Obične stvari i slobodni Bog

S t j e p a n

K u š a r

O b i č n e s t va r i i s lo b o d n i Bo g

K r š ć a n sk a s a d a š n j os t

»Naći Boga u svim stvarima« jedna je od programatskih rečenica kršćanske duhovnosti. Neobična i zahtjevna pogotovo u naše vrijeme, kad se čovjek posvuda, pa čak i u prirodi, ponajčešće susreće sa svojim djelima (i nedjelima), tj. u konačnici sa samim sobom. Odatle onda i široka lepeza reakcija i stajališta: od ponesenosti i oduševljenosti samim sobom, pa sve do sumnje u samoga sebe i do razočaranosti sobom …

U toj bi napetosti pogled u obične stvari ljudskog života mogao otvoriti drukčiju perspektivu prema Bogu i prema čovjeku: prema Bogu koji nije ni koristan ni nuždan, nego slobodan, i prema čovjeku koji je pred Bogom slobodan. Odatle se otvaraju nove mogućnosti za čovječnost čovjeka …

Cijena 60 kn   

ISBN 978-953-11-0896-6

PREDGOVOR

Ovdje su sabrana (objavljena i neobjavljena) razmišljanja – po stilu neujednačena – koja s raznih strana pokušavaju upozoriti na važnost običnih stvari u ljudskom životu i na njihovu otvorenost onkraj granica naše pozemljarske egzistencije. Obične stvari ovdje se uzimaju ozbiljno, kao i sâm naš život koji je njima ispunjen. One imaju svoju malu ili veliku tajnu jer pokazuju preko sebe, onkraj sebe – prema slobodnom Bogu. Kroz njih se mogu otkriti neki obrisi kršćanskog čovjeka, obrisi koji nisu nužno konfesionalno ograničeni, nego su – nadam se – od općeljudskog interesa, makar im je polazište u kontekstu kršćanske egzistencije.

Nakana ovdje nije u dokazivanju, nego u pokazivanju. Provjera je pak u tome da se pokuša gledati i ići pokazanim stazama. Radi se samo o nekim mogućnostima koje su tomu otvorene; 7

ima ih bezbroj. Svaki čovjek otkriva nove, svoje mogućnosti, isprobava ih i može ih komunicirati drugima. Ni tu nema kraja…

Ovi bi pokušaji htjeli biti posvećeni uspomeni prof. dr. Vjekoslava Bajsića, čije smo se obljetnice smrti spomenuli prošle godine. Zato su na kraju dodana dva teksta koja podsjećaju na njega i na ono što je njemu bilo važno – na dijalog, ono zaboravljeno u našem oskudnom vremenu.

S. K.

8

I. PRAVA I KRIVA VJERA

Naše vrijeme i prostor obiluju ponudama spasa. Uz tradicionalnu kršćansku i pokopanu komunističku – koja pokušava slaviti svoje uskrsnuće – tu su našli plodno tlo i razni pokušaji nastali u novije vrijeme. Oni kombiniraju spoznaje iz psihologije i sociologije, prepariraju religijske tradicije Azije i ponešto iz kršćanske baštine – da sve izgleda »domaćije« i probavljivije. »Časno dobro« i »moralno dobro« pritom se guraju u drugi plan, a u prvom su »korisno dobro« te ponajčešće »bonum psychicum« ili duševno dobro kao dobro osjećanje i neka inducirana harmonija. Sve je dobro što tomu pridonosi. »Pietas« ili, tradicionalno, pobožnost – u što valja uključiti zdušno vršenje bogoštovlja i Bogu predan način postupanja – ne doima se kao neko spomena vrijedno dobro. To ostaje na razini dobrih običaja koje valja držati jer je to tu 9

i tamo lijepo te možda i iz nekih ne baš posve jasnih razloga i potrebno. No ne bi valjalo u tome pretjerivati…

Pojednostavljeno, sve se više odvaja jedno od drugoga bogoštovlje i ćudoređe. Što je taj jaz dublji, to je kršćanstvo manje učinkovito u oblikovanju čovjekove čovječnosti po mjeri evanđelja.

Unutarnja veza bogoljublja i čovjekoljublja sve je tanja – to se može zaključiti iz promatranja i socioreligijskih istraživanja. »Kršćanski Ciceron« Laktancije, koji je živio u doba cara Dioklecijana i nakon njega te bio obraćenik i obrazlagatelj kršćanstva, smatrao je da je upravo u intimnoj povezanosti »mudrosti« (koja upravlja unutrašnjim djelovanjem i vanjskim postupanjem) i »pobožnosti« kriterij prave vjere. Stare religije Rimskog Carstva nisu prave, pa ni ona carska službena, upravo zato što se izgubila veza jednog i drugog. Mudrost je bez bogoštovlja jer joj ono, svedeno na puki običaj te nerazumni ritual, ionako ne treba; bogoštovlje je bez mudrosti jer mu ona nije potrebna budući da se nadimlje boljim znanjem o božanskom biću negoli ga ima bogobojazan čovjek. Zbog te rastave kvari se jedno i drugo.

Nasuprot tomu, kršćanstvo je prava vjera, smatra Laktancije, jer posjeduje izvornu povezanost jednog i drugog. O tome svjedoče kult i 10

ponašanje kršćana. »Krist nije običaj« – Laktancije zna za tu Tertulijanovu razlikovnicu kršćanstva i poganstva. I znao je da su kršćani zbog toga išli i u smrt.

Mudrost je tu neka kroz znanje i iskustvo stečena čovjekova praktična sposobnost da u nepreglednosti životne zbilje ipak pogodi ono pravo, postupi dobro. To mu polazi za rukom također stoga jer bistro uviđa svoje granice kao i one drugih ljudi te one koje se protežu među stvarima, događajima i iskustvima. Zato vrijedi »sapientis est ordinare« – mudar čovjek unosi red u stvarnost jer poznaje njezine granice.

Može li sinteza mudrosti i pobožosti biti i danas nekim kriterijem razlikovanja na tržnici spasenjskih ponuda?

Izgledi nisu sjajni. I sami filozofi, kojima je ljubav prema mudrosti upisana u »krsni list«, ne pokazuju baš preveliku zauzetost za drugu polovicu svoga imena. Je li »sofia« još uopće neka filozofski vrijedna tema, osim možda ponešto u povijesti filozofije?

Kad pak teolozi o tome kušaju progovoriti, onda uglavnom ostaju na razini biblijskoga govora o mudrosti, o njezinim personifikacijama i metaforičkim značenjima, ali ni oni, čini se, ne umiju pravo reći što bi to danas bilo. Kako danas razumjeti što je to mudrost, i još k tome da 11

je Isus Krist Božja i naša mudrost, kako voli reći apostol Pavao?

Bogoštovlje pak, kako u svom bogoslužnom ili kultskom obliku tako i u obliku osobne pobožnosti, »prakticira se« doduše u nekoj mjeri, ali sve je manje onih koji umiju u tome naći izvor mudrosti za život i snagu za pravo postupanje, recimo za onakvo kakvo vide u Gospodinu Isusu i o čemu nam evanđelja tako živo i neposredno govore. Kojiput imam osjećaj kao da se mi kršćani branimo da nam evanđelje ne legne baš na golu kožu, a kamoli da nam uđe pod kožu i prožme dinamiku življenja, štoviše, da nam ono bude dinamikom življenja.

Kristova vatra ne grije na distanci; na distanci je ona oganj suda koji sažiže. Ona grije samo iz blizine i nutrine, osobne i zajedničarske.

A oni kojima sve to ionako baš puno ne znači, više su zauzeti time da kršćanima pokažu kako je manjkav njihov sklad između proklamiranog uvjerenja i življenog postupanja. To se pokazuje manje kao dobrodošla proročka kritika »izvana«, a više kao pritajeni ili otvoreni bijes na drznike koji se usuđuju biti drugačiji i vjerovati u Kristova Boga te kao želja da im se prekapanjem njihovih grijeha i slabosti zavežu usta pa se ne drznu više govoriti o nečemu što je navodno za sve važno i dobro, ali što oni sami, eto, tako jad12

no drže. Dovoljno, zar ne, kao hrana za već višestoljetni kršćanski kompleks manje vrijednosti usred moderniteta?

Rješenje se neće lako naći. No ono zasigurno neće biti u kompleksu veće vrijednosti koji progovara iz bojovnih fundamentalističkih i integrističkih stavova na koje ni kršćani nisu imuni.

Ono također nije u prokazivanju kulture smrti.

Je li to bît cijele jedne kulture naprosto? Onda u njoj nema ništa dobra. Ili je pak to jedna njezina tragična crta? Onda bi valjalo barem apostrofirati ono dobro koje se u njoj ipak krije.

Puno bi se dobilo kad bi se shvatilo kako su oba kompleksa više inducirana i nametnuta izvana, negoli što proizlaze iz stvarnog stanja iznutra. Dobro je znati što drugi o nama misle; još je bolje Kristovim očima otkrivati što on o nama misli. Koga je on oslobodio, taj nema potrebe za kompenzacijama. Pitanje je, dakako, gdje se stječe iskustvo te slobode.

Tu se otvara ne samo potreba nego se čuje i vapaj za takvim kršćanskim zajednicama u kojima će se to iskusiti. Mislim da su kršćani upravo oni ljudi koji to iskustvo jedni drugima posreduju i time ga društveno umnažaju – uza sve manjke. To im dakako nije dano upisom u Maticu krštenih, ali bi mogli iskusiti što je to kad bi se u svojem postupanju i držanju primar13

no identificirali s Ocem na nebu, a ne s »tlom, tijelom i krvlju«.

Ne bi li možda ponajprije ovdje trebalo tražiti izvorno mjesto za sintezu pravog bogoštovlja i tražene mudrosti? I neka se ne veli da sve to imamo već odavna zapisano. – Da, na papiru…

14

KAKO TKO NE VJERUJE

Možda je obična stvar za vjernika – trebala bi biti – da povremeno uzme u ruke Novi zavjet, posebno evanđelja, pa ga prelistava zadržavajući se na nekim rečenicama koje ga »bocnu« ili ga već dulje »bodu u oči«. Ima takvih rečenica…, najbolje je da ih svaki sâm, za sebe, pronađe i malo se na njima zaustavi.

U tom običnom bavljenju jedno će svakako prije ili kasnije upasti u oči: s obzirom na Isusa razilaze se ljudi i njihove prosudbe, njihovi stavovi i ponašanje. Ne može se ostati indiferentan prema njemu. On izaziva samom svojom prisutnošću, a pogotovo riječima i postupcima. »Znak osporavan, da se razotkriju namisli mnogih srdaca«, zapisao je evanđelist Luka riječi starca Šimuna u Hramu.

Uputno je stoga prošetati se galerijom likova i pogledati kako ljudi reagiraju kad je on posrijedi, pobliže: kako se u njih uobličuje vjera 15

u njega, i već ranije u Boga kojeg će on nazvati neobično prisnim nazivom »Abba«, »Tata«.

Isus se još nije ni rodio, a već imaju muke s njim. Njegova majka Marija ostaje zbunjena pri navještaju njegova rođenja, ali ona usprkos svoj zbunjenosti vjeruje na anđelovu riječ. Odjek te skrovite vjere je Elizabetina riječ: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,45). Sličan se izraz – naime, da se nekoga proglašava blaženim jer je povjerovao – još jednom ponavlja u evanđeljima: kad Isus na kraju Ivanova evanđelja kaže nevjernome Tomi: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20,29) Nije rečeno koji su to jer se to, kao i kod Marije, odnosi na budućnost – dakle, pogađa i nas danas.

Tko se osjeća blaženim – to će reći sretnim, ispunjenim, zadovoljnim – jer vjeruje Isusu njegovog Boga? Pitanje otvoreno do konca svijeta, a odgovor na nj ispisuje se životom…

No stvari nisu baš jednostavne kad su u pitanju Isus i njegov Otac. Nisu bile ni »njegovima« koji su došli »da ga obuzdaju jer se govorilo: Izvan sebe je!« (Mk 3,21). Njegovo je, naime, djelovanje pobuđivalo silnu pozornost; »njegovi« su trebali izdržati sve nedoumice koje su im se mogle motati po glavi u vezi s njime.

Možda nije krivo pretpostaviti da su to mogli samo u vjeri…

16

Ali ni to ne ide samo od sebe kad je u pitanju Bog i njegovo djelovanje. Lijepi su primjeri za to otac Ivana Krstitelja, Zaharija, i Marijin muž Josip. Koliko god se Zaharija molio Bogu da mu žena Elizabeta – nerotkinja – rodi dijete, kad je došao pravi čas za to, nije mogao povjerovati na anđelovu riječ (usp. Lk 1,13.18). Traži znak da će doista tako i biti. Pa je on sam postao znakom: zanijemio je – i progovorio tek kad se dijete rodilo (usp. Lk 1,57-79)…

U ono vrijeme nije bio problem vjerovati da Bog postoji, ali vjerovati mu na riječ i pouzdati se u njega, usmjeriti svoj život prema njemu, to je bio problem i onda kao i danas.

Slično i Josip. Nije doduše zanijemio (ali je znakovito da evanđelja ne prenose ni jednu njegovu riječ! Je li to zato što je dovoljno to da on postupa kako mu je rečeno, Mt 1,24 i 2,14? Nema dobra osim u djelu, zar ne?), no mučila ga je Marijina trudnoća… (usp. Mt 1,18-23). Trag te njegove muke vidljiv je i u ikonografiji: na ikonama Isusova rođenja gotovo je redovito predstavljen sa strane, leđima okrenut prema prizoru u štalici, i duboko zamišljen…

Oduvijek se događalo, a i danas se događa, da Bog izvrće ljudska očekivanja i mjerila – i muka je čovjeku to prihvatiti i s time živjeti, tj. vjerovati u Boga. Već od Abrahamova doba stvari su 17

tako krenule; povijest patrijarha, sudaca i proroka u Starom zavjetu također bjelodano svjedoči o tome.

U toj muci s vjerovanjem u Boga čini se da biblijske žene prolaze bolje od muškaraca – a možda je i danas tako, ako je suditi po njihovoj prisutosti i sudjelovanju u bogoslužju… No pogledajmo evanđelja! Apostoli muku muče s Isusom – već smo spomenuli nevjernoga Tomu – a i onda kad imaju rijetke uzlete kao Petar, kad priznaje Isusa Mesijom, obično slijedi hladan tuš: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko« (Mk 8,2733). Krivo je razumio ono što je maločas ranije ispovijedio… Nešto su bolje prošli Zebedejevi sinovi – nesuđeni ministri – ali ipak, uz obećanje da će im u životu biti kao što je bilo i njemu, Isusu. Pa kako da čovjek ne da za pravo Tereziji Avilskoj za koju kažu da je rekla Bogu: »Nije čudno, Gospodine, da imaš malo prijatelja kad tako s njima postupaš…!« No vratimo se likovima ženâ o čjoj vjeri evanđelja pripovijedaju. Čini se da su u prvom redu likovi ženâ ona »mjesta« gdje se osjeća bezuvjetna vjera i pouzdanje u Isusa i u njegova Oca. Spomenuli smo već Isusovu majku Mariju – pa možemo još malo kod nje ostati. U Kani Galilejskoj (usp. Iv 2,1 i dalje), na svadbi – obična stvar 18

– ona primjećuje: »Vina nemaju.« To je možda malo manje obična stvar, ali može se dogoditi kad se ne zna na koliko su gosti »baždareni« i kad svadba dugo traje, kako je to bio običaj na Starom istoku. U svakom slučaju, Marija primjećuje tu krupnu sitnicu – kao što i Isus, Marijin sin, drugom prigodom primjećuje da djevojčici koju je dozvao u život ipak valja dati jesti, a ne iščuđivati se nad događajem (v. Mk 5,43). Tako, to su svagdašnje sitnice, koje ipak puno znače.

Međutim, kod Marije ima još nešto – i to je njezina zadnja riječ, kao oporuka: »Što god vam rekne, učinite!« Naime, nakon spomenute epizode s vinom u Kani Galilejskoj, evanđelja nam više ne prenose ni jednu njezinu riječ! Čudno, ali kad se malo bolje pogleda, prema logici evanđelja, to je zapravo jedino važno: činiti što njezin sin kaže. Ona je sve rekla, ostaje da se shvati i uzme u račun: Nema dobra – osim u djelu!

Tu je u prva tri evanđelja također žena »koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja« i koja je »sve svoje imanje potrošila na liječnike« – nije ni prva ni zadnja! – pa je, »čuvši za Isusa« pomislila: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« (Mt 9,18 i dalje) I bî joj kako je povjerovala, a Isus je pohvalio njezinu vjeru. Ono najmanje što se iz te epizode dade izvesti, jest to da vjera mijenja čovjeku život, 19

otvara novi život. I to je redovito slučaj kod svih znakova koje Isus čini, bez obzira tko ih tražio, muškarci ili žene.

Slično je kod žene Sirofeničanke ili Kanaanke (Mk 8,24 sl.), te u drugačijem kontekstu – bez čuda – kod Samarijanke na bunaru (Iv 4,1 sl.), kod prostitutke u Šimunovoj kući (Lk 7,36 sl.), kod Marije Magdalene (Lk 8,1 sl.) i kod mnogih drugih. U svemu se čini, ipak, da je vjera u ženâ jače istaknuta od one u muškaraca. Štoviše, muškarac je onaj koji u graničnoj situaciji priznaje pred Isusom da mu je muka s vjerom: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« (Mk 9,24) U istoj toj situaciji njegovi su učenici »zaradili« epitet nevjernog roda: »O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi« (r. 19).

Nimalo laskavo za muški vjernički rod, zar ne?

Vidni je izuzetak samo jedan – poganin, rimski satnik (Mt 8,5 sl.), koji moli za ozdravljenje svojega sluge, tj. roba! Upada u oči velika razlika: dok Isusovi sunarodnjaci mole nešto za sebe ili za svoje najbliže, taj čovjek, stranac, poganin, moli za svojega slugu! Svakako rijetkost u robovlasničkom poretku. I na kraju, pohvala njegovoj vjeri: »Ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere!« kaže Isus.

Ukratko, u evanđeljima su svi ženski likovi od reda takvi da – kako se čini – nemaju pro20

blema s vjerom. Muški pak likovi pokazuju stanovita kolebanja, ali i svijest da im je potrebna neka pomoć kako bi uzvjerovali – »Vjerujem!

Pomozi mojoj nevjeri!« Stvar je preozbiljna da bi se, logikom mačizma, smjela izvrnuti u (navodnu) žensku lakovjernost i (navodnu) mušku kritičnost. Situacije su to u kojima se radi o biti ili ne biti. Vjera ostaje tajna, dokraja nepronicljiva – ili ju imaš ili ju nemaš. Zato se u teologiji veli da je ona dar Božji, milost, a ne proizvod čovjekove volje; Isus pak voli reći da k njemu dolazi samo onaj kojega Otac privuče (Iv 6,44), što izlazi na isto.

Kako bi trebalo podesiti antene uma i srca da one uhvate to privlačenje koje od Boga dolazi?

Jesu li one u evanđeljima kod ženâ bolje podešene negoli kod muškaraca? Možda bi trebalo početi željeti vjeru, željeti da se vjeruje u Boga.

Takva, pak, bi se želja mogla, a vjerojatno i trebala, posredovati držanjem i ponašanjem onih koji kažu da vjeruju u Boga. Zar nije rečeno: »Vi ste svjetlost svijeta… Neka svjetli vaša svjetost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 5,14-16)?

Kako god tomu bilo, ostaje mučno pitanje: Zašto je tome tako, u pitanju vjere? I s obzirom na muškarce: Imaju li oni olova u krilima srca pa ne mogu uzletjeti, a kad uzlete, poput Petra, 21

onda krivo lete? Je li prednost ženâ u tome što su – kako se voli reći – bliže životu od muškaraca, jer ga nose i daju, kao majke? A ako je išta tajna bez dna – svim spoznajama iz biologije usprkos!

– onda je to ono što nam je najbliže: život, naš život. A u život se kreće – što god to značilo – s vjerom u život, s nekim čudno-čudesnim pouzdanjem da »ima smisla«, da je »dobro«, da vrijedi živjeti, usprkos svemu. To vrijedi čak i za one koji svoj život troše kako bi druge uvjerili da je život »beskorisna strast« i »besmisleno poduzeće«. Život i vjera, vjera u život i u Život – sve je to tajna koja nam se postepeno, kroz vrijeme, živeći, od-tajnuje. Vjera se najbolje od-tajnuje kada se s njom u skladu živi stilom života koji ona utemeljuje i nosi… Pa je vrhunac u onoj Pavlovoj: »Znam kome sam povjerovao.« Znamo li zaista?

22