17 godina i neviđeno zgodan

Page 1


Edicija TRANZIT knjiga 17 Ema Granholm 17 godina i neviđeno zgodan Naslov originala Emma Granholm 17 ÅR OCH SKITSNYGG Original publisher Alfabeta Bokförlag AB, Stockholm © 2012 Emma Granholm Za izdanje na srpskom jeziku © Kreativni centar, 2015 Urednik Natalija Panić Lektor Ivana Ignjatović Grafičko oblikovanje Dragana Nikolić Dizajn korica Dragana Nikolić i Dušan Pavlić Priprema za štampu Ljiljana Pavkov Izdaje Kreativni centar Gradištanska 8, Beograd tel.: 011 / 38 20 464, 38 20 483, 24 40 659 www. kreativnicentar.rs e-mail: info@kreativnicentar.rs Za izdavača Ljiljana Marinković Štampa Grafostil, Kragujevac Godina štampe 2015 Tiraž 2.000 ISBN 978-86-529-0238-5

Izdavanje ove knjige pomogao je Savet za kulturu Švedske


Ema Granholm 17 GODINA I NEVIĐENO ZGODAN

Edicija TRANZIT


Edicija TRANZIT Mlado stvorenje koje danas čita knjigu nosi tu knjigu sa sobom u budućnost – ona ga oblikuje, utiče na njega, ono uči iz nje, pamti je, čuva je u sebi. To je nešto što se dešava samo knjigama za mlade – i zbog toga su one toliko važne. Moglo bi se čak reći – važnije od knjiga za odrasle. Sonja Hartnet, australijska spisateljica i dobitnica nagrade Astrid Lindgren za 2008. godinu


Ema Granholm

17 godina i neviđeno zgodan Sa švedskog prevela Svetlana Lučić



PROLOG

Nema me dve proklete nedelje i, kad sam se vratio, sve se promenilo. Zašto? Nemam pojma. Nešto se desilo. Nešto se moralo desiti. Ponašaju se drugačije. Svi. Dijana, Sus i Hugo. Čak i Aleksa – moja devojka. Ne slušaju tako pažljivo kad govorim. Ne gledaju me na isti način. Ne gledaju u mene tako često – i tako intenzivno – kao što obično rade. Njihovi su pogledi negde drugde – kao i njihove misli. Ne dopada mi se to. Uopšte mi se ne dopada. Šta se to, dođavola, desilo?



DEO 1



Kod jezera

Nema nikakvog razloga da budemo tu. Ama baš nikakvog. Napolju je hladno i vlažno. Maglovito. Najviše trinaest stepeni. Drugim rečima, divno švedsko veče u junu. Takvo jedno veče da čoveku ne ide u glavu zašto se jun uopšte i računa u letnje mesece. Trebalo bi da budemo unutra, tamo gde je suvo i toplo. A ipak idemo tom stazom kroz šumu, stazom koja vodi dole, do jezera. Baš kao što smo radili i prethodnog dana. Hoćemo li opet doživeti jednako besmisleno veče? – Da li neko može da mi objasni šta to radimo ovde? – Felikse – rekla je Sus. – Pa idemo dole, do jezera. Sus voli da odgovara na moja pitanja brzo. Sus voli sve što joj daje povod da mi se obrati. Ali ja ne želim njene odgovore. Želim, jebote, da mi Aleksa odgovori. Ali Aleksa ništa ne govori. Samo hoda pored mene sa slušalicom mobilnog telefona u uvu. Iz slušalice dopire slabo udaranje basa. – Pa valjda znam da ova staza vodi do jezera – kažem Sus. – Šta ti misliš, da sam totalno puko^ ili šta? Istog trenutka odmahuje glavom i stiska usne. Navlači pramenove svoje duge plave kose na obe strane lica tako da je što više prekriju. Lepo, bar nešto se nije promenilo: još mogu pouzdano da upravljam Susinim osećanjima. Hugo i Dijana idu ispred nas 9


Ema Granholm

i, kako se približavamo kraju staze, ubrzavaju. Nestaju iz vidokruga, a onda čujemo kako Hugo dovikuje: – Nije ovde! – Jebi ga – kaže Aleksa. – Ko to? – pitam ja. – Videćeš – kaže ona. Izašli smo iz šume i stali na travu koja se pruža prema jezeru. Nema nikog drugog osim Dijane i Huga. – Ili možda nećeš – dodaje Aleksa. – Možda se nikad više neće pojaviti. Vadi slušalicu iz uva, pa jasnije čujem zvuk; to je onaj naporni tehno, a očigledno je počela da ga sluša dok nisam bio tu. To jedva da zaslužuje da se nazove muzikom. Ne kapiram kako može. Ne kapiram kako neko uopšte može da sluša to sranje. Uvlačim ruku ispod Aleksine crvene kose, duge do ramena. Obožavam nijansu u koju se farba; zbog kose izgleda kao lik iz manga stripova. Ista crvena boja poput svetla na semaforu, ona koju ću i ja izabrati ako jednog dana u životu nabavim alfa romeo. Prstom mazim njen nežni vrat, tu, ispod kose. Aleksa okreće lice prema meni. Upućuje mi brz osmeh. Ali pogled nije uperen u mene. Taj pogled analizira okolinu. Preko ruba šume, ivice plaže, stena. Traži nekoga ko očigledno nije tu. Susin burazer Hugo, dvanaestogodišnji klinja, trči naokolo dok mi mirno sedimo. Pošto je tokom dana padala kiša, sve je mokro; ne možemo da sednemo na kamenje, ili na mol, ili za neki od stolova za piknik koji su postavljeni na travnjak, a ni na klupe oko mesta za roštilj gore, na stenama. Možemo samo da stojimo i čekamo. Ne znam ni šta čekamo ili, bolje rečeno, koga – sve je bilo misteriozno dok Hugo nije izgovorio: „On nije ovde!“ Znači, znam da je u pitanju neki 10


17 godina i neviđeno zgodan

momak. Momak koga ću, nešto mi se čini, dobro izlemati jednog dana, s obzirom na to kako Aleksa sve vreme okreće glavu i pogled upire preko jezera. Pre nego što sam se smuvao sa Aleksom, tukao sam se prilično često. Naravno da se desilo da sam nekog malo protresao ili nabio ponekog retarda u zid otkako smo zajedno, ali nisam se stvarno potukao, majke mi. Ljudi misle da sam prestao da se tučem da Aleksa ne bi morala to da gleda i kako ne bi morala da brine da ću upadati u tuče. I možda malo i jeste zbog toga, ali je ipak najviše zato što se više ne iznerviram tako lako, a više nemam ni istu potrebu za uzbuđenjem. Nekada sam započinjao svađe samo zato što mi je bilo tako užasno dosadno, jer sam hteo da se nešto desi, jer sam hteo da … osetim nešto. Ali otkako sam sa Aleksom, osećanja su mi tako intenzivna sve vreme. Nema više one unutrašnje praznine kao što je bilo ranije. Mrzim to što ne znam. Mrzim to što mi niko ništa ne objašnjava. Ali nemam nameru da stojim tu, pred svima, i molim za odgovor. Sačekaću da budem sam sa Aleksom. Ali otkako sam se vratio, i nismo imali vremena da budemo sami. Moji roditelji i ja otišli smo u Grčku tri dana posle završetka škole. Bili smo odsutni dve nedelje i vratili smo se prethodnog dana posle podne. Ostavio sam stvari u hodniku, brzo se istuširao i promenio majicu – obukao sam onu na kojoj piše Here comes trouble; onda sam odmah zapalio do Alekse a da joj se nisam ni javio. Otvorila mi je Ani, njena keva. Dijana, Sus i Hugo već su bili tamo. Blejali su u dnevnoj sobi. Hugo je ležao na podu, s manga stripom ispred sebe. Dijana i Sus sedele su na sofi. Dijana ispred Sus, koja joj je pravila male pletenice od talasaste riđe kose. Aleksa je sedela sklupčana u jednoj od 11


Ema Granholm

prugastih crno-belih fotelja, držala džepno ogledalce jednom rukom, a drugom popravljala šminku. – Felikse! Njen glas. Prilično je dubok i skoro promukao. Bože, kako mi je nedostajao njen glas. Ćale i keva su mi dozvolili samo da šaljem poruke s njihovih mobilnih telefona; nisam smeo da je pozovem ni jedan jedini put. Kakvi debili. OK ako je u pitanju bio novac – kao što su tvrdili – ali sam znao da nije to, nego neka tupava tatina ideja. Ne bi me iznenadilo da je cilj čitavog putovanja bio da me drže dalje od Alekse neko vreme. Voleo bih da su moji roditelji više kao Ani i Tom. Oni nikada ne pokušavaju da razdvoje mene i Aleksu, nikada im ne pada na pamet da se previše viđamo, njima je super što sam tamo. Aleksa je ostavila ogledalo, pritrčala je i bacila mi se u naručje. Tada sam još mislio da je sve kao i inače. Zagrlio sam je, rukama joj prešao preko leđa, udahnuo sladak miris vanile, parfema koji je stavljala. Onda sam pokušao da je poljubim, ali je okrenula lice na drugu stranu. – Karmin! Upravo sam ga popravila. Kažiprstom je pokazala svoje sjajne crvene usne. – OK – rekao sam i nasmejao se. – Vi, devojke… Sagnuo sam se i rukom razbarušio Hugu kosu, za nijansu pregrubo, pa je morao da pogne glavu pod mojom rukom. Sus i Dijana su ustale i zagrlile me. Čoveče, i one su mi nedostajale. Nije baš da je letovanje bilo depresivno i da sam bio usamljen, išao naokolo i sve vreme mislio kako mi nedostaju prijatelji. Naravno da ne. Blejao sam s ljudima tamo, dole. Pitao sam nekog tipa iz Skonea koji je ležao na jednoj od ležaljki u blizini da li hoće 12


17 godina i neviđeno zgodan

da igramo nožni tenis. I on je imao sedamnaest godina i sa mnom je delio istu užasnu sudbinu – bio je na letovanju s roditeljima kao jedinim „društvom“. Uveče smo izašli, olešili se zajedno i u baru razgovarali s grupom od pet devojaka iz Holandije. Onda smo s njima izlazili svake večeri. Ali nisam ništa radio s tim ribama. Iako je izgledalo da su bile raspoložene – i to više nego raspoložene – sve do jedne, i uprkos tome što su dve bile baš zgodne. A nisam ni imao nameru. (OK, jesam možda razmišljao o tome kako bi to bilo, ali sam onda pomislio na Aleksu i u tom trenutku sve mi se učinilo potpuno nepotrebnim.) – Upravo smo krenuli napolje – rekla je Aleksa. – Ideš li s nama? – Kuda? – Videćeš. Na putu ka izlazu Aleksa je zastala kod ogledala u hodniku i četkom prošla kroz svoju crvenu kosu. A onda smo došli tu, na jezero. Baš kao i dan kasnije. Ali prvog dana bar nije bilo svuda mokro. Mogli smo da sedimo gore, među stenama, na dve polukružne klupe postavljene oko betonskog roštilja. Pričao sam im o letovanju. To jest – pokušao sam. Pokušao sam da opišem smešne debele rokere koji su u avionu bili pijani ko^ guzice. Pokušao sam da opišem naporne izbacivače i da imitiram naglasak onog tipa iz Skonea. Ali smorio sam se posle nekog vremena. Kakva je poenta da pričam kad ne slušaju kako treba? Jedina osoba kojoj je bilo dovoljno stalo da postavlja pitanja bila je Sus. A ni ona me nije sve vreme pratila pogledom. Nije se ni smejala mojim šalama dovoljno glasno. Sedeli smo tamo skoro dva sata. Dva totalno protraćena sata kad pomislim na to koliko su svi bili smoreni i dosadni. 13


Ema Granholm

– Šta čekamo? – pitao sam na kraju. – Koliko ćemo dugo ostati ovde? – Možemo i odmah da krenemo – rekla je Aleksa. Polako je ustala, a onda je pogledom prešla preko okoline jezera poslednji put pre nego što se uputila prema stazi. Došao sam do nje i uzeo je za ruku. Bila je ledenohladna. – Je l’ ti hladno? – Nije strašno – rekla je. Iako sam znao da laže. Meni obično nije hladno. Verovatno zato što toliko treniram. Ima tu nešto oko cirkulacije i mišića. – Hoćeš li kod mene? – pitao sam dok sam joj grejao ruku u svojoj ruci. – Mogu da ti pokažem slike na kompjuteru, one sa letovanja. – Moram kući – rekla je. – Obećala sam kevi. – OK. Čekao sam da kaže da mogu da idem s njom, ali nije. To me je iznerviralo. Toliko me je iznerviralo da sam sledećeg dana sačekao do posle večere, pa sam tek onda otišao kod nje. A kada sam stigao, Dijana, Sus i Hugo ponovo su bili tamo. Nije trebalo da budem zlopamtilo i da se tvrdoglavo durim. Da se nisam durio, sigurno bih ugrabio neki slobodan trenutak sa Aleksom. Možda bih i saznao koga to čekamo. I onda smo, znači, opet bili na jezeru. Stojimo i blejimo. Samo blejimo. Ne želim da budem tu. Želim da budem sam sa Aleksom. Želim da budem na toplom, u njenoj sobi. Da ležimo isprepletani na njenom krevetu i slušamo muziku. Želim da me ljubi, dodiruje, sluša me – da me gleda. Posmatram Huga, koji se penje na neko veliko kamenje dole, kod vode; baš kao i Sus, i on ima šiške poput resa koje padaju preko obrva. Iako njegova kosa nije plava kao njena, već svetlosmeđa. (Sus šiša i sebe i njega, pa i nije tako čudno 14


17 godina i neviđeno zgodan

što su im frizure iste. Ona šiša i mene, ali je moja kosa kovrdžava, tako da je to skroz drugačije.) – Pazi se, Hugo! – dovikuje mu Sus. – Pazim! – odgovara dok istovremeno skače s kamena na mokru strmu zaravan na steni. Ne znam koliko sam puta pogledao na sat. Mogao sam da zapalim, nisam morao da budem tu samo zato što su ostali tako hteli. Ali ako bi se on – ko god on bio – pojavio, nisam to želeo da propustim. A pre svega nisam želeo da se ostali nađu s njim bez mene – izgledalo je kao da su to već dovoljno često radili. Ostavljam devojke i odlazim dole, do vode. Trava prelazi u malu peščanu plažu nekoliko metara od vode. Skupljam kamenčiće i počinjem da bacam žabice. Hugo se hitrim skokom već našao pored mene, pa i on počinje to da radi. Totalno je očajan i to mu i kažem. Izgleda kao da će početi da cmizdri, pa mu pokazujem šta treba da radi, i on uspeva da baci kamenčić tako da odskoči tri puta pre nego što potone. Odmah okreće svoje malo okruglo lice prema meni. Čekam dodatnih nekoliko sekundi pre nego što ću bilo šta da kažem, a on me fiksira pogledom. Na kraju klimam glavom. – Lepo. Hugo skače i diže obe ruke uvis. Dočekuje se uz glasno tup! na mokar gusti pesak. Posle nešto više od jednog sata Aleksa se smorila od smrzavanja, pa dovikuje meni i Hugu da krećemo. Uzimam Aleksinu ruku u svoju – još je hladnija nego prethodnog dana – i brzim koracima polazim preko trave, prema stazi. Tu i tamo je blatnjavo posle kiše. Skoro da bih radije išao desnom stranom uz jezero do parkinga i onda putem 15


Ema Granholm

koji vodi odatle. Iako je to zaobilazni put i tako nam treba tri puta više vremena. – Ajde! – dovikujem preko ramena ostalima, koji zaostaju. Želim da svi odemo odatle što je pre moguće, pre nego što se ne-znam-ko pojavi. Naravno da me pomalo zanima koga smo to čekali, ali ne toliko da bih propustio šansu da odemo odatle. – Baš slatko od tebe što paziš na Huga – kaže Sus kada je na stazi stigla do mene i Alekse. – Feliks je uvek tako strašno sladak – kaže Aleksa i smeje se. – Slatki mi je srednje ime – kažem. Aleksa se zaustavlja, zaustavljam se i ja, a onda me ljubi. U tom trenutku joj očigledno nije stalo do karmina. Hvala bogu. Naš prvi poljubac otkako sam otišao, prvi poljubac otkako sam stigao kući, naš prvi poljubac za šesnaest dana. Fantastičan je, kao i svi Aleksini poljupci. Kada sam otvorio oči, pogled mi se zaustavio na Sus. I ona je zastala. Dok su nas Dijana i Hugo zaobišli, ona je ostala da zuri. Neki očigledno vole da muče sami sebe. Namigujem joj, a ona brzo okreće glavu i počinje da hoda. Ali nije dovoljno brza; uspeo sam da vidim kako su joj obrazi pocrveneli. – Sus! – dovikujem za njom. – Baš ti se nešto žuri! Dodatno ubrzava. Zapravo se zove Suzana i ranije su je svi zvali Suzi. Ali na kraju sedmog razreda to sam skratio na Sus – rekao sam da mislim kako je to slađe. A onda je ona naterala i sve druge da je tako zovu. – Tako si zloban – rekla je Aleksa. – Znam – rekao sam. – Ali zamisli kako bi svet izgledao kad bi svi ljudi bili dobri i ljubazni. – Da, bilo bi užasno, naravno. 16


17 godina i neviđeno zgodan

Gleda me u oči i osmehuje se. Bože, te usne, taj osmeh – ponekad mi zbog njih zadrhte noge i nakratko me obuzme slabost. To je bio jedan od takvih trenutaka. Privlačim je sebi i ponovo se ljubimo. Dugo. Posle me je pitala da li ću spavati kod nje te večeri. – Još pitaš – kažem. Dok nastavljamo da hodamo, držeći se za ruke, po širokoj stazi prekrivenoj iglicama četinara, mislim na to kako je lepo što je ponovo sve kao i obično.

17


Aleksa

Volim Aleksu. Ne postoji ništa bolje od vremena provedenog s njom. Smuvali smo se krajem prvog polugodišta u devetom razredu, tačnije u novembru prethodne godine. Pre toga znao sam da se zove Aleksandra. Ali jedva da sam je uopšte i primećivao, to jest jesam, viđao sam nju i njene najbolje drugarice Lin i An-Sofi – bilo ih je teško izbeći. Samo nisam obraćao pažnju na nju na taj način; svrstao sam ih sve tri u grupu onih za koje apsolutno nisam bio zainteresovan. Aleksandra je bila moja generacija, ali nismo išli u isto odeljenje. Imala je dugu zamršenu kosu, nosila je dugačke široke suknje i prevelike tunike. Sva odeća bila joj je siva, bež i braon. Od grubih ili izgužvanih materijala. Lin i An-Sofi imale su otprilike isti luzerski stil kao ona (one ga i dalje imaju). Ali posle jesenjeg raspusta, prve nedelje novembra, ona se vratila u školu potpuno drugačijeg izgleda. Skratila je kosu do ramena; bila je potpuno ravna i više nije bila svetlosmeđa, već crvena – blešteće crvena, kao neonsko svetlo u noći. Više nije bilo bezobličnih tunika i haljina zemljanih boja. Umesto toga, nosila je uske crne farmerke i tesnu majicu sa zebrastim printom. Ta odeća, ta njena blistava crvena kosa, jebote – kako je bila zgodna. Od tog dana samu sebe je nazivala Aleksa i svi drugi su odmah počeli tako da je zovu. Zapravo nisam nikada čuo da 18


17 godina i neviđeno zgodan

neko ponovo kaže Aleksandra, čak ni njeni roditelji. Kao da više nije bila Aleksandra, kao da je Aleksandra neko drugi, neko ko je nestao, a umesto nje se pojavila Aleksa. Neko sasvim drugačiji. Neko s koga je bilo teško skinuti pogled – čak i meni. U petak iste te nedelje bila je žurka na kojoj smo se ljubili. Rekao sam da ću je zvati – to sam imao običaj da kažem. Dopadala mi se pomisao na devojke koje čekaju da se moje ime pojavi na displeju. Umesto toga, Aleksa me je pozvala na mobilni dan kasnije – tri puta – ali se nisam javio. Tek u nedelju, u pola dvanaest noću, baš kad sam legao, poslao sam joj poruku: Bilo je kul u petak, mogli bismo da ponovimo. Onda sam isključio mobilni i zaspao. Sledećeg dana u školi uradio sam ono što sam ponekad imao običaj da izvodim: totalno sam je ignorisao. Stajao sam u školskom holu i kulirao držeći ruku oko Fride iz mog odeljenja. A kada sam sreo Aleksu u hodniku, okrenuo sam glavu ka Rogeru, Maksu i još nekim momcima iz mog odeljenja koji su se glupirali i umro od smeha. Kad sam prošao pored njenog ormarića i video kako razgovara sa Sus i Dijanom (to je inače bio prvi put da sam video njih tri zajedno), uperio sam pogled u Dijanu. – Ćao, Dijana, š’a ima? – Ništa. Kod tebe? Osmehnula se. Malo smo se vatali na nekoj žurki početkom polugodišta, ali od tada nismo ni progovorili. Umesto da odgovorim na Dijanino pitanje, prebacio sam pogled na Aleksu i osmehnuo joj se, baš dok sam prolazio, tako da nije mogla da stigne da odgovori na osmeh ili da reaguje na bilo koji način pre nego što sam ponovo nestao. 19


enilo. sam se vratio, sve se prom d ka i, lje de ne te le ok pr i. Ponašaju „Nema me dve o. Nešto se moralo desit sil de se o št Ne a. jm po devojka.“ Zašto? Nemam go. Čak i Aleksa – moja Hu i s Su , na ja Di i. Sv . se drugačije

Feliks ima sedamnaest godina i veoma je zgodan. Arogantan je, siguran u sebe i devojke ga vole. Ali kada se posle letnjeg raspusta vratio kući, saznao je da se njegovo društvo upoznalo s mist erioznim Setom. Feliks više nije u centru pažnje. Njegov život pret vara se u takmičenje i Feliks oseća kako sve izmiče kontroli. Ko je Seta? Zašto ne otkriva ništa o sebi? I šta on zaista traži?


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.