NOĆ PADA U PODNE
Četvrti, kao i obično, vrlo glasno barata čašama. Uvijek razbije jednu čašu i opsuje, no ovoga je puta uspio opsovati prije nego je čaša ukrasila pod dvorane svojim krhotinama. Pođe natrag prema stolu. I prije nego je sjeo znao je što će staviti na stol. Visoku čašu i bocu soda-vode. To mu navodno potiče bolje kretanje probavljene hrane kroz crijeva, lijek protiv konstantnih probavnih smetnji čije detalje kroz protekle godine nikome nije uskratio. "I, kako si?" upita Četvrti, istodobno uzimajući velike gutljaje sodavode. "Prilično dobro. S obzirom na okolnosti." Napravi još jedan dimni kolut. "A ti? Još nisi naučio probavljati hranu?" "Samo se ti sprdaj! Vidjet ćeš kako će ti biti u mojim godinama." "Stariji si četiri godine od mene." "A ti vjerojatno misliš kako ćeš za četiri godine biti pet godina mlađi, je li?" "Ne pet. Ali barem tri." Drugi se naceri. "Samo se ti zafrkavaj," reče Četvrti. "Mogla bi tvrtka malo više brinuti o zdravlju svojih najviših čelnika, ne misliš li?" "Ti jesi tvrtka, Četvrti. Ako ti ne brineš o tome, tko će?" "Ja brinem o svemu ostalome. Zato i imam probavne smetnje. Zašto ne postoji nešto što će brinuti o meni bez da ja moram neprestano o tome razmišljati?" "Nešto?" "Da. Nešto dobro." "Ah, nešto dobro. Pošalji dopis." "I hoću! Misliš da ne ću?" "Mislim da ne ćeš." "Da... vjerojatno si u pravu." Strusi do kraja svoju čašu pjenušave vodurine. 35