S. Žurnal. 5. by KSFPN

Broj 5

ASOPIS KLUBA STUDENATA FAKULTETA POLITI KIH NAUKA BANJA LUKA

Intervju s Rankom Ivanovskom Andri u Berlinu Predstavnici KSFPN-a potpisali Memorandum o saradnji

APRIL 2014.

Medijska pismenost Sport na prostoru EX-YUuspjeh koji ne jenjava Mjesec posve en enama Analiza demonstracija u Ukrajini Retorika

RIJEČ UREDNIKA Dragi naši čitaoci, pred Vama se nalazi peto izdanje časopisa ,,Studentski žurnal.’’U ovom broju odlučili smo da Vam, pored uobičajenih rubrika-svijet i BiH, kažemo nešto više o samoj medijskoj pismenosti i njenom značaju, te smo jednu rubriku posvetili i svim našim divnim damama. Osim toga, donosimo Vam i intervju sa Rankom Ivanovskom, kao i analizu dešavanja u Ukrajini.Takođe, odlučili smo da sa Vama podijelimo i iskustvo našeg nobelovca, Ive Andrića, koje nam može biti velika pouka. Nadamo se da će svako od Vas naći nešto posebno, što će ga podstaknuti da dalje istražuje i stiče nova znanja. Zahvaljujemo se svima koji su sa nama od početka, našim čitaocima, urednicima, autorima tekstova i pozivamo sve Vas, koji imate želju i volju da učestvujete sa nama u našem, zajedničkom radu.

SADRŽAJ Intervju s Rankom Ivanovskom........................................3 Andrić u Berlinu...............................6 BiH...................................................14 Svijet................................................15 Predstavnici KSFPN-a potpisali Memorandu o saradnji...................16 Medijska pismenost........................17 Sport na EX-YU prostorima-uspjeh koji ne jenjava.................................18 Mjesec posvećen ženama...............20 Analiza demonstracija u Ukrajini............................................21 Retorika.........................................23 Da li ste znali...................................25

Intervju s Rankom Ivanovskom Nezavisno društvo novinara Vojvodine prepoznalo je u radu Ranke Ivanovske veliki talenat za istraživačko novinarstvo, izuzetan profesionalizam i novinarsku hrabrost, zbog čega je, upravo ona, dobitnica ovogodišnje nagrade ove organizacije. Ranka Ivanovska je nagrađena za izuzetan doprinos izvještavanju o stanju lokalnih samouprava u okviru projekta „Mediji i lokalne samouprave“.

Šta nagrada Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine predstavlja za Vas? Za mene ne postoji dragocjenije priznanje. Došla je kao pravovremeni signal da moj inat, da se novinarstvom bavim bez kompromisa, nije suluda misija. Ta nagrada je, na neki način, riješila i univerzalnu dilemu koju ovih dana imaju mnoge kolege, a ona se odnosi na vrednovanje časnog, objektivnog i profesionalnog novinarstva u ovoj zemlji.

Koji je glavni motiv da se pozabavite temom lokalne samouprave? U mom slučaju, već godinama se bavim izvještavanjem sa teritorije četiri vojvođanske opštine kao novinar i dopisnik. Posljednjih pet godina, radim za „Blic“ i ostala izdanja Ringier Axel Springera. Sa te pozicije sam 2012. godine, pozvana da učestvujem u radu redakcije projekta „Mediji i lokalne samouprave“ Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Eto, za mene je već bila nagrada činjenica da sam postala dio dobro probrane redakcije koja će se temeljnije pozabaviti stanjem u vojvođanskim opštinama. Dnevno izvještavanje je često frustrirajuće, jer nemate ni prostora ni vremena da se ozbiljno pozabavite nekom temom. Uglavnom, samo „zagrebete“ po površini i godinama za sobom ostavljate nedovršene teme. Ovaj projekt mi je omogućio da bez ograničenja radim svoj posao, a to je rijetka privilegija u novinarskoj profesiji u Srbiji.

Da li su Vam ljudi koji su na čelu lokalnih samouprava izlazili u susret i da li ste nailazili negdje na otpor? Nivo transparentnosti varira od opštine do opštine. Najčešće od zamagljenosti do mraka. Nema suštinske razlike između onih lokalnih samouprava koje su prividno otvorene za saradnju, a pritom prikrivaju ili manipulišu informacijama i onih koje se čak i ne trude da vam odgovore na pitanja. Otpor prema medijima na nivou lokalnih vlasti ima različite oblike. Od bahatosti i ignorisanja do neznanja, jer vam se, zbog partijskog kadrovanja, za sagovornike nameću nekompetentni funkcioneri od kojih teško možete dobiti i validne informacije, a kamoli mišljenje.

Kakvo je zapravo stanje na „lokalu“? Teško je dati kratak odgovor na ovo pitanje. U onoj Vojvodini, koju najčešće ilustrujemo kao bogatu i prosperitetnu-buja siromaštvo, niču narodne kuhinje i industrijske zone. Dok se u narodnim kuhinjama često traži mjesto više, industrijske zone, koje su progutale stotine miliona iz opštinske kase, zuje prazne. To je slika većine opština u Vojvodini, a nekoliko pozitivnih primjera iz Srema - na primjer Inđija - samo pojačavaju kontrast.

Koliko su jedinice lokalne samouprave zapravo samostalne u obavljanju poslova za koje su nadležne? Formalno zakoni, prvenstveno Zakon o lokalnoj samoupravi, precizno definišu nadležnosti lokalne samouprave i te nadležnosti jesu ograničene, ali nisu oskudne. Oskudnost se javlja u volji lokalnih čelnika da koriste tu samostalnost, umjesto čekanja na instrukcije iz partijskih centrala.

Da li je politika i dalje presudan faktor u svakodnevnici lokalnih samouprava? Mislim da u lokalnim samoupravama nedostaje jedino politike kojoj je tu mjesto, a to je politika čiji je imperativ interes lokalne zajednice i njenih članova. Lokalna politika je potpuno ugušena prijestoničkim ustrojstvom političkih partija. I tako smo došli do poraznog trenda kod lokalnih političara, koji nemaju osjećaj odgovornosti prema sugrađanima, već prema centralama, a i ona je vođena ličnim interesima.

Kada sumiramo stanje u svakoj lokalnoj samoupravi pojedinačno, kakva je po Vama situacija u Vojvodini, u odnosu na ostatak zemlje? Ne poznajem dovoljno dobro situaciju van Vojvodine da bih mogla da poredim. Pretpostavka je da, uprkos depresivnoj slici na nivou većine opština, Vojvodina ima jednu važnu prednost u odnosu na ostatak Srbije, a to je ta lijepa vojvođanska fasada. Ona jeste zapuštena, ali svjedoči o potencijalu koji jeste zanemaren, ali nadam se, ne i zauvijek izgubljen.

Koje osobine treba da posjeduje novinar koji se bavi istraživačkim novinarstvom? Na prvom mjestu, urođenu radoznalost da otkrije šta je iza zavjese. Ako vas suštinski ne interesuje društvo u kojem živite-nedostaje vam osnovni faktor za bavljenje novinarstvom. Radoznalost nije ništa bez istinoljubivosti, osjećaja za pravdu i bezuslovnu hrabrost.

Kako biste opisali istraživačko novinarstvo u Srbiji, ali i novinarstvo uopšte? Istraživačko novinarstvo u Srbiji je, nažalost, na nivou incidenta i u vječitom j pokušaju. Dominantna medijska slika je preplavljena tabloidnom površnošću koja suštinske teme gura u zapećak. Možemo da diskutujemo u kolikoj mjeri su sami novinari odgovorni za takvu situaciju. Konačno, individualna stvar svakog pojedinca u ovoj profesiji je da se opredijeli da li će stihijski pristati da bude instrument u rukama onih koji kreiraju medijsku scenu, dići ruke i postati PR ili tražiti načine da sačuva profesionalnost i obraz. Znam mnogo razočaranih koji su odustali i prepustili svoje mjesto onima, zbog kojih ne mislim da su svi novinari nužno kolege.

Koji su Vaši dalji planovi u vezi sa novinarstvom? Da li pripremate neki novi projekat? Glavni plan je da se klonim malodušnosti koja je, kao epidemija, zahvatila našu profesiju. Dakle, planiram da ne odustanem. Takođe, postoji načelni plan da redakcija koja se, posljednje dvije godine, periodično okupljala oko projekta „Mediji i lokalne samouprave,“ postane stalni tim koji će se baviti istraživačkim temama na nivou 45 vojvođanskih opština. Nezavisno društvo novinara Vojvodine je prepoznalo interes da svjetla, kojima smo osvijetlili taj mrak u kojem se dešavaju razne stvari, treba da ostanu upaljena. Ukoliko se taj plan ostvari, smatraću da sam sa kolegama iz dosadašnje redakcije dobila najbolju nagradu koju novinar u Srbiji može da dobije, a to je da radi svoj posao na najbolji mogući način.

 Mladen Savatović FF Novi Sad

Andrić u Berlinu Ivo Andrić je, između dva svjetska rata, bio visoki službenik Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije. Iz rukopisa knjige Andrićeve godine u diplomatiji Miroslava Karaukca, jednog od najpouzdanijih proučavalaca djela i života Ive Andrića, donosimo vam mali dio ove studije, koja se odnosi na najkontraverzniji dio Andrićeve diplomatske karijere tokom njegovog službovanja u Berlinu, u periodu između 1939. i 1941. godine. Poslije misije u Društvu naroda u Ženevi, Andrić se vraća u zemlju prvih dana aprila 1933. i počinje da radi u trećem odsjeku Političkog odjeljenja MIP-a-odsjek za manjine, da bi već u decembru, iste godine, postao šef ovoga odsjeka. U julu 1935.godine, postavljen je za vršioca dužnosti načelnika Političkog odjeljenja. A kada Milan Stojadinović bude formirao svoju vladu, 24. juna 1935, u kojoj će, pored mjesta premijera zadržati i mjesto ministra inostranih poslova, za svoga pomoćnika ministra, na čijem se mjestu do tada nalazioVladislav Martinac (1891.–1946.), (koji je na bolovanju sa koga se neće vratiti) petog novembra 1937. postavlja Andrića, koji tako postaje druga ličnost jugoslovenske diplomatije. Iz ovoga vremena, provedenog u službi Milana Stojadinovića, potiče Andrićev Elaborat o Albaniji, pisan za potrebe njegovog šefa posle razgovora o albanskom pitanju, koje je ovaj imao, januara 1939., sa grofom Ćanom; ovaj elaborat će, tokom posljednjih međunacionalnih ratova na tlu bivše Jugoslavije, služiti kao krunski dokaz Andrićevog, navodnog, animoziteta prema nacionalnim manjinama u Kraljevini Jugoslaviji, posebno pema Albancima. Očito zadovoljan radom svoga pomoćnika, u svojim memoarima, Stojadinović će napisati da se u svim važnijim pitanjima konsultovao sa Ivom Andrićem, "koga sam veoma cijenio i polagao na njegovo mišljenje u svim važnijim pitanjima. On je bio Srbin katoličke vjere, porijeklom iz Bosne, književnik, pametan i odmjeren u mišljenju. Diplomatske note koje bi on po mojim instrukcijama stilizovao, bilo je pravo zadovoljstvo čitati." Krajem tridesetih, politička usmjerenost vlade Milana Stojadinovića pružaće dvoru sve više razloga za zabrinutost. Svojim mitinzima, sa naglašenom fašisoidnom scenografijom, sa dobro organizovanim pristalicama koje su za vrijeme njegovih govora skandirale "Vođo! Vođo!", svojom gardom u tamnozelenim uniformama, svojom ličnom pratnjom na motorima njemačke proizvodnje, svojim čestim i bliskim kontaktima sa vođama Rajha, pružao je sve više tipsku sliku izranjajućeg fašističkog vođe. Kako su ovi prijeteći znakovi vremena, o kojima istorije obično ne govore, ali koji istoriju čine vidljivom, bivali sve čitljiviji i učestaliji, namjesnik Pavle, uviđajući kuda bi zemlju mogla odvući ova užurbana

sprega sa fašističkim režimom, uklonio ga je, februara 1939., vještačkom krizom vlade (pomoću koje je Stojadinović i došao na to mjesto). U novoj vladi, mjesto premijera zauzeće Dragiša Cvjetković, a mjesto ministra inostranih poslova Cincar-Marković, dotadašnji poslanik u Berlinu. Andrić je postavljen za pomoćnika ministra inostranih poslova, a namjesnikovim ukazom od 28. marta 1939. za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevskog poslanstva u Berlinu. Poslati Andrića u ovu misiju nije bilo bez zadnjih namjera. Na ovaj položaj, Andrić dolazi kao nestranačka ličnost; iskusan diplomata, ugledan literata, dobar znalac njemačkog jezika i kulture, ličnost visoke reprezentativnosti. Ipak, Andrićevo imenovanje za poslanika u Berlinu imalo je, kako će budućnost pokazati, prevashodno protokolarni karakter, s obzirom na već uhodani zakulisni tip odnosa vlade sa njemačkim vlastima. Tip odnosa koji se najčešće nije mogao priznati, pa je stvarna komunikacija između dvije vlade išla preko neuočljivih i neformalnih posrednika. Na ovom položaju Andrić je trebalo više da izgleda, nego da bude. "On je u Berlinu imao ulogu pogrešnog orijentira", kako kaže istoričar Andrej Mitrović. "Služio je da skreće pažnju i privlači obavještajne službe, što znači da je morao i malo znati o sasvim konkretnim, trenutnim koracima kako bi uistinu djelovao iskreno.” Andrić stiže u Berlin u nedjelju 9. aprila 1939. da bi sutradan, od dotadašnjeg poslanika Cincar-Markovića, primio dužnost.Već 19. aprila, primljen je u audijenciju kod kancelara Rajha, kojoj prisustvuje i prethodni poslanik, da preda akreditive. Obraćajući se Hitleru, u kliširanom, prenapregnutom tonu protokolarne retorike, kazaće da smatra za naročitu sreću da mu je Kraljevsko namjesništvo povjerilo "ovu časnu zadaću". Izraziće nadu da mu blagonaklona podrška Njegove ekselencije "neće nedostajati u izvršenju moje prijatne dužnosti". Odaće priznanje Njegovoj ekselenciji kancelaru "koja sa toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu velikog njemačkog Rajha". Sve to u ime Nj. vel. kralja Jugoslavije, njegovog "uzvišenog suverena". Neposredno po dolasku u Berlin, na uskršnju nedjelju, javlja se svojoj prijateljici Zdenki Marković, prisjećajući se jedne davne uskršnje nedjelje, kada je stigao u Krakov: "Tek sam stupio u ovu lijepu varoš, koja svojom sjevernjačkom svježinom podsjeća na davnašnji Uskrs, kad sam prvi put vidio Krakov." Stanuje u rezidenciji poslanstva u ulici Grosadmiral Princ Hajnrih br. 17. To je jedna od najvećih jugoslovenskih misija. Pored poslanika u poslanstvu radi još 15 službenika: jedan savjetnik, tri sekretara, jedan pisar, starješina kancelarije, protokolista, tri dnevničara i četiri člana tehničkog osoblja. Andrićeve diplomatske aktivnosti i komentari političke situacije, tokom dvije godine njegovog boravka u Berlinu, mogu se pratiti po izvještajima koje šalje Ministarstvu inostranih poslova. Originali ovih izvještaja nisu sačuvani, već samo njihovi izvodi koje je ovo ministarstvo slalo pojedinim poslanstvima na uput i ravnanje poslaniku. Dobar poznavalac fašizma, još od njegovih početaka kojima je prisustvovao tokom svoje službe u Italiji, dolaskom u Berlin, Andrić će biti u prilici da prisustvuje njegovom kratkom, deliričnom zenitu i trijumfu. Iz Andrićevih analiza unutrašnjih promjena koje se dešavaju u Njemačkoj, daju se nazrijeti apokaliptične dimenzije koje je pošast fašizma uzimala. U njima je predočena cjelovita fašistička vizija novog evropskog poretka, po kome bi periferijske zemlje (Holandija, Belgija, Švajcarska), "ostaci nekadašnjeg Svetog rimskog carstva", bile vraćene matici u svoj prirodni položaj;

tu su i planovi za preuređenje i socijalno podešavanje balkanskih zemalja, s obzirom na "više interese životnog prostora Njemačke", kao i zahtjev da se Engleska povuče sa evropskog kopna. "Već u početku rata, lansirana je parola o prestarjelim narodima i mladim narodima, a zatim o plutokratiji i o socijalističkom preuređenju svijeta, sada se lansira parola o novom poretku u Evropi." "Iz svega gore izloženog", napisaće Andrić svome Ministarstvu, "jasno se vidi kako Njemačka država preuzima vođstvo nad cjelokupnim nacionalnim i privatnim dobrima svojih državljana u svoje ruke i kako ona sve jasnije ide putem više i više dirigovane politike i postepenoj etatizaciji njemačke privatne svojine. Cjelokupna ratna i privredna djelatnost danas u Njemačkoj ima da služi jedinom cilju: pobjedi Njemačke." Naslutiće, sa strepnjom i fatalni ishod ove homogenizacije nacije. "Kada se radi o reparaciji versajske nepravde, većina Nijemaca je spremna da primi najveće žrtve i da postane dobrovoljan saučesnik u najstrašnijim nasiljima i najriskantnijim međunarodnim avanturama." „Uglavnom, njemačke mase su i ovoga puta savršeno i poslušno oruđe u rukama vođstva i cijeli njemački, zaista, ogroman napor ostavlja utisak elementarne sile koja nije našla svoje mjesto u svijetu i tražeći ga, nastoji da pomjeri sve ostale narode sa mjesta koje oni zauzimaju." NOVI EVROPSKI POREDAK: U proljeće 1939.godine, kada Andrić započinje svoju diplomatsku misiju, Njemačka je, već uveliko, otpočela da ostvaruje svoju viziju novog evropskog poretka. Trinaestog marta 1938.godine, njemačke trupe ulaze u Austriju da bi izvršile njeno nasilno pripajanje Njemačkoj (anšlus). Septembra 1938., Čehoslovačka će biti primorana da ustupi Njemačkoj sudetske krajeve, a u martu sljedeće godine biće okupirana i raskomadana. Prvog septembra 1939.godine, napadnuta je Poljska; dvanaestog aprila 1939. Musolinijeve trupe okupirale su Albaniju. U Španiji, posle tri godine građanskog rata, 28. marta 1939., pao je Madrid i general Franko proglašava Španiju monarhijom. U nekoliko evropskih država na vlast dolaze lokalni epigoni Velikih diktatora. Od dana kada joj Njemačka postaje prvi susjed, od Jugoslavije se sve odlučnije i urgentnije traži da se oslobodi bilo kakve strane podrške. Insistira se da napusti Ligu naroda, članstvo u Maloj Antanti i Balkanskom savezu. Pod pritiskom događaja, u nedostatku podrške sa bilo koje strane, vlada Dragiše Cvjetkovića pokazuje se kao sve voljnija za saradnju i ustupke Hitlerovoj Njemačkoj. 28. oktobra 1940.godine, Musolini, ne obavještavajući svoga njemačkog saveznika, naređuje svojim trupama da uđu u Grčku. Jugoslavija se našla u opasnoj blizini još jednog neželjenog susjeda. U daljim političkim pregovorima, u politici popuštanja njemačkim zahtjevima koja je bivala sve manje transparentna, za Cvjetkovićevu vladu Andrić je sve više postajao nepodesna ličnost. Tako je, poslije Musolinijevog upada u Grčku, na pregovore sa Njemačkom o daljoj sudbini Soluna, na koji je vlada polagala teritorijalne aspiracije, upućen pukovnik Vladimir Vauhnik (1896.–1955.), vojni ataše u Berlinu, iako je pitanje bilo političke, a ne vojne prirode.

Za neposrednije i povjerljivije razgovore sa Ribentropom biće zato angažovan Danilo Gregorić (1909.–1957.), direktor lista "Vrijeme", funkcija na koju je došao po želji njemačkih vlasti. Gregorić će se 23. novembra 1940., sresti sa Ribentropom i udesiti njegov tajni susret sa Cincar-Markovićem, koji će se održati nekoliko dana kasnije. Početkom februara 1941., Gregorić ponovo sreće Ribentropa, ovoga puta da mu zakaže susret sa Dragišom Cvjetkovićem i Cincar-Markovićem, koji će se održati u tajnosti nekoliko dana kasnije. Na Hitlerov poziv i princ Pavle će se s njim tajno sresti 4. i 5. marta 1941. Sam Gregorić, u svojoj knjizi Samoubistvo Jugoslavije, velikodušno odaje sebi priznanje za aranžiranje ovih susreta i uspostavljanje paralelne veze sa vođama Trećeg rajha: "Kolika je to bila važnost, jasno se vidi kad se zna da naš poslanik u Berlinu, kultivisani pjesnik i literata Andrić, od početka rata nije imao priliku da sa Fon Ribentropom razgovara o pitanjima koja su za Jugoslaviju od životne važnosti."Zaključujući: eto, gdje nije uspio Andrić, on, urednik "Vremena", "običan građanin", uspio je. Vijesti o ovim susretima morale su onespokojiti Andrića. Zaobilažen od svoje vlade, prenebregavan od Nijemaca i kod jedne i kod druge strane, naći će se u nezavidnom položaju; u situaciji gdje se od njega sve manje traži i gdje sve manje može da učini, poslanik sa smanjenim autoritetom, kako će i sam definisati svoj položaj, koji sve više pokriva svoju funkciju i sve manje je obavlja. Kako su ovi tajni razgovori, koje organizuje Gregorić, ukazivali na sve izvjesnije pristajanje Jugoslavije Silama osovine, u pismu od 26. februara 1941., Andrić će napisati ministru inostranih poslova, Cincar-Markoviću: "Nije mi poznato ni u čije ime dotična ličnost govori ni šta je predmet, odnosno rezultat dotičnih razgovora." Skrenuće mu pažnju "da se ovakav način rada pokazao uvijek koristan za Nijemce, a kao štetan po zemlje koje su s njima sarađivale" i opomenuti ga da se ne bi smjelo desiti da Jugoslavija "u ovakvim vremenima ima poslanika sa smanjenim autoritetom, koji nema puno povjerenje svoje vlade kao i stvarnu i formalnu podršku svoga ministra. Drugo, jer ne želim da zauzimam jedan položaj pod uslovima koji su u protivnosti kako sa mojim pogledima na službu, tako i sa mojim shvatanjem ličnog dostojanstva." U odgovoru na Andrićevo pismo, Cincar-Marković će se pravdati da je njegova posjeta bila strogo tajna i da je to bila izričita želja njemačke vlade. Kako će se ovi neformalni kontakti dviju vlada nastaviti i poslije ovog objašnjenja, u pismu Cincar-Markoviću od 20. marta 1941. Andrić će napisati: "A sve što se dešava od toga vremena pa naovamo, samo me je još jače utvrdilo u mome mišljenju o hitnoj potrebi promjene ličnosti na položaju Kraljevskog poslanika u Berlinu." „Voljom Nj.V. Kneza namjesnika, a po vašoj želji, došao sam na ovaj položaj na kome sam proveo dvije godine. Uvijek ću smatrati za čast tu odluku Nj. V. Kneza i ostati zahvalan Vama na povjerenju, ali danas mi u prvom redu službeni, a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja.” PERSONA NON GRATA: Jugoslovenska sedmočlana delegacija 25. marta u Beču, u palati Belvedere, potpisala je pakt o pristupanju Jugoslavije Silama osovine. Andrić je u posljednji čas obaviješten, od njemačkog ministarstva, da mu je rezervisano mjesto u vozu za Beč, a tek onda o razlogu ovog putovanja.

Istoga dana, po potpisivanju pakta, Andrić se vratio u Berlin. Delegacija koja je potpisala pakt, po povratku u zemlju, uhapšena je. U noći 26/27. marta izvršen je državni udar, ukinuto namjesništvo, namjesnik Pavle izgnan iz zemlje, na vlast doveden maloljetni kralj koji će od generala Simovića zatražiti da formira vladu. Novi ministar spoljnih poslova, Momčilo Ninčić, daće Andriću uputstvo da učini sve što se može da se prevaziđe kriza; da ponudi Berlinu "sve ustupke koji ne bi narušavali osjećaj nacionalne časti". Ali, odluka o kažnjavanju Jugoslavije već je bila donijeta i svaki politički demarš bio je uzaludan. Andrić je bezuspješno pokušavao da bude primljen od bilo kojeg predstavnika njemačkog Ministarstva spoljnih poslova. Petog aprila, šef protokola Ministarstva spoljnih poslova vratiće mu pasoš, što je značilo da je njegova misija okončana. Šestog aprila, po napadu na Jugoslaviju, obaviješten je da je dalje prisustvo diplomatskog osoblja jugoslovenskog poslanstva nepoželjno. Pošto su dobili 24 sata na raspolaganje, da prodaju imovinu i spakuju stvari, već sutradan Andrić i osoblje poslanstva upućeni su sa željezničke stanice za Konstanc, grad na Bodenskom jezeru i Rajni, u neposrednoj blizini švajcarske granice. Narednih dana, u Konstanc je stiglo i diplomatsko osoblje iz drugih predstavništava Kraljevine Jugoslavije u zemljama okupiranim od Njemačke, njih oko 200. Grupa jugoslovenskih diplomata nije upućena u Švajcarsku, kao što su to oni zahtijevali, nego u obližnji Bad Šahen, gdje će ostati u konfinaciji od 19. aprila do 30. maja. Mogućnost slobodnog izbora destinacije povratka ponuđena je jedino Andriću, ali on će je odbiti tražeći istu privilegiju i za ostale diplomate. U međuvremenu, Gestapo je već tu, u hotelu, počeo sa ispitivanjem pojedinih diplomata, posao koji će potrajati sve do njihovog polaska. Na stanici Lindau, 30. maja, formirana je specijalna kompozicija, sa vagonima za spavanje i ručavanje koja će ih povesti za Beograd.Kada je grupa jugoslovenskih diplomata stigla 1. juna u Beograd, već na stanici, posle više sati zadržavanja putnika u vagonima, Gestapo je uhapsio 11 diplomatskih predstavnika, koji će biti vraćeni u Njemačku. Šestorica od njih biće zadržani i osuđeni zbog navodne špijunaže i veleizdaje, a ostali vraćeni u zemlju. Na stanici, izlazeći iz voza, Andrić je prelazio pogledom po grupi građana koji su izašli da ih sačekaju; kada ga je ugledao, mahnuo je advokatu Brani Milenkoviću, sa kojim je imao raniji dogovor: "Ja ću kod vas!” Po mišljenju jednog interniranog diplomate, svu odgovornost za njihov prinudni povratak u okupiranu zemlju, mimo međunarodnih normi da mogu slobodno napustiti zemlju u kojoj su bili akreditovani, snosi Andrić. Kada je poslije duge neizvjesnosti, 28. maja, savjetnik njemačkog ministarstva obavijestio Andrića da će grupa jugoslovenskih diplomata biti deportovana u zemlju, Andrić je sazvao sastanak šefova diplomatskih misija da ih o tome obavijesti. Grupa naših diplomata koju je zastupao Radovan Šumenković, kraljevski generalni konzul u Pragu, zahtijevala je kategoričan odgovor Nijemcima, sa klauzulom da mogu slobodno da izaberu destinaciju svoga povratka. U pomirljivoj i uzdržanoj protestnoj noti, koju je sročio Andrić, stajaće da grupa diplomata "i dalje tvrdi da ona ima pravo, prema međunarodnom pravu, da slobodno otputuje u neku neutralnu zemlju". Konzul Šumenković je zahtijevao da se u notu stavi, da grupa "odbija da se povinuje naređenju" – klauzula koja je u poslanoj noti izostavljena. Ova grupa diplomata koju je zastupao konzul, Radovan Šumenković, smatrala je da je Andrić odlučnijim

držanjem prema njemačkim vlastima mogao postići udovoljenje njihovom zahtjevu, kako je to, uostalom, pošlo za rukom i poljskim diplomatama. Sam konzul Šumenković, po povratku u Beograd, biće poslan na prinudni rad u Dahau. U jednom pismu supruzi, koje šalje iz ovog koncentracionog logora, napisaće: "Za sva naša stradanja, kriv je Andrić.” PREVAREN I NADIGRAN: Andrić će malo govoriti, a još manje pisati o vremenu svoga boravka u Berlinu. U jednom sjećanju na to vrijeme, iz 1946., "bez trunke svake osvetoljubivosti za ono što sam lično propatio od Nijemaca i zbog Nijemaca", kazaće: "Nijemci i Njemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovjekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt. To je problem od kojeg će bolovati Evropa još sto i pedeset godina. Pa ni tada ne vidim rješenje." To dešperatno stanje kroz koje prolazi, ilustruje i jedna njegova pjesma nastala u periodu njegovog službovanja u Berlinu: Dolje, gdje ove riječi pišem Okužen vazduh grudi steže Odmora nema budno oko Sputan živim i teško dišem Sve me je manje, sve sam niže. Godine okupacije proživjeće povučeno u Prizrenskoj 9, u dvije sobe u bosanskom stilu. Radi na tri romana koja će se, sva tri, pojaviti tokom 1945. Viđa se sa nekoliko prijatelja iz ranijih godina. Ne objavljuje ništa. "U ovim danima piščevo ime smije javno da se pojavi jedino u čitulji", kazaće jednom prijatelju. Kada njegov izdavač, Cvijanović, počne prodavati, zajedno uvezane, njegove ranije objavljene knjige: Put Alije Đerzeleza, Ex ponto i Nemire, pod nazivom Sabrana djela, zaprijetiće mu tužbom, ukoliko ih ne povuče iz prodaje. Preživajući u miru svoje bogato nezadovoljstvo, prevaren i nadigran od vremena i događaja. U svojim lektirama vraća se trojici renesansnih pisaca koji će činiti duhovni ambijent romana na kojima radi: Mikelanđelu, Makijaveliju i Gvićardiniju. Na desetine stranica ispisuje izvode iz Mikelanđelovih pisama, Makijavelijevih prepiski i Gvićardinijevih napomena. Sva tri umjetnika živjela su na razmeđu XV-og i XVI-og vijeka. Često u neradoj službi gospodara koji su ih najmili, sva trojica u oštrom sukobu sami sa sobom, Mikelanđelo ga impresionira svojom uzornom skromnošću. Kinjen i tetošen od nekoliko papa kojima je služio, u pismu jednom kardinalu izvinjava mu se zbog svoje neznatnosti, budući da je, kako kaže, "čovjek jadan, ubog i mahnit" (omo vile, povere e matto). Kod Makijavelija, u odsustvu moralne komponente u savjetima koje daje vladaru, nalaziće potvrdu za svoj istorijski pesimizam; kao što će u Gvićardinijevim Političkim i društvenim napomenama koje prevodi, biti u prilici da prepozna vlastito iskustvo – zastupajući često i sam stanovišta sa kojim se intimno nije slagao, služeći ideologijama kojima se u svom javnom radu suprotstavljao; nalazeći se često i sam u položaju izaslanika, o kome govori Gvićardini, koji, da bi je mogao što bolje zastupati i sam nije upućen u stvarnu svrhu misije koju obavlja. Vjerovatno u prvim poslijeratnim godinama, nastao je Andrićev rad-Dodir sa strancima- oprezna i škrta suma njegovog diplomatskog iskustva, koji će jedno vrijeme služiti kao uputno štivo našim budućim diplomatama.

"Potpuno je pogrešno shvatanje", pisaće u svome radu, "koje nam je ostalo kao rđavo naslijeđe prošlosti, da između sile i pokoravanja sili nema srednjeg puta i da u odnosu sa inostranstvom valja izabrati jedno od to dvoje. U odnosu sa inostranstvom izvjesno je da ni jedno ni drugo ne valja i da između sile i pokornosti vode mnogi putevi; i upravo to su putevi dostojanstva i uspjeha.” Dobar poznavalac tih drugih, teže uočljivih puteva između sile i pokornosti, Andrić će kao bitna saznanja iz svoga diplomatskog iskustva, preporučivati pregovaraču hladnu glavu, uzdržanost, opreznost, prilagođavanje, sporazumijevanje – discipline u kojima je, tokom svojih misija, već stekao impresivnu rutinu. NARODNI PISAC: U prvim poslijeratnim godinama, ovaj Andrićev dug i uspješan put u diplomatskoj službi, biće predmet mnogih kritičkih sudova i komentara koji će dolaziti od njegovih predratnih prijatelja iz beogradskih građanskih krugova, kao i od njegovih kolega iz diplomatije. "To je bilo vrijeme kada je beogradska čaršija – anonimno, poluanonimno, u prigovoru – režala na Andrića kao na svog "protežea" što se "prodao" komunistima. Zamijeraće mu naglu promjenu tabora – od kraljevog opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika do narodnog poslanika nove vlasti (1945.–1953.), predsjednika Saveza književnika Jugoslavije (1946.–1952.) i reprezentativnog narodnog pisca, njegovu prilagodljivost, kolebljivost i povlačenje, u situacijama kada se od njega očekivao jasan i odlučan stav. Jedan njegov kolega iz diplomatije u službenoj bilješci, pisanoj u prvim poslijeratnim godinama, napisaće za njega: "Andrić je tip sposobnog rutiniziranog diplomate, ali mekušca i beskičmenjaka. Lično pošten, ali bolesno ambiciozan i veliki karijerista. U odnosu sa ljudima dostojanstven i vrlo taktičan." „Službovanje reakcionarnim režimima ubilo je u njemu svaki ostatak bunta i prkosa. Njegova se uloga svodila uglavnom na rolu nijemog tehničkog lica, poslušnog činovnika koji izvršava volju vladajućih." Slično mišljenje o njemu izraziće Vladislav Ribnikar u razgovoru sa Vladimirom Bakarićem, u vrijeme zasijedanja AVNOJ-a u Jajcu. Dajući karakteristike nekih naših predratnih diplomata za Andrića će reći: "Pravi jezuita, ljigav, otmjen.” Kada Jovanu Dučiću iz kabineta ministra inostranih djela, Milana Stojadinovića, stigne zahtjev da svojim dokumentima priloži i svjedočanstvo o položenoj maturi (koju nije polagao), kazaće ozlojeđen: "To je ujdurma onog jezuite Andrića." Tu kvalifikaciju jezuite daće za njega i Isidora Sekulić, predočavajući, u optužujućoj retrospektivi, Andrićevu prirodu Radovanu Zogoviću koji je posjećuje tokom 1947. /1948. u njenoj kući na Senjaku. IZ MRAČNOG VRTLOGA: "I govorio je malo i oprezno, i postupao u svakoj prilici sporo i neodlučno, jer nikad nije znao šta sve može u govoru reći ili pri djelanju učiniti.” Nezadovoljstvo sobom, svojim ponašanjem i postupcima i prigovore na njih Andrić će

izraziti još radikalnije nego što su to činilli njegovi presuditelji. Sudovi koje daje o sebi, na stranicama Znakova pored puta i bilježnica, iz vremena njegovih diplomatskih misija, znatno su stroži, optužbe i prekori koje upućuje sebi znatno opakiji. Njegove bilježnice pune su zabilješki, koje govore o neprekidnom ratu koji podijeljena ličnost vodi sama sa sobom, u kome su sučeljeni nepomirljivi protivnici: onaj koji djela sa onim koji posmatra. "Toliko je moj položaj u svijetu neprirodan, u tolikoj su opreci ono što mislim kad sam sam i ono što radim i govorim kad sam sa ljudima, da poslije svakog dodira sa svijetom padam kao pokošen i drhtim u bolu i u nesanici, dok kroz mene neprestano prolaze i ponavljaju se, kao slova svjetlosne reklame, sve riječi koje sam preko dana izgovorio.” "Vi kažete da nisam bio otvoren, da sam sve svoje pomisli i većinu svojih ličnih osjećanja zadržavao u sebi, krio ih od ljudi sa kojima živim. Zato me optužujete zbog pritvorstva i neiskrenosti. Ali vi ne znate sa kakvom sam se budalom u sebi ja nosio, koliko sam se stidio njegovih ispada i postupaka koji su uvijek bili u strašnoj suprotnosti sa onim što sam htio da budem.” Pored oštrih prekora i samooptužbi, neke od Andrićevih zabilježaka o kriznim stanjima kroz koja je prolazio kao da nude argumente za vlastitu odbranu. To je odbrana čovjeka koji se našao sam na svome putu, posljednji izdanak izumiruće i osiromašene, nekada znatne loze, bez kuće i porodice, bez ikog svoga, sa uvijek prisutnom mišlju na godine neimaštine i bijede u kojima je odrastao; misao koja se "ne da ničim otjerati, zbrisati ni riješiti". On je, kako to sam kaže, svoje najbolje godine potrošio pokušavajući da nađe izlaz i da izvuče živu glavu iz "mračnog vrtloga u koji sam bio bačen od dana kada sam se u majci začedio". Do kraja svoje diplomatske karijere, Andrić će biti u neizvijesnosti da li je prošao i izbjegao propast. "A znam dobro da proći ne mogu, ali i da propasti ne smijem." Uz svu naklonost i povjerenje pretpostavljenih neće uspjeti da se oslobodi straha od sutrašnjice niti sumnje u opstanak u službi u kojoj, kako kaže, "nema ničeg stalnog ni izvjesnog". Pjesnik straha, Andrić će ostaviti pouzdana svjedočanstva o oštrini predjela u kome se živi, o pometnim vremenima ratova, okupacije, tiranije koju je i sam proživio, o muci pojedinca pred rizikom uspravljanja. Zažaliće što se ikad ispeo "na tu osvijetljenu pozornicu". Sa godinama sve više će se sklanjati u sjenku vlastitog djela, upućujući zainteresovane da sve bitno što bi ih moglo zanimati o njemu potraže u djelu. Nastojaće da se oslobodi te slike o sebi, zemne i varljive, sa mnogim otkazivanjima i nepočinstvima, koja u svom ljudskom vijeku nije uspijevao da izbjegne i da je učini prividnom i nestvarnom. Jer, kako kaže: "Ono što je najbolje u njemu ostajalo je nevidljivo i nepristupačno, a ono što je moglo da se vidi i nasluti odbijalo je svakoga."

BiH pod jakom pijunskom lupom

Incko: Gra ani zahtijevaju ve a ulaganja u zapo ljavanje

BiH spada u grupu dr ava koje su pod ve im stepenom pijuna e od strane Ameri ke nacionalne slu be za bezbjednost (NSA), a koja je postavila pijunske softvere na skoro 100.000 ra unara irom svijeta. Zajedno sa bh. gra anima, pod jakom lupom su i stanovnici Crne Gore i Hrvatske, dok Srbijanci nemaju mnogo razloga za brigu, po to njihova dr ava spada u red onih iz kojih se prikuplja najmanje informacija. NSA je priznala, da uhodi iroku lepezu institucija i pojedinaca, poput trgovinskih ustanova, politi ara i narko-kartela, ali po te eni nisu ni "mnogobrojni stanovnici evropskih zemalja koji se bave sasvim obi nim poslovima".

Gra ani iz svih sfera ivota i u svim dijelovima BiH zahtijevaju transparentne i manje rastro ne vlasti, kao i ve a ulaganja u zapo ljavanje, obrazovanje i javne slu be, rekao je visoki predstavnik u BiH ,Valentin Incko. Incko je na forumu, koji je u organizaciji Me unarodnog koled a odr an u Mostaru, rekao studentima da gra ani od svojih lidera tra e da rade posao za koji su ih izabrali, saop teno je iz OHR-a. Visoki predstavnik u BiH naglasio je da gra ani "uzimaju u svoje ruke posao popravke nefunkcionalne vlasti" i da je pritisak javnosti ve donio odre ene promjene.

Nestabilnost iz BiH mo e se prenijeti i na Hrvatsku

Intenzivno se osmi ljava novi pristup EU prema BiH

ef hrvatske diplomatije, Vesna Pusi smatra da je interes Hrvatske da na svojim granicama ima to stabilniju i sigurniju Bosnu i Hercegovini, jer bi se, upozorava, nestabilnost te dr ave mogla prenijeti i na Hrvatsku. Upravo zato, navela je u intervjuu sarajevskom "Oslobo enju", Hrvatska zagovara novi pristup Evropske unije prema BiH koji bi pomogao da ta zemlja br e sprovede potrebne reforme i tako sebi otvori put ka mogu em lanstvu u Uniji.

Ambasador Francuske u BiH, Rolan il izjavio je da je u svim evropskim prijestonicama u toku osmi ljavanje novog pristupa EU prema BiH, te najavio da e BiH polovinom aprila biti tema sastanka ministara inostranih poslova Unije u Briselu. il je istakao da je nedavna politi ka blokada, koja je uslijedila jer nije prona eno rje enje za provo enje odluke "Sejdi -Finci" i nije postignut dogovor o mehanizmu koordinacije, navela EU da osmi ljava drugi pristup prema BiH.

PARIZ Pariz je dobio svoju prvu gradona elnicu - An Idalgo (Anne Hidalgo), ljevi arku panskih korijena, koja je diskretnim armom, profesionalno u i nenametljivom uporno u osvojila povjerenje Pari ana. Ona je u nedjelju, u drugom krugu glasanja, na lokalnim izborima dobila 54,5 odsto glasova, dok je njena rivalka, desni arka Natali Kosjisko-Morize dobila 45,5 odsto glasova, prenio je AFP.

VENECIJA Gra ani Venecije i okolnih oblasti glasali su elektronskim putem za otcjepljenje od ostatka Italije i formiranje sopstvene dr ave. Vi e od dva miliona stanovnika regiona Veneto, u estvovalo je u cjelonedeljnom glasanju, a 89 odsto njih izjasnilo se za nezavisnost od Italije. Elektronsko glasanje, koje su organizovale lokalne stranke, nije obavezuju e, a cilj je da se procijeni podr ka pozivu na referendum.

KRIM PRAG Andrej Kiska, koji je u subotu pobijedio u drugom krugu predsjedni kih izbora u Slova koj, odrekao se predsjedni ke plate tokom cijelog petogodi njeg mandata, prenosi Itar-tas u pisanju slova kih medija. Kiska je na izborima osvojio 59,04 odsto glasova i konkurenta, premijera Roberta Fica, nadma o za gotovo 20 odsto glasova.

LONDON Sude i prema "poplavi" internet predskazanja o skorom po etku tre eg svjetskog rata, kao i nevjerovatnim scenarijima koji obja njavaju po etak sukoba, mnogi analiti ari sla u se da u tom ratu ne e biti kori teno oru je, ve mediji i propagandni centri. Mnogi "parapsiholo ki umovi" tvrde da znaju kada e po eti tre i svjetski rat.

Rusija e Krimu dati status specijalne ekonomske zone sa poreskim olak icama i pojednostavljenom birokratijom da bi mogao da privu e investitore, izjavio je danas ruski premijer, Dmitrij Medvedev. "Na cilj je da to poluostrvo bude to privla nije za investitore kako bi moglo da ostvari dovoljan prihod da samo finansira svoj razvoj".

BERLIN Zapad jo nije do ao do nivoa sa kojeg e mo i da uvede ekonomske sankcije Rusiji, izjavila je njema ka kancelarka, Angela Merkel i izrazila nadu da e biti postignuto politi ko rje enje krize u Ukrajini. Merkelova je rekla na konferenciji za novinare u Berlinu da "nije zainteresovana za eskalaciju tenzija" sa Rusijom. "Naprotiv, radim na deeskalaciji situacije", naglasila je Merkelova.

Predstavnici KSFPN-a potpisali Memorandum o saradnji

Predstavnici KSFPN-a su dana 04.03.2014.godine potpisali Memorandum o saradnji sa Akademijom nacionalnog razvoja, osnovanom u Beogradu. Memorandum je potpisan u svečanoj sali Odmarališta Dunav, tokom trajanja međunarodne konferencije Ski Model United Nations. Saradnja ova dva udruženja je uspostavljena sa ciljem međusobne razmjene informacija od interesa i značaja za udruženja, organizovanja seminara, naučnih i studentskih skupova, približavanja naučno-istraživačkog rada studentima i generalno, mladima, te zajedničkog uzimanja učešća u realizaciji brojnih projekata iz raznih oblasti, a prvenstveno u oblasti obrazovanja. U okviru programa koji će biti sprovedeni u saradnji ove dvije organizacije poseban akcenat će biti na dizanju svijesti mladih o trenutnim ekonomskim i socijalnim problemima u cilju njihovog rješavanja, jer obje strane potpisnice Memoranduma su se složile da je veoma bitno da se mladi naviknu da budu dio rješenja i da slobodno razmišljaju o načinima kojima mogu doprinijeti svojoj zajednici. Prvi vid saradnje sa Akademijom nacionalnog razvoja je učešće predstavnika KSFPN-a na simulaciji rada tijela UN-a, održanoj u periodu od 04.03.07.03.2014.gdje su pomenuti stekli nova saznanja kroz aktivno učešće u simulaciji. Memorandum je u ime KSFPN-a potpisao predsjednik, Ljubiša Aćimović, a ispred Akademije nacionalnog razvoja njen predsjednik, Filip Čolaković.

Medijska pismenost Kada govorimo o medijskoj pismenosti ili medijskom opismenjavanju, prva stvar koju treba napomenuti jeste da se ona najčešće odnosi na mlade, uzrasta do 25 godina. Ali, isto tako ne smijemo zaboraviti da medijsko opismenjavanje može i čak je poželjno, da se sprovodi i sa odraslima-prvenstveno roditeljima. Medijska pismenost se javlja kao reakcija na svakodnevne akcione filmove, TV emisije, rijalitije kao i druge oblike savremenih medija, gdje je neizostavan internet kao najrazvijeniji, najupečatljiviji, ali najopasniji medij (ako govorimo u kontekstu medijskog nasilja). Kada govorimo o mladima i medijskoj pismenosti, jedna od osnovnih stvari, koju propagira medijska pismenost u kontekstu nasilja u medijima, je da mladi shvate da medijski proizvodi nisu „prozori realnosti.“ Oni su kreacije, rezultati mnoštva odluka. Medijskim opismenjavanjem mladi shvataju da je osnovni razlog prisutnosti medijskog nasilja - novac. Samo jedan od razloga mnoštva akcionih filmova je i činjenica da oni puno lakše premošćuju kulturalne barijere. Komedije i ozbiljne drame zahtijevaju inteligentna scenarija, pa i određene kulturalne reference. Mnogi ljudi će shvatiti dramu i smijati se komediji, ali scene akcije i nasilja shvatiće svi. Shodno tome, u zadnje vrijeme viđamo sve više crtanih filmova koji su nasilni, ograničeni, neetični... Sve manje je crtića kao što je „Tom i Jerry“ u kome imamo od Mocartovih simfonija (kada je muzika u pitanju) do scena koje razvijaju različite vidove inteligencije kod djece- „Ptica trkačica“. Takvi crtići su zamijenjeni teletabisima i nekakvim nasilnicima (Ben Ten, ratni crtići...) za koje se usuđujem reći da zaglupljuju djecu i izazivaju različite negativne crte ličnosti, a među prvima agresiju. Kako djeca odrastaju i ulaze u adolescentni period, tako ih i dalje prate sadržaji koji nisu za njihov uzrast. Tome možemo dodati i internet kao masovni medij koji ima najviše negativnih uticaja na razvoj djece, ako se ne vodi dovoljno računa o vremenu i načinu na koji djeca to vrijeme troše na internetu (zavisnost o igricama, dječija pornografija, zloupotreba dječijih naloga, varanje djece i iznuda...). Djeca, kao i stariji adolescenti mogu lako postati žrtve nekih sekti ili organizacija, nepoznavanjem osnovnih stvari kada je u pitanju internet medij. Da bi se izbjegli ovakvi događaji i negativnosti, koje mogu trajno negativno pa i fatalno da djeluju, prvenstveno na djecu, a u nekoj budućnosti i na društvo, u rješavanje ove vrste problema treba da se uključe roditelji, država i državne institucije, kao i neke NVO.

Permanentnom aktivnošću i međusobnom saradnjom-konsenzusom, ova četiri subjekta mogu znatno doprinijeti smanjenju negativnih uticaja medija, putem sprovođenja medijske pismenosti i medijskog opismenjavanja. Kad već odrastaju u medijski zasićenom društvu, medijsko opismenjavanje mladima može pomoći da iskažu svoje mišljenje i osjećanja prema nasilju, kako u stvarnom životu tako i u medijima, te da imaju „pravo glasa“, kao aktivni medijski potrošači. Medijska pismenost neće zaustaviti agresivno ponašanje koje djeca iskazuju od najranije dobi. Takođe, vrlo je malo vjerovatno da će imati neki veliki uticaj na odabir filmova ili muzike. Ali, medijsko opismenjavanje mladih može im dati instrumente da svjesno i kritički odgovore na medijski sadržaj, te tako postanu svjesni prisutnosti nasilja u medijima i možda se, bar djelimično, zaštite od njegovog negativnog uticaja. Isto tako, veoma je važno napomenuti da se medijsko opismenjavanje treba vršiti i sa odraslima. Medijska pismenost je kod odraslih za razliku od mladih veoma bitna, pogotovo zbog toga što će biti roditelji ili su već, pa mogu da utiču na to šta da gledaju njihova djeca i ocijene šta je dobro, a šta nije za njihovu djecu. Da ne govorimo o tome koliko mogu da na sebi urade, ako su medijski pismeni. O programu medijske pismenosti kod nas nema toliko pisanja, edukovanja, niti sličnih oblika opismenjavanja odraslih, već samo po neko objavi nešto o tome, ali to se u mnoštvu informacija izgubi. U zemljama u inostranstvu je znatno razvijeniji ovaj sistem četvorke i funkcioniše već duži period, dok je kod nas u fazi embriona. Zbog toga, mislim da je jako važno da se medijsko opismenjavanje počne obavljati i sa odraslima, a ne samo sa djecom, jer su odrasli ipak ti koji imaju najviše uticaja na svoju djecu, a na kraju i sami na sebe i svoju sudbinu.

Bojan Trgić  FPN Banja Luka

Sport na prostoru EX-YU:Uspjeh koji ne jenjava Novak Đoković, Ana Ivanović, Nemanja Vidić, Ivica i Janica Kostelić, Edin Džeko, Mirza Teletović samo su neke od dobro poznatih sportskih ličnosti, ne samo na prostoru EX-YU, već i cjelokupnom svijetu sporta. Već dugi niz godina, predstavljaju kremu svjetskog sporta. Učestvuju na najjačim turnirima, osvajaju medalje i predstavljaju najbolje ambasadore svojih zemalja u svijetu. Zemlje Balkana bivaju prepoznate u liku Đokovića, Ivanovića, Džeke, Teodosića, Dragića i sl. Teško je i pobrojati sve uspjehe koji su ostvareni tokom postojanja Jugoslavije, ali i kasnije nakon njenog raspada.U fudbalu, tu je titula olimpijskog šampiona iz 1960. godine iz Rima, dva treća mjesta sa Svjetskih prvenstava u Urugvaju i Čileu. Na klupskom nivou tu su titule Crvene Zvijezde, koja je osvojila Kup evropskih šampiona 1991. godine u Bariju, a zatim i postala svjetski klupski šampion iste godine u Tokiju. U košarci je osvojeno sve što se osvojiti moglo, titule evropskih , svjetskih i olimpijskih šampiona. U tenisu danas je tu jedan od najboljih tenisera planete-Novak Đoković, koji iz dana u dan pretenduje da postane jedan od najvećih igrača bijelog sporta ikada.

Postavlja se pitanje:Kako su uspjeli? U zemljama koje zaostaju u razvoju za čitavom Evropom i dobrim dijelom planete. Zemljama u kojima je siromaštvo jako izraženo, kao i svakodnevna egzistencijalna borba. Države izdvajaju jako skromne iznose da bi pomogle razvoj sporta. Dosadašnji način i obim finansiranja sporta je neodrživ, neorganizovan i nedovoljan, a odnos države prema sportu je neprihvatljiv. Nisu rijetke situacije u kojim sami sportisti snose troškove svoga putovanja, smještaja i sl., a pri tome predstavljaju svoje države. No, ipak uspijevaju da se izdignu iz te situacije i postaju najuspješniji sportisti u svijetu sporta. Problem im ne predstavlja ni takmičenje protiv igrača iz razvijenih zemalja, koje izdvajaju ogromna sredstva iz budžeta da bi podstakli razvoj sporta.

Možda je Đoković to najbolje objasnio: " Iz nekog razloga, ljudi iz tog regiona imaju veliki talenat za sport, najviše za timske sportove, ali u posljednje vrijeme i za individualne. Tenis je tu već nekih sedam, osam godina. Hrvati su, recimo, već dugo imali tenisku tradiciju, a sada imamo atletiku i tako dalje... Tamo sport daje nadu ljudima koji su prošli kroz teška vremena u tim državama, a i ohrabruje ih u životu. Sport šalje pravu poruku ljudima. Sportisti se proslavljaju kao veliki ambasadori svojih zemalja". Najbolji dokaz da je ova tvrdnja Đokovića tačna je uspjeh fudbalske reprezentacije BiH, koja se po prvi put uspjela plasirati na neko veliko takmičenje. Osiguran je plasman na Svjetsko prvenstvo u fudbalu, što je izazvalo nezapamćenu sportsku euforiju na ovim prostorima. Taj uspjeh je dao veliko ohrabrenje narodu da su mnoge stvari moguće, ako se uloži dosta truda i odricanja. Prevashodno, zbog toga bi država trebala da ulaže više sredstava za sportski razvoj djece, izgraditi bolju infrastrukturnu mrežu koja bi omogućila bolje uslove rada svim mladim ljudima koji bi željeli da se bave sportom. Tako bi sutra imali nove zvijezde u svijetu sporta, koje bi predstavljale svoje zemlje u najboljem svjetlu, a svome narodu donijele veliku radost i sreću svakim svojim uspjehom. Talenat je neupitan, ostaje da čekamo na veći napor države da pomogne svoje sportske talente. A, do tad ćemo da čuvamo najljepše uspomene na sportsku istoriju i uživamo u svakodnevnim uspjesima naših sportista.

 Slaviša Nedić

FPN Banja Luka

Mjesec posvećen ženama Mjesec mart je i ove godine, posvećen nježnijem polu, počevši od prostih poklona , pa sve do kompleksnijih pitanja o ravnopravnosti i položaju žena u društvenom životu. Teme o kojima se najčešće govorilo ovih dana, odnose se na položaj žena u politici. Na pitanje da li postoji izvjestan napredak u odnosu na prethodne godine, kada govorimo o osviještenosti društva po pitanju prava žena i sličnim pitanjima, odgovarale su ,uglavnom, žene posvećene političkom životu. Ovim povodom , Studentska organizacija FPN-a , Banja Luka , je organizovala aktuelni čas, pod nazivom " Žene u politici " , kojem je prisustvovala ministarka, Nada Tešanović . Tešanovićeva ističe da nema dovoljno žena u politici , ali i da se takva situacija postepeno mijenja u pozitivnom smislu. Takođe ističe da se interesi muškaraca i žena u velikoj mjeri razlikuju , smatrajući da će sa većim uključenjem žena, politika promijeniti svoj lik. Ona smatra da uticaj i položaj žena u politici, zavisi isključivo od ženske populacije , navodeći da žene često ni ne žele da se bave politikom . U pokušaju da na što objektivniji način odgovorim na pitanje o položaju žena u politici u svijetu, ali i kako bih napravio validnu komparaciju standarda žena drugih zemalja, odnosno, drugog kontinenta, sa standardom žena Bosne i Hercegovine, učestvovao sam u razgovoru sa političarkama sa dugogodišnjim iskustvom u političkom životu, Morom Kife i Lori Rubiner. Mora Kif je šefica kabineta američke senatorke Džin Šahin, koja je prva žena u istoriji SAD-a izabrana i za guvernerku i za senatorku. Lora Rubiner je radila kao član tima senatorke Hilari Klinton, a trenutno obavlja funkciju šefice kabineta američkog senatora, Ričarda Blumentala. One su predstavile svoj put kroz politički život, koji je, kako kažu, jako trnovit, ali ne i nemoguć. Posmatrajući situaciju žena u BiH, primijetile su mnoge sličnosti sa ženama u SAD-u. Kao primjer, osvrnule su se na konstantna pitanja novinara, koja inače zaobilaze muškarce, gdje se ulazi u privatni život žena, koje aktivno djeluju na političkoj sceni, kroz učestalo pitanje, kako usklađuju privatne obaveze sa političkim aktivnostima, što nije uobičajeno pitanje za muškarce. Mora Kif ukazuje da je tešku situaciju žena primijetila u periodu obavljanja funkcije novinarke, gdje su žene u medijima bile nevidljive i bilo je teško za žene da se uzdignu na površinu. Kif je objasnila da je ovo njena druga posjeta Bosni i Hercegovini i Banjoj Luci. ,, Bila sam prije dvije godine i moram vam reći da vidim dosta progresa ovdje,’’navela je Kif. Ona savjetuje da je za žene potrebno da maksimalno koriste društvene mreže, kako bi preko njih ostvarile komunikaciju sa biračkim tijelom. Današnju situaciju žena u SAD-u Rubiner objašnjava statistikom, gdje navodi činjenicu

da je prije 20 godina američki senat imao samo dvije žene među 100 senatora, a danas ih je 20. ,, To govori da je uključivanje žena u politiku i zauzimanje određenih pozicijaproces i to spor proces, ali proces koji daje rezultate’’, kazuje Rubiner, dodajući da je to ujedno i njena poruka ženama BiH da ne odustaju, jer svaki uspjeh iziskuje i veliki trud. Krajnji zaključak, kada govorimo o ženama i njihovom položaju i ulozi u društvu, jeste činjenica da se ne smije zaboraviti istorijski period, period koji je obilježen velikom i dostojanstvenom borbom žena, čiji su rezultat njihova današnja prava. Žene su te koje na svijet donose novi život i koje zaslužuju veliku i svakodnevnu pažnju i priliku, a ne samo jedan mjesec u godini, jer je uloga žena u našim životima neprocjenjiva.

Slaven Dimitrić  FPN Banja Luka

Analiza demonstracija u Ukrajini Vi š e d n e v n e k i j e v s k e demonstracije koje su bile udarna vijest zadnjih mjesec dana, dovele su na vlast njihove organizatore, te primorale dotadašnjeg predsjednika, Viktora Janukoviča, da pokupi kofere i napusti zemlju. Ipak, kako vrijeme prolazi, sve više se čini da će to preuzimanje vlasti odvesti Ukrajinu u onom smijeru prema kojem euro-majdanovci sigurno nisu željeli da idu. Štagod proevropski Ukrajinci mislili o prethodnoj garnituri na vlasti, činjenica je da je njihova zemlja bila cjelovita, sve dok ta ista garnitura nije zamijenjena novom, proevropskom, a to je onda imalo za posljedicu početak cijepanja, ionako veoma podijeljene zemlje. Ovi događaji nam, svakako, pokazuju neke bitne činjenice koje nisu specifične samo za Ukrajinu, nego se mogu vidjeti i u mnogim drugim krajevima svijeta, u nešto blažem obliku, koje potencijalno mogu postati mnogo važne. Prva je, svakako, važnost nacionalnog identiteta, koji se uporno pokušava potisnuti i zanemariti. Koliko god neko pokušava da objasni da je ovaj sukob socijalno-ekonomske prirode, sasvim je jasno da je to daleko od istine. Potpuno je očigledno da je glavna odrednica suprostavljenih strana nacionalna (i vjerska) pripadnost.

Konkretno, sukobili su se građani koji se po nacionalnom opredjeljenju smatraju Ukrajincima, sa građanima koji se smatraju Rusima. Ironično, za stvaranje ukrajinske nacije i države najviše je, pored ostalih sovjetskih lidera, odgovoran Josif Visarionovič Staljin, pa utoliko više djeluje komično rušenje sovjetskih spomenika širom Ukrajine. Naime, prije Oktobarske revolucije, smatralo se da se ruski narod dijeli na Velikoruse, Bjeloruse i Maloruse (današnje Ukrajince). Šta više, današnja Ukrajina dobrim dijelom zahvata nekadašnju Kijevsku Rusiju, koja je predstavljala svojevrsni ruski Pijemont koji će predvoditi cijeli ruski narod u stvaranju zajedničke države. Danas, potomci kijevskih Rusa, blago rečeno, osjećaju odbojnost prema svemu što predstavlja ruski narod i državu. Sličan i nama je bliži primjer Crne Gore, gdje potomci Njegoša i Marka Miljanova, koji su sanjali ujedinjenje srpskog naroda, danas napadaju na SPC i pokušavaju stvoriti neki poseban jezik. Da važnost nacionalnog identiteta nije karakteristika slabo i srednje razvijenih država pokazuju nam primjeri širom svijeta, u najrazvijenijim državama kao što su Španija (Baskija i Katalonija), V. Britanija (Škotska i S. Irska), Belgija (Flandrija i Valonija), Kanada(Kvebek) itd. Pored važnosti nacionalnog identiteta, dešavanja u Ukrajini ukazuju na još jednu bitnu činjenicu, a to je i zvanično vraćanje Rusije kao bitnog subjekta na geopolitičku scenu. To se moglo naslutiti već prilikom reakcije u Gruziji, a pogotovo zalaganjem u Siriji, ali tek reakcijom u rješavanju ukrajinske krize, Rusija pokazuje da nema više namjeru da bude posmatrač (ili da se povlači) nego da je ravnopravan suparnik u geopolitičkoj bici koja se vodi. S druge strane, očigledno je da i EU nije više spremna da slijepo prati politiku SAD-a, pa osim formalnih sankcija, koje nisu značajan udarac ruskoj ekonomiji, radije bira očuvanje sopstvene ekonomije, nego ulazak u ozbiljniji konflikt zarad američkih interesa. I na kraju, treba reći par riječi o proglašenju nezavisnosti Krima, pa njegovom ulasku u sastav Ruske federacije. Ovakav scenario većina nije očekivala nego su predviđali nastavak krize i eventualni rasplet događaja sličan onome u Gruziji. Ipak, Rusija nije oklijevala i prihvatila je Krim kao dio svoje teritorije. Koliko god to nekoga čudilo, ovakva reakcija Rusije ne treba da bude iznenađujuća. Shvativši da se NATO previše približio i da je praktično ušao u njihovo dvorište, ruski državni vrh i oba doma parlamenta odlučili su se da ovim potezom pokažu gdje je granica njihovog strpljenja. U prilog tome im je išlo i oklijevanje evropskih zemalja koje nisu bile spremne da po nalogu SAD-a odlučnije reaguju. Započevši kao borba velikih sila za Ukrajinu, a pod plaštom narodne revolucije, ova kriza će možda predstavljati prekretnicu na geopolitičkoj sceni svijeta, pa uspon jednih međunarodnih subjekata, a slabljenje drugih i promjenu raspodjele moći u budućnosti. Vrijeme će pokazati.

 Milan Ivanić

FPN Banja Luka

Retorika Na sjednici francuske Narodne skupštine 26. septembra 1789. godine , raspravljan je projekat barona Neker o naplati poreza u vidu četvrtine prihoda, radi spasa beznadnog položaja državnih blagajni . Kada je Lali Tolendal predložio da se Nekerov projekat uputi finansijskom odboru na proučavanje, poslije bure objašnjenja, ustaje ponovo Mirabo ( koji je prethodno već govorio o ovom pitanju ) i improvizuje ovaj govor koji je postigao ogroman utisak, pa se smatra kao čitav spomenik rodoljublja i besjedništva. Besjeda o bankrotstvu Poslije tolikih burnih debata, ne bi li bilo podesnije da svedem današnje rješavanje na nekoliko vrlo običnih pitanja ? Izvolite mi, gospodo, odgovoriti : Zar vam nije ministar finansija iznio očajnu sliku našega stanja? Ne reče li vam on da svaki trenutak odlaganja čini opasnost sve većom i većom i da nas jedan dan, jedan sat, jedan trenutak može odvesti u katastrofu ? Imamo li mi možda kakav drugi prijedlog, mimo ovoga koji vam ministar podnosi? ( Uzvik : Da ! ) Toga koji je rekao da, ja molim neka vjeruje da je njegov prijedlog nepoznat, te bi bilo potrebno vremena da nam bude predložen, da bi bio ispitan i proučen ili čak, kada bi taj prijedlog već ovoga časa mogao biti pred nama, neka njegov tvorac vjeruje da se mogao i prevariti, pa ma kako bio udaljen od svake zablude, jer kad cijeli svijet griješi onda je cijeli svijet u pravu. Ali, tvorac toga drugoga prijedloga griješio bi čak i kad bi bio u pravu, jer vrijeđa jedan viši opšti interes, pošto i najveći talenti nisu kadri savladati prilike, ako nemaju saglasnosti javnoga mnenja. Ne smatram ni ja mjere koje predlaže g . Neker kao neosporno najbolje, ali samo nebo me čuva u ovome času da svoje prijedloge ne ističem ispred njegovih. Uzalud bi ja mjere koje bih predložio smatrao za najbolje; ne uništava se za jedan trenutak jedna ogromna i sjajna, zaslugama stečena, popularnost; jedno dugo iskustvo; reputacija prvoga i na daleko čuvenoga finansijera i, ako je potrebno i to reći, jedna značajna uloga koja nije dodijeljena ni jednom smrtnom biću. Moramo dakle ostati pri prijedlogu g . Nekerovom. No, da li mi imamo vremena i da ga ispitujemo; da njegove osnove proučavamo;

da njegove cifre provjeravamo? Ne, ne,ne i po hiljadu puta ne! Beznačajna pitanja, slučajne primjedbe, neiskrena cjepidlačenja- eto to je sve, što u ovom trenutku leži u našoj moći. I šta ćemo postići tim suvišnim razgovorima? Ispustićemo otsudan trenutak i to samo zato, da bismo svoju ambiciju razvitlali, tražeći da ma šta izmijenimo u jednoj cjelini koju mi nismo čak ni dovoljno shvatili, a uz još svojim indiskretno učešćem, umanjiće uticaj jednoga ministra, čiji finansijski kredit jeste i mora biti veći no naš. Tu odista, gospodo, ne bi bilo sa vaše strane ni mudrosti ni uviđavnosti, a da li bi bar bilo dobre volje? O, da naše izjave, čak da su one bile i manje svečane nisu garantovale poštovanje javnog mnenja i naše užasavanje pred strašnom riječju: bankrotstvo, ja bih se još i upustio u ispitivanje onih, možda tajnih pobuda, koje mi nažalost ignorišemo- a koje nas tako nerazborito nagone na oklijevanje, u trenutku kada treba da damo punoga izraza jednoj našoj dužnosti, neefikasnoj, ako ne bi bila ispunjena hitno i sa puno iskrenosti. Onima koji su skloni, u ovome trenutku teškome, da izbjegnu svoje javne obaveze iz straha od pretjeranih žrtava i užasavanja od poreza, ja bih rekao: pa šta je bankrotstvo ako nije jedna od najsurovijih, najnepravednijih, najnejednakijih i najrazornijih poreza? Prijatelji, čujte jednu riječ, samo jednu riječ. Dva vijeka krvološtva i razbojništva iskopali su provalu, u koju tek što se nije i samo kraljevstvo survalo. Tu strahovitu provalu valja zajaziti. Evo vam spiska francuskih posjednika. Izaberite najbogatije među njima, da bi se što manje građana žrtvovalo. Ali, izaberite, jer bolje je da se žrtvuje jedan mali dio da bi se spasio cijeli narod. Znajte, ove dvije hiljade plemića imaju čime da pokriju deficit. Povratite red u naše finansije, a mir i blagostanje u kraljevstvu. Uništite, pokoljite bez sažaljenja ove žalosne žrtve. Sruči ih u provalu i ona će zajaziti! Vi se stresli od užasa? Da čudne nedosljednosti i malodušnosti! Zar ne vidite da ćete se sto puta većim sramom okaljati, ako prihvatite bankrotstvo ili, što je još sramnije, ako ga ne prihvatite, ali učinite neizbježnim te ponesite sraman žig zločina i - što je još neshvatljivije- dobrovoljnoga zločina. Ili vi možda vjerujete, kad ne platite da tim samim i ne dugujete? Zar vi vjerujete da će vas ostaviti da mirno uživate u svome zločinu hiljade, milioni onih koji će u toj strašnoj eksploziji i njenim posljedicama izgubiti sve ono što bijaše njihova utjeha, što bijaše njihovo jedino sredstvo za život? Stoički mislioci na bezbroj teških nedaća što će ih katastrofa, koja nam predstoji, sručiti na Francusku; ledeni sebičnjaci, koji mislite da će ovi trzaji očaja i bijede proći kao i toliko drugih- i možda utoliko brže ukoliko su teži- jeste li sigurni da će vas gladni ostaviti da mirno sladite svoje zalogaje koje, ni po količini ni po raskoši, niste htjeli da smanjite? Ne! Vi ćete propasti u opštemu požaru koji vi ne prezate da zapalite i gubitak vaše časti neće spasti ni jedno od vaših zadovoljstava! Eto kuda srljamo! Govori se jednako o nekom rodoljublju, o rodoljubivome raspoloženju i jednako se poziva na to rodoljublje. Ne skrnavite riječi: otadžbina i rodoljublje. Velikodušni je to napor dati jedan dio za spas cijeloga imetka.

To je tako jednostavna računica i, onaj koji se koleba i oklijeva, ako i izbjegne gnušanje neće izbjeći prezrenje koje će mu njegova glupost nametnuti. Da, da, gospodo, ono što vam kazujem najobičnija je razboritost i najprostija mudrost; to je vaš najneposredniji interes. Ne velim, kao što bih to ranije rekao: Pa kakva prava imate vi na slobodu i čime ste kadri sačuvati je i obezbijediti, kad već na prvom koraku vi nadmašite bestidnost najnevaljalije vlade, time što nemarnošću vašom prema opštoj brizi, ne dajete nikakve garancije za održanje ustava? Ne kažem vam to, ali vam velim: da ćete svi vi biti pretrpani ruševinama, jer vi ste prvi od kojih se traži požrtvovanje! Glasajte, dakle, za ovaj vanredni pomoćni porez i to će biti dovoljno! Glasajte, jer ako sumnjate u predložene mjere, ne sumnjajte u potrebu i nemoć da je i drugim kojim načinom zadovoljimo. Glasajte, jer javni poslovi ne trpe nikakva odlaganja, jer našu tačnost ištu naše obaveze. Ne tražite vremena, jer nevolja ne trpi odlaganje. O, gospodo, zbog jedne neozbiljne rezolucije u Pale-Roajalu, zbog jedne smiješne uzbune koja je jedino mogla imati važnosti u bolesnim maštama ili perverznim namjerama nekolicine ljudi zlih namjera– pale su one riječi:“ Katilina je pred vratima Rima, a mi još zasijedamo! “ a niti je bilo Katiline, ni opasnosti, ni Rima. Ali danas, danas je pred nama bankrotstvo i ono prijeti da poždere nas, našu imovinu, našu čast, a vi– još zasjedavate!

Komte de Mirabo Honoré Gabriel Riqueti, comte de Mirabeau ( 9. mart 1749.-april 1791.) je bio vođa u ranim fazama Francuske revolucije. Glasio je za plemenitu osobu, prije 1789. dok nije bio uključen u brojne skandale koji su poljuljali njegovu tadašnju reputaciju. Međutim, tokom ranih godina ( 1789.-1791. ) od Francuske revolucije dospio je do samoga vrha vlasti i postao glas naroda. Uspješan govornik, bio je lider, favorizujući ustavnu monarhiju izgrađenu po uzoru na Veliku Britaniju. Kada je umro ( prirodnom smrću ) ispraćen je kao veliki nacionalni heroj. Kasnije je otkriveno da je bio na platnom spisku kraljeva austrijskih neprijatelja Francuske, što mu je nanijelo veliku sramotu. Istoričari su podijeljeni da li je on bio veliki vođa koji je skoro spasio narod od terora, ili podmitljivi demagog bez političke i moralne vrijednosti, izdajnik plaćen od neprijatelja.

Da li ste znali Grčki premijer iz 1830. godine, Joanis Kapodistrijas, pokušao je da popularizuje krompir u Grčkoj, ali ljudi nisu bili zainteresovani čak ni za džabe da ga uzmu. Onda je stavio naoružane čuvare da čuvaju svaku pošiljku krompira, ne bi li ljudi mislili da je to nešto važno. Kasnije su mnogi počeli da kradu krompir u velikim količinama, da bi se krompir skroz popularizovao i počeo gajiti širom Grčke.

Hitler je oduvijek želio da bude slikar, ali njegovi snovi su se srušili kada je pao prijemni ispit na Akademiji umjetnosti u Beču. Dva puta je odbijen, 1907. i 1908. godine, sa obrazloženjem da njegovo slikanje vuče više ka arhitekturi, nego ka umjetnosti. Jedan od profesora na akademiji je vjerovao u Hitlerov talenat i pokušao da mu sredi da upiše arhitekturu, ali je Hitler to odbio. Prije Drugog svjetskog rata, britanskom ambasadoru, Nevilu Hendersonu, Hitler je rekao da on nije političar nego umjetnik i da je oduvijek želio da umre kao slikar, a ne političar.

Hitlerova slika, dvorište stare rezidencije u Minhenu, 1914.

"Kasparov protiv svijeta" je bila šahovska partija odigrana 1999. godine na internetu. Upravljajući bijelim figurama, Gari Kasparov je igrao protiv ostatka svijeta, koji je uz pomoć konsultacija i glasanja, odlučivao šta je najbolji potez. Preko 50,000 ljudi iz više od 75 država je učestvovalo u partiji. Organizator ovog meča je bio MSN Gaming Zone, a sponzor First USA banka. Nakon 62 poteza odigrana tokom 4 mjeseca, Kasparov je dobio ovaj meč. Iako je Kasparov pobijedio, ostatak svijeta je odigrao partiju taktički i strategijski dobro. Kasparov je izjavio, nakon meča, da mu je to bila najteža partija u životu.

Impresum Glavni i odgovorni urednik: Ljubiša Aćimović Urednici: Mladen Savatović FF Novi Sad Bojan Trgić FPN Banja Luka Slaviša Nedić FPN Banja Luka Slaven Dimitrić FPN Banja Luka Milan Ivanić FPN Banja Luka Boris Šarančić FPN Podgorica Marina Kucalović FPN Banja Luka Članovi redakcije: Radmila Samardžić Jovanka Lukić Sana Mušanović Ljubica Aćimović Miloš Vasiljević Izdavač: Klub studenata Fakulteta političkih nauka Banja Luka

Statisti ki prikaz elektronskog izdanja Studentskog urnala broj 5 od 9. do 29. marta