Cratica Christiana Periodica br. 75 (2015.)

ISSN 0350–7823 UDK 949:75(05)

75

BROJ GODINA XXXIX ZAGREB, 2015.

75/2015

ČASOPIS INSTITUTA ZA CRKVENU POVIJEST KATOLIČKOG BOGOSLOVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Upute za pisanje članka za časopis PRIMJER:

Osnovni podatci:

ČASOPIS INSTITUTA ZA CRKVENU POVIJEST KATOLIČKOG BOGOSLOVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

GLAVNI UREDNIK

Franjo Šanjek, Zagreb, Kontakova 1, tel.: (01) 23 92 576, fax: (01) 23 92 587; e-mail: franjo.sanjek@mail.inet.hr

UREDNIČKO VIJEĆE

Marijan Biškup (Zagreb), Milko Brković (Zadar), Lovorka Čoralić (Zagreb), Zvonko Džankić (Zagreb), Ana Biočić (Zagreb), Slavko Slišković (Zagreb), Franjo Šanjek (Zagreb)

STRUČNO UREDNIŠTVO:

André Tuilier (Pariz), Anđelko Badurina (Zagreb), Bernard Hodel (Fribourg, Švicarska), Dinko Šokčević (Pecs, Mađarska), Horst Ulrich (Univ. München), Olivier Chaline (Sorbonne, Pariz)

ADRESA UREDNIŠTVA:

Zagreb, Vlaška 38 Tel.: (01) 48 90 413, 48 90 423 Tel./fax: (01) 48 14 704 E-mail: sliskovs@theo.kbf.hr

UDK brojevi članaka:

Ivica Zvonar, Knjižnica Odsjeka za povijesne znanosti ZPDZ HAZU

ELEKTRONIČKO IZDANJE:

http://hrcak.srce.hr/ccp

Izlazi dvaput u godini.

Izdaje KBF od 1977. godine.

CCP prima neobjavljene rukopise koji se dostavljaju uredništvu u elektroničkom obliku na e-mail adresu franjo.sanjek@mail.inet.hr ili anabiocic.1@gmail.com. Rukopis će se redakcijski prilagoditi propozicijama časopisa i standardima hrvatskoga književnog jezika.

Molimo suradnike da se drže sljedećih uputa: Svaki članak mora sadržavati naslov napisan u VERZALU i boldu, ime i PREZIME autora te ustanovu u kojoj je autor zaposlen, potom kraći sažetak na hrvatskom jeziku, napisan u fontu 11 i s proredom 1.5, uz KLJUČNE RIJEČI (do šest). Na kraju je potreban veći sažetak (oko 1 – 1.5 kartica) za prijevod na engleski jezik (prijevod na engleski jezik osigurava uredništvo časopisa). Članak mora biti napisan u fontu 12 i Times New Romanu te s proredom 2. Unutar rada za navođenje koristiti srednje (» «) navodnike, a podnaslove staviti u italic.

Upute za način citiranja: Bilješke je potrebno pisati u fontu 10 i bez proreda.

Citiranje knjiga: Ime PREZIME, Naslov djela, mjesto izdavanja, godina izdavanja, citirane stranice.

PRIMJER:

Mirjana GROSS, Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850–1860., Zagreb, 1985., str. 348–352.

Kod ponovnog navođenja djela potrebno je skraćeno napisati: inicijal imena autora PREZIME, skraćeni naslov djela, citirane stranice.

PRIMJER:

M. GROSS, Počeci moderne Hrvatske, str. 156.

UPRAVA I NAKLADA:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14, tel.: (01) 63 49 050 i 63 49 052, fax: (01) 46 66 815

Izdavanje časopisa sufinancira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

The periodical is co-financed by the Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia.

Citiranje članaka u periodici i novinama: Ime PREZIME, »Naslov članka«, Naslov časopisa, godište, broj, mjesto izdavanja, godina izdavanja, citirane stranice.

PRIMJER:

Radovi objavljeni u časopisu Croatica christiana periodica referiraju se u ovim publikacijama: Orientalia christiana periodica (Rim); Archivum historiae pontificiae (Pontificia universitas Gregoriana, Rim); Revue d’histoire ecclésiastique (Université de Louvain, Belgija); Index to the Study of Religions Online: A cross-searchable database and bibliography of journal articles (Leiden, Nizozemska); INIST – Institut de l’Information Scientifique et Technique (Vandoeuvre-lès-Nancy, Francuska); Istituto per le Ricerche di Storia sociale e religiosa (Vicenza, Italija); Bosna franciscana (Sarajevo, BiH); EBSCOHost (Central and Eastarn European Academic Source); SCOPUS (NL); European Reference Indeks for the Humanites (ERIH); Religious and Theological Abstracts (Myerstawn, USA).

Tisak: Denona d.o.o., Zagreb

Iskra IVELJIĆ, »Katolička crkva i civilno društvo u Hrvatskoj 1848. godine«, Časopis za suvremenu povijest, god. 25, br. 2–3, Zagreb, 1993., str. 41.

Citiranje priloga u knjigama ili zbornicima radova: Ime PREZIME, »Naslov članka«, Naslov knjige ili zbornika, (ur. ime PREZIME), mjesto izdavanja, godina izdavanja, citirane stranice.

Urednik se stavlja ako je naveden.

Juraj Mirko MATAUŠIĆ, »Susret Crkve s civilnim društvom u 19. stoljeću«, Hrvatski katolički pokret. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku 29. do 31. ožujka 2001., (ur. Zlatko MATIJEVIĆ), Zagreb, 2002., str. 35–36.

Citiranje arhivskoga gradiva Arhiv u kojem je gradivo pohranjeno (dalje: skraćeni naziv Arhiva), naziv Arhivskog fonda ili zbirke, broj kutije ili sveska, stranica ili list, odnosno folij.

PRIMJER:

Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), fond 78, Predsjedništvo zemaljske vlade, sv. 6, br. 716, 1870. g., kut. 28.

Citiranje doktorskog ili magistarskog rada: Ime PREZIME, Naslov disertacijskog ili magistarskog rada, (doktorski, odnosno magistarski rad), naziv sveučilišta, godina obrane, citirane stranice.

PRIMJER:

Maja KATUŠIĆ, Društvena i demografska struktura Kotora u 18. stoljeću, doktorska disertacija obranjena na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013., str. 15.

Citiranje enciklopedijskog ili leksikonskog članka: »Naziv članka«, Naslov enciklopedije ili leksikona (dalje: skraćeni naslov), broj sveska, (ur. ime PREZIME), mjesto izdavanja, godina izdavanja, citirane stranice.

Ako se citiranje iz enciklopedijskih i leksikonskih izdanja ponavlja, pri prvome spominjanju staviti u zagradu kraticu koja će se primjenjivati u nastavku citiranja. Primjer: »Pejaković, Stjepan«, Hrvatska enciklopedija (dalje: HE), sv. 8, (gl. ur. Slaven RAVLIĆ), Zagreb, 2006., str. 361.

Ako je naveden autor članka, njegovo je ime potrebno napisati prije naziva članka: Ime PREZIME, »Naziv članka«, Naslov enciklopedije ili leksikona (dalje: skraćeni naslov), broj sveska, (ur. ime PREZIME), mjesto izdavanja, godina izdavanja, citirane stranice.

PRIMJER:

Petar STRČIĆ, »Dobrila, Juraj«, Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL), sv. 3, (gl. ur. Trpimir MACAN), Zagreb, 1993., str. 432–434.

Citiranje s interneta: Ime PREZIME, »Naziv članka«, Naslov mrežne stranice, URL stranice: (datum zadnjeg pregledavanja).

PRIMJER:

Igor ŽIC, »Protalijanska politika u Rijeci 1848.1887.«, Sušačka revija, br.

38/39, dostupno online URL: http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak. asp?Num=38-39&C=22 (zadnje posjećeno 14. ožujka 2014.).

CROATICA CHRISTIANA PERIODICA ČASOPIS INSTITUTA ZA CRKVENU POVIJEST KATOLIČKOGA BOGOSLOVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU God. XXXIX

Zagreb, 2015.

Broj 75

rasprave i prilozi UDK 248.153.8-055.2(569.441Jeruzalem) 264-931(569.441Jeruzalem)(093) Pregledni rad Primljeno: 15. lipnja 2014.

Prihvaćeno za objavljivanje: 10. rujna 2014.

THE ROLE AND IMAGE OF THE HOLY LAND IN ACCOUNTS OF MEDIEVAL FEMALE PILGRIMS Taisiya BELYAKOVA, Mainz This article discusses the role of Jerusalem in medieval texts concerning the activity of female saints and pilgrims to the Holy Land. It is argued that during the period of Late Antiquity it was predominantly noble women who contributed to the shaping of the historical and symbolical sacral space of the Holy Land. Examining medieval vitae and pilgrimage descriptions it is possible to understand the importance of the Holy Land for gendered piety, and to discover the differences in Western and Byzantine pilgrimage traditions and religious and legal practices. The main focus is on selected texts of the East Slavic and the eastern portion of the South Slavic traditions which describe the sacral space of Jerusalem within the discourse of depicting female religiosity based on images from the New Testament: the Old Russian Vita of St. Eufrosinija of Polotsk, as well as the South Slavic miscellanies the Bdinski sbornik (Bulgarian) and the Gorički zbornik (Serbian).

KEY WORDS: Female pilgrimages, Jerusalem, relics, sacral space, St. Eufrosinija of Polotsk, Bdinski sbornik, Gorički zbornik, the Holy Land, monastic foundations, female monasticism, religiosity.

Jerusalem as the most sacred place for the Judean tradition1 has always played an incredibly important role as a symbol of the new Christian religion,2 as the crossroad between 1

2

Old Testament pilgrimage expresses a strong attachment to place. It is based on Israel`s memory of its deliverance from slavery in Egypt, its formation as the covenant people of Yahweh at Mt Sinai, Yahweh`s gift of land to them by the dispossession of others, and his dwelling among them in the central sanctuary. (Gordon McCONVILLE, »Pilgrimage and ‘Place’: an Old Testament View«, in Explorations in a Christian Theology of Pilgrimage, ed. by Craig BARTHOLOMEW and Fred HUGHES (Burlington, Vermont, 2004), 17; L`idea di Gerusalemme nella spiritualità Cristiana del Medioevo (Libreria Editrice Vaticana, 2003).

Craig BARTHOLOMEW and Fred HUGHES, eds., Explorations in a Christian Theology of Pilgrimage (Burlington, VT, 2004).

1

T. Belyakova, The role and image of the Holy Land in accounts of medieval female pilgrims

the Old and the New Testament, between death and resurrection, and between Earth and Heaven. In Christian medieval thought Jerusalem is not only the scene of the historical origin of the faith, it is also the location of the expected Second Coming of Christ.3 The phenomenon of Jerusalem is, as with every sacred space or event, that its holiness extends beyond temporal or geographical boundaries. The historical context of the New Testament and its historicity as a special feature of the Christian religion made the real Palestine and travel to the Holy Land an important event in the life of a pious man – visiting sacred places, following in the path of Christ4 and his apostles, and being a part of the »real« New Testament sacral landscape were the main goals of the medieval pilgrims. The motivation5 of Christian pilgrims was connected not only with dogmatic points of the Christian faith; this motivation often received its own specific symbolic association and connotation in the religious travellers’ minds. Imitating events of Christ’s life (the famous medieval concept of imitatio Christi) became a motive for some to leave their own world and start a monastic or hermit life in the deserts of Palestine.6 Others were looking to undertake real Christian activity implementing Christian virtues in the Holy Land – founding churches and monasteries; taking care of orphans, widows, and the poor; building hospices and hospitals for those in need;7 and supporting clergy and monks in Palestine. One more aspect of the Holy Land cult is connected with some kind of a mystical notion, which is an archetypical model of behaviour.8 This is the idea of travelling to the Holy Land in preparation for dying. In Eastern pilgrimage descriptions it is a very important motif – to meet death in Jerusalem. The physical geographical route to the Holy Land had been always accompanied by real dangers and the threat of death, but the desirable goal was to reach the sacral landscape of Palestine, which is so deeply associated with numerous ancient prophecies and the way of the Cross of the Christian Saviour on Earth.

The main goal of this research is to formulate the importance of female activity in shaping the historical and symbolical sacral space of the Holy Land. By examining medieval vitae and pilgrimage descriptions it is possible to understand the importance of the Holy Land 3 4

5

6

7

8

2

Edward David HUNT, Holy Land Pilgrimage in the Later Roman Empire A. D. 312 – 460 (Oxford, 1984), 2.

Bishop Paulinus of Nola (d. 431), observed, »The principal motive which draws people to Jerusalem is the desire to see and touch the places where Christ was present in the body«, Paulinus of Nola, Epistles, 49. (J. Wilkinson, trans.), Jerusalem Pilgrims before the Crusades, rev.ed. (Warminster, UK, 2002).

More about motives see in: Gary VIKAN, Early Byzantine Pilgrimage Art (rev.ed.) (Dumbarton Oaks, 2007), 8–9.

Brouria BITTON-ASHKELONY and Aryeh KOFSKY, »Monasticism in the Holy Land«, in Christians and Christianity in the Holy Land. From the Origins to the Latin Kingdoms. ed. by Ora LIMOR and Guy G. STROUMSA (Turnhout, 2006), 257–293. The monks of Palestine fascinated many of their contemporaries in the Byzantine world. There were about three thousand of them occupying over sixty monasteries in a stretch of open country about ten miles square. John BINNS, Ascetics and Ambassadors of Christ. The monasteries of Palestine 314 – 631 (Oxford, 1994), 23; Yizhar HIRSCHFELD, The Judaean Desert Monasteries in the Byzantine Period (New Haven, 1992), 78–90.

Anton BAUMSTARK, Abendländische Palästinapilger des Ersten Jahrtausends und ihre Berichte. (hg. von Helmhart Kanus-Crede) (Allendorf an der Eder, 2002), 28–29.

E.g. about the specific attitude of medieval pilgrims towards shrines and relics associated with pagan times, see: G. VIKAN, Early Byzantine Pilgrimage, pp. 29–30, »The rituals and beliefs associated with early Byzantine loca sancta perpetuated those of pre-Christian healing shrines, most notably the shrines of Asclepios.

These include the ritual of diagnosis and healing through incubation, the belief in sacred space, in the transferability of miraculous healing power through touch«

CCP 75 (2015.), str. 1–15

for gendered piety, and to discover the differences in Western and Byzantine pilgrimage traditions, as well as in their religious and legal practices. In the second part of the paper I will analyze three medieval Slavic sources, which are not widely known to the Western researchers. The first one is the Old Russian Vita of St. Eufrosinija of Polotsk: a princess from the 11th century who left her court to become a nun, Eufrosinija was the founder of several convents and monasteries in Polotsk and, shortly before her death, she undertook a pilgrimage to the holy city of Jerusalem where she died. The other sources to be examined are gender-oriented collections of sermons and vitae of women saints which also include descriptions of holy places in Jerusalem (Palestine): 1. the Bdinski sbornik, a Bulgarian collection of vitae (a so-called »materikon«)9 dated 1360, which was written at the request of the Bulgarian empress Anna;10 and 2. the Gorički zbornik, a Serbian manuscript dated 1442, which was written by Nikon of Jerusalem at the request of the Serbian princess Helena Balšić.11 These texts will be viewed in the context of other East and South Slavic religious texts dealing with the legend of the discovery of the True Cross by Empress Helena and with the sacral geography of Jerusalem.

The history of female Christian pilgrimages to the Holy Land has its start already in the first centuries after Christ`s nativity. Some researchers point out the exceptional role of women in spread the pilgrimage tradition during the period of Late Antiquity.12 The stories of female travelers to the Holy Land are obviously deeply connected with the discourse of the symbolic imitation of New Testament episodes in an attempt to implement a real historical »peregrinatio« of the gender roles in the Bible. Women approaching the tomb of Christ, a famous Resurrection motif in the Middle Ages, clearly becomes also a symbol of religious travel. It can be seen as a representation of women`s experience of travel to the holy city.13 Women, as the only followers of Christ searching for His tomb, became witnesses of the Resurrection14 and played a particular role in the legitimization of both 9

10

11

12

13 14

By analogy with the Byzantine collection written by abba Isaya for the daughter of emperor Isaak Angel (1185 – 1195, 1204 – 1205) nun Theodora. See: ISAIJA Monk, Miterikon, Sobrabie nastavlenij vsechestnoj inokine, Moscow, 1995.

Bdinski Sbornik, Ghent Slavonic MS 408, A. D. 1360. Facsimile edition with representаtion by Ivan DUJCEV, London, 1972; Bdinski Sbornik. An Old Slavonic Menologium of Women Saints (Ghent University Library Ms. 408, A.D. 1360). Edited and annotated by J. L. SCHARPE and F. VYNCKE. With an introduction by E. VOORDECKERS (Bruges, 1973).

Gorički zbornik – SANU 446, Dimitrije BOGDANOVIĆ, Inventar ćirilskih rukopisa u Jugoslaviji (XI – XVII veka) (Beograd, 1982), № 282, 34.

The concept of Ora Limor is that female pilgrimage to the Holy Land as a gendered phenomenon appears and plays the most important role in the late antiquity. See: Ora LIMOR, »Holy Journey: Pilgrimage and Christian Sacred Landscape«, in Christians and Christianity in the Holy Land. From the Origins to the Latin Kingdoms, ed. by Ora LIMOR and Guy G. STROUMSA (Turnhout, 2006), 329–331. Maribel Dietz in her monograph stresses the special role of women in early Christian travel, as the ones »as travellers and patrons, emerged as a crucial element in the source material«: Wandering monks, virgins, and pilgrims. Ascetic travel in the Mediterranean world. A. D. 300 – 800. (Pennsylvania, 2005), 8; E. D. HUNT pays particular attention to the female pilgrims of this period in his book: Holy Land Pilgrimage in the Later Roman Empire A. D. 312 – 460 (Oxford, 1984).

M. DIETZ, Wandering monks, 107–153.

Some points to the importance of image of Holy Women at the Tomb in Byzantine tradition, see: Robert OUSTERHOUT, »Sacred geographies and holy cities: Constantinople as Jerusalem»«, in Hierotopy. The creation of sacred spaces in Byzantium and medieval Russia, ed. by Alexey LIDOV (Moscow, 2006), 107–8.

3

T. Belyakova, The role and image of the Holy Land in accounts of medieval female pilgrims

the pilgrimage concept in Christian history and the Christian theology of pilgrimage to the Holy Land.

Numerous surveys deal with the history of female pilgrimages during the period of Late Antiquity. This is first of all connected with the number of literary and material sources about women pilgrims as well as the importance of such famous examples as the empress, St. Helena who influenced the whole Christian history of pilgrimages to the Holy Land. It is necessary to mention the most significant works, which include E.D. Hunt’s study of the history of pilgrimages to the Holy Land in the Later Roman Empire which, in this context, gathered general information also about noble female travelers in the period 312 – 460.15 Certainly the vast majority of papers and monographs deal with the pilgrimage of Saint Helena and the legend of the discovery of the True Cross.16 The history of visits by noble Roman women to Palestine in the early Christian period are the most deeply researched. Interest in the Holy Land, in the course of the fourth century, was to be dominated by the pilgrimages of noble ladies, journeying certainly for their own edification and their own prayers for the salvation of their soul, but no less in the interests of families and congregations left behind. Empress Helena, the first and most distinguished of this line, expressed in her pilgrimage (326 – 327) the piety, not only of a family, but also of the Christian empire.17 Others who fall into this category include: Paula with Eustochium (386),18 an Iberian traveler to the Holy Land Egeria (in 38 – 384);19 Byzantine empress Eudoxia, wife of the emperor Theodosius II – her first pilgrimage to Jerusalem was in 438; and after her banishment from the court in 443, she went to Jerusalem and stayed there till the end of her life in 460; the richest founders and donors in Jerusalem Melania the Elder and Melania the Younger (between 406 and 439); the visits of all these rich ladies were encouraged by political developments and caused generous donations to the Church.20 Examining the issue of the importance of Jerusalem in the period of Late Antiquity, it is also necessary todetermine its place in imperial ideology. During the reign of Constantine the Great (272 – 337) the program of rebuilding and transforming Jerusalem into its new role as a Christian locus sanctus began. The famous mission of Constantine`s mother Helena played the most important role here. According to scholarly opinion, the moti-

15 16

17 18

19

20

4

See: E. D. HUNT, Holy Land Pilgrimage.

Hans A. POHLSANDER, Helena: Empress and Saint, Chicago (Illinois, 1995), 84–139; Jan Willem DRIJVERS, Helena Augusta. The Mother of Constantine the Great and the Legend of Her Finding of the True Cross (Leiden, 1992), 79–181; Alja PAYER, Kaiserinnen machten Kirchengeschichte (Thaur, 2002), 24–34; M. DIETZ, Wandering monks, 109–120.

E.D. HUNT, Holy Land Pilgrimage, 35.

See »The Letter of Paula and Eustochium to Marcella, About the Holy Places. 386 AD« Transl. By Aubrey Stuart (London, 1894), http://digital.library.upenn.edu/women/paula/letter/letter.html Ora LIMOR, »Reading Sacred Space: Egeria, Paula and the Christian Holy Land«, in De Sion exibit lex et verbum domini de Hierusalem. Essays on Medieval Law, Liturgy, and Literature, ed. by Yitzhak HEN (Turnhout, 2001), v. 1, 1–17.

Sandra Ann FORTNER, Andrea ROTTLOFF, Auf den Spuren der Kaiserin Helena. Römische Aristokratinnen pilgern ins Heilige Land (Erfurt, 2000); J. BINNS, Ascetics and Ambassadors, 85–86; Carolyn L. CONNOR, chapter 2, Pilgrimage: Egeria, in: Women of Byzantium, (New Haven, London, 2004), 29–45; A. BAUMSTARK, Abendländische Palästinapilger; M. DIETZ, Wandering monks.

UDK 248.3(093)Kosače 930.22(497.6:497.5)“14” Izvorni znanstveni rad Primljeno: 15. lipnja 2014.

Prihvaćeno za objavljivanje: 10. prosinca 2014.

RELIGIJSKI ELEMENTI U ISPRAVAMA KOSAČA UPUĆENIH DUBROVNIKU Dijana KORAĆ, Mostar U radu se analiziraju dijelovi isprava obitelji Kosača upućenih Dubrovčanima, u kojima se nalaze religijski izričaji. Naime, u sastavnim dijelovima tih isprava nalazimo mnoge religijske elemente, i to prije svega u invokaciji, devociji, sankciji i dataciji, a rjeđe i u nekim drugim diplomatičkim formulama. U radu se posebno ističu sličnosti diplomatičkih formula koje sadrže neke religijske elemente između isprava Kosača upućenih Dubrovčanima i latinskih isprava bosansko-humskih vladara i velmoža.

KLJUČNE RIJEČI: Kosače, isprave, religijski elementi, diplomatičke formule, biblijsko-teološki sadržaj.

Uvod Veći broj sačuvanih srednjovjekovnih isprava obitelji Kosača1 čini njihova korespondencija s Dubrovnikom, što je razumljivo s obzirom na njihove susjedne veze i odnose tijekom 15. stoljeća. Prije nego se počnemo baviti analizom religijskih elemenata, odnosno religijskim izričajima sadržanim u ispravama obitelji Kosača upućenih Dubrovniku, smatramo potrebitim kazati nekoliko riječi o tim ispravama. Isprave koje su predmet ovoga rada jesu isprave u užem smislu riječi, odnosno povelje i pisma, te od onih u širem smislu, samo one važnije, kao što su otpusnice i priznanice. Radi se zapravo o ćiriličnim ispravama koje su dosad objavljivane u različitim diplomatičkim zbirkama.2 Također, u novije vrijeme objavljen je vrlo vrijedan Diplomatički zbornik srednjovjekovnih humskih i bosanskih 1

2

Povijest obitelji Kosača kao i detaljan kronološki popis literature vidjeti: Hrvatski biografski leksikon, sv. 7, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 2009. ili na: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=244.

Ljubiša STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, Zbornik za istoriju, književnost i jezik srpskog naroda, odeljenje I, knjiga 19, SKA, Beograd – Sremski Karlovci, 1929.; Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, Zbornik za istoriju, književnost i jezik srpskog naroda, odeljenje I, knjiga 24, SKA, Beograd – Sremski Karlovci, 1934.; Fr. MIKLOSICH, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusi, Apud Guilelmum Braumuller, Viennae, 1858.

17

D. Korać, Religijski elementi u ispravama Kosača upućenih Dubrovniku

isprava Dubrovniku, autora Milka Brkovića, koji je sve ove isprave objedinio (isprave su navedene kronološki s kratkim regestama i izvorom gdje su ranije objavljene) i transkribirao u latinicu.3 Kako je ovdje cilj analizirati religijske elemente sadržane u ćiriličnim ispravama Kosača upućenih Dubrovčanima, treba reći da je riječ o 96 takvih isprava, koje su datirane u razdoblju od 1407. do 1487. godine. Naime, u sastavnim dijelovima tih isprava nalazimo mnoge religijske elemente u pojedinim diplomatičkim formulama, pa ćemo u ovom radu nastojati ukazati na sličnosti s onima u latinskim ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža.4 Odmah na početku možemo kazati kako su ovi elementi svakako najevidentniji u invokaciji, intitulaciji, odnosno njezinu sastavnom dijelu – devociji, sankciji i dataciji, ali religijske sadržaje nalazimo i u drugim dijelovima njihovih isprava, što je svakako povezano i sa samom vrstom isprave.

Religijski elementi u protokolu isprava Poznato je da diplomatičke formule, koje se nalaze unutar triju konvencionalnih dijelova, to jest uvoda ili protokola, teksta ili konteksta i zaključka ili eshatokola, mogu mijenjati svoje mjesto u ispravama, a nerijetko i izostati. U protokolu se obično nalaze invokacija, intitulacija, devocija, inskripcija i salutacija.5 Smatramo potrebnim odmah napomenuti da se u ovdje analiziranim ispravama u protokolu ponekad nalazi i datacija, ali je ona puno češća na kraju isprave, pa će o njoj biti riječi u sklopu diplomatičkih formula koje se nalaze u eshatokolu. Od navedenih diplomatičkih formula u protokolu religijske elemente u ispravama Kosača upućenim Dubrovniku nalazimo u invokaciji i devociji. Za razliku od salutacije u latinskim ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža u kojoj nalazimo biblijsko-teološki sadržaj,6 u analiziranim ispravama Kosača ne nalazimo izrazito religijske elemente u toj diplomatičkoj formuli.

Invokacija Invokacija se nalazi na početku isprave u njezinu osnovnom dijelu – protokolu. Mnoge isprave obitelji Kosača upućene Dubrovniku počinju invokacijom, odnosno zazivanjem 3

4

5

6

18

Milko BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik srednjovjekovnih humskih i bosanskih isprava Dubrovniku, Crkva na kamenu, Mostar, 2011.

Za usporedbu s latinskim ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža nezaobilazni su rezultati istraživanja objavljeni u knjizi: Milko BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru – Ziral, Zadar – Mostar, 1998.

U njoj je autor, osim latinskih isprava hrvatskih narodnih vladara, analizirao 91 latinsku ispravu bosanskohumskih vladara i velmoža, čije se regeste nalaze na kraju knjige. Isti autor ranije je analizirao i diplomatičke formule biblijsko-teološkoga sadržaja na temelju 37 latinskih isprava bosansko-humskih vladara i velmoža, čiji su rezultati objavljeni u: Milko BRKOVIĆ, »Diplomatičke formule biblijsko-teološkog sadržaja u latinskim poveljama bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. st.«, Croatica christiana periodica, god. IX, br. 15, Zagreb, 1985., str. 24–35.

Više o karakteristikama svih diplomatičkih formula u: M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 117–340; Vicko KAPITANOVIĆ, Povijesna vrela i pomoćne znanosti, Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest, Split, 2012., str. 199–204.

M. BRKOVIĆ, »Diplomatičke formule biblijsko-teološkog sadržaja u latinskim poveljama bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. st.«, str. 27.

CCP 75 (2015.), str. 17–35

Božjega imena. U tim su ispravama, općenito govoreći, vrlo česte i simbolička i verbalna invokacija, s tim da su verbalne invokacije najčešće proširene i potvrdnim izričajem »amen«. Tako formulu invokacije u tim ispravama nalazimo u nekoliko oblika s manjim odstupanjima, što ćemo vidjeti na sljedećim primjerima. Naime, mnoge od tih isprava počinju simboličkom invokacijom u obliku križa.7 S druge strane, verbalna invokacija u tim ispravama gotovo redovito počinje zazivanjem Boga (»U ime Božje, amen« i »Bože, u ime tvoje, amen«), odnosno triju božanskih osoba, Oca, Sina i Duha Svetoga, s potvrdnim izričajem »amen«, koja je bila mnogo više zastupljena, ali i kod nje također ima manjih razlika. Inače, zazivanje triju božanskih osoba evidentno je u grčkim ispravama već krajem 4. stoljeća dok se na Zapadu počinje koristiti od 9. stoljeća, a u bosansko-humskim (latinskim i ćiriličnim) ispravama počinje se upotrebljavati od 12. stoljeća.8 Izlaganje ćemo početi od potvrdnica u svezi polaganja vrijednosnih predmeta banice Anke, Sandalja Hranića i njegove žene Katarine u Dubrovniku, a koje su obavljali njihovi poslanici. Te potvrdnice uglavnom počinju verbalnom invokacijom »Va ime Božje amen’«, s malim odstupanjima i ponekad dodanom simboličkom invokacijom (oblik križa).9 No, neke od tih potvrdnica počinju samo simboličkom invokacijom u obliku križa,10 ili pak: »Va ime otca i sina i duha s(ve)t(og)a amin’«, s ponegdje dodanom simboličkom invokacijom (oblik križa).11 Slično je i s potvrdnicama o ostavštini Sandalja i njegove žene Jelene u Dubrovniku.12 U potvrdnici Pribislava Pohvalića iz 1419. godine u svezi s pohranjivanjem vrijednosnih predmeta Sandalja Hranića i njegove supruge Jelene u Dubrovniku stoji: »† Va ime otca i sina i duha s(ve)t(og)a amin’«.13 Iz te su godine sačuvane još dvije takve potvrdnice, no iako je početak isprave potrgan, vrlo je moguće da se radi o istoj formulaciji verbalne invokacije.14 Neke Sandaljeve potvrdnice o preuzimanju novca u Dubrovniku počinju: »Va ime božie amin’«, među kojima ima također manjih odstupanja.15 Isto tako, 7

8

9

10

11 12 13

14

15

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 277–278, 288, 293–297, 303–304, 309–313, 327–328, 331–332, 346–347, 351–352, 357–358, 362, 374–375, 390–391; Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 54–60, 64–65, 72–79, 86–87, 94–98, 124–132, 174–188, 191–196, 357–382, 388–393; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 274, 288, 300, 329, 388, 391, 396, 403, 425, 441, 443–444, 457, 460, 465, 483, 493, 501, 509, 517, 519, 537; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str.

92–93, 95, 100, 102, 107–108, 124–125, 137, 139, 149, 153–154, 156–157, 163, 170, 176, 181–182, 189, 195, 200–202, 206–209, 214, 216–227, 229–232, 234.

M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 117–118; Milko BRKOVIĆ, »Značaj i važnost dviju bosansko-humskih isprava za povijest Makarskog primorja u XV. stoljeću«, Croatica christiana periodica, god. XXI, br. 39, Zagreb, 1997., str. 3–4; Ivan OSTOJIĆ, »Religiozni elementi u diplomatičkim izvorima stare Hrvatske«, Crkva u svijetu, god. II, br. 3, Split, 1967., str. 53.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 337–339, 346–347, 351–352; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 87–88, 92–93.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 344–346; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 89.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 337–338, 344, 347, 349, 352, 355.

Isto, str. 357–384.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 357–358; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 102.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 359, 362; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 103.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 369, 371, 373; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 120–121.

19

D. Korać, Religijski elementi u ispravama Kosača upućenih Dubrovniku

Sandaljeve potvrdnice izdane Aleksi Paštroviću počinju samo simboličkom invokacijom u obliku križa,16 što također nalazimo i u njegovim kratkim pismima upućenih Dubrovčanima.17 U ispravama iz 1419. i 1420. godine, u kojima Sandalj Hranić i njegova braća ustupaju Dubrovčanima Konavle s gradom Sokolom, stoji: »† V’ ime otca i sina i d(u)ha sveta am(i)n’«.18 Sandaljeva potvrdnica o primljenom dohotku za carine u Drijevima od 12. svibnja 1429. godine počinje: »† V’ ime b(o)žije amin’«.19 Isprava vojvode Stjepana Kosače od 10. listopada 1435. godine, pisana u Nevesinju pod gradom Vinačcem, kojom Dubrovčanima potvrđuje ranije povlastice za Konavle i Vitaljinu, ima sljedeću simboličku i verbalnu invokaciju: »† V’ ime oca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha amin’«.20 Takve invokacije sa zazivanjem Presvetoga Trojstva nalazimo i u potvrdnici kneza Stjepana Dragišića o primitku svoga dijela naslijeđa od Sandalja Hranića datiranoj 20. travnja 1437. godine u obliku: »† Va ime o(t)ca i s(ve)togo d(u)ha amin’«,21 kao i u sličnim potvrdnicama, izdanim 20. srpnja 1438. godine, kojima Radoslav Dragišić Kosača i Ostoja Dragišić Kosača potvrđuju da su primili dio naslijeđa koje im je ostavio Sandalj, a počinju: »† Va ime oca i sina i svetago duha amin’«.22 U ispravi iz 1438. godine, vezano uz podizanje dobiti iz Sandaljeva depozita u Dubrovniku, stoji: »† Va ime otca’ i sina i svetago’ duha amin’«.23 Potvrdnica vojvode Stjepana Vukčića o primitku ostavštine u Dubrovniku od 7. svibnja 1440. godine počinje: »† Va ime oca i sina i svetagoo(!) duha amin’«.24 U prijepisu potvrdnice vojvode Stjepana Vukčića te njegove žene Jelene i sina Vladislava iz 1443. godine o primitku naslijeđa od Sandaljeve udovice Jelene nalazimo samo simboličku invokaciju u obliku križa.25 U ispravi od 3. srpnja 1443. godine, kojom Stjepan Vukčić potvrđuje da je primio svitu koju mu je ostavila oporučno Jelena Sandaljevica, stoji: »Va ime otca i s(i) na i svet(o)ga duha amin’«.26 Njegova potvrdnica od 3. veljače 1445. godine o primitku 300 dukata od uloženoga novca počinje: »† Va ime oca i sina i svetoga d(u)ha amin’«.27 Nadalje, dvije potvrdnice hercega Stjepana od 5. srpnja 1450. godine pisane u Novom, 16

17

18

19

20

21

22

23 24

25

26

27

20

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 303–304; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 107.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 327–328, 332, 374–375; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 124–125, 139.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 293, 309; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 288, 300; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 100, 108.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 331; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 137.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 35; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

383; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 149.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 94; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 154.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 96–98; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 388, 391; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 156–157.

F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 396.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 54; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

403; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 163.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 57; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

425; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 170.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 59; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 172.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 59; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

429; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 176.

CCP 75 (2015.), str. 17–35

a koje govore o primitku 300 dukata od dobiti na Sandaljev ulog od 6000 dukata i o primitku 500 perpera konavoskoga dohotka, počinju: »† Va ime otca i sina i svetoga duha amin’«.28 Njegov sin Vladislav oko 1450. godine posudio je od Dubrovčana 500 dukata, što saznajemo iz potvrdnice koja počinje: »† Va ime otca i sina i svetago d(u)ha amin’«.29 Isprava o sklapanju saveza između Stjepanova sina Vladislava i Dubrovčana protiv hercega Stjepana, pisana u Drinaljevu 15. kolovoza 1451. godine počinje: »† Va ime otca i sina i svetoga d(u)ha amin’«.30 U ispravi hercega Stjepana od 11. travnja 1454. godine, u kojoj se izmiruje s Dubrovčanima i potvrđuje im stare povlastice, nalazimo samo simboličku invokaciju u obliku križa.31 Druga isprava datirana 13. listopada 1461. godine, kojom herceg Stjepan daje slobodu trgovanja Dubrovčanima, također počinje samo simboličkom invokacijom (oblik križa),32 kao i njegova potvrdnica iz 1466. godine pisana u Dubrovniku, u kojoj potvrđuje da je primio 300 dukata dobiti na uloženi novac.33 U potvrdnici hercega Stjepana iz 1464. godine o primitku 300 dukata dobiti na Sandaljev uloženi novac u Dubrovniku, stoji: »† Va ime otca i s(i)na i duha svet(og)a amin’«,34 a sve isto nalazimo i u potvrdnici od 17. rujna 1465. godine.35 Njegov sin Vladislav potvrđuje 13. listopada 1465. godine da je od Dubrovčana posudio iznos od 1000 perpera. Ta isprava počinje s: »† Va ime otca i sina i svetoga duha amin’«.36 Također, početkom prosinca 1465. godine herceg Stjepan Kosača potvrđuje da je primio 500 perpera konavoskog dohotka i 300 dukata dobiti na uloženi novac. Tu nalazimo sljedeću invokaciju: »† Bože v’ ime tvoe amin’«.37 U potvrdnicama hercegova sina Vladislava iz 1466. godine u kojima potvrđuje primanje očeva naslijeđa nalazimo simboličku invokaciju u obliku križa.38 Na početku kratke potvrdnice dijaka Radivoja Dobraševića, kojom potvrđuje da je herceg Vlatko na Daski primio 10000 dukata zaklade hercega Stjepana Kosače, nalazimo simboličku invokaciju (oblik križa),39 kao i u još jednoj njegovoj potvrdnici kao i pismu Dubrovčanima.40 Potvrdnica hercegove supruge Cecilije, kojom potvrđuje da je primila naslijeđe 28

29

30

31

32

33 34

35

36

37 38

39

40

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 64; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

441; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 182.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 124; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 443; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 181.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 124; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 444; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 182.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 72; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

465; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 189.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 76; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

485; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 195.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 79; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 206.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 76; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

491; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 200.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 77; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

492; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 201.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 128; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 493; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 201.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 78; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 202.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 129–130; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 206–207.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 174; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 208.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 175; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 209.

21

D. Korać, Religijski elementi u ispravama Kosača upućenih Dubrovniku

koje joj je oporučno ostavio herceg Stjepan, počinje: »† Va ime otca i sina i duha svetoga amin’«.41 U potvrdnicama hercega Vlatka i njegova brata Stjepana o podizanju naslijeđa oca hercega Stjepana često nalazimo simboličku invokaciju u obliku križa, a verbalne invokacije počinju uglavnom zazivanjem Božjega imena s potvrdnim izričajem »amen«, kao i zazivanjem Presvetoga Trojstava s potvrdnim izričajem »amen«. Između tih invokacija ima manjih odstupanja.42 Isprava kojom Vladislav potvrđuje primitak konavoskoga dohotka iz 1478. godine počinje simboličkom invokacijom u obliku križa.43 U Dubrovniku je 27. listopada 1487. godine izdana i potvrdnica hercega Vladislava o primanju 766 perpera i osam dinara provizije od Dubrovčana, koja počinje: »† Va ime b(o)žie amin’«.44 Ako usporedimo te invokacije s onima u latinskim ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža, možemo primijetiti jednu razliku u navođenju simboličke invokacije. Naime, za razliku od ovih ćiriličnih isprava, u latinskim je ispravama invokacija vrlo rijetka diplomatička formula, s tim da je simbolička invokacija mnogo rjeđa od verbalne invokacije, što se ranije dovodilo u svezu s učenjem Crkve bosanske, odnosno smatralo se kako je mogući razlog tome da pripadnici te vjerske zajednice nisu poštovali križ, što se pokazalo netočnim.45 Kako se iz navedenih invokacija moglo vidjeti, većina analiziranih isprava obitelji Kosača počinje zazivanjem Presvetoga Trojstva, odnosno ima istu formulaciju kojom se zazivaju sve tri božanske osobe. Za razliku od njih, takav se oblik verbalne invokacije u latinskim ispravama bosanskih vladara nije često koristio.46 Također, valja ukazati na to da u ćiričnim ispravama Kosača upućenih Dubrovniku u verbalnim invokacijama ne nalazimo pridjeve koji govore o svetosti i nerazdjeljivosti Presvetoga Trojstva kao što ih susrećemo u latinskim ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža.47 Ovdje ćemo radi ilustracije navesti samo jednu vrlo rijetku i zanimljivu verbalnu invokaciju koja se nalazi u latinskoj ispravi hercega Stjepana Kosače i Alfonsa V. Aragonskog i njegova sina Ferdinanda iz 1454. godine, u kojoj je riječ o kraćem teološkom traktatu o poimanju Presvetoga Trojstva. Ona glasi: »In nomine Magni Sabaot altissimi Dei nostri qui est primordio pater, impletio filii et ad perfectionem Spiritus Sancti« (»U ime Velikoga Sabaota, svevišnjeg Boga našega, koji je od početka Otac, ispunjenje Sina i na usavršenje Duha Svetoga«).48 Osim 41

42

43

44

45

46

47

48

22

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 195; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 501; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 214.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 86–87, 94, 178–194; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 507–511; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 216–230.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 131; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 519; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 231.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 132; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 537; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 234.

M. BRKOVIĆ, »Diplomatičke formule biblijsko-teološkog sadržaja u latinskim poveljama bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. st.«, str. 26.

M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 124.

M. BRKOVIĆ, »Diplomatičke formule biblijsko-teološkog sadržaja u latinskim poveljama bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. st.«, str. 26.

Marko VEGO, »Tri povelje o posjedima Stjepana Vukčića Kosače«, Most, god. V, br. 19-20, Mostar, 1978., str. 137, 140. Usp. Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar, 22011., str. 223; M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosanskohumskih vladara i velmoža, str. 123; Milko BRKOVIĆ, »Katoličanstvo bosansko-humskih vladara i velmo-

CCP 75 (2015.), str. 17–35

toga, smatramo važnim naglasiti i činjenicu da u navedenim ćiriličnim ispravama Kosača, za razliku od latinskih isprava bosanskih vladara, nema verbalne invokacije koja počinje zazivanjem samo druge božanske osobe, odnosno Isusa Krista.49 Devocija Kao sastavni dio intitulacije kojom se prezentiraju osobe u čije se ime izdaje određena isprava, nalazimo i devociju ili formulu pobožnosti kojom one naglašavaju da su Božjom milošću to što jesu, a ta se formula ponekad ponavlja i u arengi. Što se tiče isprava koje su predmet ovoga rada, možemo zasigurno kazati da je devociona formula u ispravama Kosača upućenim Dubrovniku vrlo česta, a nalazimo je kao sastavni dio intitulacije, kao i u latinskim ispravama bosansko-humskih vladara, dok se kod velmoža nalazi samo u ispravama hercega Stjepana Vukčića Kosače.50 U ovdje analiziranim ispravama kod vojvode Sandalja nalazimo sljedeće intitulacije s devocijom. U ispravama iz 1419. i 1420. godine, vezanim uz ustupanje Konavala, njegova je intitulacija: »Mi g(ospo)d(i)n voevoda sandal’ hranić’ milostiju božiom’ veliki voevoda bosan’s’ki…«,51 a u potvrdnici iz 1429. godine o primljenom dohotku za carinu u Drijevima Sandaljeva intitulacija glasi: »mi g(ospo)d(i) n’ vojevoda sandal’ m(ilo)stiju b(o)žiom’ veliki vojevoda rusaga bosanskoga i vekje…«52 Stjepan Vukčić Kosača se u ranije spomenutim ispravama intitulira kao: »Mi gos(po) d(i)n’ vojevoda stipan’ milostju božiom veliki vojevoda rusaga bosanskoga i ktomu…«,53 »Stipan’ božiom milostju her’ceg’ homski i pr’mor’ski i veliki voevoda rusaga bosanskoga knezu dr’nskomu i veće«,54 »Stipan’ božiom’ milostju herceg’ od’ svetoga save i gospodar’ homskoi (zemli) i pomor’ju i veliki vojevoda rusaga bosanskoga, knez’ dr’nski i ktomu...«,55 »mi go(spo)d(i)n’ stipan’ b(o)žiom’ m(i)lostu(!) herceg’ od’ svetoga save gospodar’ hum’ski i primor’ski i veliki voevoda rusaga bosan’skoga knez’ drin’ski i ktomu…«,56 »Mi g(ospo)d(i)n’ stipan’ božiom’ m(i)l(o)st’ju herceg soetago(!) save g(o)sp(o) d(a)r’ humski i primorski knez’ drinski velik(i) voevoda rusaga bosanskoga i veće…«,57

49

50 51

52

53

54

55

56

57

ža«, Croatica christiana periodica, god. XXV, br. 47, Zagreb, 2001., str. 38; M. BRKOVIĆ, »Diplomatičke formule biblijsko-teološkog sadržaja u latinskim poveljama bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. st.«, str. 26.

Usp. M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 122–123.

Usp. Isto, str. 196.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 293, 309; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 100, 108.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 331; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 137.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 62–63; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 177.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 63; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 179.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 64; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 180.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 64; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

441; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 182.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 76; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 195.

23

D. Korać, Religijski elementi u ispravama Kosača upućenih Dubrovniku

»mi g(ospo)d(i)n’ stipan’ božiom m(i)l(o)st’ju herceg’ svetago save g(o)sp(o)d(a)r’ humski i primorski knez’ drinski i veliki voevoda rusaga bosanskoga i veće…«,58 »mi g(ospo) d(i)n’ herceg’ Stipan’ m(i)l(o)stiju božiom herceg’ svetoga save g(o)sp(o)d(a)r’ humski · i primorski · knez’ drinski Veliki voevoda rusaga bos’(an)skoga i veće…«,59 »Mi g(ospo) d(i)n’ stipan’ božiom’ m(i)l(o)st’ju herceg’ svetago save g(o)spodar’ humski i primor’ski knez’ drin’ski i veliki voevoda rusaga bosanskoga i veće…«,60 »mii(!) g(ospo)d(i)n’ Stipan’ b(o)žiom’ m(i)l(o)stiju herceg’ svetago save g(o)spodar humski i primorski knez’ drinski veliki voevoda bosanski i veće…«61 Za sinove hercega Stjepana Vladislava i Vlatka nalazimo sljedeće intitulacije: »milostiju b(o)žiom’ mi go(spo)d(i)n’ knez’ vladisav’…«,62 »m(i)l(o)stiju božiom’ mi voevoda vladisav’ · gospodar’ humski i primorski voevoda bosanski i većje…«,63 »Vladisav’ m(i)l(o) stiju božiom gospodar’ humski i primorski voevoda bosanski i većje…«,64 »Vlatko božiom milostiju her’ceg’ svetoga save i veće…«,65 »vlatkoo (!) božiom m(i)l(o)stiju herceg’ svetoga saave(!) i veće…«,66 »M(i)l(o)stiju b(o)žiom’ mi g(ospo)d(i)n’ herceg’ vlatkoo(!) svetoga saave(!) i većje…«,67 »Milostiju božiom’ mii(!) go(spo)d(i)n’ herceg’ vladisav’ herceg’ svetoga save i veće…«,68 »Mi herceg’ vladisav’ herceg’ svetoga save«,69 »mi vladisav’ milostiju b(o)ž(i)om’ herceg’ s(ve)t(o)ga save…«70 Također u potvrdnicama hercega Vlatka i njegova brata Stjepana kao i u onoj Vladislavovoj, vezanim uz očevo naslijeđe, nalazimo uglavnom iste intitulacije.71 Članovi obitelji Kosača, kako smo mogli vidjeti, kao izdavači isprava u svojim naslovima redovito ističu milost Božju, odnosno da su Božjom milošću to što jesu. Osim toga, u 58

59

60

61

62

63

64

65

66

67

68

69

70

71

24

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 76; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

491; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 200.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 78; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 202.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 79; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 206.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 72; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 189.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 124; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 444; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 182.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 128; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 493; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 201.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 129; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 206.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 174; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 208.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 176; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 209.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 176; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 209.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 131; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 519; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 231.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 131; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 522; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 232.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 132; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 537; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 234.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 86–87, 93–94, 130–131, 178–194; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 507–511; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 216–230.

CCP 75 (2015.), str. 17–35

pojedinim njihovim ispravama upućenih Dubrovčanima uz Božju milost navode i svoje pretke, odnosno one od kojih su naslijedili određenu čast.72 Ako usporedimo sve navedene devocije s onima u latinskim ispravama bosansko-humskih vladara, naći ćemo mnogo sličnosti. Naime, i u latinskim ispravama intitulacije s devocijom nalaze se iza invokacije, devocione formule imaju oblik »dei gratia« (izuzetak čini samo nekoliko isprava gdje je ovaj oblik malo izmijenjen), a intitulacije počinju s »Nos«,73 odnosno kod Kosača s »Mi«.

Biblijsko-teološki sadržaji u tekstu ili rukopisu isprava U središnjem dijelu isprava, odnosno u tekstu ili korpusu, čiji su sastavni dijelovi arenga, promulgacija ili notifikacija, naracija ili ekspozicija, peticija, dispozicija, sankcija, koroboracija i svjedoci,74 nalazimo više elemenata biblijsko-teološkoga sadržaja, ovisno o samom karakteru isprave. U analiziranim ispravama Kosača u središnjem dijelu isprava biblijsko-teološki sadržaj nalazimo u arengi, naraciji, dispoziciji i sankciji. Ovdje ćemo navesti njihove formulacije, s tim da treba naglasiti da su ponekad dijelovi tih isprava izmiješani.

Arenga Što se tiče arenge treba kazati da ona kao sastavni dio nije neophodna u svakoj ispravi, te je uglavnom vrlo kratka. Budući da je cilj arenge opravdati pravni čin, nerijetko je u njoj prisutna biblijsko-teološka, moralna, filozofska ili pravna misao.75 Prema dosadašnjim istraživanjima, arengu ne nalazimo redovito u latinskim ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža.76 Također, diplomatička formula arenge nije česta ni u ovdje analiziranim ispravama Kosača upućenih Dubrovniku, a nalazimo je u sljedećim ispravama.

U Sandaljevu odgovoru Dubrovčanima (17. travnja 1423.) kako pristaje na njihov sud vezano uza spor oko neke postaje stoji: »da ako bi se što od’ ljudi utailo na zemli od’ b(o) ga se ne more utaiti«.77 U ispravi iz 1435. godine kada vojvoda Stjepan potvrđuje Dubrovčanima ranije povlastice vezane uz Konavle i Vitaljinu, nakon invokacije i intitulacije u arengi ponovno navodi »…va velikoi slavi u g(o)spoctvu i u pl’ni dr’žavi moih roditel’ m(i)l(o)st’ju b(o)ž’om(’) naslidnik’ i s(i)n’ počtenoga pomenut’ja roditelja mi slavnoga 72

73

74

75

76

77

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 293; Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 35; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 381; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 100, 149.

M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 183–193.

V. KAPITANOVIĆ, Povijesna vrela i pomoćne znanosti, str. 200–202; M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 205–320.

M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 205; M. BRKOVIĆ, »Diplomatičke formule biblijsko-teološkog sadržaja u latinskim poveljama bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. st.«, str. 28.

M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 217.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 327; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 125.

25

D. Korać, Religijski elementi u ispravama Kosača upućenih Dubrovniku

g(o)spo)d(i)na kneza vl’kca i strica mi slavnoga velikoga voevode sandala i počtenoga pomenut’ja kneza vuoka (!) · i ne daleče od’ nih pl’t’ju pače s(i)n’ i sinov(a)c’ i naslidnik’ pravi istinni(!) od’ nih’ kr’vi poveliniem i sudom b(o)žim’ prijamše dr’žavu i rusag’ u ruke g(o)spoctva mi i siede u g(o)sp(o)ctvu roditel’ moih…«78 U ispravi hercega Stjepana Kosače iz 1454. godine u kojoj se izmiruje s Dubrovčanima i potvrđuje im stare povlastice nalazimo vrlo zanimljiv biblijsko-teološki sadržaj: »O velemožna siloo(!) presvetago duha bože slavni va troici va otci že reku i sinu i svetim’ duhom’ prisveta troice nerazdilima slava tebi iže va ime tvoe vse vr’šimoo(!) i toboju uzdr’žimoo(!) zemlju i vladan’e koe e nam’ je b(o)g’ dao smislismoo(!) u našoi pameti kolicim milosr’d’em’ b(o)g’ ljubi nerav’ človiču posla svoga edinagoo(!) sina u velicieh’ mukah’ da svoe izbavi · iz grieha i po uskr’senju kada hoti uziti na nebese da sidet’ o desnuju otca b(o)ožastavnom’ rieč’ju r(e)če ap(o)s(to)lom’ svoim’ mir’ daju vam mir’ ostaljam vam’…«79 Naracija i dispozicija Naracija i dispozicija čine bit isprave i ponekad se nalaze skupa čineći jednu cjelinu. U latinskim ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža naracija se počinje upotrebljavati tek od vremena Bribirskih knezova. Inače, naracija je i u latinskim ispravama kao i u ovdje analiziranim ispravama Kosača ponekad spojena s dispozicijom.80 Biblijsko-teološke sadržaje nalazimo u naraciji i dispoziciji kod latinskih isprava bosansko-humskih vladara i velmoža i u ovdje analiziranim ispravama Kosača. U naraciji, u kojoj se zapravo opisuju okolnosti donošenja pravnoga čina u ispravi, u latinskim ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža česti su biblijsko-teološki izrazi: vocati deo, divinam miserationem, sacrosanctis ewangelitis itd.81 U ispravama Kosača upućenih Dubrovniku nalazimo sljedeće religijske elemente u naraciji. Zanimljivu formulaciju nalazimo u diplomatičkoj formuli naracije u jednoj potvrdnici Cecilije, supruge hercega Stjepana Kosače, u kojoj piše da je: »…sa znaniem’ i hotiniem’ sinova mi bogom’ daniem’ g(ospo)d(i)na hercega vlatka i kneza stipana…« primila naslijeđe koje joj je oporučno ostavio herceg Stjepan.82 Također, u potvrdnici hercega Vlatka i njegova brata Stjepana o potvrđivanju nasljedstva od njihova oca hercega Stjepana, pisanoj u Dubrovniku 26. srpnja 1470. godine stoji: »plem(e)nitoi gospoe hercežici cicilie našoi maici bogom’ danoi…«83 78

79

80

81

82

83

26

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 36; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str.

381; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 149.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 72; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 189.

Usp. M. BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, str. 233–234.

Usp. M. BRKOVIĆ, »Diplomatičke formule biblijsko-teološkog sadržaja u latinskim poveljama bosanskohumskih vladara i velmoža od XII. do XV. st.«, str. 30.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 195; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 501; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 214.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 189; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 227.

CCP 75 (2015.), str. 17–35

Gotovo identične formulacije nalazimo u naracijama dviju Sandaljevih isprava. U navedenoj ispravi od 24. lipnja 1419. godine piše: »…potvr’evano po nih’ krasnih’ listih’ i bude po milosti božioi v’ plni državi…«,84 a u drugoj Sandaljevoj ispravi iz 1420. u kojoj stoji: »…potvr’djevano po nih’ krasnih’ listih’ i zapisih’ i bude po m(i)l(o)sti b(o)žioi v’ puni dr’žavi…«85 U ispravi iz 1451. godine kojom Vladislav sklapa savez s Dubrovčanima protiv oca Stjepana, religijske elemente nalazimo u naraciji, dispoziciji te aprekaciji. Naime, u navedenoj ispravi stoji: »…zato mi rečeni g(ospo)d(i)n’ vladisav’ smišlae g b(o)gu i k pravdi i da u bogu est’ vsako up’vanie a ne u krivini ni u ednom’ svitovnom g(o)spoctvu · videće velike tvr’dine i rote po pismih koe bihu učinili naši počteni pr’vi i naši roditel’e knezu i vlastelom’ grada dubrovnika boeće se da takove kletvi i rote ne padu vr’hu nas’ i naših’ poslidnih’ i ne hoteće da tolikai ljubav’ milošća i sklad’ na mane doide složih’ i utvr’dih i u vsem’ ustanovitih meju nama i počtenim’ knezom’ i vlasteli grada dubrovnika bractvo i edinstvo sklad’ i prijazan’ kripkoo(!) u vsem’ kako se u zapisih’ meju našimi starimi i nima uzdr’ži i toliko bole u napridak’ živiti meju nama koliko b(o)g’ i pričista dopusti iošće jaa(!) rečeni g(ospo)d(i)n’ knez vladisav’ da koliko mani dopusti g(ospo)d(i)n’ b(o)g’ moći da na vsu moju silu budu i da sam’ dr’žan nastojati povratiti i osloboditi knezu i vlastelom’ grada dubrovnika župu konavaosku sa vsimi pravinami i razlozi pravimi onakoi kako im se u pismih’ uzdr’ži koju župu roditel’ naš’ brez’ razloga i pravde uze i poside nim’ pače i sa više obituju i hoću da im sam’ dr’žan’ rečenu župu konavaosku od’ vsakoga inoga tko bi im hotio dati koju godi zabavu da sam’ dr’žan’ jaa(!) braniti kripiti pomagati kako pravi i sr’čani prijatel’ nih’. Iošće jaa(!) rečeni g(ospo)d(i)n’ knez’ vladisav’ dopustiveš mani g(ospo)d’ b(o)g’ stupiti u gospoctvo hoću i obituju ljubežlivie i sr’čanie uzdr’žati i kripiti pravu ljubav’ i prijazan’ z bratiom’ moom’(!) s knezom’ i vlasteli počtenoga grada dubrovnika…«86 Nadalje ponavlja kako će, ukoliko mu Bog dopusti, nastojati konavosku župu osloboditi kako je ranije rekao, a da će on i Dubrovčani »u napridak’ živiti među nama koliko b(o)g’ i pričista dopusti…«87 U najvažnijem dijelu isprave, to jest dispoziciji, donosi se sam materijalni ili moralni objekt isprave. Dispozicija u latinskim bosansko-humskim poveljama sadrži izraze: filio in deo, promisimus fide ducti, sacrosanctis euangeliis et sanctorum reliquiis i slično.88 U ovdje analiziranim ispravama Kosača nalazimo sljedeće biblijsko-teološke izraze. U Sandaljevoj potvrdnici od 27. prosinca 1423. godine, u kojoj potvrđuje da je primio sav novac koji je bio na čuvanju u Dubrovniku, u dispoziciji stoji: »…ki su u toi doba pri nas’

84

85

86

87

88

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 293; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 100.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 309; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 108.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 125–126; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 183.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 126–127; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 184.

Usp. M. BRKOVIĆ, »Diplomatičke formule biblijsko-teološkog sadržaja u latinskim poveljama bosanskohumskih vladara i velmoža od XII. do XV. st.«, str. 30.

27

D. Korać, Religijski elementi u ispravama Kosača upućenih Dubrovniku

bili m(i)l(o)stiju b(o)žiom’ ·i ljubvom’…«89 Religijski sadržaj nalazimo i u sljedećoj dispoziciji. Naime, pišući potvrdnicu Dubrovčanima 1448. godine da je primio dug od Vlahuše Latinčića, herceg Stjepan piše: »zahvalismo na vašoi pravoi i usr’dnoi pr’jatelskoi sussjetckoi(!) pravde za što er’ste učinili po pravde a takoi vam je i pravo k nam’ u svem pravdu pokazovati a mi b(o)g’ zna sa svacjem’ hotenjem dobrovolnjem radi smo vam’ ugodbu učiniti takoge vlastele što mi pisahote za sr’bra vaša koja su u nas’ u tomui smo dobr’ rad’ učinili kako vam’ hoće vaš’ vlastelin’ knez’ benko dopovidjeti…«90 U ispravi hercega Stjepana iz 1454. godine u kojoj Dubrovčanima nakon izmirenja potvrđuje stare povlastice u dispoziciji nalazimo sljedeći religijsko-teološki sadržaj: »…milostivo se dogovorismoo(!) i potvr’dismoo (!) i potvr’ćuemoo(!) vsakoe zapise i povelje koe su imali i koe imaju knez’ i vlastele dubrovačci do današnega dne od našieh’ roditel’ mnogoopočtenoga (!) i glasitoga spomenut’ja g(ospo)d(i)na kneza vukca i slavnoga g(ospo) d(i)na Sandalja bivšega velikoga voevode bosanskoga i veće i kneza vuka i g(o)spotcva(!) mi da budu tvr’da i kripka temelna i nepokolibima viku vikoma amin…« U istoj ispravi nadalje piše: »…i takoi velimoo(!) i zapoviedamoo(!) da nitkor’ ne može ni smie uspomenuti ni iskati kr’vi ni ine osvete ni vražde ni u edno vrieme dokla sviet’ stoi tko li se obrite siei potvoriti da e g(o)spoctvu mi neviran’ i da se razaspe do korienaa(!)…«91 Na kraju, religijski sadržaj nalazimo i u dispoziciji jedne Vladislavove potvrdnice. Naime, hercegov sin Vladislav 13. listopada 1465. godine potvrđuje da je posudio od Dubrovčana iznos od 1000 perpera i to riječima: »…uzesmo i zaimismoo(!) ako nam g(ospo)d(i)n’ b(o)g’ pomožje i tui nam’ m(i)l(o)st’ učini da se budemoo(!) obladat’ u našjem rusagu da imamo dati i vratiti…«92 Sankcija U analiziranim ispravama Kosača posebno su zanimljive diplomatičke formule sankcija kojima se izriče kazna u slučaju neizvršavanja dispozicije ili pak nagrada onima koji omoguće njezino izvršavanje. Kazne, kako je poznato, bile su ovozemaljske, odnosno materijalne i one duhovne, koje su po svemu sudeći bile mnogo češće, a s obzirom na zadanu tematiku, zaslužuju našu pažnju. Sandalj Hranić se u navedenoj ispravi od 24. lipnja 1419. godine zaklinje na sljedeći način: »rotismo se i zaklesmo na častnom’ i životvorešćem’ krsti gospodini i v’ četiri evanćeliste i v’ ·vi· vrhovnih’ s(ve)tih’ apustol’ i v’ ·t·ii· s(ve)tih’ otac’ iže sut’ va nikeju i va v’sih’ od vika s(ve)tih’ b(o)gu ugodivših’ i v’ duše naše jako vse više pisanno i nami obitovano kn(e)zu vlastelom’ i vsoi općini grada dubrovnika i nih’ poslidnim’ hoćemo tvrdo i nepokolibimo i neporočno va viki vikoma uzdržati i nami i našimi poslidnimi ne uk’r’niti tko li bi naas’ inako učinil’ ili za lakomost’ ili za strah’ ili 89

90

91

92

28

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 375; F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica…, str. 329; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 125.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 63; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 179.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 73–74; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 189–190.

Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 128; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik…, str. 202.

UDK 929Vrančić, A. 930.2(497.5) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 15. srpnja 2014.

Prihvaćeno za objavljivanje: 10. prosinca 2014.

PITANJE DATUMA ROĐENJA HRVATSKOG HUMANISTA I UGARSKOG PRIMASA ANTUNA VRANČIĆA (1504. – 1573.)

Diana SORIĆ, Zadar U radu se na temelju saznanja dobivenih analizom Vrančićeve korespondencije, uvidom u neobjavljenu arhivsku građu te kritičkim osvrtom na podatke u stručnoj literaturi, dokazuje da poznati šibenski humanist i crkveni velikodostojnik Antun Vrančić (1504. – 1573.) nije rođen 29. svibnja, već 30. svibnja 1504. godine. Nastoji se višestrukim argumentima i izračunima ukazati na točan dan Vrančićeva rođenja i time ispraviti dosadašnju pogrešku. U radu se također daje pregled života i djela Antuna Vrančića.

KLJUČNE RIJEČI: Antun Vrančić, ugarski primas, biografski podatci, Šibenik, datum rođenja, historiografija, korespondencija.

Uvod Osnovni biografski podatci o Antunu Vrančiću, a pritom mislimo na datum rođenja i smrti, koje donosi relevantna literatura bilo leksikonske bilo književno-povijesne naravi te brojni pojedinačni radovi, pretežno su ujednačeni. Općeprihvaćeni podatak o datumu Vrančićeva rođenja, koji se bez provjeravanja preuzimao, jest 29. svibnja 1504. godine, a datum smrti je 15. lipnja 1573. godine. Tek sporadično nalazimo drukčiji datum koji se veže uz Vrančićevo rođenje: jednom 20. svibnja 1504. godine. i jednom 30. svibnja 1504. godine.1 Proučavajući korespondenciju Antuna Vrančića, koja se čuva u knjižnici Széchényi u Budumpešti,2 te arhivsku građu o obitelji Vrančić, koja se odnedavno nalazi u Državnom arhivu u Rijeci,3 uočili smo da je datum rođenja koji se najučestalije navodi u literaturi 1 2

3

U nastavku rada će se dati precizniji podatci o različitim datumima Vrančićeva rođenja godine.

Riječ je o građi koja se nalazi pod signaturom Fol. Lat. 1681. Antonii Verantii epistolae autographae, copiae epistolarum eiusdem ac regestrum litterarum et epistolarum Antonii Verantii [Verancsics], aliaque monumenta politica et literaria ad personam suam pertinentia.1538 – 1573, latino, italiano, ungerese, greco. 4 volumi, 643 + IV + 561 + 296 + 330 f. 330×215 mm.

Arhivski popis fonda obitelji Draganić-Vrančić (1552. – 1971.) čuva se pod signaturom R0 – 50 (HR-DARI-1000.

37

D. Sorić, Pitanje datuma rođenja hrvatskog humanista i ugarskog primasa Antuna Vrančića...

netočan. Donoseći naime višestruke argumente, ali i pronalazeći važan dokaz u samoj korespondenciji, pokazuje se da Antun Vrančić nije rođen 29., već 30. svibnja 1504. godine, i to ćemo u nastavku nastojati dokazati, no najprije ćemo dati pregled Vrančićeva života i opusa koji se temelji na relevantnoj literaturi.

Antun Vrančić – homo politicus et ecclesiasticus Podatci o Antunovu školovanju prilično su škrti i otkrivaju da je prve godine svog djetinjstva proveo u Trogiru kod ujaka Ivana Statilića. Nakon nekog vremena vratio se u Šibenik, gdje ga je latinskom i grčkom jeziku podučavao Ilija Tolimerić.4 O daljnjem školovanju koje mu je omogućio ujak Ivan Statilić svjedoči i citat iz Antunova pisma, koje je uputio bratu Mihovilu 1540. godine.5 Pouzdani podatci o Antunovu školovanju crpe se također iz životopisa koji je napisao njegov nećak Faust Vrančić.6 Oko 1520. godine odlazi na studij u Padovu, a zatim u Beč i Krakov. U dobi od 26 godina Antun Vrančić dolazi na dvor Ivana Zapolje, što je predstavljalo i početak njegove političke, odnosno diplomatske karijere. Vrančićeva pisma najbolji su izvor za rekonstrukciju njegove karijere, međutim, ranije razdoblje Vrančićeva života i djelovanja prilično je teško osvijetliti na temelju njegove korespondencije jer je pisma sustavno počeo pisati tek od 1538. godine. Ipak, u pismu od 20. ožujka 1540. godine. upućenu bratu Mihovilu navodi u kojim je poslanstvima sudjelovao.7 Nakon tih poslanstava našao se u istoj ulozi još dva puta. Godine 1543. poslan je u Češku i Poljsku, gdje je prisustvovao vjenčanju Sigismunda II. Augusta i Elizabete te je održao prigodnu čestitku u ime Izabele, vladarice Erdelja. O okolnostima drugog poslanstva nemamo mnogo podataka, ali se zna da je to bilo 1546. godine te da je destinacija bila Francuska. Postoji nekoliko pisama upućenih iz Venecije, koju je posjetio na tom putu, a potom je otišao opet u Poljsku, gdje se zadržao nekoliko mjeseci protivno volji erdeljskog vodstva. Zbog neslaganja s tada vodećim 4

5

6

7

38

Vidi u: Federico Antonio GALVANI, Il re d’armi di Sebenico, Vol. I, Venezia Prem. Stabil. tip. di Pietro Naratovich., 1884., str. 215–216: »Antonio (n. 1504.) era serbato ad alti destini. Istruito dapprima in patria nelle lettere greche e latine da Elia Tolimerich, notaio e poeta, andò in Ungeria, chiamatovi dall’illustre vescovo e bano Pietro Berislavich, suo zio dal lato materno, e dopo che questo fu a tradimento ucciso nel 1520, si recò a Padova, e quindi a Vienna e a Cracovia, per compiere la sua educazione.« Et, ut omittam multa, quae in multos tam suae quam nostrae familiae contulit, quo me honore, nomine beneficio non affecit? Puerum saepe in ulnis ut filium dissuavians, gestavit; et in ephebis constitutum, Scardinae canonicum feliciter fecit; in Hungariam postmodum, adulta iam aetate, adductum, Vesprimii, tamquam praecipua illius cura fuissem, archidiaconatu Simigiensi auxit: illinc in Italiam misit et in Patavino gymnasio fovit, eque rudi ac barbaro homine latinum reddi curavit;.... (MHH, 6, 87). Relevantne podatke iz Vrančićeve korespondencije ćemo navoditi prema mađarskom izdanju Szalay-Wenzel iz serije Monumenta Hungariae historica (dalje: MHH).

Vita Antonii Werantii Archiepiscopi Strigoniensis & Cardinalis ac per Hungariam Locumtenentis. Autore Fausto Verantio ex fratre Nepote. Preuzeto iz Sentimentalni odgoj. Antun i Faust Vrančić, (prir., Darko NOVAKOVIĆ), Šibenik, 1995., str. 94: Primum enim Traugurium ad eundem Michaele missus est, hic aliquot annis nutritus, deinde ad Petrum Berizlavum Episcopum Veszprimiensem, eundemque Praesidem Sclavoniae, ac Quaestorem Regni Hungariae cognatum suum delatus est. Verum Petro brevi post tempore a Turcis occiso a Joanne Statilio Episcopo Transylvaniensi Avunculo eodemque amitino suo in tutelam susceptus est.

Apud quem aliquot annis enutritus primisque aetatis Juvenilis rudimentis imbutus tandem Patavium concessit, ubi cum humanioribus Literis operam navare caepisset, non diu perstitit.

Regiis ad haec legationibus quinque: ad pontificem romanum, Clemantem; ad Galliarum regem Franciscum: ad Anglorum Henricum; ad Polonorum Sigismundum, et ad Senatum Venetum illius studio atque opera honestatus, et multis claris urbibus virisque cognitus exstiti (MHH, 6, 87).

CCP 75 (2015.), str. 37–48

čovjekom Erdelja, Jurjem Utješenovićem, Vrančić je 1549. godine odlučio napustiti službu kraljice Izabele. O toj političkoj odluci te o njegovu prelasku drugom vladaru, Ferdinandu I., posvjedočio je u nekoliko pisama (18. lipnja 1549. i 20. studenoga 1549.).8 Iz razdoblja koje je Vrančić proveo u službi Ferdinanda I., valja istaknuti diplomatski zadatak koji je trajao od 1553. do 1557. godine. Tada je, naime, zajedno s Franciscom Zayem i Johannesom Dernschwammom poslan u Carigrad na pregovore s Turcima. Više od 200 pisama poslano je za vrijeme boravka u Turskoj, od kojih je svega nekoliko napisao sâm Vrančić, a glavnina je napisana u koautorstvu s drugim kolegama. Premda je zadatak koji su trebali obaviti tek djelomično izvršen, taj je poslanički tim ipak zadužio Europu za održavanje primirja s osmanskom silom. Od 1557. do 1564. godine, kada je umro car Svetog Rimskog Carstva Ferdinand I., Vrančić je vršio ulogu careva savjetnika. I za sljedećeg vladara Svetog Rimskog Carstva, Maksimilijana II., obavio je poslanički zadatak. Godine 1567. car šalje njega i Kristofora Teuffenbacha u Carigrad radi pregovora o postizanju mira. Vrančićeva diplomatsko-poslanička karijera dobila je svoj epilog 1572. godine kada je postavljen za kraljevskog namjesnika Ugarske. Vrančić je do kraja života bio politički aktivan: 1572. godine u Požunu je održao pozdravni govor na krunidbi Maksimilijanova sina Rudolfa te ga je okrunio krunom sv. Stjepana. Iduće godine odlazi u Prešov zbog namjesničkog suda i tamo umire 15. lipnja 1573. godine.

Vrančić nije bio samo homo politicus nego i istaknuti homo ecclesiasticus. O početku njegove crkvene karijere imamo potvrdu u pismu koje je prethodno citirano, gdje se spominje podatak da postaje najprije kanonik skradinski, a potom nadđakon šimedski u veszprémskoj županiji.9 Prilično dugo vremena Vrančić ostaje zakinut za napredovanje, točnije do 1549. godine, kada prelazi k caru Ferdinandu. U studenom 1550. godine poslan je u Eger da preuzme mjesto kanonika. U to vrijeme se javlja svom poglavaru Nikoli Olahu te ga obavještava o lošem stanju egerske nadbiskupije.10 Godine 1551. postaje komendator opatije sv. Margarite u Pornovu, današnji Pornóapáty. Potom slijedi promaknuće na biskupsku čast o čemu je sačuvan koncept pisma (11. rujna 1554.), u kojem papa Julije III. obavještava o imenovanju desetorice biskupa u Ugarskom kraljevstu, između ostalih i Antuna Vrančića kao novimenovanoga i potvrđenoga pečujskog biskupa.11 Kako su se Vrančiću ispreplitali politički i crkveni zadatci, tako su se posljedično mijenjale i njegove titule. Po dobro obavljenoj diplomatskoj misiji u Carigradu od 1553. do 1557. godine uslijedila je nagrada na crkvenoj razini. Ferdinand I. postavlja Vrančića 1557. godine, biskupom egerskim, za što dobiva potvrdu Sv. Stolice 1561. godine.12 Nakon smrti Nikole Olaha 1568. godine ostalo 8

9 10

11

12

... et in partes transeo regis Ferdinandi. (MHH, 6, 324).; Quod de statu meo, Slavice, scire desideras: mutavi conditionem et locum et principem. Reliqui Heremitam et ejus causam, Reginam quoque ac ejus filium. Ad Ferdinandum vero regem transeo. Quod felix faustum Deus faxit. (MHH, 7, 3) Vidi bilješku 5.

Scito me jam Agriam incolumem pervenisse nulloque vel periculo itineris vexatum vel incommodo. Ubi a praefectis tuis humaniter, a canonicis fraterne exceptus archidiaconatum IIII. id. Sep. feliciter occupavi. Domum meam inveni desolatam, hiantem ruinis, possessam milite, oppressamque fere ad culmen fimo equino.

(MHH, 7, 106).

Jadranka NERALIĆ, »Kronologija uspona Antuna Vrančića na crkvenoj hijerarhijskoj ljestvici: vatikanski izvori«, Zbornik o Antunu Vrančiću, Šibenik, 2005., str. 91.

Ego Antonius Verantius, Dei et Apostolicae Sedis gratia Episcopus Ecclesiae Agriensis etc. notifico ac testatum facio per praesentes meas, quod quum me a Sacratissima Caesarea Regia Maiestate Ferdinando Divina providentia Romanorum Imperatore Semper Augusto electum, nominatum, ac praesentatum ad Episcopatum

39

ISSN 0350–7823 UDK 949:75(05)

75

BROJ GODINA XXXIX ZAGREB, 2015.

75/2015

ČASOPIS INSTITUTA ZA CRKVENU POVIJEST KATOLIČKOG BOGOSLOVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU