PB
1
Čamac je leteo s vetrom u jedrima, krila raširenih kao leptir. Niko od posade nije video da se albanska obala ubrzano približava. Na brodu je vladala kobna tišina. Četiri para očiju – pride i oči riđeg labradora Majla – nisu treptala u iščekivanju da kapetan Josif poslednji put baci kockice. Epski sudar u tavli sa švajcarskim studentom bugarskog porekla Nikolasom trajao je više od tri sata tog grčkog popodneva, utonulog u večnost. Poklopac iznad stepenica bio je podignut. Grozd tela zaklanjao je pogled kormilara i mogućnost da prati smer, a on je upravljanje prepustio autopilotu. Da je neko gledao odozgo, mislio bi da jahta plovi talasima zahvaljujući ne južnom vetru već ravnomernom kotrljanju kockica i gromoglasnim kapetanovim povicima. Galebovi su preletali nebo nad ćutljivom publikom i s kliktajima odletali da jave, neznano kome, rezultat. Istorijski značaj trenutka dodatno je pojačavala mogućnost da kapetan Josif izgubi, i to u klasičnoj sedmici, prvi put otkako plovi Barboletom – činjenica da je nepobediv bila je poznata zahvaljujući njegovom beskrajnom hvalisanju u lukama Egejskog, Jonskog, Jadranskog i Sredozemnog mora. A taj mogući poraz neće biti od mornara što po zadimljenim krčmama, tavernama i ispod trščanih nadstrešnica neuhvatljivim pokretima prstiju pomera žetone kao da oslobađa ribu 9