ

Predgovor ..................................................................................... 7 Kritizersko-negativistički mentalitet ........................................... 13 Opredijeliti se i zauzeti vlastito stajalište? ..................................... 19 Svećenik – intelektualac i čovjek za drugoga ................................ 25 Svijet kocke i ovisnosti na kućnome pragu .................................... 31 Borba protiv korupcije i(li) politički obračuni? ............................... 37 Otvorimo prostor pozitivnome ...................................................... 43 Čvrste točke u vremenu kaosa ....................................................... 49 Tražiti mogućnosti nove suradnje .................................................. 55 Poniženje nije poniznost ............................................................... 60 Radničko pitanje u suvremenoj Hrvatskoj ..................................... 65 Uzdignute glave i ponosno ............................................................ 70 Raspolaganje materijalnim dobrima u Crkvi ................................. 75 Peti hrvatski socijalni tjedan ......................................................... 81 Kako i koga birati? ......................................................................... 87 Budućnost kao zadatak ................................................................. 93 Hrvatska treba graditelje, a ne rušitelje......................................... 99 Hrvati – Naši – Građani ................................................................ 105 »Gospodari novca« i ideologija profita .......................................... 111 Socijalno tržišno gospodarstvo...................................................... 117 Zakon razdora i vježbanje moći ..................................................... 123 Zakonomanija ............................................................................... 129 5

Umor i osvježenje .......................................................................... 135 Stranačko kadroviranje.................................................................. 140 Čovjek pojedinac i Koncil ............................................................... 145 Jesmo li se ‘ulijenili u vjeri!’............................................................ 150 Zašto se ignorira molitva? ............................................................. 155 »Šutljiva« većina se budi! .............................................................. 161 Crkveni i političko-ideološki govor ................................................ 166 Papa Ratzinger – sloboda i vjernost .............................................. 172 Papa Franjo: Jednostavnost, dobrota, nova nada .......................... 178 Promjene u Crkvi? ......................................................................... 184 Inicijative koje bude nadu ............................................................. 190 Zašto ga ljudi vole?........................................................................ 195 Korupcija političkoga života .......................................................... 201 Je li moguć dijalog?....................................................................... 206 Caritas Zagrebačke nadbiskupije u zgodno i nezgodno vrijeme....... 212 Tko unosi podjele u hrvatsko društvo?........................................... 218 Smjernice za preobrazbu Crkve ..................................................... 224 Crkva i siromašni ........................................................................... 230 Pontifikat iznenađenja .................................................................. 236 Susret s novim, a tako starim ........................................................ 242 Ivan XXIII. i Ivan Pavao II.: sveci i proroci......................................... 248 Smijemo li ostati po strani! ........................................................... 254 Ima li dijalog alternativu? ............................................................. 260 Pogovor ........................................................................................ 267 Podaci o tekstovima objavljenima u knjizi ...................................... 279 6

Kritizersko-negativistički mentalitet

K

ršćani su se od početka kršćanstva po svojem načinu života razlikovali od drugih ljudi. Taj i takav ‘specifični način života’ kod njihovih je suvremenika nailazio bilo na odobravanje i želju za nasljedovanjem bilo na protivljenje. Činjenica jest da su kršćani oduvijek imali ‘protivnike’ koji im nisu davali mira: prozivali su ih, optuživali ih, propisivali im ono što bi oni trebali raditi, a određivali ono čime se ne bi smjeli baviti.

Suočiti se s ostacima bivšega komunističkog mentaliteta

Hrvatska i hrvatsko društvo specifični su po tome jer se teško oslobađaju od ‘utega prošlosti’, posebno ostataka komunističkog mentaliteta koji je ostavio opterećujuće i negativne tragove u životima svih hrvatskih 13

građana bez obzira na to jesu li oni bili članovi tadašnje Komunističke partije ili nisu. Ti negativni utezi prošlosti, nažalost, ‘preživljavaju’ i u načinu života djece i mladih jer su ih oni baštinili od svojih roditelja i starijih. Nije trebalo živjeti u komunizmu i biti član Komunističke partije da bi se netko danas ponašao u javnom životu prema tom mentalitetu. Cijeli je problem u činjenici da do danas u hrvatskom javnom životu, čak ni među intelektualcima, nije temeljito, objektivno, iskreno i bez ograda raspravljano o negativnim posljedicama bivšega komunističkog sustava. Dok se to ne dogodi ‘rak-rana hrvatskoga društva’ širit će se, a mediji i javnost će se baviti, često i ‘zabavljati’ upravo negativnim posljedicama toga mentaliteta. Klizimo li prema ‘zabrinjavajuće negativnom’!

Imaju li hrvatski intelektualci, bez obzira na uvjerenje i ‘simpatiju’, odnosno ‘nostalgiju’ prema bivšem, komunističkom sustavu, hrabrosti pozabaviti se tim ‘vrućim krumpirom’ kako bi budući naraštaji mogli mirno i bez opterećenja prošlosti graditi hrvatsku budućnost u zajednici europskih naroda? Sma14

tram da je najveća odgovornost upravo na hrvatskim intelektualcima, barem onima koji su svjesni da na temelju svojega znanja i intelektualnog poštenja imaju obvezu ‘založiti se’ za opće dobro hrvatskoga naroda i društva. Hrvatsko društvo, nažalost, puno je trulih kompromisa u politici i gospodarstvu, dijelom u znanosti i obrazovanju, a onda i u međuljudskim komunikacijama i ophođenjima. Umjesto da se, nakon demokratskih promjena 1990. godine, od vrtića preko osnovnih škola do fakulteta stvara okruženje i uvjeti da je moguće i da se isplati učiti, raditi i u sebi razvijati pozitivne i kreativne snage za uspjeh u budućnosti, u Hrvatskoj je stvoreno javno mnijenje da se u negativnoj hrvatskoj stvarnosti praktično ne može uspjeti. Smije li se hrvatski intelektualac, koji to stvarno i jest, pomiriti s trenutačnim stanjem hrvatskoga društva u kojemu prevladava ‘površnost’, ‘samodopadnost’ male skupine javnih djelatnika koji su u medijima i analitičari i tužitelji i suci, te s općim stanjem duha Hrvata u kojem prevladavaju pasivnost i svojevrsna nemoć, a sve više se oblikuje kritizersko-negativistički mentalitet! Intelektualci, neovisno o svom svjetonazorskom pogledu, prvi su koji se ne smiju (po)miriti s trenutačnim stanjem u hrvatskome društvu. 15

Tko tumači hrvatsku crkvenu stvarnost?

Treba ponavljati da se nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj upravo od kršćana i Crkve očekivala velika pomoć u oblikovanju novoga i boljega društva. Opravdano je kritički postaviti pitanje: Jesu li kršćani, a prije svega hrvatska Crkva zakazali u svojem doprinosu! Drugo važno pitanje glasi: Koliko im je to bilo omogućeno u hrvatskom društvu? Potrebno je naglasiti da se upravo u odnosu prema Crkvi i uopće vjerskim zajednicama u Hrvatskoj nije gotovo ništa promijenilo u usporedbi s komunističkim vremenom. Ne događa li se nova vrsta getoizacije Crkve i religioznoga, dok cvate pseudoreligioznost, umjesto da se ostvaruje prevladavanje višedesetljetne nametnute getoizacije. Kako u ‘ona vremena’ tako i danas u hrvatskomu društvu postoje ‘stručnjaci za kršćanstvo i crkveno ponašanje’. U nekim slučajevima to su čak i isti ljudi koji su tu funkciju obnašali u komunizmu. Oni su, osobito u medijima, uspjeli oblikovati ‘svoje vjerne sljedbenike’, koji se ne razlikuju mnogo od njih. Ti ‘stručnjaci’ za vjerska pitanja imaju recepte kako bi se trebali u javnom životu ponašati biskupi, svećenici, teolozi, pa i vjernici laici. Glavna pretpostavka bez koje oni jednostavno 16

ne bi mogli funkcionirati jest teza da je vjera privatna stvar, a kršćani i osobito predstavnici Crkve ‘nemaju što tražiti u javnome životu’. Oni se proglašuju kompetentnima i za unutarcrkvena pitanja. Hrvatski teolozi, bilo svećenici bilo vjernici laici, koji se stvarno bave odnosima Crkve i društva te kršćana u javnom životu i o tome javno raspravljaju i pišu, u takvoj konstelaciji snaga u hrvatskim medijima i javnom životu nemaju gotovo nikakvu šansu da ih se čuje i da ponude svoju viziju crkvene stvarnosti. Zašto? Zbog toga što se ne odazivlju na pozive novinara? Dijelom i zbog toga. No glavni razlog zapostavljenosti teološki obrazovanih crkvenih stručnjaka jest u tome što im se u javnome prostoru ne omogućuje jednaka pozicija kao i onima drugima, onima koji zbog nekih drugih razloga i motiva gledaju negativno na aktivnu prisutnost kršćana u javnom životu. Quid faciendum – Što učiniti?

U takvoj situaciji, u kojoj u Hrvatskoj prevladavaju kritizersko-negativistički mentalitet i ponovna getoizacija crkvenog i religioznog, potrebno je ponuditi alternativu u kojoj će se nuditi pozitivno, kojega, sasvim sigurno, 17

u hrvatskome društvu ima. Isto tako je važno otvoriti oči i uši za pozitivne primjere, uspješne pojedince i ustanove koji se odlikuju odgovornošću i etičkim pristupom. U hrvatskoj Crkvi postoje brojni obrazovani teolozi, vjernici laici, s velikim i nedovoljno iskorištenim potencijalima ni u Crkvi ni u društvu. U hrvatskome društvu postoje brojni vrijedni, kompetentni, etični i nadasve pošteni ljudi koji se mogu uključiti u obnovu hrvatskoga društva? Jesmo li spremni podržati ih i tako mlađim naraštajima osigurati bolju budućnost!

18

Opredijeliti se i zauzeti vlastito stajalište?

I

ma ljudi koji se najbolje snalaze u svojevrsnom neredu i kaosu. Riječ je o manjini koja je uvijek uz one koji su na vlasti ili posjeduju određenu moć u nekoj zajednici ili društvu. Njima uopće nije problem ‘promijeniti mišljenje ili određeno stajalište’ ako zbog toga na ovaj ili onaj način budu ‘profitirali’, neovisno o tome je li to katkad u koliziji s moralnim stajalištima. To su ljudi koji obično ‘nemaju svoje stajalište’ i ne ‘troše energiju’ za ovaj ili onaj životni izbor ili za ovu ili onu važnu odluku. Njihov život prolazi u ‘snalaženju’ i u određenoj podložnosti, jer nisu kadri opredijeliti se, zauzeti vlastito stajalište i riskirati zbog istine, pravednosti i promjene nabolje koja je na vidiku.

Zašto je to tako?

Velikoj većini drugih ljudi smeta nered i kaos, ali nisu kadri oduprijeti se, zauzeti staja19

lište, opredijeliti se i zajedno sa svojim istomišljenicima mijenjati situaciju nabolje. Vrijeme u kojem živimo pogoduje onima prvima, onima koji ‘se snalaze’. Zašto je to tako? Zašto je to tako posvuda u Hrvatskoj? Nažalost, i u crkvenim službama često bolje prolaze oni koji su ‘vjerniji slušatelji i izvršitelji’ nego istinski tražitelji i promicatelji općega dobra. Kao kršćani i vjernici pitamo se: Zašto mi kao vjernici nismo više prisutni u društvu i zašto snažnije ne utječemo na promjene nabolje u hrvatskom društvu? Zašto se i u Crkvi uglavnom ograničujemo na konstatacije i sliježemo ramenima govoreći ‘tu se uglavnom ne može ništa učiniti’. Primjerice, proteklih se godina značajno smanjio broj svećeničkih i redovničkih kandidata a da se o tom za budućnost hrvatske Crkve prevažnom pitanju javno gotovo ne raspravlja, uključivo i u protekloj Svećeničkoj godini (19. lipnja 2009. – 11. lipnja 2010.). Kao i u većini drugih stvari tako se i ovdje krivnja i odgovornost prebacuju na one druge, zaboravljajući pritom da svatko snosi svoj dio odgovornosti, a onda i krivnje. Bog je čovjeku darovao slobodu

Pri tome kao kršćani uglavnom ne uzimamo u obzir činjenicu da dragi Bog ima svoj plan sa 20

svakim čovjekom i da računa sa svakim čovjekom. Svatko može biti ponosan jer je u Božjem planu i dragi Bog s njim računa. Možda oni najbliži sa mnom ne računaju, možda su me već svi napustili ili su me se odrekli. Dragi Bog, sasvim sigurno, nije. Dobro je i potrebno toga se češće prisjetiti: dragi Bog uvijek računa na Tebe i mene, na Tvoju i moju obitelj. I onda kada mi se čini da su ‘sve lađe potonule’, i tada kada su možda svi ‘digli ruke od mene’. Češće nam u životu zapravo to nedostaje, to uvjerenje i podrška da možemo nešto učiniti, nešto promijeniti i pokrenuti nabolje. Ti, Božji planovi, s čovjekom i sa svijetom često se ne ostvaruju, i to zbog čovjeka i njegovih slabosti, zbog njegove zloće i grijeha. Često nam se čini da zlo pobjeđuje, da nasilnici i bahati bolje prolaze, a oni drugi – dobri, skromni i ponizni – ljudski gledano, prolaze lošije. U Božjem planu s čovjekom i čovječanstvom, sigurno, nije tako. Zbog čega Božji planovi nailaze kod ljudi na protivljenje i često se ne ostvaruju? Zbog toga što je Bog darovao čovjeku slobodu, i to takvu slobodu u kojoj čovjek može samome Bogu reći ‘ne’, udaljiti se od njega i činiti zlo. Bog nikoga ne prisiljava na dobro, on čovjeku pomaže i nudi mu uvijek novu šansu, ali mu ne oduzi21

ma slobodu ni tada kada čovjek čini zlo. Stoga čovjek, svaki čovjek uvijek posjeduje šansu mijenjati sebe i svijet oko sebe nabolje. Najgore što nam se može dogoditi jest ‘bespomoćno slijeganje ramenima’ i življenje prema onoj poznatoj ‘tu se ne može ništa učiniti’ i ‘ionako o nama drugi odlučuju’. U tom slučaju zaboravljamo da dragi Bog može računati na nas samo onda kada smo kadri odlučiti se, opredijeliti i donositi odluke. Veličina čovjeka je u tome da može izabrati i donijeti odluku

Ljudski život obiluje različitim izazovima, mogućnostima i šansama. I onda kada nam se čini da su sve lađe potonule, i onda kada smo upali u sivu svakidašnjicu u kojoj se trajno vrtimo, i onda kada smo doživjeli neku tragediju ili smo bili uzrokom nesreće za druge – svaki novi dan nosi sa sobom nove mogućnosti i šanse. Svakodnevno trebamo birati između ove ili one mogućnosti, donositi ovu ili onu odluku. To mogu biti važne, katkada i životne odluke. No, to su također i one svakodnevne odluke o kojima možda i ne razmišljamo. Upravo to je veličina čovjeka da može sam činiti izbor i donijeti ovu ili onu odluku. Bog nas 22

kao takve prihvaća, jer nam je baš on, kao naš stvoritelj, darovao slobodu na temelju koje činimo izbore. Bog ne može računati s nama ako mi nismo kadri odabrati, opredijeliti se, odlučiti … Čovjek bira različite stvari u životu: školu, zvanje, posao, zabavu, životnog partnera. Današnji čovjek, svjesno ili nesvjesno, bira način života i ophođenja s drugim ljudima. Današnji se čovjek nalazi pred brojnim izborima. Kako izabrati ono pravo i za njega, obitelj i narod korisno? Kako u vremenu – kada se sve čini jednako vrijednim i poželjnim – učiniti pravi izbor? Kako doći do potrebne odlučnosti da bih izabrao ono što smatram najboljim, ali nisam kadar to učiniti? Trajna povezanost s Bogom

Da bismo mogli činiti prave izbore i donositi dobre odluke u životu, za kršćane važna je trajna povezanost s Bogom. Kako biti danas povezan s Bogom? Ne čini li vam se da današnji čovjek sve manje računa na Boga po načinu života u obitelji, u braku, na poslu, u javnom životu … Pogledajte hrvatske medije i sami procijenite koliko u njima ima onoga pozitivnoga, lijepoga, onoga što daje nadu, a koliko ima negativnoga, lošega i onoga što ljudima oduzima 23

nadu i optimizam. Nažalost, u medijima prevladava baš to negativno i razarajuće. Ali, mediji su samo odraz društva i načina života. Povezanost s Bogom otvara nove mogućnosti i nudi nove perspektive u životu. Stoga je prevažno pitanje: Što konkretno činim da bih u svojem konkretnom životu bio istinski povezan s Bogom?

24