Page 1


Aleksandar Kostjuk

Aleksandar Kostjuk

Noć pada u podne

2


NOĆ PADA U PODNE

Aleksandar Kostjuk

Noć pada u podne

3


Aleksandar Kostjuk

Prolog

Što to ona radi? Je li ona normalna? Na čokoladnu tortu ne stavlja se paprika! Vanilija, krušne mrvice, orasi, bademi, jagode, grožđe, još čokolade, može čak i zgodna, ne pretoplo odjevena mlada djevojka. Nikako paprika! Tko izmišlja te perverzije? Zar više nitko ne zna pripremiti normalnu tortu? Te ljude vjerojatno još i plaćaju za ovo. Njemu nitko ne plaća da to gleda. A netko bi svakako trebao. Ovo dolazi vrlo blizu psihičke traume. Što sad radi? Nevjerojatno! Sad to još jednom prelijeva čokoladnom glazurom! Ti ljudi nisu normalni! Zašto to uopće gleda? Prebaci na drugi isječak. Sad neki debeli tip razgovara s nekim klošarom kad bi trebao kuhati. Zašto zovu klošare u kuharske emisije? To je neki novi trend? Baci pogled na ulicu. Još je nema. Evo, nešto počinje raditi. Razbija jaja i baca ih... na pod? Što je ovo? Klošar se sad legao na štednjak i počeo si masirati nogu. Debeli kuhar uzme srebrnu tavu i pokuša ju ugurati na štednjak. Klošar pruža otpor, ali debeli je uporan. Dok se oni natežu, čuje se lavež. Izgleda da je pas 4


NOĆ PADA U PODNE

negdje u njihovoj blizini. Klošar se nije dao izgurati, ali debeli je ipak uspio osloboditi jedan plamenik. Zapali ga na pet centimetara od klošareva dizajnerskog sakoa. Vidi se da je klošaru neugodno zbog plamena, ali tvrdoglavo ustraje na svom ostanku na štednjaku. Izvadi nešto iz džepa. Ne može vidjeti što je to na tom malenom ekranu. Što god to bilo, on to baci i čuje se zvuk razbijanja na podu. Debeli nalije ulje u tavu i odmah potom baci nešto crno i dlakavo u nju. Što je ovo? Ovo je još gore od one luđakinje s fetišem na paprike. I sad je pas ušao u kadar. Ne izgleda zadovoljno. Skoči na klošara i počne mu zubima vući košulju. Klošar se pokušava obraniti, no pas je neumoljiv. Debeli mu skokne u pomoć i pokuša otjerati psa mahanjem ruke. Pas to primjeti i odluči pokazati što misli o mahanju rukom. Bijesno skoči na debelog kuhara i sruši ga na pod. Pritom tava padne na pod i odmah potom nešto počne obilato gorjeti. Preko ruba štednjaka vide se plameni jezičci požara s izvorom na kuhinjskom podu. Već su studijski tehničari priskočili u pomoć. Jedan se, prema svemu sudeći, obračunava s psom koji još uvijek dijeli lekciju kuharu, drugi pokušava dokučiti kako funkcionira aparat za gašenje požara, a treći drugome govori nešto što je drugome sve, samo ne pomoć u njegovoj mrskoj zadaći. A klošar se čitavo vrijeme drži priljepljen za štednjak, bez ikakve naznake da bi ga išta ili itko mogao s njega skinuti. Sve ovo ukazuje na potrebu da se prekine snimanje, no kontrolna traka pokazuje da isječak traje još nekih pedesetak minuta! Odlučan otkriti što manje o kuharsko-klošarskim tajnama u tih pedeset minuta, Nenad isključi mobitel i uzdahne. Koje li bolesne emisije! Kamo je to svijet dospio da ljudi snimaju takvo smeće i ponosno to stavljaju na internet da svi mogu vidjeti? A ljudi to gledaju, u to uopće ne sumnja. Ako je ljudska civilizacija toliko zastranila, treba li onda čuditi što on sada sjedi u gluho doba noći u 5


Aleksandar Kostjuk

ukradenom autu, čekajući da se pojavi njegova nevjerna supruga kako bi ju mogao uz minimalnu potrošnju goriva pregaziti? Mora priznati da to njega čudi. No bi li mu to netko trebao zamjeriti? On sebi ne zamjera pa je onda logično zaključiti kako to nitko drugi ne će. Osim možda njegove žene. Koja se ne računa. Jer će ju pregaziti. Ionako nije dobro gledati video isječke s interneta dok se mora koncentrirati na promjene u uzorcima totalnoga crnila u ovoj mračnoj i, danju kao i noću, nepreglednoj ulici. Zar ne može netko upaliti ulična svjetla, dovraga? Zašto on plaća poreze? Da bi pogađao u mraku dok ga njegova žena vara? Zna on i bolje načine kako baciti svoj novac. Ne zna zašto se uopće išao zabavljati glupim mobitelom kad mu uopće nije do zabave. Barem ne do onoga što bi većina ljudi nazvala zabavom. Iako nakon ove posljednje nekuharske emisije možda ipak malo previše povjerenja pridaje ljudima. Još je gore što je išao gledati isječke o kuhanju. Što mu je bilo? Nikad nije volio kuharske emisije. Neukusne su i iritantne. Ili bude čovjeku apetit za nečime što ne može nikako imati ili mu kvare apetit baš kad treba započeti objed. I svi su u tim emisijama uvijek ružni. Još jedan groteskan televizijski trend. Valjda je baš noćas s time počeo zbog mazohizma. Tako je, mazohizam. Gledanje drugih pri kuhanju podsjeća ga na njegovu ženu, tu raskalašenu bludnicu. Slike kuhanja rastvaraju njegove unutrašnje rane, još uvijek toliko svježe i lišene svakog vidanja. Tako je. On ovdje krvari, ali nitko to ne vidi i nikoga nije briga. To što se nalazi potpunome mraku ne prihvaća nikome kao valjani izgovor. Sumnje su počele upravo u području njihove kuhinje. Jednoga su dana zajedno stigli kući s posla, a Nenad je rekao kako će on pripremiti večeru. No ona se odmah usprotivila i rekla kako će ona kuhati. Tvrdila je kako je on kuhao dan prije te je stoga na njoj red. Podsjetila ga je na dogovor prema kojem naizmjence kuhaju. Već je tada trebao shvatiti da nešto 6


NOĆ PADA U PODNE

ozbiljno ne valja, ali bio je naivan i još je imao previše povjerenja u svoju ženu. Zaista su imali dogovor kuhati na smjenu i zaista je toga dana bio na njoj red. Ali nije stvar u tome što je sve što je rekla bila istina i što nije bilo uopće ničega neobičnoga u njenom ponašanju toga dana. Stvar je u tome da ga je ona već tada varala i tom se nevinom gestom pred njime hvalisala, što je bilo nešto što najbliže dolazi priznanju, a da nije priznanje. A on to nije vidio. A ona jest. Jer je ona bila ta koja je varala. I hvalisala se time. Znakovi su se od tada počeli redati sve češće. Bile su to sitnice, ali značajne sitnice. Otvarala bi prozor u kuhinji kad on ne bi gledao, odlazila bi u dućan po kruh baš u trenutku kad bi kruha ponestalo, odijevala bi bijele spavaćice, a ima svjetloplave, na ulici bi tipkala nešto po mobitelu, ali poskrivećki bi gledala pse koje susjedi šeću, na televiziji bi gledala dokumentarce o obogaljenim majmunima, s posla bi dolazila noseći grozno šuškave vrećice, tuširala bi se usred bijela dana, a zube bi prala njegovom pastom pod izgovorom da joj je njene paste ponestalo. To je bilo točno, ali da ga nije varala, pronašla bi vrijeme za kupnju vlastite paste za zube. Jednoga je dana zazvonio telefon i Nenad se javio. S druge strane linije bio je muški glas, hrapav i usiljeno indiferentan. Pitao je li Nenadova supruga kod kuće. Nenad je odgovorio potvrdno, a onda je uslijedila provokacija zbog koje je zamalo zdrobio slušalicu u ruci. Muškarac ga je lijepo zamolio da ju da na telefon jer ju treba. Jer ju treba! Njegovu ženu! On ju treba! U njegovoj vlastitoj kući! Trebao je već tada nešto učiniti. Ali bio je kukavica i samo je slušao kako njegova žena glumi vođenje suhoparnoga razgovora o nekakvim "papirima". Tko zna kakve joj je sve prljavštine govorio u uho. A on ništa nije poduzeo. Samo je tamo stajao i pravio se kao da je sve u redu! Osjećao je kako njegovo samopoštovanje kopni. I svemu je ona bila kriva. 7


Aleksandar Kostjuk

I za finale su uslijedile najgore moguće provokacije – i to s njene strane! Bili su to znakovi koje mu je slala. Suptilni, ali potpuno nedvosmisleni. Prekojučer mu se ponudila namazati mu pekmez na kruh, a onda ga je nanijela sasvim tanko. Pretanko! Znak prvi. Istoga dana primjetio je kako na svom uredskom odijelu nosi broš u obliku delfina. Znak drugi. Jučer se ponudila očistiti hodnik koji vodi u njihovu spavaću sobu. I onda je to i učinila! Znak treći. Jutros je pred njim stavila na sebe gaće. Znak četvrti. A onda ga je na poslu nazvala i rekla mu da će zakasniti kući desetak minuta. Znak peti! To je bilo previše. Danas je proveo dan kipteći od bijesa. Ne samo da je nevjerna, nego mu to trlja u nos, hvali se, izruguje se njemu i njegovoj mlakosti i nesposobnosti da bilo što poduzme u vezi ičega. Čime izravno želi reći kako nije dovoljno muževan za nju! A večeras je pala kap koja je prelila čašu. Nazvala ju je njena prijateljica Dina – je, je, kako da ne – i pozvala ju k sebi jer joj sin ima gripu, a ona kao ne može brinuti čitavo vrijeme za njega jer kao mora raditi na pripremama za posao sutra. Jer je kao učiteljica. A muž joj je na poslovnom putu. Sigurno, sigurno. I njegova ženica, iz čiste dobrote svoga srca, ide brinuti o bolesnom djetetu i obavještava ga na odlasku kako bi se mogla vratiti tek kasno u noć. Nenad nije mogao povjerovati. Barem ne odmah. Zar je to žena koju je oženio? Što joj se dogodilo? Zar je čitava njihova veza bila laž? Jer on ju više ne prepoznaje. Ide na svoju noćnu turneju bludničenja i još to ima obraza prikrivati tobožnjom brigom o bolesnom dječaku. Zapravo ne zna što je gore: da nevjerna žena koristi bolest jednoga djeteta kao paravan za svoje eskapade ili da jedna takva bešćutna raspuštenica bdije nad nemoćnim djetetom čija majka ništa ne sluti. Podjednako grozno. Pala je odluka: mora nešto učiniti. Problem je nastupio kad je počeo razmišljati što bi to bilo. Bio je bijesan, ali nije želio izgubiti kontrolu. 8


NOĆ PADA U PODNE

Makar se odnosi prema njemu na način koji zaslužuje svu silu njegova bijesa, zaključio je kako je ona ipak njegova supruga i kako zaslužuje priliku da se izjasni kako ona vidi budućnost njihova braka. Dakle, bio je prijeko potreban jedan ozbiljan i otvoren razgovor. Bio je ponosan na svoju zrelu i promišljenu odluku. Posebno je bio ponosan što ju je donio prilikom šetnje svojim susjedstvom, iako se u ovom trenutku ne može sjetiti što je točno potaklo taj osjećaj. Kad gleda unatrag, ne zna točno procijeniti je li odlazak u šetnju bilo nešto dobro ili loše. Da je ostao kod kuće, vjerojatno bi donio neke druge odluke i vjerojatno ne bi bio ovdje. Nakon što je uzrujanim hodom donio svoju zrelu odluku, zaputio se kući. Možda bi bilo bolje da je hodao brže kući, a možda i ne. U svakom slučaju, trebalo bi mu još najviše pet minuta da stigne kući, bez ikakvih posljedica, ali onda na ulici ugleda auto. Jedan od mnogih, ništa posebno na njemu. Auto je bio toliko običan da mu nije smio niti trebao udijeliti ijednu misao. No umjesto toga, u trenutku kad je pogledao taj posve običan auto, zaključio je kako je možda ipak bolje za sve da ne razgovara sa svojom suprugom, već da ukrade ovaj auto i ode ju pregaziti. I zato je ukrao auto. I mora reći kako je to učinio vrlo profesionalno. Ako razbijeno staklo ne spada u sferu neprofesionalnosti. U svakom slučaju, u trenutku kad je počinio vandalizam nad tuđim autom, osjetio je nevjerojatan spokoj. Kao da je putem kojim je sada krenuo napokon sve leglo na svoje mjesto. Sve se ovo čini toliko prirodnim da se čudi što već prije nije išao ubiti svoju ženu. Dakako, pada mu na pamet pokoji razlog, ali sada se čine toliko trivijalnima da mu ih je teško zadržati na umu. I vrlo je dobro što ne će koristiti svoj auto. Nedavno ga je dao lakirati. Sad izgleda kao nov. A i ne bi bilo dobro počiniti ubojstvo vlastitim autom. Svjestan je potpune opravdanosti svojeg ubijalačkog pohoda, ali 9


Aleksandar Kostjuk

isto je tako svjestan kako ima ljudi – među kojima bi vjerojatno trebalo istaknuti pokojeg djelatnika policije i institucija koje neki nazivaju sudovima – koji bi mu rado pripisali krivnju za ubojstvo, ali bi u svome licemjerju istodobno odbili suosjećati s njegovim motivima i pobudama. Dakako da takvo licemjerje ne bi imalo opravdanja ni racionalne podloge, ali to ne znači da ne bi morao trpjeti posljedice njegovih učinaka. Rado bi ga neki osudili samo zbog ubojstva, ne gledajući pritom širu sliku. Zato krađom auta poduzima mjere opreza. Ne će on ići raditi nešto vođen zabludom da ne živi u svijetu u kojem živi. A nema sumnje da u njemu živi. U to ga nitko ne može uvjeriti. Nisam ja nekakav luđak! Parkirao je blizu kuće njezine prijateljice Dine, suurotnice u nemoralnim planovima. I Dina je udata žena, ali to ju očito ne spriječava podupirati nevjeru druge udate žene. Baš ga briga ako su najbolje prijateljice. Postoje granice koje se ne prelaze! Da možda Dina nije krenula istim putem razvrata? Pa onda čuvaju jedna drugoj leđa? Bolje mu je o tome ne razmišljati jer će toliko pobjesniti da bi mogao pregaziti samoga sebe. Nije imao razloga misliti da je žena kod Dine. Barem ne isprva. No ako je Dina suurotnica, onda je možda njena kuća – ne usuđuje se to ni pomisliti – ljubavno gnijezdo! To ga još više ljuti. Tim više što Dina zaista ima dijete. Kuću u kojoj živi nedužno dijete pretvara u bordel. Neoprostivo. Ali mora biti siguran da je njegova žena zaista tamo. Zato je nakon što je otišla nazvao Dinu kod kuće. Bila je vrlo srdačna i u njihovom kratkom razgovoru potvrdila je sve što mu je njegova žena rekla. A to je bilo točno ono što je i očekivao od nje! To mu je bila potvrda da ga žena vara u Dininoj kući. Sramota! Sad kad bolje razmisli o tome, ako Dina izađe na ulicu s njegovom ženom, pregazit će obje. Jedna više ili manje – kakve ima veze? Kad je bal... 10


NOĆ PADA U PODNE

Netko dolazi. A to nije njegova žena. Što ne može nikako potvrditi. Čuje samo teške korake. Samo da to nije vlasnik auta! Što ako jest? Što će reći? Naravno! Reći će da je pronašao auto provaljen i onda sjeo u njega kako bi ga čuvao od... od... daljnjeg provaljivanja! Tako je. Sigurno će mu povjerovati. Ipak smo svi susjedi, zar ne? Netko prolazi pored njega. Nenad se malo spusti u svome sjedalu. Nema razloga da bude baš užasno vidljiv. Mrak je gadan, ali može razaznati da se radi o muškarcu. Hoda pogrbljen i s rukama u džepovima. I nekako vijugavo hoda. Pijanac, vjerojatno. Dakle, nikakva neposredna opasnost. Došla mu je misao kako bi možda mogao pregaziti njega. Za vježbu. No to bi možda ipak bilo pretjerano. Nema ništa protiv ovoga čovjeka osim što ga je malo prepao. I što prema njegovu držanju može s lakoćom zaključiti da je ružan. Poput onih u kuharskim emisijama, prokleti bili. Ne, ne će o tome razmišljati. Odjednom se sjeti kako je na televiziji jednom – zajedno sa svojom suprugom, u doba kad je mislio da zna da ga ne vara – gledao emisiju o bračnoj psihoterapiji. Bila je vrlo zanimljiva. Voditeljica je imala kratku suknju i pune usne. Oči su joj bile nebesko plave. Siguran je da bila Talijanka ili s talijanskim korijenima. Razgovarala je s jednim psihologom koji je nekoć bio vodoinstalater, ali se – nakon što ga je žena napustila zbog muškarca za kojeg je vjerovala da je mlađi od nje, a zapravo nije bio – kao srednjovječni muškarac krenuo školovati za psihologa, što mu je velikim dijelom pošlo za rukom. Krenuo je govoriti nešto vrlo zanimljivo, no već nakon pet minuta emisije kanal je promijenila – njegova žena. I ni manje ni više nego da može gledati kuharsku emisiju. Da, da, sada polako povezuje točkice u svojoj glavi. Polako sve postaje sve jasnije i jasnije. Iz jedne kuće prodre svjetlo. Netko je otvorio vrata. U istom trenutku 11


Aleksandar Kostjuk

na njegovu – zna da, tehnički gledano, nije njegova – haubu sleti golub. Glupi leteći štakor! Istegne ruku van i pokuša ga otjerati mahanjem ruke. Ovaj na to počne kao pijan letjeti oko njega, udarajući u staklo i krov. Nakon dostatnog mahanja rukom, štakor napokon odleti. Neka gnjavi nekog drugog. Vrata su još uvijek otvorena. Zraka svjetlosti se pruža preko ceste i vidi se da netko stoji na vratima. Problem je što je predaleko da bi znao reći radi li se o Dininoj kući. Vjerojatno nije smio parkirati tako daleko. Bio je, čini se, malo preoprezan. Tko bi ga u ovome mraku uopće mogao vidjeti? Ali što on uopće zna? Ovo radi prvi put. Vrata su još uvijek otvorena. Sjene na pruzi svjetlosti govore kako na vratima stoje barem dvije osobe koje nešto raspravljaju. Koliko već dugo laprdaju, nema sumnje da se radi o ženama. Ili o muškarcima. To mu ne pomaže. Pomoglo bi, recimo, kad bi se približio. No sad bi privukao previše pozornosti. Ne zna koliko je glasan ovaj auto. Nije stručnjak za te stvari, ali pretpostavlja da je ubijanje prometnim sredstvom uspješno samo pod pretpostavkom da žrtva nije pravovremeno upozorena. Ili da leži već na cesti, uspavana ili ranjena. Ništa, pričekat će da osoba stupi na cestu. Ako to uopće kani. Koliko još dugo namjeravaju blebetati na otvorenim vratima? Nije baš ljetna noć. Zar oni imaju možda besplatno grijanje? Teško. Nevjerojatno koliko su neki ljudi lakomisleni. I onda se svi čude koliki ljudi ginu na cestama. Bezobraština. Nešto se kreće. Ne će se ponadati, s obzirom da je čovjek koji je izgubio svu nadu, ali izgleda da bi konačno netko osim pijanaca mogao stupiti na cestu. Da, da, netko izlazi iz dvorišta. Dobro, dobro. Možda da ipak upali auto. U jednom ga trenutku mora. Bolje da to učini što prije. Vjerojatno je to trebao i prije, ali njegovo znanje paljenja auti spajanjem žica lišeno je znanja kako ugasiti isti auto i onda ponoviti postupak. A nije 12


NOĆ PADA U PODNE

znao koliko mora čekati. Mogao je čekanjem potrošiti svo gorivo, a onda bi svojoj ženi mogao staviti soli na rep. Upali auto. Srećom, nije jako glasan. Ne izgleda da je netko primjetio. Odlično. Osoba u pokretu napokon stupi na ulicu. Može s visokom dozom sigurnosti reći kako se radi o ženi. Radi li se o njegovoj ženi, to je već drugo pitanje, i to ono mnogo važnije. Mora sad pomno motriti svaki pokret i detalj. Sad je posve isključeno da se približi. Ne smije ju ni na koji način upozoriti. Je li to ona? Ova ima dugačak kaput. Takvog sličnog ima i njegova žena. Njezin je tamnozelene boje. A ovaj je... žut poput svjetla koje dolazi iz kuće i crn poput mraka koji ju okružuje. Kvragu! Što još? Aha, ima kapu. To mu ništa ne govori. Njegova žena ima kapu, i mogla bi to čak biti ta ili te vrste. Samo što na izlasku iz kuće nije imala kapu na glavi. Što ne znači da ju nije ponijela za slučaj da kasnije zahladi. A zahladilo jest. Nevjerojatno, ali još razgovara. Stoji na ulazu u dvorište i dovikuje se. Sad ju može malo čuti. Deru se usred noći, a ljudi pokušavaju spavati. Koja bezobraština! Toliko su bezobrazne i bezosjećajne da bi ova tu zaista mogla biti njegova žena. Ali mora biti siguran. Vrata se zatvaraju. Sad će biti u potpunom mraku i više ništa ne će moći vidjeti. No trenutak prije nego su se vrata zatvorila, uočio je odbljesak. Nešto se zasjajilo na prsima žene na ulici. Presitno je da bi mogao razaznati o čemu se radi i ne može nikako biti siguran što to zaista jest, ali nema sumnje da se radi o brošu u obliku delfina, onome kojeg je koristila za razmetanje svojim promiskuitetom pred njim. Taj se broš jako svjetluca. To je ona! Napokon je dočekao trenutak. Vrijeme je da dobije svoju zadovoljštinu. Mrak je, ali može joj vidjeti obrise kako se kreće. Ne smije odmah krenuti, mora biti strpljiv. Udarac mora biti snažan, a za to treba zalet. A 13


Aleksandar Kostjuk

za zalet treba prostora. Ali ne smije ni krenuti prekasno. Mora odabrati savršen trenutak. Još samo malo. Još samo mrvicu. Još samo malo mora odmaknuti, ali ne da mu se više čekati. Stavi u prvu brzinu i krene. Srce mu lupa kao ludo znajući da joj se približava. Prebaci u drugu. Sve joj je bliže. Još ništa nije naslutila. Zar je gluha, osim što je i razvratna? Tko joj je kriv? Sreća njegova. Prebaci u treću. Skoro ju je dostigao. Prebaci u četvrtu. I upale se svjetla! Ona se osvrne prema njemu. Što? Kako je upalio svjetla? Ništa nije dotaknuo. Zašto se ne će ugasiti? Kakav je ovo glupi auto?! Mora ih ugasiti! Ali prekasno je. Zanimljivo je koliko detalja ljudski um može pohvatati u djeliću sekunde. Kad joj je došao na metar, shvatio je da mu se plan izjalovio. Iz više razloga. Kao prvo, skočila je i priljepila se uz ogradu i time mu znatno otežala osigurati njenu pregaženost. Kao drugo, uočio je nešto mnogo važnije. Ovo nije moja žena! A ovo nije njihov pas kojeg šeće. Tu nema zabune jer oni nemaju psa. Pogotovo ne pudlicu. Sasvim sigurno nemaju pudlicu! I sasvim sigurno – od ove noći – još netko nema pudlicu u ovome gradu. Žena je sklonila sebe s ubojite putanje auta, ali nije stigla povući svoga ljubimca. Auto mu nemilosrdno prijeđe preko jadne životinje. Nenad se okrene iza sebe. Možda ju nije jako ozlijedio. Možda pseto još ima izgleda. Nažalost, mnogo ne vidi jer je taj dio ulice ponovno u mraku. Može vidjeti kako je žena čučnula nad nečime, može si zamisliti čime. Svjetla osvjetljavaju samo ono što je pred njim. I još ih uvijek ne zna ugasiti. Nije mu to sad glavna briga, pogotovo jer još uvijek gleda iza sebe, s očajem. Zamalo je ubio nedužnu ženu i gotovo je sigurno ubio 14


NOĆ PADA U PODNE

gotovo sigurno nedužna psa. Što da sad radi? To si je pitanje trebao postaviti koju sekundu ranije. Sad zna što je trebao raditi, a to je gledati na cestu ispred sebe. Doduše, nije kao da sad ima ceste pred njim. Illi čak pod njim. Nema pojma kako se to dogodilo – vjerojatno se to zna događati kad vozite 120 km/h u naseljenom području, ali ne vidi zašto bi se to primjenilo na njega sada – ali nekako je uspio izletjeti s ceste i poletjeti kratkoročno kroz zrak. U sljedećim djelićima sekunde nagrnula su mu pitanja u misli. U čemu je pogriješio? Što je to pošlo po zlu? Je li bilo pametno tako nepripremljen ići izvoditi ubojstvo? Je li uopće bilo pametno upuštati se u ubojstvo? I to još vlastite žene? Možda je ipak trebao razgovarati s njom, a tek ju onda ubiti? Sva su ta pitanja munjevito ustuknula pred mnogo aktualnijima. Zašto on pada prema rijeci? Zar ovdje prolazi neka rijeka? Ako nije rijeka, što je onda i zašto je baš on morao naletjeti na to? Kako će auto podnijeti pad u rijeku? Još važnije, kako će to podnijeti on? Sve su to pitanja koje jedan pad u rijeku može u trenutku odgovoriti. Manje-više. I sad dok nadire voda u njegov prisvojeni auto, a sa svih ga strana počinje okruživati ledena vodena tama, vraća svoje misli natrag na svoju ženu. Shvaća sad u punini koliko je bilo važno ubiti ju. Napokon, ona sad na savjesti, osim braka, ima i jednu pudlicu. Ne, to nije bila njegova krivnja. Ona je pokrenula motor uništenja, on se samo na njemu vozi. Zanimljiva je ova voda. I ledena. Nešto će morati poduzeti u vezi toga. Problemom bi se moglo pokazati to što ne zna plivati. Vjerojatno je to trebao kroz svoj život naučiti. Njegova ga je žena nekoliko puta nagovarala da uzme poduku iz plivanja. Čak se i sama ponudila kao instruktorica. Kako ironično. Ali ne uzrujava se on zbog toga. Zar će ga malo vode zaustaviti? Zar će ga takvo nešto zaustaviti u izvršenju njegovih obaveza kao muškarca? Izuzeti od njegove odgovornosti? Ako 15


Aleksandar Kostjuk

je njegova žena živa, to onda znači da on ne može još umrijeti. Jer ju nije ubio. Zbog toga mora preživjeti. Zbog toga hoće preživjeti. Kako bi ju ubio.

16


NOĆ PADA U PODNE

Poglavlje

I

"Kraljica Absuan nije bila zadovoljna ishodom. Kad joj je glasnik donio vijest, odmah je sazvala svoje Vijeće Uzvišenih i zatražila hitnu analizu svih propusta kojih je, po njenome mišljenju, bilo mnogo. I previše. Vijeće Uzvišenih čine njen goronator Yakluar, vjerni službenik njezina oca prije nego se... hm, slučajno otrovao... onda tamolomac trećega reda Isil Janvery, ne osobito vješt u svome zvanju, ali zato zna dobro razmišljati i ima pomalo dijabolični intelekt. Čime je zapravo na pravome mjestu, zar ne? Tko još? Ah, da, knjižničar Dekluhar... on joj baš i nije simpatičan jer joj stalno kontrira, ali drži ga na toj poziciji jer ipak ne voli da joj baš svi povlađuju. Tu su još bivši zapovjednik Vulkanske regimente, general Čau Hatanand, izaslanik Kristalnoga reda, Ugab Treloj, astrolog Bakti, alkemičar Bari Bel Beslan. I tko još? E, da... i čuvarica Gorućeg kaleža od Damnostena. Možete si i sami zamisliti kako Vijeće nije bilo odveć oduševljeno. Naime, kraljica je zapravo neizravno tražila od njih da službeno dovedu u 17


Aleksandar Kostjuk

pitanje čitavu obrambenu strategiju Xantogalskoga carstva. Svi su joj odmah po početku rasprave počeli isticati kako je xantogalska vojska ta koja je izvojevala pobjedu u bitci kod Tregxerxa. I ako skupocjena, ta pobjeda znači ključni udarac vlitanskoj vojsci. Svi su se slagali da stoje na prekretnici u desetogodišnjem ratu. Svi osim kraljice. Nije bila zadovoljna načinom kojim se vodila bitka. Smatrala je kako su se gubici mogli smanjiti, a posebno je bila nezadovoljna time što je pat pozicija toliko dugo trajala. Logistički izazovi iscrpili su Xantogalsko carstvo do krajnjih granica. Morali su se donositi zakoni kojima se ograničavala distribucija hrane. Narod je bio vrlo nezadovoljan. Prihodi od poreza su znatno pali, što je kraljicu posebno deprimiralo. Svi su se morali složiti s njom kako se rat mogao voditi i bolje, no isto su tako isticali kako je vlitanska vojska u svakom pogledu naprednija od xantogalske, što čini njihovu pobjedu u bitci kod Tregxerxa i sve izvjesniju pobjedu u ratu tim više dojmljivom. No kraljicu to nije uvjerilo. Dakako, nitko u Vijeću Uzvišenih nije bio glup. Osim možda Dekluhara. Znali su o čemu se tu zaista radi. Kraljica je zapravo tražila izgovor da na čelo vojske stavi generala Oggzisa. Njen ljigavi savjetnik Haruk... koji je slučajno Oggzisov brat... već joj tri godine puni glavu Oggzisovim idejama za okončanje rata. Toliko ju je već obradio da je ona uvjerena kako je Oggzis vojni genij koji će jednim zviždukom pomesti vlitansku vojsku. Dakako, Vijeće je znalo bolje, je li? Oggzis je daleko od onoga kakvim ga predstavlja njegov brat. Sam način kako se tako visoko uspeo u vojnoj hijerarhiji blago je rečeno sumnjiv." O čemu taj blebeće? Što se ovdje događa? Toliko se unio u svoje nesnosno pripovjedanje da ga ne uspijeva prekinuti. Taj uopće ne pravi pauze između rečenica. Poput stroja je. Ne bi to bilo ni upola ovako grozno da zna o čemu on trabunja. Nije uspio doznati mnogo pohvalnoga o njemu, ali sve mu se čini kako je zaista pogriješio dolaskom ovamo. Tip 18


NOĆ PADA U PODNE

će biti potpuno beskoristan. A on treba nekoga blago beskorisnog. "Oprostite," pokuša se ubaciti. "I tako je došlo vrijeme za poduzimanje drastičnih mjera." "Oprostite!" "Zato su pozvali u pomoć Grinusa Antlaxa koji je, ne biste vjerovali, pčelar po struci. No stvar je u tome-" "Hej!" "Molim?" Napokon je doprijeo do njega. "O čemu vi, za Boga miloga, govorite?" On razmakne svoju dugu plavu kosu koja mu stalno pada preko lica i ulazi u usta dok govori, što dosad nije imalo nikakva učinka na količinu riječi koja su na njih izašla. "Em... pa... govorim vam čime se trenutno bavim." "Da? Ne biste se trebali baviti mnome?" "Zašto? Pa pitali ste me na čemu radim." "Ja? Ja sam vas samo pozdravio i pitao mogu li sjesti. I onda ste vi počeli bez prestanka govoriti." "Znam da ste pitali možete li sjesti. Ali pretpostavio sam da ne želite da vam bude dosadno dok sjedite i da vas zanima što radim." "I nakon deset minuta vašega predavanja još uvijek ne znam što radite. Gledajte, g. Zvonimir, ako mi ne možete-" "Zvonimir? Ne, ne, ne, ne. Nisam ja Blaž." Okrene instinktivno glavu u smjeru vrata. Iako ne može vidjeti odavde vanjska vrata, ima potrebu provjeriti nije li ušao u krivi ured. Vrati pogled na dugokosog mladca. "Zar sam pogriješio? Ne piše li na vratima Blaž Zvonimir, privatni detektiv?" "Je, je, na dobrom ste mjestu." Ne osjeća potrebu dalje to obrazlagati. "Ali?" 19


Aleksandar Kostjuk

"Ali ja nisam Blaž." "Da, to ste rekli. Tko ste vi?" "Ja sam Goran. Radim u tvrtki preko puta hodnika. 3Plet. Vidjeli ste onaj ludi plakat, zar ne?" "Pa..." "Informatički obrt. Bavimo se programiranjem, testiranjem i konzultiranjem. Ali ne volimo se tako ograničavati. Otvoreni smo za... ono, znate... svašta." Kimne glavom. "Što vi radite ovdje?" "Aha! Čuvam Blažu ured. Ne voli ga ostavljati praznoga otkad su mu provalili i opljačkali ga." Kad bolje pogleda ured, zaista izgleda opljačkano. Stol i dva sjedala. Stol je potpuno prazan. Nema čak ni telefona, a kamoli faksa ili računala. Na prozorima nema zavjesa, iako prljavština na staklima djelomično kompenzira taj nedostatak. Pogleda strop. Vidi samo rupu iz koje bi u normalnoj sobi vjerojatno visio luster. Što radi kad padne noć? Pod je samo goli parket, bez saga. "Što, sve su mu ukrali?" "Sve što se dalo ukrasti. Kalkulator i paprat." "Paprat?" "I kalkulator." "A gdje je detektiv Zvonimir?" "Ovdje," dođe glas s desna. Lecne se i okrene prema izvoru. Na ulazu u sobu stoji mlađi muškarac kratke tamne kose koja izgleda kao da nije počešljana otkad je počela rasti. Sa sebe počne odmah skidati športsku crnu jaknu koja mu seže ispod struka. Nemarnim pogledom ošine Gorana i objesi jaknu na okrhnutu plastičnu vješalicu zaljepljenu za zid. "Hvala, Gogo, što si čuvao utvrdu. Možeš se vratiti." Goran se veselo ustane od detektivova stola. "Ma nema frke, Blaž. Razmjenjivao sam iskustva o Yalkuulskom labirintu s gospodinom ovdje." 20


NOĆ PADA U PODNE

Ovaj ima čudno shvaćanje pojma razmjenjivati. Njih dvojica se lupnu zatvorenim šakama u znak pozdrava. "E, da, Blaž," sjeti se nešto Goran baš kad je htio otići. "U subotu imamo virtualnu konferenciju o cloud computingu. Uključit će se uživo legendarni Hiroshi Tanagawa i predsjednik BackLight tvrtke, Jack Stubling. Bit će dobre pijače, čipsa i ludog razvaljivanja zmajeva s više od deset tisuća igrača iz cijeloga svijeta. Hoćeš li doći?" "Pratio sam sam te do 'imamo'," odgovori mu navodni detektiv. "Super! Vidimo se." Pljusne Blaža po nadlaktici i ode. "Ispričavam se što me nije bilo," reče detektiv prilikom sjedanja u stolicu. Zapravo se više razvalio u njoj nego sjeo. Prekriži noge, a spojene ruke ostavi odmarati na trbuhu. "Ne mogu više ostavljati ured praznim." "Da, gospodin mi je rekao da su vas opljačkali." "Ah. Nije vas previše gnjavio, nadam se." "Ovisi što mislite pod previše. Ali pustimo sad to. Zašto je uredu potrebno čuvanje? Mislim..." "Nema se što ukrasti? To je više pitanje principa nego opreza. Ne služi detektivu na čast dok mu provaljuju." "Nije li sad prekasno za to?" "Je. Ali ima još dovoljno ljudi koji za to ne znaju." Samo ga gleda. Čudan tip. "U koje vi očito više ne spadate," doda detektiv. "Da. Zar nije dovoljno zaključati?" "Bilo bi. Da imam bravu. I nju su ukrali." "Zašto ne ugradite novu?" "Ne bi bilo pošteno prema staroj. Nije prošlo dovoljno vremena." Shvatio bi to kao šalu, no detektivovo lice ne odaje da se radilo o šali. Zapravo, lice mu ne odaje ništa. Ne bi rekao da mu je bezizražajno, ali lice kao da mu nije sposobno odražavati bilo kakve emocije jače od onih 21


Aleksandar Kostjuk

u čovjeka kojeg se prije jedne minute probudilo iz duboka sna. Zaista, da ne zna da je do maloprije stajao na nogama, a gledajući tu nepočešljanu kosu i polusklopljene oči, prva bi mu pomisao bila da ga je netko upravo trgnuo iz duga i duboka sna i kako u isti namjerava utonuti vrlo brzo ako ga nitko u tome ne spriječi. Vjerojatno primjetivši kako je nastao muk, detektiv preuzme inicijativu: "I, kako vam mogu pomoći, gospodine... Kovač?" "Ne." "Stipić?" "Ne." "Schweitzer?" "Ne!" "Matković?" "Što, sad ćete pogađati moje ime?" "Slobodno me prekinite." "Zovem se Zdravko Malenica." Blaž kimne glavom. "Dobro što ste me prekinuli. Ne bih nikada došao na to. Onda, kako vam mogu pomoći, g. Schweitzer?" "Malenica." "Zaista." Zdravko duboko udahne. "Trebam vašu pomoć. Mislim da mi je netko oteo sestru." "Znate tko?" "Ne, ne znam! Da znam, ne bih bio ovdje, zar ne?" "Moguće. Nastavite." "Moja sestra... Sanja... bila je na poslovnom putu u London. Bila je na konferenciji na kojoj je održala prezentaciju u ime svoje tvrtke. Jučer mi se javila kad se iskrcala iz zrakoplova, a otad ni traga ni glasa od nje." "Možda je imala dogovor kojeg vam nije spomenula?" 22


NOĆ PADA U PODNE

"Ne. Trebali smo se naći nedugo nakon njenog povratka. Ali ne mogu je ni dobiti na mobitel. A uvijek joj je uključen. Čak ga drži pokraj sebe dok spava." "Onda vjerojatno ne spava dobro." "Molim?!" "Ništa. Nastavite." "Bio sam u njenome stanu, pitao sam prijateljice s posla. Nema je. Već je jučer trebala doći na posao... na kratko, ali trebala je... a naravno da je trebala doći i jutros. Ali nikoga nije nazvala, nitko ju nije vidio, nitko ništa ne zna. Nestala je." "Jeste li nazvali policiju?" "Naravno da nisam! Ako su ju stvarno oteli, a ja nazovem policiju... tko zna što će joj uraditi?" "Shvaćam. Ali prema ovome što ste mi rekli, nema razloga ovo tretirati kao bilo što drugo nego kao slučaj nestale osobe. Ili čitate previše krimića ili ste mi počeli pričati priču od kraja." "Da, imate pravo. Ispričavam se. Samo sam... smeten." "To mi je poznato. Počnite od početka." "Da. Da. Ovako... Sanja i ja radimo u istoj tvrtki. U Tromperu. Čuli ste za njega, zar ne?" "Ne," reče detektiv bez ustručavanja. "To je... svačime se bavimo, ali možemo to sve nazvati financijskim poslovanjem. Da sad ne idem u nerazumljive detalje." "Dobro." "Tromper je zapravo dio velikog britansko-nizozemskog koncerna Gestorven&Hatelijk. Za njih jeste čuli, zar ne?" "To su oni koji proizvode prozirne padobrane?" Zlatko si mora uzeti nekoliko sekundi kako bi u punini do njega doprijelo pitanje koje mu je detektiv upravo postavio. "Ne," odgovori mu 23


Aleksandar Kostjuk

hrabro. "Onda jesam," reče detektiv. "Jeste što?" "Čuo za njih." "Ah, to. Da... hm... uglavnom... em... gdje sam ono stao?" "Vi i vaša sestra radite zajedno u Tromperu." "Tako je. Zapravo, ne radimo zajedno. Nismo u istim odjelima. Ja sam po rangu malo iznad nje, ako ćemo biti točni. U svakom slučaju, prije jedno mjesec dana Sanja je uočila nepravilnosti u poslovanju svoga odjela." "Kakve nepravilnosti?" "Sitna odstupanja u transakcijama. Nepodudarnosti u dokumentima o prijenosu vlasništva. Kažem, sitnice, ali kad se nakupe, mogle bi činiti poveću sumu. Razumijete?" "Razumijem poveću sumu." "Tako je. Ona to nije htjela odmah prijaviti pa se prvo obratila meni da to provjerim." "Jer ste joj brat." "Da, ja..." Zastane. Čemu ta opaska? Zar je nešto krivo rekao? "Tako je. I imam više ovlasti pa je htjela nekoga tko će joj čuvati leđa dok to ide prijaviti." "I?" "I bila je u pravu. I zajedno smo to prijavili." "I?" "I ništa. Koliko ja znam, nije bilo nikakve unutarnje kontrole ili revizije. Kao da nismo ništa ni rekli." "Što ste onda poduzeli?" "Ništa. Pretpostavili smo da uprava ne želi dizati buru koja bi dospijela u novine pa su to sve... popravili potiho. Odlučili smo to ignorirati da ne 24


NOĆ PADA U PODNE

upadnemo u nevolje." "I kako je to funkcioniralo?" "Sestra mi je oteta, eto kako! Možda ne bi bila da sam..." "Što?" "Od početka prošloga tjedna... Sanja je bila uvjerena da ju netko slijedi. Bila je uvjerena da stalno vidi isti auto iza sebe, istu dvojicu muškaraca... Uglavnom, rekla mi je to i pitala što mislim da bi trebala učiniti. Ali ja..." "Niste joj vjerovali." "Shvatite, kome se događaju takve stvari? A ona je... kao i ja... stalno pod stresom. To je takav posao. Krvariš kako bi ispunio zadani rok, a kada napokon uspiješ, već ti daju novi. I tako unedogled. To iscrpi čovjeka. Mislio sam da se o tome radi. Zato sam joj predložio da uzme odmor. Što nije učinila. Samo se naljutila." "I sad je nema." "I sad je nema. A mogao sam-" "Sumnjam da ste mogli nešto učiniti. Recite, osim što je vaša sestra nestala, je li se što drugo promijenilo u vašem životu? Nešto drugačije u vašoj okolini? Ljudi se odjednom čudno ponašaju? Možda ste primili kakav zahtjev od otmičara?" "Mislite da si sve umišljam, zar ne?" "Trebam činjenice, g. Marica." "Malenica!" "Da. Znamo pouzdano jedino da je bilo nepravilnosti u vašoj tvrtki i da vaše sestre nema. Sve ostalo je... mutno." "Samo malo," reče Zlatko i posegne za svojom kožnom aktovkom na podu. Iz nje izvadi fascikl i pruži ga detektivu. "Evo, tu sam napisao sve što znam. Napravio sam i popis ljudi s kojima je ona u vezi. Mislim, u poslovnoj vezi. Njena šefica odjela, predsjednik tvrtke i tako dalje. Vi 25


Aleksandar Kostjuk

procijenite tko bi tu bio bitan. Tu je i njena fotografija. I ključ od njenoga stana. Ako ćete htjeti tamo." Detektiv otvori fascikl i počne proučavati materijale koje mu je pripremio. "Mislim da biste ipak trebali pozvati policiju," reče ne gledajući ga. "To je posljednje što trebam! Ako je oteta, to bi mogla biti njena smrtna presuda." "Smijem biti iskren?" upita detektiv, jasno svojim tonom naznačujući kako je pitanje nagovještaj svega, samo ne nekakve promjene. "Naravno." "Ako su točne vaše pretpostavke o mutnim poslovima u Triperu-" "Tromperu." "I ako je nestanak vaše sestre zaista povezan s time..." "Da?" "I s obzirom da otmičari, ako postoje, nisu poslali nikakvu poruku... Shvatite, otmice se obične izvode s nekakvom svrhom. Obično je riječ o iznuđivanju nečega. Obično novca." "Shvaćam ja što želite reći. Sve upućuje na to da je mrtva. Ali vi shvatite da ja to ne mogu prihvatiti. Ne još. Sve dok postoji tračak nade. Imam razloga vjerovati da je još živa." "A to bi bilo?" "Ja sam još živ. Zajedno smo prijavili nepravilnosti pa sam podjednako meta kao i ona. Zašto me još nitko nije napao?" "Možda čekaju pravi trenutak." "Točno. Ali za što? Možda će me obavijestiti tek u trenutku kad će nešto trebati učiniti. Ne možete to isključiti." "Ne mogu." "I ne želim vas više uvjeravati. Ne prije nego potvrdite da prihvaćate moj slučaj." 26


NOĆ PADA U PODNE

"Prihvatio sam i prije nego sam ušao u ovu sobu." "Tada vam kao klijent nalažem da ovo tretirate kao slučaj otmice. I vjerojatno vam ne moram naglašavati važnost diskrecije u ovoj stvari." "Naglašavati ne, ali mogli biste objasniti." Zdravko uzdahne. "Ne smijete nikome reći da sam vas ja angažirao. Kad počnete zapitkivati, mogli biste uzbuniti otmičare. A ako doznaju da sam vas angažirao... mogli bi pomisliti da sam neposlušan." "Ali još nitko nije tražio vašu poslušnost." "Znam koliko je sve ovo što govorim nategnuto i da se vjerojatno hvatam za slamke, ali... ona je moja sestra. Razumijete?" Detektiv kimne glavom. "Ali morate biti svjesni da ne mogu početi pitati ljude o njenome nestanku, a da pritom budem osobito diskretan. A nekome ne će biti teško pretpostaviti da je detektiva koji se raspituje o otetoj ženi unajmio netko njoj blizak. Brat je u tom slučaju prilično sigurna pretpostavka." "Da, vjerojatno ste u pravu. Znam da bih možda trebao čekati. Samo što ne želim. Želim pronaći svoju sestru. Učinio bih to sam, ali nisam detektiv. Vi jeste i želim da to učinite za mene." "Učinit ću što mogu. Dakle, nikome ne spominjemo ni otmicu ni vas?" "Tako je." "Ali pošto ste vjerojatna meta... čega god... bez obzira što ja učinio, predlažem da se nekamo sakrijete." "Kamo?" "Negdje gdje nitko ne bi pomislio da biste bili. I ne razgovarajte više s bilo kime osim sa mnom. Imate telefon?" "U fasciklu je moj broj mobitela. I adresa e-pošte." "E-čega?" "E-pošte." "Ah... pošte," reče misteriozno. 27


Aleksandar Kostjuk

"Nisam htio biti neuljudan. Nije kao da vas želim učiti vašemu poslu..." "Netko mora," reče on u bradu, proučavajući sadržaj fascikla. "Molim?" "Ništa. Nastavite." "Mislite da moram čekati? Mislite da bi bilo sigurnije za moju sestru ako ne počnemo zabadati nos?" "Ako ne znamo točne motive i namjere otmičara, teško je reći. A trebamo li čekati ili ne, možemo doznati na samo jedan način." "A to je?" "Tako da ne čekamo." "Aha. Dakle, rizik postoji?" "Postoji. Čak bih rekao da nema ničeg drugog osim rizika." "Tako... Ako smijem pitati, g. Zvonimir... imate li iskustva s takvim stvarima?" "S rizicima ili s otmicama?" "Otmicama." "Kad već pitate, sasvim slučajno je moj posljednji slučaj bio vrlo sličan vašemu." "Ozbiljno?" "Da. Jučer sam ga zaključio." "O čemu se radilo? Mislim, ako smijete o tome." "Smijem. Jednoj dobrostojećoj udovici nestao je klavir iz kuće." "Klavir?" "Tako je. Ali ne bilo kakav klavir. Vrlo skupocjena marka. Nešto što počinje s P. Ili T?" "P ili T?" "Da. Njen je nećak bio uhićen radi krađe, ali ona je bila uvjerena u njegovu nedužnost. Nije da joj je osobito drag... naslijedio je gadnu narav 28


NOĆ PADA U PODNE

svoga oca koji joj je stalno slao uvehnute krizanteme..." "Molim?!" "No sigurno je da je nedužan jer je u Hrvatsku stigao tjedan dana nakon klavirova nestanka, i to iz Konga gdje je proveo posljednje dvije godine." "Konga? U Africi?" "Da. Valjda. Zašto, ima ih više?" "Što je tamo radio?" Zašto to pitam?! "Ništa vezano uz klavire, koliko ja znam. Što očito nije bilo dovoljno muriji da ga ne uhiti." "Oprostite, ali ne vidim kako bi to bilo slično otmici moje sestre." "Ali je. Klavir nisam našao." "Što to znači? Već unaprijed znate da ne ćete moći pronaći moju sestru?" "Ni govora. Govorim vam o slučaju klavira kako bi bilo jasno da su izgledi da ću pronaći vašu sestru vrlo dobri." "Zašto?" Detektiv slegne ramenima na način koji šalje jasnu poruku o suvišnosti Zlatkova pitanja. "Jer vaša sestra nije klavir." "Shvaćam," reče Zlatko prazno, ne razmišljajući više o čemu govori. Iz nekoga razloga osjeća snažan poriv vratiti se na hodnik i provjeriti da nije možda ušao u krivi ured. Iz jednog drugog, podjednako nepoznatog razloga ne učini to. Ne još. "Želite li mi još što reći? Ili pitati? Pretpostavljam da želite da što prije počnem s istragom." "Da, da. Samo... hm, nemojte ovo krivo shvatiti, ali... kakve su točno vaše kvalifikacije? Hoću reći, jeste li izučeni kriminalist ili takvo nešto?" "Ne, ja sam krojač," reče detektiv podjednako hladno kao i sve dosad. "Što ste?" 29


Aleksandar Kostjuk

"Krojač." "Krojač," ponovi za njim. "Zašto... kako..." Koje bi uopće pitanje trebalo logično uslijediti nakon što je izrečeno što je izrečeno? "Ne razumijem. Ako ste krojač, zašto radite kao detektiv?" Po prvi put detektiv oklijeva s odgovorom. "Nije to bio moj izbor. Imao sam ozbiljnu namjeru otvoriti krojački obrt. No kad sam išao registrirati obrt... krojački... hm, iz razloga o kojima ne želim govoriti završio sam s registriranom detektivskom agencijom. Eto." To je vjerojatno nešto najapsurdnije što je u životu čuo. "Ali zašto jednostavno niste-" "Ne volim o tome govoriti," presječe ga detektiv. "Dobro. Pa... ako bi to bilo sve..." "Zapravo, tu je još pitanje honorara." Detektiv se po prvi put uspravi u svojoj stolici. "Ah, da, ispričavam se. Koliko stoje vaše usluge?" "500 kuna na dan, plus troškovi. Ali morate uplatiti i polog." Detektiv otvori jednu ladicu i počne nešto po njoj tražiti. "Polog? Zašto?" Izvuče komad papira. Izgleda kao uplatnica. "Početni su troškovi uvijek veći." "Zašto?" "Teško je to objasniti bez uplaćenog pologa. U svakom slučaju, da bi istraga započela, mora joj se dati maleni zalet." Pruži mu uplatnicu u ruke. Zdravko prouči uplatnicu. "Samo napišite svoje ime i adresu," reče detektiv. "Sve je ostalo popunjeno." "1000 kuna? Dobro, ja ću-" "Molim?" Detektiv skoči na noge i istrgne mu uplatnicu iz ruke. Vrati 30


NOĆ PADA U PODNE

ju u ladicu i ponovno počne nešto tražiti. "Kriva uplatnica. Samo malo. A, evo je." Uruči mu još jednu uplatnicu, naizgled identičnu prvoj. Zlatko i ovu prouči. Zaista je slična prvoj, samo na ovoj piše iznos od 3000 kuna. Ovaj zaista ima visoko mišljenje o sebi. Na čemu ga samo temelji? "1000 kuna je standardni polog. 3000 je za opasnije zadatke. S obzirom da imamo posla s otmičarima, onda pretpostavljamo organiziranu kriminalnu skupinu. Ulozi su ovdje mnogo veći nego kod uobičajenih istraga." "Ali još ne znamo sigurno da se radi o otmici." "Vi ste rekli da slučaj tretiram kao otmicu." "Da, istina. Dobro, onda to idem što prije uplatiti. A vas molim da što prije počnete s potragom za mojom sestrom." "U blizini vam je banka. Samo idete dalje niz ulicu." "Da, vidio sam. Hvala." Zlatko ustane. "To je onda valjda to. Želim vam sreću, g. Zvonimir. Budite oprezni." Rukuje se s njim. "I vi. I ne zaboravite. Pritajite se. Ja sam ovdje zadužen za preuzimanje rizika, g. Medenica." "Malenica. Hoću, hvala. Doviđenja." "Doviđenja." Zlatko izađe na hodnik i duboko udahne. I izdahne. Nije mislio da će biti baš toliko teško. Na nekoliko mjesta u razgovoru bio je uvjeren da će se onesvijestiti. Tip ga je toliko izbacio iz takta da su mu dijelovi mozga prestali dobivati dovoljno kisika. No srećom je i to prošlo. Ponukan onim nagonom, okrene glavu prema vratima koja je zatvorio za sobom. Na vratima je ljepljivom trakom priljepljen papir A4 formata. U sredini je ono što je pročitao i prvi put. Blaž Zvonimir, privatni detektiv. No sad mu u oko padne i tekst na dnu papira. Piše Zvonimir Tekstil, a ispod toga OIB tvrtke. Mislio je da se šali s onom pričom o krojačkom obrtu, ali sad 31


Aleksandar Kostjuk

shvaća kako svaka riječ koja mu je izašla na usta bila smrtno ozbiljna. Taj čovjek ni ne zna što je to humor. A možda je najgore od svega – iako ni sam ne zna zašto bi bilo baš to kad je tako veliki izbor – što je ovo, izgleda, pisano pisaćim strojem. Jasno vidi kako je slovo a nekoliko puta utisnuto preko krivo upisanoga slova e u riječi Blaž. Sve to daje jednu potpuno novu dimenziju njihovom razgovoru. Zlatko se naježi. Krene stubama prema izlazu iz zgrade. Nada se da je detektivu rekao sve što je namjeravao. I ništa što mu je htio uskratiti. Valjda zna sad dovoljno za ono što očekuje od njega. Odabrao ga je jer su neki njegovi bivši klijenti pisali o njemu na jednom internetskom forumu. Kritike su bile, blago rečeno, bizarne. Jedni su ga psovali i uspoređivali s vrlo glupim majmunom – za razliku od onih pametnih, valjda – drugi su mu pjevali hvalospjeve jer im "nije bacio mrežu na vrata." Tu je frazu ponovilo nekoliko osoba, ali nigdje uspio shvatiti što to znači, a kamoli zašto bi to bilo nešto hvalevrijedno. Treći su nešto nesuvislo, ali s nevjerojatnom strašću laprdali o nekakvom satu – u kontekstu rasprave o detektivu Zvonimiru, ali veza ni ovdje nije bila jasna – dok su ga četvrti optuživali za nestanak ili možda gubitak gumica za brisanje. Peti su stalno pitali kamo mu poslati vodu koju čuvaju za njega – tih je upita bilo čak desetak! – a šesti su tvrdili kako bi Zvonimira rado ubili samo zbog toga što je privatni detektiv, što je po njima anakronistička djelatnost koja proizvodi najviše ugljičnog dioksida. Obrazlagali nisu tu tvrdnju. Bilo je tu još i priča o kanticama, pregaženim dabrovima, preokrenutim solenkama, tapetama koje se ne poklapaju, neraspakiranim udicama, obješenim košuljama, pretvrdim vezicama za tenisice te još štošta drugo. Ništa što si čovjek može dovesti u vezu s jednim privatnim detektivom, a što je pisano u sklopu rasprave o ovom kojeg je upravo unajmio. Iz šireg je konteksta uspio shvatiti kako se radi o čovjeku koji ulaže mnogo truda i ustrajnosti u svoj posao, ali iz istoga 32


NOĆ PADA U PODNE

konteksta nije uspio iščitati bilo što što bi ukazivalo da ovaj detektiv zna polučiti rezultate. Što ga čini idealnim za njegov plan. Dizalo bešumno klizi prema dolje. Na monitoru može pratiti svoj prijevoz kako se približava prizemlju. Ali ne će tu stati. Primjeti prašinu na rubu svog rukava. Što je to, kreda? I to na crnome sakou? Gdje se mogao tako zaprljati? Očito služba za čišćenje nije na potrebnoj razini u ovoj zgradi. Morat će obavijestiti svoje direktore o tome. Možda i otpustiti kojeg. To je dobro činiti s vremena na vrijeme. Prodrma ljude. Dizalo dosegne prizemlje, ali nastavi dalje u podzemlje. Ovim se dizalom ni ne može stati u prizemlju. Nema izlaza. Okno postoji samo za probranu nekolicinu. Ali dizalo je dizajnirano po njegovu ukusu. Drveni zidovi s platinastim okvirima, sve u secesionističkom stilu. Obožava secesionizam. Nije dopustio ugradnju monitora s moderno dizajniranim animiranim sučeljem. Radi se o površini s elektronskim papirom. Tako izgleda kao normalan papir koji sam sebe piše i ne odudara od okružja. Takve stvari voli. Elegantne i jednostavne, klasične izvana i potpuno osuvremenjene iznutra. Baš poput njega. Zgrada se nastavlja još trideset metara ispod zemlje, no ispod su samo dva podkata za obične smrtnike i još dva na samome dnu. Za nekolicinu. On ide prema najdonjemu. I napokon je stigao. Vrata se otvore i on iz skučenoga prostora dizala stupi na široko prostranstvo Okupljališta. Također je njegova ideja bila da Okupljalište bude jedna velika prostorija umjesto mnogo manjih. Čovjek ovako dobije instinktivan poriv udahnuti zrak punim plućima. I dobije točno onakav osjećaj kakav osoba koja ima pristup Okupljalištu i treba imati. Neki još uvijek negoduju, ali većina se slaže kako je velika dvorana bila genijalna 33


Aleksandar Kostjuk

ideja. I on sam spada u potonje. Okupljalište nikako ne odaje dojam neiskorištenoga prostora zbog svoje veličine. U sredini se nalazi dugačak stol koji se pruža paralelno s dužinom dvorane. Uz rub stola nanizane su stolice koje nikada nisu istodobno bile baš sve popunjene otkad je Okupljalište izgrađeno. S bočnih strana stola sa stropa vise velike grimizne tapiserije koje služe kao svojevrsni zidovi, tvoreći dojam tri zasebne prostorije kad je zapravo jedna. Tako je elegantno prostor za sastanke odjeljen od galerijskog dijela. I postavljanje umjetnina bila je njegova ideja. Kad prijeđete dvoranu i punu dužinu stola dođete do suprotnoga kraja. Tamo se paralelno uz širinu dvorane pruža dugačak bar. Osvježenja su uvijek potrebna kad se mora raditi. A u Okupljalište se uvijek dolazi raditi. Uzme si čašu i natoči si 40 godina stari viski. Posegne za jednom kutijom na jednoj od polica. Iz nje izvadi jedan cigarilo. Ne prepoznaje ovu marku. Nešto iz Latinske Amerike, vjerojatno. Zgrabi čašu i sjedne na čelo stola. Taman u tom trenutku otvore se vrata dizala. Već prema silueti nepogrešivo vidi da se radi o Četvrtome. Njegova je pojava gotovo na rubu umjetnosti. Ne one vrste za koju biste dali novac, ali svejedno umjetnosti. Svojim negracioznim hodom zaputi se prema njemu. Običaj mu je uvijek doći što kasnije i onda kročiti prostorijom, praveći se da je sam u njoj sve dok ne dođe na metar od nekoga tko mu usiljenu iluziju razbije. Tako i sada. Četvrti je gledao u pod sve dok nije prošao neposredno pored njega, a onda ga ošinuo pogledom, kao da ga je tek primjetio. I kao da mu to ništa ne znači. "O, Drugi," reče Četvrti. "Već si stigao?" upita nezainteresirano. "Jesam," odgovori mu Drugi srdačno. "Kako ide?" "Ah, ide." Četvrti obožava melankoliju. Proslijedi do bara. Drugi ga ne gleda. Ne mora ga gledati. Već zna što će raditi. Umjesto toga zapali svoj cigarilo i napravi jedan lijepi dimni kolut. I otpije gutljaj viskija. 34


NOĆ PADA U PODNE

Četvrti, kao i obično, vrlo glasno barata čašama. Uvijek razbije jednu čašu i opsuje, no ovoga je puta uspio opsovati prije nego je čaša ukrasila pod dvorane svojim krhotinama. Pođe natrag prema stolu. I prije nego je sjeo znao je što će staviti na stol. Visoku čašu i bocu soda-vode. To mu navodno potiče bolje kretanje probavljene hrane kroz crijeva, lijek protiv konstantnih probavnih smetnji čije detalje kroz protekle godine nikome nije uskratio. "I, kako si?" upita Četvrti, istodobno uzimajući velike gutljaje sodavode. "Prilično dobro. S obzirom na okolnosti." Napravi još jedan dimni kolut. "A ti? Još nisi naučio probavljati hranu?" "Samo se ti sprdaj! Vidjet ćeš kako će ti biti u mojim godinama." "Stariji si četiri godine od mene." "A ti vjerojatno misliš kako ćeš za četiri godine biti pet godina mlađi, je li?" "Ne pet. Ali barem tri." Drugi se naceri. "Samo se ti zafrkavaj," reče Četvrti. "Mogla bi tvrtka malo više brinuti o zdravlju svojih najviših čelnika, ne misliš li?" "Ti jesi tvrtka, Četvrti. Ako ti ne brineš o tome, tko će?" "Ja brinem o svemu ostalome. Zato i imam probavne smetnje. Zašto ne postoji nešto što će brinuti o meni bez da ja moram neprestano o tome razmišljati?" "Nešto?" "Da. Nešto dobro." "Ah, nešto dobro. Pošalji dopis." "I hoću! Misliš da ne ću?" "Mislim da ne ćeš." "Da... vjerojatno si u pravu." Strusi do kraja svoju čašu pjenušave vodurine. 35


Aleksandar Kostjuk

"Jesmo li sada iscrpli ovu prevažnu temu?" "Što se tu šepuriš kao da si iznad svih problema koje ljudi imaju?" "Zar nisam? Iznad tebe sam. S razlogom se zovem Drugi, a ti Četvrti." "Koji je to razlog, ostat će vječni misterij. Ali znaš što to znači da sam ja Četvrti? To znači da sam dovoljno visoko da me može boljeti dupe što si ti Drugi. Razumiješ?" "Savršeno." Bolje da ništa ne dodaje. Četvrti je kadar raspravljati o nekoj temi sve dok ne dehidrira. A s obzirom koliko pije... "Onda, gospodine Drugi, kakvo je stanje?" "Još smo u fazi promatranja. Čekamo prave informacije," reče Drugi i otpije još malo viskija. Baš lijepo klizi. "Još uvijek. Kako li smo moćni. Gdje je Peta? Zar nije trebala i ona doći?" "Trebala je. I doći će." "Je li? Trebala je već biti ovdje. Uvijek se pravi kao da ima više posla od ostalih." "Ponekad i ima. Odlična je organizatorica." "I ja sam. Ali ne vidiš mene kasniti." "Uvijek kasniš." "Da, ali ja to činim sa stilom." "I s namjerom." "Moje su namjere uvijek slučajne." "A slučajne su jer si ih takvima isplanirao." "Tako je. Sad znaš zašto sam ja Četvrti, a ona Peta." "Znao sam to i prije. Ona ti se jednostavno ne sviđa." "Pa što? Ne sviđaš mi se ni ti. Dovodim li tvoje sposobnosti zbog toga u pitanje?" "Stalno." "Točno. Ali i to činim sa stilom." 36


NOĆ PADA U PODNE

"Može, zašto ne?" Četvrti si natoči još jednu dozu soda-vode. "No, znaš li zašto mi se Peta ne sviđa?" "Ako kažem da, hoćeš li mi svejedno reći?" "Naravno. Ne sviđa mi se... jer se druži s mojom ženom." Drugi uzdahne. Ne će valjda opet o svojoj ženi? Trebat će još viskija. "Znaš li što su učinile prošle subote?" "Nešto dobro?" "Ne. Obišle su sve trgovačke centre u gradu... a to nije metafora ili hiperbola. Doslovce su obišle svaki vražji trgovački centar! I znaš što su učinile? Kupile su 250 pari cipela! 250 pari! Sad ti meni reci tko to, dovraga, treba 250 pari cipela?!" "Bile su dvije. Onda je to samo 125 pari za svaku." "Vraga! Sve su za moju ženu! Cijela vražja kuća je prekrivena cipelama. To je Peta namjerno učinila." "Što te brine? Nije kao da si to ne možeš priuštiti." "Kakve to ima veze? Misliš da mene brine novac? To misliš?" "Ne znam što bih mislio." Drugi isprazni svoju čašu. "To je pitanje principa. Kad žena kupi 20 pari cipela, to je ekscentričnost. Kad kupi 250, to je već uznapredovala patologija. A to se održava na mene. Jer sam joj muž. A ako se odražava na mene, onda se odražava i na moj položaj u tvrtki." "Mislim da to nikoga u tvrtki ne zanima." "Ali zanima mene! Jer meni je dosta doći u vlastitu kuću i spoticati se o vražje cipele. Čak ih nema ni namjeru nositi, dovraga! A kad dođem u takvu kuću, onda iz nje izlazim živčan. A ja ne mogu obavljati svoj posao živčan!" "Dosad ti je dobro išlo." "Samo se ti sprdaj. Znaš što je najgore u čitavoj priči?" 37


Aleksandar Kostjuk

"Nekoliko mi stvari pada na um," reče Drugi, trudeći se ne potpaljivati svojim sarkazmom njegovo ludilo. "To što joj Peta uopće nije prijateljica. Vidio sam ih zajedno. Ne podnosi ju. Čini to kako bi meni napakostila. Želi se uspeti na moje mjesto. Želi biti Četvrta." "Manje se uzrujavaj pa joj ne će uspjeti." "Ne će joj uspjeti ni ovako ni onako. U tome nije poanta. Poanta je što je to bezobraština. A ako sam kroz svoj rad u ovoj tvrtki nešto naučio o toj istoj tvrtki, onda je to da se bezobraština ne tolerira. To su jasno demonstrirali mnogo puta." "Ne bih ti preporučio da sada ideš činiti nešto... preradikalno." "Prekasno. Drugi, molim te... ne, inzistiram da razgovaraš s njom." "S Petom? Ako hoćeš, mogu-" "Ne s Petom! S mojom ženom!" Drugi odmahne glavom u očaju. A tako se dobro osjećao kad je ušao u Okupljalište. Nevjerojatno koliko uvijek podcijeni narav Četvrtoga. Kad će već jednom doći Peta pa da napokon počnu? Četvrti je u nečemu u pravu. Peta kasni. "Slušaj, već sam ti rekao da je ono bio posljednji put. Više ne ću razgovarati s tvojom ženom. Ti su dani prošli." "Oho! Oprosti. Valjda te to previše inkomodira. Ako ju ja moram gledati svakoga dana, onda ti možeš razgovarati s njom s vremena na vrijeme." "A mogao bi i ti razgovarati s njom." "Jesi li gluh? Sad sam ti rekao da ju moram gledati. Ne mogu oboje!" "Ipak se radi o tvojoj ženi." "Pa što? Znaš i sam zašto sam ju oženio." "Nemam pojma." "Nemam ni ja! I zato ti imaš obavezu razgovarati s njom i urazumiti ju." 38


NOĆ PADA U PODNE

"Zanimljiva teorija, ali kao što rekoh... ne dolazi u obzir." Četvrti digne afektivno ruke u zrak. "Dobro. Kako hoćeš. Ali ti onda snosi posljedice." "To uvijek i činim." Kao, na primjer, sada. Vrata dizala se otvore. Osoba naglašenih ženskih linija istupi van. Ne žuri. Uvijek hoda tako da ostavlja dojam kao da se zapravo prostorija kreće prema njenim željama, a ona gotovo da stoji. Peta uvijek svojom pojavom i suptilnim gestama svima u prostoriji daje do znanja kako vlada tom prostorijom. I svima u njoj. To je naučila od njega. Kao što je i naučila koliko daleko s time smije ići kad je on prisutan. "Oho, nismo se valjda već udostojili doći?" reče Četvrti zajedljivo. "Nadam se da te ovaj sastanak nije prekinuo u nečemu važnom, Peta." "Sve što ja radim je važno, Četvrti. Jednoga ćeš dana shvatiti koliko." "Što bi to trebalo značiti? Ako mi želiš prijetiti, reci to otvoreno." Peta prođe rukom kroz svoju dugu crnu kosu. "Nikad ne prijetim. To ženu postara." "Od čega onda imaš te bore?" Da su Petine oči noževi, sad bi Četvrti sjedio razrezana grkljana. "Sad kad smo se lijepo zagrijali," reče Drugi, "lijepo se pozdravite i možemo početi." Prazno ga gledaju. "Pozdravite se." Pogledaju jedno drugo. Trebat će im nekoliko sekundi. "Dobra dan, Četvrti," reče Peta. "Dobro izgledaš." "Dobar dan, Peta," reče Četvrti. "Imaš odlično oko." Dobro što sjede na suprotnim stranama stola. A možda i nije. Ovako imaju odličan pogled jedno na drugo. "Želi li netko piće?" Drugi ustane. "Ne, hvala," reče Peta. "Ima tamo kakvih šumećih tableta?" upita Četvrti. 39


Aleksandar Kostjuk

Pravit će se da to nije čuo. Natoči si još viskija u čašu i odmah uzme sitni gutljaj. "Peta, da čujemo." "Dobili smo potvrdu o proboju sigurnosne mreže. Ovi gore nisu zadovoljni." "To ni ne smiju biti. Bilo bi loše za moral podređenih," reče Drugi i sjedne natrag na svoje mjesto. "Ali žele da to što prije riješimo." "Požurivanje ništa ne riješava. Ali to su morali reći." "Mislim da su prilično ozbiljni," proturiječi mu Peta. "A mi moramo ostati sabrani. To je jedini put do rješenja." "Čemu takva panika?" upita Četvrti. "Ne postoji mogućnost neke značajne štete." "Ovisi o perspektivi," reče Drugi. "Ovdje se radi o principu. Ako ne postoji apsolutni nadzor nad sustavom, ne postoji uopće. A po tom pitanju jesu vrlo ozbiljni." "Radi se onda o nama?" upita Četvrti. "Testiraju nas?" "Što si naivan!" dobaci mu Peta. "Svakog nas dana testiraju. I iznova ocjenjuju. Nitko od nas nije nezamjenjiv." "Povjerovao bih u to kad ti ne bi bila ovdje." "Zanimljivo. To sam baš htjela tebi reći." "Dosta," reče Drugi mirno. "Meta je identificirana?" "Možda," reče Peta. "Još nismo sigurni. Ali i ako budemo, vjerojatnost je visoka da je tek sekundarna. Možda čak običan mamac. Nismo još identificirali izvor." "Ali jesmo krticu. Nisu ga još ispitali?" "Nisu mogli. Bio je mrtav kad smo ga pronašli." "Pametno. Nikakvih materijalnih tragova? Računalo je pregledano?" "Je. I pronašli smo neke obećavajuće tragove. Samo što..." Peta oklijeva. Nije nešto što su joj rekli. Oklijeva jer je to njena procjena. 40


NOĆ PADA U PODNE

"Preočiti su?" dovrši umjesto nje. Ona samo kimne glavom. Zakučasto. Drugi se nasloni i udahne dim. Odmah potom otpije iz čaše. Zanimljiva situacija. I vrlo opasna. Polako shvaća Petinu zabrinutost. Ovi bi gore zaista mogli postati vrlo ozbiljni. Mora malo razmisliti. Ne predugo. Očito se nešto sprema. "Kako smo uopće došli do krtice?" Peta ga sad samo pogleda. Ništa ne reče. Vidi odgovor u njenim očima. Odgovor koji je teško izgovoriti jer implicira relativnost njihove svemoći u koju toliko vole vjerovati. Odgovor glasi: nisu došli do njega. Dan im je. Drugi se nasmije. Netko im govori točno onoliko koliko želi da znaju. "Vrlo pametno. Netko se igra s nama. I to vrlo dobro." "Ali to je ono što smo i očekivali, zar ne?" ubaci se Četvrti. "Zar ne radimo na tome već dvije godine? Otkad su nas zadužili za to?" "Da, dvije godine. Predugo. Dosad su ulozi bili mali pa zbog toga ni propusti nisu bili od većega značaja. Sad je netko stavio sve na jednu kartu. I to će mu biti posljednji čin. Sada će se stvari razvijati brzo. Ako propustimo ovu priliku, vjerojatno ne ćemo imati novu." "Što će onda biti s nama?" upita Četvrti. "Onda će na vrhu biti još nezadovoljniji nego bi trebali biti." "Ma odlično," reče Četvrti poražavajućim tonom. "Jesmo li identificirali njihov cilj?" upita Drugi Petu. "Ne." "Ni to, ha? Jesmo li barem suzili izbor?" "Jesmo. Proračuni i indicije ukazuju na Zagreb. Manja je vjerojatnost za još nekoliko gradova-" "Ne, Zagreb je," reče sa determiniranošću Drugi. "Ali ako će povući potez ovih dana, Zagreb je najgore moguće mjesto za proces eliminacije," reče Četvrti. 41


Aleksandar Kostjuk

"I oni to znaju," reče Drugi. "Zato kažem... Zagreb." "Ali-" "Nije bitno što oni učine. Preventivne su mjere već poduzete. Bitno je što ćemo mi učiniti. Bitno je da dokažemo kako nitko ne može narušiti integritet sustava. Moramo dati primjer." "Ili će oni učiniti primjer od nas," reče Četvrti, optimističan kao i uvijek. "Teoretski. Ali to se ne će dogoditi." "Kako si ti hladnokrvan. Ti zaista misliš da si nezamjenjiv." "Nezamjenjiv sam dok se takvim dokazujem. A to ću učiniti i sada. Naš će se skriveni igrač uskoro razotkriti." "Da? Dosad je to uspješno izbjegavao. Zašto bi baš sad činio grješke kad igra na najveće uloge?" "Ne shvaćaš? Upravo je igranjem na najviše uloge učinio najveću grješku. To je zamka koju si je sam izgradio. Ključno je jedino da mi budemo tamo kad se uhvati. Sad je to pitanje preciznoga tempiranja. Osim toga, to mu je tek najnovija od grješaka. Već ih je napravio nekoliko. Prvu je napravio kad se išao igrati s nama. A sad će se sigurno početi nizati nove." "Joj, sav se naježim dok govoriš tako," reče sarkastično Četvrti. "Umjesto da tu drobiš mudrosti, reci radije kako dalje. Kad si očito već sve promislio do trenutka kad primaš pohvale za odlično obavljen posao." "Sad moramo dobro motriti." "Motriti. Toga se nikad ne bih sjetio," odvrati mu zajedljivo Četvrti. "Rekao sam dobro motriti. Koga imamo u Zagrebu?" Peta izvadi papir iz svoje torbe. "Imamo Oniksa, V5, Islanđanina-" "Oposuma?" Peta ponovno oklijeva. "Da. Dostupan je, ali-" "Želim njega. Aktivirajte ga." 42


NOĆ PADA U PODNE

"Ali Oposum..." "Njega želim. Bez rasprave." "U redu," reče Peta pokorno. Zna kad mora obustaviti otpor. "Koje idiotsko ime," reče Četvrti. "Davati povjerenje nekome koga zovemo Oposum." Zaista mora Četvrtom dati nekakvog posla. Sad već blebeće u prazno. "To je šifra, Četvrti. Ne pravo ime. Šifra. Radi sigurnosti, sjećaš se?" "Ne govori mi s visoka. Znam ja što je to. Samo mi ide na živce to da mi, koji navodno imamo toliku moć, moramo glumatati kao u nekom loše napisanome kazališnom komadu." "To govoriš samo zato što je tvoja uloga loše napisana. I još gore izvedena," reče Peta. Četvrti bijesno pogleda Drugoga. "Zar ćeš dopustiti da mi se tako obraća? Ne ćeš ništa poduzeti?" "Itekako hoću. Proglašavam sastanak završenim. Gubite se. Oboje."

43


Aleksandar Kostjuk

Poglavlje

II

Što je toj stjuardesi? Namjerno ju ignorira? Već ju je dvaput dozvala, ali ona stalno ima posla s nekim drugim putnikom. Ima tu nekih drugih stjuardesa? Ne vidi ih. To valjda dobijete kad ne putujete prvim razredom. Ništa. Vjerojatno treba biti sretna što smije uopće biti u zrakoplovu. Za kojeg je platila kartu. Dobro, nije ju ona platila. Tvrtka je. A mogla se malo više isprsiti. Barem što se tiče putovanja. Njen čitavi "izlet" u London bio je jedan veliki napor. I nije jedna od onih koja pod naporom misli na uzbuđenje. Nikako. Prije jedna od onih koji ne misle tako. Ili od onih koji s velikom sumnjičavošću gleda na one koji to čine. Digne ruku u ponovnom pokušaju da privuče stjuardesinu pažnju. I privukla joj je pažnju. Samo ne na sebe. Što će reći da nije. To ona nju zafrkava ili što? Ima li to ikakve veze s time što ju stjuardesa neodoljivo podsjeća na njenu susjedu Šteficu? Baš su si slične. Samo što je Štefica nešto niža. I deblja. I ima crnu kosu. I nije stjuardesa. Čak i da se radi o 44


NOĆ PADA U PODNE

Štefici, zašto bi ju namjerno ignorirala? Doduše, kad naiđu jedna na drugu u zgradi, Štefica nije odveć srdačna. Promrmlja nešto što bi mogao biti – ali dovoljno je nerazgovjetno da bi moglo omogućiti naknadno uvjerljivo poricanje – pozdrav. I gleda u pod dok se ne raziđu. I nije takva prema svima. Vidjela ju je s drugim susjedima. Mnogima samo što se ne baci u zagrljaj. Samo je prema njoj hladna. Je li ova stjuardesa u nekakvoj vezi sa Šteficom? Pitanje bi zaslužilo odgovor da nije toliko idiotsko. Jedino što može bez iskoraka u šizofreniju reći jest da bi se ova stjuardesa i Štefica dobro složile da se sretnu. Što uopće ne rješava njen problem. A samo želi jedan običan jastuk! Kao da se zla kob stuštila na nju. I to od trenutka kad je doznala da ide na putovanje. Radila je zadovoljno na svom radnom mjestu, energično tipkala po tipkovnici, kad joj dođe dopis. Namijenjen isključivo Sanji Malenici. Dopis! Zar ljudi više ne razgovaraju s drugim ljudima? Nekoliko riječi preko telefona, tek toliko iz pristojnosti, bio bi minimum pristojnosti. Ili je možda toliko staromodna? Mogao je barem netko potpuno nevažan nazvati i reći: "Čuj, idi." I prekinuti. Zar bi to bilo toliko teško? I koliko god i to nepristojno bilo, bilo bi mnogo pristojnije od sadržaja dopisa. Sadržavao je ogromne količine teksta, no s obzirom da je veći dio bio stavljen isključivo kako bi dopis izgledao što važnije, poruka dopisa da se svesti na ovo: "Joj, znaš, za tri dana je u Londonu konferencija o strateškim investicijama. 'Ajd ti, Sanjica, pripremi prezentaciju i izloži ju u ime Trompera. Za tri dana!!" U tom se trenutku zamalo srušila na pod. Netko se odjednom sjetio nekakve bezvezne konferencije u Londonu i puhnulo mu je da bi baš Sanja trebala u tri dana pripremiti prezentaciju, spakirati se, sletjeti u London i tamo u posljednji tren održati prezentaciju koja će ući u povijest totalno nepamtljivih stvari. I onda još odslušati sva predavanja na konferenciji. To je festival suhoparnosti kojem se posebno veselila. 45


Aleksandar Kostjuk

A veselje se pokazalo neopravdanim. Bilo je dosadnije nego si je to ikada mogla zamisliti. Čemu uopće služe te konferencije? I tko daje novac za to? Osjećala se kao da se vratila u studentske dane. Paničarenje, pripremanje seminarskog rada u posljednji tren, nečujno psovanje autoriteta koji ju sile činiti stvari za koje zna – što se pokazalo većim dijelom točnim – da joj ne će koristiti u životu. Jedina je razlika što nije mogla potražiti utjehu u cigareti. Prestala je pušiti prije šest mjeseci. Pokazalo se da dim i nije toliko koristan za njena pluća koliko je mislila. Vjeruje da se većina ostalih organa ne bi složila s plućima, no u životu jedne žene važno je shvatiti da neke stvari ipak imaju prioritet. Disanje i slične gluposti. U redu, izrada prezentacije i nije bila toliko stresna jer je koristila već pripremljene materijale koji su već bili mnogo puta korišteni i svima poznati. Što je apsurdnost i suvišnost čitavog pothvata činilo toliko većim! Ono što joj je zadalo najviše glavobolje bila je jedna opaska u dopisu. Napomenuli su joj kako je važno da u prezentaciji upotrijebi dovoljno crvene boje. Nije bilo jasno ćemu takav koloristički detalj, a nije bilo ni objašnjenja koliko je točno crvene dovoljno, a koliko previše. Nije bilo nikakvih objašnjenja, ali bilo je jasno istaknuto kako je crvena boja nezaobilazna. Zašto baš crvena? Ta nisu ju slali na komunističku konferenciju. I bilo bi jako loše da netko na konferenciji misli kako ona misli da se nalazi na komunističkoj konferenciji. A to bi bilo vrlo loše za nekoga tko dolazi iz zemlje koja je navodno ostavila komunizam iza sebe. Na kraju nije upotrijebila mnogo crvene – i zar je ona dizajner da mora voditi računa o takvim stvarima?! – ali dovoljno da joj bude sve više neugodno kako se konferencija primicala kraju. Njena je prezentacija bila najcrvenija od svih. Što možda i ne bi bilo toliko loše da je time postigla da se ljudi sjećaju o čemu je govorila. Što nije. Jer se nisu. Dapače, 46


NOĆ PADA U PODNE

nekoliko je ljudi napustilo konferenciju duboko uvjereno da je ona zastupnica neke američke prehrambene tvtke koja prodaje prezasoljenu ribu. Kako su došli na to, nije uspjela dokučiti. Pretpostavlja da je to iz istoga razloga zbog kojeg se ljudi koji su bili uvjereni da radi za tu tvrtku nisu dali uvjeriti u bilo što drugo, iako im je u razgovorima to izričito naglašavala. Nije kao da se ona previše uzrujavala crvenilom svoje prezentacije. Svaki zaposlenik ima svoje mjesto i mora shvatiti da je kotačić u jednom velikom mehanizmu. Ne mora taj kotačić shvatiti zašto se inzistira na naizgled neopisivo glupim trivijalnostima. Sve što mora znati jest da svaka, makar i najbeznačajnija trivijalnost, ima svoju svrhu u velikome planu, poznatome samo odabranima. Koja je to svrha bila u njenome slučaju, ostalo joj je, na svu sreću, potpuno uskraćeno. I da ne bi baš sve ostalo na neugodnim iskustvima, javnome sramoćenju i prezasoljenoj ribi, bilo je i lijepih trenutaka. Jedan, točnije. Upoznala je vrlo zgodnog i simpatičnog muškarca. Poljaka. Razgovarali su pune dvije minute i nije mu uspjela doznati ime. Poput nečeg iz ljubavnog romana. Bila je sve opuštenija kako se konferencija približavala svome kraju. I zaprepaštena kad je doista i završila. Pojam vječnosti tih je dana dobio novi i nerazmrsivi značaj. No tada je zla kob poprimila nove oblike. Prvo je htjela nazvati nekoga i javiti da stiže. U žurbi je zaboravila reći nekome kada se vraća. Istina, nije ni sama znala točan datum. Svršetak konferencije je ovisio o dolasku jednog posebnog gosta predavača. Na kraju se pokazalo da je dotični predavač toliko poseban da ne samo da se nije pojavio, nego nitko nije uspio doznati ni tko je ni zašto se njega moralo čekati. Sljedeći je problem bio što je vrlo dugo razmišljala o tome koga nazvati. Nije znala koga obavijestiti. I ima li to smisla. Na kraju se odlučila za Adrianu, kolegicu 47


Aleksandar Kostjuk

koja ima stol do njenoga na poslu. S njome najviše razgovara. A onda se pokazalo kako je malo predugo razmišljala koga nazvati. Nije rečeno da bi joj mobitel bio manje pokvaren da je kraće razmišljala, ali možda bi imala više vremena nešto poduzeti u vezi toga. Ne shvaća kako joj se već uspio pokvariti. I to nov novcat, kupljen prije tri mjeseca. I uvijek ga pazi. Jer je skup. I nov novcat. Naravno, nije imalo smisla očajavati nad time kad se ništa nije dalo učiniti. Odlučila je nabaviti neki jeftini na kiosku. Ali onda je počela razmišljati treba li to učiniti u Engleskoj ili u Hrvatskoj. Nije bilo neke osobite potrebe da to učini u Engleskoj pa je odlučila pričekati. A i nekako joj se činilo zgodnim biti nepristupačnom, makar na kratko. No čak i da je odlučila odmah kupiti mobitel, ne bi joj pošlo za rukom. Bila je u svojoj razmjerno skromnoj hotelskoj sobi bez prozora kad su ju nazvali iz recepcije. Ženski glas joj je rekao kako netko želi s njome razgovarati. I to što prije. Kad je pitala o kome se radi – nekako se ponadala da se radi o onome Poljaku kojeg nikad više nije ugledala – žena joj je rekla samo da se radi o muškarcu koji tvrdi da joj je nadređen. I onda je ljubazno bez pozdrava prekinula. Sanja se odmah malo zabrinula. Zar je netko od njenih šefova pošao za njom u London? S time nije računala. Da ju možda nije netko došao provjeravati, pomislila je. Netko je došao provjeriti je li upotrijebila dovoljno crvene u prezentaciji? Pomisao je bila toliko apsurdna da joj to nije bilo teško povjerovati. Napokon, to ne bi bilo ništa apsurdnije od naglašavanja potrebe za crvenom bojom bez ikakva racionalna obrazloženja. Umjesto da se okani takva razmišljanja, ono je uznapredovalo. Palo joj je na um da se možda radilo o nekakvom ispitu. Možda je zahtjev za crvenom bojom bio način provjeravanja kako se ona nosi s izazovima. Ili s izvršavanjem naloga. Onda se već uspaničila. Slijedila je upute koje su joj dali – šture i nerazumljive do bola – ali dala si je malo slobode kod 48


NOĆ PADA U PODNE

crvene. Bila je to crvena, ali – malo je vukla na narančastu! Čista crvena joj je bila prekričava. Zar bi joj to netko zamjerio? S jedne strane, ne može tu mogućnost isključiti, a s druge strane – za kakve to ona psihopate radi kad joj sposobnosti idu provjeravati na takav način? Mašta bi joj vjerojatno počela nizati odgovore na potonje pitanje, no srećom se sabrala, umila, počešljala, i zaputila se prema recepciji gdje ju je navodno muškarac u pitanju čekao. Kod recepcije nije bilo nikoga, ali u hali su se nalazile fotelje i dvosjedi za one koji nekoga ili nešto moraju čekati. Tamo je u jednoj fotelji sjedio muškarac u crnom odijelu. Prišla mu je i pozdravila ga. Osmjehnuo joj se oskudno, ali ljubazno. Kad se ustao, vidjelo se da je podosta visok i mršav. Glava mu je bila nekako jajičasta, a licem su mu dominirale obrve koje su se činile toliko crnima da je pomislila da ih možda dodatno boji kako bi dobile puninu. Oči su mu bile škiljave pa je prvo pomislila da ju gleda sumnjičavo, no već nakon pola minute shvatila je da stalno tako gleda. Bio je pročelav. Ne jako, ali dojam čelavosti bio je pojačan kosom zalizanom unatrag. Elegantan, ali čudan. Prvi šok je došao kad joj je rekao da radi u središnjici Gestorven&Hatelijka. To su šefovi njenih šefova njenih šefova. Nasmijala se srdačno da prikrije nervozu, no boji se da ju je time samo naglasila. Odmah se uspaničila u sebi, pomislivši kako su njene najparanoidnije sumnje ipak bile točne. Drugi šok je došao nakon nekoliko minuta kad je shvatila da ne razumije baš sve što joj govori. Bio je to engleski, ali s nekakvim čudnim naglaskom. Vuklo je na velški, no razgovarala je već s Velšanima i nije imala problema razumjeti što govore. Ne kao s tim tipom. A ni ime mu nije odavalo da se nalazi u stranome okružju. Edward Bingsley. Uhvatila ju je još veća panika. Otprilike je razumjela iz konteksta što joj govori, no što ako joj promakne nešto važno? A vjerojatno ju ne bi zvao na privatni 49


Aleksandar Kostjuk

razgovor da nije bilo važno. Koliko je važno zaista bilo shvatila je nakon trećega šoka. Rekao joj je da je rezervirao sobicu gdje mogu razgovarati bez ometanja i zamolio ju da ga slijedi tamo. Ako se radilo o nečemu što je samo za njene uši, onda se ne može raditi o običnom kurtoaznom čavrljanju. Želi joj reći nešto važno, zaključi ona. Nešto vrlo, vrlo važno. Njoj. Dok ga je pratila, istaknula je kako ne može predugo razgovarati jer mora uhvatiti zrakoplov. Ili ju nije čuo ili ga se rečeno nije osobito dojmilo. U svakom slučaju, ništa na to nije rekao i nastavio laganim hodom naprijed. Sanja je odmah prekorila samu sebe zbog toga. Što ona ima diktirati raspored nekome tko je toliko iznad nje? Prije nego su ušli u sobu, prestrašila se jer joj je sinulo da možda ima posla s perverznjakom koji želi iskoristiti svoj položaj za svoje... perverzije. Strah je znatno splasnuo kad je ušla s njim u sobu i otkrila da u njoj nema kreveta. Nije bila odveć velika i izgledalo je kao da je namijenjena točno onome što je on htio. Razgovoru. Četiri kožne fotelje oko staklenog okruglog stolića. U kutu maleni bar. Bingsley ju je odmah pitao želi li što piti. Ona je pristojno odbila. Zapravo je soba bila vrlo elegentna. Bilo je očito da joj pristup nema baš svatko. I tako su oni sjeli, a ona je nabrusila svoju koncentraciju kako bi pohvatala što je više moguće iz njegova nerazumljiva govora. Razgovor se isprva pokazao kao monolog. Njegov. Počeo joj je nadugo i naširoko objašnjavati što Gestorven&Hatelijk rade, zašto je to važno, koliko važnosti polažu na kvalitetu i profesionalnost, koliko su oni profesionalni što toliko važnosti polažu na važnost, zašto je važno da nikada ne postanu gori od onoga što trenutno jesu – a to je bolji – pred kakvim se sve izazovima koncern nalazi i o prijekoj potrebi da se s tim izazovima suoče profesionalno i polaganjem važnosti na kvalitetu obavljena posla. Ukratko, u detalje joj je objasnio sve što je već znala i već previše puta 50


NOĆ PADA U PODNE

čula. Tip je bio poput govoreće brošure, samo što ga se nije dalo poklopiti i spremiti u ladicu. Nije shvaćala zašto joj to govori. I vjerojatno bi joj zbog tog izlaganja bilo vrlo dosadno, na rubu pospanosti čak, no u njoj je, dapače, samo rasla nervoza. Što je duže govorio, to je više osjećala kao da joj ovdje nešto izmiče, da nešto propušta učiniti. Sigurno nisu morali biti nasamo da joj sve to kaže. Jedna je mogućnost bila da je pogriješio osobu i da joj se obraća s premisom da ona zna zašto ju gnjavi toliko opsežnim bezvezarijama. To baš nije bilo odveć izgledno. Tražio je na recepciju specifično nju, a kad ga je našla predstavila mu se imenom i prezimenom. Ne zna koliko Sanji Malenica, zaposlenica Trompera, trenutno ima na ovom dijelu planeta u ovome trenutku, ali posve je uvjerena kako je mogućnost zabune svedena na minimum. Druga je mogućnost bila da laprda toliko jer zna da je nervozna i pokušava tu nervozu pogurati do kranjih granica. Možda i namjerno govori tako nerazgovjetno. Da bi dodatno pojačao neizvjesnost. Je li to bio nekakav ispit, pitala se. Nastavak ispita koji je počeo crvenom bojom? Sve je to bilo toliko nadrealno da joj je došlo vrištati. Od čega se privremeno suzdržala. Jer je željela zadržati posao. Iako bi voljela da joj se sposobnosti procjenjuju u skladu s njenim kvalifikacijama, a ne... ne zna ni sama s čime. A onda je monolog postao zanimljiv. Prešao je s općenitosti i počeo o njoj govoriti. U tom joj je dijelu bilo posebno tjeskobno jer je bila sigurna da su neke od važnijih riječi koje izgovara baš one koje ne razumije. No shvatila je da je zapela za oko glavešinama u Gestorven&Hatelijku, zbog čega se naježila. Onda je rekao riječ koju je jako dobro razumjela. Unaprijeđenje. Osjećala je kako susret skreće na nešto vrlo obećavajuće. Istaknuo je kako u Hrvatskoj traže osobe koje bi preuzele nove odgovornosti zbog širenja tržišta. No ne bi se radilo samo o unaprijeđenju, već i o uvođenju u najuži krug vodstva koncerna, pa čak i 51


Aleksandar Kostjuk

u samu vlasničku strukturu Gestorven&Hatelijka. To bi ju oborilo s nogu da nije sjedila. Netko je običnoj činovnici želio dati priliku za takav skok u karijeri? Bilo je to predobro da bi bilo istinito i otvoreno je podijelila svoju skepsu s njim. On joj je odmah objasnio kako se ne bi radilo o skoku, ali zato o ubrzanome napredovanju. Počeo je govoriti kako, što se više položajem netko približava vrhu upravljačke piramide, to sve manju ulogu igraju klasične kvalifikacije, a sve više postaju važne odlike koje krase malen broj ljudi. Rekao je kako ju već neko vrijeme promatraju i kako mnogi smatraju kako ima te odlike u sebi. I kako je vrijeme da dođu do izražaja. Naglasio je kako je jedna od najvažnijih odlika sposobnost donošenja odluka. Donositi odluke promišljeno, u pravom trenutku, na pravome mjestu i s jasnim uvidom u najšire implikacije tih odluka. No da bi se nekome dala ovlast donošenja odluka, potrebno je dokazati da osoba zaslužuje nešto što je od najveće važnosti. Povjerenje. Koliko je god neka osoba dobra u svome poslu, povjerenje se ne dokazuje ni inteligencijom, ni marljivošću, ni odricanjem. Povjerenje koje se traži u Gestorven&Hatelijku može se dokazati samo na vrlo specifične načine. I tada je iz sakoa izvukao omotnicu i pružio ju u njene ruke. Omotnica je bila tanka. Na opip je bilo jasno da nema mnogo papira u njoj. Omotnica je bila žućkasta i bez ikakvih oznaka. Nikakva adresa, imena, logotip, švrlja. Ništa. Onda je Bingsley postao mrvicu razgovjetniji, što je prava sreća jer joj je počeo davati upute što učiniti s omotnicom. Poput kakvog vojnog časnika zapovijedio joj je da se, čim stigne u Zagreb, zaputi u Seljačku banku i tamo pohrani omotnicu koristeći akreditacije svoje tvrtke. Naglasio joj je kako je važno da omotnica stigne u banku istoga dana kad i ona u Zagreb. Ona je samo poslušno rekla da razumije i da će to učiniti. On joj se tada nasmiješio – bio je to prilično jeziv prizor – rukovao se s njome i 52


NOĆ PADA U PODNE

poželio joj uhodan let. I otišao. A Sanja je požalila što ipak nije prihvatila jedno piće. Dakako, bila je u tom trenutku sama i mogla si je natočiti koliko je god htjela. Da je imala vremena. Samo što je morala uhvatiti let za Zagreb. Što se pokazalo posebno važnim u svjetlu njenih novih zaduženja. Nije smjela propustiti taj let. I srećom nije. Iako se ne bi pokazalo osobitom nesrećom i da je. Vražja joj stjuardesa još uvijek ne želi udijeliti ni pogled, a kamoli pažnju. A o jastuku da ne govori. Zbog panične žurbe privremeno je izbacila iz glave bizarnu epizodu s Edwardom Bingsleyem. To nije bilo toliko teško jer nije ni znala što misliti o tome. Kaže joj da je kandidatkinja za unaprijeđenje, a onda joj da zadatak pohranjivanja neoznačene omotnice u banku! Kako da to shvati? Da joj je to netko ispričao, rekla bi mu da se radi o neslanoj šali. No čovjek je djelovao vrlo ozbiljno, a nije baš običaj koncerna Gestorven&Hatelijk zbijati šale sa svojim zaposlenicima. Koliko je njoj poznato. Zbog jednostranog sukoba s pakosnom stjuardesom – da, zbog nečega joj se zamjerila toliko da je spremna ignorirati ono za što je plaćena – nije previše razmišljala o misterioznoj omotnici ni u zrakoplovu. A kasnije joj je bilo i muka zbog limunade koju su besplatno dijelili. Mučnina i limunada su očito bile jedine besplatne stvari u njenom dijelu zrakoplova jer joj do kraja leta nitko nije htio prikočiti u pomoć – bilo skromnim jastukom, bilo lijekom protiv mučnine – pa čak ni kad je u očaju počela mahati novčanicom od 20 funti. Ako ne može nešto dobiti besplatno, zašto ignoriraju novac? Valjda stjuardese misle kako su predobre za njen novac. Neka im bude. Ostat će više za nju. Ako preživi let. Na kraju je ipak preživjela let. Još jedan korak u njenoj karijeri. Sljedeći će biti vrlo upitan i krajnje tajnovit. U zračnoj luci misli su joj se vratile na omotnicu u njenoj torbi. Nije shvaćala kako njeno možebitno 53


Aleksandar Kostjuk

unaprijeđenje može ovisiti o zadatku koji se obično povjerava tekličima. A onda se sjetila kako je rekao da je najvažnije dokazati povjerenje. Što bi onda značilo da sama omotnica ne znači ništa. Vjerojatno ne će pogriješiti ako pretpostavi da su u njoj prazni papiri. Radi se o njoj. O njenoj sposobnosti da učini što joj se reklo. Možda je namjerno zadatak tako naizgled bezvezan da ju se ispita kako će reagirati. Hoće li to olako shvatiti? Ili čak ignorirati? No možda se čak ni o tome ne radi. Ako je u pitanje povjerenje, to onda sigurno znači da žele vidjeti koliko je diskretna. Dakle, htjet će ustanoviti zna li čuvati tajne. Istaknuo je važnost povjerenja i važnost pravilnog izvršenja zadatka, ali nije rekao da to mora tajiti. Tada bi se u tome mogao kriti ispit! Žele vidjeti koliko diskrecije zna demonstrirati na vlastitu inicijativu. Da, moglo bi biti baš to. Prepredeno. Dakako, nije ona blesava. Zna da moćni ljudi jesi moćni velikim dijelom upravo zbog svojih tajni. Ako ne znate čuvati tajne, bit će vam onemogućen pristup onim posebnim stvarima, sočnim dijelovima korporativnoga carstva od kojih otkidaju samo najbolji od najboljih. Žele li stvarno nju uvesti u to društvo? Nije naivna vjerovati da će ovaj zadatak biti dovoljan za unaprijeđenje, no vjerojatno će joj se time otvoriti novi putevi. A koliko će brzo njima kročiti, ovisit će i dalje o njoj. Perspektiva tih raskošnih mogućnosti toliko ju uzbudi da je zadrhtila. To joj je podiglo raspoloženje nakon užasna puta. A to je dobro. Dobro za onu stjuardesu. Jer Sanja je u trenutku kad je zrakoplov dotakao pistu čvrsto odlučila pronaći ju, odvući ju na neko skrovito mjesto i pošteno ju izritati. Pa onda neka vidi kako je to kad satima moraš biti bez jastuka. Neka stjuardesa zahvali Gestorven&Hatelijku što ju je spasio od plodova njenih vlastitih nedjela. I činjenici da Sanja nije nasilna osoba, naravno.

54


NOĆ PADA U PODNE

Dućan glazbalima pokazao se kao pravo iznenađenje. Naime, radilo se zaista o dućanu glazbalima. Interesantno. Ne odveć interesantno. To što nije imao nikakvu namjeru ući ovamo bilo je neznatno nadjačano osjećajem ugode kada je ugledao strune za gitaru na rasprodaji. Strune su tanke, baš kao što strune trebaju biti. Kad je pitao prodavača za koji tip gitare su, ovaj mu je po treći put odgovorio kako on nije prodavač. Vjerojatno iz njegove perspektive ima smisla takvo nešto tvrditi, no pošto je iz Blaževe perspektive u dućanu duže o posljednjeg prodavača kojeg je ugledao – a to je nijednog – nije nepošteno zaključiti kako u perspektivi deklariranog neprodavača postoje fundamentalne mane. Na stranu to, u napasti je kupiti strune. Nije kao da su mu osobito potrebne. S obzirom da nema gitaru. To bi onda bio dobar poticaj za kupnju gitare, no onda bi ju vjerojatno morao naučiti i svirati. Što mu se ne bi osobito svidjelo jer za glazbenom edukacijom nikada nije osjećao neku osobitu potrebu. Taj bi pritisak vjerojatno rezultirao averzijom prema gitari, a pritom bi gotovo sigurno najviše trpjele strune. To ne bi bilo pošteno prema njima. Usprkos tome, strune ga mame. Kao da mu govore da bi mu bile korisne. Za što, to očito žele zadržati za sebe. Jeftini trgovački trik. Zapravo ne bi smio gubiti vrijeme u ovome dućanu u kojem, prema njegovoj slobodnoj procjeni, ima 37 glazbala i 93 dijelova glazbala ili pomoćnih sredstava. Ovamo je ušao na jasan mig svoje ure. Nije joj slično da ga navede na krivi trag. Ali bilo bi slično njemu krivo tumačiti njene suptilne insinuacije. Što može, takav je kakav je. Za to ne može okriviti nijednu gitaru. No možda je pogriješio u vezi svoga griješenja. Tragovi nikada nisu izravni. Često zaobilazni i prepredeni. Iz dućana ima pogled na ulicu. I odavde može vidjeti jedan drugi dućan točno nasuprot ovome. Dućan namirnicima. U kojem još nije bio. O tome se, dakle, radilo. Mora priznati da mu nije po volji dok mu daje tragove za osobne potrage dok se nalazi 55


Aleksandar Kostjuk

usred onih plaćenih. No prilika je prilika, i kad se ukaže, treba ju iskoristiti. Blaž izađe iz dućana, prijeđe cestu, izazove zamalo prometnu nesreću i uđe u drugi dućan. Dućan je malen, ima prodavača za pultom. To je dobro, može ga odmah pitati. "Dobar dan," reče Blaž prodavaču. "Dobar dan," reče prodavač, djelujući kao da ga je upravo prenuo iz misli. "Tražim Mankije." "Koga?" "Ne koga. Što. Manki krekeri. Imate li ih?" "Ne," reče on s nepokolebljivom sigurnošću. "Ah. Sigurni ste?" "U što?" "Da nemate te krekere." "Naravno da sam siguran. Znam svaki artikl u ovome dućanu. Nemamo te... kako god." "Mankije." "Je. Imamo mnoge druge krekere. Dvoje, da budem točan. Imam-" "Ne, samo su mi Mankiji dobri." "I što biste da ja učinim?" "Znate li gdje bi ih mogao nabaviti?" "Zapravo znam." "Gdje?" "Negdje drugdje." "A." "Trebate li još što?" "Da, tražim Trotlerovu zgradu." "Pretpostavljam da ste htjeli reći Tromperovu." Pokaže palcem iza 56


NOĆ PADA U PODNE

sebe. "Samo idite do kraja ulice. Vidjet ćete ju. Nakaradna zgradurina." "Hvala." Krene prema izlazu. "Ali ni tamo ne ćete naći svoje krekere," dobaci mu prodavač. "Smijem se nadati, zar ne?" Blaž izađe, ali uspije vidjeti prodavača kako sliježe ramenima na njegovu oproštajnu primjedbu. Ponovno slijepa ulica. Uskoro će morati početi ozbiljno razmišljati o određivanju datuma za početak svoje apstinencijske krize. To ne može biti prije nego završi aktualni zadatak ili primi isplatu za njega, što god prije dođe. Mankiji su bili njegovi vjerni suputnici posljednje dvije godine. S njima je prebrodio mnoge teške trenutke u svome životu, uključujući i one u kojima i nisu bili od neke koristi. Mankiji su najbolji krekeri koje je ikada jeo. Tijesto je s okusom sira, a posipani su nečime poput umaka u prahu. To ja kao da jedete pizzu, samo mnogo bolje. Nisi pregoreni niti prezasoljeni. Vrlo su sočni i punoga okusa. Nikada ih se ne bi mogao zasititi. A onda se njegov svijet urušio. Prije mjesec dana u dućanu u kojem ih je obično kupovao nije ih više bilo. Pretpostavio je da je to privremeno, no nisu se vraćali. Pitao je u dućanu kad će dobiti nove, no rekli su kako ih njihov dobavljač više nema u ponudi. Bio je to početak kraja. Krenuo je u pohod po svim dućanima i trgovačkim centrima u Zagrebu i šire u nadi da će ih pronaći. Uzaludno. Svi bi ga samo zagonetno gledali kad bi pitao. Vjerojatno nijedno ljudsko biće u povijesti nije obišlo toliko trgovina, a da ništa nije kupilo. Kriza se pokazala većom od bilo čega što si je mogao zamisliti. Došlo je vrijeme da počne koristiti nekonvencionalne metode za dolazak do svojih krekera. I tu je odmah naletio na zid. Vlastitom krivnjom. U dvije godine koliko je jeo Mankije nije se sjetio pogledati na ambalaži tko ih proizvodi ili barem iz koje zemlje potječu. Vrlo nemarno od njega, kako je morao primjetiti. Sad kad ne zna kako dalje, nalazi se između faze 57


Aleksandar Kostjuk

očajavanja i uzaludnoga nadanja. To sad mora čekati. Treba što prije pronaći Tromper i ispitati ljude s popisa kojeg mu je dao Malenica. To možda i ne će biti tako jednostavno. Na popisu je i sam predsjednik Trompera. Hoće li ga uopće pustiti u zgradu? Nešto će već smisliti. Ne zna što bi mislio o tom Malenici. Je li paranoičan? Naravno da nitko ne bi ostao hladan na nestanak svoje sestre – Blaž, koji nema ni braće ni sestara, to najbolje zna – no bi li svatko odmah zaključio da se radi o otmici? Nije da ne postoje razlozi za sumnju. Ako je točno što mu je rekao, otmica zaista nije za isključiti. Doduše, ako je zaista točno što mu je rekao, onda otmica postaje malo vjerojatna, a ubojstvo dolazi na vrh liste favorita. Zločinačke organizacije ne otimaju ljude koji previše znaju, ubijaju ih. Jedino što narušava tu teoriju je ono što je Malenica istaknuo. A to je sam Malenica. Zašto bi njega ostavili na životu, a nju ne? On bi trebao biti prvi na listi za odstrjel, s obzirom da je, kako tvrdi, više rangiran u tvrtki od svoje sestre. On bi trebao prvi nestati. Osim ako ga ne žele iskoristiti za nešto. A to bi značilo da imaju nešto čime bi ga ucjenjivali. A to bi onda bio život njegove sestre. To su sve Maleničine teze, i nekako imaju smisla. Ako prihvatite da vam je rekao sve. A Blaž ima osjećaj da mu je neke stvari prešutio. Zapravo, cijela mu se priča nekako čini mutnom i neuvjerljivom. Što mu je to mogao prešutjeti, a da bi bilo važno? A ako je važno, prešućivanjem možda ugrožava život svoje sestre. Možda se radi o onim nepravilnostima u poslovanju tvrtke. Možda ih njih dvoje nisu otkrili, već aktivno sudjelovali u njima. I onda se nešto izjalovilo. I neki važni ljudi postali su vrlo ljuti. To bi objasnilo zašto kategorički odbija pozivanje policije. Možda ni sam ne vjeruje da mu je sestra oteta, ali da bi otkrio što joj se dogodilo bez uplitanja policije, otmica bi bila dobar izgovor za diskreciju. Osim toga, Malenica ga ne poznaje i ne zna kako bi reagirao. Vjerojatno 58


NOĆ PADA U PODNE

je pretpostavio da privatni detektiv ima obavezu prijaviti policiji svaki zločin kojeg otkrije, bez obzira na povjerljivi odnos detektiva i klijenta. Tu je u pravu. Pravno gledajući, ima obavezu čak i ovu sumnju prijaviti policiji. S druge strane, uvijek kad želi telefonom pozvati policiju, prsti mu se zgrče i više ništa ne može pritiskivati. I time je potpuno onemogućen u izvršavanju svoje građanske dužnosti, čime ta opcija postaje praktično i medicinski nepostojeća. Nema to veze s time što ga policija ne voli na jedan vrlo poseban način, kao ni s time da je Blaž uvijek brižno njegovao uzajamnost te posebne veze. Osim toga, kad bi prihvaćao samo poslove od klijenata koji ne lažu i nisu krivi ni za kakav zločin – bio bi točno gdje je sada, samo s manje novca, više simpatija od policije i čudnim obrvama. Ubojita kombinacija. Samo je jednom prijavio klijenta policiji – uglavnom zbog njegova zločina, ali dijelom i jer mu nije htio isplatiti honorar. Pola godine kasnije klijent je postao saborski zastupnik. Nikad više. Osim toga, ako se klijent pokaže preneprobavljivim za javno ćudoređe, on to zna riješiti na svoj način, bez pravnih zavrzlama i odugovlačenja. Prema zakonima ulice. Naplatim mu trostruko i odem u kino, kuglanu ili tako nešto. Preko svega toga prešao bi s lako zaboravljivom lakoćom da nije jednog važnog detalja. Ni ne očekuje da ijedan klijent bude iskren prema njemu, no u Maleničinom slučaju mora reći kako ima razloga smatrati kako mu ne treba uopće vjerovati. Njegove cipele. Primjetio je već kad je ušao u svoj ured i vidio Malenicu sjediti. Ali najbolji je pogled dobio kad je Malenica napuštao ured. Cipele su mu bile crne mokasine. Svatko po svome ukusu, dakako, ali ove su mokasine imale malene zakovice nanizane na sebi. Sitne, jedva vidljive, a opet, kao da su Blaža udarale po mrežnicama njegovih očiju. Što je to? To nije normalno. Tko nosi takve cipele? Zdravi ljudi ne. Iskreni ljudi također ne. Možda pokoji bivši rudar. Ali na Maleničinim nogama to je ulijevalo ogromnu zabrinutost. Vidjevši 59


Aleksandar Kostjuk

takve cipele, ima li ikakva razloga vjerovati ičemu što mu je Malenica rekao? Možda samo jedan. Rekao je da će brzo uplatiti polog za istragu i učinio je to. Iz banke su mu potvrdili. A novac ne laže. Dapače, novac je uvijek iskren. Ili ga imaš ili ga nemaš. Nema onih beskrajnih varijacija i kombinacija kao u međuljudskim odnosima. To ga podsjeti da je prekojučer u poslovnoj zgradi u kojoj je njegov ured na hodniku pronašao cjepanicu. Obećao je sam sebi da će odlučiti što će s njom. No bio je vrlo zaposlen, a mogućnosti ima toliko da mu se teško odlučiti. Doći će na to ovih dana. U svakom slučaju, pošto je Malenica bio novčano iskren, nema razloga vjerovati da je bio neiskren glede svega ostaloga, makar je posve uvjeren da nije bio. Sve što je dosad rekao obistinilo se, ili točnije, ništa još nije opovrgnuto. Sljedeći je korak Tromper. No ne bi bilo dolično da on sad ide provjeravati tvrdnje svoga klijenta, pogotovo ne tvrdnje klijenta koji se tako rado odvaja od svojih novaca. Plaćen je za zadatak, i taj zadatak ima izvršiti. Sve ostalo nije njegova briga. Barem dok mu netko ne dokaže suprotno. "Oprostite, nisam shvatila tko ste," reče zbunjeno dama na recepciji. "Rekao sam vam. Blaž Zvonimir, privatni detektiv." "Aha. I što tražite u Tromperu?" "Razgovor." "S kime?" Blaž joj gestom ruke da znak da pričeka dok on izvadi svoju malenu kožnu knjižicu. Knjižica je baš zgodna i praktična. Dobro zaštićena. Dobio ju je na poklon u ljekarni za koju je čuo da ima bombone protiv kašlja – one fine, s okusom naranče – na akciji. Ljekarnik mu je nekih pet minuta objašnjavao da ti bomboni nisu na akciji. Bilo je to zanimljivo, s 60


NOĆ PADA U PODNE

obzirom da mu je postavio jedno jedino pitanje. Izgleda da Blaž nije bio jedini s takvim pitanjem, kao što je očito da je dotični ljekarnik bio jedini koji je već duže vrijeme morao na njega odgovarati. Na kraju mu je dao besplatno mini-rokovnik s logotipom ljekarne samo kako bi otišao. Blaž mu je objasnio da će ionako otići pa nema potrebe da mu daje rokovnik, no ljekarnik je inzistirao na objemu. Da ga dodatno ne uzruja, Blaž je prihvatio i otišao. Neki dan je u crnoj kronici čitao kako se ipak nije radilo o ljekarni. Ali ništa nije pisalo o bombonima protiv kašlja. Baš čudno. Blaž prolista svoju knjižicu i pronađe imena koja je zapisao. "Ako su dostupni, volio bih razgovarati s Goranom Berinom, Marinom Gajski, Daliborom Prelogom i... samo malo... aha, Hrvojem Grabarićem." Dama ne reče odmah ništa. Gleda ga ozbiljnim pogledom kojeg je teško protumačiti. Ne bi rekao da nije razumjela njegov zahtjev. Možda misli da još nije gotov s popisom ili se nada kako će ga preinačiti – jer joj nije po volji? – bez da to izravno zatraži? Da joj kaže kako ništa od navedenoga ne stoji? Treba li to reći pogledom? Nije siguran zna li kako. "G. Berin je predsjednik tvrtke," reče ona kao da je upravo uperila cijev puške prema njemu. Blaž pogleda u svoju knjižicu. "Da, to i meni piše." "Predsjednik je vrlo zaposlen čovjek," reče ona. Osjeća se natruha ponosa u njenome glasu. Što li to znači? Blaž ponovno pogleda u svoju knjižicu. "To mi ne piše, ali vjerujem vam na riječ." "G. Berin je na putu. Bit će nekoliko dana nedostupan." "Kome?" "Svima," odgovori oštro. "Onda valjda i nije toliko zaposlen." Lice joj se izduži u još ozbiljniji izraz. Nije dobro primila njegovu 61


Aleksandar Kostjuk

opasku. "Mogu li onda razgovarati s... postoji li potpredsjednik?" "Postoji više potpredsjednika," reče ona nastavničkim tonom, naglašavajući njegovu neukost. "Mogu li s kojim od njih razgovarati? Jedan će biti dovoljan, mislim." Ona lagano digne lijevu obrvu. Time mu poručuje ono za što misli da je prefina izgovoriti naglas: "Što si vi umišljate?" Dobro što to nije izrekla naglas jer bi zbog Blaževa odgovora razgovor odlutao u potpuno krivome smjeru. A on traži Sanju Malenicu. "Ili s nekim drugim s moga popisa?" doda Blaž u nadi da će isprovocirati kakvu vokalnu reakciju. Dama, izgleda, sve više gubi volju razgovarati s njim. A tek su dvije minute prošle. "Imate li dogovoren sastanak?" "Ne." "U Tromperu su svi vrlo zaposleni. Ako želite razgovarati s bilo kojim od zaposlenika, morate unaprijed nazvati i zakazati sastanak." "Ne bi li se mogla napraviti iznimka?" "Naravno," reče ona bez oklijevanja. "Dobro..." Čeka nastavak. "Ali ne za vas." "Aha. Jesam li spomenuo da sam detektiv?" "Jeste. Privatni, ne policijski detektiv." "I vi to rangirate kao manje vrijedno?" "To bi značilo da to smatram vrijednim." Blaž kimne glavom. Pošteno. "Znači, smijem ići razgovarati s ljudima koje sam naveo?" "Smijete otići. A ja smijem pozvati osiguranje da vas isprati." "Shvaćam. Da... ovako... ja istražujem slučaj nestale osobe. To znači da je vrijeme ključno. U smislu da nemam vremena čekati. Bilo što. 62


NOĆ PADA U PODNE

Istina, kao privatni detektiv nemam nikakve ovlasti. Osim obavijestiti vas da će, vjerojatno nedugo nakon što odem, ovamo doći policijski detektiv. I vjerojatno će htjeti razgovarati s istim ljudima s kojima ja sad želim razgovarati. I vjerojatno će sa sobom povesti pratnju. U odorama. A to... pretpostavljam... ne bi baš dobro izgledalo. Za vašu tvrtku, mislim. Smijete li vi donositi odluke koje se tiču ugleda vaše tvrtke?" Zastrašio ju je. Ona vidno proguta slinu. Još nikada nije nekoga potaknuo progutati slinu. Mislio je da će to biti bolji osjećaj. Sad ga malo grize savjest. Ali mora ostati ustrajan. "Ne, ali-" "Onda bi bilo dobro nazvati nekoga tko to smije, zar ne? Ne želite valjda na sebe preuzimati odgovornost koja vas kasnije može stajati posla, zar ne?" Ništa mu ne odgovori. Podigne slušalicu telefona pokraj sebe i okrene se u stranu u svojoj rotirajućoj stolici. "Pričekajte trenutak." Prolazeći kroz zgradu, primjetio je kako sve u njoj fino i elegenatno. Nema sivila i fluorescentnih svjetala, toliko stereotipnih za uredske prostore za koje nitko izvana ne bi mogao pogoditi što se u njima radi. Sagovi s umjetničkim dezenom, zidovi sa simpatičnim ilustracijama ili fotografijama neprirodno nasmiješenih ljudi i životinja, svjetiljke koje graniče s raskošnošću lustera koji vise u dvorcima na televiziji koju nikad ne gleda. Ljudi se odijevaju, hodaju i rade elegantno, uredno i pametno. Jedva čeka vidjeti im WC-e. Ured potpredsjednika Jurića podjednako je elegantan kao i ostatak zgrade, ako ne i više. A zapravo još i nije u njegovu uredu. Ovo je prostor za njegovu tajnicu, ali ima i fotelje za posjetitelje pa je ujedno i čekaonica. Samo dvije, doduše, što vjerojatno treba govoriti koliko je potpredsjednik zaposlen i koliko zbog toga nema vremena za ljude. Tajnica kao luda tipka za računalom, ne obazirući se na Blaža. Dosta je 63


Aleksandar Kostjuk

mlada, ali ima naočale s debelim okvirima i kosu svezanu u punđu pa djeluje starije nego zaista jest. Tome pridonosi i njen ozbiljni stav. Vidi se na prvi pogled koliko je predana poslu. Kod nje nema napola obavljena posla. Kao što je to obično slučaj sa ženskim tajnicama, njen muški šef vjerojatno bi bio onoliko izgubljen bez njena zalaganja koliko to nikada ne bi priznao nikome. Što ovoj ovdje vjerojatno ne smeta. Preozbiljna je za takvu nezrelost. A i vjerojatno ima druge brige. Poput premlaćivanja svoga muža. Kamen na njezinom vjenčanom prstenu klimav je, osjetio je to kad se rukavao s njom. Da to nije zbog loše izrade, svjedoče ogrebotine na samome prstenu. Desna joj noga ima nešto deblje mišiće od lijeve, što znači da udara i šakom i nogom. Da ona nije ta koja prima udarce razumno pretpostavlja prema tome što uopće ne nosi šminku. Ne na licu. Ali kad se rukovao s njom, nešto mu je ostalo na ruci. Šminka boje kože. Zamaskirala je modrice na zapešćima. A da se radi o njenome suprugu zaključio je po tome što ju je u pet minuta koliko je bio u njenom prisustvu dvaput nazvala ista osoba. To se čulo po istome tonu obraćanja. Prvi je završio s: "Ostavi to tamo i da nisi dirao dok ne dođem." A drugi je završio s: "Ne gnjavi." Taj je bio znatno kraći. Iako samo nagađa. Moglo bi biti stotine drugih objašnjenja. Istina je da mu je prva teorija bila kako tajnica u slobodno vrijeme radi u cirkusu, no pošto mu je ta pomisao malo previše stimulirala maštu – pogotovo u pogledu vrste cirkusa u kojem bi mogla raditi – odlučio se za ovo s mužem jer je nekako prizemnije i jednostavnije. "Oprostite," dozove ju diskretno Blaž. Mislio je da ga nije čula, ali samo je htjela otipkati što je htjela do kraja prije nego mu se posveti. "Da? Izvolite." "Hoće li potpredsjednik-" "Evo, za koju minutu. G. Jurić ima konferencijski poziv. Ne bi smjelo još dugo trajati." 64


NOĆ PADA U PODNE

"U redu. Poznajete li Sanju Malenicu?" "Molim?" "Sanja Malenica. Poznajete li ju?" "Trebala bih?" "Radi ovdje." "Mislite, u Tromperu? Ovdje radi mnogo ljudi." "Znači, poznajete ju?" Hladno ga pogleda. "Ne, ne poznajem ju." Blaž kimne glavom. "Znate li nekoga tko bi ju poznavao?" Ponovno hladan pogled. "Ako nju ne poznajem, kako bih znala tko ju poznaje?" "Ne znam. Pitam." "Ne znam ni ja. Ako radi ovdje, netko ju sigurno poznaje." "Ali ne znate tko?" "Ne!" "Shvaćam." "Tko ste ono vi?" upita ona. "Blaž Zvonimir." "Detektiv?" "Tako je." "Aha," reče ona sarkastično i nastavi raditi svoj posao za računalom, šaljući mu time jasnu poruku kako je njihov razgovor definitivno završen i kako se ne će nastaviti dok god je jedno o njih dvoje živo. Blaž osjeti kako mu odjednom počne padati šećer u krvi. Vjerojatno je to zbog toga što se nalazi tako visoko. Koji je ovo kat, petnaesti? Poznato je da na većim visinima opada razina šećera u krvi. Ili je to kisik? Kod njega je, u svakom slučaju, šećer. Dobro je što hoda opremljen za takve slučajeve. U džepu jakne uvijek ima otvoreni paket napolitanki. Tako samo posegne rukom i okrijepi se. Njegov je posao vrlo stresan – tako je 65


Aleksandar Kostjuk

negdje pročitao – i iziskuje mnogo energije. Zato je dobro uvijek imati sa sobom nešto slatko. Za njega su to napolitanke. Postale su svojevrsni surogat nakon što su Mankiji nestali iz njegova života. Zna da su Mankiji slani, a napolitanke slatke, ali u tome i jest poanta. Ne bi podnio jesti neki slani nadomjestak. To bi ga stalno podsjećalo na ono što je izgubio. A i voli napolitanke, bez obzira na Mankije. Uglavnom čokoladne, sa što više kakaa u sebi jer tada nisu preslatke. Ne treba pretjerivati. Mora priznati i da su mu voćne napolitanke sve simpatičnije u posljednje vrijeme. Potajno je pojeo dvije napolitanke. Ovdje su svi tako uredni, vjerojatno imaju pravila i za takve stvari. Otvore se vrata i mlađahni gospodin istupi u prostoriju. Pretraži pogledom prostoriju i pronađe Blaža. Nasmiješi mu se poput najboljeg prodavača usisavača. "G. Zvonimir?" "Je." "Ispričavam se što ste morali čekati. Hoćemo?" Pokaže rukom prema svome uredu i da Blažu prednost ulaska. Blaž uđe i ogleda se po prostranom uredu. Ima lijepe velike prozore kroz koje ima gotovo panoramski pogled na pastoralnu raskoš parkirališta zgrade. I Zagreb iza njega. Ured je velik, ali prilično prazan. Vjerojatno čovjek voli imati prostora za razgibavanje. Ili ne zna čime bi ga popunio. Ima kožnu fotelju pokraj koje su metalni ormari za dokumente. Sa suprotne strane je veliki drveni stol s računalom, monitorom, papirima. Iza stola na zidu još je jedan veliki monitor. Ili televizor? Pokraj stola nalazi se maleni ormarić. Iz pristojnosti ne će nagađati i reći da je u njemu spremljena cuga. "Molim vas, sjednite," reče Jurić. Vrlo simpatičan čovjek. Odmah će ga staviti na popis sumnjivaca. Blaž sjedne u jednu od mekanih stolica koje su postavljene uz Jurićev stol. On sjedne za svoj stol i posveti mu svoju potpunu pažnju. 66


NOĆ PADA U PODNE

"Zahvaljujem, g. Jurić. I na tome što ste me primili. Nadam se da nisam omeo ništa važno." "Ah, sve je uvijek važno, ali moramo znati prepoznati prioritete, zar ne? Kako vam mogu pomoći? Rekli su mi da tražite nestalu osobu?" "Tako je. Zove se Sanja Malenica. Znači li vam to što?" "Radi za nas?" "Tako mi je rečeno." "Toliko je mnogo ljudi... Pričekajte, provjerit ćemo." On se okrene prema svome računalu i počne nešto tipkati. "Aha. Aha. Da, Sanja Malenica. Radi za nas već... e, skoro četiri godine. Ona je nestala?" "Je. Jučer je došla iz Londona i otad joj nema traga. Navodno je već jučer trebala doći na posao?" "Samo malo." Uhvati ono što informatičari zovu mišem i počne ga vući i stiskati. "Da. Tako je, poslana je na konferenciju u London. I jučer je trebala stići. Zabilježen joj izostanak s posla. Nije nikome javila. Možda joj je let kasnio?" Zašto se on nije toga sjetio? "Ne. Definitivno se jučer javila iz Zagreba. Što god joj se dogodilo, dogodilo se ovdje." "U Zagrebu?" "Da." "Pa ja... Ah, oprostite, želite li čokoladni bombon? Jako su dobri." Otvori malenu škrinjicu ispred sebe. U njoj hrpa zasebno zamotanih bombona. Blaž osjeti miris iz škrinjice. Poteku mu sline. "Ovisi. Koliko smijem uzeti?" Jurić ga zbunjeno pogleda. "Pa... mislio sam jedan, ali-" "Onda ne ću. Ali hvala. Dakle, Sanja Malenica." Jurić se nasloni u svojoj stolici i zauzme vrlo direktorsko držanje. "Da. Ispričavam se, g. Zvonimir. Ne želim ni na koji način zvučati 67


Aleksandar Kostjuk

bezosjećajno, ali što mi točno imamo s time? Ne mislite valjda da netko iz Trompera ima nešto s njenim nestankom?" "Ne plaćaju me dovoljno da bih razmišljao. Samo istražujem. Gđica Malenica ovdje provodi veći dio svoga života pa je logično da krenem odavde." "A ne od obitelji? Oni bi vjerojatno trebali više znati. Mislim, to je moje laičko mišljenje." "Dobro razmišljate. To bi mi bilo prvo pitanje. Znate li ima li obitelj? Bilo koje vrste?" "Nemam pojma, g. Zvonimir. Ne poznajem ju, a takve podatke ne vodimo u evidenciji. Žao mi je. Grozno je ako joj se nešto dogodilo, ali ne znam kako bih vam ja mogao pomoći." "Shvaćam." "Osim ako ste mi nešto prešutjeli. Ako ne znate ima li obitelj, tko vas je onda angažirao? Ako smijem pitati." "Smijete," reče Blaž. Jurić ništa ne govori, spremajući se vjerojatno čuti Blažev odgovor. Grimasa iščekivanja prijeđe u grimasu kapitulacije. "Tko vas je angažirao?" "Ne smijem reći. Detektivska tajna." "Je li netko iz naše tvrtke?" "Ne smijem reći. Ali smijem vam reći da postoji ozbilja sumnja kako je možda ubijena." To je dotaklo živac. Jurić se nelagodno promeškolji u svojoj stolici. "Ubijena? Ne razumijem. Ja..." "Je li bilo kakvih problema? U tvrtki?" "Problema? Koje vrste?" "Bilo koje. Svađe, razmirice, napetosti, škandali. Pljačke, možda?" "Pljačke? Ovo nije Divlji zapad, g. Zvonimir. Tromper je iznimno 68


NOĆ PADA U PODNE

respektabilna tvrtka i dio je koncerna koji uživa izniman ugled u svijetu. I iskreno, ne sviđaju mi se vaše optužbe." "Krivo ste shvatili. Ja ne optužujem. Ako vam policija dođe ovamo, oni će optuživati. I učinit će to javno. Mi ovdje vodimo privatni razgovor. Ja se ne borim protiv zločina. Ja tražim nestalu osobu. Ništa me drugo ne zanima. Onda, je li bilo kakvih problema, a o kojima inače ne biste htjeli govoriti?" Jurić nervozno stisne usne. Baš diže tlak ljudima u ovoj tvrtki. A čak mu to nije bila ni namjera. Zar su svi tako osjetljivi ili je on samo bezosjećajan? Vjerojatno mu i nije najpametnije ovako ljutiti ljude s moćnim vezama, ali rekao je istinu Juriću: ne plaćaju ga dovoljno da bi razmišljao. Što je vjerojatno dobro, kako se upravo pokazuje. Da ga plaćaju i za razmišljanje, vjerojatno uopće ne bi mogao raditi svoj posao. A onda ga nitko ne bi plaćao. Zanimljivo je kako život u najobičnijim trenucima čovjeku prezentira svoje nevjerojatne finese. "Problemi su dio naše svakodnevice, g. Zvonimir. Takvim se poslom bavimo." "Počnimo od toga. Čime se vi zapravo bavite?" "Teško je to ukratko objasniti. Vjerojatno bi najjednostavniji opis bio da se bavimo svime što ima bilo kakve veze s novcem." "Da? Onda morate imati jako mnogo posla." "To vam i govorim." "I mnogo iskušenja." "Iskušenja?" "Kad radite s novcem." "Ovdje temeljito provjerimo svakoga prije nego ga zaposlimo. Čisto poslovanje je prioritet i vodeći kodeks ove tvrtke." "Ali ne možete testirati nečiji karakter, zar ne? Sigurno se negdje zalomi." "Zalomi?" 69


Aleksandar Kostjuk

"U sustav se uvuče netko... s ne previše etičkih načela. I dovoljno ljubavi prema novcu. Što učinite s takvima?" "Takvih još nije bilo. A i da koji naiđe, prijavili bismo ga... ili nju... policiji." "Kako biste znali?" "Što?" "Ako netko stavlja novac u svoj džep. Ne bi to sigurno radio tako da bude očito. Ako bi vas netko potkradao... ili vaše klijente, što god... biste li to mogli primjetiti?" Oči mu sijevaju. Pitanja mu se uopće ne sviđaju. Ljubaznost je napustila prostoriju i ustupila mjesto suzdržavanju. Od čega, to će, nada se, otkriti tek nakon što izađe. "Provodimo višestruke kontrole. Ovdje ne može ni ući ni izaći niti jedna lipa, cent, jen, juan ili rublja, a da mi to ne znamo." "Tko je mi?" "Ja, među ostalima." "Što kad biste otkrili da je pokvaren netko iz vašega ranga? Poput potpredsjednika? Ili čak samoga predsjednika?" "To je apsurdno. Nezamislivo." "Onda ni nema smisla pitati što biste učinili. Znate li za kakve blaže prijestupe? Svađe, prepucavanja, napetosti, podvale?" "Upravo ste opisali običan dan u Tromperu. Ovdje su svi jedni drugima konkurencija. Mogućnosti za napredovanje su velike, ali ne dovoljno da se zadovolje svačije ambicije. Zbog toga je natjecateljski duh konstantno prisutan. A to ponekad znači i pribjegavanje... recimo, ne odveć poštenim sredstvima. No nikad ne dopuštamo da to ode predaleko. Igra se prljavo, da, ali svi znaju koje su granice. Onda, g. Zvonimir, mogu li vam još kako pomoći?" To je njegov poziv za napuštanje ureda. "Možete. Htio bih još 70


NOĆ PADA U PODNE

razgovarati s Marinom Gajski, Daliborom Prelogom i Hrvojem Grabarićem." Jurić zapiše imena na papir. "Mislim da se to da srediti. Ako biste pričekali vani, moram ih nazvati. Moja će vas tajnica uputiti." "Svakako." Blaž ustane. "Zahvaljujem na razgovoru." "Nema problema, g. Zvonimir. Želim vam uspjeha u daljnjoj istrazi." Nekako se, prema tonu glasa, ne bi reklo da su mu lijepe želje iskrene. Ali lijepo što je ostao pristojan. Blaž, s druge strane, nije. Prije odlaska pred njime je stavio napolitanku u usta. Ako je u njemu kuljala bilo kakva misao kako je ovom glupom detektivu pokazao gdje mu je mjesto, upravo je zamrla. Sablažnjivom pogledu potpredsjednika Jurića uslijedio je nesnošljivi pogled njegove tajnice, suočene s neizbježnom sudbinom kršenja zavjeta šutnje prema Blažu kojeg je maloprije položila. Žao mu je što je ostavio tako loš dojam na ove ljude. Ne čine se kao loše osobe – što ne mora značiti da to nisu, ali s obzirom koliko loše procjenjuje ljudski karakter, uvijek polazi od najnelogičnije moguće pretpostavke – pa ne bi htio biti taj koji im je pokvario dan. Pokušao bi ih na odlasku udobrovoljiti, ali osim nuđenja napolitanki i samoga odlaska ne pada mu ništa na pamet. Od svih preostalih imena, jedino se Marina Gajski pokazala dostupnom. Nedostupnost Dalibora Preloga i Hrvoja Grabarića naglasili su mu s tolikom strašću da je Blaž stekao dojam kako bi mu bilo najpametnije do kraja života izbjegavati izgovaranje njihovih imena, a kamoli njihovo stavljanje u kojekakve zahtjeve ili pitanja. Bilo bi to dobro da nije toliko loše. To znači da će samo s jednom osobom s popisa uspjeti razgovarati. Što opet znači da će od samoga početka znatno nagrditi već ionako usiljene parametre svoje istrage. Ni sam ne zna što bi mu svi ti ljudi mogli korisnoga reći, a do kraja će dana vjerojatno znati još 71


Aleksandar Kostjuk

manje. Zar Malenica nije znao da će troje od četvero primarnih osoba za razgovor s popisa biti na putu? Vjerojatno je od brige za sestru propustio provjeriti. Neka zasad ostane na tome. Ponovno su ga ostavili čekati svoj red. Ovoga puta to nije predvorje vrata koja vode prema potpredsjedničkom Olimpu, već velika kancelarija s mnogo ljudi koji ili mnogo rade ili ulažu mnogo truda da bi tako izgledalo. Sve to tipkanje za računalima, hodanje od stola do stola s hrpama papira i razgovori koji se svode na potrebu za svođenjem razgovora na najmanju moguću mjeru ne odgovara njegovoj definiciji rada. Ne da bi on htio njima htio pokušati nametnuti svoju definiciju rada. Sag u ovoj prostoriji nije prikladan za vrstu odgovora koji bi uslijedio od zaposlenika. Od nekakve vrijednosti boravak ovdje ipak jest. Ovdje radi Sanja Malenica. Ne danas, očito, ali odlučio se malo ogledati po kancelariji ne bi li našao njen stol. Izgleda da ne će tako brzo dobiti dopuštenje od gđe Gajski za pristupanje njenom uredu. Vjerojatno je ipak sreća što je jedina dostupna osoba s popisa Marina Gajski. Šefica je Sanjina odjela i time je od tolikih ljudi koje ne bi moglo biti manje briga tko je Sanja Malenica i što joj se dogodilo vjerojatno jedina koja bi ujedno znala o njoj reći nešto konkretnije od činjenice da radi u Tromperu. Ako bi pronašao Sanjin stol, možda bi uspio pronaći i kakav trag. Zapravo ne zna ni sam kakve tragove traži. Istina, to ni inače ne zna. Istrage mu obično funkcioniraju na daj-što-daš principu i ne rezultiraju u većini slučajeva onime što bi njegovi klijenti nazvali zaključenim slučajem, ali obično dolazi dovoljno blizu tome pojmu da mu isplate honorar ili barem da ne podignu tužbu protiv njega. Pošto nije izučeni kriminalist, ne može se pohvaliti nekim sustavnim pristupom rješavanju slučajeva, što uopće ne znači da sustavni pristup nudi nešto bolje od 72


NOĆ PADA U PODNE

njegovog. Kakav god to bio. Ono što je neupitno jest da njegovi dosadašnji rezultati ostavljaju dovoljno sumnje u njegovu eventualnu nesposobnost da bi ga dovoljan broj ljudi nastavio iznova i iznova angažirati, i time mu omogućavaju daljnje opstruiranje donošenja tuđih zaključka u pogledu njegovih detektivskih sposobnosti. Savršeni krug. To je mnogo bolje nego da je, recimo, poznat kao odličan detektiv. Da ga svi znaju kao takvoga, to bi značilo da je podigao standarde do natprosječnih visina, a to bi rezultiralo visokim očekivanjima njegovih klijenata. Kad bi ta očekivanja ispunio, klijenti bi ih samo dodatno povisili, a kad bi ih razočarao, klijenti bi razglasili kako nije dorastao svome ugledu. Imao bi ugled čovjeka koji nedvosmisleno ne ispunjava očekivanja koja se stavljaju pred njega. A ako bilo tko od njegovih dosadašnjih klijenata može reći nešto o njemu, onda to sigurno nije da je ili nije dorastao svome ugledu. Nedorečenost je ključ svake uspješne karijere. Ne izgleda kao da se netko obazire na njega. A prilično se ističe, ako se dobro sjeća kako je izgledao posljednji put kad se pogledao u zrcalo. Samo pokoji letimični pogled. Možda misle da je teklič ili takvo nešto. U svakom slučaju, privlačiti pažnju nikad nije dobro kad provodite istragu. Zato je dobro ako previše ljudi ne primjeti njegovo šuljanje. Locira stol koji izgleda kao da netko nije bio za njim neko vrijeme. Sve je uredno pospremljeno, a računalo je ugašeno. Iako to ne mora biti točno. Goran mu je rekao da računalo može djelovati isključeno kad zapravo nije. Objasnio mu je to u detalje od kojih je razumio samo pokoji veznik. No bilo mu je zabavno pričati o tome pa ga je pustio. Čovjek voli svoju profesiju. Prijeđe rukom preko površine stola. Ne može biti siguran da stol pripada Sanji Malenici, no vjerojatnost je visoka. Nema mnogo napuštenih stolova ovdje. Iako ne može to reći jednostavnim prelaskom pogledom preko kancelarije. Stolovi su pregrađeni plastičnim pločama. 73


Aleksandar Kostjuk

To bi valjda trebalo zaposlenicima davati dojam kao da imaju vlastiti prostor ili iluziju da imaju nekakvu privatnost. Pregrade su očito simboličke vrijednost jer ne vidi kako bi mogle nekome davati dojam da ima makar trunku privatnosti, osim ako nije gluh i slijep. Ali zato onemogućava dobar pogled na stolove iz daljine. Prije nego ide provjeravati ima li još koji napušteni stol, bolje da bude siguran da stol nije Sanjin. Posegne za ladicom. Tamo bi možda moglo biti nešto osobno. Iako, ako unutra jest nešto osobno, ladica je vjerojatno zaključana. Ladica je zaključana. Znači, jest nešto osobno. Ili vrijedno. "Oprostite, mogu li vam pomoći?" dođe glas s desna. Blaž se osvrne. Naslonjena rukom na plastičnu pregradu, žena s dugom valovitom kosom žarkocrvene neprirodne boje i sumnjičavim pogledom stoji i čeka odgovor od stranca. "Da. Radi li inače za ovim stolom stanovita Sanja Malenica?" "Tko želi znati?" "Ispričavam se." Priđe joj i pruži joj ruku. "Blaž Zvonimir, privatni detektiv." Sumnjičavost instantno prijeđe u zbunjenost. Rukuje se s njim. "Detektiv? Ne razumijem." "Bez brige, ljudi mi često tako reagiraju." "Molim?" "Tražim Sanju Malenicu. Ovo je njen stol?" "Je, ali... Što se događa? Nešto se dogodilo Sanji?" "Prijavljen mi je njen nestanak. Znate li što o tome?" "Nestanak?" Oči joj se razrogače i ona stavi ruke preko usta. "O, Bože! Kako... ali... zar nije u Londonu?" "Bila je. Vratila se. I otad je nema. Vi ste joj prijateljica?" "Pa... da. Mislim... često razgovaramo. Onako... tračamo, znate. I skoro uvijek zajedno idemo na gablec." 74


NOĆ PADA U PODNE

"Vi ste?" "Aha, oprostite. Ja... izbacili ste me iz takta. Ja sam Adriana Klarić." "Je li vas zvala iz Londona?" "Ne. Mislim... poslala mi je jedan SMS. Uglavnom kako ju ubijaju od dosade i kako nema vremena ni za otići na zahod. Te su konferencije gnjavaža. Morate razgovarati s tolikim ljudima iz čiste pristojnosti, a znate da to nema nikakve svrhe." "Je li u SMS-u rekla kad stiže?" "Ne, nije." "Je li vam prije polaska rekla kad se vraća? Je li vam ona rekla da ide?" "Naravno da mi je ona rekla. Ali... ne znam... ne, ništa nije rekla o povratku. Ma bila je sva izvan sebe." "Zašto?" "Javili su joj da ide u London tri dana prije polaska. Zamislite si to. I u to vrijeme morala je izraditi prezentaciju. I pritom raditi svoj uobičajeni posao. Sva je bila napeta prije polaska pa ju nisam htjela gnjaviti." "Je li to neobično? Da se nekoga pošalje u inozemstvo u posljednji tren?" Ona iskrivi ramena. "Pa... malo me je začudilo. Inače se to zna nekoliko tjedana naprijed. Samo tri dana unaprijed... to baš i nije profesionalno. A opet.... sva ta birokracija. Netko je valjda zametnuo nekakav dokument, našao ga i odabrao Sanju da snosi posljedice njegove šlampavosti." Blaž kimne glavom. "Jesu li vas kad poslali na kakvu konferenciju?" "Jesu. Mislim, ne samo mene. Obično ide grupica. Bili smo jednom na konferenciji u Dubrovniku i jednom u Opatiji. Kad sam ja išla, hoću reći. I Sanja je bila sa mnom u Opatiji. Ako mislite da je to važno." "Znači, inače se šalje više ljudi?" 75


Aleksandar Kostjuk

"Obično da." "Znači, nije baš standardna praksa da se šalje jednu osobu?" "Gledajte, naravno da može ići samo jedna osoba. Samo što..." "Ne ako je osoba Sanjina ranga?" "Da. To jest malo neobično. Ali ne previše. Kažem vam, netko je nešto zaboravio, zametnuo, što god, i onda uvalio Sanji da se nosi s time. Osim toga, konferencija je totalno bezvezna. Isti bi efekt bio i da nikoga nisu poslali." "Jedino što bi Sanja bila ovdje." "Da," reče ona teško. Nervoznom gestom prijeđe neuredno svojim rukama kroz svoju urednu kosu. Izgleda iskreno zabrinuta. "I, naslućujete li što joj se dogodilo?" "Ne. Ali tek sam započeo istragu." "A što kaže policija?" "Ništa. Policiji treba vremena da takve stvari počne shvaćati ozbiljno. A moj klijent nema namjeru čekati. Zato je zasad sve u mojim rukama." "Da, shvaćam. Tko je vaš klijent?" "Ne smijem reći. Spomenuli ste uobičajeni posao. Znate li vi mi reći čime se točno Tromer bavi?" "Točno ili otprilike?" "Točno." "Nemam pojma." "A! Imate li možda ključ od ovih ladica?" "Ne. To samo Sanja ima. Zašto? Mislite da je nešto važno unutra?" Zapanjujuće je koliko ljudi stekne dojam da on nešto misli. Nikad nije ugodno raspršivati takve zablude. "To mogu znati samo ako pogledam unutra. Ali vjerojatno nije. Je li Sanja bila zabrinuta zbog nečega u posljednje vrijeme? Izuzev puta u London. Poslovni problemi? Privatni?" Adriana stavi izraz zatečenosti na licu. Kao da ju je prenapregnuo 76


NOĆ PADA U PODNE

svojim pitanjem. Kao da se u ovome trenutku želi prisiliti znati nešto što ne zna, a što bi bilo logično znati o osobi koja joj je navodno prijateljica. "Koliko ja znam... ne," reče oprezno. "Na poslu je... sve po običaju, a glede ostalog... Spomenula mi je dečka s kojim je prekinula, ali to je bilo prije više godina." "Ima li novog?" "Mislim da ne. Meni nije ništa spomenula. Ne znam," reče na kraju iskreno. Blaž kimne glavom. Ne stječe dojam kao da ovdje nešto doznaje, kao što ne stječe dojam da će se to bitno promijeniti nakon razgovora s Marinom Gajski. Kao da mu je čitala misli, ona izađe iz svoga ureda i počne se ogledavati uokolo. "G. Zvonimir?" Traži ga po kancelariji. On podigne ruku da ga vidi. Malo je previše odmaknuo od njezina ureda. Ona ga primjeti, nasmiješi se i da mu rukom znak da može ući. Rukuje se još jednom s Adrianom. "Hvala na pomoći. Moram ići." "Oprostite što vam nisam mogla više reći. Pronaći ćete ju, zar ne?" "Dat ću sve od sebe. Doviđenja." "Doviđenja." Blaž krene prema Gajskinom uredu. I onda se zaustavi. I okrene se natag prema Adriani. "Ah, da, još samo nešto?" Adriana je već sjela za svoj stol te se okrene prema njemu. "Da?" "Znate li ima li Sanja kakvu obitelj?" "Potpredsjednik me izvjestio o... problemu. Grozno je ako se nešto dogodilo Sanji. Tako simpatična djevojka." "Znači, znate ju? Bez gledanja u računalo, mislim?" "Naravno! Znam svakoga tko radi u mome odjelu. To mi je posao." "Pa tako i Sanju?" 77


Aleksandar Kostjuk

"Svakako. Vrlo vrijedna djevojka. Žena. Tromperu bi dobro došlo više takvih." "Biste li rekli da je natprosječna?" "Natprosječna? Pa... prema posljednjoj procjeni zaposlenika malo je iznad prosjeka, da." "Pitam jer ste ju poslali samu u Londonu održati prezentaciju na konferenciji." "To baš i nije neka demonstracija sposobnosti. Ne dovodim time u pitanje njene sposobnosti, dakako. Samo kažem. Općenito." "Aha..." "I nisam ju ja poslala." "Nego tko?" Slegne ramenima. "Ne znam. Imamo odjel koji raspodjeljuje takve dužnosti." "Može li se doznati tko je točno odgovoran za njen odabir?" Ne odgovori odmah. Zbog nečega joj pitanje neugodno. "Može. Ali ja ne mogu. Nemam ovlasti za to." Znači, neugodno joj je priznati da je nisko u hranidbenom lancu. "Dakle, ljudi koji rade u tom odjelu po rangu su bliži... recimo, potpredsjednicima nego vama." "Hm... da." Skreće pogled i trlja prste. Ne voli izgovarati naglas stvari koje umanjuju vrijednost njezina položaja u tvrtki. Žena je puna ambicija koje još nije ispunila. "Onda nije baš uobičajeno da se jednu osobu pošalje samu na takav zadatak?" Smiješak kojim želi umanjiti implikaciju njegova pitanja. Ponovno skreće pogled. "Nije baš ni neuobičajeno. Ipak je to formalnost. Ne bi se to čak moglo ni nazvati zadatkom." "Jesu li vas kada poslali samu?" 78


NOĆ PADA U PODNE

Gajski proguta slinu. Sad je već druga danas. A sad se posebno trudi biti ljubazan. Možda bi bilo bolje kad se ne bi uopće trudio. Ovi su ljudi očito preosjetljivi na sve vrste pitanja i sugestija. "Ne," reče ona. Riječ je imala težinu priznanja, ako ne čak i kapitulacije. "Je li Sanja Malenica ambiciozna?" "Ništa više od ostalih, rekla bih." "Ima li razloga biti više od ostalih?" "Ne razumijem." "Ima li kvalitete zbog kojih bi nekome gore zapela za oko? Pa joj je povjerio samostalan zadatak?" "Kao što rekoh, vrijedna je zaposlenica. Ako je netko nešto... posebno primjetio kod nje, onda to samo oni znaju." "Ipak su šefovi s razlogom šefovi, zar ne?" Taj joj se opaska uopće nije svidjela. S ovim se ljudima zaista ne da razgovarati. Svi su tako defenzivni. "Da," reče s praznim pogledom. "Je li bilo kakvih problema u vašem odjelu?" "Kakvih problema?" "To sam ja sad pitao." "Nikakvih problema." "Baš nikakvih?" "Ciljate na nešto određeno?" "Nešto što bi zahtijevalo disciplinske mjere. Ili čak zvanje policije." Spontani siktaj. Zaprepaštena je samom pomišlju. "Naravno da ne! Ovaj je odjel besprijekorno čist." "A ostali?" "Ne znam za ostale." "Ali sigurno nešto čujete." "Svašta čujem, ali nemam naviku tračati i širiti neutemeljene glasine. To se ne spada. I loše je za napredovanje u tvrtki." 79


Aleksandar Kostjuk

"Naravno. Znači, nije bilo nikakvih pritužbi na gđicu Malenicu?" "Ne. Nikakvih za koje bih ja trebala znati. I nikakvih koje joj ulaze u dosje." "Je li bilo pritužbi s njene strane?" "Na što?" "Na vas, na radne uvjete, na lošu plaću, na tvrtkinu politiku. Nedostatak toaletnog papira?" "Nipošto. A toaletnog papira ima za sve." "Ako bi pritužbe uputila nekome iznad vas, biste li vi to znali?" "Kako bih to trebala razumjeti?" "Kao pitanje, nadam se." Očito se osjeća napadnutom ovim pitanjima. Zastane kako bi duboko udahnula. "Ako bi se pritužbe odnosile na mene, onda bih sigurno doznala, zar ne? Ako ne, onda nemam razloga znati." "Shvaćam. Jeste li znali za njen odlazak u London prije nje?" Ponovno oklijevanje. "Ne. Došao joj je dopis i pitala me je li to nekakva grješka. Nazvala sam i potvrdila joj da nije." "Ne bi li takve stvari trebale ići preko vas?" "Bi. Ali za neke stvari postoje posebni protokoli." "Ima li to vama smisla?" "Što?" "Ako se radi o bezveznome putu na bezveznu konferenciju, zašto vas se preskočilo? Zašto posebni protokoli za nešto što uopće nije posebno?" Ne odgovori. Samo ponovno skrene pogled, ovoga puta prema dolje. Gospođa očito misli da se izruguje njenom autoritetu. Vjerojatno je smetnula s uma zašto je Blaž ovdje. "Slušajte, zaista ne vidim kakve sve ovo veze ima s-" "Samo pitam ima li to vama ikakva smisla." Gajski uzdahne i nasloni se u svojoj stolici. Lice joj se opustilo. Sad će 80


NOĆ PADA U PODNE

po prvi put čuti odgovor lišen kurtoaznosti, defenzivnosti, arogancije ili skretanja pozornosti. "Ne. To mi nema nikakva smisla," reče konačno ona. "Znate što?" "Što?" "Ni meni to nema smisla." Zapanjeno ga gleda, ne znajući što reći. Srećom, ovaj razgovor nije završio ljutnjom sugovornika. To će vjerojatno doći kasnije, navečer, kad premota u glavi sve što je rečeno ovdje. Gajski s oprezom otvori usta kako bi nešto rekla. No Blaž ju pretekne. "Vidim iza vas... u onoj posudi držite penkala s Trotterovim znakom." Ona se okrene blago u svojoj stolici kako bi se osvrnula na ono što pokazuje. "Da. Što s tim?" "Jesu li to suveniri za posjetitelje ili tako nešto?" Gajski ga analitički odmjeri pogledom. A onda vrlo polako posegne za penkalima. Izvadi jedno iz posude i jednako polako pruži ga Blažu. "Izvolite," reče ona tiho. "Hvala. I hvala na vašemu vremenu." Ustane. "Nema na čemu," reče ona pitomo. "Doviđenja." "Doviđenja." Blaž izađe iz ureda i spremi penkalo u džep svoje jakne. Voli besplatne stvari. Osim toga, drago mu je što će s barem nečim konkretnim izaći iz ove zgrade.

81


Aleksandar Kostjuk

Poglavlje

III

Ferdinand Mandić je liječnik. I to vrlo dobar liječnik, ako smije primjetiti. Većina njegovih kolega bi se složila. Ne kao da on mari za njihovo mišljenje. Nije kao da su na istome rangu pa da bi bili kompetentni davati ocjene njegova rada. Ali dobar je osjećaj biti gospodarem vlastite profesije. Svakom je muškarcu potrebno imati taj osjećaj kontrole nad barem jednim aspektom svoga života. Ne svima. Nemoguće je imati nadzor nad svima. Tko misli da ga ima, taj živi u velikoj zabludi i jadniji je od onoga koji nema nikakva nadzora. Ne bio bio dobar liječnik da se ne zna s vremena na vrijeme kvalitetno opustiti. Zato s vremena na vrijeme svrati u Split kako bi zaboravio dijagnoze, bolesti, nalaze, uputnice, razgovore, jadikovanja, moljkanja, zapomaganja, samodijagnoze, kao i ljude uz koje je sve navedeno neizbježno povezano. Da, život bi mu bio mnogo lakši kad bi mogao odvojiti bolest od ljudi i samo nju tretirati. Svjestan je on nelogičnosti takvoga razmišljanja. Kad biste mogli odvojiti bolest od ljudi, ne bi bilo 82


NOĆ PADA U PODNE

razloga za liječenjem. Niti potrebe za liječnicima. A time ni važnoga izvora prihoda za njega. Sve on to razumije, ali jednostavno mu ponekad ljudi idu na živce. Pogotovo oni bolesni ili oni koji misle da su bolesni. Stalno ga u ordinaciji posjećuju ljudi koji su zdravi, a misle da su bolesni. Ali nikad mu još nije došao netko tko je bolestan, a umišlja si da je zdrav. Naravno da nema smisla misliti da bi takva osoba otišla liječniku, ali s druge strane, mnogi bolesnici ili umišljeni bolesnici dolaze mu ne kako bi potražili pomoć, već kako bi mu objasnili kako su oni sebi postavili mnogo bolju dijagnozu nego bi on to ikada mogao i kako bi bilo pošteno od njega kad bi to priznao. Drugim riječima, dolaze iz njega iznuditi priznanje da je njihovo – vjerojatno na ljepoti prolazećih oblaka temeljeno – mišljenje superiorno njegovoj medicinskoj izobrazbi na najboljim fakultetima svijeta. Naravno da on ne misli kako zna sve, kao što ne misli da ne treba uklopiti ono što pacijent osjeća u dijagnozu. Ali sve ima svoje granice. A on granicu povlači tamo gdje pacijent počne koristiti riječ 'mislim'. Dakako, mnogo drugačije ne bi onda bilo ni s bolesnicima koji bi ga uvjeravali da su zdravi, no ipak bi to bila ugodna promjena, makar samo malena. Uostalom, što je to uopće zdravlje? Njemu kao liječniku zdravlje nije ništa drugo nego početni stadij bolesti. Ne dolazi u Split zbog kupanja u moru. Voda je ionako hladna u ovo doba godine. No voli gledati more. Voli gledati kako se svjetluca na blještavome Suncu. Voli taj spokoj koji osjeća da mu to plavo prostranstvo ulijeva u dušu. Voli i pića u hotelu. Marko za barom pravi je čarobnjak kad su u pitanju kokteli. Ne može dokučiti što je sve stavio u njegov koktel i nije ga briga. Ovo što sad pije zove se Nuklearno sklonište. Ne bi se složio da je to prikladan naziv jer piće je tekući ekvivalent cjelonoćne zabave prepune orgija i plesa. Svaki put kad otpije, samo čeka da dođe policija da ga prekine u tome. Ipak je pravljenje koktela umjetnost, što god netko mislio o tome. A jedino se Ferdinandovo 83


Aleksandar Kostjuk

mišljenje računa. Osim Markovih specijaliteta voli hranu koju ovdje poslužuju. No posebno voli konobarice koje ju poslužuju. Čini se neprirodnim da se toliko dobro građenih žena može naći u isto vrijeme na istome mjestu. Kao da se sami zakoni fizike izvijaju pred njegovim očima samo kako bi se zadovoljila njegova vizualna grabežljivost. A ako mu nešto otvara apetit, onda je to izvijanje zakona fizike. Zato je upravo divno kako se sve tako dobro međusobno nadopunjava. Ipak, pravo opuštanje pronalazi u boksačkoj dvorani koju ovdje imaju. Vodi ju jedan njegov stari prijatelj s medicine koji je odustao usred treće godine, nakon što se suočio s činjenicom da nikada ne će moći upamtiti koji dio stetoskopa ide u uši, a koji u jugularnu venu. Da, svi su odahnuli kad je odustao od liječničkog poziva. Jučer je malo vježbao s nekolicinom posjetitelja. Iako je većina tamo radi razgibavanja, kad počne sraz dvaju protivnika, može se osjetiti kako razina kompetitivnosti u zraku počne naglo rasti. Svatko želi dokazati kako je bolji od drugoga. Mora priznati da on nije ništa drugačiji. I mora priznati da je prilično dobar boksač. Da se nije počeo baviti medicinom, vjerojatno bi mu boks bio – još uvijek hobi, ali imao bi više vremena za njega. Ne bi se time bavio profesionalno, no da mora, sigurno bi zabrinuo mnoge konkurente. Kao što je jučer zabrinuo onu ništariju koja ga je nazvala starcem i izazvala na dvoboj. Kao prvo, on uopće nije star, a kao drugo, ne shvaća tu bezobraštinu današnje mladeži. Što si sve dopuštaju. Misle da je starost bolest koju uhvatiš ako si neoprezan ili ne jedeš dovoljno paštete. A oni su uvijek oprezni, nema sumnje da to stalno misle. I to je vjerojatno jedino što misle. U svakom slučaju, taj klipan nije ni na što drugo mislio. A trebao je. Recimo, trebao je obratiti pažnju na Ferdinandov rad nogu. No ono na što je najviše pozornosti trebao obratiti bio je Ferdinandov rad ruku, umjesto što je skakutao po ringu kao idiot, 84


NOĆ PADA U PODNE

praveći se važan. I sigurno je o tome počeo temeljito razmišljati kad je sa slomljenom čeljusti i vlastitim zubima koji mu lete pred očima padao na pod. Nema sumnje da će sljedećih mjeseci razmišljati o još koje čemu, među ostalim, i kako platiti zubarski račun. Danas je primio pismo kako će ga ta ništarija tužiti zbog nanesenih tjelesnih ozljeda. To ga je zabrinulo koliko i muha koja je u tom trenutku proletjela pokraj njegova prozora. On će njega tužiti? Jer nije naučio boksati? Seljačina! Dražen, vlasnik dvorane, rekao je kako će svjedočiti u njegovu korist. Pokazat će i ugovor kojeg svaki član boksačkog kluba mora potpisati prije nego smije vježbati u dvorani. Ferdinand se držao pravila i sve je čisto. Kreten se nije trebao upuštati u nešto čemu nije dorastao. Tragično je kad neki amater misli da je profić. Jadno. Ako bi mu sud ipak bio naklonjen, ima i drugih načina rješavanja takvih problemčića. Kao da ga nikada nisu tužili. Prošao je toliko parnica da ne može više pamtiti, a izgubio nije nijednu. Zašto nije? Vrlo jednostavno. Jer je uvijek bio u pravu. Kao i sada. Primjerice, sjeća se kad još nije imao vlastitu privatnu praksu. Radio je u bolnici u noćnoj smjeni. Imao je te noći oko trideset pacijenata. Posla do grla. Ali sve je obavio vrhunski i profesionalno. S iznimkom jednog pacijenta koji nije bio zadovoljan tretmanom. Ili točnije, bio bi nezadovoljan da nije bio umro. I to ne bi bio nikakav problem da ga njegov smrtni neprijatelj, Robert Argulin, zvan Kanarinac – jer je stalno tužakao druge i činio to otvoreno i gotovo pjevajući, čime je demonstrirao koliko ga to usrećuje – nije prijavio upravi bolnice. Pokrenuta je interna istraga, a Ferdinandovo je ime to kratko vrijeme bilo blaćeno. Kanarinac je poveo pravu kampanju protiv njega. Nagovarao je druge da svjedoče o primjerima nesavjesnog liječenja koje su primjetili kod Ferdinanda i pohodio obitelj preminulog kako bi podigli tužbu. I tužbu su zaista pokrenuli. I ona je na kraju odbačena. Nikako drugačije nije moglo biti. Kakve veze ima što je 85


Aleksandar Kostjuk

čovjeku u infuziju stavio kalijev klorid? Tko kaže da ga je to ubilo? Nitko ne može reći da ne bi umro da mu nije stavio kalijev klorid. Ili čak da možda ne bi poživio duže. Te činjenice nitko nije mogao osporiti i Ferdinandovo je ime bilo ponovno čisto. Sve se sretno završilo. Osim za Kanarinca. Netko ga je jedne noći dohvatio, ne štedeći uskraćivanje svake nježnosti. A najbolje je što Ferdinand nije imao baš nikakve veze s time. Nije ni morao imati. To je jednostavno bio prirodan slijed događaja za nekoga poput Kanarinca. Istina, kod nekoliko je kolega primjetio naotečena zapešća, ali nije tome – namjerno – pridavao nikakvu važnost. Dakako, nije istina njegov jedini adut protiv raznoraznih napasnika koji misle da se mogu nositi s njim. Ima on i druge metode. Ali sada uopće ne želi razmišljati o tome. Sada se samo želi opustiti. Što mu, recimo, jutros nije pošlo za rukom. Njegovo ga je liječničko zvanje poput prokletstva dostiglo na njegovu odmoru. Šetao je hodnikom, bez ijedne brige na svijetu, kad odjednom neka žena počne zapomagati. Bila je sva zajapurena i uzrujana. Vikala je: "Pozovite hitnu! Pozovite hitnu!" Znao je što to znači, i već je bio spreman odvratiti pogled, no on mu je već zahvatio priliku koja je ležala na podu hodnika. Muškarac se tresao. Epileptički napadaj. Bit će iskren, ozbiljno je razmatrao mogućnost ignorirati cijelu stvar i praviti se da ne može ništa učiniti. Više zbog profesionalne deformacije nego liječničke savjesti Ferdinand pomogne jadniku. Još da riskira da ga netko prepozna kao liječnika i optuži da je uskratio pomoć čovjeku u nevolji? Nažalost, na ovome svijetu ima dovoljno ljudi koji su toliko objesni da bi takvo nešto i učinili. Stoga je odlučio ne riskirati. Pomogao je jadniku koliko je mogao sve dok zaista nije došla hitna pomoć. Ne će reći da mu nije drago što je dobio priliku nekome pomoći, makar mu to zagadilo odmor. Ali ne će reći ni bilo što drugo. 86


NOĆ PADA U PODNE

Hotel u podzemlju ima veliki bazen. Tako gosti mogu plivati kroz čitavu godinu. Iako nema nigdje Sunca, mora priznati da je ovdje ugođaj kao na plaži. Poseban doprinos takvoj atmosferi daju mnogobrojne mlade djevojke koje skakuću uokolo u oskudnim kupaćim kostimima. Gledajući tu mladost kako uživa u životu – nije on star – izležavajući se u ležaljci, pijuckajući Markov specijalni koktel – to je ono po što je došao. Ovo što mu sada prelazi pred očima – po to definitivno nije došao. Čovjek u kabanici – da, nosi kabanicu, koji vrag?! – hoda uz bazen i šeće svoga psa. Pas je nekakvo smeđe, maleno, rudlavo stvorenje koje se kreće po krivuljastoj putanji. Ide na sve strane, samo ne u smjeru u kojem ga vlasnik – u kabanici! – želi povesti. Ovaj ima velike probleme držati ga na povodcu i izgleda kao da ulaže velike napore da mu se pas ne otrgne iz ruke. Ne suosjeća on s ljubiteljem kabanica. Suosjeća sa sobom. Ne želi da mu se na odmoru pred očima odigravaju ovakve groteskne cirkusantske točke. Tko šeće svoga psa pokraj bazena? Je li to uopće dopušteno? Ne će valjda dopustiti tom prljavom psetu ući u vodu? Posve je siguran da takvo što nije dopušteno. U svakom slučaju, kao liječnik takvo nešto nikako ne može odobriti, a kao savjestan građanin instinktivno poseže rukom za oružjem za koje zna da mu nije pri ruci. Bilo je sasvim opravdano nazvati ovo cirkusantskom točkom. Kabaničar se odjednom spotakne o vlastito neukroćeno šugavo pseto i posrne. Pas zacvili, a njegov pad na pod ublaži preplanula plavuša u crvenom bikiniju. Strovali se na nju, a ona zacvili vrlo slično kao pas maloprije. Sad vidi u čemu je stvar s ovom predstavom. Vrlo originalan način napipavanja cura, samo ne razumije zašto misli da se može koristiti takvom tehnikom u svrhu ostvarivanja nekakvih dugoročnih rezultata i bez da mu policija ne otvori kriminalni dosje. Nije kao da ga je briga. Plavuša, očito vođena svojim instinktima – koje je nesumnjivo razvila dugotrajnim izbjegavanjem većih količina odjeće – prepozna skrivene 87


Aleksandar Kostjuk

namjere posrnulog kabaničara i odvali mu šamarčinu čije je vibracije mogao osjetiti na svojoj čaši Nuklearnog skloništa. Kabaničar se sada povlači, vjerojatno kako bi pronašao okružje koje bolje odgovara njegovim talentima. U svakom slučaju, otišao je. Ferdinand odahne i dovrši svoj koktel. Dobro bi mu došao još jedan. I toliko ga je željan piti da će se ustati i odšetati do bara. Da mu Marko napravi istog takvog? Da, trebao bi. Nije popio dovoljno Nuklearnog skloništa da bi spoznao pun raspon emotivnih stanja koja pruža. Ali odlučan je isprobati i ostale Markove recepte. Pitat će ga ima li kakve koktele s opasnijim nazivima na repertoaru. Zvonjava u njegovu džepu. Napast za koju nema lijeka ni na jednom odmoru. Mobitel. Mora ga nositi i mora mu uvijek biti uključen. Toliko biti isključen od svijeta Ferdinand si ipak ne može priuštiti. Iako bi volio. Samo, nadao se da će ga te stvari zaobići barem dok je na odmoru. Rekao je u ordinaciji svojima da ga ne gnjave osim ako nije apsolutna nužnost. Što to može biti toliko važno? Nije ordinacija. Kvragu! Ekran mu se zatamni i u sredini se pojavi debela crvena točka okružena crvenom kružnicom. Crveni gumb pulsira. Ferdinand ga pritisne. Gumb nestane i protokol za dešifriranje se pokrene. Na zaslonu se zatim pojavi tekst: "ŠIFRA: OPOSUM." Prekrasno. Sad mora natrag u svoju sobu. A ni u njoj ne će ostati dugo. Kao ni u Splitu. Kud su ga baš sad morali pozvati? Zašto nisu mogli nazvati dok je u ordinaciji s nekim gnjavatorom koji misli da bi zbog njegova kašljucanja sav svijet trebao stati? To bi bilo prikladno. Ali baš dok je na odmoru! Uostalom, mislio je da su ga zaboravili. Već ga više od godinu dana nisu aktivirali. Iako prema protokolu ne prima nikakve povratne informacije osim svoga honorara, dojam da postoji nezadovoljstvo njegovim radom nije bio za previdjeti. Očito posebno negodovanje vlada zbog njegova posljednjeg zadatka. 88


NOĆ PADA U PODNE

Ferdinand je mišljenja da ga je dobro obavio. Tip je mrtav, napokon. Koliko obavljeniji zadatak od toga može biti? Vjerojatno im se ne sviđa opći dojam izvršenja zadatka. Preneuredno, previše svjedoka, previše krvi, previše policijske istrage, previše medijske pozornosti i općenito previše svega čega ne bi smjelo biti previše. Ne smatra kako je bilo što od toga njegova krivnja. Krivi su nalogodavci. Dali su mu metu i dali su mu rok. Vrlo kratak rok! Mnogo prilika nije imao. Točnije, imao je samo jednu i oni su to znali. Tip nije mogao pasti ni na kojem drugom mjestu. Ako su željeli diskreciju, trebali su mu dati više vremena kako bi metu priklještio negdje gdje nema toliko ljudi zamaskiranih u sireve i priključenih na razglas. Da, zna da se nema što žaliti. Ugovorna ubojstva omogućila su mu financiranje studija medicine. I otvaranje privatne prakse. Nije imao ni prebite lipe kad je odlučio postati liječnikom. Kao plaćeni ubojica ne samo da si je mogao priuštiti studirati na najboljim mogućim fakultetima, već i boravak u luksuznim stanovima gdje je mogao u miru učiti i pripremati se za ispite. I ugošćivati razne prijateljice u pauzama radi nemedicinskih studija. A i bio je to uzbudljiv život. Svidjelo mu se imati mračni skriveni identitet. Zbog toga je osjećao kao da ima moć nad ljudima u svojoj okolini. Kad se to spojilo s njegovim vrhunskim rezultatima tijekom studiranja, mora priznati kako je na trenutke osjećao da ima deificirani status. Napokon, ima li većeg gospodara nad životom i smrti od liječnika i ubojice spojenih u jednoj osobi? Dakako, nikome to nije mogao reći, ali zna da se ta aura moći, odnosno nadmoći, mogla osjetiti u svakoj prostoriji u koju bi ušao. I ljudi bi to primjetili. I uvažili. Štovali su ga, a nisu ni znali zašto. Dobar osjećaj. Vrlo dobar. Jedino što mu je možda nedostajalo u toj dvojnoj karijeri jest malo neizvjesnosti. Uvijek si je zamišljao kako bi to bilo kad bi netko otkrio njegov tajni život. Bilo bi jasno što je potrebno učiniti: pod svaku cijenu eliminirati 89


Aleksandar Kostjuk

prijetnju. Uvijek se pitao kakav bi to bio osjećaj. Naručena ubojstva su hladna, tehnička, neosobna. Često i obavljena s udaljenosti. Netko tko bi razotkrio njegovu tajnu bio bi vjerojatno netko koga poznaje. Bi li bilo drugačije ubiti nekoga takvog u odnosu na uobičajene mete? To se uvijek pitao. I nikada nije dobio odgovor. Predobro je obavljao svoj posao plaćenog ubojice da bi ga uhvatili – ili mu čak ušli u trag – i predobro je skrivao svoj alter ego u civilnom životu. Jednostavno je predobar u svemu što radi. To mu je i blagoslov i prokletstvo. U ovom mu je trenutku to više prokletstvo nego blagoslov. Ne samo što je gotovo zajamčeno da mu je odmor propao, već je i u malo nezgodnoj situaciji. Skupina za koju radi odredila je Zagreb kao njegov okrug djelovanja. Što znači da se njegov sljedeći zadatak odvija u Zagrebu. Pošto je komunikacija jednosmjerna – osim u nekim iznimnim slučajevima, ali nikada tijekom njegove aktivacije koja je sad na snazi – ne može nikome javiti da trenutno nije u Zagrebu. Iako ti mutni tipovi sigurno imaju načine i to doznati. U svakom slučaju, jednostavno se pretpostavlja da je on u Zagrebu i od toga se polazi kad mu se daje novi nalog. Sve je to krasno, ali nije on lud da čitav život provodi u Zagrebu za slučaj da ga ti idioti nazovu. Moglo bi se to ipak bolje riješiti, ako se njega pita. A ne pita se. Nije to vjerojatno neki veliki problem, ali mogao bi biti ako zadatak ponovno treba obaviti u vrlo kratkome roku. U Zagrebu. A on je u Splitu. Nije to tako daleko, ali nije ni da može biti tamo za pola sata. Dobit će što će dobiti. Što im on može? Mora priznati kako mu, kako godine prolaze – čime uopće ne želi sugerirati da je star – posao plaćenog ubojice postaje sve naporniji. Da, bilo je uzbudljivo i napeto kad je bio nov u tome. Sad je to tek rutina koja ga ometa u normalnom životu. Još je gore što ga posljednjih godina 90


NOĆ PADA U PODNE

aktiviraju sve rijeđe i rijeđe pa njegove "ekskurzije" postaju ništa više od nasumičnih događaja koji mu remete dobro uhodani raspored. Poput kiše i snijega. Doduše, nije to običan posao. Ne možeš samo odjednom reći: "Joj, znate, meni se to više ne da." Pogotovo kad ne znate kome i kako to reći. Točno, nema pojma za koga radi. Da zna, ne bi za njih radio. Ili bilo što radio, uključujući disanje. To nisu ljudi koji prihvaćaju izgovore ili prigovore. Oni prihvaćaju samo rezultate. A rezultati su praktično jedini način kumuniciranja s njima. Što se može. Obavit će to i točka. Ako zadaci nastave biti sve rijeđi, onda će se u budućnosti zbog toga morati uzrujavati sve manje i manje. Stigavši u svoju sobu, stavi van na kvaku znak osoblju da ne ulazi te zaključa za sobom. Otvori svoju putnu torbu i iz nje izvadi maleno crno prijenosno računalo. Uključi ga, aktivira program za primanje poruka, upiše pristupnu šifru i pričeka da računalo dešifrira poruku. Pola memorije računala zauzima ogroman program namijenjen dešifriranju iznimno kompleksnog sustava kojim je zaštićena svaka poruka koju dobiva od nalogodavaca. Evo, gotovo je. Poruka se otvara. "Primatelj: Oposum," stoji kao uvijek prvo u poruci. Kako mrzi to ime! Koji ga je idiot izmislio? Zar mu nisu mogli smisliti nešto bolje? Dobro što ljudi ne znaju čime se bavi jer bi morao početi masovno ubijati sve oko sebe zbog srama od imena. Slijedi opis zadatka. Zanimljivo. Nije to uobičajeni uđi-izađi zadatak. Ovo je malo složenije. S neodređenim vremenskim rokom. Morat će nazvati u ordinaciju. Ali samo ako se zaista zadatak odulji. Neka svi zasad misle da je na odmoru. Čudno da su njemu povjerili ovakav zadatak. Malo izlazi iz domene plaćenog ubojice. Vjerojatno je to zato što znaju da je iznimno inteligentan. Još jedan blagoslov koji se pokazuje kao prokletstvo. 91


Aleksandar Kostjuk

Plaća za izvršenje naloga je – iznimna. Znatno viša nego inače. Ali i posla ima više nego inače. Nije kao da mu nedostaje novaca, ali sad kad gleda sve te nule, padaju mu na pamet vrlo zgodni načini na koje bi ih mogao potrošiti. Na kraju poruke je, kao uvijek, šifra za aktivaciju njegove osobe, kao da je stroj kojeg se može programirati i uključiti i isključiti prema želji i potrebi. Malo si previše dopuštaju njegovi nalogodavci. Ipak bi se trebali ljudskije odnositi prema onima koji obavljaju njihove prljave poslove. Ferdinand mora potvrditi svoju aktivaciju. To jedina povratna informacija koju oni prime od njega. Ferdinand prebaci podatke za svoju misiju na mobitel. Isključi računalo i spremi ga natrag u torbu. Zajedno sa svim ostalim svojim stvarima. Vrijeme je da krene na put. Srećom, ima vremena stići u Zagreb. No mora svejedno požuriti. Izgleda kao važan zadatak – s obzirom na plaću, ne toliko na težinu izvršenja zadatka – pa ne bi bilo dobro da ponovno pobudi sumnje u svoje sposobnosti. Jer moglo bi se dogoditi da ga umjesto još jednim dugim razdobljem čekanja sljedećeg zadatka kazne brzom aktivacijom nekog drugog ubojice – s ciljem da neutralizira dugogodišnjeg vrijednog radnika u čije se sposobnosti počelo sumnjati. No bolje bi bilo da ne dođe do toga. Za njih. Ne zna tko su njegovi nalogodavci, ali samo zato što nikad nije smatrao potrebnim istražiti njihov identitet. No ako bi se okrenuli protiv njega, to bi bila dobra motivacija da takvu istragu pokrene. A mogao bi otkriti tko su oni, u to nema nikakve sumnje. Na um mu pada čak nekoliko načina za to. I jednom kad bi znao tko su i gdje se kreću... pa, recimo da ne bi htio biti tada u njihovoj koži. Spakirao se na brzinu, valjda nije ništa zaboravio. Niti nema nešto za čime bi bio sentimentalan. Ako će što trebati, kupit će. Sad samo treba što prije krenuti. Žao mu je odmora. U principu bi ga mogao ponoviti kad obavi zadatak, no kako će to objasniti svojim zaposlenicima? Odmor 92


NOĆ PADA U PODNE

odmah nakon odmora? Nije kao da im je on dužan objašnjenja, no prioritet je njegova zvanja – onog neliječničkog – privlačiti što manje pozornosti. Nešto će smisliti, dovraga. A već mu je i polako pun nos robovanja diskreciji. Krene hodnikom prema recepciji kad ga odjednom zaustavi muškarac. Nasmiješen je, što je u njemu pobudilo oprez. Možda će ga morati ubiti. A onda se on počne rukovati s njim, zgrabivši Ferdinandovu ruku bez njegova dopuštenja. Što si sve ljudi dopuštaju. "Htio sam vam samo zahvaliti, doktore!" Prvo se pitao tko je sad taj, no trebalo mu je samo nekoliko sekundi da prepozna čovjeka koji je imao epileptični napadaj. Prepoznao ga je i u uspravnom položaju. A lice mu ne izgleda bitno drugačije nego posljednji put kad ga je vidio. "Molim?" "Ne prepoznajete me?" "Ne." Nije on ovdje da bi drugima udovoljavao. "Pa... jutros ste mi pomogli. Imao sam napadaj. Ali nije bilo ništa strašno. U bolnici su me odmah otpu-" "Drago mi je to čuti. Ali zamijenili ste me s nekime." "Da? Dobro sam vas pogledao prije nego su me bolničari odveli. Prilično sam siguran-" "Ne. Ja nisam liječnik." "Ali-" Ferdinand nastavi svojim putem. "Ne. Zbogom." Kakvih sve ljudi ima na svijetu. Čovjeku spasite život i onda vas ide gnjaviti zahvaljivanjem. Tip ima sreću što je Ferdinand dobre volje. Odjavio se na recepciji i napustio hotel. Prije definitivnog odlaska odlučio je proći pokraj plaže. U blizini je hotela i vrlo je lijepa. Osim kad je prepuna ljudima. Srećom, sad nije prigodno doba godine za kupanje pa se samo mali broj ljudi šeće pokraj valova koji prodiru na plažu i povlače 93


Aleksandar Kostjuk

se. I nađe se pokoji luđak koji ide plivati, ali to čovjek jednostavno previdi. Želi vidjeti more još jednom prije nego se vrati u unutrašnjost Hrvatske. Tko zna kad će imati sljedeću priliku. Zapravo, u posljednje vrijeme razmišlja o prebacivanju svoje privatne prakse u Split. Novaca za to ima pa ne bi smio biti problem osnovati splitsku podružnicu. Ili točnije, pošto bi se preselio u Split, to bi bilo sjedište, a ordinacija u Zagrebu postala bi podružnicom. Možda da ode još južnije? Dubrovnik? Ili neki od otoka? Sviđaju mu se te misli. Posvetit će im vrijeme koje zaslužuju kad obavi svoj zadatak. Ugodne mu misli zabljutavi prizor na plaži. Poput kakve sablasti samo iskrsne pred njegovim očima, kao da ga progoni. Ponovno onaj prokleti kabaničar! Osjeća kako mu se crijeva stišću dok ga gleda. Očito ga je isti u hotelu iziritirao više nego je i sam mislio. A sad će to učiniti još više. Prokletnik sad ima dva psa! Onog od prije i jednog ogromnog njemačkog ovčara. Obojica se trgaju na sve strane, žele potrčati malo u ovom, malo u onom smjeru. Povodci se zapliću oko kabaničara dok on pokušava obuzdati neobuzdiva pseta. Tko je to? Šetač pasa? To mu je teško vjerovati. Pogotovo kad vidi kako pada na još jednu plavušu na plaži. Ovoga mu je puta uspjelo prikriti stvarne namjere. Prema držanju plavuše, ona to smatra običnom nezgodom. Vidi, čak su počeli čavrljati! Kako mrzi toga tipa! Sad mu se još i nasmiješila! Koja je to glupača? Zar ne postoje kriteriji za puštanje ljudi na plažu? A kabaničar produžuje konverzaciju, praveći se mrtav hladan dok njemački ovčar doslovce pokušava stati na njega, istodobno mu pokušavajući zubima strgnuti kabanicu. A ova se samo smiješka i gladi glupo pseto. Zar ne vidi da je upala u loše pripremljenu zamku? Sad bi mu vjerojatno na pamet trebao pasti neki glupi vic o plavušama, no umjesto toga Ferdinand osjeća poriv za sastavljenjem 94


NOĆ PADA U PODNE

snajpera. Nevjerojatno koliko je uspio zamrziti u tako kratkome roku osobu koju ne poznaje niti joj je dobro vidio lice. Najgore je što čak nije siguran zamjera li mu što je uspio plavušu uhvatiti na svoj amaterski mamac ili što ne može biti na njegovu mjestu, žeti plodove njegova rada. Kad bolje razmisli, posao profesionalnog ubojice najgori je na svijetu. Smiješ ubijati, ali nikad koga ti hoćeš. U ovakvim trenucima zaista mu je drago što ima svoju uru. Ona mu je uvijek zvijezda vodilja, svjetlost u tami, kad god nije siguran kako postupiti. Nakon što je u Tromperu doznao toliko mnogo da mu se čini kao da nije doznao ništa, odlučio je krenuti u potragu za nekim konkretnijim informacijama. Postoje ljudi koji poznaju ljude koji čuju razne stvari. O drugim ljudima. Njih ne ćete pronaći u telefonskom imeniku – barem nijednom kojeg bi neka uljuđena tiskara makar razmotrila tiskati – niti s njima možete stupiti u kontakt preko oglasa u novinama ili preko onih kerefeka na svjetskoj računalnoj mreži koju većina ljudi skraćeno naziva internetom. Ne, takve ljude možete upoznati samo... Ne zna ni sam kako. Uglavnom, on ih jest upoznao i nedovoljno su nepouzdani da bi ih smatrao korisnim izvorom informacija. Trenutno mu na pamet pada nekoliko imena, no najviše se među njima ističe Kapetan Ahab. Vodi jedan, u nedostatku bolje riječi, ugledan noćni klub. Pravo mu ime zna vrlo malo ljudi – među njima je Blaž – ali ne dopušta nikome da ga njime oslovljava. Za sve je samo Kapetan. Blaž ga je jednom upitao zna li porijeklo toga imena, s obzirom da baš ne odgovara njegovu ležernu karakteru. On mu je samo odgovorio: "Naravno da znam. Pa nisam idiot, pas mater!" To mu je reklo da ne zna otkud potječe to ime, što ga je potaklo pitati zašto ga je uzeo. Kapetan mu je rekao da se za takvo ime odlučio jer je crnac. Izuzev što to samo po sebi nema nekog 95


Aleksandar Kostjuk

osobitog smisla – a opet, što on zna o tim stvarima, što god one bile? – dojmu besmisla dodatan doprinos daje činjenica da je Kapetan bijelac. I to prilično bledunjav. To je samo još dodatno naglašeno njegovom obrijanom glavom. Nakon toga je odustao od postavljanja pitanja na tu temu, dijelom i zato što mu je Kapetan rekao da mu se makne s očiju. Kapetan jest logičan izbor, no problem s njim je što čovjek nije siguran je li vrijedno dolaziti u blizinu takvoga čovjeka. Ima i gorih od njega, ali to ne pomaže pri donošenju odluke. Ako bi netko nešto znao o kakvoj otmici, onda je Kapetan najbolja osoba – za izbjegavati, zapravo, ali u Blaževu slučaju potrebna je određena razina rizika u koju se mora upustiti kako bi došao do nekih korisnih informacija. Nije da se on boji kapetana. U biti je simpatičan momak. Nije tip osobe koje biste se bojali. Možete se bojati njegova zadaha, njegovih krvnih nalaza, njegovih računovodstvenih metoda, njegove rodbine, njegovih cipela, njegovih zaposlenika, površina s kojima je dugo bio u kontaktu, no ne same osobe Kapetana. Radi se o tome da na svijetu postoje ljudi čija prisutnost ima određeni učinak na druge ljude. Taj je učinak kumulativan, i u skladu s afinitetima prema posljedicama toga učinka svatko treba za sebe odlučiti koliko ukupno vremena od svoga života želi odvojiti za držanje takvih ljudi u svojoj blizini. Ako ste odredili ukupnu količinu, morate onda odrediti kako ćete ju kroz život dozirati. Kapetan pripada prvoj vrsti ljudi, Blaž ostalima – koliko mu je poznato. Zbog toga je bio u nedoumici. Treba li se obratiti Kapetanu kao najboljem izboru i utrošiti dovoljnu dozu njegove prisutnosti ili obratiti se nekim drugim pojedincima oko kojih ne bi trebao previše paziti oko učinka njihove prisutnosti, ali i koji ne bi – vjerojatno – bili toliko dobri izvori informacija kao što je Kapetan? Zato je njegova ura priskočila u pomoć. Stajao je na ulici, sav u nedoumici – inače ne baš njegovo uobičajeno stanje – kad se sjeti 96


NOĆ PADA U PODNE

pogledati na uru. Usporedbom s vremenom na svome mobitelu ustanovio je da ura u tome trenutku kasni sedam minuta – što je neuobičajeno malo u odnosu na njeno klasično kašnjenje, a što je opet bilo vrlo indikativno. Da nije slučajnost što je kasnila sedam minuta bilo jasno gotovo trenutačno. Točno pred njim, s druge strane ulice, na uglu se gotovo vulgarno isticao kućni broj. I ni manje ni više nego broj 7. Blaž je prešao cestu kako bi prišao broju. Kad je stao na ugao ulice i pogledao plaketu s brojem, odmah je dobio pogled na semafor za aute na suprotnom kraju ulice. Semafor je točno u tome trenutku upalio žuto svjetlo. Bez obzira tretirali vi zeleno ili crveno svjetlo kao prvo, žuto će uvijek biti drugo. Blaž je u tome trenutku pogledao ponovno na uru. Točkice između sata i minuta zatreperile su dva puta prije nego je počela nova minuta. I tada se sve bilo jasno. Ura mu je potvrdila broj 2. Kapetan Ahab ima dva zlatna zuba, a noćni klub mu se nalazi na broju 49, a 7 je kvadratni korijen od 49. Zna to pouzdano jer je netko – vjerojatno neki učenik – prije mjesec dana u tramvaju vjerojatno ispustio šalabahter. Blaž ga je pronašao, i kao pravi detektiv, digao s poda, obrisao prljavštinu i temeljito proučio. Na papiru su bili ispisani kvadratni korijeni od 100, 36 i 49. I još je pisalo da je stanovita Marica glupača, no bilo bi neozbiljno od njega takvo što prihvatiti kao činjenicu samo zato što je to netko napisao. Urina poruka bila je jasna: mora otići Kapetanu. Ulica u kojoj je smješten Kapetanov noćni klub, Kapetan Cook – ne, ni Blažu nije jasan naziv – nije odveć prometna, što vjerojatno odgovara Kapetanu. Sigurno i odgovara čuvaru ulaza u klub, Borisu, koji, sjedeći na klupici na ulici, odmah do željeznih vrata, svojom ležernošću svakom prolazniku šalje poruku dobrodošlice u Kapetanov klub, zbog čega čovjek gotovo i zanemari njegovo možda malo prejavno isticanje svoga kalašnjikova. "Kapetan kod kuće?" upita Borisa. 97


Aleksandar Kostjuk

Nešto je možda i rekao, no učinio je to zatvorenih usta. Ali pokaže palcem prema vratima pa je to protumačio kao pozitivan odgovor. U prizemlju je samo nekoliko uredića za klupsku administraciju. Sam klub je u podrumu. Blaž se spusti stubama dolje. Prolaz je dosta uzak, no kad kročite u klub, odmah dobite osjećaj prostranosti. Strop nije toliko visok, ali zrcala na njemu daju iluziju da jest. Trenutno nema posjetitelja. Jer je dan, a ovo je noćni klub. Sada samo čistači brišu podove, a barmeni slažu stolice u pravilnu i za neku svrhu sigurno važnu konfiguraciju. Najviše prostora zauzima plesni podij. Oko njega su razmješteni prozirni stolovi koji su inače okruženi metalnim stolicama. Sad samo nekoliko stolova ima mjesto za sjedenje. Bar je dugačak i ima mjesta za desetak barmena, a kapacitet je obično uvijek popunjen. Zaista, klub sada izgleda zapušteno, no kad padne noć, ovamo će se sliti neinhibirana mladež i prepustiti se čarima plesa, pjevanja, pijenja, ali i mnogih drugih aktivnosti, od kojih će ih mnoge temeljito pripremiti za budućnu plodonosnu karijeru sudionika kontrolnih skupina za istraživanja učinkovitosti novih terapija za liječenje ovisnosti ili mutiranih oblika već poznatih vrsta virusa. Nije morao daleko hodati kako bi pronašao onoga kojega traži. Slučajno ili ne, Kapetan se baš zaputio ovamo kad i Blaž. Izlazeći iz jedne od svojih polutajnih prostorija, dostupnih samo zaposlenicima, nakesi se pri pogledu na Blaža. Pojava mu je uobičajena. Hoda kao da mu čitavi svijet pripada, a grimizni kaput s raskošnim krznenim ovratnikom kojeg nosi decentan je poput njegovih ruku koje masiraju stražnjice djevojaka u kratkim suknjama s njegove lijeve i desne strane. Djevojke se lascivno smiješkaju, ne skrivajući svoje hinjeno opće zadovoljstvo Kapetanovim tretmanom. "Blaž Zvonimir!" reče on. Uvijek to uspije izreći kao završetak kakvoga vica, bez da prethodno bilo što drugo izgovori. Zapravo je 98


NOĆ PADA U PODNE

prilično dojmljivo što mu to uspije svaki put. "Kapetane," reče Blaž kao pozdrav. "Nisam znao da si još živ, ha, ha, ha. Svaka čast." "Hvala. Uzvraćam." "Hajde, ljepotice," obrati se svojoj priljubljenoj pratnji, "idite nešto korisno raditi. Imam posla." Pljusne obje po njihovim stražnicama i one odu u jednu od stražnjih prostorija. Kapetan pokaže rukom prema jednom od stolova, pozivajući ga zajedno sjesti. Stol za koji sjednu jedan je od rijetkih koji umjesto stolica imaju ugrađene dvosjede. Blaž se smjesti u svome, a Kapetan na svome obuhvati naslon punom dužinom svojih ruku. Iznad stola na zidu obješena je velika eliptična drvena ploča za koju je pričvršćen ogoljeni riblji kostur. Nešto poput trofeja? Kapetan mu ne ostavlja dojam ribiča, bez obzira na njegovo lažno ime. U svakom slučaju, nema sumnje kako kostur ima svrhu u posjetiteljima kluba buditi potpuno neriblje asocijacije. "Posao ide dobro?" upita Kapetana. Treba konverzaciju započeti laganim temama. "O, ide, ide. Ne mogu se požaliti." "Da? To je dobro čuti." "Nekim mojim susjedima nije, he, he, he. Ali što im ja mogu?" "Osim ignoriranja?" "Točno! Vidiš kako se mi razumijemo, Blaž? Znaš, čudna je slučajnost što si došao baš danas. Znaš zašto?" "Izašao je rječnik s novom definicijom slučajnosti?" "Ne bih znao. Ne pratim te stvari. Ne, zanimljiva je slučajnost jer sam te noćas sanjao. Da, da, tebe. San je bio vrlo realističan. Stajao si na cesti i pregazio te ogroman kamion. Ali stvarno ogroman. Bio si mrtav na mjestu." "I kako je san završio?" 99


Aleksandar Kostjuk

"Sad sam ti rekao! Pregazio te kamion." "Ah. Mislio sam da sam možda oživio." "Što, zar si gluh? Rekao sam da je to bio san, a ne noćna mora. Ha, ha, ha, ha!" "Shvaćam." "Zato sam se malo začudio što te vidim živog. Ne samo zbog sna. Čudim se da netko poput tebe može tako dugo glumiti detektiva, a da ga odavno netko nije koknuo." "Valjda glumim podjednako dobro poput tebe." "Ha, ha, ha, ha! Da, obojica znamo prkositi izgledima, to je sigurno. Ali, Blaž, znaš po čemu se nas dvojica razlikujemo?" Vjerojatno se njegovo pitanje odnosi na nešto određeno, a nije poziv na izlistavanje. Jer potrajalo bi kad bi Blaž krenuo brojati sve po čemu se njih dvojica razlikuju. Najvažnija je vjerojatno razlika što Kapetan dobro odgovara definiciji kriminalca. Što on nikada ne bi priznao. Nijedan dobar kriminalac ne bi. U tome i je poanta. Kapetan je dosad prekršio toliko zakona da je već odavno trebao završiti na dugogodišnjoj robiji, a opet, dosad nije potignuta nijedna optužnica protiv njega. Tajna vjerojatno leži u nečemu što mu je Kapetan jednom prilikom rekao: "Zakoni su napisani tako da ih je nemoguće ne kršiti. Jedini način da se stvori dojam kako poštuješ zakon jest da ga dosljedno i vjerno kršiš. Tako nitko ne primjeti razliku." Drugim riječima, on je u kriminalu toliko dobar da je upravo kriminalno što nema zakona koji mu to od početka ne omogućuje. Blaž mu odgovori: "Moje uši ne strše kao tvoje?" "Razlika je u tome što ja uzmem ono što hoću, dok ti uzmeš samo ono što ti se da. Ne možeš biti uspješan poput mene bez karizme pobjednika. Kad ja uđem u neku sobu, ako se igra poker, svima šaljem poruku kako ću ja pobijediti. Ako čovjek nosi skupi sat, odmah ga sprema u džep jer zna da ću ga na ovaj ili onaj način učiniti svojim posjedom. Ako se radi o tipu 100


NOĆ PADA U PODNE

u društvu svoje cure, on ju privije uz sebe u besmislenoj nadi da će tako spriječiti da ona odoli mome šarmu. I ne moram reći ni jednu jedinu riječ. Ljudi odmah znaju, čim me vide, kužiš? A ti? Ti moraš nositi signalna svjetla samo kako te netko ne bi zabunom bacio u kantu za smeće." "A što sam ja rekao?" "Da, moj dragi Blaž. Ljude poput tebe svi tretiraju kao sluge. Dok mene tretiraju kao kralja. To se ne može naučiti. Barem ti ne bi mogao. Kad me vide, svi odmah znaju da sam kralj. I zato svatko tko dođe makar u blizinu moga kluba zna da će ulaskom uživati u djeliću moga kraljevstva. Kraljevstva u kojem vlada raskoš, veselje i sloga." "Boris na ulazu čisti kalašnjikov pred prolaznicima." "Pa što? To samo daje osjećaj sigurnosti." "Čije?" "Nije bitno čije! Bitan je dojam. Bitno je da ljudi znaju da postoji sigurnost. Uopće ih ne će zanimati čija. Vidiš, o tome ti i govorim. Ti uopće ne vidiš te suptilne, ali presudne razlike." "To ne mogu poreći." "Ni ne moraš. Ali pustimo sad to. Nemam ja vremena čavrljati čitav dan. Nadam se da nisi došao zbog toga." "Ne. Trebam pomoć." "To znam. Ali tebi nema pomoći." "Tražim ženu." "Ako vidim koju, upozorit ću ju na tebe. U, evo jedne." "Tražim jednu određenu ženu." "Onda ni njoj nema pomoći." "Postoji realna mogućnost da je oteta." "Ja ju nisam oteo. Žene k meni idu isključivo dragovoljno. Imam ljude koji drže komade podalje od mene. Neodoljiv sam. S time nije lako živjeti. Tko bi se još gnjavio otmicama?" 101


Aleksandar Kostjuk

"Vjerujem. Nisam te došao optužiti, samo pitati znaš li nešto o tome." "Shvaćam. Logično je doći ovamo. Ipak je vodim registar svih otmica u gradu, zar ne?" "Nisam to tak-" "Što je tebi, čovječe? Ja vodim pošteni posao." "Ali čuješ stvari." "Čujem ja svašta. Jednom sam čuo kako tvoja detektivska agencija dobro posluje. Ali tko bi to vjerovao?" "Ja ne. Osoba koju tražim zove se Sanja Malenica. Znači li ti to što?" Odmahne glavom. "Ne zvuči poznato. Tko ju je oteo?" "To sam došao tebe pitati." "Ma nemoj! Možda bi htio i da se raspitam po gradu o toj Sanji, je li?" "Ako nije problem." "Ne bi bio. Da to nije usluga tebi." "Nešto slično sam već čuo danas." "To ti vjerujem. Mogu li ti još kako pomoći? Jer ja postojim samo kako bih tebi služio," reče s blagim sarkazmom. "Znaš li za neke druge neobične događaje? Neka neuobičajena kretanja u tvom miljeu?" "U mom miljeu? Moj milje je u oblacima u usporedbi s tobom. Što je s tim pokroviteljskim tonom?" Blaž ništa ne reče. Obrati pažnju na nekakvo sitno mrvinje na jagodicama lijeve ruke. Temeljito ih otrlja palcem. Tada još malo provjeri jesu li jagodice njegovih prstiju potpuno čiste. A onda digne pogled natrag prema Kapetanu. Ovaj malo zaškilji, a onda si značajno očeška usnu. "Dobro. Čini se da su ovih nekoliko dana mnogi... poduzetnici pozvani malo stišati svoje aktivnosti. Netko treba prostora za..." "Što?" 102


NOĆ PADA U PODNE

"Nešto." "U Zagrebu?" "Da." "Mafija?" "Mafija je među onima pozvanima da se privremeno pritaji." "Tko onda poziva?" "Nisu dijeljene pozivnice, Blaž. Jednostavno se svi koji su dovoljno pametni sklone s puta kad vide da div dolazi." "Tko je div?" "Nitko ne zna. I nitko ne pita. Nitko tko želi ostati živ. U te spadam i ja. Ali ti slobodno..." "Hvala. Zanimljiv podatak." "Meni je mnogo zanimljivije da je tebe netko angažirao osloboditi ženu iz ruka otmičara. Zašto su te angažirali?" "Ne znam." "To bi vjerojatno bio i njihov odgovor. Da znaju nešto o tebi, znali bi i da je ženi bolje ostati u rukama otmičara nego da ju ti pronađeš." "Moguće, ali ne mogu to potvrditi dok ju ne nađem." "Već ju žalim. Ah, da, vidiš, nisam ti ponudio nikakvo piće kad si došao." "U redu je. Nisam žedan." "To nije bila isprika. Samo sam to želio naglasiti za slučaj da ti je promaklo." "Shvaćam. Zaista mi je promaklo. Primljeno na znanje. Hvala." "Nema na čemu. Mogu ti još kako pomoći? I ako mi još jednom spomeneš one vražje krekere, raspisat ću nagradu za tvoju glavu!" "Ne, privremeno sam odustao do toga. Ali ne potpuno." "Mirnije ću spavati sad kad znam." "Možeš li mi još što korisno reći?" 103


Aleksandar Kostjuk

"Mogu. Daj se počni odijevati kao čovjek. Izgledaš kao klošar. Jedva se suzdržavam da ti ne bacim sitniš u krilo." "Mislio sam da se odijevam baš u trendu." "Sad znam tko je kriv zašto trendovi ne traju." "Dobro, moram sad ići." Blaž počne ustajati od stola. "Već? Ostario sam samo godinu dana razgovarajući s tobom." "Mogao si i gore proći. Moguće je da ću te nazvati ako nešto zatrebam." "Brojat ću sekunde do tvoga poziva. Ali ako slučajno umreš i ne uspiješ mi to javiti, uopće ti ne ću zamjerati." "Pošteno. U redu, Kapetane, viđat ćemo se još." Pruži mu ruku. Kapetan se rukuje s njim. "Prijetnjama ćeš postići sve, Blaž. Sretno u tvome lovu." "Hvala." Blaž se okrene i zaputi se prema izlazu. Osvrne se na trenutak i ugleda Kapetana kako ide svojim poslom, nestajući u jednoj od sporednih prostorija. Srećom ga nije previše zadržavao. Zna koliko je Kapetan zaposlen čovjek. Da bi njegovo maleno carstvo funkcioniralo, potrebno je više od onog pobjedničkog stava kojim se Kapetan hvali. Povrh ovoga kluba potrebni su i dodatni sadržaji. Blaž se većinu vremena uspješno suzdržava od razmišljanja o podrumskom katu koji se nalazi ispod ovoga. U njemu u kasne noćne sate probrani pojedinci niskih inhibicija i visokih očekivanja otpuštaju velike količine kapitala za zadovoljenje svojih ekskluzivnih željica. Smijeh je tamo dolje uvijek malo srdačniji, strast je uvijek znatno vruća, pića su uvijek upola manje razvodnjena, a zbog loše ventilacije jednu od popularnih spolno prenosivih bolesti možete dobiti već nakon nekoliko dubljih udisaja. Uspinjući se stubama, zamalo je stao na štakora koji se spuštao prema klubu. Odmah potom mimoišao se s još jednim. A onda još jednim. Jure pravocrtno prema klubu. Izgleda da je podcijenio Kapetana. Zabave u 104


NOĆ PADA U PODNE

njegovu noćnom klubu očito su luđe nego je mislio. Istupivši na ulicu, Blaž pojede jednu napolitanku i kimne zaposlenom Borisu u znak pozdrava. Borisu to na trenutak odvuče pažnju od minucioznog čišćenja kalašnjikova te slučajno ispali kratki rafal u smjeru svoga lica. Na baš točno u smjeru. Nekako su ga meci uspjeli promašiti – iako vidi par vlasi kose kako lete – i zabiti se u zid nad njegovom glavom. Borisa to nije osobito uzrujalo. Jedna žena s dvije vrećice pune namirnica koja je baš u tom trenutku išla ulicom poskoči i prestrašeno pobjegne. Kao što je Kapetan rekao, Boris zaista ulijeva osjećaj sigurnosti. Sva sreća da nije bitno čije jer inače bi klub već odavno propao. Nije siguran je li nešto doznao od Kapetana. Nešto je, ali koliko to njemu koristi? Pošto to nije ni na koji način utjecalo na njegov jutros zacrtani plan istrage, može bez ustručavanja reći – nikako. A opet, i ništa može biti nešto. Dakako, nešto može biti svašta, a svašta se često da svesti na ništa. Često je neizrečeno važnije od izrečenog, sjena može više pokazati od svjetla koje ju baca. Nema pojma kako to njemu sada pomaže, ali voli takve stvari držati u prikrajku svoje glave, po strani, ali nadohvat ruke. Jednostavno kako ne bi postao jedan od onih detektiva koji razmatraju samo ono što im se gurne pod nos. Dokazi su praktična stvar kad ste policijski detektiv i morate imati samo dovoljno dokaza za osudu. Ili barem nešto što dovoljno ostavlja dojam dokaza. No u njegovu poslu važni su samo rezultati, stoga je oslanjanje isključivo na dokaze podjednako kontraproduktivno kao i njihovo ignoriranje. Zato se mora hvatati za sve što mu se možda učini važnim – od čega se većina na kraju pokaže potpuno suvišnim – doslovce se hvatati za svaku slamku koja iz nekog otvora počne stršati, bez obzir koliko prljav i sumnjiv otvor bio. Ovaj se slučaj polako pokazuje kao pokazni primjer takvoga razmišljanja. Dosad mu dokazi ukazuju samo na mnogo ničega. Kao što je istaknuo, i ništa može biti nešto, no to nešto može biti odvlačenje pozornosti od 105


Aleksandar Kostjuk

onoga što njemu treba. Od takvih misli čovjeka lako zahvati depresija. Ne i Blaža, ali treba za svaki slučaj djelovati preventivno konzumiranjem jedne slasne napolitanke. Zato pojede još jednu. Da ga je bila zahvatila depresija, sad bi mu bilo mnogo bolje. Zanimljivo je ono što mu je rekao Kapetan. Ono o izvanrednom stanju u zagrebačkom podzemlju. Tko to može potaknuti mafiju na mirovanje, makar i na samo nekoliko dana? Netko moćniji, naravno. Tko bi bio toliko moćan? Običnom čovjeku vjerojatno ne bi pao nitko na pamet. Blaž, nažalost, ima jednu ili dvije ideje. I jedna je dovoljna da mu neugodne misli navru u glavu. Jer bi mogle imati neprobavljive implikacije za njegov slučaj. Mogle. Nije sigurno. Nema razloga misliti da to ima ikakve veze s otmicom Sanje Malenice. Napokon, što jedna niža službenica znači za poslovanje kriminalnog miljea? Osim ako je ona samo djelić slagalice. Nažalost, moglo bi ispasti baš tako. Ako se pokaže da njegove teorije – od kojih su pet, šest gotovo identične – imaju nekog uporišta u stvarnosti, boji se da Sanji Malenici nema spasa. A možda ni njemu.

106


NOĆ PADA U PODNE

Poglavlje

IV

Pokazalo se to grješkom. Uzeti taksi za odlazak kući. Ali izgubila je strpljenje čekajući glupi autobus u zračnoj luci. Stalno su javljali da autobus dolazi, dolazi, dolazi, ali nikako da se to konkretizira stvarnim dolaskom. Let ju je previše iživcirao, a nije kao da je njen posao dovršen. Morala je što prije stići kući. Ili točnije, u Seljačku banku. Zato je odlučila uzeti taksi. Skuplja je alternativa, ali pošto su ulozi potencijalno veliki – tako si je svoj zadatak predočila – malo veća investicija se isplati. Nije mislila da će se to pokazati tolikim problemom od samoga početka, iako, ako pogleda unatrag svojih nekoliko dana, vjerojatno je to bilo prilično naivno razmišljanje s njene strane. Kao prvo, čovjek nikada ne smije misliti da je lako pronaći taksi koji će vas prevesti kamo želite. Čak ni kad se nađete na parkiralištu prepunom taksija. Mnogi od taksija nisu imali taksiste. To je bio prilično neprebrodiv problem. Druga skupina je imala taksiste, ali ti su tvrdili kako su unaprijed rezervirani. Zašto se ona toga nije sjetila? Vjerojatno zato što je jurila kao luđakinja kako bi 107


Aleksandar Kostjuk

uhvatila zrakoplov. I zato što je uzela zdravo za gotovo da autobusi prolaze kroz zračnu luku. Treća skupina se pokazala najzanimljivijom – riječ koja je samo jedan korak od postati psovkom. Taksiji su imali taksiste i nisu bili rezervirani, no svejedno ju nisu htjeli povesti. Razlozi su se kretali od mačaka pronađenih u odvodnim kanalima, satelitskih antena postavljenima pod krivim kutem, djece koje ne znaju koristiti kosilicu, preko tanjura s nesimetričnim pukotinama, razglasnih sustava oko kojih se okuplja previše ljudi, kolača koji teže više od kilograma pa sve do pročelja kuća koja izgledaju poput nedovoljno mljevene kave, vezica koje jako vonjaju po benzenu i kladionica koje u zidovima imaju rupe s pogledom na potpuno zamračene prostorije. Ukratko, baš ništa što bi taksiste trebalo spriječiti u obavljanju posla za kojeg primaju plaću. Barem je to tako izgledalo iz Sanjine perspektive. Taksisti su, u svakom slučaju, bili nepopustljivi u svojoj nezainteresiranosti za Sanjinu zainteresiranost za njihove navodne usluge. Razmišljala je odmah da bi trebala nazvati tvrtku za koju rade i prijaviti ih – svi su imali telefonski broj otisnut na autima – i možda bi to čak i učinila da se prethodno sjetila kupiti si mobitel. Što nije. Ionako nije imala vremena za te stvari. Za taksi se bila odlučila upravo kako bi si prištedjela vrijeme, logika koja joj je sve više izmicala kako se kretala kroz nedokučivi svijet statičnih taksista. Jedan od taksista imao je zelene traperice. Zelene! Njemu nije uopće došla ni blizu. Ima i ona kriterije, bez obzira kolika je sila. Čovjek očito nije normalan. Na kraju se odlučila za jedinog raspoloživog od svih taksista. Nekako je bio čudan. Usta su mu bila užasno mala, a uši nesimetrično klempave. No ako zna voziti, to nije njena briga, mislila je. Malo ju jest brinulo što je čovjek imao problema zadržati pogled na njoj dok je razgovarala s njime. Zapravo, čini se da mu je bio problem zadržati pogled na bilo koju 108


NOĆ PADA U PODNE

točku. A ni držati glavu u uspravnom položaju nije mu išlo kako bi vjerojatno htio. Nije tome pridala previše značenja. Njegov vrludajući pogled mogao je biti i prednost. Omogućava mu dobro praćenje što se događa na cesti. Tako se barem ponadala. U svakom slučaju, to se na kraju pokazalo najmanjim problemom. Makar je na nekoliko mjesta tijekom njihova putovanja taksist pokazivao nedovoljnu odbojnost prema vožnji preko pločnika po kojem hodaju prolaznici – čijim dobrim refleksima Sanja zaista mora čestitati – sam način vožnje nije sugerirao visoku vjerojatnost bliskoga susreta sa smrću u dogledno vrijeme. No brige je manje zadavao taksist, a više njegovo vozilo. Tijekom putovanja taksi je čak tri puta otkazao poslušnost. Prvi put je taksi stao usred ceste popunjene autima. Nije mogao ni svjetla upaliti pa su iz prolazećih auta dolazile raznovrsne i ne odveć suvisle psovke na račun ljudi u taksiju. A ona je u tom periodu jedina bila u taksiju. Zbog toga je Sanja pokrivala svoje lice rukom čitavo vrijeme dok je taksist vani petljao po motoru. Prvo je nešto glasno udarao zbog čega je nekoliko puta na njega pala hauba. Nakon udaranja uslijedilo je struganje, jedna psovka i čudan zvuk nalik cvrljenju mesa. Motor je proradio, taksist se vratio za volan. Prije nego je ponovno krenuo, stavio je Sanji veliki komad čiste vate u ruku. Sanja je podrobno proučila vatu i otkrila da nije ni za što bila rabljena – potpuno je bila čista i suha – niti se bilo što nalazilo umotano u nju. Zbunjena, Sanja je samo gledala u potiljak svoga vozača dok je vozio svoj taksi, ne osjećajući se obaveznim objasniti joj svoj mekani i ničime isprovocirani poklon. Mogla ga je pitati za objašnjenje, no svjesna nesagledivih posljedica takvoga čina, Sanja se refleksno suzdržila od toga, jednostavno stavila vatu na sjedalo pokraj sebe i prisilila se gledati prolazeći gradski krajolik. Drugi put kad je taksi stao bilo je mnogo uzbudljivije – još jedna riječ 109


Aleksandar Kostjuk

na rubu vulgarnosti. Naime, taksi je stao baš usred raskrižja. Nije to bilo toliko uzbudljivo koliko opasno. Auti koji su imali slobodan prolaz jurili su ogromnim brzinama, a prema blizini kojom su prolazili pokraj njihova vozila, stekla je dojam da vozači sebe ne smatraju obaveznima zaobilaziti auto koji stoji usred raskrižja – koliko god to u njihovu interesu bilo – već su, čini se, bili rezolutni u svom stavu da se dotični auto treba njima maknuti s puta. I pomalo je bila zabrinuta za taksista dok je stajao vani pod takvim neprijateljskim uvjetima. Naravno, hauba je ponovno nekoliko puta pala na njega, ali nije zbog toga psovao. Kad je motor ponovno proradio, taksist se vratio u auto i ovoga puta Sanji poklonio jedan cijeli paket vate, umanjen vjerojatno za komad kojeg joj je dao pri prvome zastoju. Odlučna ne razmišljati o tome, stavi paket do onog komada vate na sjedalo. Kad je treći put taksi stao, bilo je to vrlo frustrirajuće jer su se nalazili nadomak njezine zgrade. Taksist je ponovno izašao iz auta izvesti svoju rutinu, a Sanja je ponovno ostala čekati. Srećom, stali su na cesti na kojoj nije bilo mnogo auta. Na nesreću, to je bila jedina sreća u cijeloj stvari. Sanja je primjetila da popravak ovoga puta traje duže nego prije, ali i da izostaju uobičajeni zvukovi. Čak mu ni hauba nijednom nije pala. Već na kraju sa svojim živcima, Sanja je izašla iz taksija kako bi vidjela što to on petlja. "Hoćete li već jednom pokrenuti taj vražji auto?!" bjesnila je dok mu je prilazila. Kad je došla ispred auta, postalo je odmah jasno zašto popravak tako dugo traje. Taksist uopće ništa nije radio. Samo je svojim ozbiljnim koliko i nefokusiranim pogledom zurio pod haubu. Obješenih ruku, bez naznake da bi nešto mogao početi u dogledno vrijeme. "Što to radite?" upitala je zapanjeno Sanja. On ništa nije rekao. "Um... jeste li dobro?" 110


NOĆ PADA U PODNE

I konačno je skrenuo pogled na nju. Izraz lica bio mu je patnički. "Nije moja krivnja," rekao je. "Molim? Što nije?" "Zašto bi me majka odjednom prestala voljeti?" "Ha?" "Pa majka mi je!" "Eeeee... kakve to veze ima s-" "Ja joj ništa nisam učinio! Sigurno me nije prestala voljeti zbog nečega što sam ja učinio!" "A... ha..." Sanja je instinktivno počela uzmicati. Polako, laganim koracima, da ga ne uzbuni. "To ste vi krivi!" "Što sam?!" "Vi ste ju natjerali da me više ne voli!" "Samo malo..." Mrvicu ubrza svoj hod unatrag. "Vi ste joj nešto rekli! Kako ste mogli?! Ona je moja majka! Moja! Ne vaša!" "Čekajte... smirite se..." "Kako se usuđujete?!" On krene prema njoj, a ona nepretno napravi nekoliko koraka unatrag. No nije krenuo prema njoj, već prema vozačkom sjedalu. Nije sjeo, već je počeo trgati viseće plišane kockarske kocke koje su mu visjele s retrovizora. Kad ih je napokon skinuo, istupio je van i svom snagom bacio ih na Sanju. Mekanost slatkih, mucastih kocki koje su se nježno odbile od nje nije umanjila nasilje kojim je taj čin bio obilježen. "Gubi se! Štetočino jedna! Kradljivice majki!" Nije joj morao ponavljati. Iako je pao na koljena, zgrabio rukama glavu i počeo plakati, Sanja je svejedno počela trčati glavom bez obzira. Njena sigurnost ipak je na prvome mjestu, zbog čega je pri bjegu počela 111


Aleksandar Kostjuk

razmišljati je li tome luđaku na ikoji način otkrila svoj identitet. Osim davanjem svoje adrese, dovraga! Zna gdje živi. Vjerojatno bi bilo besmisleno nagađati što ga je potaklo vjerovati da ona ima nešto s njegovom majkom, a sigurno bi još besmislenije bilo pokušati mu takve ideje izbiti iz glave. Preostalo joj je jedino položiti sve svoje molitve u nadu da taksistovo psihičko stanje onemogućava posezanje za sjećanjima tipa kućne adrese i brojevi. Njen trk prekine glasan zvuk udarca. Auto se zaleti u stražnji dio taksija. I taksi i auto koji se zaletio pretvore se u krš. Taksist, iako se to dogodilo samo nekoliko centimetara od njega, bio je previše zaokupljen svojim emotivnim stanjem da bi se na to obazirao. Umjesto toga se skljokao na bok i obgrlio koljena. To je bilo posljednje što je Sanja vidjela od njega prije nego je zašla iza ugla i to je bilo jedino što je trebala vidjeti kako bi ubrzala svoj bijeg. Zapanjujuće je brzo došla do svoje zgrade. Vjerojatno je trebala krenuti pješke doma čim je treći put taksi stao, no nije joj palo na pamet da bi se najgore stvari baš njoj trebale dogoditi baš danas. I opet njena naivnost. Jedino pozitivno što joj je palo na pamet u vezi toga iskustva bilo je što se sjetila uzeti svoju putnu torbu dok je izlazila iz taksija i što nije morala platiti prijevoz. Barem ne novcem. Njeni živci su, s druge strane, pri kraju. Srećom, sada je u svome utočištu, u svome stanu, u svojoj sigurnoj luci. Čim je zatvorila vrata za sobom, osjetila je nevjerojatno olakšanje. Skinula je cipele i strovalila se na krevet. Napokon mir. Zapravo bi trebala odmah krenuti u Seljačku banku, no tako je umorna da se jednostavno mora malo odmoriti. Ako ovako iscrpljena izađe van, mogla bi se onesvijestiti. I možda je bolje malo pričekati. Ne bi htjela biti vani dok je onaj taksist u susjedstvu. Nada se da ga je netko u međuvremenu uhitio ili hospitalizirao. Kako god, mora si malo 112


NOĆ PADA U PODNE

odrijemati. Sam let je bio naporan, a kamoli sve ostalo. Samo malo sklopiti oči, a onda će se otisnuti prema Seljačkoj banci. Njeno sklapanje očiju trajalo je četiri sata. Prekori samu sebe. Umor je bio jači od njene volje. Pojuri u kupaonicu i svuče se. Bilo je to najbrže tuširanje u ljudskoj povijesti, ali godilo joj je kao nijedno prije. Doslovce je drhtila dok se prljavština skidala s nje. Vjerojatno si je previše dopuštala kad si je još krenula prati zube, ali morala je. Sve ju je u ustima svrbjelo. Odjenula je traperice i pulover, a obula obične tenisice. Dosta joj je poslovnih odijela. Možda izgleda ozbiljnije tako odjevena, ali udobnije joj je u običnoj odjeći. Šteta što već sutra mora na posao. U poslovnom odijelu. Što se može. Možda bi mogla zatražiti nekoliko dana slobodno? Ne, ne, ne! Ne sad dok je pod budnim i ocjenjujućim okom svojih glavešina. Mora se sabrati i djelovati 100% profesionalno. Inače može zaboraviti svoje promaknuće. Uzme svoju tajnovitu omotnicu, dokumente koji joj trebaju da ju položi u banci i pojuri prema izlazu iz stana. A onda zastane i krene natrag. Zaboravila je provjeriti svoj akvarij. To će trajati samo sekundu. Mahne svojim ribicama i počne ih brojiti. Čini se da nijedna nije krepala dok je nije bilo. Možda je onda zla kob prošla pa će sada nastupiti sretno razdoblje za nju. Neka potraje barem dok ne dođe do banke. U dizalu naleti na Šteficu. Ponaša se kao da Sanje uopće nema. Kako uvredljivo. Nije se zbog toga uzrujala jer joj pažnju privuče Štefičina košara. Naime, prepuna je malenih mačića. Nisu se tek omacili jer već skakuću po košari, ali svejedno moraju biti vrlo mladi. Baš su slatki! Baš joj dođe da ih malo pomazi. Pitala bi Šteficu smije li, no ne želi narušiti njihov hladan odnos. Zadovoljit će se gledanjem Štefice koja je primila najhiperaktivnijeg od mačića u košari i počela ga gladiti. Maleni slatko zamjauče i smiri se. 113


Aleksandar Kostjuk

I ona bi htjela mačku, ali ne može se brinuti za nju. Prezaposlena je. Nema vremena. Jedva nađe vremena za svoje ribice, a one nisu previše zahtjevne. Čak ima i automatski uređaj za čišćenje vode i hranjenje. Stigne ga jedino programirati i provjeravati radi li dobro. Nije ih se ni sjetila tijekom svoga putovanja. I bolje. Samo bi se brinula oko još jedne stvari na koju ne može utjecati. Kakav život ona živi! Tek kad je izašla iz zgrade primjetila je da se već mrači. No banka će još dugo raditi. Ima vremena. Samo bez histerije. Obavit će svoj zadatak besprijekorno. Oni koji čekaju izvješće o njenim aktivnostima ne će biti razočarani. Odjednom ponovno osjeti ono uzbuđenje. Tko zna što će se dogoditi kad odnese omotnicu u banku. Hoće li već sutra primiti neku povratnu informaciju ili takvim stvarima treba jedno dulje vrijeme? Ne će o tome razmišljati, samo će se fokusirati na ono što je pred njom. Pokraj ulaza u zgradu stoji muškarac u crnoj jakni. Okrenut joj je leđima, ali kako odmiče od njega, može ga vidjeti malo s boka i primjeti da nešto radi rukama. Barem joj se čini da vidi. Izgleda kao da izvlači nit iz mobitela i ponovno ju vraća. A da se zaista radi o mobitelu, jasno je po tome što se svijetli i što ga je stavio na uho. Kakav je to mobitel? Što sve danas ne izmišljaju. To ju je ponovno podsjetilo da još uvijek nema mobitel. Možda naiđe na kakav dućan po putu. Ali to zasad nije prioritet. Pravac Seljačka banka. Sanja se lecne kad ugleda taksi na cesti. Već se pribojala da ju je taksist s obiteljskim problemima pronašao. Ali sjeti da je njegov taksi smrvljen u sudaru. Odahne i krene prema tramvajskoj stanici. Nenad osjeća velik ponos u ovome trenutku. Toliko je jak da čak natkriljuje njegovu ogorčenost, ljubomoru, prijezir, bijes, frustriranost, tugu, napetost, razočaranost, netrpeljivost i mržnju. Dobro se snašao. Jako dobro. Njegova razvratna ženica misli da je jako pametna. Zaboravila je 114


NOĆ PADA U PODNE

da se udala za muža koji je mnogo pametniji od nje. Ali da to nije zaboravila, ne bi ni pomišljala dopuštati si ovakvu bezobraštinu. Što im se samo dogodilo? U čemu su to samo njih dvoje pogriješili da se sada sva krivica nedvosmisleno može svaliti na nju, što nepobitno opravdava planiranje njezina ubojstva. Ono s autom bila je loša ideja. Prenaglo, prenepripremljeno, prebučno. Sada će biti drugačije. Osjeća se gotovo poput profesionalca. Njegova bi ga draga sigurno počela drugačije gledati da ga može sada vidjeti. Ovako odlučnog, muževnog i naoružanog. Sigurno i bi, pod uvjetom da joj izostavi dio o njenom neminovnom ubojstvu. Ali prekasno je za to. Svi su mostovi spaljeni. Imala je svoju priliku i rekla je svoju završnu riječ. Sada će on izreći svoju. Njegova će riječ biti tiha poput šapta i ubojita poput meteora. Da, trenutak je stigao. Vrlo je vješto izveo svoju posudbu snajperske puške. Zapravo nije ni sanjao da bi moglo ići tako lako. Njegov stari prijatelj Joža bio je vrlo uviđavan glede njegova problema. Vjerojatno zato što mu ga uopće nije rekao. Ne će valjda ljudima početi govoriti da namjerava ubiti ženu?! Iako Joži to možda ne bi smetalo. I njega je žena ostavila. Navodno zato što mu se više nije mogla sjetiti imena. Ali to je njegova verzija. Uglavnom, zamolio ga je da mu posudi svoju pušku. Začudo, prvo mu pitanje nije bilo u koju ju svrhu treba nego namjerava li ju držati masnim rukama. Kad mu je Nenad obećao da će držati ruke čistima, Joža ga je upitao zna li baratati takvom puškom. Nenad je u tom trenutku bio iskren i rekao da ne zna, što je Joža iz nekoga razloga shvatio kao riječ da. Dalje je bilo relativno lako. Popili su oko četiri litre rakije i onesvijestili se. Kad se Nenad probudio, nije krenuo buditi Jožu kako bi mu dao potvrdu privole za posudbu snajpera. Jednostavno ga je uzeo i ostavio Jožu ušuškanog u police ormara kojeg je srušio kad se onesvijestio. Lako 115


Aleksandar Kostjuk

je moguće da je Joža dosad zaboravio da ga je Nenad uopće posjetio, a kamoli da mu je dao dopuštenje uzeti njegov snajper. No nije baš ni izgledno da će primjetiti da ga nema, čak i ako to jest slučaj. Joža se ne opterećuje previše... bilo čime. Jedino mu nije baš jasno zašto Joža uopće ima snajper, i to još s prigušivačem! Pogotovo kad zna da nije služio u vojsci. Nije bitno. Nenad jest služio u vojsci i zna osnove rukovanja puškom. Doduše, nikad nije bio izučen za snajperista pa se zaputio u šumu gdje je malo vježbao gađanje. Nekoliko će stabala imati gadnih problema s rastom zbog rupa koje je napravio u njima, no priroda nije morala previše trpjeti zbog Nenadove samoedukacije. Nevjerojatno je s kojom je lakoćom i brzinom svladao pucanje iz te stvari. Svaka budala to može. Sreća je onda što svaka budala nema pristup snajperu. A taj prigušivač je divota za sebe. Fantastično je koliko je tih. Bio je spreman već jučer. A sad je još spremniji. Sad samo mora čekati lovinu da mu dođe na ciljnik. A doći će sigurno. Ovoga puta nema zabuna ili nagađanja. Njegova je ženica ipak malo preiskrena kad ga vrijeđa svojim lažima. Tako mu uvijek kaže kamo ide prije nego se zaputi na svoj bludnički pohod. Vjerojatno misli kako je užasno pametna. Ili da je on samo nedovoljan muškarac da bi poduzeo bilo što na takvu odurnu provokaciju. Kako će se samo iznenaditi. Jedino mu je žao što mu žena ne će moći vidjeti lice prije smrti. To bi bilo lijepo. No mora misliti i na svoju sigurnost. A najsigurnije će se osjećati ako ne završi u zatvoru zbog ubojstva – koliko god opravdanog – svoje žene. Da se radi o provokaciji s njene strane, vidi se po tome što uopće više ne ulaže truda u svoje laži. Rekla je da ide prijateljici. Sigurno, sigurno. Muž joj je već toliko odbojan da joj se više ni ne da smisliti nešto bolje od "prijateljice"? To joj je bila velika pogrješka. Ali najveću je počinila kad mu je rekla kamo ide. I dobro je što mu je rekla. Iako ju je slijedio, već bi 116


NOĆ PADA U PODNE

ju nekoliko puta bio izgubio da nije znao kojim smjerom ide. Ova vražja četvrt je totalni nered. Jedini siguran način da ne izgubite orijentaciju u ovim kaotičnim ulicama je sklopiti oči. A to ne može. I koga vraga mora njegova žena dolaziti ovamo? Sablasno je ovdje. Gotovo da i nema ljudi. A trebalo bi ih biti kad su posvuda ružne zgradurine. Kad se već prepustila životu nemorala i hedonizma, mogla je ipak zadržati neke kriterije. S kakvim se to samo tipovima nalazi ovdje? Ne želi ni razmišljati o tome. Iako si ne može pomoći. Smjestio se ovdje jer je pred njim zgrada u koju je ušla njegova buduća pokojna žena. Ušla je i ne izlazi već satima. Kad samo pomisli kakve sve stvari radi u ovome trenutku, dođe mu pucati nasumce po ulici. Nije isključeno da bi se uspio suzdržati od toga, no problem što nema na koga pucati! Kakva je ovo vražja četvrt?! I hoće li ona već jednom izaći?! Već se mrači. Kako će ciljati ako izađe po noći? Preljub je jedna stvar, ali pustiti čovjeka ovoliko čekati zaista je vrhunac! Hod mu je lagan i ujednačen. I ležeran. Jedna ruka mu je u džepu, a drugom drži presavijene novine. Čini mu se da ga je i vidjela kad se osvrnula jednom ili dvaput, ali ništa nije mogla naslutiti. S ovakvim držanjem nitko ne može pomisliti ništa drugo nego da Pero uopće ne doživljava ništa oko sebe. Zna on kako sebe učiniti neprimjetnim. Nije on amater. I ne čini ovo prvi put. Bila je dobra ideja odvesti ju na ovo mjesto. Gotovo da i nema ljudi. A i polako se mrači. Pošto ide ovim putem prema Seljačkoj banci, morat će proći kroz onaj parkić. Tada će joj prići. Na osamljenome mjestu, pod okriljem drveća, u sumraku Sanja Malenica stat će na svojoj posljednjoj postaji. A i tu je njegova poslovična vještina. Izgledi da netko primjeti dok ju dohvati praktično su jednaki nuli. 117


Aleksandar Kostjuk

Samo mora ostati ležeran. Nedostatak ljudi je nedostatak kad se želite stopiti s okolinom. Ona sigurno ne sumnja ni u što konspirativno, ali žena može općenito početi paničariti ako joj se muškarac previše približi. Ne smije riskirati. Mora držati točno dovoljno velik i dovoljno malen razmak. I ostavljati dojam da ga uopće ne zanima što se događa oko njega. Iako je malo kasnila, šef je točno predvidio njeno kretanje. Sve ide po planu. Njegov mu je bonus zajamčen. Žena je izašla iz zgrade pokraj koje prolazi i sad se kreće pokraj njega istim smjerom kao on. Neka. Što prometnije, to bolje. Ako se Malenica okrene još jednom i vidi ženu kako šeće uz njega, imat će još manje razloga za brigu nego prije. Ali ova se uopće više ne osvrće. Njegovo vješto oko primjećuje njen jezik tijela. Što je bliže Seljačkoj banci, to je uzbuđenija. Potpuno je fokusirana na to. Uopće se ni na što ne obazire. Vjerojatno bi mogao hodati pored nje i ona ga uopće ne bi primjetila. Što su samo nadrobili toj glupači? Nije bitno. Glavno da djeluje. Možda bi njenu bezbrižnost mogao iskoristiti da joj se ipak malo više približi. Nije kao da ju ne će moći dostići kad dođe trenutak, ali ako time ništa ne riskira, onda nema ni razloga biti preoprezan. A opet, nikad ne možeš biti preoprezan. U svakom slučaju, Pero ima sve pod kontrolom. Još koju minutu i Sanja Malenica mu je dolijala. Evo je, napokon. Nije se valjda udostojila izaći? Što to radi? Zijeva? Prokletnica jedna razmetljiva! I to na ulici, gdje ju svaki snajperist može vidjeti. Sad mu svakakve slike prolaze kroz glavu. Šteta što ne može ubiti i tipa s kojim je bila. Morat će se zadovoljiti njome. Iako bi ih sve volio pobiti. Sigurno ih ima više. Sigurno! Osjeća kako bijes u njemu kipi. Mora se smiriti, inače ne će moći dobro naciljati njenu promiskuitetnu glavu. Hoda pokraj nekoga tipa što u hodu čita novine. Idiot. Zar se tako šeće 118


NOĆ PADA U PODNE

ulicom? Može se u nekoga zaletjeti i ozlijediti ga. Ima sličan kaput kao njegova žena. Idiot. To je neka nova moda? Sad će ju naciljati. Mirna ruka, mirna ruka. Draga, tvoje vrijeme je došlo. Ili bolje rečeno, prošlo. Što ova radi? Ta je stvarno uzbuđena. Hoda sve brže i brže. Vjerojatno to ni ne čini svjesno. Uskoro bi mogla i potrčati. Bolje je da joj se ipak malo približi. Rizik je prihvatljiv dok meta ima takav promjenjiv tempo. Ne bi bilo dobro da dođe do poremećaja plana samo zato što se on nije znao nositi s hirovitim ponašanjem svoje mete. Ova žena još ide njegovim smjerom. Valjda ne će primjetiti da je ubrzao korak kako bi se približio jedinoj preostaloj ženi na ulici. Naravno da ne će. Danas se nitko ne obazire na druge ljude. Da skoči na Malenicu u ovome trenutku, vjerojatno bi samo pobjegla, misleći samo na svoju sigurnost. Nema problema. Baš je napravio prve velike korake kad odjednom zatetura. Kao da ga je netko udario po boku. Samo nema nikoga s njegove bočne strane. Ali definitivno ga je nešto udarilo. Čak mu se malo zamaglilo pred očima. Čudno. Živi zdravim životom i mnogo vježba. Nije mu slično imati takve probleme. A sad ga još i trbuh počinje boljeti. Spusti pogled i protrlja trbuh. Primjeti da je time zakrvavio rukav. Na čemu? A onda vidi. Ima rupu na lijevome boku, nešto iznad struka. Otkud to? Pogleda udesno. Ima još jednu rupu. Ova mu se nalazi na bedru. Primjeti i da gotovo da i ne hoda. Nekako se samo još gega. Ovo je neočekivani razvoj događaja. I ne obećaje dobro. Krv mu se slijeva niz hlače. Hvata ga panika. Čak bi i zavrištao, ali nema snage za to. Osjeća da bi mu mogla prsnuti utroba ako napravi i najmanji zvuk. Samo plitko dahće. U očaju ispruži ruku prema ženi koja je hodala blizu njega. No okrenuta mu je leđima i nema se namjeru osvrnuti. A dizanje ruke poremetilo je njegovu ravnotežu. Uspije se održati na nogama, ali 119


Aleksandar Kostjuk

skrene naglo udesno. Baš je prošao ugao zgrade pa je zbog toga skrenuo u malenu uličicu. Nastavi vijugati prema naprijed, ne znajući ni sam kamo ide. Samo se drži za trbuh koji sve više boli. Osjeća kako mu noge otkazuju poslušnost. Vidi kontejner. Otetura do njega i uhvati se jednom rukom za ručku za otvaranje. A onda se polako posjedne na pločnik, koristeći kontejner kao naslon. Mora pozvati pomoć. Ovdje će se sakriti dok ne dođe. Ali mora ih prvo pozvati. Lakše pomisliti nego reći. Uz napor izvuče mobitel iz džepa. Pokuša pritisnuti gumbe na ekranu, ali prsti mu se skližu. Jer su krvavi. Pokušava i dalje, ali i dalje se skližu. Prokleti dodirni ekran! Nastavi pokušavati, ali onda mu čitav mobitel isklizne iz ruke. Padne na pločnik odmah do njega i to se pokaže kao nepremostivi problem. Što će sad? Vjerojatno nije bilo baš pametno sakriti se iza kontejnera. Ako mu ubrzo nitko ne priskoči u pomoć, mogao bi umrijeti. Slučajno ili ne, Pero sljedeće sekunde umre. Ne, ne, ne, ne, ne, ne! Što je to učinio? Nju je naciljao! Nju! Kako je uspio njega pogoditi? To se nije smjelo dogoditi! Koga je vraga baš u tom trenutku morao naići? Vjerojatno je Nenad trebao biti smireniji kad je ciljao. Ali baš joj je došao blizu, a imaju slične kapute. A on je bio prebrzoplet. Opet! Da je imao više svjetla, to se sigurno ne bi dogodilo! Ova se razvratnica baš morala zabavljati do kasnih sati. To je ona kriva! Nije bilo dovoljno svjetla! Možda ga je samo okrznuo. Vraga, tetura kao da je bolestan. I hlače mu se crvene! A ona samo hoda naprijed dok čovjek iza nje umire, bešćutna neman. Što da radi? Da pozove pomoć? Naravno, možda bih mogao pozvati i policiju. Idiote! Čovjek kojeg je nastrijelio odluta u uličicu. Što to radi? Ne zna ni sam što radi. Upravo mu je raznio utrobu. Kamo je nestao? Ne vidi ga više. Da mu ode pomoći? Što mu može? Tip 120


NOĆ PADA U PODNE

je gotov! Bolje da dovrši posao zbog kojeg je došao. Kad se već uvaljao u nevolju, može barem nešto dobiti od toga. Kamo mu je nestala žena? Nema je! I ona je nestala! Prokleta bila! Ovo je sve njena krivnja. Zbog nje ubije čovjeka, a ona samo odšeće kao da se to nje ništa ne tiče. Sad bi bio dobar trenutak pobjeći što dalje odavde. Odlična ideja, i Nenad ju smjesta krene sprovoditi u djelo. Spremi snajper u torbu i potrči prema izlazu s krova zgrade. Mora paziti da ga nitko u zgradi ne vidi. Čovjek s velikom torbom u koju stane dugačka puška viđen u vrijeme ubojstva mogao bi privući pažnju policije. Provjeri prvo stubište prije nego počne spuštati. Ne smije ni u bijegu biti brzoplet jer mu se to može obiti o glavu. Srećom, ne mora ići sve do prizemlja jer nije tako ni ušao u zgradu. Preveliki su bili izgledi da naiđe na nekoga od stanara dok ulazi ili izlazi. Zato je u zgradu ušao kroz prozor na prvom katu koji se nalazi točno iznad malene garaže za bicikle, ili što već, koja je pripojena zgradi, a nalazi se na strani za koju su najmanji izgledi da će netko njome prolaziti. Jednostavno će skočiti na njen krov i nestati. Već bi pohvalio sebe zbog silne pameti da ga ne muči misao kako je upravo ubio nedužna čovjeka. Dobro je, nema nikoga na stubištu. Pusto je kao i na ulici. Sve mu okolnosti idu na ruku. Sve osim kretanja glupih metaka! Zato s oprezom prelazi sa stubišta na stubište. Nitko ga ne smije vidjeti. Evo, skoro je stigao do prvoga kata. Otići će kao da nikada nije bio ovdje. Iz prizemlja dolaze glasovi. Kvragu, baš sad mora netko naići. Skoro je dosegao svoj prozor. Da požuri ili da se povuče natrag na krov? Potonje možda ne bi bilo najpametnije. Samo povećava izglede da ga još netko vidi. Kako mu se sreća kreće, svi će sada početi izlaziti iz stanova. To i nije teško za zamisliti ako netko otkrije lešinu koju je maloprije proizveo. Nenad pojuri prema svome prozoru za bijeg. Čuje ljude kako se 121


Aleksandar Kostjuk

približavaju. Barem ih je dvoje. Dobro je, blebeću pa će ih to malo usporiti. Nenad krene otvarati prozor. Zapela je kvaka. Zašto se ne će otvoriti? Ostavio je prozor odškrinutim upravo kako se ne bi morao gnjaviti ovim čime se sada gnjavi. Tko ga je već zatvorio? Ovdje nitko nema drugoga posla nego zatvarati prozore? A uopće se nije moglo vidjeti da je otvoren ako niste gledali izbliza. Koje li revnosti! Glasovi se približavaju. Nenada hvata panika. Daj se otvori! Prokleti zahrđali prozor. Otvorio se. Napokon. Ovi će stići za koju sekundu, ali on će dotad već otići. Držeći pogled na stubištu, Nenad iskorači kroz prozor. Ne zna baš kako se to moglo dogoditi. Vjerojatno zbog uzrujanosti i panike nije dobro brojao kateve. Možda se nekome razlika od jednoga kata ne čini značajnom, ali sasvim je dovoljna za stvaranje dojma padanja u ponor. U svakom slučaju, preračunao se. Oni glasovi nisu dolazili iz prizemlja, već s prvoga kata – zaključak koji se Nenadu nameće sam od sebe dok promatra sebe kako pada s drugoga kata. Garaža se ipak nalazi ispod njega, no zbog elementa iznenađenja i tjelesne nespremnosti svojih nogu, na njen se krov ne dočeka baš onako kako je planirao. Dakle, bez slomljenih kostiju. Dočekao se desnom nogom, iako bi se ona tog privilegija rado bila odrekla, ako je suditi prema zvuku nekoliko istodobnih lomova koji su došli iz nje. Još je gore što je pao na sam rub krova i s njega se skljokao izravno na pločnik potrbuške. Glava mu udari u grubu, hladnu površinu i osjeti kako mu se rame izmaklo pri slijetanju. No ta ga bol ne može smetati dok god osjeća pakao u svojoj desnoj nozi. I tako Nenad, trpeći nesnosne valove pulsirajuće agonije koja se neshvatljivo širi iz njegove noge prema čitavome tijelu, počne svoj puzajući marš prema autu za bijeg kojeg je parkirao samo dva kilometra odavde. To mu je baš bilo pametno. Nema nikakve sumnje kako je za ovo kriva njegova žena, pomisli on između dva napora kojima pokušava potisnuti nesvjesticu koja ga hoće 122


NOĆ PADA U PODNE

zahvatiti sa svakim prijeđenim bolnim centimetrom. Sanja odahne od olakšanja pri izlasku iz Seljačke banke. Nije bilo gužve, nije bilo nikakvih tehničkih niti administrativnih problema. Ništa. Sve je prošlo glatko i još k tome brzo. Ali stvarno brzo. Čini joj se kao da je tek prije minutu izašla iz stana. Malo varljivo, ali nije daleko od istine. Kad se ide tramvajem, put je zaista kratak. Takav će biti i povratak. Jedva čeka vratiti se. Osjećaj uspješnog dovršenja svog bizarnog zadatka otvara joj apetit naočigled. Jedva čeka stići doma. Pojest će si nešto brzo, ali toplo. Možda onu jednu instant juhu? Da, to bi dobro leglo. A čim se najede, ide na spavanac. Onaj neplanirano dugi drijemež nije bio dostatan. Potreban joj je pošten odmor. Zapravo bi joj bilo draže kad sutra ne bi morala na posao, ali nije u poziciji razmišljati o takvome luksuzu. Ipak, sad kad je očito da joj se sreća nasmiješila, može s mnogo manje nezadovoljstva ustajati za posao. Ako joj se zaista smiješi unaprijeđenje, sigurno slijede novi izazovi. A izazovi su ono što život čine uzbudljivim. Kao i trčanje za tramvajem, iako nije toliko ispunjujuće. Nema smisla juriti kao blesava. Postaja je blizu, ali predaleko da bi uhvatila tramvaj koji sada dolazi. Baš je njen broj. Nema veze. Stići će novi. Vjerojatno. Samo bez uzrujavanja. Dan može – ako ignorira neke njegove traumatično neugodne dijelove – proglasiti uspješnim. Čemu žurba? Evo, stigla je polaganim hodom do stanice i već stiže novi tramvaj. To smatra znakom da joj je napokon krenulo. Prije nego se ukrcala u vlak, čuje iza sebe vrisak iz daljine. Čini se kao da dolazi iz susjedstva koje je upravo prošla. Nekoliko sekundi nakon vriska začuje se neka vika. Nekakvo komešanje? Zar je izbio požar tamo? Nije ništa vidjela kad je tamo prolazila, ali to ništa ne znači. Ali prema glasovima je jasno da se na okupu našlo nekoliko uzrujanih ljudi. 123


Aleksandar Kostjuk

Sumnjam da se radi o nečemu u čemu bih ja mogla pomoći. Sanja se ukrca u tramvaj i pođe kući. Unatoč opće raširenom vjerovanju, život je mnogo jednostavniji kad nemate ideja. Blaž je nakon posjeta Tromperu i Kapetanu Ahabu ostao bez ideja pa se zaputio na jedino preostalo mjesto koje bi mu možda moglo pružiti nešto što barem nalikuje korisnim informacijama. Ključ od stana ima pa može ući. No problem bi mogao nastati ako naiđe na nekoga tamo. Prema dosadašnjim saznanjima nema razloga vjerovati da ima cimera ili cimericu. Ako ima dečka, mogao bi biti tamo, ali ne bi li onda on došao zajedno s njenim bratom u Blažov ured? Ne, stekao je površan i prema Sanji nepravedan dojam da ona živi osamljenim životom. Iako ne bi bilo loše naići u stanu na nekoga njoj bliskog. Što god to značilo. Brat joj je – barem teoretski – najbliža osoba, ali ni on mu nije znao reći nešto odveć korisno. Osim teorije o otmici i malverzacijama. Možda bi ga mogao nazvati. Za dodatne informacije. Ali ne zna ni sam što bi pitao, a što sam ne može s prilično visokom – makar neprovjerljivom – točnošću pretpostaviti. Ako mu što padne na pamet, nazvat će ga. Iskustvo ga je ionako poučilo da je klijente najbolje nazivati što je rijeđe moguće. Jer inače ostavlja dojam detektiva koji ne zna kako dalje. To je dojam koji je trenutno previše u podudarnosti sa stvarnošću da bi ga išao stvarati. I to još u vlastita klijenta. Možda ne bi bilo loše ipak nazvati policiju. Doduše, teško mu je smisliti razlog zašto to ne bi bilo loše, a još teže zašto bi to bilo dobro. Mogao bi ih kontaktirati diskretno i zamoliti ih da zadrže diskreciju kako hipotetski otmičari ne bi nešto nanjušili. Policija ipak ima pristup izvorima informacija koje Blaž nema pa bi mu teoretski mogli reći nešto što bi Sanji možda spasilo život ako je zaista oteta. Jer ako se radi o otmici, onda je vrijeme ključno. Svaka sekunda može značiti razliku 124


NOĆ PADA U PODNE

između života i smrti. Zato se ne smio libiti upitati policiju za pomoć, u koliko god nepovratno lošim odnosima bili. S druge strane, njegovo ga je iskustvo poučilo kako je policija u osnovi beskorisna – iskustvo koje je vjerojatno dobrim dijelom doprinijelo – iako je možda zapravo uslijedilo – nepovratno lošim odnosima. Razmislit će još o tome – ne previše – kad pregleda stan. Ako pronađe kakav trag, na konju je. Napokon je stigao do njene zgrade. Čini se da je za ulaz u zgradu potreban ključ. Pretpostavlja da to nije isti ključ kao i od njenoga stana. Nema veze, pozvonit će nekome i reći da je poštar ili raznosač brošura. Mobitel mu zazvoni baš kad je htio pozvoniti nekome od stanara i izvesti svoju predstavu. Okrene se od ulaza i izvadi mobitel. Prepoznaje broj na ekranu. Inspektor Mužek. Sablasne li slučajnosti. Baš je razmišljao o pozivanju policije, a oni zovu njega. Zar mu čitaju misli? I ako da, čine li to kako bi mu imali nešto za zamjerati? Prije će biti da inspektoru Mužeku nedostaje Blažev glas. Nisu se dugo čuli. Indikator baterije pokazuje da nema još mnogo struje. Izdržat će još malo, no razgovori s inspektorom znaju se oduljiti. Blaž začuje kako netko izlazi iz zgrade iza njega. Bilo bi dobro zadržati vrata, no ne želi biti preupadljiv. Ionako je zauzet. Izvuče uzicu iz mobitela kako bi ga napunio, a ona se odmah uvuče natrag unutra. "Molim?" reče Blaž na mobitel. "Nemoj me ništa moliti, probisvijetu," reče grubi glas s druge strane. "Krešo? Kako si? Dugo se nismo čuli." "Ovisi što misliš pod dugo. U tvome slučaju to bi trebalo biti nikad, ali to je sada fizički neizvedivo." "I meni je drago što te čujem, Krešo." "Ne zovi me Krešo, papku! Za tebe sam inspektor Mužek." 125


Aleksandar Kostjuk

"Naravno. Kako ti mogu pomoći?" "Napusti državu." "Nekako drugačije?" "Da, ovdje na svom stolu imam hrpu prijava. Mnogo više nego inače. Znaš li zašto je tako?" Blaž krene prema ulazu. Primjeti kako se vrata nisu do kraja zatvorila nakon što je posljednja osoba izašla. Blaž uđe u zgradu. "Mmm... imate novi pisač?" "Samo ti pametuj. To je zbog tebe!" "Sumnjam. Uopće ne znam koristiti pisač." "Ovo su sve prijave zbog incidenta koji se dogodio jučer na stanovitoj izložbi mačaka. Znaš o kojoj izložbi govorim, zar ne?" "Baš i ne. Bilo ih je toliko da to čovjek ne može pratiti." "Bila je samo jedna, kretenu! Postoji li ikakva mogućnost da mi objasniš koji ti je vrag bio?" "Morat ćeš biti precizniji." "Precizniji? Dobro. Onda mi objasni kako si uspio zadati čoporu mačaka opekline na šapama, i to tražeći klavir!" "Zanima te je li bilo teško ili te zanima konkretan postupak?" "Zanima me što bih trebao reći četrnaestorici vlasnika mačaka koji žele da im donesem tvoju glavu na pladnju! Eto, to bi me zanimalo." "Bi li dugo nošena cipela bila dobar nadomjestak za glavu?" "Ne pravi se pametan, Blaž! Ne želim da mi padneš u komu prije nego dobijem neke odgovore od tebe." "Ne bih rekao da imam odgovore za tebe, Krešo. Mislim, inspektore." "Ali ja ih svejedno trebam, probisvijetu! Neki od nas imaju prave poslove i moraju slijediti neka pravila. Trebam tvoju izjavu glede jučerašnjeg incidenta." "Kad kažeš da trebaš, znači li to da ju i želiš?" 126


NOĆ PADA U PODNE

"Naravno da ne! Čak ni slušalicom ne dodirujem kožu kad s tobom razgovaram. S tobom se želim susresti samo ako te mogu privesti i strpati u tamnicu." "Ne pratim te. Što onda hoćeš?" "Hoću da mi kažeš što bih ja trebao učiniti s tvojom svinjarijom!" "Pa, ako ćemo biti precizni, nije baš moja. Ako su vlasnici mačaka dali istinite izjave, onda su ti svi potvrdili da ono što se dogodilo macama nije izravno moja krivnja. Nisu smjeli natrpati toliko limenki s konjskim mesom u jednu prostoriju. Ja sam se samo našao na krivome mjestu u krivo vrijeme." "Ti si uvijek na krivome mjestu u krivo vrijeme. Vjerojatno se ne bi nikada ni rodio da nisi. Naravno da znam da nisi ti odgovoran, koliko mi god srce pucalo zbog toga. Inače bih već angažirao sve raspoložive policijske snage da pretraže grad i upucaju te." "Misliš, uhite." To nije bilo pitanje. "Mislim da ne bi bilo razlike. Ako bi se mene pitalo." "Na ponos ste hrvatskoj policiji, inspektore." "To znam. Jedino ne znam što bih trebao učiniti s čoporom koji želi vidjeti tvoju krv. A o njihovim beštijama da ne govorim. Jutros mi je jedna od tvojih žrtava stavila svoju prljavu, osakaćenu mačketinu na stol! Poludio sam! Želiš znati koliko sam se suzdržavao da joj nešto ne učinim?" "Želiš da pogađam ili je to retoričko pitanje?" "Idi u... Želim da mi skineš tu bagru s vrata. Zar se ja moram baviti ranjenim mačkama? Možda nisi primjetio jer si zauzet glumeći detektiva, ali u ovome gradu ima dovoljno posla za svakog policajca, znaš?" "Znam. A tu je još i pitanje kriminala." "Rekao sam ti da se ne praviš pametan. Mogu ja smisliti nešto da te uhitim, znaš? Nitko se danas ne obazire na dokaze. Lako ti mogu srediti 127


Aleksandar Kostjuk

nekoliko godina u zatvoru. Nitko ništa ne bi pitao." "Zašto već nisi?" "Jer bi s tobom unutra vjerojatno svi zatvorenici pobjegli iz bukse! A onda bih imao još više posla!" "Da, to je zaista paradoksalna situacija. Dobro je što si joj doskočio." "Ma ti si jedan-" "Zaboravio sam, Krešo. Što si ono htio od mene?" S druge strane linije Blaž čuje uzdah toliko dubok da može izazvati krvarenje u plućima. "Želim da počistiš svoj svinjac! I nemoj mi govoriti da nije tvoj. Tebe krive i ti to imaš s njima riješiti. Ne želim imati posla s time." "Pošteno. Znaš, planirao sam uvesti poseban popust na svoje usluge ovoga ljeta. Bio sam neodlučan trebam li tiskati promotivni materijal, ali sad sam odlučio da hoću. Kad tiskam, poslat ću po jedan letak ili brošuru, nisam odlučio, svakome od oštećenih vlasnika, može?" "Što?! Ti stvarno nisi normalan! Ja ću te-" "Ako znaš za kojeg jeftinog dizajnera ili tiskaru, javi mi, hoćeš?" "Ti.... ti..." "Krešo, usred posla sam. Ako mi još nešto moraš reći, pošalji mi SMS. Moram ići. Čujemo se." "Blaž, da se nisi-" Blaž prekine vezu i spremi mobitel u džep. Ne želi Krešu više uznemiravati. Jadniku su nedavno – ponovno – srezali plaću, a posla ima više nego ikada. Ali Blažu se čini da se dobro nosi s time. Barem dok ne razgovaraju jedan s drugim. Mobitel mu već zapišti. Došla je poruka. To je bilo brzo. Otvori poruku. Zaista mu je Krešo poslao poruku. I to poprilično dugu. Ali ne osobito sadržajnu. Iako se zbog nedostatka interpunkcija i mnoštva zatipaka uslijed očito prebrzog pisanja ne može baš prepoznati suvislost 128


NOĆ PADA U PODNE

napisanoga, Blaž prema kontekstu odmah može reći kako njegova majka nije ni približno dovoljno visoka za ovo što Krešo u poruci predlaže. Makar je maloprije napeo oprugu za punjenje, Blaž svejedno još jednom potegne konac. Razgovor je bio očekivano dugačak pa je dobro da se mobitel što bolje napuni sada. Mora se kasnije sjetiti još nekoliko puta potegnuti. Njegov je mobitel vrhunsko čudo tehnike. Ima ugrađenu malenu oprugu koja se napne povlačenjem malenoga konca. Samo se povuče ručica koja strši iz uređaja i ona se odmah vrati na mjesto. I time je napeta opruga koja pokreće maleni generator koji puni bateriju, kondenzator, što već. Tako ne mora nikada prikapčati mobitel na struju. Nije ni kao da bi ga mogao. Za to nije konstruiran. Jedino se oprugom može puniti. Privilegij posjedovanja ovakvog tehnološkog čuda zahvaljuje Mariu Bešljiću, nećaku građevinskog inženjera Željka Darovskog koji je dobio posao zahvaljujući stanovitom Uršalu koji je sklopio dobar posao s Robertom Ferljićem, a koji to može zahvaliti radniku socijalne službe Reglanu koji je svoj posao sačuvao jer nije odao Zdenku Toljagić koja je ne baš čistim putem priskrbila stipendiju svojoj kćeri koja za takvo nešto nije zadovoljavala uvjete zbog prometne nesreće koju je skrivio stanoviti R. L. kojeg je Blaž – iako ne u potpunosti planirano – priveo pravdi. Mario je ono što Blaž naziva genijem. Jer odgovara Blažovoj definiciji genija: koristi malo kako bi učinio mnogo. Mario sastavlja čitave elektronske uređaje, od nule, i to koristeći isključivo otpad. Doslovce otpad. Stari mobiteli, kalkulatori, računala, mikseri, božićna svjetalca, mikrovalne, televizori, svjetiljke, hladnjaci, sve što ljudi bace misleći kako nikada više ne će proraditi ili im ne će trebati Mario rastavi, izvuče iskoristive komponente i od njih izgradi nešto posve novo. Najbolje što je Mario izradio, barem po Blažu, svjetleća je Rubikova kocka. Izradio ju je od izrezanih dijelova hladnjaka, plastičnih igračaka i svjetlećih dioda 129


Aleksandar Kostjuk

izvučenih iz daljinskih upravljača. Doduše, kocka stalno mijenja boje pa ju nije baš lako riješiti, ali to nije nikakav problem nekome tko ju ni inače ne bi znao riješiti. Poput Blaža. Bitan je efekt. Izrađuje on i praktične stvari. Računala kakva nigdje drugdje na svijetu ne postoje. Nisu tako snažna kao ona u dućanima, ali zato su jako jeftina i služe nekoj skromnoj svrsi. Isto tako izrađuje i mobitele. Tako je izradio Blažov mobitel. Kao kućište je iskoristio nekakav aluminijski etui za cigarete ili slične duhanske proizvode, a ekran je izradio od ekrana starih kalkulatora. Ne zna što je još upotrijebio, i nije mu to osobito bitno. Važno je jedino da radi. I radi dobro. Mariu je dao 84 kune za mobitel i to je dosad bio jedini trošak kojeg je mobitel tražio. A mora priznati da, iako nema Blažu nepoznate mogućnosti koje krase najnovije supermobitele, Mariov model izgleda vrlo elegantno. Srebrno kućište, jednostavan dizajn, mogućnost samostalne proizvodnje energije. Što još čovjeku treba? Mario je čak na poleđinu mobitela naslikao svoj logotip. Nije osobito originalan logotip. Ljudska lubanja i dvije ukrižene kosti ispod nje. Možda čak pomalo morbidno, ali Mariu to ne treba zamjerati, s obzirom na njegovu tešku prošlost. Zaista, Mario se nikada nije školovao za inženjera. Nije čak ni završio srednju školu u kojoj se izučavao za konobara. Tajna njegova uspjeha je kreativnost i predanost. Znanje je došlo i stalno dolazi s iskustvom. Sam je počeo od nule i dogurao do stručnjaka. Nije to slučajnost. Strast za tehniku Mario je razvio tragajući za nečim solidnim u svome životu nakon što je pušten iz klinike u kojoj se više mjeseci odvikavao od ovisnosti o zabadanju pribadača u lijevo koljeno. Uglavnom svoje. Mario je konstruirao uređaj koji je baš po Blaževoj mjeri. Jedino što ne razumije na svom mobitelu tri su tipke točno ispod ekrana. Crvena, zelena i žuta. Mario mu nije rekao čemu služe i služe li uopće ičemu. Ni za što mu nisu bile potrebne u dosadašnjem korištenju, a mobitel ima već više 130


NOĆ PADA U PODNE

od godinu dana. Uvučenije su u mobitel od ostalih tipki pa vjerojatno nije dobro ako ih se slučajno pritisne. Zanimljivo je da nikada nije pritisnuo nijednu od tipki kako bi otkrio čemu služe, kao što nikada nije nazvao Maria ne bi li ga pitao. Doći će i na to. Nema žurbe. Glavno da stvar radi. Sve ostalo je nebitno. Čak se sjetio uzeti ključ od stana. Provjeri da nema nikoga od susjeda na hodniku. Ne želi nečija suvišna pitanja dok se mora koncentrirati na stvari koje sigurno nisu vrijedne njegove koncentracije, i obratno. Ključ uđe. Okrene ga. Vrata su otključana. Da, dobro napreduje. Blaž uđe. Stan je lijep i uredan, to može reći već s ulaza. Stalak za odjeću, dugačko zrcalo pokraj ulaza, elegantan drveni ormar za cipele, stalak za kišobrane, kičasta pejzažna slika u hodniku, čisti sag, stakleni luster. Nijedna stvar na krivome mjestu, nigdje ni traga prljavštini. Žena živi uredno, to se odmah vidi, a to mu govori mnogo. Ali ništa što bi on htio razumjeti. Proslijedi u dnevnu sobu. Veliki televizor, dvosjed ispred njega. Kuhinja nije posebna prostorija, već samo prostor omeđen šankom, kao u krčmi. U kuhinji je maleni okrugli stol s jednom stolicom. Blagovaonica za samce. Pošto je Sunce na izmaku, Blaž upali svjetlo. Sag je smeđi s pleterskim ponavljajućim uzorkom. Zidovi su lagano bež boje, pokriveni na pokojem mjestu ormarom, zidnim satom ili još kojom od onih kičastih slika. Nema fotografija. I dnevna je soba savršeno uredna. Nikakva traga nasilju ili bilo kakvom uznemiravanju. Okrene glavu skroz lijevo. Nešto se ipak miče u prostoriji. Veliki akvarij. Je li to bitno? Vjerojatno nije, ali izgleda zgodno u ovom monotonom ambijentu. Odluči ga malo proučiti. Ribice su skoro sve kričavo žute, s pokojom crvenom. I još su k tome sve žive. Ne zna koliko dugo mogu takve male ribice preživjeti bez 131


Aleksandar Kostjuk

ljudske brige u akvariju, koliko god velik bio, ali vjerojatno im ne bi smjelo biti baš dobro nakon što im vlasnica tako dugo izbiva. Dakako, odgovor na tu enigmu upada odmah u oči. Teško je ne uočiti postrojenje koje je nadograđeno na akvarij. Veliki uređaj koji se nalazi izvan i u akvariju. Vidi spremnike s nečime što je vjerojatno hrana za ribice, nekakvi još prašci. Zatim tu strše cijevi i još štošta. Ovo je akvarij ili laboratorij? Akvarij, naravno, ali prepušten na brigu hladnoj ruci neuglednoga stroja. Ima i lijepi veliki kristalni ekran. Na njemu se nalazi nekakva tabela. To je valjda program za hranjenje i što je već sve potrebno ribicama. Ako su ribice još žive, onda je Sanja namjestila uređaj za vrijeme u kojem će izbivati. Zanimljivo. Ima li načina pogledati koji je posljednji program bio u upotrebi? Iako mu se čini kako je program još uvijek na snazi. Ali to je samo njegovo skromno mišljenje. Sad bi mu dobro došao Goran. Bi li se sam mogao snaći? Pokraj akvarija je maleni stolić. I na njemu je malena knjižica. Podigne ju i okrene. Upute za rukovanje ovom paklenom napravom. Vjerojatno se ni vlasnici ne da pamtiti postupak programiranja. A on bi samo trebao pogledati program, ne pisati ga, stoga to bez previše razmišljanja proglasi manjim izazovom. Malo prouči upute. Za tehniku nije neki mađioničar, ali zasad još zna čitati. To se možda pokaže ključnom prednošću. I zaista, može vidjeti kako uređaj pamti programe. Možete koristiti isti obrazac hranjenja i čišćenja kao prije, samo namjestite na novi datum. Da, naprava ima svoj sat i kalendar. Ako se ne vara, otkrio je koji gumb mora pritisnuti kako bi pozvao popis programa. Samo se sada mora moliti da ne će nešto pokvariti. Ako već ne uspije pronaći Sanju Malenicu, najmanje što može 132


NOĆ PADA U PODNE

učiniti je pokušati ne ubiti njene ribice. Pritisne gumb. Ništa još nije pokvario. To je dobro. Zapravo i nije tako složeno. Da se baratati kao i njegovom urom, samo što se ova stvar drži zadanog vremena. Evo, nešto je čak i otkrio. Nešto zastrašujuće. Provjeri u uputama i one potvrde njegove sumnje. Ovim se uređajem upravlja preko onog interneta. Što ovaj uređaj čini još jezivijim nego se čini na prvi pogled. Kome uopće dođe na pamet stvoriti takvo nešto? Bizarno. U svakom slučaju, uređaj ga nije pobijedio. Sad shvaća što svi ovi simboli znače. Nije ni on od jučer. Sada zna da je zadan program već prošloga tjedan, ali netko ga je preko interneta nadogradio prekojučer. Zanimljivo. Jer program je namješten da uređaj radi i danas. Za sutra nema rasporeda. Tko bi promijenio raspored? Očiti je odgovor Sanja Malenica. Ali ona je stigla jučer. Ujutro. Zašto bi dok je još bila u Londonu namjestila ovu stvar da radi dva dana za koja je znala da će biti kod kuće? Ili jedan, ako se ne računa jučerašnji. Prekojučer je sigurno znala da će stići jučer. Iako je i to samo pretpostavka. Možda je nešto iskrslo ili se promijenilo. Zar su te konferencije toliko nepredvidljive? Moguće. Ali najvjerojatnije objašnjenje je ono najočitije. Nažalost, to je upravo ono koje isplatu njegova honorara čini vrlo neizvjesnom. A neisplatu sve sigurnijom. Nešto je ipak uspio definitivno zaključiti. Ovaj mu se slučaj uopće ne sviđa. Gdje su svi ti nestali klaviri kad ih čovjek treba? Proslijedi u kuhinju. Ništa posebno na njoj. Osim čaše na stolu. Pogleda ju izbliza. Na dnu je vrlo malo vode. Prijeđe prstom kroz unutrašnjost. Staklo je još malo vlažno. Vrlo loš znak. Krene potražiti intimnije prostore Sanje Malenice. Spavaću sobu i kupaonicu. Brzo ih pronađe, ali to ga uznemiri otprilike kao i vještina kojom je prokljuvio onu stvar koja bdije nad akvarijem. Krevet je složen. 133


Aleksandar Kostjuk

Otprilike. Izgleda kao da je netko ležao na složenoj posteljini. Na krevetu je neuredno odloženo žensko odijelo. Onakvo kakvo je vidio kod ženskih zaposlenica u Tromperu. Na podu pokraj kreveta prevrnute ženske cipele, na brzinu skinute i bačene. Fantastično. Blaž lagano uzdahne i proslijedi u kupaonicu. Kupaonica je isto lijepa. Da je bar njegova takva. Ne mari on za luksuz, ali ne bi mu smetalo imati kupaonicu ovako suvremeno uređenu. Ima čak i slivnik. Nešto ga ipak smeta na kupaonici. Tuš kabina. Otvori njena vrata i prijeđe preko površine poluprozirne plastike. Vlažna je. Sve bolje i bolje. Za oko mu zapne četkica za zube u čaši na polici ispod zrcala. Prijeđe prstom preko niti četkice. Također vlažno. Blaž puhne. Blaž se vrati u spavaću sobu i sjedne na krevet. I rekapitulira. Netko je bio ovdje. I nema dugo kako je otišao. Radi se o satima, najviše, nikako danima. Tko bi to mogao biti? Izuzev otmičara, pada mu na pamet samo jedna osoba. Lako moguće da su se čak mimoišli na ulici. Kako neugodno. I kako zbunjujuće. Stvari mu se slažu u glavi, a on ih namjerno u tome opstruira. Ne može si zbog toga zamjeriti. Ipak je njegov honorar u pitanju. Ali pošto je mnogo više od njegova honorara u pitanju, mora još nešto obaviti. Ne će za to trošiti svoj novac. Sigurno vlasnici stana ne bi smetalo ako obavi jedan poziv njenim kućnim telefonom. Ionako je to u njenome interesu. Blaž se vrati u dnevnu sobu i pronađe telefon. Izvadi ga iz punjača i uključi ga. Mora prvo nazvati informacije. Ne zna napamet broj. Zapravo, čini mu se kako ga možda ipak ima zabilježenog u svojoj knjižici. Otvori knjižicu i provjeri. Zaista, tu je. Blaž unese broj. Malo duže zvoni. Je li nešto krivo utipkao? Ali onda se nešto pokrene. "Zračna luka Zagreb," javi se ugodni ženski glas. "Izvolite." "Dobar dan. Trebao bih informacije o letovima iz Londona." "Recite za koji vas dan zanimaju, gospodine." 134


NOĆ PADA U PODNE

"Za jučer. Koliko je zrakoplova jučer stiglo u Zagreb iz Londona?" "Samo trenutak, molim... Aha. Gospodine, jučer nije stigao nijedan zrakoplov iz Londona. Tamo su bili loši vremenski uvjeti pa uopće nije bilo letova odande." "Aha. Hvala." "Nema na čemu. Doviđenja." Blaž isključi telefon, ali ostane zuriti u njega. "Da," reče on telefonu koji je odbio ispuniti njegova iščekivanja. Odloži telefon i zamisli se. Naravno, sve upućuje na to da ne samo da Sanja Malenica nije stigla u Zageb jučer, već i da nije bilo nikakvog razloga takvo nešto vjerovati. Tko je htio, mogao je samo nju pitati. Jer je stigla danas. Namjerno. Planirano. Kvragu. To samo ostavlja pitanje zašto bi njen vlastiti brat tražio od Blaža da ju pronađe, i još mu k tome sugerirati da je oteta. Odgovor je, ili barem dio, dobio već danas. Kad je pitao Sanjinu prijateljicu zna li ima li obitelj. "Ne znam," rekla je tada. "Nije mnogo govorila o tome. Znam samo da su joj roditelji umrli i da je jedinica." "Jedinica? Sigurni ste?" upitao ju je Blaž. "Da. Sjećam se jer sam joj se jednom žalila koliko je grozno imati troje starije braće, a onda je ona rekla kako bi rado imala brata ili sestru." I to je bilo to. Zapravo, trebalo je biti. Samo zato što netko nešto kaže, ne znači da to treba prihvatiti kao nepobitnu istinu. Napokon, ljudi lažu, izmišljaju, fantaziraju, zaboravljaju, krivo se prisjećaju i općenito koriste vokalne organe bez potrebna razmišljanja. Sve je to Blažu intimno poznato. A tu je bilo i pitanje onih 3000 kuna koje je brat uplatio. Zašto bi više vjerovao Sanjinoj prijateljici, koju poznaje podjednako kao i njezina brata, kad mu ona nije uplatila 3000 kuna? A on jest. To ipak nešto znači. 3000 kuna. Klijent je klijent. Ne može sad on dovoditi u pitanje sve što mu je klijent rekao samo zato što se tijekom istrage pokazalo da je baš sve 135


Aleksandar Kostjuk

što mu je rekao ispalo kao totalna laž. Pogotovo ne kad se radi o klijentu koji mu je uplatio 3000 kuna. Što se dosad vrlo mali broj pokazao spremnim učiniti. Ipak je to 3000 kuna. Ali pošto je sam identitet klijenta doveden u pitanje, razumno je dovesti u pitanje i isplatu Blaževa honorara. A kad je to utvrđeno, lako je dovesti u pitanje i vlastitu odanost klijentu. Pogotovo kad sumnjate da ste u zamjenu za tu odsutnost novca upleteni u nešto što vam se veći dio dana u godini ne bi svidjelo. I što sad? Za početak bi mogao otići iz stana. Nekako mu je postalo neugodno u njemu. I siguran je da to nije samo zato što je neovlašteno ušao u njega. Krene prema izlazu. Ostaje pitanje kamo će krenuti. Najjednostavnije bi bilo otići doma i prigristi nešto. I onda otići spavati. Možda otići u kuglanu prije toga. Kao prvo, nije siguran bi li to bilo skladu s njegovom savješću – iako mora priznati da se ne može domisliti razloga zbog kojeg ne bi bilo – i kao drugo, nije siguran da će to odstraniti njegov problem. A problem je što ga je netko upotrijebio kao oruđe manipulacije. Najgore je što sada ne zna je li mu mrsko što je za to plaćen ili što nije dobio više od 3000 kuna. Baš loš osjećaj. Vrijeme je za još jednu napolitanku. Može i dvije. Prilično je jasno što mora učiniti. Makar od samoga početka ima zadatak pronaći Sanju Malenicu, sada ju zaista, zaista mora pronaći. Na izlasku iz zgrade naišao je na ženu koja je u ruci nosila malenoga mačića. On joj pridrži vrata, a ona ga u znak zahvalnosti sumnjičavo pogleda. Blaž istupi na ulicu, pitajući se koji bi mu sljedeći korak trebao biti. Naravno, odgovor je još jednom jasan: upitati uru. I baš kad je htio pogledati što mu ura pokazuje ili ne pokazuje, pogled mu zahvati nešto ispred njega. Na kraju ulice u kojoj stoji netko mu se kreće ususret. U ovako napućenome gradu takvo što je i za očekivati, ali stvar je u tome da mu se 136


NOĆ PADA U PODNE

ova osoba čini poznatom. Žena je, da, ali nije mu samo zbog toga poznata. Već je mračno i lice joj vidi tek kad prođe ispod ulične svjetiljke. Sliči ženi koju je danas vidio na fotografiji. Odmah mu padne na pamet kako mu Sanjin brat nije morao dati pravu fotografiju, no time bi ipak možda previše riskirao. Zbog toga zaključi kako je žena koja mu ide ususret zaista Sanja Malenica. Blaž odmah ubrza korak prema njoj. Htio bi potrčati prema njoj, ali još je predaleko. Ako ju preplaši, mogla bi mu pobjeći. Ona ležerno hoda ulicom, ne djeluje kao da joj se nešto loše dogodilo. Možda se onda ipak previše brinuo. Za što je god Sanja upotrijebljena, vjerojatno nije morala biti upletena njena sama osoba, već njeno ime i ugled. Ako je tako, za koji tren će joj reći sve o svojoj istrazi, a ona će mu reći da nema pojma o čemu govori i da će pozvati policiju ako ju ne ostavi na miru. A onda zaista ne će znati kako dalje, pogotovo ne što se tiče svoga honorara. Zna da mora nazvati njezina brata, ali pošto je ishod takva pothvata vrlo izvjestan, želi ga odgađati što je dulje moguće. Nestrpljiv kakav inače nije, Blaž počne mahati Sanji s obje ruke. Tek nakon nekoliko zamaha ona nešto primjeti. Prvo se osvrne, misleći kako maše nekome drugom. A onda nastavi zbunjeno gledati u Blaža. I uspori korak, što baš i nije ono što je htio postići. Blaževo oko zahvati pulover koji strši iz auta pored kojeg upravo prolazi. Rukav mu je priklješten prozorskim staklom na suvozačevu mjestu i strši van. I iz rukava se cijedi voda. Barem se u mraku može praviti da je to voda. Pulover mu pobudi sjećanja. Sličan je jednom kojeg je sam ispleo. Samo što ovaj ima četiri pruge na rukavu, a njegov je imao sedam i pol. Što je velika razlika, makar se većini ljudi tako ne bi činilo. Uhvati ga nostalgija za prošlim vremenima. Već se dugo nije prihvatio konca i igle, a kamoli šivaćeg aparata. Čak se ne sjeća kad je posljednji put prišio otpali gumb. Mora nabaviti neku manje solidnu odjeću. 137


Aleksandar Kostjuk

Diverzija u obliku mokroga rukava bila je dovoljna da Blaž ne primjeti prilazak crnoga auta koji je parkirao pored Sanje. Ne da bi nešto mudro mogao zaključiti da ga je vidio prilaziti iz daljine. Čak ni nakon što se auto parkirao ne bi nikako mogao pretpostaviti da bi, recimo, čisto hipotetski, dva muškarca mogla iz njega izletjeti, zgrabiti Sanju, otvoriti prtljažnik, spremiti ju u njega, vratiti se u auto i ponovno ga pokrenuti, i to sve prije nego bi Blaž stigao uopće trepnuti. To se upravo jest dogodilo, ali nije imao nikakve osnove takvo što predvidjeti. Sanja mu je u jednom trenutku bila nadohvat ruke, a već u sljedećem ponovno daleka i nedostupna. Sve u svemu, bio je u pravu, makar se to sad čini zastarjelom i neupotrebljivom informacijom: Sanja Malenica zaista nije bila ni nestala ni oteta. Sad je oboje.

138


NOĆ PADA U PODNE

Poglavlje

V

Potrčao je prema svome autu koliko su ga noge nosile. Zrak je svjež, nebo je vedro i prepuno zvijezda, od kojih većinu ne može vidjeti zbog gradskih svjetala. Ali boljeg ugođaja za jednu otmicu zaista ne može biti. Sanja Malenica bolje uvjete sigurno nije mogla imati ni prilikom svoje prethodne otmice koja se nikada nije dogodila. Na stranu lijepi ugođaj, okolnosti za spriječavanje otmice baš i nisu na Blaževoj strani. To je sasvim logično. Otmičari su svoj čin planirali, dok je Blaž u osujećivanje toga čina krenuo naglo i bez priprema. I nije kao da ima nekog iskustva sa zločinima tipa otmice. Nije on takva vrsta detektiva. Niti bilo koja druga. Kad je stigao do svoga auta, otmičarski auto bio je već dosta odmakao, ali još ga uvijek vidi. Uđe u auto, upali ga i raspali po pedali. Auto ne krene. Još ga jednom upali i onda krene. U krilo mu padne parkirna cedulja. Imao je još više od pola sata vremena za parkiranje. Šteta. Pri izlasku s ceste zamalo je pregazio ženu s dvije pune vrećice. Blaž joj se u 139


Aleksandar Kostjuk

mislima ispričao, kao što se ona – ako je suditi prema grčevitim kretnjama njezinih usana – u mislima pridružila inspektoru Mužeku u njegovim fantazmagoričnim željama spram Blaževe majke. Napredovanje se odmah pokazalo vrlo teškim jer je cesta prepuna vozila. Nevjerojatno da ima toliko auti usred Zagreba. Sreća je jedino što se i otmičari podjednako sporo kreću. Ali svejedno imaju prednost. Ako ih izgubi iz vidika, budućnost Sanjinih ribica postat će vrlo tmurna. A o budućnosti same Sanje da i ne govori. Uspijeva se probijati kroz gužvetinu na cesti, ali svejedno to ide presporo. Još uvijek vidi svoju metu. Barem misli da je to taj auto. Sumrak će se uskoro pretvoriti u potpuni mrak i tada će svi auti biti crni. Ulične svjetiljke ne će mnogo pomoći. Rep koji se stvorio na cesti napokon se pokreće. Nažalost, kreće se i otmičarski auto. Blaž mu se uspije još malo približiti, ali nedovoljno da bi mogao reći kako je otmičarima za petama. Dapače, sada kad su skrenuli i nestali mu iz vidika, može bez ustručavanja reći kako otmičari nemaju nikakve osnove optužiti ga da ih slijedi. Što im jednostavno mora zamjeriti. Samo malo, zna u koju su ulicu skrenuli. Najvjerojatnije da će ići kroz čitavu ulicu, a to znači da postoji način da ih sustigne. Nema sumnje da je prekršio pokoje prometno pravilo i potencijalno ugrožio nekoliko života kako bi spasio samo jedan prilikom skretanja u ulicu u koju nikako ne bi smio skrenuti. Nije da se auti ne smiju kretati ovom cestom. Samo ne u smjeru kojim se on kreće. Ali to je jedini način. Ako krene ulicom onoga tipa s dugačkim imenom, trebao bi sustići, ako ne i prestići Sanjine otmičare. Što će točno učiniti nakon toga, odlično je pitanje o kojem će morati dobro razmisliti, ali ne predugo jer vozi u četvrtoj brzini i višestruko krši lokalno ograničenje brzine. Bez obzira kamo ide, stići će tamo brzo, u to nema sumnje. 140


NOĆ PADA U PODNE

Da upita uru za savjet? To je dobra zamisao, ali nepraktična. Za njene savjete ipak je potrebna određena doza koncentracije, a sada se mora potpuno koncentrirati na cestu i negaženje slučajnih prolaznika. Možda nađe nešto korisno na stražnjemu sjedalu? Kroz godine je tamo odložio mnoge stvari koje je svojedobno smatrao potpuno beskorisnima, ali od kojih se nije imao srca oprostiti. Blaž posegne rukom iza sebe u nadi da će u nju upasti nešto toliko dobro da će svi koji prežive sljedećih nekoliko minuta imati vrlo malo prigovora na njegov nekonvencionalan koliko i ubojit stil vožnje. Istina, prekapati po krami na stražnjem sjedalu i tek letimično obraćati pažnju na cestu dok vozi 110 na sat i nije osobito manje odvraćanje pozornosti od savjetovanja s urom, ali nada se da će ovako barem brže doći do konkretnog rješenja. Evo, nešto je već našao. I nešto je pregazio. Čini se da se radi o registarskoj tablici. Dakle, susjedstvo je već naviknuto na potjere autima. To je dobro. Ono što je pronašao na stražnjemu sjedalu i nije tako dobro. Bočica muškog parfema. Prazna. Pošto ne koristi parfem, to bi mu ubuduće jako dobro došlo. Ali ne sad. Odbaci bočicu i nastavi tražiti. Pronađe šteku cigareta. To bi možda dobro došlo nakon što svlada otmičare, ali ne prije. Ne. Plakat za izložbu plastificiranih pregaženih životinja. To bi moglo sablazniti čak i otmičare, ali teško da će ih i dovoljno prestrašiti. Ne. Paketić osušenih mokrih maramica. Ne. Kantica za zalijevanje cvijeća. Bez rupica. Ne. Dječja lopatica za izgradnju dvoraca od pijeska. Možda. Ali ne. Ukradena uokvirena fotografija Toše Dabca. Zar to nije vratio? Sad zna zašto ga ne puštaju u ono veleučilište. Kutija s plastičnim paketićima dlake. Mačje, ako je vjerovati natpisu na kutiji. Otkud mu te stvari? Nekakva limenka. Izgleda kao one od duhana, velika i zaobljena. Teško je takve stvari otvarati jednom rukom, ali mora. Da skine obje ruke s volana, bilo bi to loše za mnoge ljude, počevši od njega. Uspije otvoriti 141


Aleksandar Kostjuk

limenku, ali ne uspije razabrati odmah što je to u njoj. Stavi ju na suvozačevo sjedalo i gure ruku unutra. I nabode se. Nije čudo. Limenka je prepuna malenih šiljastih zvjezdica. Poput onih u filmovima koje se bacaju autima pod gume da ih se izbušilo. To je gotovo savršeno prikladno za njegove potrebe. Jedino se ne može sjetiti otkud mu to. Ne, sad se sjeća. Bilo je to negdje prošle godine. Otišao je na rođendansku zabavu prehrambenog tehničara i predsjednika Društva lijevorukih filatelista, Branka Lenkara. Blaž nije bio pozvan na zabavu u punom smislu te riječi. Moglo bi se reći da je sam sebe pozvao, što se zaista može kvalificirati kao pozivnica, pod uvjetom da se to nikome ne reče. Branko je toga dana imao dvostruko slavlje. Ne samo da mu je bio rođendan, već je bio i unaprijeđen na poslu. I baš kad je doznao za unaprijeđenje, na podu je pronašao jednu rijetku poštansku marku. Pošto ju je našao na podu i pošto nije htio reći o kakvoj se točno marci radi, bilo je lako zaključiti da je vrlo vrijedna. Zapravo je to onda trebalo biti trostruko slavlje, ali Branko je inzistirao da su unaprijeđenje i pronalazak marke dio istoga sretnog događaja i nije dopuštao da mu itko u toj tvrdnji prkosi. Kako se radilo o posebnoj prigodi, Branko nije dopuštao da mu drugi daju poklone, već je on druge darivao toga dana. Među sudionicima zabave i Blaž je dobio svoj poklon, makar nije, čisto tehnički gledano, bio pozvan. Ali nisu svi uzvanici bili na broju pa je on preuzeo tuđi dar. Uzeo je dar namijenjen stanovitom Robertu B.-u. Bila je to ova limenka prepuna oštrih zvjezdica u tetraedarskoj orijentaciji. Nakon što je proučio svoj poklon, Blaž nije bio siguran treba li ubuduće izbjegavati Branka ili tog Roberta. U svakom slučaju, vrhunac zabave nije bilo darivanje, već predstava koju je održao jedan od Brankovih navodnih prijatelja. Navodnih jer je ovaj stalno Branka oslovljavao s Davor. Radilo se o fotografu koji je pred publikom želio dokazati kako ispijanje čitave boce fotografskog razvijača nije samo ukusno, već i zdravo. Koliko je ukusan 142


NOĆ PADA U PODNE

razvijač, to je znao samo on i nitko drugi, a što se tiče teze kako je to zdravo, dotični fotograf uspio ju je držati na životu tek nekih desetak minuta nakon što je strusio bocu. Nakon toga spektakla zabavu je oživjelo nešto što je ispunilo stan dimom. Tome je uslijedilo nešto zbog čega su svi prisutni – osim Blaža – htjeli dubiti na glavi, ali nikako to nisu mogli. Tada se dogodilo još nešto, ali nitko ne zna što. Zna se samo da je sljedećega jutra došla policija kako bi ih obavijestila da je to nešto zamalo dovelo do međunarodnog incidenta s državom Australijom. Srećom, Blaž se na vrijeme iskrao iz stana pa nije morao snositi posljedice za nešto što je – sasvim teoretski – kadar isključivo sam učiniti. A sada – ključno skretanje. Na uglu ugleda plakat za film koji bi možda volio gledati, ali to stigne proučiti nekom drugom prilikom. Prijeđe u drugu ulicu, čime po prvi put nakon nekoliko dugih minuta poštuje prometne propise. Ili barem većinu kojih se može sjetiti. Ne vidi nigdje onaj auto. Otmičari su mu izmakli? Znači, njegova je procjena bila kriva. Možda se ipak trebao konzultirati s urom. Vjerojatno je bilo previše očekivati da bi mogao tako dobro pročitati nepoznate mu otmičare, i još k tome omesti njihove planove. Učiš dok si živ. Što vjerojatno znači da Sanja Malenica vjerojatno nema još mnogo vremena za učenje. I vjerojatno bi se složila s njim da to nije dobro. Blaž pogleda u retrovizor. U njemu vidi auto. Gotovo sigurno je crn. Ako se ne vara, prva slova na tablici bila su DB. I ovdje su također DB. Osim toga, auto juri gotovo podjednako luđački kao i Blaž. To su oni. Dakle, čak ih je pretekao! To je dobro. Sad ih samo mora zadržati dovoljno dugo iza sebe. Ovi mu ne namjeravaju udovoljiti. Stalno ga pokušavaju preteći. Jesu li svi otmičari uvijek u takvoj žurbi? Čak mu trube, što vjerojatno znači da ga drže za uobičajenog bezobzirnog vozača. Vjerojatno ni ne slute koliko bezobziran jedan vozač može biti. Vrijeme je da im pokaže. 143


Aleksandar Kostjuk

Blaž spusti prozor pokraj sebe. Zgrabi kanticu s ubojitim zvjezdicama i stavi ju na rub prozora. Mora odabrati pravi trenutak. I ne izbušiti vlastite gume, ako je ikako moguće. Nikada ovo nije radio, ali pretpostavlja da ne bi smjelo biti preteško. Samo mora napraviti optimalan razmak. Blaž ispruži ruku van i baci limenku iza sebe. Lepršajuće bodljikave zvjezdice sa svojim uglačanim čelikom na svjetlosti hladnih automobilskih farova svjetlucale su se poput vilinje prašine. Poput nečeg iz bajki. Bajkovito ozračje je potrajalo. Upravo je fantastičan prizor bio kad su se gume otmičarskoga auta gotovo istodobno raspale i kad je vozač izgubio nadzor nad autom, makar samo privremeno, ali dovoljno da prijeđe kratak put do ničim isprovociranog stupa ulične svjetiljke koji nakon ove noći više nikada ne će biti isti. Blažu se nije činilo da se kreću baš toliko brzo. Barem ne toliko da bi se gotovo cijela polovica auta obavila oko stupa kao da je od papira. Što je ovdje slučaj. Iako se stup nagnuo, dotok struje nije prekinut i svjetiljka je dalje obavljala svoj posao. Svjetlost koja je obasjavala bore izgužvanoga auta stvarala je uzorke svjetla i sjene kojima se teško mogao zanijekati umjetnički, da ne kaže i romantični učinak. Atmosferu romantike narušavalo je jedino krvavo tijelo ispruženo preko namreškane haube. Vozač očito nije smatrao shodnim koristiti pojas, vjerojatno odvraćen maštarijama o respektabilnoj otmičarskoj karijeri koja se trebala vinuti u visine nakon ovoga zadatka. Istina, ni Blaž nije svezao pojas, što mu je u ovome slučaju omogućilo brzo izlaženje iz auta. Uzeo je sa sobom polugu koju uvijek drži uz sebe u autu. Za slučaj da u određenim slučajevima zaboravi ključeve od auta koji se spletom okolnosti pokaže da nije njegov. Pojuri prema autu. Mora brzo djelovati. Iako je zaista čvrsto odlučio biti brz, noge mu spontano uspore. Zato što mu pogled zapne za muškarca koji se izležava na haubi. 144


NOĆ PADA U PODNE

Odnekud mu je poznat. Vjerojatno nije imao toliko krvi i stakla na sebi kad ga je posljednji put vidio, ali vidio ga negdje jest. Samo gdje? To može čekati. Mora osloboditi Sanju i pobjeći odavde prije nego dođe policija koja će vjerojatno htjeti čuti njegovu verziju događaja kako bi imala što više povoda da ga optuži da laže. Inspektora Mužeka bi ovo oduševilo. Na više nego jedan – i ne isključivo dobar – način. Zaobiđe auto i dođe do njegove stražnje strane. Prtljažnik ne izgleda oštećeno. Njegov sadržaj je druga priča. Mora ju što prije izbaviti. Sad na scenu stupa poluga. Zabije ju u procjep ispod vrata prtljažnika i počne stiskati prema dolje. Ovo je noćna mora! Zašto se ovo njoj događa? Tko su ti ljudi? Što žele od nje? Kad su ju bacili u prtljažnik, prvo se mahnito bacakala i vrištala. No brzo je postalo jasno kako to nikoga ne dira. Onda je počela očajnički plakati. Vrlo je brzo postalo jasno da ni to nikoga ne dira, no samo zbog toga nije prestala. Potres koji se dogodio usred auta prekinuo je i njeno jecanje. Osjećaj prestravljenosti djelomično je ustupio mjestu bolovima u glavi i nogama kojima je udarila o... nešto. Ništa ne vidi jer je mrak! Nije stručnjakinja za te stvari, ali po snazi udarca i po glasnom zvuku razbijanja koji je prodro do nje može pretpostaviti da se ovaj auto sudario s nečim. Što uopće nije napredak u odnosu na njenu otmicu! Sanja počne ponovno vikati i lupati, iako ju od vlastite vike sada boli natučena glava. "Pustite me van! Molim vas, pomozite mi! Upomoć!!" Udarac izvana. Netko je udario po autu ovdje gdje je ona. Sanja zanijemi od straha. Što se sada događa? Čuje nekakvo škripanje. Što je to? Na trenutak ugleda svjetlu liniju. Samo na trenutak. Nakratko su se vrata mrvicu nadigla. Onda shvati što se događa. Netko pokušava otvoriti prtljažnik! I prije nego je uspjela početi razmišljati što bi to moglo značiti, 145


Aleksandar Kostjuk

poklopac prtljažnika iznad nje nestane i zabljesne ju svjetlost koja je slaba, ali za njene na mrak naviknute oči i natučenu glavu vrlo bolna. Uspije nazrijeti siluetu čovjeka koji se nadvio nad njom. "Sanja Malenica, pretpostavljam?" upita on mirnim glasom, kao da su se upravo sreli na ulici. "Ha?" Pruži joj ruku. "Dođite, moramo što prije odavde." "Ali..." "Dobro," reče on, stavi joj ruke ispod ramena i nogu i podigne ju iz prtljažnika. Nije ju samo podigao, već ju je, izgleda, odlučio dalje nositi. Sanja se odmah počne opirati. "Što... Pustite me! Hoću dolje!" Ona mu se istrgne iz ruku i sleti teturavo na pločnik. Pogleda svog izbavitelja iz prtljažnika. Mladi muškarac. Kratka razbarušana kosa, neobrijano lice, blagi izraz lica. Masira si lijevu ruku. "Dobro," kaže on. "Ne bih vas mogao dugo nositi. Malo ste preteški. Dođite, moramo odavde." On posegne za njenom rukom, ali ona ustukne. Pritom joj pogled obuhvati čitav auto. Ugleda raskrvavljenog čovjeka koji leži na zdrobljenom autu. Ispusti krik od užasa. "Što..." "To su vaši otmičari. Moramo što prije odavde. Dođite." Sanja ponovno stukne. "Kamo? Što se ovdje događa? Tko ste vi?" "Detektiv. Ostatak vam mogu objasniti po po putu. Hajde." "Ne ću! Kako znam da niste jedan od njih?" Muškarac umorno uzdahne i pokaže rukom prema autu. "Izgledam li kao da sam se vozio ovim autom?" Priznaje, izgleda nekako oronulo, ali više kao da nije dovoljno spavao nego kao da je bio u prometnoj nesreći. Svejedno... "Ja..." Muškarcu nešto privuče pogled. Na autu. Čovjek na suvozačevu sjedalu počinje izlaziti. I on je ranjen, ali ne toliko koliko vozač. 146


NOĆ PADA U PODNE

Muškarac koji tvrdi da je detektiv otvori mu širom vrata i pridrži ga dok izlazi. "Što radite?!" cikne Sanja. "Zašto mu pomažete?!" On nasloni otmičara uspravno na auto i primi jednom rukom vrata. "Tko mu pomaže?" reče on. I zalupi vratima. Zvuk agonije eksplodira iz otmičara i on počne kliziti dolje nakon udarca vratima. No njen izbavitelj još nekoliko puta udari nogom po vratima i prilično gadno izudara otmičara. Ovaj se sruši mlohavo na pločnik. Okrene se prema njoj, zgrabi ju za ruku i počne vući. "Dosta pitanja zasad. Idemo." Iako se opirala, nije u to ulagala previše snage. Pustila je nepoznatog muškarca da ju vuče za ruku nekamo. Ne zna što se događa, ali priznaje da se ni njoj ne ostaje ovdje. Put nije bio dug. Muškarac joj je otvorio vrata svoga auta. A auto je prljava bijela... Lada? Oklijevala je, ali ne previše. Uđe u auto, on zalupi vrata za njom i sjedne za vozačko mjesto. Auto nakon četiri pokušaja paljenja krene i njih dvoje se počne polako voziti polumračnim zagrebačkim ulicama. Sanja je očekivala da će ovaj odmah po pokretanju auta početi objašnjavati što se događa. Vjerojatno je previše očekivala. Dapače, držanje mu je opušteno i nehajno. Samo bezbrižno gleda na cestu. Zapravo čitavo vrijeme ima takvo držanje. Čak i kad je mrcvario onoga tipa vratima i kad ju je tjerao ići s njim nije uopće pokazivao nešto poput bijesa, napetosti, uzrujanosti, panike ili bilo kakvih intenzivnih emocija. Sve što je primila od njega je dojam da mu je sve što čini jako naporno i da samo čeka da to završi. Zaista, pogled mu je stalno nekako umoran. Kao da bi mogao istog trenutka odrijemati, makar je upravo razbio čovjeku glavu i vjerojatno pokoje rebro vratima auta. To je malo previše hladnokrvnosti za njen ukus, iako joj je i samoj potrebno malo se smiriti. Srce joj još uvijek lupa. 147


Aleksandar Kostjuk

Pošto ne zna s kime ima posla, ne želi biti previše nametljiva, pogotovo dok je zatvorena u uskome prostoru s njime. Ali eksplodirat će od silnih pitanja! Nagne glavu prema njemu kako bi primjetio da je s njime u autu – nešto što je suvišno isticati, ali s obzirom na okolnosti ne zna što bi drugo. On ju primjeti i udijeli joj pogled kao da su se upravo po prvi put sreli. Koji je to luđak? "O, oprostite, želite slušati radio ili tako nešto?" On odmah posegne za prekidačem za radiju. "Molim?! Ne!" "Hm, i bolje. Pokvaren je. Šteta." "Kakav radio?! Jeste li vi normalni?! Što se ovdje događa?! Tko ste vi?!" "Ah, da, zaboravio sam. Ispričavam se. Blaž Zvonimir, privatni detektiv." "Privatni? Što... A tko su bili oni?" On slegne ramenima. "Otmičari?" "Ma nemojte mi reći! Vama je ovo zabavno?! Kamo me vodite?!" "Znate, ne morate vikati. Čujem vas dobro." Sanja pokrije lice rukama. Zaista se mora smiriti. Osjeća kao da će dobiti infarkt. Samo što joj ovaj tip uopće ne pomaže. Kako je rekao da se zove? "Oprostite," nastavi smirenijim glasom. "Zašto su me ti ljudi oteli? Što su htjeli od mene?" Pogleda ju zagonetno. "Nadao sam se da ćete to vi meni reći." "Ja?! Nemam pojma! Tko bi mene... O, Bože, nisu to valjda trgovci robljem?" "Ima i toga, ali ne bih rekao. Tražili su vas specifično." "Mene? Što bi netko htio od mene? Nisam iz bogate obitelji. Ni nemam obitelj! To je sve... Samo malo... da to nema nekakve veze s onom omotnicom?" 148


NOĆ PADA U PODNE

"Omotnicom? Moguće." "Zašto? Što vi znate o toj omotnici?" "Samo ono što ste mi sad rekli." "Pa... ništa vam nisam rekla!" "Da." "Što?!" "Zasad se prvo trebamo malo smiriti." "Je, vama to ide jako dobro, vidim. Ali mene su upravo strpali nepoznati tipovi u prtljažnik! I skoro sam poginula. I sad sam s vama u autu. I još uvijek ne znam jeste li s njima! Čekajte... vi... Vi ste onaj tip koji mi je mahao. Baš kad su me oteli!" "Da, to je-" "Odvraćali ste mi pozornost! Ipak ste s njima! Pustite me van!" Počne ga šamarati po tijelu. Nije joj čak ni bitno što je auto počeo opasno vijugati. Želi što dalje od ovoga kriminalca. On se brani jednom rukom i ne ulaže baš previše napora u to. Ni emocija. Izgleda da i njeno spašavanje svoga života predstavlja za njega samo još jednu gnjavažu. "Hej, hej, smirite se malo. Zašto bih im pomagao, a onda im slupao auto?" Sanja malo olabavi udarce. Ovaj to iskoristi da ju odgurne malo od sebe. Sanja se očajno nasloni na vrata. "To ste bili vi? Kako ste ih natjerali da se zalete?" "Bacio sam im šiljke koji su im izbušili sve gume. Ostalo je išlo samo od sebe." "Otkud znam da je to istina?" "Ne znate. Ali upravo sam možda ubio dvoje ljudi. Ne da mi se sad pravdati vama što sam vam mahao." "Ovo je noćna mora." "Da, i ja sam imao bolje dane." 149


Aleksandar Kostjuk

"Kako ste rekli da se zovete?" "Blaž Zvonimir." "Blaž..." "Da, slobodno me zovete Blaž." "Aha. I otkud znate tko sam ja?" "Trebao bih znati tko ste. Angažiran sam da vas pronađem." "Da me pronađete? Kako to mislite? Tko vas je angažirao?" "Vaš brat." "Moj... kako... Ja nemam brata!" "Da, znam." "Što?!" "Netko se pravio da vam je brat kad me angažirao." "Što... zašto? Za što vas je angažirao? Ne razumijem." "Rekao je kako misli da ste oteti i htio je da vas pronađem, odnosno izbavim." "Oteta? Oteli su me tek prije nekoliko minuta!" "To se nije odnosilo na ovu otmicu." "Nego na koju?!" "Onu do koje nije došlo." "Molim?! Što to blebećete?! Izluđujete me!" "Ponovno vičete." "Pa što?! Vikat ću koliko hoću!!" "Pošteno." "Tko ste, dovraga, vi?!" "Blaž Zvonimir, p-" "Prestanite to govoriti! Kakav ste vi to detektiv?" "To mi pitanje često postavljaju, ali rijetki žele znati odgovor. Vi?" Sanja zine, želi nešto reći, ali ništa ne izlazi. Nevjerojatno, ali nakon razgovora s ovim čovjekom zna još manje nego prije nekoliko minuta. 150


NOĆ PADA U PODNE

Nasloni se u svome sjedalu i okrene glavu prema van. Stvarno se mora smiriti, a slušanje ovoga detektiva uopće ne pomaže. "Pretpostavljam da idemo na policiju?" "Sasvim razumna pretpostavka, ali ne." "Molim?! Kako to mislite, ne? Kamo idemo?" "Mislio sam da za početak odemo u moj stan." "Što? Kakav ste vi to perverznjak?! Ne idem u vaš stan. Ne idem nikamo s vama! Pustite me van!" "Em... nije to nabacivanje. Svoj stan sam odabrao jer mislim da ćemo tamo biti sigurni. Barem privremeno." "A zašto ne bismo otišli prvo na policiju? Pa tražit će nas! Upravo ste zamalo ubili dvoje ljudi, kako ste sami rekli." "Potonje je jedan od razloga zašto ne bi bilo dobro otići na policiju. No glavni razlog je što ne vjerujem da ćete tamo biti sigurni." "Na policiji ne bih bila sigurna?" "Da." "Zašto?" "Pa... općenito ima više razloga, no u vašem slučaju..." "Da?" "Recimo samo da ih ne bi bilo dobro uplitati sve dok ne dobijemo bolju sliku situacije. Može ovako? Idemo k meni, razmijenit ćemo svoje priče, vidjeti može li se što zaključiti, i ako ćete nakon toga još uvijek htjeti na policiju, odvest ću vas. Obećajem. Može?" "Ja... no dobro. Iako ne razumijem gdje bih bila sigurnija nego na policiji." "Sa mnom. I vjerojatno bilo gdje drugdje." "Aha." Što uopće može? Zaista joj se ne da davati izjavu policiji. Pogotovo kad ništa ne zna. "Zašto ne bismo mogli otići u moj stan? Tamo bi mi bilo ugodnije." 151


Aleksandar Kostjuk

"Bilo bi ugodnije i vašim otmičarima. Takvi vole kad im se mete drže svojih navika." "Ali... oni tamo će sigurno tjednima ležati u bolnici." "Sumnjam. Njihov nalogodavac ne će ih htjeti pustiti pričati. A pošto sad nema koristi od njih, dani su im sigurno odbrojani. Vjerojatno čak i sati. Ako su još živi." "Hoćete reći... oni su dio nekakve... organizacije? Mafije?" "Organizacije, možda. Mafije, ne. Ali baš zato ne želim još ići na policiju. Ne prije nego ne budemo sigurni s kime imamo posla." "Znači, mislite da je policija podmićena?" "Još jedna sasvim razumna pretpostavka, ali da je to najgori razlog, već bismo bili na policiji. Bojim se da bi moglo biti i gore od toga. Ali idemo po redu. Za koji tren ćemo stići kod mene pa ćemo se opustiti i porazgovarati. Jeste li gladni?" "Mislim da ću povraćati." "Znači, bit ćete gladni. Složit ću nam nešto." "Oprostite, kako ste rekli da se zovete?" "Blaž Zvonimir." "Da, da, ispričavam se. Ne mogu..." "Sve u redu. Možete me zvati Blaž." "Blaž... Ja sam Sanja." "Znam. Drago mi je." Po prvi put Blaž pokaže nekakvu značajnu emociju. Udijeli joj blagi smiješak. Nema pojma zašto, ali odmah nakon toga malo se smiri. Nasloni glavu u sjedalu i sklopi oči. Osjeća kao da bi mogla danima spavati. "Halo? Kapetane?" "Blaž? To si ti?" "Je. Smetam?" 152


NOĆ PADA U PODNE

"Uvijek. Već si me danas gnjavio. Zar ti nije bilo dosta?" "Skoro. Samo sam te na brzinu htio nešto pitati." "Čestitam, bilo je zaista brzo. Lako noć." "Čekaj. Sjećaš se onog Kubrića? Odležao je dvije godine zbog krađe volana." Muk. "Kapetane? Čuješ me?" "Baš zanimljivo da me pitaš, Blaž." "Da? Koji ti je dio bio zanimljiv?" "Prije možda sat vremena nazvao me kum." "To jest zanimljivo, ali ne sjećam se da sam to spomenuo." "I javio mi je da je dotični Kubrić netragom nestao. I jako je zabrinut." "Zašto je tvoj kum zabrinut?" "Kubrić je nećak bivše žene strica moga kuma. Zato je zabrinut." "Znači, sjećaš ga se?" "Da, Blaž, sjećam ga se! Pogotovo kad me ljudi navečer podsjećaju na njega. Kum kaže kako je netragom nestao." "To je neobično?" "U principu nije. Ali njegova mater kaže da ga je njegov kompić Hijena nazvao danas." "Hijena? Da, to bi i mene zabrinulo." "Idiote! To je tip koji mu je davao zadatke kad je još krao. A materi je obećao da će se kloniti kriminala." "I povjerovala mu je?" "Da pijem kao ona, i ja bih sve vjerovao. U svakom slučaju, nazvao ga je i on je odjurio od kuće, sav presretan. Rekao joj je kako je napokon našao pravi posao i da će konačno moći kupiti onu perilicu koju je htjela. Ili hladnjak, koji god vrag." "Unosan posao, znači?" 153


Aleksandar Kostjuk

"Tako mu je Hijena rekao, ali tom ne bih povjerovao ni da mi kaže da sam lijep. Kad taj nešto obeća, onda ti je bolje leći na pod i pokriti glavu nečim olovnim." "Znači, danas je odjurio i otad ga nema?" "Da. A sad mi reci što ti znaš o njemu." "Baš ništa. Ružno sam sanjao pa sam te nazvao." "Ti se to sprdaš sa mnom, Blaž?" "Ne. Zaista sam loše sanjao. Ali reci svome kumu da počne provjeravati bolnice za žrtve prometne nesreće. I ako nađe Kubrića, neka ga netko uvijek čuva. Ali to govorim onako... bezveze, napamet." "Blaž..." "Vidimo se, Kapetane. Laku noć." Blaž prekine. Znači, bio je u pravu. Ali jasno je samo jedno. Taj Kubrić zaista nema sreće s volanima. Malo je čudna zgrada u kojoj živi Blaž. Izgleda nekako... nedovršeno. Sve je na svome mjestu, ali, na primjer, svi su zidovi goli beton. Vani nema pročelja. I iznutra i izvana na zidovima se vide samo mrlje od građevinskih radova. Posvuda samo betonsko sivilo. Zgrada nema dizala. Ali ima okno za dizalo. Tamo gdje su arhitekti zamislili ulaze u dizala samo su pravokutne rupe kroz koje se lako u mraku može pasti, iako se u tom slučaju čovjek ima priliku spasiti hvatajući se za silne kablove koji vise kroz cijelu visinu zgrade. Ili barem od četvrtoga kata, na kojem su stali. "Blaž?" "Da?" "Nešto se dogodilo s ovom zgradom?" "Nešto se moralo. Ne bi je inače bilo. Misliš na nešto određeno?" Pametnjaković. Najgore je što uopće nije sarkastičan. "Pa... zidovi uopće nisu obojani. Sve samo goli beton. I nekoliko stanova koje smo 154


NOĆ PADA U PODNE

prošli nemaju vrata. Ili mi se tako učinilo. Možda su samo bila otvorena." "Ne, dobro si vidjela. Vrata imaju samo stanovi u kojima žive ljudi." "Ah, to je neko kućno pravilo?" "Ne, samo nisu ugrađena po dovršetku zgrade. A većina ljudi želi imati vrata pa su si stanari morali ugraditi svoja. Jedino Čučak u prizemlju nije. Kaže da voli dok mu je stalno prozračen stan." "Ne boji se provalnika?" "Kaže da to zbunjuje provalnike pa se ne usude ući." "Što ti misliš o tome?" "Mislim da se Čučak nada provalnicima." "Zašto?" "Tu prestaje svako razmišljanje o njemu." "Ah." "Evo nas." Zanimljivo, morali su prvo ići do kraja uskoga hodnika. Na njegovu kraju, na desnome zidu nalaze se vrata. Nikakvih drugih ulaza nema. Blaž otključa vrata. Sanja se nada da stan izgleda malo ljepše od ostatka zgrade. Malo je odahnula kad su ušli. Prvo su se našli u malenome hodniku u kojem su skinuli jakne, a onda iz njega odmah prešli u dnevnu sobu. Soba je dosta prostrana, ima lijepi sag, prozore sa zavjesama, kauč i fotelje, dva stola, jedan niski, jedan visoki za blagovanje, papirnati, ali ne previše neukusni luster. Sve u svemu, radilo bi se o jednoj lijepoj, ugodnoj dnevnoj sobi da njome ne dominira ogroman drveni sanduk, visok gotovo do stropa, smješten točno u sredini sobe! Sanja se smrznula na mjestu kad je to vidjela. Stvar je zaista ogromna. To je jedan od onih sanduka za robu koje prevoze brodovi, kakve vidi na televiziji. Ima čak i cedulju na sebi, ali ne vidi odavde što piše. Ali vidi kako malo slame strši na spoju dviju ploča. Blaž se, dakako, ne osjeća obaveznim objasniti što to radi ovdje. 155


Aleksandar Kostjuk

"Blaž, što je ovo?" Pokaže prstom sanduk. "To? Sanduk." "To vidim! Zašto ti je usred dnevne sobe?" "Nigdje drugdje ne bi stao. Ovo je najveća soba, a dok je u sredini, zauzima najmanje mjesta." "Ili najviše!" "Da... ili to." "Što je u njemu?" "Ne znam. Nije moj." "Nije... tvoj?" "Da. Ne otvaram tuđu poštu." "Po... To nije pošta! To je... teret." "U svakom slučaju, nije moje." Blaž se razvali u kauču, izuje cipele i ispruži noge na malenom mekanom naslonu za noge. "Ako nije tvoje, zašto je u tvome stanu?" Ne može vjerovati da sad raspravlja s njime o sanduku dok ima toliko drugih briga na umu, ali to joj ne daje mira. Kao da je planina u sobi! "Nije." "Molim?" "Da, kad smo već kod toga, poznaješ li nekog Josipa Topića?" "Zašto? To ima veze s mojim slučajem?" "Ne, ne. To pitam svakoga koga upoznam. On je vlasnik stana." "Kojeg stana?" Zapravo zna o kojem stanu govori, ali daje priliku trunci nade koju još gaji. "Ovoga." "Zašto pitaš poznajem li vlasnika? Zar ga ti ne poznaješ?" "Ne. Ali njegovo je ime na svim računima." "I koji je točno tvoj odnos s njim?" Blago slegne ramenima, ne dopuštajući previše naprezanja svom 156


NOĆ PADA U PODNE

dokonom položaju u kauču. "Živim u njegovu stanu." "Zna li on to?" "Ako zna, nije mi ništa rekao." "Želiš reći da živiš u nečijem stanju bez dopuštenja?!" "Plaćam račune." "Kakve to ima veze?! Ne možeš to raditi! To je protuzakonito." "Misliš?" "Ne mislim nego znam. Kako već dugo živiš ovdje?" "Tri godine." "Tri godine? I nikada nitko ništa nije pitao?" "Ne. Zato pitam ljude poznaju li gospodina." "Kako si uopće došao na to naseliti tuđi stan bez dopuštenja?" "Bio je prazan." Sanja odmahuje glavom. "Ti jedan od onih anarhista, hipija, koji žive izvan sustava?" "Ne volim ni hipije ni anarhiste. Ali nemoj im to reći. I oni su potencijalni klijenti. Osim toga, hipiji i anarhisti ne bi plaćali račune niti čistili stan. A ja plaćam račune." Sanja odmahne rukom i sjedne u fotelju. Baš je udobna. G. Topić zna odabrati pokućstvo. "A sustav," nastavi Blaž, "je dobro upoznat sa mnom. Samo ne s ovim stanom. Zato sam i rekao da je ovdje sigurno. Nitko ne zna da živim ovdje. Osim tebe." "Da... dobro... to valjda je prednost. Ali zar te ne zanima što je u sanduku?" "Zanima. Zapravo, zanimalo me. Sad sam se već navikao na njega. I nije moj. U tuđu se poštu ne viri. Tako sam odgojen." "Lijepo od tebe," reče Sanja više kao uzdah nego kao pohvalu. "Ali više me zanima tvoja priča," nadoda Blaž. 157


Aleksandar Kostjuk

"Ah, to. Ne znam otkud bih krenula." "Krenimo od večere. Da nam složim nešto?" Sanja slegne apatično ramenima. "Složit ću nam nešto." Blaž ustane i krene prema vratima s nasuprotne strane sanduka. "Želiš nešto popiti? Imam... vode. Mislim. Moram provjeriti." "Ne ću. Zapravo... da, može malo vode. Hvala." "Stiže." I nestane u drugoj sobi. Sanja se nada da se radi o kuhinji. Osvrne se po dnevnoj sobi. Sanduk neizbježno privlači, odnosno odvlači pogled, ali kad se čovjek prisili, da se uočiti neke detalje na sobi. Na primjer to da ne vidi nijednu knjigu. Ili časopis. Nema ni televizora. Ni telefona. Ni računala. Moguće je da su te stvari u drugim sobama, ali nekako ima osjećaj... Blaž proviri iz kuhinje. "Da, izgleda da imam i vodu i votku. Koje ćeš?" Trebalo joj je dvije sekunde za razmišljanje. "Može oboje?" "Može," reče on i krene natrag unutra. "Ali prvo votku!" dovikne mu. Kroz vrata ispruži stisnutu šaku s palcem gore. I krene po votku. Nije neka ljubiteljica alkohola, ali ako postoji trenutak kad treba piti votku, onda je to ovaj. Blaž je zajedno s njom pio votku u tišini. Donio joj je i čašu vode, ali nije ju ni pipnula. Stigne i to. Ubrzo je Blaž ponovno otišao u kuhinju i vratio se sa zdjelom punom nekakvih peciva. "Što je to?" upita Sanja. "Zagorske štrukle." "Aha." "Ne voliš?" "Volim. Samo nisam sigurna mogu li jesti." 158


NOĆ PADA U PODNE

"Trebaš još malo votke." Nalije joj još malo u čašu. "Inače, nisam ih pripremao sam. Iz zamrzivača su." "I pretpostavila sam. Nema veze. Fino miriši." "Jedi. Trebat ćeš snage. Želim čuti što ti se dogodilo. Počni od trenutka kad si dobila obavijest da moraš u London." "Znaš za to?" "Znam, ali pravi se da ne znam. Budi što detaljnija. Reci sve čega se sjetiš, bez obzira čini li ti se važnim ili ne." Zapravo je htjela prvo čuti njegovu priču. Svoju već zna, ali nikako joj ne pomaže. Želi znati što se događa, i to što prije. Neizvjesnost joj trga živce. Čak joj ni štrukli nemaju dobar tek, iako zna da bi joj pod normalnijim okolnostima – ne, trenutno se ne može sjetiti kako bi one izgledale – bili odlični. Cijelo joj je biće izbačeno iz ravnoteže. Nestrpljiva je sve odmah doznati i zato bi rado htjela prvo čuti njegovu stranu. Htjela mu je to reći, ali nije. Napokon, od dvoje osoba u ovome stanu, samo jedna tvrdi da je detektiv, a ona nije ta. Vjerojatnije je da će on uspjeti bolje povezati događaje od nje pa je zbog toga vjerojatno bolje složiti se s njegovim metodama. Barem dok se ne uvjeri da to ne treba činiti. Opisala mu je sve čega se mogla sjetiti. Od glupoga dopisa i histerije prije puta, preko dosadne konferencije sa svojom neugodnom prezentacijom – spomenula mu je čak i zgodnoga Poljaka! – pa sve do iznenadnoga susreta s predstavnikom Gestorven&Hatelijka, vrlo neudobnoga puta – nije zaboravila onu stjuardesu, htjela mu je čak sugerirati da je upletena, ali suzdržala se – i odlaska u Seljačku banku. Ubacila je i otmicu, ali tek usput jer je tome dijelu sam prisustvovao. Čim je završila, Blaž je krenuo sa svojom pričom. Prvo je nešto blebetao o nekakvom klaviru – može se samo nadati da to nema veze s njom – a onda je prešao na njenoga "brata" Zdravka koji ga je unajmio jer 159


Aleksandar Kostjuk

je mislio, kako je tvrdio, da je ona oteta. Govorio joj je o svome posjetu Tromperu – kojem svaki put drugačije izgovori ime – o tome kako su se svi tamo držali defenzivno – svako je malo ubacivao nešto o nekakvim krekerima i napolitankama, ali to je razumjela koliko i ono s klavirom – i nije propustio opisati svoj posjet stanovitom Kapetanu Ahabu. Taj ju je dio zaista izbacio iz takta. Ne samo zato što ništa od opisa toga susreta nije shvatila. I dodao je kako je bio u njenome stanu. Bio je nepotrebno iskren i obavijestio ju kako je koristio njen telefon za kratki razgovor i kako će joj platiti taj dio telefonskog računa, ali i kako se nada da na tome ne će inzistirati. I još je dodao kako je dirao njenu četkicu radi provjere svojih sumnji. Rekla mu je da je to u redu, ali u sebi je napravila podsjetnik da baci četkicu u smeće. Kad je završio sa svojim izlaganjem, ostao je samo razvaljen u svome kauču, ispružen, ukrštenih prstiju na trbuhu, lagano njišući jedno stopalo. Ima i malo drugačiji izraz nego inače. Ovo je valjda njegova poza zamišljenosti. Ništa ne govori, samo zuri u strop u potpunoj tišini. Sanja čeka, ne želi biti nametljiva, ali kako minute prolaze, sve je živčanija. "I? Što misliš?" upita Sanja u nadi da će možda malo ubrzati proces. "Hm," reče Blaž. "Mislim da ću pojesti još jednu štruklu. Baš su dobre." I zaista uzme još jednu štruklu i počne ju jesti. Nevjerojatno. Sanja uzdahne i sama se razvali u fotelji pokraj Blaževa kauča. Smiri se, budi strpljiva. "Jedi," reče joj Blaž. "Najbolji su dok su svježi." "Ne, hvala," odgovori mu bestrasno, ne gledajući ga. "Sita sam." A on samo polako jede svoju štruklu, kao da nema nijedne brige na svijetu. Bolje mu je da intenzivno razmišlja o njenoj nevolji i kako ju izvući iz nje. Jer ako samo posumnja da nije tako, mogla bi početi ozbiljno razmišljati o gubitku kontrole nas sobom. Jednim dijelom – i to onim većim – čovjeka stvarno živcira ta njegova opuštenost i bezbrižno 160


NOĆ PADA U PODNE

držanje, ali djelomično mu se treba i diviti zbog toga. Tko danas može tako držati svoje brige na distanci dovoljno da ga ne uzrujavaju? Ona ne može. I ne poznaje nikoga tko bi mogao. Ne kako to ovaj muškarac pred njom čini. Ili je to samo maska? Kuha li u njemu panika i bijes? Ako je tako, dobro to prikriva. U svakom slučaju, čudan si ti tip, Blaž. "Hm, ne bih ti htjela remetiti koncentraciju, ali nadam se je ova pauza u svrhu pronalaska rješenja za moj problem." "Za početak trebamo shvatiti što problem uopće jest. A čini mi se da nije uopće jednostavan. Ali znam jedno." "Što?" "Tvoj problem je sad i moj problem. Zapravo, bio je to od samoga početka." "Kako to? Ništa ne razumijem, Blaž!" "Po redu. Ako sam dobro shvatio, o malverzacijama koje je tvoj brat spomenuo ne znaš ništa?" "Ni na što slično nisam naišla. I nemam brata." "Da. To je vjerojatno izmislio kako bi teorija o otmici zvučala uvjerljivije." "Ali zašto? Zašto je došao uvjeriti tebe, od svih ljudi, da sam oteta kad bi bilo lako otkriti da sam u Londonu?" "Bi li?" Udijeli joj ispitivajući pogled. "Pa... da. Mislim. Nije to bio privatni put, već službeni. Naravno, izvan tvrtke to nitko ne bi znao." "Osim ako ne bi nazvao i pitao. Zar ne? Da netko pita gdje si, rekli bi mu da si na putu?" "Ah, da. Da, bi. Ali... koga bi to zanimalo?" "Vjerojatno nekoga tko te želi oteti ili ubiti." Ne sviđa joj se kako je to rekao. Sanja proguta slinu. "Da. Htjela sam reći... tko osim njih?" 161


Aleksandar Kostjuk

"Da," reče on neodređeno. "Je li ti nešto jasnije? Jer meni nije." "Znaš što mene muči?" "Ne mogu si uopće predočiti." "Crvenilo." "Ha?" Pošto zuri pred sebe i pošto je rekao nešto totalno zbunjujuće, Sanja instinktivno pogleda mjesto u koje zuri. Ne može točno reći, ali zuri ili u prazan zid ili još više praznoga zida nešto desnije. Uglavnom, nema ni naznake crvenilu. "Kakvo crvenilo?" "U tvojoj prezentaciji." "Zašto? Što s tim?" "Sama si rekla da je to bilo posve besmisleno. A nitko nije zapamtio o čemu se radilo." "Da. I to nam nešto govori?" Ne odgovori. Sad izgleda kao da zaista duboko razmišlja. Hoće li to uroditi plodom? Ovo što je dosad čula ne ulijeva joj povjerenje. "Što znamo?" progovori napokon. "Iznenada dobiješ zadatak. Ti, sama, moraš pod hitno napraviti prezentaciju i otputovati u London kako bi ju izložila. Iako nije običaj da šalju jednu osobu, ipak to u ovome slučaju čine. Gotovo kao da je hitni slučaj. Ali nije, zar ne? Bi li bila nekakva šteta da nisi otišla? Mislim, za tvrtku?" "Ne. Čak bi uštedjeli putne troškove. Ali-" "Napominju ti kako trebaš upotrijebiti mnogo crvene boje." "Nisam baš rekla mnogo. Samo-" "Kome si sve rekla da ideš u London? Osim prijateljici pokraj koje sjediš." "Kome? Hm... pa, mislim da sam rekla još nekolicini ljudi. Ne bih baš točno znala reći kome..." "Jesi li im rekla kad se vraćaš?" 162


NOĆ PADA U PODNE

"To nisam mogla jer... već sam ti to ispričala." "Da. Jutros dolazi k meni čovjek. Tvrdi da ti je brat. Inzistira na tome da tvoj slučaj tretiram kao otmicu, ali da drugima kažem samo da si nestala." "Da, zar to nije čudno? Mislim, uvjeriti te da sam oteta, a zna da nisam, ali onda te nagovoriti da to nikome ne kažeš. Zvuči totalno besmisleno." "Ne. Ne." Djeluje kao da mu je nešto sinulo. Lice mu ustvari pokazuje tek blage varijacije, ali upravo je zastrašujuće kojom brzinom ona uči raspoznavati njihova značenja. "Nestanak je bio za druge. Otmica je bila za mene." "Molim?" "Otmica daje poseban dramatični ton slučaju. Podrazumijeva hitnost jer žrtva vjerojatno nema mnogo vremena, a isto tako daje vrlo dobar izgovor da se ne zove policija." "Dobro..." "Dakle, htio je da budem oprezan i diskretan, ali da djelujem brzo. Htio je da provedem istragu u doba kad si se ti već vraćala u Hrvatsku." "Da, ali zašto?!" Blaž ustane i počne šetati u krug pred njom s rukama u džepovima. "Ti si bila u Londonu, a on je tvrdio da si došla jučer. A ja..." "Čekaj! Misliš da se radi o nekakvu nesporazumu? Mislili su da sam došla jučer i zbog toga su... što... mislili da sam im nešto kriva? Zar su me zamijenili s nekime?" "Ne. Krivo. Potpuno krivo." Sad stane sučelice njoj. "Sve do trenutka kad sam se ja umiješao oni su točno znali gdje si. Čitavo si vrijeme bila na njihovu radaru. Jer su oni odredili tvoj raspored." "Otmičari su odredili moj raspored?" "Dopis je došao iz tvoje tvrtke, zar ne?" 163


Aleksandar Kostjuk

"Naravno. Iz koje bi došao?" "A tvoj brat..." "Nemam brata." "... me poslao u Trokler..." "Tromper." "Da ispitam potencijalne sumnjivce. A popis kojeg mi je dao sadržavao je visokorangirane ljude. Sam vrh Trapera. I tvoja šefica." "Trompera. I što to znači? Čemu sve to?" "Netko je tebe želio u Londonu. I netko je želio da svi znaju da si došla jučer, a ne danas. Ja sam imao samo jednu svrhu. Nije mi dao ona imena kako bih ispitao te ljude. Htio je da ih obavijestim. Htio je da znaju da si došla jučer i da si nestala. I znao je da će to prenijeti svojim šefovima." "Ali nisam došla jučer. Zrakoplov je sletio danas. Pa to se da provjeriti." "Točno. Jučer nije bilo letova iz Londona. Nisi mogla stići jučer." "Eto. Nisam fizički mogla biti ovdje. Kako-" "Zato sam ja morao uvjeriti prave ljude da si zaista stigla jučer." "Ali da se provjeriti-" "No sumnja ostaje. I to je bilo dovoljno. Ne shvaćaš? Ovo je sve točno istempirano. Zašto mi nije došao jučer i ispričao mi o tvojoj otmici? Zato što bi jučer bilo prerano." "Prerano za što?! O čemu se radi?" "O tvom dolasku. Nije bilo toliko bitno da budu uvjereni da si stigla jučer, već da nešto ozbiljno ne valja. I da to ima veze s tobom." "Blaž, ne sviđa mi kamo ovo vodi." "Tek sam počeo. Sve što ti se dogodilo bilo je odvraćanje pozornosti. Sanja, ti si upotrijebljena kao mamac." "Mamac?" 164


NOĆ PADA U PODNE

"Poslali su te u London i sigurno osigurali da se u Hrvatsku vratiš točno kad si se i vratila. Mene su poslali da posijem sumnju. Vaša zaposlenica tajnovito je nestala, kažem ja njima. Nitko ništa ne zna, svi se prave glupi, ali kad odlazim, oni počnu nazivati. Ljudi na mnogo višim položajima doznaju tvoje ime. Znaju da si nestala." "To si sve već rekao!! O čemu se radi?!" Ništa ne reče. Samo ju stane prodorno gledati. "Omotnica!" reče ona. "Bez te omotnice ništa nema smisla. Netko je htio... ne, netko se jako potrudio uvjeriti sve kako si ti uzela omotnicu i onda netragom nestala." "Uzela ju jesam, ali... Zašto? Što ću im ja? Zar je tako teško poslati omotnicu?" "Nije poanta u slanju, već u odvraćanju pozornosti. Trebalo je ispasti da si ti uzela omotnicu i nestala s njome. Željeli su prebaciti krivnju na tebe, makar samo privremeno." Sanja počinje polako ustajati. "Krivnju? Kakvu krivnju? Krivnju za što?" "Za krađu." "Čega? Ništa nisam ukrala!" "Ali bila si u posjedu nečega ukradenog. To je činjenica. Onaj Bingy..." "Bingsley." "Ni ti ni on niste to smjeli imati u svojim rukama. Nisu te samo upotrijebili kao žrtveno janje, već i kao poštara." Sanja prekrije rukama usta kako bi prigušila jecaj. Oči joj se upale. Osjeća kako će zaplakati, ali ne želi. Ne smije! "Hoćeš reći da sam prenosila ukradenu robu? O, Bože, ići ću u zatvor." "Ne ćeš." "Kako znaš?!" 165


Aleksandar Kostjuk

"Kao prvo, nedužna si. Istina, mnoge to nije sačuvalo od zatvora, ali vjerojatno ne bi bilo previše dokaza protiv tebe. Sve je to prilično nategnuto, zapravo. Osim činjenice da si ukradenu robu pohranila u banci, ali to bi se dalo objasniti. Zapravo, ne bi trebalo. Da bi bilo krađe, ona prvo mora biti prijavljena." "Zašto misliš da nije?" "Pretpostavljam da je to poanta čitave akcije. Ovo nikada nije trebalo doći do pravosuđa ili javnosti. Onaj tko je isplanirao ovo znao je da će se sve riješiti interno." "Interno? Gdje?" "U... tom... Gesvenu&Heviku." "Gestorven&Hatelijk." "Da. Jedino..." "Što?" "Sam tvoj nestanak ne bi bio dovoljan da se određene ljude uvjeri da si ti kradljivica. Trebalo je jasno uprti prstom u tebe. Netko je morao reći da je omotnica kod tebe. Pod pretpostavkom da nije previše ljudi uključeno u operaciju, logično je da je ili tvoj brat..." "Nemam brata!" "... ili taj Bingsey..." "Bingsley!" "Tako je. Nekako su ukazali na tvoju krivnju. Ali pretpostavljam da je onda jedan od te dvojice mrtav." "Mrtav? Zašto?" "Mozak operacije je živ... vjerojatno. Ali drugi.. pretpostavljam Bingsey, previše bi znao. Kad bi ga dohvatili, vjerojatno bi im naposljetku rekao da ti nemaš ništa s time. Odnosno da nisi upućena." "Čekaj, tko to oni?! I tko su onda oni drugi? Pretpostavljam da nijedan od tih nije policija?" 166


NOĆ PADA U PODNE

"Nije. Ovdje imamo tri uključene strane. Ako sam u pravu. Svašta tu još nedostaje-" "Dobro, reci svoju teoriju!" "Tu je Ges... Gesi..." "Da. Dalje." "Oni koji su ih pokrali. I nas dvoje." "Zašto smo mi zasebni? Ja radim za Gestorven&Hatelijk." "Ali misle da si ih pokrala." "To ne znamo! Tko... tko kaže da su ih uvjerili? Sam si rekao da dokazi nisu uvjerljivi." "Ali sumnja ostaje. Već sam ti rekao da si mamac. Dakle, svaljivanje krivnje možda i nije tako uvjerljivo. Ali za odvraćanje pozornosti s pravih krivaca bila si... dovoljno dobra. Ako pretpostavimo da pravi krivci još nisu razotkriveni, ti si polazišna točka za otkrivanje." Sad je ona počela hodati amo-tamo. "Ovo je noćna mora. Ovo je užas! Kud su mene našli? Prvo me otmu, a sad sam upletena u kriminal. Zato me nisi htio odvesti na policiju?" "Ne, tada još nisam sve ovo znao. Pretpostavljao. Ali i to sad možemo staviti na popis razloga." "Blaž, ne shvaćam zašto su mene upleli. Zašto su bilo koga trebali. To je bila vražja omotnica! Pošalješ ju poštom! Tko bi znao?" "Vjerojatno ju zaista ne bi bio problem poslati poštom, ali očito su trebali... morali na nekoga svaliti odgovornost. Samo..." Blaž sjedne natrag u kauč, u stari položaj. "Da?" "Imaš pravo, tu nešto nedostaje. Svaljivanjem krivnje na tebe samo su pokazali gdje je ukradena roba. Kod tebe, zar ne? To nekako narušava glavno načelo krađe, a to je diskrecija. Gotovo kao da..." "Što? Što?!" 167


Aleksandar Kostjuk

"Kao da su baš htjeli naglasiti krađu. Ali to bi značilo... da u tom Gesme... Getami..." "Samo ih zovi GH!" "Da u GH-u nisu uopće znali da im je nešto ukradeno." "Nisu znali da im je ukradeno? I onda su ih kradljivci upozorili na to?" "Možda..." "To je besmisleno! Zašto bi se netko trudio krasti bez ičija znanja, a onda to razglasiti?" "Kao što rekoh, dosta toga nedostaje. Ali vjerojatno se ne trebamo gnjaviti tim detaljima." "Ah, ne trebamo? Ma baš super. Jer sam baš htjela početi paničariti. Čime se onda trebamo gnjaviti?" Blaž uzme još jednu štruklu. Sanji se smrzne krv u žilama pri tom prizoru. Dođe joj šutnuti te vražje štrukle! "Vjerojatno preživljavanjem." "P... preživljavanjem? Misliš..." "Da, oboje previše znamo. Ne bi nas bilo pametno ostaviti na životu." "Ubit će nas?" "Vjerojatno," reče on mljackajući. "Možeš li, molim te, biti barem mrvicu uzrujaniji dok to govoriš? I hoćeš li već jednom prestati jesti?! Ne mogu ti opisati koliko me to živcira!" "Htjela si ovu štruklu? Ima još jedna." "Ne! To... ti... ti..." Okrene se se od njega. Ne može ga više ni gledati ni slušati. Zločinci ju progone i smještaju joj svoj zločin, a njen jedini spas je, kako stvari stoje, ovaj luđak. Sanja čučne i obgrli si koljena. Ne želim plakati, ne želim plakati! "Sanja," reče Blaž tiho iza nje. "Što hoćeš?!" "Ne moraš se uzrujavati. Riješit ćemo to nekako." 168


NOĆ PADA U PODNE

"E, pa, uzrujavam se! Tuži me! Sigurna sam da je za tebe svakodnevica kad te ljudi pokušavaju ubiti, ali meni je to novo." "Ne mogu reći da me nitko nikad nije htio ubiti, ali ovo je i za mene jedinstvena situacija." "Zar okorjeli detektiv poput tebe nije navikao na stalnu opasnost?" "To je tako samo u filmovima. Osobno volim kad dan prođe bez događaja. A onda odem u kuglanu." Sanja se počne smijati. Ne zna što je tu smiješno, ali smije se. Ustane i okrene natrag prema njemu. "Kuglanu? Ti kuglaš?" "To je čudno?" "Na tebi je sve čudno, Blaž. Što kuglanje čini prenormalnim za tebe." Sanja sjedne natrag u fotelju. "Ako misliš..." "Osim toga, u krivu si." "Mislim da kod kuglanja nema ispravnog i pogrešnog. To je-" "Ne to! Rekao si me žele ubiti. Ali večeras su me oteli. Pokušali su." "A što misliš kako bi to završilo? Sigurno te ne bi pustili živu jednom kad bi dobili od tebe što hoću." "A to je?" "Omotnica, pretpostavljam. Trebaju te da ju podigneš iz banke." "Ako se radi o lopovima, neka opljačkaju banku. Što ću im ja?" "To je preneuredno. Ti ljude sve vole činiti potiho i suptilno." "Da, bilo je izuzetno suptilno kad su me na ulici strpali u svoj prtljažnik. Ni noć još nije do kraja pala." "Da, to si dobro primjetila." "I zašto su mi rekli da odnesem vražju omotnicu u banku i onda me išli otimati kako bih ju ponovno podigla? Tek sam bila došla iz banke, za Boga miloga! I oni su me oteli kako bih ju uzela natrag? Koji je to genijalan um smislio?" 169


Aleksandar Kostjuk

"Mislim da tu pogađaš u srž problema." "Zar već nismo pogodili srž problema? Koliko tih srži ima?!" "Ne našeg problema. Njihovog." "Njihovog?" "Ljudi koji nas manipulirali. Znaš, nazvao sam ponovno Kapetana." "Uh! Zašto? Grozno mi je bilo samo slušati o njemu. Ne želim si uopće zamišljati kako bi bilo susresti se s njime." "Nije on tako loš. Ako ga većinu vremena izbjegavaš." "Aha. I što ti je rekao? Ili ti njemu?" "Sjećaš se onoga otmičara ispruženog na haubi?" "Ah, ne znam, bilo ih je toliko danas. Naravno da se sjećam!" "Učinio mi se poznatim. A onda sam se sjetio tko je. Mislim, bio sam prilično siguran." "I? Što, neki tvoj rođak?" "Koliko znam, nije. Radi se o jednom sitnom lopovu. Danas je pozvan radi jednog hitnog posla." "Moju otmicu?" "Očito. Ali bilo je nedovoljno vremena da ga se tako brzo pošalje na tebe. Vjerojatno je bio angažiran za nešto drugo, ali onda je u posljednji tren preusmjeren na tebe." "Ne razumijem. Nedovoljno vremena u odnosu na što?" "Na tvoj posjet banci." "Trebam li istaknuti da i dalje ne razumijem?" "Sve što je klika tvoga brata radila bilo je pomno isplanirano." "Nemam brata." "Ali ne i otmica. To je bilo neuredno, neplanirano. Tvoja otmica bila je ad hoc improvizacija." "Znaš li što znači ad hoc?" "Ne, ali svejedno je bila improvizacija. Zaista nema smisla da ti 170


NOĆ PADA U PODNE

ostaviš omotnicu u banci, a da te odmah potom tjeraju da ju podigneš. Ja mislim da ti nikad nisi smjela stići do te banke. To jedino ima smisla." "Ali oni su mi rekli da ostavim omotnicu u banci. Ili se radi o drugim ljudima?" "Ne, to je ista organizacija. Rekli su ti da odeš tamo, ali ne da bi tamo stigla." "Nego?" Blaž uzdahne. "Vjerojatno kako bi točno znali gdje ćeš biti. Kako bi te dohvatili i uzeli ti omotnicu." "To je glupo. Pa mogli su mi je uzeti bilo gdje. U zračnoj luci, već u zrakoplovu, bilo gdje na putu doma. U mome stanu!" "Dobro, ne tvrdim ja da sam sve prokužio. Samo napipavam. Omotnica je morala biti s tobom do dolaska u Hrvatsku. Mogli su ju možda uzeti iz tvoje prtljage, ali nisu mogli biti sigurni da si ju tamo stavila. Ako nisi, a otkriješ da ti je netko prekapao po stvarima, mogla bi odstupiti od plana. Zračna luka je prenapučena. Previše ljudi. Kao i većina grada. Tvoj stan... da, to bi moglo biti dobro mjesto da te dočekaju, ali možda nisu htjeli riskirati da ih vidi netko od susjeda. Pogotovo kad bi odnosili tvoje tijelo." Dah joj zastane i sva zadrhti. "Moje... tijelo?" "Da. Ako su pametni, ne bi te samo ubili, već bi se i pobrinuli da nitko ne pronađe tvoje tijelo. Tako bi bila zauvijek nestala. Nemoguće za locirati i uvijek sa sjenom sumnje nad sobom. Seljačku banku su valjda odabrali jer im je pogodna lokacija. Ne znam. Opiši mi susjedstvo." "Oko Seljačke banke?" Blaž kimne glavom. "Pa... ništa posebno. Ružne zgrade razbacane posvuda. Mirno." "Znači, nema mnogo ljudi?" "Zapravo, bilo je čak sablasno... pusto." Proguta slinu. Shvaća što joj 171


Aleksandar Kostjuk

pokušava reći. Blaž kimne glavom. "Je li na tvom putu bilo neko posebno osamljeno mjesto? Neko koje se čak ni s prozora ne vidi? Uličica ili tako nešto?" "Ne, stalno sam bila na otvorenom prostoru. Ah, da, neposredno prije banke bio je mali parkić. Onako... nekoliko drveća, ali... To je to, misliš?" "Sa sigurnošću ne mogu reći, ali zvuči kao dobro mjesto za zasjedu." "Znači, uzeli bi mi omotnicu i ubili me? Samo tako?" "Mislim da im to ne bi predstavljalo problem." "Zašto nisu?" "Ne znam. Nešto se tamo dogodilo. Plan je propao. Netko je nešto krivo učinio ili se tvoj ubojica nikad nije pojavio. Možda se prehladio, tko zna? Uglavnom, čitav je plan sad ugrožen." "Zašto?" "Rekao sam ti već da je očito kako je u ovome planu bilo važno tempiranje. Dakle, nije se moglo bilo kad doći s omotnicom i učiniti s njom što se god s njome htjelo učiniti." "A što misliš da je u njoj?" "Ti si ju imala. Ti meni reci. Nije bitno. Nešto vrlo vrijedno, to je sigurno. Ali nešto s rokom trajanja, pretpostavljam." "Misliš, dokument koji vrijedi tek određeno vrijeme?" "Ti si stručnjakinja. Ima toga?" "Da. Naravno. Možeš ograničiti podizanje novca ili vrijednosnih papira u jednom određenom periodu." "Vjerojatno je nešto takvo." "Ali ne mogu si zamisliti što bi bilo tako posebno." "Ako se radi o novcu, vjerojatno se radi o sumi koja je mnogo veća od onih koje si viđala na svome poslu." "Tamo ne držimo novac." "Ali gledate brojke. Ne?" 172


NOĆ PADA U PODNE

"Da. Da. Istina." "Rok vjerojatno nije dug. Pošto su te zgrabili gotovo odmah nakon dolaska iz banke, možemo pretpostaviti da im se jako žuri. Rok možda ističe već sutra. Ne mnogo duže od toga. Zbog toga te sada sigurno intenzivno traže." "O, Bože! Jesi li siguran da smo sigurni ovdje?" "Teško je takvo nešto reći. Stan nije na moje ime i nikada nikome nisam rekao da ovdje živim. Iz razloga koje sad ne moraš znati. Ali to ne znači da mi se ne može ući u trag. Ako tvoji progonitelji imaju velika sredstva na raspolaganju, samo je pitanje vremena kad će pronaći ovo mjesto. Danas se svakoga može pronaći." "Hvala. To me jako umirilo. Imaš uže za vješanje? Htjela bih malo odrijemati." "Nemojmo paničariti." "Ti ne paničariš. Znači, već smo na pola puta do tamo." "Sanja, vrijeme im nije prijatelj. Istina, zbog toga su dodatno motivirani pronaći te, no imaju još jedan problem." "A to je?" "Bila im je grješka poslati te u Seljačku banku. Vjerojatno nisu to doživljavali kao rizik jer su sve dobro isplanirali. Bili su očito vrlo samouvjereni i sigurni da nikad ne ćeš stići do banke. Ali jesi. I tamo si položila tu omotnicu. I to u ime svoje tvrtke, ako sam dobro shvatio?" "Da." "To također kvari njihove planove." "Zašto?" "Ako pretpostavimo da je netko htio na tebe svaliti krivnju, makar samo privremeno, pretpostavljamo da se pobrinuo da nema sumnje da se radi o tebi. Dakle, na neki su način izričito ukazali na tebe. Kako, to ne znamo, ali-" 173


Aleksandar Kostjuk

"Dobro, to si rekao. Što s tim?" "Ti si predstavljena kao kradljivica. I što radiš? Ostavljaš ukradenu robu u banci. Pod svojim imenom i kao predstavnica Trottera." "Trompera." "Nekome je to sigurno upalo u oči. Sigurno sad ne izgleda dobro. Kradljivica se toliko izlaže. Njihov sumnjivac vuče tako naivne poteze? Netko će sigurno zaključiti ono što smo mi sad zaključili. Netko je samo htio da izgleda kao da si krivac, a zapravo si samo iskorištena kao teklič. Dakle, krenut će potraga za stvarnim mozgovima operacije." "Ali kako bi netko znao da je to što sam ostavila u banci ukradena roba? Ni sama ne znam što je to. Obična omotnica. Može biti bilo što. Nije ni zabilježeno što sam položila. Zašto bi mislili da je to baš to što traže? I traže li to uopće? Što smo rekli? Znaju li što je ukradeno? Ili samo znaju da je nešto ukradeno, ali ne znaju što?" "To je mnogo detalja za nagađanje. Ali vjerojatno je tvoj potez pobudio nove sumnje." "Ili je potvrdio stare," reče ona. Blaž lagano digne obrvu. "Možda misle da im tako odvraćam pozornost. Ili da ih provociram kako bih ih natjerala na nešto što odgovara mojim planovima." Blaž ju zbunjeno pogleda. "Što me tako gledaš? I ja čitam krimiće!" "Da? Ja ne. Sve je moguće, ali to nam ne pomaže." "Čekaj malo, tko su to uopće oni? O kome sad to govorimo?" "O GH." "Ah, da. Pa zašto oni ne pozovu policiju? Zašto misliš da bi rješavali stvar interno? Ako se radi o krađi..." Blaž uzdahne. "Jesam li ti ikad rekao da imam fotografsko pamćenje za poruke ispisane na zidovima javnih WC-a?" 174


NOĆ PADA U PODNE

Sanja ne odgovori odmah. Iz nekog je razloga njenome mozgu trebalo nešto vremena preraditi Blaževo pitanje. "Ima li to kakve veze s mojim slučajem?" "Ima." "I bojala sam se da ćeš to reći." Sanja pokrije rukom oči. "Znaš, čim mi je tvoj brat-" "Nemam brata, dovraga!" "Da, čim mi je rekao za Gesme... mislim, GH, čitava mi je stvar djelovala nekako... neudobno." "Zašto? I kakve to veze ima s WC-ima?" Da, da, samo potpiruj njegovo ludilo, glupačo! "Zbog nečega što sam pročitao na jednome zidu. O GH-u." "Je li?" "Koncern za kojeg radiš povezan je s mnogobrojnim burzovnim špekulacijama, visokom razinom nadzora nad bankarskim sustavom, uništavanjem poljoprivrede i sterilizacijom stanovništva u Africi, ima ogroman utjecaj na formiranje gospodarskih i monetarnih politika diljem svijeta, financira mnogobrojne ratove i genocide." Sanja odmahuje glavom. "I to si sve pročitao na zidu šekreta?" "Nešto se nastavljalo na strop. Ali da." "To su sve gluposti. Teorije zavjere. Ništa od toga nikada nije dokazano." "A tko bi se bavio dokazivanjem? Mediji? Oni kontroliraju svjetske medije. Policija, pravosuđe? Oni ne podliježu zakonima, oni pišu zakone i nameću ih zemljama." "To je isto pisalo na zidu?" "To se dalo iščitati iz konteksta, da. Zato te nisam htio odvesti na policiju. Bili bi nemoćni. Mogli bi te samo izručiti jednoj ili drugoj strani." 175


Aleksandar Kostjuk

"Znaš, Blaž, dosad sam trpjela tvoju ekscentričnost jer se činilo kako ipak znaš što radiš. Ali sad si stvarno pretjerao. Optužuješ ugledne ljude, i to za teške zločine, na temelju švrljanja nekog luđaka po javnome zidu? Što je vandalizam, ako nisi znao?" "Vjerovala ili ne, gotovo se sve te poruke pokažu iznimno točnima. S nevjerojatnom preciznošću. Često idem u javne WC-e samo kako bih bio u tijeku sa zbivanjima. Jedino oni telefonski brojevi za dobru zabavu nikad nisu točni. Te osobe uopće nisu zabavne. Ne znam kako netko može tvrditi da jesu. Čak ni njihovi roditelji nemaju neko visoko mišljenje o njima." "Ne ću uopće pitati. Blaž, što sad želiš reći? Da mafijaška organizacija misli kako sam ju opljačkala?" "Nipošto. GH nije mafija. Mafija se njih boji. To mi je potvrdio Kapetan Ahab. I tvoj slučaj. Nešto se veliko događa na području Zagreba ovih dana, a mi smo uhvaćeni točno u sredini. I nitko nam ne će pomoći. Najmanje policija." "Što misliš da će GH učiniti? Što ne znači da vjerujem što si rekao." "Vjerojatno ono što su već učinili. Krenuli su te locirati, uzeti ti što si ukrala i neutralizirati te. I sve povezane s tobom." "Hoćeš reći da me sada dvije skupine kriminalaca želi ubiti?" "Točno. Ne mogu ti to sad dokazati, ali sigurno će se pokazati točnim u sljedeća 24 sata." "Kako? Dok dobijem metak u glavu, znat ću da si bio u pravu?" "To je jedan način, ali nadam se da ćemo to uspjeti izbjeći." "Što ako... Recimo da si u pravu u vezi s GH. Ako bih im vratila omotnicu, misliš li da bi..." "Odustali od lova na tebe?" Ona kimne glavom. "Zapravo, to je jedino što nam preostaje. Ne pada mi ništa drugo na 176


NOĆ PADA U PODNE

pamet. Koliko će dobre volje pokazati, to ne znam. Morat ćemo iskušati svoju sreću. No to je rješenje za samo jednog protivnika. Tu su ovi drugi koji također žele omotnicu. Njih ništa ne će udobrovoljiti. Sa svakom prolazećom minutom oni postaju sve više očajni." "Što onda predlažeš?" "Može li netko iz tvoje tvrtke podići omotnicu? Kad si rekla da si u ime tvrtke-" "Da, ali... nisam dala punomoć drugima. To je malo kompliciranije pa sam to preskočila. Nisam mislila da je bitno. Kad sam pretpostavila da se radi o testu." "Dobro, onda je to trenutno sigurno. To nam je zasad jedini adut za pregovaranje. Neka ostane gdje jest." "Što nam onda preostaje?" "Moramo otkriti tko ti je smjestio. Ako bismo izručili i omotnicu i krivce, možda nas GH zaista pusti na miru." "Dobro, to mi se sviđa. Kako ćemo to učiniti?" "Nemam pojma." Sanja zajeca i sklupča se u fotelji. "Joj, Blaž!" "Imaš li ti kakvu ideju?" "Izgledam li kao da imam ideju? Najradije bih se bacila kroz prozor. Samo da ova noćna mora prestane." "Pojedi radije štruklu." "Ne ću! Prestani s tim štruklima!" "Dobro. Nečeg sam se sjetio." "Što? Reci!" "Oni koji su opljačkali GH... ili to namjeravaju... vjerojatno rade u GH-u. Pretpostavljam u samome Triperu." "Tromperu." "Točno. To objašnjava kako su mogli sve organizirati na svoju korist. 177


Aleksandar Kostjuk

Prije svega, tvoj put u London. Tvoja šefica mi je rekla kako je tvoj put naručen posebnim kanalima. Nije išlo preko nje. A ona nije znala tko je za to odgovoran. Bi li se moglo doznati tko je potpisao nalog ili kako se već to zove... da te pošalje u London?" Sanja se zamisli. "Samo malo... mislim... Da! Kadrovska bi trebala imati to evidentirano. Ali to ne znači da će biti zapisano neko ime. Doduše, svaki nalog potpisuje određena osoba. Jedino me brine da su izbrisali tragove. Ako su takvi kakvi tvrdiš..." "Možda su bili neoprezni. Samouvjerenost im se već jednom obila o glavu. Možda će još jednom. Bi li ti mogla pristupiti tim podacima?" "Ne. Nemam te ovlasti. Ali Miro ima!" "To je osoba?" "Da. Miroslav iz Kadrovske. Prijatelj. Mislim... povremeno popričamo. Obožava znanstvenu fantastiku pa stalno ima nešto reći o tome. Jednom kad počne, ne da se zaustaviti. Zvuči naporno, ali zapravo ga je zabavno slušati. Čak mi je preporučio nekoliko dobrih filmova. Možemo njega pitati." "Možemo, ali ne ćemo." "Zašto ne?" "Jer ga ne želimo vidjeti mrtvog. Zar ne? Nikoga ne smijemo uvlačiti." "Kako si to onda zamišljaš?" "Možeš li pristupiti njegovu računalu?" "Misliš, izvana?" "Što znači izvana?" "Preko interneta." "Dobro... Možeš li?" "Ne, moram to u tvrtki učiniti." "Da. To je problem." "Zašto? Još sam uvijek zaposlenica. Nisam li?" 178


NOĆ PADA U PODNE

"Nebitno je jesi li ili nisi. Čim te netko prepozna, jurišnici iz oba tabora navalit će na nas. Ili jedni na druge, kako god. Moramo ući, a da te nitko ne primjeti." "Kako? Čuvari su na svim ulazima. Evidentiraju svakoga tko uđe." "Znam. Trebamo diverziju." "Osim toga, ne mogu sama pristupiti Mirovom računalu." "Zašto ne?" "Sigurno je zaštićeno lozinkom." "Aha. I to je loše?" "Da, to je loše." "Ne možeš to... nekako... probiti? To se tako kaže?" "Nisam ja haker, Blaž." "To je isto loše?" "U ovom slučaju je. Da." "Zar ne postoji nekakav papirnati trag?" "Moguće, ali... tko zna gdje je. A možda su ga već uništili." "Ako postoje tragovi, oni su u Tramperu. I tamo idemo. Predlažem da nešto smisliš." "Ja?" "Ti poznaješ računala i svoj tvrtku. Ja ni jedno ni drugo. Ja moram smisliti kako te uvesti u zgradu." "Ali..." "Što?" "Dobro, smislit ću nešto. Ne bih li mogla nazvati Miroslava? Sigurno bi mi htio pomoći." "I sigurno to još netko zna. I zato će sigurno prisluškivati njegov telefon. I sigurno će time moći locirati nas dvoje. I sigurno će nas onda sve troje ubiti." Sanja pokrije lice rukama. Ne može se ona s ovime nositi. Ne može 179


Aleksandar Kostjuk

razmišljati. Samo čeka da se probudi. To je jedino što može. "Blaž... ja ovo ne mogu..." "Možeš. Ali sutra. Trebamo se prvo odmoriti. Ujutro ćemo biti pametniji." "Misliš?" "Ne. Hoćeš li pojesti štruklu?" Koja fiksacija. Sanja se zagleda u posljednju štruklu. I gotovo kao da štrukla zuri u nju. Izaziva ju. Ni ona ne misli da ima izglede za preživljavanje. Glupa štrukla, pokazat će ona njoj! Ustane i zgrabi štruklu. Odmah odgrizne pola. Zagleda se s visoka u Blaža. "Phepohaman ga hu uavadi oje," reče ona punih usta. "Nisam razumio ovo posljednje." Sanja proguta zalogaj i ponovi: "Pretpostavljam da ću spavati ovdje." "Ako nemaš bolju ideju..." "Ne ću nikoga inkomodirati, nadam se? Nisi oženjen, pretpostavljam." "Na čemu temeljiš tu pretpostavku?" Da ne zna bolje, rekla bi da glumi uvrijeđenost. Sanja ga pogleda na trenutak u tišini. A onda pokaže rukama na lijevo. "Imaš divovski sanduk usred dnevne sobe!" Blaž se mudro zagleda u sanduk. Nekoliko puta lupne prstima po naslonu za ruke kauča. "Argument prihvaćen," reče on. "Da, samo sam te još nešto htjela pitati." "Pitaj." "Ali ne znam bih li trebala. Ne želim da se uvrijediš ili nešto slično." "Ne ću." "To možeš unaprijed procijeniti?" "Nikad se ne uvrijedim." "Da? To je... lijepo. No dobro." Ne nastavi odmah. Kako to sročiti? "Hm... nisi baš ono što čovjek očekuje kad pomisli na detektiva." 180


NOĆ PADA U PODNE

"Kad većina ljudi vidi detektive samo u američkim filmovima." "Istina. Istina. Stvar je u tome... poznajem te nekoliko sati i sad trebam povjeriti tebi svoj život. A nisi ni policajac ni... ne znam ni sama što. Otkud znam da si taj za kojeg se izdaješ?" "To i ja sebe često pitam. Ali nikad ne dobijem odgovor." Komičar. "Da... to nije bilo filozofsko pitanje. Mislila sam više..." "Želiš li vidjeti moju osobnu iskaznicu?" "Da, to ne bi bilo loše." Blaž izvadi novčanik i iz njega izvadi iskaznicu. Pruži ju Sanji, a ona ju stane proučavati. Fotografija je... čudna, ali to je on. Je li to uopće fotografija? Zar na policiji prihvaćaju takve slike za legitimaciju? Zvonimir mu je pravo prezime. Ime mu je nešto drugačije nego je rekao, ali shvaća zašto se odlučio za Blaž. Djeca su sigurno bila nemilosrdna prema njemu u školi. A ona će biti velikodušna i uzeti zdravo za gotovo da je čovjek išao u školu. Vrati mu iskaznicu. "Hvala. Ispričavam se. Nisam mislila ništa loše." Blaž spremi iskaznicu natrag u novčanik. "Nema problema. Dakako, osobna se lako krivotvori. Moj prijatelj Žiga prodaje na Jarunu sladoled. I izrađuje lažne osobne. Uglavnom za maloljetnike koji žele ludovati po krčmama. Vrlo su uvjerljive. Prevare i najboljeg policajca." "Što? Zašto mi to govoriš?" "Bez brige, koristi boju koja brzo izblijedi. Dječica prije ili poslije uvijek dolijaju." "Nisam to mislila! Sad sam ti udijelila povjerenje i ti mi odmah vratiš nesigurnost." "Samo sam iskren. Svaki se dokument može krivotvoriti. I svaki čovjek može lagati o tome tko je. Čak i sebi. Moraš vjerovati instinktu, ne komadima plastike." "A ti vjeruješ svojim instinktima?" 181


Aleksandar Kostjuk

"Ne nužno, ali zna se dogoditi. Više vjerujem svojoj uri." "Molim?" "Imam posjetnicu. Bi li ti ona smanjila nesigurnost?" "Zar je posjetnica uvjerljivija od osobne?" Blaž slegne ramenima. Njemu je svejedno. Nevjerojatno. "Dobro, da vidim." Izvadi iz džepa štamprlek i iz njega isuče jednu posjetnicu koju joj pruži u ruku. Sanja pogleda posjetnicu. A onda ju nastavi gledati kako bi bila posve sigurna da joj ništa nije promaklo ili da ništa nije krivo shvatila. A onda još malo pogleda posjetnicu. "Blaž?" "Da?" "Ovdje piše Urarski obrt Barikada." "Da." "Da?" "Došlo je do zabune kod tiskanja posjetnica. Njihove su posjetnice završile kod mene, a moje kod njih. Ali ako odeš na tu adresu, dat će ti moju posjetnicu." Zna da ne bi smjela dalje pitati, ali jednostavno mora. "Zašto ti ne odeš po svoje posjetnice?" "Vlasnici ne vole kad dolazim u blizinu njihova obrta. Rekao bih ti zašto, ali ako ćeš ići njima po moju posjetnicu, ispričat će ti potpuno drugačiju verziju događaja. Ne želim te zbunjivati." Prekasno. "Shvaćam. Hvala," reče oprezno. "Ako želiš još nešto što bi te umirilo-" "Ne, ne! Hvala. U potpunosti si me uvjerio." Ali ubij me ako znam u što. "Trebaš još nešto?" "Mogu li se istuširati ovdje? U kupaonici, ako je moguće?" 182


NOĆ PADA U PODNE

Blaž otvori vrata smočnice i upali u njoj svjetlo. "Evo, ako pronađeš nešto što ti odgovara, uzmi." Sanja sumnjičavo prijeđe pogledom preko polica i poda prepunih kutija. "To je odjeća?" "Ne, to su kutije. U njima je odjeća." "Vjerojatno bih sad trebala pitati zašto držiš odjeću u smočnici." "Što se mene tiče, ne moraš." "Zar to nije muška odjeća?" "Nikad nisam proveo inventuru. Mislim da bi trebalo biti nešto ženske odjeće, ali nisam siguran. Ionako sam mislio da samo imaš nešto privremeno za odjenuti. Ako hoćeš oprati odjeću koju imaš na sebi." "Aha. Hvala. Imaš perilicu za rublje?" "Imam. Čak i radi. To je uvijek prednost." "Baš. Hm... gdje ću točno spavati?" Blaž slegne ramenima. Ova voli sve znati u detalje. "Ne znam. Gdje hoćeš. Kauč je malo premalen, ali ako hoćeš, možeš na njemu. Mislio sam ti donijeti poplun i posteljinu pa da spavaš na podu. Ali ako hoćeš, možeš u mom krevetu..." Sanja raširi oči. Da, izostavio je bitan detalj. "A ja ću spavati na podu." "Ne, ni govora. Ovo je tvoj stan. Mislim... živiš u njemu... dulje od mene." "Shvatio sam." "Inače, otkud ti ta silna odjeća?" "Jednom sam imao slučaj gdje me vlasnik pizzerije angažirao jer je sumnjao da jedan od njegovih dostavljača raspačava drogu. I za to koristi pizzerijin kombi. Zamolio me da to istražim." "Dobro..." 183


Aleksandar Kostjuk

"Ispalo se da mali zaista nešto mulja. Slijedio sam ga preko granice u Bosnu i natrag u Hrvatsku. Tamo se sastajao sa svojim dobavljačima, a ovdje prodavao robu." "Znači, stvarno je prodavao drogu?" "Ne. Ali to nisam znao sve dok dobavljači nisu stigli u Hrvatsku. U Bosni nisam imao prilike točno vidjeti što rade. U Hrvatskoj su se blizu Sesveta okupila tri velika kamiona. I pizzerijin kombi." "Hoće li priča još dugo trajati?" "Ne. Ušuljao sam se u jedan od kamiona dok su oni puštali golubove iz kaveza." "Molim?!" "Ni ja taj dio nisam shvatio. Uglavnom, u kamionu nisu bile droge, već odjeća. Lažne poznate marke." "To su krijumčarili? Odjeću?" Blaž joj samo kimne glavom. "Krivotvorenu odjeću. Ukrao sam... zapravo, zaplijenio sam pizzerijin kombi i vratio ga vlasniku, a krijumčare sam prijavio policiji. Ali pošto je kombi bio pun odjeće, skoknuo sam do svoga stana i istovario ju kod sebe." "Nije li to dokazni materijal ili tako nešto?" "Je, ali imali su dovoljno dokaza u kamionima. Mislim da su to ionako sve uništili. Mislio sam da bi bilo šteta baciti to." "Pametno. Baš... lijepa priča. Još nešto?" "Da. Vođa krijumčara imao je uvijek sa sobom lemura." "Naravno da je." "Ali velikog. Bio je stvarno ogroman." "U redu." "A dostavljač se pokazao kao narkoman." "Da, shvatila sam!" "Dobro, ostavljam te. Ako što trebaš, viči." 184


NOĆ PADA U PODNE

"Hvala." Blaž ode u spavaću sobu. Izvanredne situacije zahtijevaju izvanredne mjere. Potencijalna opasnost je velika. Veća nego ikada prije. Veća je bila možda jedino onda kad ga je onaj komunalni djelatnik gonio kroz tvornicu keksi. Ali to se ne računa jer se njegova majka nakon toga ispričala. A keksima je narasla prodaja. Čučne pokraj kreveta i posegne rukom ispod njega. Trebala bi biti tu negdje. Napipa ju i stavi na krevet. Plastična poluprozirna kutija za spremanje hrane sa zelenim poklopcem. Čitava je napunjena kuhinjskim krpama. Barem tako izvana izgleda. Blaž skine poklopac i razgrne krpe. Dobro, još je uvijek unutra. Posegne rukom u kutiju i izvadi revolver. Pravi detektiv uvijek mora biti naoružan, a njegov ga revolver nikada nije iznevjerio. Čak ni kada ga je onaj jedini put ponio sa sobom. Pratio je nasilnog muža koji je varao suprugu s blagajnicom koja si je voljela čupati kosu. Otkrio je Blaža dok ga je slijedio i dostigao ga. Jednim čudnim spletom okolnosti koji je uključivao Blaža koji se spotiče o psa i pritom ispušta revolver na tlo, prevarantski muž je došao u posjed njegova oružja i bez nekog vidljivog promišljanja o posljedicama i svrsi toga čina, on je počeo s užitkom pucati u Blaža. Srećom je bio zaboravio staviti metke, nešto što je stravstveni muž primjetio tek nakon sedmog ili osmog okidanja. Pištolj je ipak poslužio kao oružje. Muž se porezao na hrđavi rub revolvera i počeo vrištati poput šestogodišnje curice. Dobio je tetanus koji doveo do nekih drugih zdravstvenih problema. A to je dovelo do toga da čovjek više nikada nije prevario suprugu niti digao ruku na nju. Manje zbog grižnje savjesti, a vjerojatno više zbog djelomične paralize. I navodno ga žena drži zaključanoga u njegovoj sobi bez prozora, ali Blaž nikada ne vjeruje neutemeljenim glasinama, koliko god točne bile. To je bio prvi i posljednji put da je koristio ovo oružje. Hrđu je uklonio 185


Aleksandar Kostjuk

pa nije bilo razloga ne nositi ga sobom, ali nekako nije osjećao potrebu za time. U to se doba već debelo navukao na Mankije pa nije mislio da treba neku drugu potporu. Ali Mankija više nema, a sad se mora suočiti s neprijateljima koji su mnogo većeg kalibra od onog za kakvog se Blaž držao u jednom snu o utapanju u kadi. Nije siguran daje li mu ovo oružje neku značajnu prednost, ali u jednom se trenutku može pokazati kao nešto korisnije od običnog širitelja tetanusa. Otvori bubanj revolvera. Vjerojatno bi bilo dobro staviti i metke u ove rupe. Kamo ih je stavio? Čini mu se da bi mogli biti u kupaonici. Sanja je sada tamo. Vjerojatno joj ne bi bilo drago da joj uđe dok se tušira. Ionako mu se čini da nije ostavio osobit dojam na nju. Ali nije kao da se osobito trudio. Možda bi bilo jednostavnije pustiti Sanju da se sama snalazi. Možda nije bio baš iskren kad joj je rekao da oboje žele ubiti. Ako bi se sada pritajio, vjerojatno nitko ne bi ulagao previše truda u lov na njega. Iako to ne mora nužno biti točno. Ako su oni otmičari živi i ako su rekli nešto određenim ljudima, tada je i on meta. Ali ni to ga ne bi previše opterećivalo. Zamjerio se mnogim ljudima koji bi u svakom trenutku mogli odlučiti kako je danas lijep dan da Blaž Zvonimir prestane disati. Još jedan, dvojica, desetorica ne čine neku veliku razliku. Naviknut je na to. Sanja nije. Mogao bi ju prepustiti sudbini, ali njoj se to gotovo sigurno ne bi svidjelo, koliko god malo povjerenja sad u njega imala. Ali i taj će se stav kroz sutrašnji dan sigurno promijeniti. Ne nužno na bolje, ali promijenit će se. Besmisleno je uopće lamentirati nad time. Jasno je zašto mora pomoći ženi u nevolji: nema što drugo za raditi. Naravno, tu je i pitanje njegova honorara. Još nije odustao od njegova utjerivanja. Ako pronađe Sanjina brata, možda ga uspije nagovoriti da mu isplati zarađeno. Lagao mu jest, ali nekako se sve poklopilo s klijentovim željama. Rekao mu je da Sanja oteta i da želi da ju Blaž izbavi. Bila je 186


NOĆ PADA U PODNE

oteta i Blaž ju je zaista izbavio. To što je njen brat otmičar ne predstavlja neku tehničku razliku. Blaž je obavio svoj posao. Iako je kriminalac, njen se brat učinio kao razumna osoba. Sigurno ne će imati ništa protiv plaćanja usluge koju je naručio i koja je kvalitetno pružena. Dakle, ako pronađe Sanjina brata, postoje dobri izgledi da će mu dati njegov novac. Trik će biti u izbjegavanju metka kojeg će mu brat gotovo sigurno htjeti priložiti uz isplatu honorara, i to vjerojatno negdje posred Blaževa čela. Ali nitko nije rekao da je karijera detektiva jednostavna. Svaki klijent ima svoje mušice. Sanji je rasprostro debeli poplun u dnevnoj sobi. Preko njega je stavio plahtu, jastuk i deku. Sanja je obukla veliku mušku majicu s kratkim rukavima i bokserice kao pidžamu. Kad je izašla iz kupaonice, djelovala je malo opuštenije. "Em... objesila sam mokru odjeću u kupaonici. Nadam se da ne smeta." "Ne. Evo tvoga kreveta za noćas. Stavio sam ga tako da budeš blizu moje sobe. Ako nešto zatrebaš. Mogu ga približiti više sanduku, ako hoćeš-" "Ne. U redu je ovako. Hvala." "Dobro. Sad bih ja trebao kupaonicu." "Naravno. Ah, da, Blaž..." "Da?" "Na jednoj od polica... ovaj... uzimala sam jedan od tvojih dezodorana i ispala mi je kartonska kutija koja je bila između. I po podu su se prosuli... meci." "Tamo sam ih, znači, stavio. Znao sam da su u kupaonici." "Zašto ih tamo držiš?" "Ne znam. Valjda radi sigurnosti." "Sigurnosti?" 187


Aleksandar Kostjuk

"Da. Ne koristim ih." "Metke?" "Dezodorane." Čudno, ali odjednom se boji mraka. Ima li to kakve veze s time što je prije samo nekoliko sati bila zarobljena u mraku prtljažnika? Može biti. U svakom slučaju, došlo je to neočekivano. Blaž je ugasio svjetlo i nju su prošli trnci. Doslovce se naježila. Ne zna koliko je vremena prošlo otada. Najmanje pola sata. Sad je definitivno budnija nego prije pola sata. Ne pomaže ni što se nalazi u potpuno stranome okružju. Spava u stanu muškarca kojeg poznaje onoliko dugo kao i onaj prtljažnik. Muškarca koji tvrdi da je detektiv i koji joj je okrenuo život naglavačke. A nisu čak ni u vezi! Nema razloga vjerovati Blažu. Dovoljno je bizaran da može bez previše grižnje savjesti reći kako je sve što joj je rekao neka njegova suluda maštarija bez osnove u stvarnosti. S druge strane, potpuno mu vjeruje! Ne zna ni sama zašto. Vjerojatno jer ne zna kome bi se drugome obratila. Policiji, možda. Ali ako je Blaž u pravu, to bi bio vrlo loš potez. Ako nije u pravu, onda nema razlog ni zvati policiju. Baš nezgodna situacija. A toliko bi voljela da je Blaž u krivu. Da je sve običan nesporazum, a ovaj čudak u sobi do nje sve je samo napuhao izvan svih proporcija. Mogla bi otići u svoj stan i lijepo se smjestiti u svome krevetu. Svome udobnome krevetu. Problem je u tome što si ne može točno zamisliti kakav to nesporazum može dovesti do toga da ju netko poželi oteti. Grozno je što joj sve što joj je Blaž rekao ima smisla. Što je više deducirao, to je njena odbojnost prema njemu rasla. Krivi ga što rasprostire surovu istinu pred nju. I to na čudovišno ležeran način. To je luđak! I vjerojatno njezina jedina nada. Gore zaista ne može biti. 188


NOĆ PADA U PODNE

Osim možda što ne može zaspati. I za to krivi Blaža. I šumove u njegovu stanu. Koji nije njegov! Evo još jednog! Što je to? Vrata? Vodoinstalacije? Netko šeće na ulici pa čuje jeku? Ima li u ovoj zgradi štakora? Hoće li čuti ako netko uđe u stan? Možda se ipak trebala zamijeniti s Blažom. Ako ih napadnu ovdje, morat će ići prvo preko nje. Blaž će biti tek drugi na redu. To nema nekog smisla. On bi trebao štititi nju, a ne ona njega. Opet nekakav zvuk! Zašto ne može biti tiho?! Poludjet će od straha. A ujutro će biti kao premlaćena jer se nije naspavala. A zaista je umorna! Mačka vani glasno i neugodno zamjauče. Jesu li ju uznemirili ubojice koji stižu? Nešto ju je uznemirilo. Kako ona može znati da se radi o nečemu bezazlenome? Ne može! Ne ispuštaju mačke bez razloga takve jezive zvukove. A životinje mogu osjetiti negativnu energiju koju odašilju ljudi. Što joj ta mačka samo pokušava reći? I zašto joj se obraća dok ona pokušava zaspati? Vrlo je neuljudno od nje ako ju pokušava zastrašiti, a ne prijeti nikakva opasnost. Glupa mačketina, što si ona dopušta?! Ako ne zna biti korisna, neka ide spavati kao cijeli pošteni svijet! Da, izgleda da pomalo ludim. Samo joj jedno preostaje. Nije joj baš ugodno, ali trenutno je najugodnija raspoloživa opcija. Sanja ustane i počne vući svoj poplun po podu. Krene prema Blaževoj spavaćoj sobi. Pokuša što tiše otvoriti vrata. Prvo proviri glavom unutra. Ne izgleda kao da ga je probudila. Širom otvori vrata i počne polako vući svoj improvizirani krevet kroz njih. Cijelo vrijeme drži pogled na Blažu. Ne želi ga probuditi. Ne samo kako mu ne bi remetila san, već ju je strah da bi dolazak žene usred noći u njegovu spavaću sobu mogao stvoriti neke krive predodžbe. A onda bi ju čekao posao njihovog razbijanja. Blaž joj ne djeluje poput tipa koji bi naprečac donosio zaključke glede... takvih stvari, ali s druge strane, ipak je muškarac. Blažev krevet je dosta velik i djeluje otprilike poput kućne verzije 189


Aleksandar Kostjuk

iskliznuća zemlje. Blaž se uklapa u tu sliku. Više kao da je bačen nego polegnut, Blaž se nalazi na vrhu toga kaosa, razvaljen potrbuške bez pokrivača. Na sebi ima samo bokserice – i ručni sat? – i iako je mračno, može jasno vidjeti Supermanov simbol na njihovoj... stražnjoj strani. Vidjela ga je već dok je izlazio iz kupaonice. Bilo joj je neugodno pa je skrenula pogled. Nije joj bilo toliko neugodno što ga vidi polugolog, koliko to što čovjek o kojemu vjerojatno ovisi njen život nosi tako djetinjaste gaće. Čovjek kao da se trudi da ga nitko ne shvaća ozbiljno. Možda je to sve dio njegove strategije. Uljuljkavanje neprijatelja u osjećaj lažne sigurnosti i te stvari. Da, neka ostane na tome. Baš je cijeli poplun prešao prag njegove sobe, kad Blaž okrene glavu prema njoj. Imao je čudan san. Sjedio je u dvorani prepunoj stolica. I brojao ih je. I iz nekoga razloga nije mogao nabrojati više od četrnaest. A pokušao je u više navrata. A brzim pregledom dvorane moglo se lako reći da ima mnogo više od četrnaest stolica. Tada je netko donio još jednu stolicu, iako nije mogao vidjeti tko. Počeo je ponovno brojati, počevši od te, a onda se probudio. Čudan ga je zvuk prenuo iz sna. Posegne rukom ispod jastuka i zgrabi revolver kojeg je tamo smjestio. Za hitne slučajeve. Drago mu je što ga nije digao u zrak. Kad se okrenuo prema izvoru buke, ugleda Sanju. Nešto vuče? Pogledom prema dolje ustanovi da se radi o njenome krevetu. Nije joj po volji? Rekla je da joj je poplun u redu. Zar je sada toliko nezadovoljna da je morala dovući čitavu posteljinu kako bi ju reklamirala? Došao bi on njoj da mu je rekla. "Sanja?" "Blaž. O-oprosti. Probudila sam te?" 190


NOĆ PADA U PODNE

"Malo." Stavi se u snuždeni položaj. Okreće glavu i zanosi kosu unatrag. "Bih... bih li mogla spavati ovdje? Strah me. Ne mogu spavati." "Aha. Zatvori vrata," reče Blaž i vrati glavu u stari položaj. Možda ponovno usne o onim stolicama. Sad ga stvarno zanima koliko ih je. Kratko se čulo šuškanje pokraj njegova kreveta dok se Sanja namještala. A onda je nastupila tišina. Ali samo na kratko. "Blaž?" došapne mu. "Hm?" odazove joj se ne dižući glavu s jastuka. "Sigurno nas ne će ovdje naći?" "A-a," odgovori joj. "Znači, nema opasnosti noćas?" "A-a." "Dobro. Laku noć." "Mmmm." Blaž skine prst s obarača, ali ne pusti revolver. Čak mu je nekako udobno ležati držeći oružje u ruci. Kao da mu je time tijelo najljepše izbalansirano u udoban položaj. Tko bi rekao? Nije trebalo dugo da usne. Nije više bilo stolica. Umjesto toga sanjao je Mankije. Ni njih nije uspio pobrojati, ali nije mu bilo bitno. Kod Mankija je bitna samo kvaliteta, ne kvantiteta.

191


Aleksandar Kostjuk

Poglavlje

VI

"Halo, Kapetane?" "Blaž? Opet ti." "Je. Kako ide?" "Bez tebe, dobro. Što opet hoćeš?" "Trebam malenu uslugu." "Ma nemoj! Nešto si ti pobrkao, Blaž. Ja ne činim ljudima usluge. Oni ih čine meni." "Ne temelji se to na uzajamnosti?" "Ta riječ ne postoji u mome rječniku. A pošto ne činim ljudima usluge, objasni mi zašto bih učinio tebi uslugu." "Ne znam. Radi kontrasta, možda?" "Molim?" "Iznimka potvrđuje pravilo. Ako meni učiniš uslugu, to će samo naglasiti tvoju ustrajnost u nečinjenju usluga." 192


NOĆ PADA U PODNE

"Iznimka potvrđuje pravilo? To je slogan gubitnika, Blaž. Ne čudi me što ga ti koristiš, ali ne pokušavaj ga nametnuti pobjedniku kao što sam ja. Sjećaš se što sam ti govorio o dosljednosti?" "Ne." "I zato ćeš uvijek biti gubitnik. Reci mi radije što je to bilo s onim Kubrićem. Prenio sam kumu tvoj čudni savjet, ali još mu uvijek nema traga. Što znaš o tome?" "Ne mnogo. Ali ako ga već nije našao, neka ga ne očekuje tako brzo." "Ili ikad?" "Da, i to." "Tako znači. Mogu li to onda shvatiti kao da je Kubrić zagrizao preveliki zalogaj?" "Nisam baš sklon kulinarskim analogijama, ali da, može se tako reći." "I ti si umiješan u istu kašu kao i on?" "Moja je možda čak malo vrućija." "I zbog toga trebaš moju pomoć?" "Da." "To zbog čega trebaš moju pomoć... hoće li to ubrzati tvoju propast?" "Da, izgledi su vrlo dobri za to." "Onda mislim da ti mogu pomoći." "Mislio sam da ne praviš iznimke." "Zašto misliš kad ne slušaš, Blaž? Rekao sam da ne činim ljudima usluge. Tebe ne ubrajam u ljude i time ostajem dosljedan." "Pošteno." "Osim toga, uopće ni ne činim tebi uslugu, već sebi. Ako mogu učiniti nešto da me prestaneš posjećivati i zvati, ja ću to rado učiniti. Time ću sebi učiniti uslugu, shvaćaš? To pobjednici najviše vole. Činiti sebi usluge. Nisi to znao? Čak bi i gubitnik poput trebao znati takve osnovne stvari." 193


Aleksandar Kostjuk

"Da, mislim da sam čitao nešto o tome na jednome letku." "Ja ne čitam letke. To čine samo gubitnici. Ali ne ćeš nigdje pronaći letak koji će ti to reći, toliko da znaš." "Da, to ima smisla." "Onda, kako mogu pomoći najvećem hrvatskom detektivu?" "To moraš njega pitati. Ja bih trebao dvije stvari. Ovako..."

Sanji se, izgleda, ne sviđa kamo je parkirao auto. Ali prema ozračju koje širi može pretpostaviti kako joj ne bi sviđalo što god učinio. Parkirao je u dvorištu triju zgrada koje su posložene tako da je dvorište uvijek zakinuto za Sunčeve zrake. Dakle, ugođaj baš i nije najbolji, ali nije ni presudan. Makar je cijela ulica između njih, odavde imaju odličan pogled na zgradu Trompera. No mnogo je bitnije što se ovdje ne naplaćuje parkiranje. Ne naplaćuje se vjerojatno zato što nitko ovdje ne bi htio parkirati. Primarni je razlog za to gotovo sigurno što ovdje i nije najpametnije predugo se zadržavati. Naime, zgrade oko njih posljednjih godina imaju naviku odbacivati neke svoje suvišne dijelove. Ukratko, raspadaju se. Može vidjeti po čitavome dvorištu komade zgrade koji su se smrvili pri dodiru s tlom. Pošto je dvorište dosta veliko, logično je pomisliti kako će se čovjek skloniti s puta opasnosti ako stane ili parkira u sredini. To ne bi bio slučaj. Jer najopasniji su komadi upravo crijepovi koji otpadaju s krova. Neki se znaju zakotrljati i odskočiti s ruba krova. Time dobiju zalet i gadno ubrzanje, tako da, kad dosegnu tlo, lako probiju staklo auta. Ili nečiju lubanju. Ili oboje. Ipak, da će se to dogoditi, malo je vjerojatno. Blaž to smatra prihvatljivim i vrlo ekonomičnim rizikom. A i parkirao je točno na sredini dvorišta. Nema nikakvog razloga za brigu. 194


NOĆ PADA U PODNE

Više će briga čovjek imati ako odluči šetati dvorištem. Njihovo okruženje nije obogaćeno samo dezenom kojeg su stvorili mjeseci padanja komada betona, stakla i žbuke, već i elegantno razmještene igle noćnih stanovnika ovoga područja. Da narkića u ovome dijelu grada ima, to je mnogima poznato. Da imaju tako istančani ukus kad je u pitanju lokacija za njihove aktivnosti, to vjerojatno zna vrlo malo ljudi. Ovdje vam je bolje ne hodati ako vaše cipele nemaju dovoljno debele potplate. Možda Sanju više brine tabla izvješena na jednom od netaknutih dijelova pročelja. Iako su prostorije ovih zgrada uglavnom prazne – a čisto teoretski nenastanjive – neki su se ovdje ipak smjestili. Ako nitko drugi, ovdje je svoje sjedište, ako je suditi prema tabli, uspostavila Sispera, udruga za promicanje protudvoranskih športova. Iako hvalevrijedno, njihovo djelovanje nije doprijelo do nekog značajnog broja ljudskih srdaca, a jedino zbog čega je dotična udruga dopjela pod reflektore javnosti bio je onaj jedan škandal oko jednookoga dabra uvezenog iz Mađarske koji je umro od hipotermije. Na njihovu žalost – i vjerojatno ničiju drugu – taj škandal i dan danas zasjenjuje sve njihove napore koje ulažu u svoju važnu misiju. Možda i Sanja ima ružna sjećanja na Sisperu pa je zbog toga namrgođena. A možda to nema nikakve veze s njihovom trenutnom lokacijom. "Sve u redu?" upita ju Blaž. "Nikad bolje," reče ona hladno, ne gledajući ga. "Još se uvijek ljutiš?" "Ne ljutim se. Nisam se uopće ljutila." "Ali vikala jesi." Brže od otkucaja srca okrene glavu prema njemu. "Da, Blaž. I inače počnem vikati kad me iz sna trgne pucanj iz pištolja!" "Rekao sam da je slučajno." 195


Aleksandar Kostjuk

"Shvaćam ja da je bilo slučajno. Ali pretpostavljam da ti pištolj nije slučajno došao u ruku." "Da... to nije." "Vjerojatno sam prezahtjevna. Shvaćam to. Tamo negdje su ljudi koji me žele oteti, mučiti i ubiti, ja zbog toga jedva zaspim, a onda me čovjek u kojeg polažem nade da će me zaštiti probudi pucnjavom! Osobno više preferiram budulicu ili kukurikanje pjevca, ali to sam samo ja. Bože sačuvaj da svoje nerazumne prohtjeve namećem u tvome domu. Koji nije tvoj." To je bilo mnogo sarkazma. Čini mu se da je ipak malo ljutita. "Ne znam kako se to dogodilo. Valjda sam prejako stisnuo kad sam spavao." "Misliš?" "Ako ti je kakva utjeha, meni je pucanj bio bliže. I mene je prestrašio." "To mi je zaista utjeha. Ne mogu ti opisati koliko." Dobro je što ne može. "Drago mi je. Kad smo već kod te teme..." Blaž iz džepa svoga kaputa izvadi svoj revolver. "Što... što to radiš?!" upita Sanja paničnim glasom. "Provjeravam oružje. Ne možemo si dopustiti komociju. Moramo biti spremni na sve." Otvori bubanj i zavrti ga. Meci su još uvijek tamo kamo ih je stavio. To je dobro. "Ma... znam to, ali... ja ti govorim o tvome neodgovornom postupanju s oružjem, a ti odmah izvadiš to isto oružje. To mi nije baš... Samo malo. To je pištolj koji je opalio jutros?" "Revolver, točnije. Bez brige, sad ću ga spremiti." "Dobro, ali... Iz kojeg je to stoljeća? Devetnaestog?!" "Ne, dvadesetog. Mislim." "Misliš? Otkud ti?" "Iz Gornjeg grada." "Što to znači?" 196


NOĆ PADA U PODNE

"Pronašao sam ga tamo na ulici." "Na ulici?! Nosiš pištolj kojeg si pronašao na ulici?" "Revolver. To je problem?" "Ti ne misliš da je to problem?" "Ne. Problem bi bio da sam ga tamo ostavio. Zamisli da ga je neko dijete našlo." "I što bi mu se dogodilo? Osim eventualnog slučaja tetanusa?" "Tetanus je gadna stvar. Vjeruj mi. Uglavnom, čim sam ga pronašao, otišao sam svom mesaru Boži da ga pogleda." "Mesaru?" "Da. Božo je bio oduševljen kad ga je vidio. Ispostavilo se da je ovo Colt." Sanja ga samo prazno gleda. "To je klasik." "Klasik? Ako je klasik, onda mu je mjesto u muzeju, ne u borbi protiv superzločinaca." "Ako puca, onda je dobar kao svako drugo oružje. A sama si se osvjedočila da puca." "Da... jesam," odgovori mu mrzovoljno. "Otkud ti meci za takvu starudiju?" "Od Božinog brata." "Mesarev te brat ospkrbljuje mecima?" "Da. On je numizmatičar." "Onda je sve jasno. Imaš li dozvolu za to?" "Za što?" "Za posjedovanje i nošenje oružja." "Za to trebam dozvolu? To je nešto novo?" Sanja razrogači oči. Usta joj pokušavaju nešto reći, ali ništa ne izlazi. Onda se okrene naprijed u svome sjedalu i preklopi ruke. "Samo ga 197


Aleksandar Kostjuk

spremi, molim te." "Spremam." Provjera je gotova. Revolver je spreman za akciju. Nekoliko su minuta samo u tišini sjedili, promatrajući aute i ljude na ulici, a u daljini ogromnu staklenu zgradu u koju će uskoro morati prodrijeti. Napetost je rasla. Blažu je došlo malo odrijemati, ali pretpostavio je da bi Sanja to smatrala neprofesionalnim. Stoga je samo uzeo jednu napolitanku. "Hoćeš napolitanku?" "Ne, ne ću napolitanku. Hoću da se konačno nešto dogodi. Ova me neizvjesnost ubija. Zašto moramo ovdje čekati?" "Odavde vidimo Traper." "Mnogo bismo ga bolje vidjeli kad bismo bliže parkirali." "Istina. I ako bi tvoj brat naišao, on bi i nas bolje vidio. Ovo je sigurna udaljenost. Dostatan razmak, a stignemo brzo tamo stići. Bez brige. Kapetan zna koliko nam treba do tamo. Uračunat će to." "Da. Veliki Kapetan. Zašto stalno tražiš toga tipa za pomoć? Zar si si tako dobar s kriminalcima? Nemaš druge prijatelje?" "Kapetan nije prijatelj. Nisam si dobar s kriminalcima, ali uvijek ih rado pozdravim na ulici. Čak i ako ih kojim slučajem moram privesti ili pregaziti. A Kapetana ne tražim stalno za pomoć. Samo jučer i danas. Povremeno mu dolazim po informacije, a on mi ih daje kad misli da time može nekome napakostiti. Sad sam ga prvi put tražio uslugu. I posljednji. Zato nisam tražio pomoć drugih prijatelja. Ne želim im se svima zamjeriti odjednom." "Zašto bi im se zamjerio?" "Ah, svatko tko se uključi u ovu operaciju na ovaj ili onaj način će to požaliti. A Kapetana mi je najmanje žao. Istina, uvijek mi je davao najbolje informacije, ali njihova kvaliteta već neko vrijeme opada, to se ne može poreći. Kapetan će još neko vrijeme biti faca, ali previše se 198


NOĆ PADA U PODNE

umislio i ulijenio. Uskoro će biti od male koristi, da ne kažem potpuno nedostupan. Bolje ga je iskoristiti dok još mogu." "Znači, smještaš mu?" "Ne smještam mu. Sigurno mu se ništa ne će dogoditi, ali sigurno će i ostati razočaran." "Zašto? Što si mu obećao?" "Previše. U svakom slučaju, dajem mu priliku učiniti dobro djelo, koliko mi god zbog toga poslije zamjerao." Sanja se široko nasmiješi i počne odmahivati glavom. Uspio ju je nasmijati. To je valjda dobro. "Što je?" "Ništa, samo... Baš kad pomislim da sam te shvatila, ti me iznenadiš. Prepreden si ti. Takav valjda treba biti detektiv, ha?" "Valjda." Otkud bi on to znao? "Ali ovo me čekanje stvarno izluđuje. Koliko je sati?" Blaž izvadi svoj mobitel. "16:20," reče. "Tek smo dvadeset minuta ovdje?!" "Da." Blaž spremi mobitel. "Čini mi se kao da su prošli sati." "Kao detektiv se navikneš na takve stvari." "Da?" "Ne. I meni je zamorno." Sanja zakoluta očima. "Zašto si gledao vrijeme na mobitelu? Imaš ručni sat." "Kapetan će me obavijestiti SMS-om pa je dobro pogledati za svaku slučaj. A ova ura ne pokazuje točno vrijeme." "Ne pokazuje točno vrijeme? Zašto ju onda nosiš?" "Ima više razloga. Za početak, ne mogu ju skinuti." "Kako to misliš?" "Ne mogu ju skinuti s ruke. Kopča je zaglavljena, a remen je previše 199


Aleksandar Kostjuk

stegnut da bih ruku izvukao iz njega." "Ne možeš odrezati remen? Ili nekako strgati kopču?" "To je čelik. Nikad nisam ni pokušao." "Koliko ju već dugo nosiš?" "Oko dvije godine." "Dvi... dvije godine?! Nosiš tu uru bez prestanka već dvije godine?!" "Da. Bez brige, vodootporna je." "Kakve to ima veze? Ionako ne radi." "Nisam rekao da ne radi. Samo sam rekao da ne pokazuje točno vrijeme." "A što bi ura mogla raditi osim pokazivati vrijeme? Točno, ako je ikako moguće." "Mnogo toga. Ne smeta mi ona. Da nje nema, nas dvoje se možda nikada ne bismo sreli i ti bi možda već bila mrtva. Bez njene pomoći sigurno ne bih dogurao ovako daleko." "Što... znači... donosi ti sreću?" "Da, ali ne u praznovjernom smislu. Dobro me savjetuje." "Što te?" "Daje mi dobre savjete." "Ura ti daje... savjete?" "Da. Sigurno ne ćeš napolitanku?" Blaž odmah stavi jednu u usta. "Sigurno. Hm... ovaj... kako... točno... ura može davati... savjete?" "Ne znam. Valjda je jednostavno dobra u tome. Tako je to i s ljudima." "Da... nisam baš to mislila... Dakle, tvoja ura... govori?" "Ne. Kako bi govorila? To je ura." "Zaista jest. Kako te onda savjetuje?" "Pa... premudra je da bi nešto izravno rekla. Više mi... daje znakove. Vrlo suptilne, naravno." "Naravno." 200


NOĆ PADA U PODNE

"Onako... nikad nije izričita oko bilo čega. Jednostavno me... gurka u pravome smjeru. Zato već dva dana ustrajem na Kapetanu kao potpori. Ura je procijenila da je to dobar omjer rizika i koristi. Dakle, konačna će neto dobit mojih aktivnosti biti na mojoj strani, a eventualan gubitak Kapetana kao informanta prihvatljiv gubitak. Barem teoretski, naravno. Kako će ispasti, ovisi o meni." "A... ha..." "I zapravo se prava vrijednost njenih savjeta sastoji u njenoj šutnji." "Šutnji..." "Da. Mnogo više može reći ono prešućeno nego ono izrečeno, znaš?" "Aha..." "Napokon, Konfucije je rekao: 'Šutnja vrijedi tisuću riječi.'" "Što?! Konfucije to nije rekao!" "I da sada nije u zatvoru, sigurno bi ti rekao kako mu je to najveći propust u životu." "Kakvom zatvoru?! Konfucije je već odavno umro!" "I sad znaš zašto." "Da... nešto sam novo naučila." Nije gledao u nju, ali mogao je čuti kako guta slinu. Valjda je osjetljiva na spomen Konfucija. Bolje da to zapamti za ubuduće. "I gdje si našao tu fenomenalnu uru? Joj, ne, nemoj mi reći..." "Pronašao sam ju na ulici." "O, Bože!" Sanja prekrije lice rukama. "Što si ti, smetlar? Samo podižeš smeće s ulice i nosiš doma?" "Nije smeće ako radi. Zašto ne iskoristiti ono što ti se nađe pod nogama? I to potpuno besplatno. Na uri nisam čak ni morao mijenjati baterije." "A što kad ćeš morati? Kako ćeš ih promijeniti kad ju ne možeš skinuti?" 201


Aleksandar Kostjuk

"Ne znam. Nisam razmišljao o tome." "Ne bih nikad pogodila. Što još imaš s ulice? Odjeću si pronašao u kanalizacijskom šahtu?" "Ne. Rekao sam ti otkud mi odjeća." "Ah, da." "Ali tenisice koje nosim pronašao sam na autocesti." "Aha." "Bile su potpuno nove. Nerabljene. Auto je prešao preko njih, ali bile su u kutiji. I mislim da su zbog toga malo gipkije nego bi to inače bile." "Da, to je uvijek prednost pregažene obuće." Nastavili su sjediti u tišini. Na ulici ispred njih još uvijek vlada vreva, a Tromperova zgrada u drugom planu iza te gradske kulise nije se nikamo pomakla. To je općenito prednost velikih zgrada koju većina ljudi uzima zdravo za gotovo. U dvorište došeta crni, srednje veliki pas. Nešto njuška. Ne izgleda odveć njegovano pa se vjerojatno radi o lutalici. Nakon njega ušeta još jedan pas. Ovaj je maleni, smeđi, s valovitom dlakom, rođen bez očiju. Crni ga pas odmah primjeti i počne režati na njega. Malenog psa to ne dojmi i on zauzme položaj za napad i također počne režati. Tada krene lajanje s obje strane. To ne će završiti lijepo. Oko čega se uopće svađaju njih dvojica? Ovdje nema ničega jestivog. Valjda je to pitanje teritorija. U svakom slučaju, maleni je potjerao velikog, ali to mu nije bilo dovoljno. Potjera se nastavila izvan dvorišta, a kako je završila, može se samo nagađati na temelju tragičnog cvileža koji je kvartom odjeknuo jednom i nikad više. "Sanja, ha?" "Molim?" odvrati ona. "Kažem, zoveš se Sanja." Ona počne na trenutak vrludati pogledom, kao da se pita razgovara li zaista s njom. "Što, to je dosad bilo sporno?" 202


NOĆ PADA U PODNE

"Ne, samo me zanimalo je li to skraćenica od nečega." "Od čega bi Sanja bila skraćenica?" "Ne znam, samo pitam. Ljudi te ne zovu Dudica?" "Molim?!" "Pitam, ljudi te ne zovu Dudica?" "Koji ljudi?" "Ljudi... koji te poznaju." "Zašto bi me zvali Dudica?" "Jer se zoveš Sanja." "I ti misliš da nešto ima smisla samo zato što to izgovoriš?" "Ne, ali začudila bi se koliko se često to dvoje podudara." "O, da. Morali bi izumiti novi lijek, koliko bih se čudila." "Nije isključeno." Blaž napravi kratku pauzu. "Onda, zovu li te Dudica?" "Ne!" "Ah. Smijem li te ja zvati Dudica?" "Ne!" "A možda-" "Ne!!" "Dobro." S njihove bočne strane komadić zgrade padne na tlo. To je dobro. Vjerojatnost da će se još jedan komad otkinuti i pasti upravo na njihov auto upravo je drastično pala. "Otkud si rekla da si?" upita Blaž. "Nisam. To je važno za slučaj?" "Ne mora biti." "Što, želiš čavrljati sad?" "Rekla si da ne možeš podnijeti neizvjesnost. Razgovorom brže prolazi vrijeme." 203


Aleksandar Kostjuk

"Inače bih se složila, ali kad s tobom razgovaram, kao da se vrijeme izdužuje u beskonačnost." "Da? To prvi put čujem." "Oprosti. U pravu si. Hm, dobro... rođena sam u Vukovaru. Došla sam u Zagreb s obitelji '91.-e." "Da? Zanimljiva podudarnost." "S čime?" "Ja sam iz Krapine." "Gdje je tu podudarnost? To su nasuprotni dijelovi Hrvatske." "Znam. Htio sam reći... oboje smo rođeni izvan Zagreba." "Da..." "I sada smo ovdje." Sanja uzdahne. "Da, podudarnost je upravo sablasna." "Da, zanimljivo je kako se te stvari preklope." "Čuj, kad već želiš razgovarati o meni, reci mi zašto su ti... otmičari, lopovi, što već jesu, odabrali baš mene kao oruđe u svome planu?" "Zašto ne ti?" "Valjda mora biti nešto više od toga. Jesam li im nešto skrivila? Netko mi se osvećuje?" "Malo vjerojatno. Ovdje emocije nisu igrale ulogu. Osim možda gramzivosti. I bešćutnosti. Ali to je više nedostatak emocija, zar ne? Ili nije?" Sanja slegne ramenima. "Pretpostavljam da si zadovoljila potrebne kriterije." "A to su?" "Mogu samo nagađati." "A što si dosad radio?" "Istina. Dobro... za početak, radiš u Tonteru. To je vjerojatno bila prva selekcijska skupina. Sigurno nitko izvan tvrtke nije dolazio u obzir." 204


NOĆ PADA U PODNE

"U redu. Dalje?" "Onda... vjerojatno su tražili nekog mladog i ambicioznog." Sanja ga zapanjeno pogleda. "Pa sama si rekla da ti je čitava stvar u vezi s omotnicom sumnjiva-" "Rekla sam da mi je bilo čudno." "Dobro, čudno. Ali to si zanemarila jer su ti to stavili u kontekst unaprijeđenja. A ti si onda sama stvorila scenarij o nekakvom testu kojim žele vidjeti jesi li materijal za unaprijeđenje." "Shvaćam. Znači, tražili su nekog glupog," reče potišteno. "Nisi glupa. Prednost pod jednim uvjetima postaje slabost pod nekim drugim uvjetima. Svatko ima polugu kojom ga netko može manipulirati. Ako dobro promatraš osobu, sigurno ćeš ju identificirati. A ambicija je uvijek dobra poluga. Može biti snaga, ali i slabost." "Snaga mi to sigurno nije. Dopustila sam da mi upropaste život." "Nije još do toga došlo. Mi još nismo rekli svoje." "Što još?" "Hm?" "Kriteriji." "Aha. Pa... vjerojatno su te odabrali i jer nemaš obitelj, nemaš ni dečka ni muža, nemaš prijatelje." "Što?! To je... nije... Imam ja prijatelje!" "Naravno. Htio sam reći, nisu to prijatelji kojima si stalno u mislima ili koji bi stavili ruku u vatru za tebe, zar ne?" "Ne... pretpostavljam da nisu. Ti sigurno imaš takve prijatelje." "Ako imam, vrlo su diskretni. Uglavnom, nisi oko sebe imala mnogo ometajućih varijabli. Vjerojatno su ti čak pokvarili i mobitel. Kako bi ti ograničili prilike za komuniciranje s ljudima. Prijateljima." "Misliš da su mi pokvarili mobitel?! To je već stvarno previše!" "Da, ti ljudi nemaju skrupula." 205


Aleksandar Kostjuk

"I to je to? Tako su me odabrali?" "Rekao sam da nagađam. Sigurno je bilo još toga, ali ne mogu ja proniknuti u njihove planove s toliko malo informacija." "Da, shvaćam. Sad to više nije ni bitno. Misliš da se možemo iz ovoga izvući živi?" "Sve je moguće." "Hvala. Vrlo ohrabrujuće." "Možda se sudarimo s autom čim izađemo iz dvorišta i poginemo i prije nego bi nas naši progonitelji dohvatili." "To je još bolje! Baš mi je drago što tako dobro razumiješ što me tišti!" "Razumijem. Ali ne mogu ti proreći budućnost." "Mogao bi, na primjer, reći da ćeš sve učiniti da me zaštitiš. Znam da je to možda sladunjavo i povlađujuće, ali voljela bih to čuti." "Sanja?" "Što?" "Učinit ću sve da te zaštitim." Sanja pokrije rukama lice i počne se smijati. "Joj, Blaž." "I sebe, naravno. Ali jedno ne isključuje drugo pa se ne moraš brinuti." "Ma tko se brine?" "Hoćeš napolitanku?" "Ne, hvala. Imaš možda nešto za piti?" "U pretincu za dokumente je termosica s čajem. Možeš uzeti." "Da? Kakav čaj?" "Od čička." Sanja uvije usne u izraz gađenja. "Čička?" "Da." "Ti ne radiš ništa normalno, zar ne, Blaž?" "Pa, to je jedna od rijetkih stvari za koju me još nitko nije optužio." "Mogu misliti. Čak ti ni auto ne izgleda normalno. Kakva je to krama 206


NOĆ PADA U PODNE

iza? To su stvari koje si našao na ulici?" Sanja otvori pretinac pred sobom. U njemu je samo jedna mala termosica. Sanja skine čašu na vrhu i nalije u nju čaj iz termosice. "Nešto od toga možda jest. Za većinu se ne sjećam otkud je. Kroz godine se nakupilo. I nemoj kritizirati moju kramu. Zahvaljujući njoj uspio sam zaustaviti tvoje otmičare." "Da? Ako misliš da ću pitati kako, varaš se." "Ne bi mi bilo prvi put." "Spada li sam auto u kramu?" "Molim?" "Znaš, nije čak ni loš ovaj čaj. Povlačim sve što sam rekla. O čaju." "A o autu?" "Nisam mislila ništa loše. Samo... auto je isto s otpada, zar ne?" "Ne znam mu podrijetlo. Bio je povoljan. I bilo je proljeće kad sam ga kupio." "Kako je to bitno?" "Bilo bi drugačije da sam ga kupio zimi." "Zašto?" "Jer ga ne bi bilo. Bio je dostupan samo tog jednog proljeća." "Aha. A zašto je hauba plastična? Već je po rubovima raspucana." "Čitava je karoserija plastična." "Čitava?! Ali... stakla..." "Nisu stakla." Sanja kucne po staklu pred sobom. "Je li to pleksiglas?!" "Valjda. Nemam pojma. Moj prijatelj Slavek je zamijenio čitavu karoseriju i nadogradio motor. Zbog plastike je auto lakši i troši manje goriva. A motor ima i ugrađen HHO generator." "Što je to?" "Nemam pojma. Ali navodno je super. Ako tako Slavek kaže, to mi je 207


Aleksandar Kostjuk

dovoljno." "A Slavek je, pretpostavljam, kiropraktičar?" "Ne. Automehaničar." "Ma da? Tko bi rekao. Hvala na čaju. Baš je okrijepljujuć." "Nema na čemu. Da sam znao da voliš čaj, složio bih ti jedan jaki od mahovine." "Ma... hovine?" "Da." "Znaš, ne moraš mi baš sve govoriti, Blaž." "Pošteno." Sanja ponovno otvori pretinac kako bi spremila natrag termosicu. Prije nego ga je ponovno zatvorila, nešto je iz njega ispalo. Papirić? "O, oprosti. Nisam vidjela da je nešto unutra." Ona podigne papirić, a Blaž shvati što je to. Helenina fotografija. Nije znao da je unutra čitavo vrijeme. Sanja se zagleda u fotografiju. "Oho, tko je to? Lijepa je." Blaž joj uzme fotografiju iz ruke i spremi ju u džep od hlača. "Nitko." "Tako znači. Stvarno si pun iznenađenja, Blaž. Tko je to?" "Nije bitno." "Daj, ti znaš više o meni nego ja o tebi. Ne čini se poštenim, zar ne?" "Mislio sam da te sablažnjavam." "Nije istina. Mislim... samo... zahtijevaš određeno... privikivanje. Da. Osim toga, sam si htio čavrljati. Ne možeš samo ti određivati teme." "Nisam znao da to činim." "Tko je ona?" "Bivša zaručnica." "Ozbiljno? I... što se dogodilo?" "S njom ili sa mnom?" "Pa... oboje, valjda." "Predomislila se." 208


NOĆ PADA U PODNE

"Ah. Žao mi je. Što, nije se htjela udati?" "Da... i to." "Molim?" "Nije bitno." "U redu. Ne ću navaljivati. Znači, i ti imaš stvari o kojima ne voliš govoriti." "Mogao bih ti cijeli dan govoriti o stvarima o kojima ne volim govoriti." Zacereka se. Kako joj se samo raspoloženje diglo. "Jesi li zbog nje postao detektiv?" Zar nije rekla da ne će navaljivati? "Nisam ni zbog koga postao detektiv. Uključujući sebe." "Znači... nisi planirao postati detektivom?" "Ne." "Što si onda htio biti?" "Krojač." "Krojač?!" "Da. Studirao sam na TTF-u." "Stvarno? Išao si na fakultet?" "Da. Mislim... ako ćeš ići tamo provjeravati, reći će ti da službeno nisam diplomirao. Ali to je samo formalnost. Bitno je znanje, a ne diploma. Zar ne?" "Ha? Aha... da, da, naravno. Ovaj... I stvarno znaš krojiti?" "Da. Iako nisam već dugo." "I kako krojač postane detektiv?" "Udarcem žiga." "Ha?" "Složeno je. To je jedna od onih stvari o kojima ne volim govoriti." "Shvaćam. I je li teško biti detektivom?" 209


Aleksandar Kostjuk

"Teško u odnosu na što? Lakše je nego raditi u rudniku ugljena." "Radio si u rudniku ugljena?" "Ne, ali Tomislav je." "Koji Tomislav?" "Onaj koji nije htio raditi kao detektiv pa je završio u rudniku ugljena. I jednom je slučajno ubio vjevericu." "To je stvarna osoba ili..." "Ne mogu dokazati da je stvarna, ali ni ti ne možeš dokazati da nije." "Sigurna sam se tu negdje skriva poanta, ali ja ju ne vidim." "Poanta je u tome da biti detektivom nije toliko teško koliko i govoriti o tome koliko je teško biti detektivom." "No, oprosti. Samo me zanimalo." "Ništa. Samo ti pitaj." "Onda ovako... Jesi li bolji od drugih privatnih detektiva?" "Ne znam ni za jednoga pa onda smijem pretpostaviti da jesam." "Zar ne pratiš što radi konkurencija?" "Ne pratim čak ni ono što sam radim. Tko bi se još zamarao konkurencijom?" "A od policijskih detektiva? Jesi li bolji od njih?" "Oni bi rekli da nisam." "A što bi ti rekao?" "Ja se uvijek priklanjam mišljenju većine." "Ah, da?" "Ne, ali to je uvijek dobro naglas tvrditi kad je većina naoružana i spremna zloupotrijebiti svoje ovlasti." "Tako znači. Ne znam zašto te uopće nešto pitam. Samo me izbezumljuješ." "Nije mi namjera. Ali kad si tako dugo u ovome poslu, počneš drugačije gledati na stvari. I shodno tome tumačiti ih naglas kad to ljudi u 210


NOĆ PADA U PODNE

tvojoj okolini najmanje žele." "Koliko si dugo mogao biti u ovome poslu? Koliko imaš godina?" "Ja se ne zamaram svojim godinama i one se ne zamaraju mnome. To je dogovor koji već 30 godina dobro funkcionira. Ne znam zašto bih tu nešto mijenjao." "Toliko, ha? Onda je detektivski posao teži nego sam mislila." "Moguće, ali uvijek može biti gore. Napokon, noć uvijek pada u podne." Sanja prvo zaškilji prema njemu. "Molim? Što si rekao?" "Rekoh, noć pada u podne." "Što to znači?" "Volim to povremeno govoriti. To je igra riječi." "Kakva igra riječi?" "Pa onako... znaš, ljudi obično misle kako noć pada u ponoć." "Noć ne pada u ponoć. Pada... mislim, ovisno o dobu godine." "Da, ali ima ljudi koji misle da pada u ponoć." "Tko? Koji su to ljudi?" "Nije u njima poanta." "U čemu je onda poanta?" "Poanta je u onima koji ne vjeruju da noć pad u podne." "Tko bi vjerovao u to? Noć ne pada u podne! Osim možda u polarnome krugu." "Znam to. Zato je to igra riječi. Time želim naglasiti da ono očito nije uvijek vidljivo." "S time se mogu složiti, ali to svejedno nije igra riječi. To je nebuloza! Ne možeš glupost nazvati igrom riječi. Mislim, možeš, ali to će svejedno ostati glupost." "Vidiš, smisao poruke se izgubi kad se toliko analizira." "Smisao se izgubio i prije nego si to izgovorio. To nije igra riječi." 211


Aleksandar Kostjuk

"Dobro, zaboravi." "Pokušat ću," reče Sanja i počne demonstrativno zuriti kroz svoj prozor. "U redu." Mobitel mu zazvoni. Pogleda mobitel. Nije Kapetanov broj. A on će ionako poslati poruku, a ne zvati. Broj pripada inspektoru Mužeku. Ponovno ima potrebu s nekime razgovarati, izgleda. "Halo?" "Inspektor Mužek na telefonu." "Hej, Krešo. Kako ide?" "Inspektor Mužek!" "Da, naravno. Zaboravio sam. Kako ti mogu pomoći?" "Joj, kad bi samo znao. Ne želim uopće voditi još jedan mučan razgovor s tobom, Blaž. Pitat ću te, a ti mi odgovori što je kraće moguće." "Pokušat ću. Pucaj." "Jesi li možda jučer kojim slučajem sudjelovao u kakvoj prometnoj nesreći?" "Definiraj sudjelovao." "Ma ti..." Stružeći uzdisaj. Nekoliko njih. "Što sam ti maloprije rekao?" "Da odgovaram što kraće. Mislim da sam odgovorio kratko." "Nisi ništa odgovorio. Ovdje čitam jedno izvješće o prometnoj nesreći. Vrlo gadnoj, prema ovome što piše. Izvješće je vrlo zanimljivo." "I to se moralo jednom dogoditi." "Kuš. Navodno se auto zaletio u uličnu rasvjetu. Čovjek je navodno izletio kroz staklo. I navodno je na mjestu nesreće viđena bijela Lada. Zvuči poznato?" "Koji dio?" Ponovno struganje. "Dio s Ladom." 212


NOĆ PADA U PODNE

"Pa, Lada ima na stotine po gradu. Negdje sam pročitao da su veliki hit. Očekuje se njihov veliki povratak." "Ne seri! Ovdje piše da je čovjek izašao iz Lade, izvukao nekoga iz prtljažnika... Ponavljam, prtljažnika." "Da, čuo sam." "I onda otišao." "I što bi ti trebao od mene?" "Priznanje bi bilo dobro." "Što bi htio da priznam?" "Na primjer, da si prouzrokovao prometnu nesreću i pobjegao s mjesta zločina." "To ne mogu. Želiš možda da ti nešto drugo priznam?" "Ne!" "Jesam li optužen?" "Nisi. Nažalost, svjedoci ne mogu točno opisati čovjeka, a nisu ni vidjeli tablice na Ladi. Osim toga, teško je podići optužnicu dok se ne zna što je točno počinjeni zločin. Znaš što je najzanimljivije na ovome izvješću?" "Interpunkcije?" "Ne!" "Izbor papira?" "Kuš! Nema tijela! Imamo smrvljeni auto, ali nijedno tijelo! Možeš mi to objasniti?" "Ne. Što kažu svjedoci?" "Ništa. Čude se kao picek glisti i kunu se da su vidjeli čovjeka koji je izletio iz auta kako leži na haubi. A prema tragovima koje smo našli u autu, unutra je bila najmanje još jedna osoba. Ne računajući onu u prtljažniku." "Baš zagonetno. Ali još uvijek ne vidim kakve to veze ima sa mnom. 213


Aleksandar Kostjuk

Želio si se konzultirati s kolegom? To je? Rado ću pomoći, ali znaj da ne radim besplatno." "Kolegom? Kolegom?! To je toliko smiješno da bih si morao naručiti operaciju slijepoga crijeva. Zovem te jer si mi ti glavni osumnjičeni i jer je preko čitavog izvješća ispisana riječ 'sranje'. A gdje je sranje, tu si definitivno ti, Blaž! Briga me što te očevici ne mogu identificirati." "Da, ni ja se ne volim ograničavati takvim stvarima." "Jesam li spomenuo da si mi glavni osumnjičeni?" "Da, nešto si spomenuo u tom smjer-" "Ali nemam dokaza! A i da imam, nisam siguran bi li bilo razborito upotrijebiti ih. Jer ti si pošast, Blaž. A pošasti ne dovodiš k sebi u kuću, već ih tjeraš od sebe!" "Mislim da si to mogao i ljepše sročiti." "I jesam!" "A svrha ovoga razgovora je..." "Znaš što? Ne znam ni sam. Valjda razvijam mazohističke sklonosti. I ne znam što učiniti u vezi toga." "Čujem da trčanje i alkohol pomažu." "Goni se!" "Zašto se uopće opterećuješ tim slučajem? Prometne nesreće nisu tvoj fah. Zar nisi bio zauzet onim ranjenim mačkama?" "Što?! Usuđuješ mi se to spominjati?!?!" Blaž je morao odvojiti slušalicu od uha, koliko je inspektor bio glasan. "Znači, to je još uvijek osjetljiva tema?" "Zašto mi moraš zagorčavati život, Blaž? Iseli se iz države! Traži ljude koji su dovoljno nastrani da te unajme negdje drugdje! Bilo gdje! I ne zovi me više!" "Ti si mene naz-" Klik. Prekinuo je vezu. "Hm." "Što je to bilo?" upita Sanja. "Tko je to vikao?" 214


NOĆ PADA U PODNE

"Znanac iz policije." "Policije?! Zašto je tebe zvao?" "Ah, inspektor Mužek je pod stresom. Ima mnogo posla pa me s vremena na vrijeme nazove kako bi si dao oduška. Malo sam zabrinut za njega. Trebao bi se malo odmoriti." "Aha." "A i izgleda da moj manevar kojim sam te oslobodio nije ostao neprimjećen." "Slupao si auto u naseljenoj ulici. Tko to ne bi primjetio?" "Baš. Ali nitko nije primjetio da netko odvlači tijela." "Molim?" "Unesrećenih otmičara nema. Netko je počistio tragove." "Da ne bi nešto rekli policiji?" "Vjerojatno, među ostalim. Ako su živi. Ali i mrtvi bi mogli poslužiti kao trag, ako bi ih identificirali." "Znači, bio si u pravu." "Da, ni ja nisam oduševljen." Blaž izvuče konac za napinjanje opruge. Razgovori s inspektorom uvijek iscrpe njegov mobitel. Neka se malo napuni. "To sam već vidjela kako radiš," reče Sanja. "Kakvu to nit izvlačiš?" "Njome napnem oprugu u mobitelu. Ona pokreće maleni generator koji puni mobitel." "Ozbiljno?" "Da. Nikad nisi čula za održivi razvoj?" "Čula jesam, ali nisam znala da će izgledati tako jadno uživo." "Svatko je kritičar." "Zašto mobitel ima mrtvačku lubanju na poleđini?" "To je logotip proizvođača." "Naravno da je." 215


Aleksandar Kostjuk

"Mislim da-" Mobitel mu zapišti. Stigla je poruka. "Što je?" upita Sanja. "Je li to..." "Samo malo..." Blaž otvori poruku. Od Kapetana je. Piše: "Sve je spremno. Kreni." "No reci!" reče nervozna Sanja. Blaž spremi mobitel u džep. "Krećemo." "Ozbiljno?" Sanja stegne čeljusti. Vidi kako joj je tijelo lagano zadrhtilo. Upravo je postala potpuno svjesna neugodne zbilje. Blaž upali auto. "Drži se." "Što, idemo autom tamo? Koja je onda bila poanta skrivanja?" Auto krene prema izlazu iz dvorišta. "Poanta je bila da budemo što kraće tamo. A bolje da je auto parkiran što bliže zgradi. Za slučaj da nam zatreba brzi uzmak." Sanja zacvili i pokrije lice rukama. "Ne mogu vjerovati da ovo radim. Blaž, jesi li siguran da je ovo dobra ideja?" "Nikad ne pitaj ono na što ne želiš čuti odgovor." To je bilo sve što je rekao. Sanja ništa na to nije rekla, a on nije pratio njenu reakciju. Potjera svoj auto prema Tromperu. Trenutak je došao.

216


NOĆ PADA U PODNE

Poglavlje

VII

"Osjećam se glupo s ovim naočalama." "Zašto?" upita Blaž. "Pogledaj sve ove ljude. Nitko ne nosi sunčane naočale osim mene." "Nosili bi ih i oni da ih netko pokušava ubiti." Sanja okrene glavu prema njemu. "Urnebesan si. O tome i govorim. Zar ne privlačim pažnju ovako? Kakva mi je to zaštita?" "Za oči." "Vjerojatno zato ništa ni ne vidim. Uopće nema Sunca od toliko oblaka. Vidim samo obrise." "Ionako se ništa značajno ne događa." "Da, primjećujem. Zar nismo došli ovamo jer bi se nešto značajno trebalo događati?" "Strpljenja." "Nemam ga. Zašto nas je pozvao ako još ne možemo ući? Sjedimo 217


Aleksandar Kostjuk

ovdje već pet minuta." "Zar toliko? Meni se činilo više kao četiri." "Vjerojatno si pod utjecajem svoje ure." "Vjerojatno." "Svejedno mislim da se ističem." "I ističeš se. Ali tvoje je isticanje preočito da bi bilo sumnjivo. Skrivaš se svima pred očima." "Je... skrivam. Pokraj nas je prošlo barem sto ljudi. Čudim se da me nitko nije već prepoznao." "Vjerojatno se ne družiš dovoljno s ljudima da bi to mogli." "Molim?!" "Pardon, lapsus. Htio sam reći kako su tvoje sunčane naočale savršena kamuflaža." "Aha." Sanja uzdahne i pritisne si naočale uz nos. "Ne leže mi najbolje. Pretpostavljam da si i njih pronašao na ulici." "Krivo. Pronašao sam ih između stakala u prozoru svoje spavaće sobe prije dva mjeseca. Nemam pojma kako su dospjele tamo." "O, Bože, umrijet ću danas!" "Umrijet ćeš, ali ne danas. Vjerojatno." "Molim te, prestani govoriti, Blaž." "Pošteno." Ipak je djelomično Sanja u pravu. Čak i ako je prošlo samo pet minuta, riskantno je. Ova klupica pred zgradom nalazi se na vrlo prometnom mjestu pa se nekako stapaju s okolinom, ali sa svakim čovjekom koji prođe pokraj njih rastu izgledi da netko prepozna Sanju – pa čak i njega – i digne uzbunu. To bi se vjerojatno loše odrazilo na njihov nedorečeni plan. Može samo pretpostaviti da ga je Kapetan pozvao jer je proces započeo, samo treba pričekati njegovu kulminaciju. Uzima u obzir i mogućnost da mu Kapetan želi napakostiti, ali ako to i jest slučaj, učinit 218


NOĆ PADA U PODNE

će to tek kad uđe u zgradu. Izvan zgrade teško može uvaljati Blaža u nevolju. Uostalom, teško da bi išao u dodatan trud za to. Napokon, nije Kapetan glup – barem ne onoliko koliko misli da nije – i sigurno vrlo dobro zna što Tromper jest i koja nevidljiva sila stoji iza ovog simpatičnog rugla od stakla i čelika koje nekažnjeno narušava zagrebački urbanistički plan. Zna da je omogućavanje Blaževa ulaska u zgradu sasvim dovoljan potez da ga gurne u veliku nevolju. Ali bilo bi dobro da požuri s onim što namjerava učiniti. Zna što je drugi dio njegova plana, ali ne i što je prvi. Kapetan je rekao da je to iznenađenje, što je bio dovoljan razlog sam po sebi da odbije dalje surađivati s njime. Ali uvjerio ga je – točnije, inzistirao je na tome da prizna kako ga je uvjerio – kako će mu se iznenađenje svidjeti. Zato se Blaž već namjestio na iznenađenost – iako tek blagu – ali ne i na sviđanje. Ne će mu se svidjeti iznenađenje, što god ono bilo. Time će osigurati da se njegova nepostojeća zahvalnost prema Kapetanu zadrži u razumnim granicama. Zna da bi mu Kapetan bio zahvalan na tome. I svejedno se još ništa ne događa. "Ovdje prolazi zaista mnogo ljudi," reče Blaž. "Čovjek se zapita koliko teško može biti provući se pored osiguranja s toliko ljudi koji ulaze i izlaze." "Što to znači? Ne želiš više čekati Kapetanovu diverziju?" "To nisam rekao. Bila je to samo primjedba." "A da to pretvorimo u ideju? Tko kaže da te velebni Kapetan nije iznevjerio?" "On sam. Čak i ako me iznevjeri, bez ustručavanja će to poricati do kraja života." "Onda mi je stvarno drago što smo nade položili u takvu osobu. Da se ipak pokušamo sami provući?" "Jesi li to ikad pokušala?" 219


Aleksandar Kostjuk

"Zašto bih? Bila sam zaposlenica. Mislim, jesam zaposlenica. Valjda." "Plan nam je ionako nategnut. Improvizacija samo povećava ionako visoke izglede za neuspjeh." "Kako to misliš, visoke? Nisi mi rekao da su visoki!" "Nisam? Mislio sam da se to podrazumijeva." "Podra... Ne, to se nikako ne podrazumijeva! Ja sam shvatila da znaš što radiš." "Ja uvijek znam što radim. Ali rijetko znam koliko to vrijedi." "Blaž, ja odlazim. Selim se u Afriku." Sanja ustane kako bi otišla, ali Blaž ju zgrabi za rame i gurne natrag na klupu. "Samo bez panike." "Bez panike? Sad si mi priznao kako nemaš pojma što radiš." "To nisam rekao. To si sama zaključila." "Pa što? Jasno je da nemaš pojma hoćemo li uspjeti." "A tko može predvidjeti budućnost?" "Ti bi trebao! To bi detektiv trebao znati. Inače si mi samo lagao. Zar nisi rekao da ćeš me zaštiti?" "Jesam, ali to će mi biti teško ako odeš u Afriku. Osim toga, ovi će te ljudi pronaći i tamo." "U ovom sam trenutku spremna riskirati." "To nije rizik. To je sigurna osuda. Samo je pitanje vremena kad će te dohvatiti. Bijeg nije opcija. Preostaje nam jedino frontalni napad. Ključ našega problema možda je u ovoj zgradi. Tamo moramo ići." "Znaš, već mi je dosta slušanja tvojih paranoičnih teorija. Čak i da je GH sve ono što tvrdiš, to ne znači da su svemoćni." "Ne, ne znači. Znači samo da su iznimno moćni, da su iznimno uporni," Blaž stavi napolitanku u usta, "i da nikad ne zaboravljaju. Dok ne skineš sumnju sa sebe, nikad ne ćeš biti mirna, čak i ako im uspiješ izmicati neko vrijeme. Hoćeš napolitanku?" 220


NOĆ PADA U PODNE

"Prestani s tim napolitankama. Samo želim-" "Može kompromis? Ako se ništa ne dogodi u sljedećih pet minuta, krećemo bez obzira na to. Smislit ću nešto." Sanja ponovno uzdahne. "Dobro," reče nezadovoljno. "Draže bi mi bilo otići što dalje odavde, ali kad baš moramo..." "Dogovoreno." Ne sumnja u istinitost svojih riječi, kao što ni ne sumnja u osnovanost Sanjinih briga. Na tankom su ledu, a sada samo izazivaju vraga. Kad bi mislio da je bježanje prihvatljiva opcija, prvi bi spakirao kovčege i krenuo na put. Ta opcija nije maknuta sa stola. Ako dođe do najgoreg, to će biti posljednja nada. Ali ipak bi mu bilo draže malo odmaknuti od sebe omču koja mu polako okružuje vrat. Ne bi volio završiti kao ljudi koji su izazvali mnogo bezazlenije ljude od ovih s kojima on ima posla. Poput Zorana Smrdiša. O njemu se malo znalo dok je bio živ, ali mnogo pričalo kad je poluočekivano postao mrtav. O tome nije bilo ni riječi u medijima. Koliko je njemu poznato. Ali nekoliko je mjeseci to bila glavna tema razgovora u određenim krugovima koji ne vole da im se daju nazivi ili pridjevi. Smrdiš je imao sreću roditi se s naravi koja je odgovarala njegovu prezimenu. Sreća je to bila samo za njega jer je on jedini bio koji je uživao u svim blagodatima te komplementarnosti. Izrabljivao je novčano svoju majku, omalovažavao je sve svoje prijatelje – tako ih je on zvao – pljačkao je urede Caritasa, crkve, prosjake, invalide, mentalno oboljele, volio je gurati ljude u tramvaju, redovito je ritao mačke i pse koji lutaju ulicama, primao je socijalnu pomoć – ne svoju – opijao se s navijačima da bi im ukrao cipele kad bi se onesvijestili, njegovo udvaranje ženama bilo je na granici uvjeta za uspostavljanje karantene, dugovao je svim kladioničarima u gradu i radio je najogavnije poslove za najmračnije tipove samo kako bi ubrao koju kunu. Unatoč svemu tome, nitko se nije 221


Aleksandar Kostjuk

osobito obazirao na njega. Moglo bi se reći kako je bio prilično neprimjetna osoba. Je li njegova želja za pažnjom bila razlogom ili ne, to se nikada ne će znati, ali nešto je ipak ponukalo Smrdiša da opljačka jednog od vodećih preprodavača droge u Istri. Da nije bio vođen samo pohlepom govori i to što je pljačku isplanirao i obavio sam – dakle, nitko ga nije nagovarao na nešto tako neopisivo glupo – i što se time odmah krenuo hvaliti gdje je god stigao. Iako tako groteskno razmetljiv, Smrdiša nije odmah dohvatila gnjevna ruka preprodavača kojeg je opljačkao. To je vjerojatno mogao zahvaliti svojoj neželjenoj neupadljivosti. Nažalost, ceh njegova izmicanja gangsterskoj pravdi platio je netko drugi. Vozač kamiona koji se išao odmoriti upucan je na ulici jer ga je netko zamijenio sa Smrdišem. I tada je Smrdiš napokon nekome osim preprodavača droge zapeo za oko, i to policiji. A oni su bili još više voljni uhvatiti ga. I na kraju jesu. Navodno ga je otkucala vlastita majka, nešto što si navodno nikad nije zamjerila. Smrdiš je s državnim odvjetništvom isposlovao uvjetnu slobodu u zamjenu za svjedočenje protiv preprodavača droge kojeg je opljačkao. Nažalost, odvjetništvu je trebalo predugo shvatiti da Smrdiš nema ništa čime bi teretio preprodavača. Smrdiš je pobjegao u Zagreb i tu se neko vrijeme skrivao i od policije i od slobodnih poduzetnika narkomiljea. Ironično, na kraju je poginuo u prometnoj nesreći. U svojoj poslovičnoj nesmotrenosti izletio je na cestu baš kad su njome prolazila dva metka. I to se zna dogoditi. U redu, njegova situacija nije baš izravno usporediva sa Smrdiševom, ali mogla biti imati jednaki ishod. Istina je i da Blaž nije kriminalac poput Smrdiša, a nije ni toliko odbojan. Dapače, Blaž sebe smatra vrlo ugodnom osobom i siguran je da bi se većina njegovih znanaca složila s njime – da ga malo manje poznaju. Moguće je da bi njegove defetističke misli uzele 222


NOĆ PADA U PODNE

maha da ih nije ublažio slatki okus napolitanke. I da ih nije prekinuo konj koji je upravo prošao pokraj Sanje i njega. Sanja ga instinktivnim porivom primi za jaknu na ramenu. Može samo pretpostaviti da je to jer je i sama primjetila konja. Blaž promatra kaskajuću živinu. Veliki, crni pastuh s pokojom bijelom mrljom bezbrižno šeće ulicom, i uz tek pokoje uvijanje pravca daje promatraču neometani uvid u svoj cilj. Naime, kreće se prema Tromperu. A užurbana ljudska vreva jednostavno nije mogla protiv sebe i vidno je usporila kako bi zapanjeno zurila u ponosna konja koji očito želi udijeliti čast njihovoj tvrtki svojim posjetom. "Blaž..." "Da?" "To je konj." "Znam. Jednom sam otvorio enciklopediju kad sam bio mali." "Ali... to je konj!" "Da, to se ne može poreći." "Nemoj mi reći..." "Da, mislim da je to naš znak." "Nije valjda..." "Je. Krenimo za svojim vodičem." Blaž ustane i primi Sanju za ruku. Djeluje pomalo paralizirano pa izgleda da ju mora malo navoditi u njenom hodanju. "Slijedimo konja?" upita ona. "Slijedimo konja," odgovori joj Blaž. "Zašto?" "On će nas uvesti u zgradu." "Kako?!" Sanja se sad obavila oko njegove ruke poput preplašenog djeteta. "Ne mogu si uopće predočiti." 223


Aleksandar Kostjuk

"Onda predlažem da ga ne slijedimo." "Moramo. Moramo biti spremni brzo djelovati. Ne idemo skroz do ulaza. Pričekat ćemo i vidjeti što će se dogoditi." "Što se može dogoditi? To je konj!" "Zaista jest." "Doći će netko iz zoološkog vrta i uspavati ga." "Ne će stići na vrijeme." "Znam. To me i brine. Otkud Kapetanu konj?" "Možda ga je osvojio na lutriji." "To bi trebala biti šala?" "Samo mogućnost." "Kakva je to diverzija? Ako dođe do ulaza, sve će oči biti uprte tamo. Isticat ćemo se ako pokušamo proći." "Pričekajmo..." Konj je mirno stigao do ulaza u zgradu. Stao je pred blještavom površinom stakala koja čine vitrinu i vrata. Ljudi koji su unutra gledaju zabezeknuto, mnogi od njih ukipljeni na mjestu. Neki su od njih sigurno htjeli van, ali sad si premišljaju. Konj slovi kao plemenita životinja, ali gradskim je ljudima prizor goleme beštije usred velegrada podjednako plemenit kao i prizor auta koji se strovaljuje niz provaliju. Svi se užurbano primaju za svoje mobitele, nazivaju policiju, vatrogasce, medije, rodbinu sa sela, naručuju hranu iz restorana jer su upravo dobili inspiraciju za ručak. Konj nekako zbunjeno vrluda na mjestu. Kao da želi proći kroz vrata, ali zna da ne smije ili ne može. Jedan je čovjek pokušao izaći van, ali čim je malo odškrinuo vrata, konj je krenuo prema njemu, shvativši da mu se otvara prolaz. Čovjek odmah ustukne i vrati se na svoj zabrinuti položaj u predvorju. A onda nešto počne zvoniti. U zgradi. Glasno. Sanja mu stegne ruku. "Blaž... to zvuči kao požarni alarm." 224


NOĆ PADA U PODNE

"To jest požarni alarm." "Ali..." Sanjin tijek misli omeo je konj koji ne reagira baš najbolje na zvonjavu iznutra. Prvo nekoliko puta uzrujano digne prednje noge, ali odmah potom pokaže sav svoj bijes uspravivši se na stražnje dvije, razmahujući se kopitima. Tko je god projektirao zgradu, očito nije računao s konjskim napadima jer su se staklena vrata nevjerojatno lako smrvila pod udarcima snažnih konjih nogu. Konju to nije bilo dovoljno te je razbio sva vrata i jednu vitrinu. Konj sad ima slobodan ulaz u zgradu. I to baš u trenutku kad se u predvorje slila gomila iz svih dijelova zgrade, vjerojatno bježeći od nepostojećeg, ali vrlo glasno naglašenoga požara. "Blaž, što se to događa?" "Bez pitanja. Za mnom." Blaž zgrabi Sanju za zglavak ruke i potrči prema ulazu. Ono što je ulaz njima dvoje, u ovom je trenutku izlaz za stotinjak ljudi koji ga jedva čekaju iskoristiti, nevoljni čekati dodatne stotine koje će im se za koji trenutak htjeti u tome pridružiti. Vjerojatno požarni alarm ne bi prouzročio neku veliku paniku, ali kad su Tromperovi bjegunci pred požarom stigli u prizemlje i tamo ugledali ogromnog crnog konja kako divlja na sve strane, gotovo su sigurno svi njihovi planovi za nepaničarenje pali u vodu. I tako je izbila panika. Zvonjavu požarnog alarma ubrzo je nadglasalo vrištanje prestravljenih muškaraca i žena koji su pokušavali napraviti što veći luk oko konja s nepredvidljivom putanjom kretanja i vrlo izvjesnim djelovanjem svojih kopita pri kontaktu s tijelom, a istodobno pokušavajući poći što kraćim putem do spasonosnog izlaza. Prednost je što je konj napravio vrlo širok prolaz pa nije postojala velika opasnost da se netko pribije uz staklo. Prednost su iskoristili i Blaž i Sanja koji su trkom krenuli protiv struje ljudi. Unatoč općoj panici, nekoliko je ljudi uzelo djelić sekunde da baci začuđeni pogled na dvoje luđaka koji u ovakvome trenutku pokušavaju 225


Aleksandar Kostjuk

ući unutra, a ne pobjeći van. Sanja iza njega zajaukne i snažno potegne njegovu ruku. Netko se zaletio u nju. "Jesi li dobro?" "Ma super sam!" "Budi ravno iza mene." Nije jednostavno zaobilaziti ljude koji panično jure u suprotnom smjeru, a ni moguće. Blaž mora ulagati snagu svoje jedine raspoložive ruke za odguravanje ljudi koji bi se nesumnjivo zabili u njega i oborili ga na tlo zajedno sa Sanjom. I ovako nije moguće održavati ravni pravac kretanja. Vijuganje je neizbježno i mnogo napornije nego je predvidio. Dodatan je problem, naravno, konj. Plemenita je beštija, izgleda, odjednom raspoložena za galop pa je počela praviti velike krugove kroz čitavo predvorje. Iako je veličanstven prizor gledati graciozne, makar pomalo nervozne kretnje konja koji ponosno galopira, malo kome je došlo stati i diviti se. Dapače, panika je samo narasla jer konj sada svojom sveprisutnošću presjeca svačije putanje bijega te time prouzrokuje još kaotičnije kretanje ljudske rijeke. Slučajno ili ne, konj se nakon nekoliko kvalitetno otrčanih krugova zaustavio baš na mjestu gdje je najljepše presjekao put Blažu i Sanji. Počne bjesomučno mahati svojiim kopitima u zraku, uzdižući se na svoje stražnje noge, njištući punom snagom svoga ždrijela. Sanja počne vrištati i htjede se otrgnuti od Blaža. Želi pobjeći natrag van, ali Blaž joj jače stisne ruku i povuče nju i sebe izvan dometa konjevih nogu. Srećom, ne ide za njima, ali svejedno je nastavio s onim bijesnim skakutanjem kojim je obilježio svoj ulazak u zgradu. U skakutanju i bacakanju polako se približio recepciji. Kopita počnu udarati po pultu. Pult, iako čvrst, počne se savijati i pucati, što dovede do toga da recepcionerka, koja se iz nekoga razloga skrila pod njime umjesto da pobjegne van, vrišteći iskoči iz svoga skrovišta i – nastavi vrištati. Tek kad je shvatila da konj ne će samo tako 226


NOĆ PADA U PODNE

napustiti recepciju, digla se s poda i nezgrapnim se pokretima prebaci preko pulta na mjestu koje konj još nije obradio. Ponovno pade na pod, ali brzo se uspravi i počne trčati prema izlazu. Ali nastavi vrištati. Konja to nije omelo i on se nastavi iživljavati na recepciji, nastavivši udarati što god se udariti može. No njegov se neprijatelj pokazuje otpornijim i čvršćim nego je očekivao te se u svome bijesnome ludilu prevrnuo preko pulta i skljokao na pod. Dobro što je ona recepcionerka pobjegla, jer sad bi joj bilo vrlo neugodno. Prizor bacakajućeg ispruženog konja na podu bilo je posljednje što je vidio prije nego je zašao iza ugla. Ovim je putem išao i posljednji put kad je bio u posjetu Tromperu. Hodnik kojim se kreće dosta je širok i njime još uvijek bježe ljudi, iako se njihov broj naočigled smanjuje. "Zar nema ova zgrada požarne izlaze?" upita Blaž. "Ima," reče Sanja. "Da nema, ovdje bi bio čovjek na čovjeku. Pusti me! Znam sama hodati." "Oprosti." Blaž joj pusti ruku. "Hodaj uz zid. Da se ljudi ne zalijeću u tebe." "Prekasno," reče ona i počne si trljati rame. "Boli li jako?" "Preživjet ću. Kamo idemo?" "Tamo kamo smo i namjeravali." Blaž stane pokraj vrata od dizala i stisne gumb za pozivanje. Čudno. Trebao bi zasvijetliti. Pritisne ga još jednom. I još jednom. I onda još jednom. Ništa. Okrene se prema Sanji i naiđe na njezin nesnošljivi pogled. "Izgleda da ne radi." "Dizala se isključe kad se uključi požarni alarm." "A," reče Blaž. "Dođi," reče ona i povuče ga za rukav. Povede ga do neuglednih vrata na kojima piše Požarne stube. "Imate i takve stvari tu?" 227


Aleksandar Kostjuk

"Da, imamo," reče Sanja mrzovoljno i otvori vrata. Stubište baš nije široko, ali nema zasad nikoga na njemu. Valjda je većina već sišla dolje. Sanja i Blaž se počnu uspinjati do desetoga kata. Nije računao s uspinjanjem. Bolje da uzme još jednu napolitanku. Za snagu. "Možeš mi objasniti što je to bilo?" upita Sanja koja se uspinje stubama ispred njega. "Na što točno misliš?" "Na film strave i užasa kojem smo upravo prisustvovali! Konj je bio tvoja ideja?" "Ne. I za mene je bio iznenađenje. Kapetan je sve organizirao. Znao sam da će se upaliti požarni alarm, ali nisam znao za konja." "Zar paljenje alarma nije bilo dovoljno? Koja je bila svrha zlorabiti tu jadnu životinju?" "Vjerojatno ova koju smo vidjeli. Sam alarm vjerojatno ne bi digao dovoljnu prašinu. Bilo je potrebno malo više kaosa tako da se ljudi ne obaziru na dvoje ljudi koji žele ući kad bi trebali izlaziti. Pogotovo osiguranje. Primjetio sam da su zaštitari bili među prvima koji su pobjegli. Dakle, djelovalo je." "Da, stvarno je. Trebali smo samo ući u zgradu, Blaž, a ne izazvati izvanredno stanje u ovom dijelu grada. Jesi li ti svjestan koju smo štetu napravili?" "Malu?" "Ne, ne malu! Pa netko je mogao poginuti. Jesi li ti vidio tog konja? Jednim udarcem ti smrvi glavu!" "Ne vjerujem da je netko poginuo. Možda pokoja ozljeda, ništa više." "Kako si ti ležeran. Misliš da sam htjela da netko strada kako bih sebe spasila?" "Nitko nije... stradao. Osim... možda konja." Stvarno je naporno 228


NOĆ PADA U PODNE

uspinjati se ovim stubama. Nisu mogli napraviti malo pliće stube? "Očito ne shvaćaš što ti želim reći, Blaž." Sanja stane i okrene se prema njemu kad se nađu između dva stubišta. "Očito." "Ovo je najgori plan u povijesti planova!" vikne mu u lice i nastavi se uspinjati. Blaž slegne ramenima i krene za njom. Nije on kriv što ona ima visoke kriterije. "Ne želim ispasti nezahvalna, Blaž," nastavi Sanja. "Znam da mi pomažeš i cijenim to. Ali rekao si da ne želiš nikoga uvlačiti u moj slučaj, a sad si uvukao sve zaposlenike Trompera." "I jednog konja." "I jed..." Zastane i osvrne se prema njemu s prijekornim pogledom. A onda nastavi. "Kao prvo... uh... nikoga nisam ni u što uvukao. Svi će se... vratiti svome poslu i... uf... nikad ne će otkriti što se zapravo dogodilo. Kao drugo... ajme meni... nije kao da sam imao baš nekog... manevarskog prostora. Moglo je biti ovako ili... uh... nikako. Kapetan ima svoje metode, a ja sam mogao pristati ili... uh... odbiti. Ti si u dobroj formi, ha?" "Redovito trčim," reče Sanja. "Da? Ja jedem sir. Ali to valjda nije isto." "Kažeš da si znao da će se uključiti požarni alarm. Znao si i da sam napeta. Zašto me nisi upozorio barem na to?" "U principu bih ti rekao, ali primjetio sam da si osjetljiva na..." Ne dovrši. Sanja ponovno zastane na stubi i osvrne se prema njemu. "Osjetljiva na što?" "Pa... na sve što govorim." 229


Aleksandar Kostjuk

Ispusti nekakav zvuk kroz nos i nastavi dalje. "Koliko još?" "Još dva kata." "Toliko? Ah, dobro..." Oboje zastanu kad začuju korake. Netko im dolazi ususret po stubama. Blaž zavuče ruku u džep u kojem mu je njegov Colt. Nisu ih valjda već otkrili? Žena prestravljena izraza u crnome poslovnom odijelu spušta se stubama i ne primjeti njih dvoje sve dok se skoro ne zaleti u njih. Glasno sikne od zaprepaštenja i ustukne. "O, Bože, što ste me prestrašili! Što se to događa? Zašto je upaljen požarni alarm?" "Em... jer je požar," reče Blaž. "Što?! Ozbiljno?!" "Da. Zgradi gori. Bolje požurite." "Koji užas!"Ona prođe pored njih kako bi nastavila svoj spust. Ali zastane. "Samo malo. A tko ste vi?" Da, svojom odjećom odudaraju od ambijenta poduzeća. "Mi smo održavanje. Samo vi idite. Mi ćemo se pobrinuti za sve." "Pobrinuti za što? Zašto idete gore ako zgrada gori?!" "Ostavili smo gore nešto zapaljivo. Možda. Nismo sigurni. Idemo provjeriti pa ćemo se vratiti." "Jeste li poludjeli?! Neka vatrogasci to preuzmu." "Ali nas će kriviti ako se zbog toga požar raširi, znate? Bez brige, bit ćemo u redu. Vi bolje požurite. Ali nemojte nikome reći da smo ovdje. Ako nam šefovi otkriju da smo bili nesmotreni, otpustit će nas." "Aha..." Žena se polako počne spuštati, iako joj zbunjenost prevladava licem i onemogućuje punu iskoristivost nogu. Blaž i Sanja se počnu uspinjati, ali žena ih ponovno dozove: "Čekajte." Oni zastanu. 230


NOĆ PADA U PODNE

"Poznajem li ja vas?" Žena pokaže prstom Sanju. Sanja je zatečena. "Ja..." "Da, zar se ne sjećate?" upadne ponovno Blaž. "Jučer ste ju trknuli kad ste izlazili iz WC-a. Baš je bila čistila. Ili ju možda niste primjetili?" "Pa, ja-" "Ali ja sam bio tamo. Kimnuli ste mi u znak pozdrava. Sjećate me se, zar ne?" "Um... ja... Aha, da. Da, da, da. Sjećam se." "Je li to bilo jučer? Ili možda prekojučer?" "Hm... pa... jučer. Da, da... jučer." "U redu. Vidimo se onda dolje." Mahne joj u znak pozdrava. Ona njemu nesigurno odmahne i nastavi se spuštati. Blaž se nastavi uspinjati, ali onda zastane i ode nekoliko stuba natrag. "Ah, da!" vikne ženi koja je baš htjela nestati na stubištu ispod njih. Ona zastane i pogleda ga. "U prizemlju je konj pa malo pripazite kad stignete tamo. Bog!" Nije pričekao njenu reakciju, već nastavio svoj put sa Sanjom. "Zar joj je to stvarno bilo potrebno reći?" upita ga Sanja. "Žena je bila već dovoljno izbezumljena." "Ti si se brinula da netko ne strada. Samo sam ju upozorio." "Ma hvala." "Molim." "Ti si zastrašujuć čovjek, Blaž." "Zvali su me i gore." Konačno stigoše na deseti kat. Izgubili su više vremena nego je planirao, ali tu se sad ništa ne može. Konj možda malo uspori akciju tamo dolje. "Požurimo," reče Blaž Sanji. "Uskoro će ovdje biti vatrogasci, policija i tko zna tko sve ne." "Smijem li još jednom istaknuti da je ovo užasan plan?" 231


Aleksandar Kostjuk

"Smiješ. Ali nemoj. Znaš gdje Miro sjedi?" "Naravno. Evo, tamo." "Ovdje se vi snalazite?" upita Blaž. "Sve ove pregrade čine pravi labirint. Sve izgleda isto." "Tebi. Navikneš se. Evo nas." Zaustave se kod stola u prostoriji kata koja je odvojena od ostatka prostornim rasporedom, ali ne i zidom. "Kvragu!" reče Sanja kad je stala pred stol. "Što je?" "Ugasio je računalo." "To je problem?" "Ne. Ali moram i na WC." "Šališ se." "Ne, ozbiljna sam. Upali računalo. Ja dođem za tren." Sanja pođe na WC. Blaž se kontemplativno zagleda u računalo. "Upalim, ha?" Sanja se vrati, presječe ga pogledom u prolazu i pritisne gumbe na računalu i monitoru. Tada ponovno krene na WC. "Ti se isto šališ, ha?" dobaci mu usput. Noge su mu umorne od uspona pa privuče stolicu od susjednog stola Mirovom. U Mirovu će sjesti Sanja. Čim je sjeo, pojeo je jednu napolitanku. Već su mu pri kraju. Dan je naporan. Mobitel mu zazvoni. Tko bi to sad mogao biti? "Blaž?" upita glas s druge strane linije. Kapetan. "Da." "Ah, javio si se," reče Kapetan razočarano. "Da, žao mi je." "Znači li to da nisi ušao?" "Ne, ušao sam, samo sam još živ." 232


NOĆ PADA U PODNE

"Valjda sam previše očekivao." "Ne brini, dan još nije gotov." "Istina. I što kažeš na moju diverziju?" "Vrlo dojmljivo. Otkud ti konj?" "Dobio sam ga na lutriji. Što te briga?" "To sam si i mislio. Kako si ga nagovorio da napadne zgradu?" "E, moj Blaž, ne očekuješ valjda da ti otkrijem sve svoje tajne?" "To je retoričko pitanje?" "To uopće nije pitanje. Ali ovo je. Lagao si mi." "Ni to nije pitanje." "Ali svejedno si mi lagao." "Moguće. Misliš na nešto određeno?" "Ne pravi se blesav. Znamo obojica tko stoji iza Trompera. Provalom tamo potpisao si si smrtnu presudu." "Onda je to samo pitanje vremena. Gdje sam lagao?" "Lagao si jer si mislio da ja ne znam u čemu ti to pomažem kad si me zamolio da ti pomognem." "Nisam to mislio." "Znam. Ali svejedno mi je žao što si se javio na telefon." "Trudit ću se više u budućnosti." "Ništa ti više ne vjerujem, Blaž. Ali ako ti se nešto grozno dogodi..." "Tebi ću prvome javiti. Želim ti ugodan dan, Kapetane." "Ni to ti ne vjerujem. Zbogom, Blaž." Osjeća se glupo. Pogotovo nakon što je popljuvala izvedbu Blaževa plana. Ali zaista je morala na WC. Bila je toliko uzrujana da se nije sjetila ići kad je još bila u Blaževu stanu. Ipak, mora se osjetiti glupo zbog toga. Poglavito jer si svakim odugovlačenjem sve više izlaže život opasnosti. A i Blažev, to isto ne smije zaboraviti. Oboje su uvučeni u ovaj užas mimo 233


Aleksandar Kostjuk

svoje volje, no on je jedini od njih dvoje koji je sačuvao sabranu glavu i smislio kako se izvući iz nevolje. Bez njega ne bi uopće znala kako dalje. Točnije, bez njega bi vjerojatno bila mrtva. Čini se kako to svako malo smetne s uma. To je vjerojatno zato što ju svakom novom riječju ili gestom stalno iznova sablažnjava. Svejedno, možda bi se trebala malo manje otresati na njega. Samo što si ne može pomoći. Toliko je emotivna, pogotovo sada. Valjda je toliko kritična prema njemu jer toliko ovisi o njemu. Zaista, kad dobro razmisli, čini se kako joj je Blaž Zvonimir trenutno jedina uzdanica na čitavome svijetu. Ne zna kome bi se drugome obratila, osim možda policiji. No čak i ako zanemari što joj je Blaž rekao, ne bi polagala previše nade u njih. Dakle, ostaje joj Blaž. A to ju uzrujava jer je užasno nedokučiv. Ali sve joj se više čini kako je to njena krivnja. Ona očekuje da se ponaša kao da je iz njezina svijeta i to nije pravedno s njene strane. Doduše, ne zna kakav to svijet mora biti koji bi iznjedrio nekoga poput Blaža. Niti tko to u tome svijetu može očekivati da bi netko poput Blaža mogao biti bilo kome prihvatljiv. Ali to je opet njena egocentričnost. Čovjeka određuju njegova djela, nešto na čemu većina ljudi pada ispit. Ali ne i Blaž. On joj pomaže i više nego bi možda bio obavezan. A ona mu pomaže jedino nepomaganjem, kukanjem i kritiziranjem. Trebala bi činiti nešto više od toga. Na primjer, otići na WC prije provaljivanja u zgradu! A možda bi mogla i reći koju lijepu riječ. I on je sigurno pod pritiskom, makar mu se to ne vidi. Nada se samo da se ne ljuti zbog njenog ugrožavanja plana. Nije sigurna može li se Blaž ljutiti ili ne, ali ne bi bilo pošteno ići ga iskušavati do krajnjih granica. Kad se vratila, Blaž je upravo završavao razgovor na mobitel. "Hej. Stvarno mi je žao, ali morala sam ići." On opušteno digne šaku ruke ispružene na stolu. "Nema problema. Još nema nikoga." 234


NOĆ PADA U PODNE

Sanja sjedne za računalo. "Upalilo se, dobro. Da vidimo..." "Hoćeš li se snaći?" upita Blaž. "Mislim da da. Svi koristimo isti sustav, ali svaki odjel ima neke svoje... posebnosti." "Aha," reče on nezainteresirano. "S kime si razgovarao?" "S Kapetanom." "Ah. On." "Samo se htio uvjeriti da sam dobro." "Da?" "Otprilike." "Zar zaista ne znaš upaliti računalo ili samo ovaj tip?" "Ah, ima više tipova?" Sanja se na trenutak ukoči i prestane tipkati. A onda se usredotoči i nastavi. "Nije valjda da nikad nisi koristio računalo?" "Definiraj korištenje." I sad neka joj netko zamjeri što joj je teško reći nešto lijepo ovome čovjeku. "U kojem ti stoljeću živiš, Blaž?" "Ne znam. Koje je stoljeće trenutno u modi?" "Zašto pitaš kad ne pratiš modu?" "Ja uvijek pratim modu, ali iz prikrajka. Da me ne primjeti i počne mene pratiti." "Da, to je zaista velika opasnost..." "I veća nego misliš." "Znači, ne voliš računala?" "Nemam ništa protiv računala osobno. Samo općenito ne volim predmete koji se prave da su pametniji od ljudi." Što uopće reći na takvo nešto? Ništa bi vjerojatno bilo najbolje, iako sigurno ne idealno rješenje. "A tvoja ura?" 235


Aleksandar Kostjuk

"Ona se ne pravi." "A... ha..." "Jesi li pronašla po što smo došli?" "Samo malo. Tolike su baze podataka... Aha, evo je. Još samo sekundu..." "Dobro..." "Da, zaštićeno je lozinkom," reče Sanja. "Aha..." "Dobro, da vidimo..." Sanjino srce počne divljački lupati. Rekla je Blažu da je smislila način probijanja zaštite, ali moglo bi se reći kako je to bila malo pretjerana tvrdnja. Prije bi se moglo reći kako je ovamo došla naoružana jednom vrlo smjelom pretpostavkom. Sa zebnjom pritišće tipke na tipkovnici, iščekujući toliko željenu potvrdu svoga nagađanja. "I?" upita Blaž nakon što nekoliko sekundi ništa nije rekla. "Da, to nije to." "Što nije to?" "Bila sam sigurna da će lozinka biti sukob titana." "Ali nije?" "Ne." "I kad si rekla da si smislila način zaobilaženja zaštite na računalu..." "Da, to je bilo to." "A." Sanja zabije lice u ruke. Ne smije plakati, ali ne može si zamisliti bolju priliku za to. Uprskala je. "Blaž, oprosti! Rekla sam ti da ja to ne mogu! O, Bože, beskorisna sam!" "Dobro, polako," reče Blaž. Ni trunke uzrujanosti u njegovu glasu. "Zašto si mislila da je lozinka sukob titana?" "Rekla sam ti da voli fantastiku. To je novi film i užasno je mnogo mljeo o njemu. Meni je film bezvezan, ali, eto..." 236


NOĆ PADA U PODNE

"Ako je mnogo mljeo o njemu, onda bi bilo preočito koristiti ga kao lozinku. Mora biti nešto drugo. Zašto misliš da je pojam? Mogao je koristiti nasumična slova i brojke. Ili nije?" "Je... teoretski. Ali on je... Mislim, drag je on, ali nije baš oličenje bistrine. Stalno si zapisuje stvari koje mora obaviti na ruku penkalom. I često si onda briše lice rukom i razmaže si tintu po licu." "Dobro. To nisam morao znati. Znači, moralo je biti nešto čega će se lako sjetiti?" "Da. Joj, znam da voli još jedan film. Zapravo, to mu je najdraži film svih vremena. Ali ne mogu se sjetiti imena. Zapravo, nije toliko oduševljen filmom koliko glavnim glumcem. Više je njega spominjao nego ime filma." "Ali ne možeš se sjetiti ni jednog ni drugog?" "Ne, žao mi je." "U redu. Film je znanstvena fantastika?" "Da! Da, definitivno." "U redu, to sužava izbor. Malo... Hm, Zvjezdane staze, možda?" "Ne, ne, ne. Film nije američki." "Ma da? U redu... Princip Noine arke?" "Molim?" "Tako se zove film." "Aha. Ne, nije to." "Godzilla?" Sanja se tragično nasmije. "Ne, ne bih rekla." "Winnetou?" "Ne, ne, bilo je..." Sanja se zagleda u njega. "Winnetou?! Ozbiljno?" "Ne?" "Ne!" Primi se za glavu. "Joj, kako se ono zvao?" "Godzilla protiv Winnetoua?" 237


Aleksandar Kostjuk

"Film čak ni ne postoji!" "Ali slažeš se da bi trebao postojati?" "O, da! To mi je životni san još otkako sam te upoznala." "Da, to mi često kažu. Osim ovoga s upoznavanjem." "Ne znam zašto, ali stalno mi je na pameti Solaris. Ali ne može biti to." "Zašto ne?" "To je američki film." "I ruski." "Znam da je snimljen prema ruskome romanu, ali ekranizacija je iz američke produkcije." "Mmm, da... Postoji još jedna ekranizacija. Starija. Ruska. Smatra se klasikom." "Ozbiljno?! Znaš li kako se zove glavni glumac?" "Bojim se da ne." Sanja frustrirano zastenje. "Znam samo da ga je režirao Tarkovski." "Tako je!! Tarkovski! Njega je Miro stalno spominjao. Idemo probati." Sanja se odmah obruši na tipkovnicu. "Ali Tarkovski je redatelj, a ne-" "No dobro, glupa sam! Što hoćeš?" "Dobro..." "Tar... kov... ski." Srce joj je ponovno zalupalo. Trajalo je samo jednu sekundu, ali izdužilo se u vječnost. A onda joj se otvorila baza podataka. "Evo ga! Uspjeli smo." "Nismo još. Pronađi ime." "Da, da... samo malo... nalozi, nalozi..." "Išta?" "Ma... toliko toga ima..." 238


NOĆ PADA U PODNE

"Ne možeš pogledati pod svojim imenom? Nema neki... sustav... za takve... stvari?" Sanja ga zapanjeno pogleda. "Što je?" "Ništa. Dobra ideja. Zašto se ja toga nisam sjetila?" Zaista, zašto nije? Glupačo! Mora se stvarno sabrati. "Imaš mnogo briga," reče Blaž utješno. "Da... Evo ga. Moj put u London. Da vidimo..." "Ima li imena?" Sanja lupi rukama po stolu. "Kvragu!" "Shvatit ću to kao ne." "Nema ničega. Čekaj... samo malo..." Moglo bi biti to. Možda tamo zaista pronađe što traže. Sanja iskoči iz svoje stolice i poleti prema ormarićima na kraju prostorije. "Kamo idemo?" upita Blaž koji trči iza nje. "Nema imena na nalogu, ali postoji posebno izvješće za računovodstvo. Radi kontroliranja troškova, mora se znati tko je kada odobrio koji trošak i zašto. Ladica 7D." Stigne do ormarića. Stvarno ih je mnogo. "7D... vidiš ga?" "Gledam..." "Evo ga!" Maja odmah posegne za ladicom i povuče. I ništa. "Aaaaa, zaključano je!" Padne na koljena. "Koga vraga moraju sve zaključavati i šifrirati?!" "Bez brige," reče Blaž. "Riješit ćemo to." Izvadi iz jakne polugu za otvaranje sanduka. Onu kojom ju je oslobodio iz prtljažnika, čini joj se. Bez oklijevanja zabije uvijeni vrh u procjep ladice i snažno zakrene polugu prema gore. Ladica se otvori. "Bravo, Blaž," reče Maja i digne se s koljena. Odmah počne prebirati po papirima. "Gdje je... gdje je... A, evo ga." Izvadi fascikl i otvori ga. 239


Aleksandar Kostjuk

"Mislio sam da moderni uredi nemaju toliko papira," reče Blaž. "To je mit. Evo ga! Našla sam ga! Što?!" "Što je?" "U London me poslao Branko Magdeš." "To ti nešto znači?" "On vodi odjel dostave. Što on ima sa mnom? Kako me on mogao poslati u London?" "O kakvoj je dostavi riječ?" "Pa... to je... kao naš privatni poštanski ured. Mislim, Tromperov. Otprilike." "Onda bi on mogao biti jedan od urotnika." "I kako nam to pomaže?" "Gdje mu je ured?" "Ured, da... Dva kata ispod! Da." "Idemo." Sanja krene vratiti fascikl u provaljenu ladicu. "Ne, ne," reče Blaž i oduzme joj fascikl. "To će možda dobro doći kao dokaz. Idemo." Savinuti fascikl stavi u unutarnji džep jakne zajedno s polugom i potrči prema požarnim stubama. Blaž je bio oprezan pri ulasku na osmi kat. Prvo je provirio kroz vrata, a tek onda istupio van. Sama ta gesta bila je dovoljna da poveća Sanjinu nervozu. Jer je time naglašavao u koliko se zapravo opasnom okružju nalaze. "Znaš točno gdje je ured?" upita Blaž dok se kreću labirintom pregrađenih stolova. "Znam... otprilike. Bila sam samo jednom u njegovu uredu. Ne sjećam se više zbog čega. Ovdje je sablasno, moram priznati." "Zbog ružnoga saga?" "Jer je pusto! Nema ljudi. Ovdje inače uvijek ima nekoga." 240


NOĆ PADA U PODNE

"Ali sigurno se ne zadržavaju ovdje zbog saga," ostane ustrajan Blaž. Sanja uzdahne. Ne će mu ovoga puta nasjesti. "Evo, mislim da je ured tamo. To je najveći na katu." Ubrza korak. "Misliš da ćemo tamo nešto pronaći? Nisam sigurna. Ako je ostavio kakav trag, onda bi to moglo biti na računalu. Ali sumnjam da ću moći zaobići zaštitu kao s-" Blaž ju zgrabi s obje ruke. Čvrsto ju jednom obavije oko ramena kako bi stala, a drugom joj stavi ruku na usta. Sanja se prestravi. Što mu je došlo? "Šššššš," reče joj šaptom u uho. "Ne čuješ?" Potapša Blaža po šaci koju drži na njenome lice kako bi ju spustio. On ju makne, a ona u međuvremenu začuje zvuk o kojem Blaž govori. Nekakav stroj radi. Fotokopirka? "Misliš da je netko ovdje?" "Ne znam. Budimo oprezni." Krenu polako prema izvoru zvuka. "Možda je netko u panici ostavio pisač dok je ispisivao. Ili fotokopirku." "Možda. Ne čini ti se da zvuk dolazi odande?" Pokaže prstom prema mjestu kojeg je ona maloprije pokazala. Ured Branka Magdeša! "Ali-" "Ššššš." Polako priđu uredu. Sada nema sumnje da zvuk dolazi baš iz njega. Koje li slučajnosti, pomisli Sanja. Vraga je slučajnost. Ovo joj se ne sviđa. Želi pobjeći odavde. Ali čini se da Blaž ne dijeli njen poriv. Zato se skloni iza njega. Privije mu se uz leđa, prateći njegov korak, tek navirujući prema naprijed preko njegova ramena. Vrata ureda su otvorena. Blaž napola uđe unutra. Sanja jednim okom preko Blaža baci pogled na ambijent. Zapravo, ne na ambijent, već na osobu koja njime dominira. Debeljuškasti muškarac u košulji zavrnutih rukava, znojna lica i kose koja je, unatoč svojoj neobilnosti, raščupana na sve strane. Muškarac ne djeluje nervozno samo svojom pojavom, već i svojim radom. Gotovo histerično gura nekakve papire u rezač papira. 241


Aleksandar Kostjuk

Toliko je time zauzet da nije ni primjetio da ima posjet. Na stolu mu je kartonska kutija u koju je nabacao stvari. Sanja ga prepozna. To je definitivno Branko Magdeš. Što to radi? Uništava dokaze i pakira se, eto što! Sanja se prepadne kad Blaž pokuca na pregradni zid. No Magdeš se prepadne još više. Zamalo se skoprcao na tlo koliko je poskočio. A onda se ukipio, gledajući u Blaža kao da gleda u samo lice smrti. Čovjek se trese. "Dobar dan," reče Blaž. "Molim? Tko ste vi?" Pogled mu sad nervozno poskakuje prema stolu. Što to gleda? "Htjeli smo pitati treba li vaš ured počistiti, ali vidim da ste to već obavili." Nekoliko su se trenutaka Blaž i Magdeš gledali. Bilo je to vrlo neugodnih nekoliko sekundi grobne tišine. Na Magdešovu se licu jasno vidi kako ga ta neizvjesnost tjera do ludila. Lice mu se grči od panike. I pogled mu stalno bježi prema stolu. A onda se fiksira na stol. Baš u trenutku kad se baci na njega, naizgled pokušavajući izvući ladicu. Blaž izvadi svoj muzejski revolver i uperi ga u uspaničenog Magdeša. "Nemojte, molim vas," reče mu Blaž. "Imali smo dovoljno uzbuđenja za danas." Sanja tek sad shvati da je čovjek posegnuo za oružjem. Sva se trese od straha. Tako je snažno stegnula Blaževu jaknu svojim šakama da će sigurno ostaviti vječne nabore. Magdeš su ukipi u pognutom položaju. Njegov je pokušaj naoružavanja propao i naočigled ga zahvati očaj. Stisne oči i digne defenzivno svoj ruke. Počne se polako uspravljati. "Molim vas... saslušajte me. Nije to bila moja ideja. Samo sam... ne znam ni sam kako je do toga došlo. Vjerujte mi, nisam vas htio pokrasti. On me... prisilio, 242


NOĆ PADA U PODNE

shvaćate? Gledajte, u potpunosti ću surađivati s vama. Nema potrebe za ovim." Slušajući ga, Sanji počnu nadolaziti neki čudni osjećaji. Ne zna ni sama kakvi. Mješani su, novi i zbunjujući. Prestane se tiskati uz Blaža i istupi u ured pred Magdeša. "Gledajte," nastavlja on, "reći ću vam sve što znam. Evo, dam vam na raspolaganje-" Zastane kad ugleda Sanju. Stane zapanjeno zuriti u nju. "Vi!" reče on. "Da, ja," odgovori mu. "Niste mi se nadali?" "Nastavite vi s govorom," reče mu Blaž i počne mu prilaziti. "Svidio mi se onaj dio o potpunoj suradnji." Magdeš sad prelazi pogledom sa Sanje na Blaža i natrag. "Ali... kako ste... zašto..." "Što?!" vikne Sanja. "Zašto sam živa? To se pitate?! Žao mi je što sam vas razočarala!" On trese glavom. "Ne... ne razumijete... nisam ja htio sve ovo." "Ah, ne? Vi ste me poslali u London! Htjeli ste mi smjestiti i onda me ubiti!" "Ne, nije tako... Mislim, jesam vas poslao, ali... nisam htio da itko strada." "Onda ste to jako loše obavili," reče Blaž. "Sjednite. Činite mi se nervoznim. Opustite se." Magdeš poslušno sjedne. Blaž otvori ladicu za kojom je Magdeš maloprije posegnuo. Iz nje izvadi crni pištolj. Sanja zadrhti pri pogledu na još jedno oružje. "Vidi, novi model. Nemate ništa ako ovo stavim u svoju kolekciju?" Magdeš samo odmahne glavom. Blaž spremi pištolj u džep. "Imaš kolekciju?" upita ga Sanja. "Sad imam," reče Blaž. Tada privuče kutiju na stolu k sebi i počne 243


Aleksandar Kostjuk

gledati u nju. "Dakle, g. Madež..." "Magdeš," ispravi ga Magdeš. "Točno. Naslonite se i ispričajte nam svoju priču. Pretpostavljam da ste mislili da sam plaćeni ubojica." "Da." "I tko ste mislili da me poslao?" "Znate tko!" "Udovoljite mi," reče Blaž i uperi na trenutak svoj revolver u Sanju. Ona se lece. "Radi dame." "Gestorven&Hatelijk, naravno!" Sanju prožmu trnci. Dakle, Blaž je bio u pravu. Magdeš se primi za glavu. "Bože, ovo je noćna mora!" "Slažem se," reče Sanja. "Ali ne shvaćam zašto morali mene uvlačiti u nju." "Nije to bila moja ideja, kunem se!" "To mi je stvarno olakšanje." "Ali bilo je tako jednostavno. Samo ste morali donijeti omotnicu u Zagreb i-" "I dati se ubiti i snositi mrtva krivnju za vaš zločin! Predivno!" "Da, kad smo već kod zločina," reče Blaž. "O čemu točno govorimo? Htjeli ste svoje šefove opljačkati, zar ne?" "Da. Ali-" "Nije bila vaša ideja, da. Doći ćemo na to. O čemu točno govorimo? Preciznije, o kojoj sumi?" Magdeš na trenutak oklijeva. "Pet milijardi eura." Sanja se zahlikne. "Pe... pet..." "Milijardi, da. U obveznicama." "Solidno," reče Blaž hladnokrvno, djelujući više fasciniran sadržajem kutije nego kolosalnom sumom koja je upravo izrečena i ostala prožimati 244


NOĆ PADA U PODNE

zrak, čineći ga bljutavim i teškim za udisanje. "I te su obveznice bile u omotnici?" "Ne može biti," reče Sanja. "Naravno da ne," reče Magdeš. "Što je onda u njoj?" "Ne znam. Nešto što omogućuje pristup obveznicama. Ili tako nešto. Ne znam, nije mi rekao." "I time dolazimo do njega. Ime, molio bih lijepo." Magdeš odmahuje glavom. "Ne. Ni govora. Mrtav sam ako vam kažem." "Zar niste mrtvi ako mi i ne kažete?" upita Blaž. "Briga me. Ionako sam već previše rekao." "Rekli ste nam samo detalje onoga što smo već znali. Tko je glava vaše male organizacije?" "Ne mogu vam reći." Čovjek je na rubu plača. "Molim vas... ne znate kakvi su to ljudi." "Ne zanima nas njihov karakter," reče Blaž. "Ali vaš je zanimljiv. GH vam nisu po volji, ali nije ni čovjek s kojim ste ih išli pljačkati." "Ništa vi ne razumijete. Dođe vam netko, ponudi vam neograničene mogućnosti, više novca nego si možete predočiti. U početku traži male stvari, sitnice, beznačajno kršenje pravila. Ali s vremenom pravila postanu mutna i neraspoznatljiva. Ne znate više što je gore i dolje, dobro i zlo. Ali zato shvatite da ste toliko duboko zaglibili da ne možete pobjeći. Nema povratka. Nema ostavke. Drži vas u šaci i znate da gubitak slobode nije najgore što vam se može dogoditi. To sam prekasno shvatio. Da radim za i protiv ljudi koji... imaju vlastite zakone. I vlastiti način njihova provođenja. I jednom kad to shvatite, shvatite i koliko je važno... životno važno držati jezik za zubima. Ne ću vam reći ništa više." "Možda ni ne morate," reče Blaž i izvadi nešto iz kutije. Uokvirenu 245


Aleksandar Kostjuk

sliku. Priđe Sanji s njome. Pokaže joj fotografiju nekakvih ljudi, držeći pogled i nišan revolvera na Magdešu. "Prepoznaješ ove ljude?" "Da, ali... ne razumijem..." Na fotografiji su vodeći ljudi tvrtke. I Magdeš. "Zanima me najviše ovaj. Znaš tko je?" Prstom zamigolji nad glavom crnokosog muškarca sa širokom osmijehom. "Da. To je Goran Berin, predsjednik tvrtke." "Aha. I nije ti kojim slučajem brat?" "Molim?! Želiš reći..." "Da, to je čovjek koji me angažirao," reče Blaž i baci fotografiju natrag u kutiju. "Predsjednik Trompera želi ukrasti pet milijardi eura od Gestorven&Hatelijka?!" Sanja je zapanjena. Gdje je to ona svih ovih godina radila? "Kao predsjednik Tripera u najboljoj je poziciji za to. Ali to mu nije prvi put da potkrada, zar ne?" Blaž pitanje uputi Magdešu. "Ako sam dobro shvatio vaše jecanje." "To je trebalo biti posljednji put," reče Magdeš. "Znao je da su mu na tragu pa je htio napraviti još jedan veliki ulov. Rekao sam mu da je to suludo, ali on ima načine... uvjeriti čovjeka da je i najluđa stvar najrazumnija. A i nije propustio naglasiti da nemam izbora. Dao bi me ubiti bez razmišljanja da mu nisam pomogao. Ne shvaćate... vi ne možete shvatiti u koji smo mi rizik ušli. Ako te obveznice dođu Goranu pod ruke... Gestorven&Hatelijk će sručiti na nas bijes kao nikada prije." "Pet milijardi eura je vjerojatno sitniš za njih, ali sigurno će htjeti napraviti primjer od vas. I svih koji su vam pomogli." "Uključujući nas!" doda Sanja. "Da. Ali sad imamo adut. Imamo ime veleuma i imamo pristup pet milijardi eura. Tko je još upleten?" upita Blaž Magdeša. 246


NOĆ PADA U PODNE

"Nitko tko još diše. Čak se i pomagača riješio. Čovjek je čudovište." "Znači, Berin je sad sam?" "To nisam rekao. Vjerojatno je zadržao jednog ili dva pomagača. Nije mnogo ljudi bilo uvedeno u to. Ali sad ih je definitivno manje. Uostalom, ne govori on meni sve. Vjerojatno i bolje." "Što ćemo sad, Blaž?" "Idemo po naš glavni adut za pregovaranje. Podići ćeš omotnicu." Magdeš se počne tragično smijati. "Što ste rekli? Pregovarat ćete? S Gestorven&Hatelijkom? Vi ne shvaćate, zar ne? S Olimpom se ne pregovara. Kad oni nešto odluče, to stoji. Možete samo pokušavati izbjegavati udare njihovih munja. I to je upravo ono što ću ja učiniti." Magdeš naglo ustane, zgrabi svoju kutiju i s njome izađe iz ureda. Blaž i Sanja ostanu zatečeni ovim postupkom. "Blaž!" Lupne ga po ruci. "Što je?" "Samo ćeš ga pustiti?" "Rekao nam je sve korisno. Ne znam-" "Ali on može posvjedočiti da nismo imali nikave veze s pokušajem krađe." "Ah, da. Istina." Blaž krene za Magdešom. Sanja uzdahne i zakoluta očima. I pođe za Blažom. "Gospodine Madež," dovikuje Blaž dok pokušava dostići čovjeka kojemu ne može zapamtiti ime. Magdešov je korak neumoljiv. Sušta suprotnost nervoznom tipu od maloprije. "Zovem se Magdeš!" "Naravno. Bojim se da ću vas morati zadržati uz sebe. Trebat ćete mi još." Magdeš zastane i okrene se. Blaž se zamalo zaleti u njega. "Ili što? Ubit ćete me? Dajte! Mislite da me vi nečime možete zastrašiti? Nemate 247


Aleksandar Kostjuk

pojma s kime ja imam posla već godinama. Odlazim. Pucajte u mene ako hoćete. Ovako ili onako, ja odlazim!" Okrene se i nastavi svoj ubrzani korak. "Samo malo," nastavi Blaž. "Čekajte. Možemo pomoći jedni drugima." "Urnebesni ste. Nitko nam ne može pomoći. Sad je svatko za sebe. Bog nam pomogao. Iako ne znam zašto bi..." "Odvest ćemo vas na sigurno dok ovo ne riješimo." "Sigurno? To ne postoji." Magdeš dođe do ugla prostorije. Skretanjem desno iza stolova doći će do izlaza. "Sam ću se odvesti nekamo. Pokušat ću s Južnom Amerikom. Tamo ima mnogo ljudi. Ne gnjave previše sa zakonima. Možda uspijem neko vrijeme-" Zvuk koji para uši, glava Branka Magdeša koja puca i ispušta crvenu izmaglicu, njegovo tijelo koje udara u zid kao da je mlohava lutka, velika crvena mrlja od rasprskane krvi na zidu. Smrt Branka Magdeša došla je trenutačno, prije nego je stigao do kraja reći što je htio. Sanja odmah zavrišti kao nikada prije u životu. Blaž zgrabi Sanju za ruku i potrči. Ona je paralizirana od straha i vrištanja. No mora ju maknuti – i sebe – s vatrene linije. Iza ugla pojavi se muškarac sa zavojem i flasterima na glavi. I s ispruženom rukom na čijem je kraju pištolj. Magdešov egzekutor samopouzdano korača naprijed, tražeći novu metu koju će izbušiti s podjednakom lakoćom i vještinom kao što je učinio i sa sada već beživotnim tijelom koje uneređuje sterilni dekor Tromperova poslovna ambijenta. Već je naciljao Blaža, ali on se sjeti da ima revolver u ruci, i to ni sekundu prerano. Zapuca prema ubojici koji se skloni natrag iza ugla. Blaž kupljeni djelić sekunde iskoristi da Sanju i sebe povuče s prolaza. Pognutih glava zađu među stolove s pregradama. 248


NOĆ PADA U PODNE

Labirint nad kojim se maloprije čudio sada se pokazuje spasonosnim. Dok god ne hodaju uspravno, ove silne pregrade poslužit će im kao zaklon. Barem privremeno. "Blaž!" "Tiše," reče joj glasnim šaptom. Napravi nekoliko skretanja kako bi mu putanja bila što nepredvidljivija. Čuje korake ubojice. Traži ih. Blaž se sa Sanjom zaustavi kod jednoga stola. Na sredini je prolaza pa će biti maksimalno udaljeni od ubojice s koje god strane došao. "O, Bože!" zajeca Sanja tiho, dodatno prigušeno svojim rukama na ustima. "Tko je to?" "Ubojica, pretpostavljam," reče Blaž i pojede jednu napolitanku. "Prestani jesti vražje napolitanke!" zarogobori Sanja na njega šaptom koji je toliko grub da graniči s vulgarnošću. "Zar ne možeš biti uzrujan barem dok nas netko pokušava ubiti?" "Ne će nas htjeti manje ubiti ako se uzrujavam. Pogotov ne taj tip." "Zašto? Znaš ga?" Blaž prisloni glavu uz pod. Pregrade ne sežu skroz do poda. Može vidjeti kroz procjepe što se događa. I ugleda noge koje se kreću. Ubojica je dva stola udaljen od njih. Traži ih, ali ne želi se previše udaljiti. Čuva izlaz jer zna da ih ne bi dostigao kroz ovaj labirint ako previše odmakne. Zato će čekati. Samo, koliko će čekati? Sudeći prema ozljedama na njegovoj glavi i izrazu na njegovu licu, moglo bi to biti do smaka svijeta. Ne duže. "Mislim da je to tip kojeg sam izudarao vratima." Sanja zine. "To je taj? Znači, to je..." "Berinov čovjek, da." "Zar me ne žele živu? Da im podignem omotnicu?" "Vjerojatno je prekasno za to. Sada samo čiste za sobom." Sanja je na rubu histerije, ali uspijeva ostati tiha. Iako ne baš i mirna. "Što ćemo sad, Blaž?" 249


Aleksandar Kostjuk

"Mogli bismo se skrivati dok se ljudi ne vrate. Ali ovaj će nas pronaći prije toga." "Zar ne možemo nekoga pozvati?" "Ne. Moramo to sami riješiti." Blaž čuje korake. Došao je bliže. Vjerojatno ih je čak i čuo. "Tu je. Idemo." Ponovno pognutih glava potrče kroz prolaz. Ponovno se ubojica pojavi iza ugla. Potrči prema njima i istodobno zapuca. Srećom, napravi samo dvije rupe u jednoj od pregrada koju su upravo prošli. Blaž sa Sanjom ponovno napravi nekoliko nasumičnih skretanja. Istina, nije siguran da ga to ne će odvesti samome ubojici jer baš i nema u glavi neku kartu svojih skretanja. Vjerojatno bi malo pravocrtnije kretanje bilo bolje, ali njihovom bi progonitelju to u svakom slučaju olakšalo stvar. Teško je razrađivati strategiju pod ovakvim okolnostima. Nije se loše ponekad pouzdati u svog anđela čuvara. Ponovno se sakriju pokraj jednoga stola. Blaž čuje korake. Sad su snažniji i učestaliji. Više ne pazi da im bude nedostupan izlaz. Ubojica gubi živce. Zato sada trči, želeći ih što prije i pod svaku cijenu pronaći. Ima li to kakve veze s ozljedama koje mu je Blaž zadao? "Zvonimir!" začuje povik ubojice. Sad bi baš mogao dobiti odgovor na svoje pitanje. Vrlo uviđavan ubojica. "Detektive Zvonimir?" oglasi se ponovno, nešto manje glasno. Blaž stavi prst na usta kao znak Sanji da ostane tiho. Ona se pri ubojičinu pozivu trgnula od straha, misleći da ih je ugledao. Mora ostati mirna. "Da, znam tko ste," reče ubojica. "Ne ću vam lagati. Loše izgleda za vas. Ali to ne mora vrijediti za curu. Vas ću ubiti ovako ili onako, ali ako mi date curu odmah, poštedit ću joj život. Vaš život za njezin. Ali samo ako se odmah oboje predate! Dajem vam pet sekundi!" 250


NOĆ PADA U PODNE

Sanja ga zapanjeno gleda. Teško mu je reći što joj sada prolazi kroz glavu, čuvši ubojičinu ponudu. Blaž joj samo nehajno odmahne glavom. "Imao sam i bolje ponude," reče joj. "Tip nema pojma o pregovaranju." "Nisam ni mislila-" "Šššššš." Blaž iz džepa izvadi Magdešov pištolj. "Znaš li se služiti ovime?" Sanja zgranuto pogleda pištolj kojeg joj je pružio s drškom okrenutoj njoj. "Je, volim gađati svakoga jutra prije doručka! Naravno da ne znam!" "Jednostavno je." Valjda. "Evo, otkočio sam ga." Stavi joj pištolj u ruku. "Primi ga s obje ruke. Čvrsto ga drži. Prst drži na obruču okidača, ne na samom okidaču. Cijev drži uperenu prema dolje sve dok nemaš u što pucati. Dobro?" "Dobro! I što hoćeš od mene? Da krenem u lov dok ti jedeš napolitanke?" "Palo mi je na pamet, ali ne. To je samo osiguranje za slučaj da moj plan ne upali. Slušaj..." Blaž prinese svoje usne njenome uhu i priopći joj svoju najnoviju umotvorinu. Bit će oduševljena. Kad joj je rekao, ona odmakne svoju glavu od njegove i pogleda ga ljutito. "To još gori plan od tvojeg posljednjeg!" Bio je uglavnom u pravu. "Razlog više da upali." "To nema nikakva smisla!" "Idemo. Pričekaj da provjerim..." Blaž ponovno zaviri kroz procjepe između pregrada i poda u potrazi za ubojicom. Učinilo mu se da ga nigdje ne vidi, ali odmah potom shvati da je to zato što gleda predaleko. Ugleda stopala kako koračaju jedva metar od sebe udaljena. Ubojica je odmah iza ove pregrade. Sad je krajnje vrijeme za provedbu njegova genijalna plana. Samo što to podrazumijeva ostati neprimjećen dok on prolazi pokraj njih. Od stola ih vjerojatno ne bi vidio, ali Blaž je nehotice gurnuo stolicu 251


Aleksandar Kostjuk

na kotačima i ona lagano, lagacno lupne po stolu. Ništa posebno, ali u ovoj grobnoj tišini to je poput eksplozije. A pošto je ubojica odmah do njih, nije mu to moglo promaknuti. Blaž podigne pogled, a vrijeme se uspori. Ugleda ubojičin zavijeni vrh glave. Onda ugleda i njegove oči. Vidi u njima oduševljenje što je svoje žrtve pronašao u tako nepovoljnu – za svoj naum povoljnu – položaju. A onda promoli i ostatak njegova lica, zajedno s okrutnim smiješkom koji je nagovijestio pojavu pištolja koji se razotkrio iza pregrade tek djelić sekunde kasnije. I tek bi mu još samo jedan djelić sekunde bio potreban za ispucati sve metke koji su mu preostali u okviru i osobi koja koristi ovaj stol znatno otežati i daljnji kvalitetan rad i dobar san. Ipak, Blaž je taj preostali djelić sekunde iskoristio da stolicu koja ih je uvaljala u ovu nezavidnu situaciju – zašto bi on preuzimao odgovornost za zvukove koje proizvodi jedna bešćutna i apatična stolica? – svom svojom snagom podigne i baci na visoko motiviranog ubojicu. Dakle, ništa od njegova plana. Ubojica zajauče. Stolac ga je udario po njegovoj već izranjavanoj glavi i on posrne, ali ne padne na pod. Blaž skoči na stol i preskoči pregradu. Koljenom sleti na ubojičina leđa i obori ga punom težinom svoga tijela na pod. Blaž padne zajedno s njime, ali uspije se prije njega podići na noge. Ubojica se već uspravlja, ali Blaž se zaleti prema njemu kako bi ga pošteno šutnuo po rebrima. To se neočekivano izjalovi kad ubojica jednom rukom zaustavi njegovu nogu nadomak svoga trupa i gotovo ju trenutačno zavitla prema gore. Blaž se vine u zrak i padne bolno na leđa. Još je i glavom udario. Izgleda da je smetnuo s uma sada potvrđenu mogućnost da ima posla s profićem. Ubojica se podigne i otetura do pištolja koji mu je ispao na pod. Blaž posegne za revolverom koji mu je ostao u džepu, ali nekako ne će van. Mora se sjetiti nabaviti jaknu s većim džepovima nakon što ga ovaj ubije. 252


NOĆ PADA U PODNE

Njegov egzekutor podigne pištolj i s paklenim izrazom lica uperi ga u Blaža na podu. Uzeo si je sekundu za uživanje u trenutku trijumfa. Samo sekundu, ali dovoljno da ga Sanja omete pucnjem iz svoga pištolja. Vjerojatno ga i je uperila u njega, ali metak je završio tko zna gdje. U svakom slučaju, pištolj joj je zbog trzaja ispao iz ruke, a ona zavrišti, ne samo zbog svoga pištolja, već i zbog ubojičina jer ga je upravo okrenuo prema njoj. Blaž uspije u međuvremenu izvaditi svoj vjerni Colt i istoga trena počne pucati u ubojicu. U njega ispali svih pet metaka koji su mu preostali i svi su legli. Ubojica se uz jauke skljoka na pod i počne uvijati od boli. Blaž ustane, spremi Colt natrag u džep i zgrabi jednu od stolica u prolazu. Nadvije se nad ubojicom i nekoliko ga puta stolicom udari, uglavnom po leđima. Možda ga je jednom po glavi. Tek toliko da se smiri. I zaista se smirio. Blaž si uzme trenutak da uzme nekoliko dubokih udisaja. Baci stolicu i uzme jednu napolitanku. Sanja dotrči do njega. Nije preskočila pregradu, već je išla oko redova stolova. Zahlikne se kad ugleda nepomično tijelo na podu. "Jesi li dobro?" upita ju. "Jesam... valjda." Blaž vidi da još uvijek drži pištolj čvrsto u rukama – nakon što joj je ispao – pa joj ga uzme. Čuo je uzdah olakšanja kojeg je ispustila kad se riješila oružja. "Na trenutak sam mislila da će me upucati." "To mu je i bila namjera." "Znači... mrtav je?" "Sumnjam. Ali imao je i bolje dane." "Ali... ispucao si nekoliko metaka u njega. Nisi?" "Vidiš li krv? Koristio sam gumene metke." "Gu... gumene?!" 253


Aleksandar Kostjuk

"Ne volim ubijati. Dobijem osip." Blaž se sagne i počne pretraživati čovjeka. "Ali šteta je što nismo uspjeli sprovesti moj plan." "Da, zaista šteta! Možeš li mi objasniti gdje sam ovdje trebala pronaći vrtnu cijev za polijevanje?!" "Ako ti je to najsporniji dio plana, onda je još bio i dobar. Ali to je sad sve davna prošlost." "Bilo je to prije jednu minutu! Što to radiš?!" "Tražim nešto korisno. A, evo..." Blaž pronađe novčanik i mobitel. Usput uzme i njegov pištolj i rezervne okvire. Danas je ostvario pravi ulov. Ustane i priđe jednom od stolova. Počne ga vući na prolaz. "Pomogneš mi pomaknuti ovaj stol? Težak je." "Jesi li poludio?! Koga vraga radiš?! Idemo odavde! Uskoro će ovdje biti stotine ljudi." "Ne baš stotine. Daj, pomogni." "No dobro. Kako me izluđuješ, Blaž." Sanja dohvati nasuprotni rub stola i počne vući. "Bože mili, nisam znala da su tako užasno teški! Kamo ga nosimo?" "Evo, samo malo..." Stol su dovukli nadomak onesviještenom ubojici na podu. "Sad ga samo malo nagnemo..." "Što? Ne, čekaj!" Stol se prevrne i padne na ispruženog ubojicu. Ne doima se kao da mu je to zasmetalo. Još bolje. Sanja je, s druge strane, zavrištala. "Zašto..." "Dok je netko teško ozlijeđen, ne smije se micati," reče Blaž. "Treba ga imobilizirati." "Stolom?!" "Detalji. Sad možemo ići. Dođi."

254


NOĆ PADA U PODNE

Poglavlje

VIII

Nije bilo odveć teško napustiti zgradu. Nisu krenuli prema glavnome ulazu, već su izašli na požarni izlaz. Naletjeli su na nekoliko vatrogasaca. Blaž im je rekao da nisu čuli alarm na vrijeme pa zato kasno izlaze. Vatrogasci su mu povjerovali. Nisu se previše zamarali njima, već su nastavili napredovati prema višim katovima. Kad su izašli iz zgrade, nije bilo ni teško udaljiti se od nje bez previše pozornosti. Naime, oko zgrade vladao je pravi kaos. Stotine ljudi na sve strane, vatrogasna vozila, policijski auti, novinari s kamerama – te je najviše izbjegavao – a čak se i nekolicina pasa lutalica odlučila pridružiti zabavi, koncentrirajući se uglavnom na ometanje policajaca u njihovim naporima što više ignorirati uzrujanu svjetinu koja zahtijeva znati što se događa. Nije uspio otkriti kako je završio konj. Stopili su se s gomilom i probili do Blaževa auta. Čini se da ih nitko nije primjetio, što je dobro. Iako možda malo predobro. Ovo je ipak malo 255


Aleksandar Kostjuk

više kaosa nego je planirao. Takve se stvari baš i ne daju kontrolirati. Pogotovo ne one kaotične. Ali problema bi moglo biti. Ostavio je dosta tragova iza sebe – pa čak i dva tijela, jedno mrtvo i jedno polumrtvo – te ga mnogo ljudi može identificirati. I Sanju. Vjerojatno uskoro može očekivati poziv od inspektora Mužeka. A moglo bi se i dogoditi da ovoga puta ne stane na pozivu. Ali o tom potom. Zasad se mora brinuti o mnogo aktualnijim problemima. Onima koji skraćuju život na nedragovoljnoj bazi. Polako se voze ulicama Zagreba. Sad kad su odmakli, napetost se smanjila. Nigdje naznaka ludilu kojeg su stvorili i ostavili da se brine o sebi. Ovdje je sve po starome. "Blaž, kamo idemo?" upita ga Sanja. "U Seljačku banku." "Je li to dobra ideja?" "Ponestalo mi je dobrih ideja. Idemo tamo jer moramo. Već smo to prošli." "Ma znam to! Samo... vidiš da nas progone. Zar nas ne će tamo čekati? Mislim, nisam kriminalni um, ali zar nije logično da su nam tamo postavili zamku?" "Čak vrlo logično. Ali ako sam dobro shvatio Madeža, Berinova je organizacija bila vrlo malena. Ima smisla da nije htio uvući u svoje planove više ljudi nego je potrebno. Više ljudi, više izgleda za ugrozu plana. A ako je već počistio za sobom, znači da mu nije ostalo mnogo ljudi. I ubojica kojeg smo nokautirali svjedoči o tome." "Kako?" "Tip je jučer bio u prometnoj nesreći. A ja sam ga još nekoliko puta poklopio autom. Čudo je da je mogao još hodati." "Da, stvarno. Kakav je to čovjek?" "Žilav, nesumnjivo. Poanta je u tome da je Berin trebao poslati nekoga 256


NOĆ PADA U PODNE

tko je u malo boljem stanju, zar ne? Bilo bi mnogo logičnije. Ali nije. To možda znači da mu je ponestalo ljudstva. Barem takvoga tipa. Poslao je onoga tko mu je preostao. Što se vjerojatno pokazalo dobrim za nas. Da je bio potpuno zdrav, ne znam bismo li ga mogli svladati." "Shvaćam. Znači, ostao je sam?" "Ne možemo to sa sigurnošću reći, ali dobri su izgledi za to. Ali ako i jest istina, to znači da ipak ostaje jedan." "Berin?" "Da." "Misliš da sam obavlja svoje prljave poslove?" "Ako mora, učinit će i to. Sada znamo da se radi o potpuno beskrupuloznoj osobi. Čak i ako nije nikada osobno ubio, ubojica je. Sigurno se ne će previše ustručavati ako mu se nađemo na nišanu." "Odlično," reče Sanja cinično. "Iako je šteta. Učinio mi se simpatičnim kad je bio u mom uredu." "Simpatičnim?" "Da. Ulijevao je povjerenje. Poput staroga liječnika. Recimo. Ali, naravno, odale su ga cipele." "Što?!" "Nije bitno. Aha, da..." Izvadi iz džepa novčanik kojeg je uzeo ubojici. "Provjeri što ima unutra." Sanja uzme novčanik i počne ga pregledavati. "Izgleda kao prava koža," reče ona. "Djeluje skupo. Hm, nema osobne." "Ništa s imenom?" "Ne. Ni kreditne kartice. Nikakva legitimacija. Samo novac." "Da? Koliko?" "Hm." Sanja izvadi sav novac iz novčanika. "Ajme, same stotice. Da vidim... četiritsto, petsto, šesto... sedamsto! Ah, i jedna pedesetica. 750 kuna." 257


Aleksandar Kostjuk

"Može," reče Blaž, zgrabi joj novac iz ruke i stavi ga u džep. "Što to radiš?" upita ona. "Što? Želiš da podijelimo?" "Naravno da ne! Zar smo lopovi sad?" "Kakvi lopovi? To su ljudi koji su me angažirali, a nisu mi isplatili honorar. Sam si naplaćujem. Nisam detektiv volonter. U recesiji smo, znaš?" "Ma u redu, samo-" "Osim toga, bi li ti bilo draže da je novac ostao kod njega? Zamisli koliko je zla mogao učiniti s njime. A mi smo mu sad uskratili sredstva." "Koliko je zla mogao učiniti sa 750 kuna?" "Ni približno koliko to mogu ja. Ipak znam bolje s novcima od većine ljudi, a vidi se da je tip rastrošan." Sanja zuri u njega. "To je bilo hipotetski govoreći. Ja ću novcem činiti dobro, naravno." Sanja sumnjičavo kimne glavom. "Zašto misliš da je rastrošan?" "Ima luksuzni novčanik. U pravu si, to je prava koža. A i cipele su mu također od prave kože. Aligatorske, mislim. A tu je i ovo." Izvadi prisvojeni mobitel iz džepa i pruži ga Sanji. "Ne razumijem se baš u te stvari. To je neki skuplji model?" "Ne znam. Da vidimo. Joj, da. Vidjela sam reklamu za ovaj model. Limitirana serija. Mislim da košta... pa, najmanje pet-šest tisuća kuna." Zgoditak. Uzme joj mobitel i spremi ga natrag u džep. "Onda ću za njega dobiti barem pola te sume. I novčanik će isto nešto vrijediti." Uzme joj i njega. "Što, u slobodno vrijeme radiš kao preprodavač ukradene robe?" "Ovo je zaplijenjeno, ne ukradeno. Osim toga, radim svaki pošteni posao koji mi donosi zaradu. Trebam novac. Imao sam velike troškove zbog ovog slučaja." 258


NOĆ PADA U PODNE

"Da? Kao na primjer?" "Na primjer... razmišljao sam da si kupim novi par tenisica. Ove su još dobre, ali nije loše imati rezervu." "Kakve to ima veze s ovim slučajem?!" "To mi je palo na pamet kad smo u Trapleru puzali po podu. Vidio sam izbliza svoje tenisice i došla mi je ideja." "Naravno da je. Posve je prirodno razmišljati o obnovi garderobe kad te netko pokušava upucati." "Znači, to se ne događa samo meni?" "Ne bih znala! U svakom slučaju, to nije trošak." "Ali bit će. Treba razmišljati unaprijed." "Postoji i nešto poput previše razmišljanja, Blaž. Ne znam zašto se uopće upuštam u ove rasprave s tobom." "Vjerojatno jer želiš da ipak podijelim zaradu s tobom. Pokušat ću prodati i pištolje." "Ne, hvala. Zadrži sve. Tijelo bez rupa i puls bit će mi sasvim dovoljna nagrada." "Da, i ja sam po prirodi skroman." Krajičkom oka je vidio da je Sanja krenula nešto reći, ali zaustavila je samu sebe i okrenula se prema prozoru. Sanja napravi nekoliko dubljih udisaja. Seljačka banka je nekih 500 metara ispred njih. Srce joj lupa dok ju gleda. Sigurno to ima nekakve veze s time što zaista ne želi otići tamo, a upravo se sprema otići tamo. Disanje uopće ne pomaže s lupanjem srca. Možda ne diše dovoljno duboko. Ili diše preduboko? Možda ne bi smjela uopće disati. To bi joj zaista smirilo srce, ali za to je mogla pustiti ubojicu iz Trompera da joj ispali nekoliko metaka u glavu. Napravi još nekoliko dubljih udisaja. Što joj drugo preostaje? 259


Aleksandar Kostjuk

"Jesi li dobro?" upita ju Blaž. On opušteno sjedi na vozačkom sjedalu, kao da se sprema otpraviti ju na tržnicu, a ne na potencijalno bojno polje. Kako ga samo mrzi u ovom trenutku! "Odlično sam, Blaž. Nikad bolje. Ovo je ostvarenje svih mojih snova." "Da, navodno je sarkazam djelotvoran protiv stresa." "Ne bih znala. Na meni ne djeluje." "Meni pomaže brojanje ovaca." "Vjerojatno ni ne moram pitati radi li se o imaginarnim ovcama?" "Svatko po svom ukusu." "Možeš li mi objasniti kako ti uspijevaš ostati tako hladnokrvan čitavo vrijeme? Osim brojanjem ovaca? Zar te baš ništa oko tebe ne dira?" "Dira, ali ne vidim što pomaže uzrujavati se oko toga." "Tko kaže da pomaže?! Uzrujavam se jer gubim razum! Zar nisi rekao da ćeš me zaštiti? Reci mi kako to uspijevaš. Čovjek puca na nas, a ti ideš jesti! Tko to radi? I prije nego odgovoriš, odgovor je nitko!" "U životu sam naučio da stvari uvijek mogu biti gore. Kad netko zapuca na mene, zahvalan sam što me nije pogodio. Kad nastavi pucati, zahvalan sam što mu se nitko nije pridružio. Kad mu se netko pridruži, zahvalan sam što će ih jednoga dana obojicu pojesti medvjed." "Zašto bi ih pojeo medvjed?" "Zahvalan sam što u trenutku kad me netko želi ubiti ne moram razmišljati o medvjeđim motivima. Mogu to jednostavno uzeti zdravo za gotovo. Vidiš, tako se korist udvostručuje. A može i dalje rasti eksponencijalno." "U životu nisam takvo nešto čula. Dakle, koliko je god loše, moram si samo zamisliti nešto još gore?" "Tako je." "To je nemoguće, Blaž! Ovo je gore od bilo čega što sam si mogla zamisliti. Za mene ne postoji ništa gore. Da si zamislim nešto gore, 260


NOĆ PADA U PODNE

vjerojatno bih doživjela infarkt." "Eto, preskoči odmah do infarkta i već ti se sve ovo ne čini tako lošim." "Mislim da smo upravo iscrpili ovu temu, Blaž." "Da? Htio sam ti još ispričati o susjedovom psu za kojeg su svi mislili da se htio objesiti." Sanja samo zuri u njega. Da se nisi usudio! "Ne?" upita Blaž. "Ne." "Znači, nešto te muči u vezi mojega plana?" "Muči? Rekla bih da je svaki tvoj plan gori od onog prethodnog, ali ovo čak nije ni plan. Želiš da sama odem u banku i sama podignem omotnicu. I onda ponovno sama izađem." "Pretpostavljam da te onda muči što ćeš biti sama." "Da! Zašto ne možeš biti sa mnom? Ne mogu to sama, Blaž. Strah me." "Bez brige. Stat ću točno pred ulazom. U sekundi ćeš biti u banci. Ja sam ti najkorisniji u autu, tako da možemo krenuti čim završiš. U banci ti nitko ništa ne će učiniti." "Otkud ti to? To je idealno mjesto da me napadnu." "Nije baš. Ima ljudi. Ne će to htjeti učiniti pred svjedocima, koliko god očajan netko bio. To bi sigurno značilo uključivanje policije, a to opet znači znatno kompliciranje. Osim toga, htjet će da podigneš omotnicu." "Mislila sam da Berinu više nije bitna." "To je bila pretpostavka. Ali ako još uvijek može zgrabiti pet milijardi eura, onda će se uhvatiti za svaku slamku. Sigurno će htjeti da ju podigneš." "Ali jednom kad ju imam, više mu nisam potrebna." "Jednom kad ju imaš, potrčat ćeš prema autu i oboje ćemo nestati prije 261


Aleksandar Kostjuk

nego se itko snađe." "U tvojem razmišljanju ima previše rupa, ali iskreno, previše me strah da bih išla razmatrati koje su to." "I nerazmišljanje je također dobro protiv stresa. To je čak najbolje." U tom slučaju, mnoge stvari postaju jasnije. "Strah me, Blaž." "Da, mislim da si to već spomenula." "Ma oprosti što se ponavljam! Kad si tako ležeran, moram paničariti za oboje." "Bi li pomoglo kad bih vikao?" "Sumnjam. Radije bih kad bi mi mogao dati jamstvo da će ovdje sve proći mirno." Uložila je što više vapaja u svoje riječi. Hoće li znati odgovoriti na iracionalnu potrebu njene duše? "Pa... mogu ti još jednom dati svoju posjetnicu." Dakle, ne će. "Samo vozi, Blaž. Vozi!" "Krećemo." Blaž upali auto i oni se zapute prema Seljačkoj banci. Put će trajati samo nekoliko sekundi. "Imaš li sve što trebaš za podizanje?" "Imam. Sve imam. Imam sve." Sanja još jednom duboko udahne. "Opusti se. Bit ćeš dobro." I već su stali. Banka joj je s lijeva, samo koji metar od nje. Motor i dalje bruji, i tako će ostati sve dok se ona ne vrati Blažu. Okrene se prema njemu. Srce joj još uvijek lupa. Primi ga za ruku koja leži na volanu. On joj stisne ruku. "Idi. Sve će biti u redu." Pogled koji joj je uputio iznenada joj malo umiri srce. Na njegovu licu nije ništa novo, ali tek je u ovom trenutku to naučila cijeniti: izraz potpune staloženosti. Ipak je bolje kad ju netko sabran vodi kroz ovu životnu krizu. Ipak je on njezina stijena. A sad kao da osjeća kako dio njegove sigurnosti prelazi na nju. U prsima osjeća ugodnu toplinu i na djelić sekunde ugleda sebe kao neustrašivu. A Blaž? "Hm," reče on, već pomalo zbunjen. "Sad bi već trebala krenuti." 262


NOĆ PADA U PODNE

Učinila je to bez razmišljanja. S obje mu je ruke primila glavu, privukla je k sebi i poljubila ga duboko na usta. U tom joj je trenutku čitavo tijelo zatreperilo i ispralo strah. Samo na taj trenutak, ali vrijedilo je. A kad su im se usne odvojile, ugleda nešto posve novo na Blaževu licu: iznenađenje. Samo zbog toga bilo je vrijedno. A i spasio joj je život. Sanja otvori vrata i izleti van. Potrči prema vratima banke. Dosegla ih je! Uđe unutra. Ušla sam! Ima ljudi koji čekaju svoj red. To ju umiri. S toliko ljudi nitko se ne će usuditi nešto poduzeti protiv nje. Ako će se držati Blaževe teorije. Čak i ako i odu svi posjetitelji, ostaju zaposlenice. I jedan čuvar. Čak je šest žena na šalterima. I čak dvije od njih rade. Sve izgleda mirno. Vrlo mirno čak. Sanja je bila u pravu. Ovo je mirno susjedstvo. Još nikoga nije vidio proći, a motri teren u svim smjerovima. Ima ljudi u banci, doduše. Što znači da Sanja ne će moći baš jednostavno ući i izaći, kako si je on to zamislio. Ali ne može se sjetiti kad je nešto išlo kako je on očekivao. Ni onaj poljubac nije očekivao. Vjerojatno nije ni ona. Ovaj posao ipak ima svoje povlastice. Sanja ga pod drugačijim okolnostima vjerojatno nikad ne bi poljubila. Očito je adrenalin poput svakog drugog opijata. Zbog njega čovjek čini stvari koje inače nikada ne bi. Naravno, Sanja ga pod normalnim okolnostima ne bi htjela ljubiti samo pod uvjetom da on ne uključi svoj zavodnički šarm. Da, Blaž je notoran po svome šarmu. Pogotovo po činjenici da ga još nikada nije upotrijebio. Da ga upotrebljava, žene ovoga grada s teškoćom bi išle na počinak i s brakolomnom bi lakoćom odguravale svoje muževe u krevetima. Zato ga i ne koristi. Što može kad je preobazriv i društveno osvješten. Njegovoj je obazrivosti velika potpora i to što uopće ne razumije žene. Sanje još nema. A nitko se ne približava banci. Ne preostaje mu ništa drugo nego čekati. Uzeo bi još jednu napolitanku, ali već su mu pri kraju. 263


Aleksandar Kostjuk

A nema rezervu. Mora ih sad racionalnije trošiti. Nije očekivao da će mu biti toliko potrebne danas, iako je trebao. Ipak je ovo jedan od njegovih najopasnijih slučajeva. Ali što se može. Eventualni nedostatak napolitanki kompenzirat će snagom volje. I po tome je notoran. Odjednom se sjeti Mankija. Bol ga presječe točno po sredini srca. Ne smije u ovakvome trenutku misliti na to. Previše je dekoncentrirajuće. Bolje je samo čekati u tišini. I čekati. I čekati. Netko dolazi, vidi u retrovizoru. Tamnoplavi auto. Sav ulašten, sjajan u svojoj skupoći. Netko dolazi staviti ogroman polog, kako se čini. Zanimljiv je taj auto. Ne po izgledu. Izgledom uopće ne odudara od svih onih novih neoriginalnih limenki koje su svejedno nezaustavljivo popularne. Ne, ovaj je auto zanimljiv jer ne usporava. To je zaista zanimljivo. Jer se kreće točno prema Blaževu autu. I dalje dolazi. I dalje ne usporava. Sad već prestaje biti zanimljivo. Čovjek bi vjerojatno na takve stvari trebao prije reagirati, pogotovo čovjek u Blaževoj situaciji. Samo što je takve stvari teško predvidjeti sve dok se zaista ne dogode. A kad se dogode, nemate vremena razbijati glavu time što to niste predvidjeli, a mogli ste. I zbog toga se ni Blaž nije uzrujavao zbog bliske prošlosti u trenutku kad se strani auto zaletio u njegov. Došao mu je straga, ali malo bočno pa je udarcem zakrenuo Blaževu Ladu. Blaž je na trenutak ošamućen pa ne stigne dovoljno primjetiti da je neprijateljski auto otišao u rikverc, i to samo kako bi dobio zalet. Ugledavši nadolazeći auto, spreman zabiti mu se točno u facu, Blaž krene prema nasuprotnim vratima kako bi pobjegao. No auto je brži od njegova puzanja po sjedalima i opali Ladu iznova, ovoga puta točno okomito na njenu dužinu. Blaža to protrese, ali ne zaustavi. Svim silama se probije do vrata na suvozačkoj strani i iskobelja se na prašnjavo tlo. Neprijateljski auto ponovno je otišao u rikverc. Blaž je pri bliskome 264


NOĆ PADA U PODNE

susretu uspio i baciti pogled na vozača. Zbog odraza u staklu inače ne bi mogao točno razaznati obilježja lica, ali u ovome slučaju nije morao. Na prvi pogled prepoznao je rane i sanitetski materijal kojima obiluje glava trenutno najneuviđavnijeg vozača u Hrvatskoj. To je Berinov egzekutor iz Trompera. Izgleda da je podcijenio njegovu žilavost. Onaj stol očito nije bio dovoljan lijek za njega. Očekivao je da će se ovaj još jednom zaletjeti u njega, no umjesto toga začuje samo gašenje motora. Zaviri se preko haube svoje ranjene Lade i ugleda ubojicu kako izlazi iz auta, istovremeno napinjući svoj pištolj. Njegov govor tijela demonstrira odlučnost prirodne nepogode, a njegov pištolj besprijekornost svoje izrade. Kao da puca iz strojnice, ubojica ispali rafal u njegov auto. Blaž se baci na tlo. Ipak nije dugo trajalo. Začudo, ljudi ispred nje brzo su obavili po što su došli. Bila je sva nervozna od čekanja, ali prisilila je samu sebe na smirivanje živaca. Blaž je samo nekoliko metara udaljen od nje, ovdje je okružena ljudima, čak je i jedan oštrooki čuvar na straži, nema nikakva razloga za strah. Nevjerojatno, ali odlučila se malo – samo malo – ugledati na Blaža. Čemu se uzrujavati zbog svega što te tjera na uzrujavanje? Samo se mora usredotočiti na cilj koji je neposredno pred njom, a ostalo će doći kada će doći. Izgleda da se polako privikava na život prepun opasnosti. Nije nužno dobar znak, ali u ovome trenutku povoljan je. Kad je došla na red, zamalo je zaklicala od sreće. "Dobar dan. Jučer sam u vašem sefu nešto pohranila. Htjela bih to sad podići, ako mogu." "Može. Samo bih trebala-" "Evo, ovdje su svi potrebni dokumenti." Dalje je išlo glatko. Odveli su ju u sef, tamo je otvorila svoj pretinac i već se kretala prema izlazu s dragocjenom koliko i smrtonosnom 265


Aleksandar Kostjuk

omotnicom u ruci. Osjećala se čak pomalo ponosnom što je to tako dobro obavila, iako, objektivno gledajući, nije učinila ništa što ljudi svakoga dana ne čine. Vjerojatno zbog ponosa nije dobro gledala kamo ide pa je slučajno trknula gospodina koji je stajao na jednom od šaltera. Rekla je samo "Ispričavam se," ne gledajući ga. "Vi!" začuje iza sebe. Zaokupljena omotnicom u svojoj ruci, nije istoga trena reagirala, ali pošto je povik bio glasan, pogled joj je ipak otišao preko njenog ramena. Sanju prođu trnci. Ona se potpuno okrene prema muškarcu. Okrene se i počne instinktivno hodati unatrag. Zureći u njega, sjeti se Blaževa savjeta da si pokuša zamišljati situacije gore od one u kojoj je kako bi se umirila. Ali sada, u ovoj banci, pokazuje se kako ne mora uopće ništa zamišljati. Blaž, kako te mrzim! U ovakvom trenutku jedino što Sanja može učiniti jest zinuti. Stoga zine. "Vi!" ponovi njen nedavni taksist, ovoga puta upirući ekstremno optužujuće svoj prst u nju. Iz toga se da zaključiti kako ju još uvijek drži odgovornom za... Što? Nešto s njegovom majkom? Zaboravila je. Srećom, naletjela je opet na njega pa će ju podsjetiti. Itekako će ju podsjetiti. Čak mu ni pogled više ne skakuće naokolo. Djeluje vrlo fokusirano. A to ne može značiti ništa dobroga. Privukli su pažnju svih u banci. Svi su prestali raditi što su radili i misliti što su mislili i počeli zabrinuto promatrati napetu situaciju. Sanja se smrznula na mjestu. Sad bi vjerojatno trebala bježati. Blaž ju čeka. Zašto ne bježi? "Ja..." "Zbog vas me moja majka više ne voli! Vi, vi, vi! To ste vi krivi!" Okrene se prema svojoj publici, ali optužujući prst zadrži na Sanji. "Ona je natjerala moju majku da me prestane voljeti! Ona!!" Sanja samo odmahuje glavom. Što bi sad trebala učiniti? Objašnjavati 266


NOĆ PADA U PODNE

mu da ju je zamijenio za nekoga tko ne živi na ovome planetu? Da se pravda pred ovim nepoznatim ljudima zbog psihotičnih optužbi jednog blago osrednjeg taksista? Nešto bi trebala učiniti. Taksist je rasplakan, ali više zbog bijesa. Izraz lica mu je gori nego pri njihovu posljednjem susretu. A nema pri ruci one mucaste kockice pa bi mogao upotrijebiti nešto drugo. Glasan prasak dođe izvana, što svima uspije odvratiti pažnju. Auto se zaleti u Blaževu Ladu i izbaci ju iz vidika. Sanja vrisne, a ni ostatak prisutnih u banci ne ostane previše miran. Taksist, dakako, zadrži svoju teško procjenjivu razinu mirnoće i iskoristi pomutnju da se nepotrebno prikrade zabezeknutom čuvaru i izvadi mu pištolj iz futrole za pojasom. Dakako, taksist ga ne propusti odmah uperiti u Sanju. Sanji počnu klecati noge. Ovo je noćna mora! Još jedna! "Ukrala si mi moju majku! Kako se usuđuješ?! Prokletnice jedna!" "Ne, gledajte.... ovo je... jedan veliki nesporazum...." "Lažeš! Lažeš!! Ti si kriva! Želim znati zašto! Odgovori mi!!" "Nisam-" Sanja poskoči od užasa kad tamni auto još jednom udari u Blažev. Ovoga puta nije vidjela udarac, ali dobro ga je čula. Auto se vrati unatrag kako bi uzeo još jedan zalet. Blaž! "Ne ignoriraj me!" vikne ponovno taksist. "Odgovori mi! Zašto si okrenula moju majku protiv mene?! Što sam ti ja ikad učinio?!" Auto se više ne pokrene. Iz njega izađe čovjek. Odmah ga prepozna. To je nemoguće! Magdešov ubojica? Kako se već oporavio? Izvadi pištolj i počne pucati. Puca u Blaža! "Neeeeee!!" vikne Sanja. "Odgovori miiiiii!!" ostaje ustrajan taksist. Sanja uperi prst u ubojicu. "On! On me natjerao! Rekao je da će me ubiti ako to ne učinim! Sad je došao po tebe! Vidi, ima pištolj!" "On?" Taksist napokon skrene pogled s nje. A i pištolj. Uperi ga s obje 267


Aleksandar Kostjuk

ruke u ubojicu izvan banke. "Prokleti gade! Platit ćeš mi!!" I zapuca kroz staklena vrata. Meci pogađaju auto, ali samo jedan dohvati ubojicu. Okrzne ga po ramenu. Ubojica posrne, ali zadrži ravnotežu i sagne se iza motora auta. Odmah uperi pištolj u taksista koji je već ispucao sve svoje metke i zapuca. Već je drugim pogotkom dohvatio svoju metu. Taksist dobije metak u rame i urlajući padne na pod. Ne da bi netko mogao čuti njegovo urlanje. Staklena vrata već su usitnjeni krš na podu, a pucnjevi, krv i općenito neudobna atmosfera u banci natjerali su sve prisutne na kolektivno vrištanje. Sanja im nije ostala dužna i nadvisila sve za koju oktavu. Sklupča se na podu, grleći dragocjenu omotnicu. Nema pojma tko je to zapucao iz banke, ali uspio je raniti – koliko to uopće vrijedi na već toliko ranjenom čovjeku – njegova protivnika i natjerati ga ispucati sve metke iz okvira. Sad je privremeno bez metaka i usporen zbog rane. Blaž skoči natrag u auto koji još uvijek radi i stane na pedalu prije nego je uspio doseći vozačko sjedalo. Tek kad je auto krenuo, dopetljao se do sjedala, istovremeno okrečući volan koliko ide. Ubojica je već krenuo zamijeniti okvir. Blaž napravi što je manji mogući krug svojim autom i onda pravocrtno krene na svoga nepobjedivog protivnika. Okrzne njegov auto, ali ubojica u posljednji tren skoči u stranu i otkotrlja se na tlo. Blaž nastavi dalje voziti kako bi napravio razmak, a onda skrene u stranu i zaustavi. Sada kroz otvorena vrata ima dobar pogled na ubojicu, ali i on na njega. Ovaj krene podići pištolj kojeg je pri skoku ispustio, ali Blaž je već izvadio svoj revolver i naciljao protivnika. Prije nego je ubojica dobio priliku podići pištolj, Blaž okine. A to ga podsjeti da je zaboravio staviti nove metke. Baš peh. Hoće li stići izvaditi jedan od pištolja s pravim mecima? Vjerojatno ne, stoga otvori vrata i ponovno se skljoka na tlo. A ubojica ponovno 268


NOĆ PADA U PODNE

ispali rafal u njegov auto. Blaž izvadi pištolj iz džepa i potrči naprijed, izvan zaklona auta. Iskoristit će element iznenađenja. Blaž izleti, ali čini se da ubojicu to baš i nije iznenadilo. Obojica naciljaju jedan drugoga istodobno. Pritom je Blaž odmah svjestan kako je ovaj drugi u prednosti. Ne samo jer bolje gađa, već i jer je Blaž u nagnutom položaju, a noge mu još uvijek rade. Dakle, nije si priskrbio neku osobito prednost. Dapače. Obojica bi u istom trenutku zapucala da se nasred prsa njegova protivnika nije odjednom pojavila ogromna crvena rupa, a on poletio unatrag kao da ga je pogodio auto. Blaž se uspravi i zagleda se u svoj pištolj. Siguran je da nije zapucao. I ne vjeruje da bi ovaj kalibar mogao napraviti ranu kakvu je zadobio čovjek na tlu. Pucanj je došao... Blaž se okrene. Tko je mogao zapucati? I otkud? Nikoga ne vidi oko sebe. Prema svemu sudeći, strijelac ni nije u neposrednoj blizini. Metak je mogao stići jedino od zgrade preko puta. Ima najmanje pola kilometra do nje, ali ne vidi drugu opciju. Snajperist. Dakle, i druga se strana odlučila napokon uključiti. Ne vidi ga odavde. Mogao bi biti na krovu, ali ne mora. Čak i da je, profesionalac se zna zakamuflirati. A o profesionalcu se sigurno radi. Napokon, GH si to može priuštiti. Pitanje je sad: tko mu je sljedeća meta? Blaž se ukoči na mjestu. Bježanje nije opcija. Jedini zaklon koji bi pravovremeno dostigao je auto, ali naboji koje koristi snajperist prošli bi kroz njega kao kroz maslac. Zapravo, već ga je stigao naciljati i ustrijeliti. Zašto nije? Sanja istrči iz banke. "Blaž!!" vikne ona i potrči prema njemu. Digne ruku prema njoj. "Sanja, stani!" Ona se zamrzne na mjestu. "Što je?!" upita prestrašeno. Sad je prekasno. Izložila se. Stajanje na mjestu ne će joj pomoći. "To je omotnica?" Sanja spusti pogled na već pomalo izgužvanu omotnicu koju drži s 269


Aleksandar Kostjuk

obje ruke. Samo kimne glavom. "Daj mi ju. Dođi k meni. Ali polako." Sanja mu, sva prestravljena, počne polako prilaziti. Ne sviđa mu se ovaj zadatak. Sada shvaća zašto je honorar toliko veći, ali to ne pomaže da mu se čitava stvar više sviđa. Ferdinand ne voli miješati svoja zanimanja, a ima osjećaj kao da je upravo to sad učinio. Kao liječnik mora vršiti procjene. Kao ubojica ne. Dobije metu i pošalje ju u vječnost. Ali ovo... Još nikada nije morao procjenjivati tko treba postati metom. Osobno to smatra vrlo neprofesionalnim postupkom od strane svojih nalogodavaca. Istina, zadali su mu točne parametre za određivanje meta, ali dodatna je briga i procijeniti kada treba pojedinu metu izbušiti. Ni to nikada prije nije morao. Dosad je vladalo što prije – to bolje načelo. A sada... Nema sumnje da je dobro postupio ustrijelivši ovog plaćenika. Ionako je tip već bio polumrtav, što mu se po kretnjama, doduše, ne bi prepoznalo. Gdje samo pronalaze takve nemani? Zar je to nova generacija u njegovoj profesiji? Sramotno. Zar nijedan zanat ne može biti pošteđen srozavanja u ova bljutava vremena? Očito ne. Samo nije siguran je li ga trebao pustiti koknuti ovog zmotanog detektiva ili kako sebe već zove. Ovako ispada kao da ga je spasio, a to je nedopustivo miješanje njegove liječničke profesije u dio života kojeg drži strogo odvojenog od svega ostaloga. Istina je da je zapravo igrao na sigurno. Ubojica dolje bio je prevješt da bi ga mogao iskoristiti. Ovo dvoje čudaka idealno su amaterski nastrojeni da ga odvedu prema okončanju ovog nesnosnog zadatka. Iako ovaj baš i nije takav amater. Detektiv ga je prokužio. Ima ga na nišanu, a on gleda točno u njega. Ne može ga nikako vidjeti, ali svejedno zna gdje je. Vrlo dobro, mora mu se priznati. Ali to mu ništa ne koristi. 270


NOĆ PADA U PODNE

Žena mu je prišla, a on joj uzima omotnicu iz ruku. Sad ju diže u zrak. Još uvijek gleda u Ferdinanda. Koristi omotnicu kao štit! Pomalo naivan čin, ali nije loše. Ne, ne ću te ubiti, ali nije omotnica ono što te štiti, detektive. Samo ga treba još malo. Ovo je samo odgoda. Na listi je za odstrjel, i on i njegova cura. Samo što Ferdinand uvijek počinje od vrha liste, ne od dna. I zato će ovo dvoje još malo poživjeti. Što je ovo? Ona neman se miče. Nevjerojatno. Zar ga nije pogodio u srce? Očito starim. Doduše, nije siguran treba li utrošiti još jedan metak na njega. Obilno krvari, a kretnje se drže u granicama migoljenja. Tip je mrtav, iako to odbija prihvatiti. Ali uporan je. Ide na oružje. Taj se stvarno ne da poraziti. Nekako mu je bezveze pucati u gmižuću crkotinu, ali opet, zadatak je zadatak. Nije kao da mu se išta ovdje sviđa. S druge strane, daljnjeg srozavanja vlastitog profesionalnog integriteta mogao bi ga poštedjeti tip koji je upravo izletio uz banke. Tko je sad taj? Sanja je zbunjena njegovim pokazivanjem omotnice nebesima. "Blaž, što to radiš?" "Polako kreni u auto. Polako. Bez naglih pokreta." "Dobro. Ali-" "Samo idi. Poslije ćemo raspravljati." "O čemu?" "Idi." Sanja krene prema svome sjedalu. Blaž spusti omotnicu i sam krene prema autu. Pritom ugleda ubojicu na tlu. Još uvijek nije mrtav. Nije čudo da ga onaj stol nije mogao držati na mjestu. A nije izgubio ni žar za obavljanjem svoga posla. Iako je vidno pri kraju sa svojim snagama, uspio je ponovno staviti u ruke svoj pištolj. A Sanja mu je bliža meta. "Sanja, pazi!" 271


Aleksandar Kostjuk

Sanja se okrene prema ubojici. Ovaj počne s mukom podizati pištolj kako bi ju naciljao. No i njemu i Sanji i Blažu pozornost odvuče čudan zvuk koji se ubrzano pojačavao. Dolazi iz smjera banke. Zvuk je jezivo životinjsko cviljenje koje izlazi iz grla muškarca obraštena lica i natrijeljena ramena. S glavom naprijed i gepardskim radom nogu survao se iz banke prema ubojici koji nije stigao pravovremeno reagirati na ovaj neočekivani napad. Ranjeni se muškarac baci na ubojicu, zgrabi mu vrat i počne ga istodobno daviti i udarati njegovom glavom o tlo. "Ubit ću te! Ubit ću te! Ubit ću te!!" viče on. Ubojica je bez komentara na to, ali i bez oružja. Preostale snage ulaže u otpor prema zvjerskome stisku koji istiskuje posljednje kapi života iz njega. "Tko je to?" upita Blaž. "Pusti to!" reče Sanja. "Vozi!" Odlična ideja. Blaž sjedne u auto zajedno sa Sanjom, baci joj omotnicu u krilo i odmah ubaci u četvrtu brzinu. Auto pojuri prema cesti i već za nekoliko sekundi Seljačka banka bila je izvan vidika, zajedno sa svim opačinama koje su na nju sručili. Blaž malo uspori. Ne bi bilo dobro da se razbiju sad kad su izbjegli tolike pogibelji. Dopusti si luksuz uzdisaja. I uzimanja jedne napolitanke, što sad! "Tko je ono bio?" "Tko?" reče Sanja gledajući pred sebe. "Onaj koji je izletio iz banke i počeo daviti ubojicu." "Ne znam. Nije bitno! Ne želim o tome razgovarati dok god sam živa!" "Što se mene tiče..." "Joj, oprosti! Jesi li dobro?" upita ga. "Vidjela sam kako puca na tebe. Jesi li ranjen?" "Ne, sve super. Ali auto će mi trebati malo vidanja. Tolike rupe..." "Sav si prašnjav." Sanja počne rukom tresti prašinu s njegove jakne i 272


NOĆ PADA U PODNE

kose. "Da. Malo sam se valjao po tlu. Da vidiš onog drugog..." "Vidjela sam!" Razvali se u svome sjedalu i primi se za glavu. "Blaž, ne znam koliko još dugo mogu ovako. Nitko me ni mora ustrijeliti. Osjećam kako ću istodobno dobiti slom živaca, infarkt i moždani udar." "Bez brige, dobro se držiš." "Bez brige?! Upravo su me dvojica ljudi pokušala ubiti!" "Tko je drugi?" "Onaj koji je davio ubojicu!" "Ah. Ali o njemu ne smijemo govoriti, zar ne?" "Točno." "Oni su se poništili, u svakom slučaju. Dva problem riješena." "I još milijardu preostaje!" "Ne baš milijardu..." "Jesi li ti upucao Berinovog čovjeka? Čime si ga to gađao?" "Nisam ja." "Kako to misliš?! Tko ga je onda?" "Oštećena strana." "Ha? Misliš... Gestorven&Hatelijk?" "Baš ti." "Ali... ali... nas nisu ubili." "Koliko mogu procijeniti." "Znači da nas ne žele mrtve. Zar ne?" Blaž ništa ne reče. "Zar ne?!" "Ne nužno. Sigurno nas žele mrtve. Previše smo upućeni da bismo ostali živi." "O, Bože!" "Ali znaju i da smo samo pijuni. Sad nas žele iskoristiti kako je Berin 273


Aleksandar Kostjuk

iskoristio nas." "Za što? Da izmame Berina, zar ne?" "Vjerojatno. On se sigurno zna skrivati od njih pa trebaju nešto čime će ga izmamiti iz skrovišta. Ne vidim koji bi drugi razlog što smo još uvijek živi bio osim da je sam Berin još uvijek živ i nedostupan." "Zato su nas pustili podići omotnicu?" "Da." "I što žele da sljedeće učinimo?" "Dobro pitanje." "A odgovor?" "Odgovor je sigurno još bolji od pitanja." Sanja uzdahne. "Dobro, onda ovako... Trebamo li učiniti ono što žele da učinimo?" "Postavljaš mnogo dobrih pitanja. Osjećam se prenapregnuto." "Nemoj sad još i ti postati malodušan, Blaž! Za to sam ja zadužena! Zar nisi sve ovo promislio? Zar nije plan bio da se pred GH-om iskupimo tako da im odamo ime glavnoga urotnika?!" "Je. Problem nastaje ako oni već znaju njegovo ime." "Zar znaju?" "Nemam pojma. Možda mu uspijeva izmicati upravo zato što ne znaju tko je. Ali možda je samo toliko dobar u skrivanju. Jer zna s kime ima posla." "Ali ako već znaju tko je..." "Onda nemamo mnogo s čime bismo pregovarali. Nažalost, mnogo toga upućuje na to. Berin se riješio Madeža i vjerojatno svih ostalih suradnika... ako je vjerovati pokojnom Madežu... kako bi eliminirao sve puteve koji vode do njega. Ubojica je u Trotter došao po Madeža. Dakle, nije mu bilo bitno da diskretno nestane. Jednostavno ga je htio mrtvog. Kako bi ne bi progovorio. I općenito bio teret." 274


NOĆ PADA U PODNE

"A novac? Pet milijardi eura." Sanja istakne omotnicu. "Ako su prokljuvili njegov plan, onda su vjerojatno i onemogućili da se može iskoristiti... što god bilo u toj omotnici." "Znači, bezvrijedna je?" "Samo nagađam. Ne možemo znati-" Sanja počne plakati. "Blaž, što ćemo? Ne želim umrijeti!" "Ni meni nije do toga. Hej, polako. Smislit ćemo nešto. Pronađimo prvo neko mirno mjesto za parkiranje, a onda ćemo proučiti što je u omotnici. Može?" "Ali rekao si-" "Rekao sam da nagađam. Da su svemoćni, nikad ne bi došlo do toga da nas se uvuče u ovu zavrzlamu. Osim toga, postoje dobri izgledi da omotnica još uvijek vrijedi nešto." "Zašto?" "Još smo živi, zar ne? A mogao nas je ubiti snajperist. Imao je dovoljno prilika." "To je bio snajperist?!" "Usredotoči se. Nije nas ubio jer nas želi iskoristiti kao mamac da izvuče Berina iz svoga skrovišta. A mamac smo jer imamo omotnicu. Ako nas to čini mamcem, to znači da u GH-u znaju da Berin zna da se ovo što je u omotnici još uvijek može iskoristiti. A to znači da Berin zna da u GHu još uvijek ne znaju što je u omotnici." "Kako ne bi znali? Pet milijardi eura! To je prilično očita meta." "Iz naše perspektive. Ali GH-u je to sitniš. Možda je presloženo zaštiti novac, to jest, obveznice. Ne znam. Možda će nam biti nešto jasnije kad otvorimo omotnicu." "Shvaćam," reče Sanja tiho. "Da." Sanja ga ošamari po glavi omotnicom. "Idiote, zašto me baciš u 275


Aleksandar Kostjuk

depresiju najgorim mogućim scenarijem, a tek mi onda dižeš nade svojom logikom i dedukcijom?!" "Ne mogu ni u što biti siguran. Samo ti iznosim sve mogućnosti." "Da? E, pa nemoj to više raditi! Odsad mi iznosi samo dobre mogućnosti!" "Primljeno na znanje." "Sad samo vozi." "Vozim." "Da, vozi." "Naći ćemo rješenje iz ovoga." "Aha..." "Napokon, noć u uvijek pada u podne." "Prestani to govoriti, molim te!" "Dobro..." Polako pada noć. Uličica puna sjena i s malo prometa. Prljava bijela Lada prepuna rupa okružena betonskim sivilom i pokojom krošnjom neadekvatno smještenih gradskih stabala. "Pazi da..." "Znam, znam." "Da se nešto ne podere..." "Ma pazim! Debeli je papir... čekaj..." "Probaj ovako..." "Pusti!" "Poderi rub i-" "Ne, nemoj!" "Samo da-" "Ma makni ruku, Blaž!" "Samo da ti pridržim..." 276


NOĆ PADA U PODNE

"Znam otvarati omotnicu. Već sam to radila." "I ja. Nikad nije ovoliko trajalo." "Samo sam oprezna. O ovome nam možda ovisi život." "Točno." "I već sam ju izgužvala pa ću sada posebno paziti." "Ne moraš baš toliko paziti. Daj, ja ću..." "Ma pusti! Ja ću." "Dobro." "Evo, vidiš?" Zaista ju je napokon otvorila. Iz nje izvadi presavijeni papir. Rastvori ga. Ispravak, to su dva presavijena papira. Zaklamana. "Što piše?" "Čekaj. Radi ova lampica? Mislim, znam da radi, ali može li se..." Blaž prebaci prekidač na lampici koja zasvjetli kad se otvore vrata auta. Unutrašnjost auta zablista poput rabljene šibice. "Evo." "Jako neko svjetlo. Dobro, vidim dovoljno. Da vidimo..." Blaž bi sam to išao proučavati, ali ona je stručnjakinja za te stvari i brže će shvatiti o čemu se radi. Što će reći da Blaž to ne bi išao sam proučavati. "I? Što je to na kraju?" Sanja samo namršteno zuri u papire. Prebacuje s jednog lista na drugi. Nešto ju očito zbunjuje. Možda je to ipak nešto što bi on bolje razumio. Iako si ne može zamisliti što bi takvo nešto moglo biti. Sanja sad odmahuje glavom. "Što je?" "Ne, ne razumijem." "Koje?" "Ovo je... bezveze." "Onda vjerojatno ne gledaš dobro." "Očito! Ali..." "Što? Daj meni kad mi ne želiš ispričati ni skraćenu verziju." 277


Aleksandar Kostjuk

"Ne, u redu je. Samo... ovo nije nikakav službeni dokument." "Nego?" "Koliko mogu shvatiti, obveznice su u posjedu tvrtke zvane... Felibus." Slegne ramenima. "Felibus?" "Da." "I?" "I ovdje su zapisane autorizacijske šifre kojima... ako sam dobro shvatila... možeš preusmjeriti pošiljku na željenu adresu." "A pošiljka su obveznice?" "Trebalo bi biti. Tu zaista piše pet milijardi eura." "Što znači preusmjeriti?" "To je ono što me zbunjuje. Mislim, nije jedino, ali..." "Preusmjeriti znači da se već treba poslati, zar ne? Kamo?" "Ne piše." "Kažeš šifre? Više je od jedne? Zašto?" "I to me zbunjuje." Primakne napokon papire kako bi ih mogao lakše čitati. "Gledaj, tu je čak šest šifri. Svaka odgovara određenom datumu, odnosno razdoblju. Prema ovome, svaka šifra vrijedi dva-tri dana. Prema ovome, pet šifri više ne vrijedi. Šesta još vrijedi, ali gle." "Vrijedi do danas u ponoć," reče Blaž. "Tako je. Ali to je totalno besmisleno!" "Zašto?" "Blaž, pa pogledaj ovo. Ne moraš biti stručnjak da vidiš da ovo nije nikakav dokument. Nije dopis, nema pečata, potpisa, bilo čega. Djeluje više poput..." "Uputa?" "Da. Djeluje neozbiljno. To nema nikakvog smisla. Pet milijardi eura i da ih možeš uzeti pukim upisom šifre preko interneta? To zvuči više 278


NOĆ PADA U PODNE

poput šale. Netko se našalio sa mnom. Samo što ću ja umrijeti zbog toga." "Samo malo," reče Blaž i uzme joj papire iz ruku. "Možda to krivo gledamo." "Kako to misliš?" "Kažeš da nema smisla." "Da." "Ali čisto hipotetski... pod kojim bi uvjetima imalo smisla?" "Pa... ne znam... mislim da... Nemam pojma! Nikakvim." "To je zato što razmišljaš u okvirima svoga posla. Sve ima svoju proceduru i zakonsku regulativu. Ovdje nema formalnosti. Ovo su tajni fondovi. Tajni da tajniji ne mogu biti." Blaž zastane. "Možda čak toliko tajni da je vrlo malo ljudi upućeno. Možda tajnu zna samo jedan ili dvojica." "Što to onda znači?" "To bi značilo... da ovo nije ukradeni dokument. Ovo je samo ukradena informacija." "Aha. Shvaćam. Ako je ukradena samo informacija..." "To bi onda značilo da GH ne zna da je ukradena. Ili zna da je ukradeno nešto, ali ne zna što sve dok se informacija ne upotrijebi." Sanja zine od shvaćanja. "Da. Ali kako bi došli do toga?" "Tko zna? Možda ovo ne postoji... odnosno ne bi smjelo biti igdje zapisano. Moguće da postoji samo u nečijoj glavi. Vjerojatno je Berin pronašao način izvlačenja i takvih informacija. I stavio ih na papir." "Ali zašto? Zašto ju ne odmah upotrijebiti?" Blaž prostrese papire razmišljajući. "Datumi," reče napokon. "Da, da, da. Samo je u određenim razdobljima imao pristup. Ali prema ovome, mogao je to obaviti i prije." "Možda možemo pretpostaviti da to nisu sve raspoložive šifre. To je ono što je uspio nabaviti. I vjerojatno je znao da će tek ova posljednja 279


Aleksandar Kostjuk

raspoloživa šifra biti upotrebljiva." "Svejedno, čemu toliko komplicirati, mene uvlačiti? Tebe! Zar nije samo gubio dragocjeno vrijeme?" "Da, to se čitavo vrijeme pitaš. Čemu svi ti suvišni potezi za nešto naizgled tako jednostavno? Ali što ako nije jednostavno? Ove šifre su za preusmjerenje obveznica, zar ne? Ne slanje?" "Da. Tako je. Ali..." "Tko ih šalje? I zašto? Znaš što?" "Što?" "Mislim da je ovo nekakav sigurnosni mehanizam. A koristi se u izvanrednim slučajevima. A Berin je izazvao izvanredan slučaj." "Namjerno je izazvao GH! Mene je iskoristio da ih uzbuni!" "I mene. I vjerojatno još neke ljude prije nego smo bili uopće uključeni. Čini se kako smo mi bili dio posljednje etape." "I nešto je pokrenuo. Lanac događaja. Znao je da postoji nekakva procedura. Sigurnosno povlačenje sredstava. Na sigurniju lokaciju ili tako nešto." "I kad se taj propisani sigurnosni mehanizam aktivira..." "On samo mora u pravome trenutku preusmjeriti pošiljku na adresu po vlastitom izboru!" "I moguće je da GH ne će primjetiti da je pošiljka preusmjerena sve dok ne bude prekasno." "U međuvremenu Berin unovči obveznice i pretvori novac u... recimo, zlato." "Može, zašto ne?" "Sa stalnim rastom cijene zlata, može uvišestručiti trenutnu svotu." "Što god. Ali svejedno bi GH to trebao znati. Pogotovo ako su u stanju povišene pripravnosti." "Da, imaš pravo. Osim ako..." 280


NOĆ PADA U PODNE

"Da?" "Sam si rekao. Ne znaju. Berin je izazvao uzbunu. Opću uzbunu! Opće povlačenje i osiguravanje sredstava s višestrukih lokacija. Ako im je pet milijardi, kako kažeš, sitniš, tko zna koliko ima toga sitniša? Možda se radi o desecima pošiljki diljem svijeta." "Ili stotinama?" "Ili stotinama. Genijalno." "I nevjerojatno opasno. Taj Berin ima petlje. Ne znam koliko je ljudi u povijesti na ovakav način dirnulo u osinje gnijezdo. Za to stvarno moraš imati veliki par-" "Blaž!" "No, znaš što mislim." "Znam. I sama mu se moram diviti. Iako ga istodobno mrzim i želim da ga pregazi vlak." "Da, sličan odnos ja imam sa svojim računovođom." Sanja mu uputi pogled buldoga koji je ostao bez jedne šape. "Ali imam to pod kontrolom." "Baš mi je drago za tebe," reče ona toliko sarkastično da si je zamalo vilicu slomila. "Imaš li i naš problem pod kontrolom?" "Kako da ne." Blaž se ponovno zagleda u papire. "Ovo je dokaz da ti se konspirativnost uvijek obije o glavu. Svoje prljave novčarske poslove drže u takvoj tajnosti da ne mogu spriječiti krađu pet milijardi eura, čak i kad znaju da ih netko želi opljačkati." "Da, to smo utvrdili. Kako to nama pomaže?" "Nikako. Ali možda ovo." "Što?" "Taj Felibus... sigurna je pretpostavka da je to nekakva paravan-tvrtka, zar ne?" "Da. Vjerojatno uopće ne postoji." 281


Aleksandar Kostjuk

"Misliš, fizički? Fizički mora postojati. Obveznice moraju biti negdje." "Ah, da, točno. Nisam sigurna vrijedi li to uopće. Šifri ističe rok u ponoć. Ako je došlo do povlačenja sredstava, onda su odavno otišla. Preusmjeravanje pošiljke u tom slučaju nema svrhe. To jest, nije moguće." "Da, ako je već odavno proglašena uzbuna, onda nema nekoga smisla. Ali datum ipak vrijedi do ponoći." "Datumi se odnose na šifre, ne na pošiljku." "Dakle, ne znamo. Ali Berin je poslao svog čovjeka u Seljačku banku. To znači da se pošiljka još uvijek može preusmjeriti. Ili barem tako on misli. On poznaje proceduru. Na tome se i temelji njegov plan. Sigurno u ovakvim slučajevima postoje prioriteti. Možda je ovih pet milijardi pošiljka niskog prioriteta pa će biti poslana u posljednjem valu. Možda je baš zato odabrao tu metu za krađu. Najmanje pozornosti s vrha." "Pet milijardi eura spada među niske prioritete? Ako misliš. Znaš, razmišljala sam o onome što se dogodilo kod banke i-" "Zašto?" "Što zašto? Ja ne smijem ovdje razmišljati?" "Smiješ. Ali zašto ne razmišljaš o veselijim temama?" "Razmišljam o svome preživljavanju, Blaž. To je trenutno najveselije što mi pada na pamet!" "Mogu ti dati nekoliko tema. Recimo, sjećanje na školske dane-" "Prestani! Daj... Kvragu, sad sam zaboravila što sam htjela reći." "Ono što se dogodilo kod banke." "Da! Kako znamo da je onaj došao po omotnicu? Možda nas je samo došao ubiti, kao Magdeša. Kao što si rekao. Čistili su za sobom." "Moguće." "Kako to misliš, moguće?! Sve nade polažemo upravo na to da Berin još uvijek želi omotnicu, što bi trebalo značiti da ima još neku vrijednost. 282


NOĆ PADA U PODNE

Ako nema vrijednost, onda nemamo ništa." "Ne znam što želiš da ti kažem." "Želim..." Sanja se prekine i ispusti uzrujani, hrapavi uzdisaj, nešto vrlo slično režanju, ali pjevnije. "Želim da mi kažeš kako ćemo se izvući iz ove nevolje? Vidim da se kolebaš." "Ne kolebam se. Imam vrlo jasan plan." "Onda?" "Samo mi ga je teško sročiti naglas tako da tebe ne zahvati panika." "Znači, ja sam remetilački faktor?" "Nismo li to svi? U svakom slučaju, ništa se nije promijenilo. Znaš od samog početka da ja ovdje nagađam. I samo se prema tome ravnam." "Dobro, ali... dosad si u vezi svega bio u pravu." "I kao što sam već rekao, ni ja nisam sretan zbog toga. Ali što se može." "Možemo slijediti tvoj plan? Što ćemo? Evo, ne ću više prosvjedovati. Previše." Vrati Sanji papire. "Jesam li dobro shvatio da ove šifre vrijede i za osobno preuzimanje pošiljke?" "Izgleda da da, iako vjerojatno za to nisu izvorno namijenjene. To je valjda... samo za... izvanredne... slučajeve... Želiš podići obveznice?!" "Da." "Ali... Ovo nije prigovor, samo pitanje. Zašto? Ako mi uzmemo novac, onda ćemo mi ispasti kao kradljivci." "Ili spasitelji. Ako je nešto sigurno, onda je to da GH želi Berina. A Berin se želi riješiti nas." "To želi i GH." "Ali prvo želi Berina. Preko nas. Dakle, najbolje za nas bi bilo da i dalje igramo svoje uloge mamaca i dovučemo Berina u ruke GH-ovih pasa goniča. Skrivanjem ne ćemo ništa postići. Moramo se kretati. A 283


Aleksandar Kostjuk

najbolje se kretati oko osjetljivih i predvidljivih mjesta. Dakle, idemo u Felibus. Ovo je njihova adresa, ako se ne varam?" Pokaže prstom na mjesto na jednom od papira. "Je. Ali nisam sigurna da je to pametno, Blaž." "Nisam ni rekao da je to pametno. Rekao sam da ćemo to učiniti. Odnosno, ja ću to učiniti. Ne moraš i ti ići. Nekamo ćemo te sakriti, a ja ću otići po obveznice. Ako mi se nešto dogodi-" "Nemoj." "Samo kažem-" "A ja ti kažem, nemoj!" Sanja intenzivno stisne oči. Važe važne odluke u svojoj glavi. A onda mu uputi duboki pogled. "Ne želim se skrivati. Želim da ovo što prije završi. Na ovaj ili onaj način. Idemo zajedno." "Sigurno?" Ona kimne glavom. "Onda idemo." "Ali osim što to nije osobito pametan potez, moguće je da je i beskoristan. Ako su ovi podaci koje imamo zastarjeli... Mislim, ne znamo jesu li obveznice još uvijek u Zagrebu. A time ni ne znamo hoće li Berin čekati da ih podignemo. Zašto bi uopće mislio da ćemo takvo što učiniti?" "Sanja, mi ne znamo ništa. I to nam je prednost." "Kako nam je to prednost?" "Naši progonitelji su mnogo upućeniji od nas i time su sigurno pod mnogo većim stresom od nas. Mi ne znamo gotovo ništa i time se imamo manje razloga uzrujavati." "Super ti je logika. Ali to vrijedi samo za tebe. Ti se ionako ni zbog čega ne uzrujavaš." "I time smo već na pola puta do pobjede." "Ako ti kažeš..." "Da kupimo nešto za jesti po putu?" 284


NOĆ PADA U PODNE

"Pa... zapravo jesam nekako gladna. Može. Ne bih htjela umrijeti na prazan želudac." "Upravo si naučila glavno geslo detektivskog zvanja." "Onda smo već na tri četvrtine puta do pobjede." "Brzo učiš." Blažu zazvoni mobitel baš kad je htio pokrenuti auto. Izvadi mobitel i pogleda broj pozivatelja. Inspektor Mužek. Bilo je i za očekivati. Ne zna što bi mu mogao reći. Blaž se svejedno javi. "Krešo! Pardon, inspektor Mužek." "Blaž..." Glas mu je nekako tih. "Reci. Što trebaš?" Muk s druge strane linije. "Krešo?" I dalje muk. "Halo?" Konačno nešto začuje s druge strane. Uzdah. "Čemu uopće trud?" promrmlja konačno inspektor. I prekine. "Halo?" Blaž pogleda na ekran. Zaista je prekinuo. Spremi mobitel u džep. "Što? Što je bilo?" upita Sanja. "Mislim da smo već na četiri petine puta do pobjede," reče Blaž i upali auto. "Četiri petine je više od tri četvrtine, zar ne?" "Mmm, da..." "Dobro." Polako izađe na cestu i krene prema Felibusu.

285


Aleksandar Kostjuk

Poglavlje

IX

"To je to?" upita ona. "To je ulica koja je tu napisana," reče Blaž. "Ne vidim nikakav znak." "Vjerojatno im nije do reklame." "Pitam se zašto. Koji broj? 22? Evo, to je tu s desna." "To je onda to," reče Blaž i izađe iz auta. "Čekaj." Izađe za njim. On je već na cesti. "Blaž, čekaj me! Kamo se žuriš?" Malo uspori kako bi ga mogla dostići. "Mislio sam da se tebi žuri." "Da, ali ne odvajaj se od mene. Odmah postanem nervozna." "Oprosti." Blaža ovo, kao ni sve ostalo što se dosad dogodilo i što su vidjeli, ne dira previše. Ulica kakvih ima posvuda u Zagrebu, ništa neobično, ali sama činjenica da se ovdje negdje nalazi tvrtka koju žele lišiti pet 286


NOĆ PADA U PODNE

milijardi eura u obveznicama, a nema nikakave naznake da je igdje u blizini, daje čovjeku neugodan osjećaj. Glup, ali neugodan osjećaj. Naravno, takav ima još od jučer. Rekla je samoj sebi – zapovijedila čak! – da se više ne će uzrujavati zbog stvari na koje se već trebala naviknuti. Ali sad kao da ulaze u sve veće i veće rizike, i to svojevoljno! Time joj je proces privikavanja znatno otežan. A pomisao na kakve bi sve tipove mogli naletjeti u toj tobožnjoj tvrtki tjera ju na razmišljanje o svemu, samo ne o tome. Blaž se ne opterećuje tim detaljima. Najbolje je slijediti njegov primjer. Barem još jednom. "Blaž, ovo su sve stanovi." "Ima mnogo obrta koji su smješteni u stanovima. Mnogima je tako jefitnije." "Da, ali..." "Bez brige, prići ćemo im oprezno. Ali prvo ih moramo naći." "Ako je adresa točna." "Ako je adresa točna." Stignu do ulaza u zgradu. Blaž primi vrata kako bi ih otvorio. Zaključano. Blaž potišteno stavi ruke u džepove. "Što ćemo sad?" upita ona. "Svi se zaključavaju danas. Zar nema više povjerenja među ljudima?" "Da, to je tragično. Što ćemo? Pričekamo da netko izađe?" "Tko zna kada će to biti?" Blaž priđe gumbima interkoma i pritisne jedan. Na njemu piše Jurica. "Molim?" progovori ženski glas kroz zvučnik. "Dobar dan," reče Blaž neuobičajeno vedrim glasom. "Dostava. Ovdje imam paket za gospođu Juricu." "Gospodičnu," reče zvučnik. "Ispričavam se. Gospodičnu." "Zašto zvonite? Poštari imaju ključeve od cijele ulice." 287


Aleksandar Kostjuk

"Nisam poštar, gospodična. Dostavna tvrtka Čir." "Moram platiti što?" "Ne, samo trebam vaš potpis." "Je li kakav pas u vašoj blizini?" "Pas?" "Da." "Ne... ne vidim psa." "Sigurno? Možda velikog smeđeg?" "Ne, nema pasa." "Provjerite još jednom." Blaž ne provjeri, ali napravi pauzu, valjda kako bi dama mislila kako provjerava. "Provjerio sam. Ničeg sličnog psu nema u blizini." "Ah... onda dobro." To je bilo posljednje što se čulo od nje. A onda su zazujala vrata. Blaž dohvati kvaku i otvori vrata. Oboje uđu. Prva prepreka prevladana. "Čir?" upita ga Sanja. "To mi je prvo palo na pamet." Počnu se penjati stubama. U Sanji ponovno počne rasti nervoza. Instinktivno se primi za Blaževu ruku i obavije se oko nje. "Jesi li napunio svoj Colt?" "Jesam. Vidjela si." "Ali jesi li ga dobro napunio?" "Samo ga se dobro i može napuniti. A imam još dva pištolja." "Tiše malo!" "Ti si počela." "Ali tiho." "Kad smo već kod toga, možeš mi visjeti s lijeve ruke? Dešnjak sam." "Ha? Aha, oprosti." Sanja se odmah prebaci na njegovu lijevu ruku. "Koliko zgrada ima katova?" 288


NOĆ PADA U PODNE

"Prizemlje i tri kata, koliko sam ja izvana uspio nabrojati." "Već smo na drugom, a nema naznake nikakvoj tvrtki. Samo obiteljska imena. Mislim da smo na krivome mjestu." "Pričekajmo treći kat." "Tko kaže da će nešto pisati? Ako se skrivaju..." "To bi bilo malo previše tajnosti, ne misliš? Nekakav znak mora biti." Stignu na treći kat. Kao i svi ostali, ima četiri stana. Tri imaju obična imena na sebi. Četvrti ima na vratima veliku zelenu plaketu. Na njoj piše Felibus velikim slovima. Ispod toga piše: "Konzultantske usluge za investicijske fondove". "Stvarno, tu je!" reče Sanja začuđeno. Već je bila odustala. Točnije, poradovala se da ih ne će naći. "I to s tako suptilnim paravanom," reče Blaž. "Konzultantske usluge? Mogli su odmah napisati praonica novca." "Postoje i takve tvrtke koje legalno posluju, Blaž." "Da? Učiš dok si živ." Bez da ju upozori, Blaž posegne za zvoncem. "Čekaj!" Sanja mu zaustavi ruku. "Što ćemo im reći?" "Kako to misliš?" "Kako oni zovu to što mi tražimo? Što ako nešto krivo rečemo? Moramo ih uvjeriti da smo oni koje očekuju." "Detalji. Osim toga, nikoga oni ne očekuju. Samo nemoj biti nervozna. Glumi hladnokrvnu." "Dobro... pokušat ću." "Počni time da mi pustiš ruku." "Aha, oprosti." Sanja mu pusti ruku i uspravi se. Budi hladnokrvna, budi hladnokrvna... "Ne znam biti hladnokrvna! Što da radim?" Blaž uzdahne. "Stavi ruke u džepove i spusti pogled." "Samo to?" "Samo to." Blaž pozvoni. Isprva se činilo da nitko ne će otvoriti, ali 289


Aleksandar Kostjuk

onda se začuju nekakvi zvukovi s druge strane vrata. Tada netko okrene ključ i vrata se otvore. Pred njima se pojavi mlada žena s dugom kovrčavom crnom kosom i naočalama s neobično debelim staklima. Na sebi ima ženski sako i hlače. Djeluje iznenađeno što ih vidi. Ali samo na trenutak. Prepravi svoj izraz u osmijeh dobrodošlice. "Dobar dan. Što biste trebali?" "Vaše usluge," reče Blaž. "Ah. Naravno. Uđite." Ona stane uslužno u stranu i pusti ih unutra. Blaž ležerno ušeta unutra. Sanja slijedi njegov savjet i, držeći ruke u džepovima i gledajući dolje, hoda iza njega. Samo što ne zna ostavlja li dojam hladnokrvne žene ili buntovne adolescentice. Što god pali. Iz uskoga hodnika žena ih povede izravno u malenu sobicu. Sasvim normalan ured malenoga obrta. U njoj za sasvim normalnim stolom sjedi i radi sasvim normalna plavokosa žena s ogromnom punđom. Možda bi bolje bilo reći da samo sjedi. Sanja ne zna može li se njena aktivnost ubrojiti u standardnu definicija rada. Većinu svoje pažnje posvetila je sasvim normalnoj tipkovnici, ali ne tipkajući po njoj. Tipkovnicu drži u rukama i naopačke. Kad su ušli u sobu djelovala je iznimno fokusirano na jednu točku na jednoličnoj površini plastične poleđine, i to ne toliko svojim pogledom koliko svojom rašpom za nokte. Kao da želi nešto sastrugati, iako se ne može ništa vidjeti, barem ne sa Sanjine pozicije. Njena posvećenost rašpanju tipkovnice tek je popustila, nikako nestala, kad je ugledala dvoje pridošlica. "Dobar dan," rekla je i odmah potom intenzivirala svoje napore koje ulaže u svoju osobnu viziju svrsihodnosti računalnih tipkovnica. Iako realno gledajući ništa ne radi, to se ne bi vidjelo po njenome računalu. Na ekranu pred njom ispisuju se nasumični blokovi slova, ispunjavajući mnogobrojne stranice neslućenom brzinom. Ona ništa od toga ne primjećuje, a kamoli da bi shvatila da je ona ta koja stalnim 290


NOĆ PADA U PODNE

pritiskanjem tipaka drži svoje računalo zaposlenim. A možda je to definicija rada ovdje. Žena s debelim naočalama nervozno se nasmiješi. Nije teško pogoditi da ovdje ne dobivaju previše posjeta. "I, kako vam možemo pomoći? Želite brošuru ili već imate neki određeni zahtjev?" Blaž ju uopće ne gleda dok mu govori. Dapače, krenuo je nonšalantno i u turističkom stilu razgledavati ovu nezanimljivu prostoriju. Prišao je uokvirenoj fotografiji nasukanoga kita oko kojeg ljudi postavljaju bodljikavu žicu – kakvo je ovo mjesto?! – i malo ju gurnuo, kao da ju stavlja u ravan položaj, iako joj se čini kako ju je sad malo nakosio. Čak nije ni odmah odgovorio ženi. Zato se ona okrenula zbunjeno Sanji. Ona se drži Blaževa savjeta i zuri bezbrižno u pod, ali krajičkom oka promatra što se događa oko nje. Žena za stolom uložila je još više strasti u rašpanje tipkovnice. Toliko da joj je ispala iz ruku i pala sa stola. Nije udarila na pod, ostala je visjeti na žici. "Možete nam pomoći," reče napokon Blaž. "Došli smo po pošiljku." "Ne razumijem. Kakvu pošiljku?" Žena je zbunjena i ponovno traži pogledom odgovor u Sanji koja se pravi da ju ništa od ovoga ne interesira. Blaž sad gleda kroz prozor s razgrnutim plišanim zavjesama – zaista, kakvo je ovo mjesto? – s rukama u džepu. Glumi frajera, kako joj se čini. "Jedinu koju imate," reče Blaž. "Mislim da je ovdje posrijedi nesporazum. Felibus se bavi konz-" "Gledajte, nemam ja cijeli dan. Zapravo, imam samo nekoliko minuta. Točnije, vi ih imate. Pozovite koga trebate i učinite što morate, ali želim ono po što sam došao." I dalje ju ne gleda. A glas mu je prijeteće ravnodušan. Stvarno je pun iznenađenja. Sanja je, s druge strane, odlučila podići pogled. Baš kad je ova ponovno potražila odgovore svojim zbunjenim pogledom. Sad je zbunjenost ipak ustupila mjesto nervozi. Blaž ju je uzrujao. Ona i Sanja 291


Aleksandar Kostjuk

pogledaju jedna drugu u oči. Sanja pokuša ostati, kad već ne hladnokrvnom, onda totalno ukočenom. Koja je god emocija sad na njenome licu – ne, nema pojma koja bi to mogla biti – zadržat će ju. Mora djelovati nepokolebljivo poput Blaža jer inače će pokvariti što god je upravo naumio. "Hm... pričekajte, molim vas, sekundu," reče ona nakon duboke introspekcije. "Odmah dođem." Blaž ništa ne reče i ne pomakne se ni milimetar. Baš ničime ne pokazuje da ju je čuo. To je dami, kako se čini, dodatno povećalo nervozu. Ona ode u nastavak hodnika iz kojeg su upravo došli. Žena za stolom izgleda također uzrujano, ali iz posve drugačijih razloga. Nju ništa od ovoga što se događa ne zanima. Odustala je od rašpe i iz ladice izvadila upaljač. Da, Sanja se mogla praviti da to nije upaljač, iako je duboko u sebi znala, ali tek do trenutka kad ga je ova upalila i plamen prislonila uz tipkovnicu. Vonj spaljene plastike polako počinje ispunjavati sobu. Taj osjet u njenome nosu podsjeti Sanju da mora učiniti dvije stvari: kupiti novo sredstvo za čišćenje svoje kupaonice i otići što prije odavde! Žena s naočalama brzo se vrati, i to u pratnji muškarca u crnome odijelu. Dosta je nizak. Niži od Sanje, u svakom slučaju. Možda zato nosi Toulouse-Lautrec bradu, iako uopće ne izgleda dobro na njegovoj faci. Kosa mu je rijetka i stručno zalizana, a pogled privlači njegova prugasta kravata. To je onaj tip koji se ne veže oko vrata, već se samo prikopča. Samo što... ova kravata nije prikopčana! Zašivena je za košulju. Šavove je teško previdjeti, pogotovo jer boja konca ne odgovara ni kravati ni košulji. Kako to stavlja na sebe? I opet, kakvo je ovo mjesto?! Ne smije se žaliti. Pribojavala se vrlo izgledne mogućnosti da će se ova vratiti s oružanim odredom. A ovaj gospodin ima nekako ugodan smiješak. Barem nešto. Privremeno. 292


NOĆ PADA U PODNE

"Dobar dan," reče on. Blaž se okrene napola prema njemu. "Kako kome." "Da. Hm. Ja sam Ivan Tenny, direktor poslovnice." Napravi nekoliko koraka prema Blažu, ispruživši ruku kako bi se rukovao. Blaž ostane na svom položaju. Tenny povuče nervozno svoju ruku prijateljstva. "Da. Razumijem da ste došli zbog... hm... pošiljke?" "Došao sam ju podići, ne raspravljati o njoj." Blaž se napokon potpuno okrene prema njemu i napravi nekoliko koraka naprijed. "Da, da, naravno. Samo... nismo vas očekivali. Ovo nije... znate... uobičajena procedura." Dok je govorio, Blaž si je provjeravao nokte, uspješno ostavljajući dojam totalne nezainteresiranosti za sve što se događa oko njega. "Aha. I vi mislite da sam obavezan odgovarati na vaša pitanja?" "Ne! Naravno da ne. Em..." Okrene se ženi s naočalama koja je ostala stajati iza njega. "Mia, vrati se svome poslu. Ja ću ovo riješiti." I ode Mia niz hodnik. "Pretpostavljam," reče Tenny Blažu, "da imate autorizacijsku šifru?" Blaž samo hladno zuri u njega. Tenny shvati da je to bilo pogrešno koliko i suvišno pitanje. Nervozan smiješak, kimanje glavom i on se okrene. "Pođite za mnom, molim vas." Oni krenu za njim niz isti hodnik. U kojem, inače, nema svjetla osim onog koje dolazi iz susjedne dvije prostorije. A susjednih prostorija ima nekoliko. Tenny se zaustavi pred jednom od njih otprilike na sredini hodnika. Iz hlača izvadi pregršt zveckajućih ključeva. Jednim od njih otključa vrata. Uđe u sobu i upali svjetlo. Soba je sobica. Malena i prazna. Doslovce. U njoj nema ničega osim još jednih vrata. Dvokrilnih. On i njih otključa i otvori. Pokaže se da su to klizna vrata ormara. Ali tako je izgledalo samo sve dok ih nije do kraja otvorio. To nije čak ni ormar. To 293


Aleksandar Kostjuk

je paravan za trezor. Veliki trezor. Čudan trezor. Djeluje složeno. Svašta strši iz njega. Poluge, šipke, debele grede, diskovi i zupčanici. "Evo ga," reče Tenny. "Nitko ništa nije dirao." Blaž i Sanja uđu. Blaž primi kvaku vrata i okrene se prema Tennyu. "Hvala," reče mu, suptilno mu sugerirajući da se goni. "Ah, da... em... da..." Tenny istupi natrag na hodnik. "Ako trebate što-" Blaž zatvori vrata prije nego je uspio dovršiti. Sanja duboko udahne. Shvati da nije mnogo disala posljednjih nekoliko minuta. Okrene se Blažu i otvori usta kako bi iznijela svoje uobičajene brige, ali on stavi prsta na svoje usne i reče: "Šššššš." I pokaže prstom trezor. Dakle, neka ga ona otvori. Kako komotno od njega. Sanja priđe trezoru i izvadi papir sa šiframa. I pomisli kako ih napokon ide sreća jer ima čak kamo ukucati šifru. Iznad malene brojčane tipkovnice nalazi se kristalni ekran. Prvo pročita nekoliko puta šifru prije nego ju upiše. Vjerojatno ne bi bi bilo dobro ići provjeravati kako ova stvar reagira na krivi unos. Sanja puhne, a onda polako počne pritiskati tipke. Na ekranu se pojavljuje ono što upisuje, ali sve u obliku zvjezdica. Ne zna koja je onda korist od ekrana. Nakon što je upisala čitav niz, ništa se nije dogodilo. Valjda treba potvrditi. Da, ovaj upečatljivi crveni gumb kojeg je previdjela vjerojatno je za potvrdu unosa. Pritisne ga. Istoga se trena trezor oglasi. Prvo nekakvo visokofrekventno zujanje. Tada se začuje okretanje u unutrašnjosti. Tada se ovaj vanjski mehanizam pokrene. Debeli klinovi iskoče iz rubova trezora, a onda se začuje zvuk sličan šištanju pare. Ali samo na trenutak. Vrata trezora se odjednom pomaknu nekoliko centimetara u unutrašnjost sobe, ali Sanja zbog toga odskoči znatno dalje. A onda se vrata razdijele i svako krilo klizne na svoju stranu. Pred njima se ukaže unutrašnjost trezora. Tri police, od kojih je samo jedna zauzeta, i to samo jednim predmetom. Čelična škrinja širine 294


NOĆ PADA U PODNE

standardnog kovčega, možda malo uža, ali svakako viša. Odmah se vidi da i ona ima bravu. I ručke sa strane. Sanji zatreperi srce. Dakle, unutra je pet milijardi eura? Još joj se uvijek zavrti u glavi pri pomisli na taj iznos. "Svatko jednu ručku," reče Blaž i priđe bliže škrinji. Izvade zajedno škrinju, ali Sanja na trenutak posrne. Stvar je teška kao sto vragova! Ali uspije se uspraviti. Samo ju je iznenadilo. "Možeš?" upita Blaž. Ona mu samo kimne glavom. "Idemo." Blaž krene naprijed. Otvori vrata i razotkrije g. Tennya koji je čitavo vrijeme stajao pred vratima. I vjerojatno prisluškivao. Dobro što ju je Blaž ušutkao. "Ah. Vjerujem da je sve bilo u redu..." Blaž i Sanja prođu pored njega bez ijedne riječi i proslijede izravno do izlaza iz stana. Tenny cupka za njima. "Trebate li još što?" upita Tenny. "Otvorite nam vrata," reče Blaž. "Ah, da, naravno." Tenny ih pretekne i otvori im vrata u slobodu. Baš je sav uslužan. Sigurno to ne bi bio kad bi znao što se ovdje događa. Njih dvoje prođu prag, a on im uputi ljubazan naklon u znak pozdrava. Blaž zastane. Sanja se zaleti u škrinju koju nosi. Što to radiš? "Ovih dana primit ćete posebne informacije," reče Blaž Tennyu. "Ne idite na put i držite linije slobodnima." Tenny proguta slinu. "Shvaćam. Želim vam ugodan dan. I sretan... vam... put," reče on dok su se Blaž i Sanja već udaljavali niz stube. "Blaž..." "Tiho. Požurimo radije." Blaž izvadi ključ kako bi otključao prtljažnik. "Daj, požuri," cvili Sanja s druge strane škrinje. 295


Aleksandar Kostjuk

"Samo bez panike." Blaž otvori prtljažnik i u njega smjeste napokon svoj ulov. Odmah potom sjednu u auto. "Što se tako vučeš?!" rogobori ponovno Sanja. "Upravo smo ukrali pet milijardi eura!" "Oni to ne znaju." "Briga me! Upali već jednom taj auto." Blaž ništa više ne reče jer zna da ju ništa ne bi smirilo. Upali auto i oni krenu. Kad su prešli oko kilometar puta, Sanja se prestala osvrtati i malo se opusti. "Nitko nas ne slijedi," reče Blaž. "Blaž?" "Da?" "Je li u tvom prtljažniku hrpa rastaljenih golf palica?" "Možda. Zašto pitaš?" "Samo provjeravam da mi se nije pričinilo." "Želiš razgovarati o tome?" "Ne želim." "Dobro." "Ne mogu vjerovati da smo to učinili." "Još smo uvijek na golf palicama ili-" "Govorim o obveznicama!" "Da, naravno. Nije bilo tako teško, kao što vidiš." "Vidim. Bilo je... nadrealno. Da netko na takvome mjestu drži pet milijardi eura..." "Tajnost je najbolja zaštita. A ni onakav trezor nije naodmet." "Da, trezor je definitivno odudarao od ambijenta." "Nemaju stalak za kišobrane." "Molim?" "Nigdje u Felibusu nisam vidio stalak za kišobrane." 296


NOĆ PADA U PODNE

"I kako je to bitno?" "Ne kažem da je. Samo... bilo bi uviđavno prema njihovim klijentima." "Blaž, ti to mene pokušavaš izluditi kako se ne bih uzrujala ili me samo uzrujavaš kako ne bih poludjela?" "Ima li i treća opcija?" "Samo vozi." "Vozim." "Što je ono bilo? Zašto si onome rekao da će dobiti nekakve informacije?" "Vidjela si da su svi iznenađeni što smo došli po novac. Sigurno su im se svakakva pitanja počela vrtjeti po glavi." "Osim onoj s upaljačem." "Da, osim njoj. Zato sam mu rekao nešto što će mu odvratiti misli od sumnji u naše motive. Imat će o čemu brinuti pa se ne će zamarati provjeravanjem našeg postupka. Barem bi to tako trebalo teoretski ići. Vrijedilo je pokušati." "Shvaćam. To je bilo... hm, prilično pametno." "Znam. Ni sam ne znam što mi je bilo." "Kamo idemo? U tvoj stan?" "Nisam siguran da je tamo još uvijek sigurno. Bolje da budemo u pokretu. Naći ćemo neko mirno mjesto za parkirati, a onda ćemo se pregrupirati." "Pregrupirati? Što to znači?" "Znači da ćemo se dogovoriti kako dalje." "Kako to misliš, dogovoriti? Jedini razlog zašto sam ti pomogla ukrasti pet milijardi eura je jer sam pretpostavila da netko tko ide krasti pet milijardi eura zna koji će mu korak biti nakon toga!" "Previše toga pretpostavljaš." 297


Aleksandar Kostjuk

"Blaž!" "Polako. Imam blagu predodžbu što moram učiniti, ali to sad ne ovisi samo o meni." "Zvuči krasno!" "Zasad se moramo pritajiti i vidjeti kako dalje." "Odličan plan. To ti je najbolji dosad. O, Bože, kako sam se dala na ovo nagovoriti?!" "Ja sam predložio, a ti si pristala." "Da... hvala što si me podsjetio." "Nema na čemu." Blaž je pronašao još jedno ne previše prometno parkiralište. Zasjenjeno je nekakvom ledeno plavom zgradurinom. Ionako će uskoro pasti noć. Ovdje su mali izgledi da će nekome upasti u oko, a što je još važnije, ne naplaćuje se parkiranje. Sanja izađe iz auta i protegne se. Smirila se, ali vidi joj na licu da je na rubu sa strpljenjem. Morat će sad točno definirati njihove sljedeće korake. Ali prije toga mora točno definirati način na koji će to učiniti. A prije toga mora definirati razloge zašto mu ništa korisno ne pada na pamet. I on izađe iz auta i zagleda se u sumorni gradski krajolik. Ovdašnje su nastambe toliko lijepe da ovdašnji stanovnici sigurno smišljaju kako postići da na njih mrak padne prije nego na ostatak grada. Sanja mu odvuče pogled od panorame. Stane pred njega i zauzme ultimativni stav. Ona želi odgovore. Želi rješenja za sve svoje životne smrtonosne probleme. Želi da joj jednom za svagda okonča ovu noćnu moru. A on želi Mankije. Mogao bi sutra i skoknuti do kuglane. Nije dugo bio. "Blaž, dosta izmotavanja. Ne želim kritizirati kao stara baba. Ako ne znaš kako dalje, udružimo snage i smislimo kako najbolje iskoristiti svoj položaj." 298


NOĆ PADA U PODNE

"Može. Zapravo, htio sam te nešto pitati." Posegne rukom u džep i izvadi brošuru. "Što je to?" "To sam uzeo u Felibusu. Imali su zataknute brošure u stalku na zidu pa sam uzeo jednu. Činila mi se zanimljivom." "Kako to misliš?" "Pogledaj ovo." Pokaže prstom na dio brošure koji ga zanima. "Je li ovo pouzdano? Mogu li zaista udvostručiti svoj novac ako uložim u ovu-" Sanja mu istrgne brošuru iz ruke i baci ju iza sebe na pločnik. Bijesno ga gleda. "Hm... onda valjda ne." "Koncentriraj se, molim te, Blaž." "Da. Dobro, sad bi bilo najbolje jednostavno čekati." "Čekati što?" "Da jedna od suprotstavljenih strana povuče potez." "I kako ćemo mi za to znati?" "Nemam pojma. Treba ostati pozitivan." "Znači, to je tvoj plan? Čekati i ostati pozitivan?" "To je skraćena verzija, ali da." Sanja uzdahne i nasloni se na auto. "I što bismo trebali raditi u međuvremenu?" "Osim čekati?" "Da!" "Možemo ići kuglati." "Ne znam kuglati." "Mogu te nau-" "I ne želim kuglati!" "A." "Ne možemo nekoga nazvati?" 299


Aleksandar Kostjuk

"Pa... imam onaj broj kojeg mi je dao tvoj brat. Mislim, Berin." "I ti bi ga nazvao?" "To je jedna mogućnost. Pod uvjetom da je broj pravi." "I što bi mu rekao?" "Da imam njegov novac." "To baš i nije dobra ideja. Osim toga, misliš da ne zna?" "Bi li trebao znati?" "Što ako nas je pratio?" Vidi sada na Sanjinu licu da je shvatila što je rekla. Skoči na noge s razrogačenim očima. "Što ako nas je pratio?!" Počne se osvrtati oko sebe. "Ne vjerujem da je," umiri ju Blaž. "A to tvrdiš jer..." "Jer mi je lakše tako razmišljati." "O, glavno da je znanstveno utemeljeno. Blaž, ne želim čekati. Pogotovo ne na otvorenome. Daj, smisli nešto pametno!" "Idemo jesti?" "Jela sam. Ionako nisam imala apetita. Sad ga imam još manje. Mislim da više nikad ne ću jesti." "Hoćeš-" "Znaš što bih htjela, Blaž?" "Ne." "Nemoj se uvrijediti, ali... mislim da bi mi dobro došlo kad bih se malo odmaknula od tebe." Blaž kimne glavom. "Shvatit ću to onda kao kompliment." "Blaž, oprosti! Ja... samo... osjećam se kao da se raspadam." "I to je zbog mene?" "Nije zbog tebe. Ali proces se odvijao uz tebe." Okrene glavu od njega. "Znam, nisam poštena prema tebi." "Ne sjekiraj se zbog toga. To mi se stalno događa." 300


NOĆ PADA U PODNE

Sanja se počne cerekati. Zar je rekao nešto smiješno? "Znaš što, Blaž? Mislim da ti zavidim." "I to mi se stalno događa. Ali samo kad je magla." "Vidiš? O tome govorim. Ti ne natovaruješ teret na svoja ramena i nosiš ga sa sobom kao većina ljudi. Ti samo... što se nađe na putu prevališ preko leđa i... ideš dalje." "Zar se može drugačije?" "Može. Nema mnogo ljudi poput tebe." "Hvala Bogu. Takvu vrstu konkurencije nikome ne bih poželio. Pogotovo ne sebi." "Ne želim se odmaknuti od tebe. Znaš to?" "Sad me već zbunjuješ. Možemo promijeniti temu?" "Zbog tebe sam sad živa." "Istina." "Iako... sad bih baš zbog tebe i tvojeg nedorečenog plana mogla poginuti." "Također istina. Vjerojatno se onda i slažeš da bismo trebali ići kuglati?" Sanja se počne smijati. "Joj, Blaž..." Mobitel mu zazvoni. Izvadi ga iz džepa. "Nemoj se javljati!" sikne Sanja. "Zašto ne?" "Mogu nas locirati preko poziva!" "Zar nisi prije sekundu rekla da nekoga nazovemo?" "Nekoga tko nam ne može ući u trag." "Od takvih nemamo koristi. I nisam stručnjak za te stvari, ali mislim da se mobitelu može ući u trag samo ako je uključen i ako mu se zna broj. A netko očito zna broj. Ali ne i ja njegov." "Što je?" 301


Aleksandar Kostjuk

"Broj je sakriven." Blaž se krene javiti. "Nemoj, Blaž," reče Sanja na granici zapomaganja. Blaž rukom napravi gestu koju bi Sanju trebao uvjeriti da je sve u redu. Nije upalilo. Svejedno se javi na mobitel. "Molim?" "Dobar dan," reče galantan muški glas. "Ako vi kažete..." "Da. Čuo sam svašta o vama, detektive." "Onda imamo nešto zajedničko. Jesam li ja čuo nešto o vama?" "Potpuno isključeno." "Da? To je zanimljivo. Jer baš sam razmišljao o vama." "Vjerojatno razmišljate već neko vrijeme o nama." "Ne bih išao tako daleko. S kime razgovaram?" "Ah, ovdje se ne opterećujemo imenima. Moji uži suradnici obično me zovu Drugi." "Drugi što?" "Samo Drugi." "Vaši vas suradnici sigurno jako mrze kad su vam dali takav nadimak. Ili su nemaštoviti." Drugi se smije. "Nemate pojma koliko ste blizu istini, detektive. Po obje točke." "I kako vam mogu pomoći?" "Ne zovem vas da bih tražio vašu pomoć, već kako bih vam rekao da ste mi ju već pružili." "Nisam znao da sam toliko nesmotren." "To vam ne bih znao reći. Korisni jeste." "Mislite, vama?" "Da." "Samo provjeravam. Jesam li bio velika pomoć? Presudna, možda?" 302


NOĆ PADA U PODNE

"Svaka je varijabla presudna. Jer ako samo jednu isključite, čitav se slijed događaja mijenja. Ali samo zato što je presudna, ne znači da je i važna." "Tako to funkcionira u vašem svijetu?" "Tako funkcioniramo mi da bi svijet bio naš." "I baš je nužno da bude vaš?" "Mi smo vrsta ljudi koji su nadišli nužnosti. Ovakvi smo kakvi jesmo jer takvima želimo biti, ne jer nam je to potrebno. Začudili biste se koliko je mudrosti potrebno za istinsko shvaćanje razlike između to dvoje." "A kakvi ste? Širite jad i smrt svijetom, a lažima ga uvjeravate kako je to ono što mu je potrebno, i sve to samo kako biste to mogli i dalje činiti. Za ljude koji čine što žele imate jako sužen opseg djelovanja." Cinični smijeh. "Detektive, samo zato što ste shvatili našu prirodu, niste shvatili i naše motive i ciljeve." "Ah, niste uvrijeđeni?" "Uvrijeđen? Zašto bi me uvrijedilo isticanje onoga što me učinilo moćnijim i bogatijim nego si to većina ljudi može uopće zamisliti?" "Zaista, zašto?" upita Blaž samoga sebe. U oči mu upadne Sanja, dajući mu otvoreno do znanja kako želi znati s kime razgovara. On joj uputi provjereno neučinkovitu gestu da ju primiri. Ona živčano zakoluta očima. "U svakom slučaju, samo sam vam pokušao reći kako mi je žao ako sam vam na bilo koji način pomogao." "To se podrazumijeva, detektive. Riječi nisu potrebne." "Ali kad vam već pomažem, mogu to onda učiniti do kraja. Pod uvjetom da napravite neke ustupke." "Nemam običaj praviti ustupke." "Ali što ako je toga vrijedno?" "Ovisi koliko je vrijedno." "Dobro. Koliko vam vrijedi ime čovjeka koji vam je htio ukrasti pet 303


Aleksandar Kostjuk

milijardi eura?" "Ništa. Jer ime već znam." "To morate reći. Želite da vam besplatno odam ime." "Nema potrebe." "Ali sada ćemo preokrenuti stvari. Zaista ću vam besplatno odati ime. Zove se Goran Berin. On je potpredsjednik vaše tvrtke, Tripera." "Kao što rekoh, to već znam." "I to vam nije vrijedno promjene planova?" "Ne. To je već iskorištena informacija. Ali vi ste to već znali, zar ne?" "Možda. Ono što možda ne znate je da je gospođica Sanja Malenica mimo svoje volje uvučena u Berinove planove. Ništa nije znala o novcu. Bila je iskorištena. Kao teklič i kao mamac." "Znam i to." "Isto vrijedi i za mene." "Nikad nisam ni sumnjao u vas." "Aha..." Blaž zastane. Počinje zdvajati nad svrhom ovoga razgovora. Zašto ga je nazvao? Da bi se prenemagao u njegovu slušalicu? "Ali imamo još nešto. Nešto što biste htjeli natrag." "Preuzeli ste obveznice prije Berina?" Taj je dobro upućen. Očito ga ničime ne će moći iznenaditi. Niti potkupiti. "Pa... da... ali samo da Berin ne dođe do njih prvi. Spasili smo ih kako bismo ih predali vama. Možemo dogovoriti-" "Za time nema potrebe." "Nema?" "Ne. Možete ih zadržati." "Mislite, obveznice?" "Ono što je u vašem posjedu nikada ne ćete moći unovčiti. Pobrinuli smo se za to. Sanduk je vrijedan. Možete ga pokušati prodati." "Nemojte misliti da ne ću. Znači... u sve ste upućeni?" 304


NOĆ PADA U PODNE

"Tako je." "Osim u Berinovu lokaciju." "Vrlo dobro. To je posljednji dio slagalice. Ova šarada ulazi u svoju posljednju fazu." "Ako bih imao informaciju o Berinovoj lokaciji..." "Vrlo bih cijenio ako biste ju podijelili sa mnom." "Ja bih ju radije mijenjao. Za Sanjin i svoj život." "Kao što rekoh, ja nemam običaj praviti ustupke." "A ja nemam običaj... umirati. Zašto ne bismo privremeno zanemarili svoje navike?" "Bolje je pitanje zašto vi trgujete svojim životima, i to sa mnom?" "Ne razumijem." "Ja nisam taj koji drži vaše živote. Bila bi loša poslovna politika s vaše strane pokušati ih otkupiti od mene." "Znači... ne želite nas ubiti?" "Ja ne." "Zar vas ne brine što bismo mogli reći ljudima?" Srdačno se počne smijati. "Detektive, govorite vi što god hoćete. Mi nismo mafija. Nas se ne dotiču sudovi i zakoni. Sami ste rekli što mi radimo. A u kraljevstvu laži čovjek koji govori istinu proziva se lažljivcem. Što god vi rekli, bit će to dobra razbibriga za druge. Tko ne povjeruje, ismijavat će vas, tko povjeruje, nastavit će živjeti znajući da ništa ne može promijeniti. Kako god ispalo, nama odgovara. Bilo koju ljudsku emociju znamo okrenuti u svoju korist." "Baš lijepo za vas. Dakle, da se razumijemo, ne smatrate nas nikakvom prijetnjom?" "Baš nikakvom." "Ja mogu preuzimati nove slučajeve..." "Ako vam je do toga..." 305


Aleksandar Kostjuk

"A Sanja može natrag na posao, kao da se ništa nije dogodilo?" Sanja ga začuđeno pogleda. Znatiželja ju izluđuje. "Što se mene tiče, nema nikakvih prepreka. Ali naglašavam... to je što se mene tiče." "Vaši... suradnici imaju... druge zamisli?" "Ne radi se tome, već o protokolima. Znate kako je to." "Kako je što?" "Kad se neka stvar pokrene, više ju ne možeš zaustaviti. Zbog protokola. Stvorili smo ih radi sigurnosti, očuvanja tajnosti... razumijete?" "Ne." "Za ovaj smo zadatak poslali jednog našeg vrlo pouzdanog čovjeka. Zadani su parametri kojima je trebao odrediti svoje mete." "Mete... za odstrjel?" "Tako je." "A... ha..." Polako shvaća. "A vi..." "A mi trenutno nemamo mogućnost promijeniti parametre njegove misije." "Jer ste to sami odredili svojim protokolom?" "Shvatili ste. Ukratko, naš čovjek sigurno zna da ste umiješani u Berinov plan... to što ste bili izmanipulirani nije bitno... i zbog toga će vas htjeti eliminirati zajedno s Berinom." "Ne postoji način da mu se... javi o promjenama?" "Tako ne funkcionira naš odnos. Mi šaljemo poruke, on ih prima. Nema povratne informacije. Barem ne u konvencionalnome smislu. On ne zna tko smo mi i izvan protokola naše poruke ništa ne vrijede. Mi imamo tek ograničeno znanje o njegovu identitetu, ali nemojte mu to reći kad ga vidite." "A poruku mu sad ne možete poslati jer..." "Jer je za vrijeme izvršavanja zadatka komunikacijski kanal odsječen. 306


NOĆ PADA U PODNE

S njegove strane. Kad je u lovu, nema razgovora." "Dakle, moći ćete mu objasniti promjene parametara misije..." "Tek kad je misija obavljena, da." "Protokol?" "Protokol. Ali ako preživite, nemam namjeru slati nove ubojice na vas." "To je utješno." "Ali nije vjerojatno da ćete preživjeti. Oposum je vrlo dobar u svome poslu." "Oposum?" "Da." "Shvaćam." "Mogu li vam još kako pomoći?" "Kako ste nam dosad pomogli?" "Dobro kažete. Shvatit ću to onda kao ne." "Zapravo..." "Da? Recite." "Znate li možda nabaviti krekere koji se zovu Manki?" "Manki?" "Da." "Krekere?" "Da." "Bojim se da ne." "Onda niste ni približno toliko moćni kao što sam mislio." "Rijetko me tko u životu uspio spustiti na zemlju kao što ste to vi upravo učinili. Svaka vam čast, detektive." "Aha..." "E, da, čuo sam za vaš mobitel koji radi na oprugu. Želim vam samo reći kako je Gestorven&Hatelijk iznimno angažiran na području zaštite 307


Aleksandar Kostjuk

okoliša i štednje resursa te pozdravljamo svaki trud koji rezultira ljepšim i čišćim planetom za buduće generacije. Ugodan ostatak dana, detektive!" "Pa... ja..." U slušalici sada samo zuji. Veza prekinuta. Blaž spremi mobitel u džep, ali prije toga napne oprugu za punjenje. "Da," promrmlja sebi u bradu. "Daj reci!" obrati mu se Sanja. "S kime si to razgovarao o meni? Ništa nisam shvatila." "Ja sam većinu shvatio. Ostatak vjerojatno nije ni bitan." "I?" "I... to je bila oštećena strana. Oštećena na toliko mnogo načina." "Gestorven&Hatelijk?!" "Da." "Tko je to bio? Je li se predstavio?" "Predstavio se, ali kao da nije. Nebitno. Važno je ovo: znaju da nismo svojom voljom sudjelovali u Berinovom planu i ne smatraju potrebnim ubiti nas." Oduševljeni osmijeh na Sanjinu licu. Takav još nikada nije vidio. Prekrije rukama usta, toliko je sretna zbog vijesti. "Ozbiljno?" Vjerojatno joj je trebao odmah reći i drugi dio vijesti. "Ozbiljno. Jedini je problem što njihov ubojica to ne zna i ne će to moći doznati sve dok nas ne ubije." Veselje nestane sa Sanjina lica još brže nego je došlo. Sad joj se lice izduži, a Blaž bi se mogao zakleti da je počelo isijavati vlastitu sjenu. "Molim?" "Ništa se nije promijenilo. I ne će. Prepušteni smo sebi." "Ali... ali... rekao si da nas ne žele ubiti." "Da. Samo što im njihovi vlastiti protokoli onemogućuju kontaktirati ubojicu prije nego je zadatak dovršen. Tako je barem rekao." 308


NOĆ PADA U PODNE

"Kako to misliš?! Pa... sigurno postoji način da mu nekako jave!" "I ja vjerujem da postoji, ali nije u tome stvar. Nije im dovoljno stalo da umremo, ali sigurno im je još manje stalo da ne umremo. Nismo vrijedni truda. To su jednostavno takvi ljudi." Sanji se zacrvene oči. Lice joj se grči. Na rubu je plača. "Zašto... zašto se to nama događa? Hoću da to prestane." "I ja." "I što ćemo sad?" "Pretpostavljam da kuglanje još uvijek nije opcija?" "Nisi duhovit, Blaž! Znači, ja moram smisliti kako da nas barem dvojica ubojica ne dohvate?" "Ako imaš ideju, ja ću ju rado saslušati. Mala nam je prednost još uvijek što GH-ov ubojica želi prvo Berina. Pod uvjetom da ga nije već sredio." "Opet nagađamo." "Da, ali sada imamo sve manje toga oko čega možemo nagađati. Ah, da, obveznice su bezvrijedne." "Što? Zašto?" "Čovjek je rekao da se pobrinuo da se ne mogu unovčiti." "Kako je to učinio?" "Zar je bitno?" "Ne... valjda nije. Ali to bi značilo da su ipak znali što Berin hoće." "Mislim da to ne znaju dugo. Možda čak kraće od nas. Ali sad to više nema veze. Berin je raskrinkan, a njegov je plijen bezvrijedan. Ostao je Berin... nadam se, sam... Oposum..." "Molim?!" "GH-ov ubojica." "Dražesno." "I nas dvoje. Oposum želi prvo Berina. Berin... ne znam što on želi. 309


Aleksandar Kostjuk

Možda je već pobjegao iz zemlje." "Ali ako zna da imamo obveznice..." "I ako ne zna da ih ne može unovčiti... Možda bismo to sve mogli okrenuti u svoju korist." "Kako?" "Nemam pojma. Imaš ti kakvu ideju?" "Da odemo u Afriku?" "Da, to zvuči sve primamljivije. Ali ja sam više za opciju čekanja da se sve samo od sebe riješi." "Moja je ideja bolja." "Moja je jefitnija." "Zbog tvoje ćemo poginuti!" "Zbog toga i jest jeftinija." Sanja zareži i počne šetkarati oko auta. "S tobom je nemoguće razgovarati." "Sa mnom je mnogo lakše kuglati." "Ne idemo kuglati, Blaž. Koja ti je to fiksacija? Zar te hvata očaj? To je nekakva eskapistička reakcija?" "Ne. Ali volim se držati svoje rutine." "A kuglanje ti je rutina?" "Samo kad me ljudi pokušavaju ubiti." Priđe mu tako brzo da se zamalo zaletjela u njega. "Blaž, smisli već jednom nešto!" "Shvaćam. Pokušavaš isforsirati inspiraciju?" "Ne, Blaž. Ovako jednostavno zvuči žena koja se nalazi na rubu očaja." "Sad znam nešto novo. Dobro, pokušat ću nešto smisliti." "I ja ću pokušati, ali ne ću ništa smisliti." "Jer si na rubu očaja?" 310


NOĆ PADA U PODNE

"Da!" "Pošteno." "Zapravo..." "Da?" "Ne mogu vjerovati da ovo govorim, ali... da pitaš svoju uru? Ili je i ona bez ideja?" Blaž baci pogled na svoju uru. "Da, vidiš. To je dobra ideja. Zašto se ja toga nisam sjetio?" "Odgovorila bih na to, ali onda bi razgovor otišao u krivome smjeru." "Problem je jedino što ne daje uvijek jednoznačne odgovore." "Ako je to jedini problem ljudi koji savjete traže od ure, onda smo na konju." "Sviđa mi se tvoj stav. Pokušat ćemo." Blaž se već krene konzultirati sa svojom savjetnicom, kad mu odjednom ponovno zazvoni mobitel. Sanja se prepadne. "Što je sad? Daj, isključi to." "Zašto? Možda nam se upravo prezentira rješenje samo od sebe." "Što? Misliš..." Blaž pogleda na ekran mobitela. "Ponovno sakriveni broj." "Zar bi... Ma ne bi!" "Pitajmo ga." Blaž se javi. "Halo?" "Blaž Zvonimir?" "Da." "Nezadovoljan sam vašom uslugom." "Gospodine Malenica. Kako ste? Pronašao sam vašu sestru." "Igrica je gotova, Zvonimire. Znate dobro tko sam i što sam učinio. Kao što ja znam što ste vi učinili." "Govorite neodređeno. Brine vas što mi niste isplatili honorar?" Tišina. "Halo?" 311


Aleksandar Kostjuk

"Želim svoj novac." "Idite u banku." "Rekao sam da ne ćemo igrati igre!" zaviče. Znači, tanak je sa živcima. "Znam da ste uzeli obveznice!" "Otkud biste to mogli znati?" "Ne dođete ovamo gdje sam ja, a da ne znate doznati stvari koje su drugima potpuno nedostupne." "A gdje ste vi to? U bijegu pred najmoćnijim i najbeskrupuloznijim ljudima svijeta. Ne odveć dojmljivo." "Bit ću dojmljiviji s dodatnih pet milijardi eura." "Da, to je dobar argument. Univerzalan, rekao bih. Pet milijardi eura izgledalo bi podjednako dojmljivo na meni kao i na svakom drugom. Već neko vrijeme želim nabaviti novi sag za ispod tuša. Sad si to mogu priuštiti. A i moj bi auto trebao remont." "Netko poput vas ne bi uopće znao kako unovčiti obveznice. A samo ja znam kako sačuvati taj novac i istodobno preživjeti. Izvorni vlasnici obveznica ne praštaju." "Kao ni vi. Vrlo se surovo odnosite prema svojim suradnicima. Onim namjernim i onim prisilnim." "Nemam nikakvu namjeru s vama raspravljati o moralu, Zvonimire. Kao što rekoh, želim svoj novac i vi ćete mi ga dati. Sad ćemo dogovoriti primopredaju." "Zašto bismo? Mi imamo novac, vi ne. Meni se to čini sasvim poštenim epilogom. Ne znam o čemu bismo imali još pregovarati." "To je zato što ne znate da sam si priskrbio adut za pregovaranje." "Da?" "Govorite u množini. Pretpostavljam onda da je gospodična Malenica uz vas." Pogleda Sanju. A ona mu uzvrati prestrašeni pogled. "Da, tu je." 312


NOĆ PADA U PODNE

"Prinesite joj slušalicu. I ona ovo treba čuti." Blaž joj prstom da znak da priđe. Sanja glasno proguta slinu i zakorači prema njemu. Blaž sad drži mobitel tako da oboje mogu čuti što Berin govori. "Slušam," reče Sanja promuklo. "Sanja Malenica," reče on gotovo pjevno. "Prouzročili ste mi mnogo problema." "Čudno... uzeli ste mi riječi iz usta." "Da, da. Ali prošlost ne možemo promijeniti. Bitna je jedino sadašnjost." "Jako ste dubokoumni." "Znam. I vaša se prijateljica Adriana slaže." Sanja glasno zadrhti i odstupi od mobitela. Prestrašeno pogleda Blaža. Ne! Nije valjda? A onda prisloni natrag uho naslušalicu, samo ovoga puta zgrabi čvrsto Blaževu ruku kojom ga drži. "Što... što ste joj učinili?" "Ništa. Zasad. Malo smo razgovarali. Jako je tužna. Uopće ju ne zovete, a već danima niste na poslu." "Vi... prokletniče! Ona nema nikakve veze s ovime!" "Sad ima, rekao bih," odvrati joj Berin cinično. "Tek toliko da se razumijemo," reče Blaž, "Adrianu ste oteli?" "Vrlo ste bistri, Zvonimire. Vama ništa ne može promaknuti, ha?" "Pitam jer su sve vaše dosadašnje otmice bili ili fiktivne ili neuspjele. Zašto bismo sad vjerovali da ste promijenili svoj modus operandi?" "Ne provocirajte me! Uopće nisam raspoložen." "Ne, čekajte!" reče Sanja. "Dajte da ju čujem, molim vas." "Ah, želite ju čuti?" "Da znamo da ne blefirate opet," reče Blaž. "Zvuči razumno," reče Berin. Nakon toga uslijedi nekoliko trenutaka 313


Aleksandar Kostjuk

tišine. Nije prekinuo vezu. Čuju se šumovi. A onda se iz slušalice propara vrisak. Sanja ustukne pred zvukom agonije koji je izašao iz ženskoga grla. Ždrijelo joj se od strave toliko stegne da jedva može disati, a iz očiju joj počnu nekontrolirano teći suze. Pokrije si usta kako i sama ne bi počela vrištati. Blaž ostane pribran i ponovno joj prinese slušalicu. Sanja drhteći primi njegovu ruku. "Ups, valjda sam ju malo prejako pritisnuo," reče Berin zlobno. "Vi ste čudovište!" reče mu Sanja. "Pustite ju na miru!" "Hoću. Čim dobijem svoj novac." "Dobite ćete svoj prljavi novac!" vikne Sanja u slušalicu. "Ali ako ju samo još jednom pipnete, osobno ću vam ispaliti rafal u glavu! Ubit ću vas!!" Odmakne se od Blaža i Berinova glasa. Ne može ga više slušati. Primi se za kosu i počne se tresti. Mora ostati jaka. Ne smije sad kolabirati. Ali sad bi baš mogla. Sad kad je još jednoj osobi život ugrožen zbog nje. Adriana, oprosti mi! Suze svejedno lipte iz nje. U ovom bi trenutku najradije umrla, samo da sve prestane. Da više ne osjeća ovo što osjeća. Sada čuje samo Blaža iza svojih leđa. "Da," govori on Berinu. "Da, znam gdje je to. Aha. Da, vjerojatno ćemo doći. Nemamo druge planove večeras. Da. Je, i vama." A onda ispusti samo uzdah. Razgovor je gotov. Okrene se prema njemu. "Što je rekao?" "Lokaciju i vrijeme. Imamo manje od pola sata da dođemo tamo. Bolje da krenemo." Sanja obriše suze i sjedne u auto s Blažom. "Jesi li dobro?" upita ju. "Kakvo je to pitanje?! Izgledam li dobro?" Blaž ne odgovori na to, samo upali auto. "Je li to bila ona?" 314


NOĆ PADA U PODNE

"Molim?" "Žena koja je vrištala... to je bila Adriana?" "Da... mislim, ne znam... Pa tko bi drugi bio?" "Na primjer... bilo tko." "Misliš da ponovno laže?" "Pokazalo se jest da mu to nije ispod časti. Onda, je li to bila ona?" "To... ja... Ne znam! Mogla je biti ona. Otkud ja znam kako ona zvuči kada vrišti?! I to još preko telefona." "Mislio sam da ti je prijateljica." Blaž izvede auto s parkirališta. "Ma super! Samo mi nabijaj još krivnje. Kao da je nemam dovoljno." "Samo želim utvrditi činjenice. Jer ako ju nije oteo..." "Znam, onda idemo riskirati svoje glave ni za što. Ne znam je li to bila ona." "Provjerimo." Blaž joj pruži svoj mobitel. "Nazovi ju." "Što?" "Ako nije oteta, vjerojatno će se javiti, zar ne?" "Pa... da... vjerojatno si u pravu." Sanja stane gledati u u Blažev mobitel. "Slobodno ga uzmeš u ruku, Sanja. Nije kužan. Previše. A ja moram voziti i te stvari..." Sanja svejedno ne uzme mobitel. "Da... ja..." "Ne znaš joj broj," reče Blaž. Ne pita. Prokužio ju je. "Ne znam ga napamet. Imala sam ga pohranjenog u svome mobitelu." "Svom pokvarenom mobitelu?" "Da. Tom." "Imaš li ga negdje zapisanog?" "Imam. U svom rokovniku." "Kojeg nemaš sa sobom." "Da. Nisam mislila da će mi trebati kad sam skoknula do banke. 315


Aleksandar Kostjuk

Ostavila ga sam ga u stanu." "Koji nam nije usput." Sanja pritisne svoje oči dlanovima i ispusti frustrirani cvilež. Stvarno sam beskorisna! "Oprosti, Blaž." "Nema veze," reče i spremi mobitel. "Vraga nema! Nije ni tebi toliko svejedno. Znam što sad misliš!" "Da? I ti misliš da bi auto-kotači s ugrađenim svjetlima trebali biti obavezni?" "Ne! Govorim o Adriani. Ne znam joj prepoznati vrištanje, ne znam joj broj. Misliš da sam joj loša prijateljica, zar ne?" "To si ti rekla. Onakva si joj prijateljica kakva jesi. Treba te gristi savjest što joj nisi bila bolja prijateljica samo zato što je oteta? Koliko bi krivnje tek osjećala da se radi o nepoznatoj osobi?" "Da... sve je to logično, ali... zbog mene je sad u rukama luđaka, a ja joj ne znam pomoći." "Kao prvo, u rukama je luđaka zbog tog istog luđaka, ne zbog tebe. Ti ništa nisi kriva. Kao drugo, ne znamo da je zaista oteta. Ako je, tvoje znanje njezina broja ili bilo čega drugog o njoj ništa nam ne bi koristilo." "Ako nije, koristilo bi nam jer bismo znali da ne moramo staviti glave na panj." "Istina, ali besmisleno je razmišljati što bi bilo kad bi bilo. Moramo raditi s onime što znamo." "A to je ništa." "Točno. Ili skoro točno." "Kako to misliš?" Blaž joj ne odgovori. Iz nekoga razloga stane pred pekarom u kojoj su danas kupili hranu. Nije joj rekao što radi, a ona nije pitala. Ne će ga ometati u njegovim zamislima kad nema nijednu svoju. Ali zbunjujuće njegove radnje jesu. Nije ušao u pekaru, već se sagnuo nad žlijebom za 316


NOĆ PADA U PODNE

odvođenje kišnice i počeo nešto petljati po njemu. Je li konačno potpuno poludio ili ga upravo promatra u njegovu najbolju izdanju? Čudno kako je te stvari teško razlikovati. Uđe u auto i krene bez riječi. Sanja ga nastavi gledati, također bez riječi. Napokon on na konzolu ispod stakla stavi maleni, crni, okrugli predmet. Sanji na prvi pogled djeluje poput novčića, ali precrn je, preširok i predebeo za novčić. Sanja ga uzme u ruku i počne proučavati. "Što je to?" upita. "Sjećaš se kad smo bili u Seljačkoj banci?" "Ne, podsjeti me, potpuno sam to smetnula s uma!" "Kad sam puzao po podu, a onaj tip pucao po meni, ovo je ispalo iz moga auta." "Tvoga auta? Ali-" "Ne iz unutrašnjosti. Netko ga je sakrio u braniku. Ali od udaraca je ispao." "I što je to? Uređaj za praćenje?" "To sam si i ja mislio." Čak i ona nešto kuži. "A tko ga je stavio?" "Ja mislim da je to bio Oposum." "A zašto ne Berin? Imalo bi više smisla. Pronašao nas je u Tromperu, a onda u banci. I zna da smo mu uzeli obveznice." "Uređaj sam ostavio prije nego smo otišli po obveznice." "Dobro, recimo da je Oposumov. Zašto mu sad pomažemo da nas pronađe?!" "S Berinom ćemo se naći na njegovu terenu, pod njegovim uvjetima. Držat će nas u šahu i bit ćemo mu vjerojatno prepušteni na milost i nemilost. Znaš kako će to završiti." Zna, ali ne će reći. Ne želi ni misliti o tome. Odvrati pogled od Blaža. "Zato moramo malo pomutiti njegovu računicu. Dovest ćemo mu 317


Aleksandar Kostjuk

Oposuma." "Ali on želi i nas ubiti." "Obojica žele nas ubiti, ali kad se nađu na jednome mjestu, željet će prvo ubiti jedan drugoga. Imat ćemo više izgleda za preživljavanje protiv obojice ako su zajedno nego sa svakim posebno." "Nadaš se da će se međusobno pobiti?" "Pa... vjerojatnije je da će Oposum ubiti Berina. Očito se radi o profiću. Berin je beskrupulozan, ali na bojištu vjerojatno nije ravnopravan s Oposumom." "Znači, Oposum će ubiti Berina. Jednog ćemo manijaka zamijeniti drugim. Ne znam kako nam to pomaže." "Pomaže da ne bude sve kako si je svatko od njih zamislio. Ako stvorimo dovoljno pomutnje, možda uspijemo pobjeći." "To je jako netegnuto, Blaž." "Otvoren sam za alternativna rješenja. Pomoglo bi kad bismo znali je li Adriana zaista oteta. Ali ne možemo znati. Sad idemo na sve ili ništa." "Zašto moji posljednji dani moraju biti ovako grozni, Blaž?" "Ne znam. Vjerojatno kako bi znala cijeniti one prije njih kad otkriješ da to ipak nisu bili posljednji dani." Začudo, Sanja se nasmije. "Nevjerojatan si, Blaž." "Ni ti nisi loša. Imam još samo dvije napolitanke. Da podijelimo?" "Može." Uzme jednu napolitanku i stavi ju u usta. Nekako je suha i izgubila je tek, ali neka ju netko ubije ako ovo nije nešto najbolje što je ikada jela.

318


NOĆ PADA U PODNE

Poglavlje

X

Noć je već pala. I pun je Mjesec. Kako prikladno. U redu, nije baš potpuno pun, ali blješti kao da je. Mjesečeve zrake lijepo ističu i zagasitim tonom obogaćuju stilske linije betonskoga rugla pred kojim su upravo stali. Već neko vrijeme ispražnjena tvornička hala s lica Zemlje izbrisane tvrtke SuperSup d.o.o. smještena je u industrijskoj zoni, i u dobrom je društvu. Ovdje je već nekoliko ispražnjenih zgrada sa sličnom poviješću, bez naznaka da bi ih u bliskoj budućnosti naseliti mogao bilo tko osim štakorskih kolonija i izletničkih skupina narkomanskih veterana. SuperSup d.o.o. ima ipak malo drugačiju priču o propasti od svojih susjeda, a to se može zahvaliti njegovu predsjedniku koji je, beskompromisno principijelan do kraja, otpustio sve radnike jer nije htio popustiti njihovu objesnome stavu da za posao koji obavljaju moraju primati plaću. Čovjek se mora osjećati nelagodno u ambijentu koji je sablasan sam 319


Aleksandar Kostjuk

po sebi, ali kad znate da vas iza ovih zidina čeka izvor brze smrti, poriv da ostanete zaključani u autu toliko je intenzivan da ga možete gotovo nanjušiti. Nažalost, tome porivu ne može udovoljiti. Blaž izađe iz auta zajedno sa Sanjom i odšeta do prtljažnika. Otvori ga i razotkrije škrinju prepunu bezvrijednog bogatstva koju je skrivao. "U redu," reče Blaž, "jesi li zapamtila plan?" "Jesam," reče Sanja. "Uđemo unutra, ostavimo novac i poginemo." "To je plan B. Plan A je da uđemo, ostavimo novac i preživimo." "Ah, da, pobrkala sam ih. Kad ne znam koji je bolji." "Mmm, da..." Blaž zgrabi jednu ručku na škrinji. "Izvadimo ovo." Zatvori prtljažnik. Hodajući i držeći škrinju između sebe, Sanja i Blaž počnu se polako približavati ulazu u zgradu. "Blaž?" "Da?" "Pretpostavljam da je sada suvišno isticati kako mi se ovo ne sviđa?" "Nije suvišno, ali nije ni osobito korisno." "To sam si i mislila. Zašto..." "Što?" "Zaboravila sam što sam htjela pitati. E, da. Što ako ono nije Oposumov uređaj za praćenje?" "Nije bitno. Sigurno on ima i druge načine praćenja. Sigurno je u blizini ili na putu." "Sad mi je lakše." "Da?" "Ne!" "Pošteno." "Blaž... htjela bih ti zahvaliti." "Nema na čemu." "Daj da dovršim." 320


NOĆ PADA U PODNE

"Oprosti." "Da. Hm, spasio si mi život i... čak nekoliko puta i... znaš... ne bih htjela da misliš da sam nezahvalna." "Osobu koja se zahvaljuje teško se može nazvati nezahvalnom." "Ali stalno sam prigovarala." "Osobu koja stalno prigovara teško se-" "Dobro, shvatila sam. Pustimo sad to." "Može." "Ali u interesu daljnjeg preživljavanja, smijem li pitati zašto nismo nazvali policiju? Shvaćam da smo se upleli u stvari za koje ne bismo pronašli odgovarajuće objašnjenje pred sudom, ali... ako to znači da ćemo preživjeti..." "Nazvao bih ja njih." "Ali?" "Ali pada mi na pamet nekoliko razloga zbog kojih to ne bi imalo smisla. I jedan se ističe." "Ne bi došli?" "Vjerojatno ne." "Čak ni kad bismo im rekli da će padati leševi?" "Čak ni tada." "Ne vjerujem to. Da javnost dozna da se policija tako ponaša-" "Javnost nikada ne će doznati za bilo što od ovoga." "Trebala bi. Mogli smo nazvati novinare." "Oni su ti koji će se i pobrinuti da javnost ne dozna. A policija nije ni približno dovoljno neovisna da bi išla ometati rad svjetskih moćnika." "Ovo je rad?" "Da." "Ali dovoljno je da se jedan odvaži. Nisu svi potkupljeni. Ili jesu?" "Ne radi se o potkupljenosti. Više o strahu. Kad bismo zatražili pomoć, 321


Aleksandar Kostjuk

viša instanca bi se pobrinula da se ništa ne poduzme. Ako bi netko samostalno odlučio nešto učiniti, ignorirajući autoritete..." "Da? Zar to nije moguće?" "Moguće je. Ali time bi si ugrozili živote. A ja im to nisam spreman učiniti. Ti?" "Zar misliš da bi-" "O, da." "Zar su toliko moćni?" "Ni po čemu to nisi mogla primjetiti, ali u gradu vlada izvanredno stanje. Svi se miču s puta oluji." "A mi idemo prema njenom središtu." "Nemojmo pretjerivati. Ovo nije središte događaja. Tek periferija. Ništa se važnoga ni presudnoga ovdje ne će dogoditi. Čak i da nismo poremetili Berinove planove, značaj njegova postupka ostao bi minoran." "Aha. I zašto smo onda ovdje?" "Jer možda ima tvoju prijateljicu u rukama." "Ah, da. Kvragu!" "S tim se mogu samo složiti." "Kad bismo samo mogli nekako provjeriti da ju stvarno ima..." "Dao nam je kratak rok tako da nemamo vremena za provjeravanje. I vjerojatno se pobrinuo da ne dobijemo jasan odgovor, koga god nazvali. Improvizira, ali sigurno nije sve prepustio slučaju. Uostalom, nije bitno ima li ju ili ne." "Nije? Mislila sam da je to poanta čitave priče." "Ne, poanta je da se napokon riješimo tereta koji nam je bez naše volje nametnut. Ovo je idealna prilika da zbližimo GH i njihova prijestupnika. Kao što sam rekao, bolje izglede imamo kad su zajedno nego da se moramo nositi sa svakim zasebno. Kako god ispalo, riješit ćemo ovaj slučaj jednom za svagda." 322


NOĆ PADA U PODNE

"Moglo bi doslovce ispasti za svagda, Blaž." "I to je rješenje." "Baš. Ali opet si proturječiš... iako ćeš sigurno i to znati objasniti. Zar nisi rekao da je idealan scenarij da pobjegnemo pred jednim od svojih progonitelja nakon što ubije drugog?" "U redu, prihvaćam ja i polovna rješenja. Nisam izbirljiv." "Pošteno." Nekoliko trenutaka nastave hodati prema ulazu u tišini. Već su skoro stigli. "Blaž, strah me," reče Sanja drhtavim glasom. "I mene." "Ozbiljno?" "Da." "To mi je čak utješno." "Meni nije." "Da. Ti si ti." Pogleda ga sa smiješkom. "I s time bih se mogao složiti." "Smijem te nešto pitati?" "Samo ako smijem odgovoriti." "Jesi li još kao dječak htio biti detektiv?" "Nisam detektiv. Krojač sam." "Da, točno. Jesi li još kao dječak htio biti krojač?" "Koji dječak želi biti krojač?" "Istina. Znači, ipak si htio biti detektiv?" "Ne." "Nego?" Blaž joj ne odgovori odmah. Uzme si nekoliko sekundi tišine. Stvarno je našla pravo vrijeme za takva pitanja. "Hladnjak." "Molim?" 323


Aleksandar Kostjuk

"Hladnjak." "Što hladnjak?" "To sam htio biti kao dječak." "Htio si biti... hladnjak?" "Da." "Htio si biti kućanski uređaj za hlađenje hrane?" "Da, ali ne običan." "Nego?" "Hladnjak koji može letjeti u svemir i spašavati ljude iz požara." "I kako bi to činio?" "Dijete ne misli na takve tehničke detalje. To je maštarija." "Shvaćam." "Sigurno ti je lakše sad kad znaš." "Pa i je. Ne znam zašto." "Imam takav utjecaj na ljude." "Vjerujem." "Što si ti htjela biti? Balerina?" "Mrzim taj stereotip. Samo zato što sam žena, htjela sam kao mala biti balerina?" "Htjela si biti balerina." "Ma... Da, dobro, jesam. Ali samo na kratko. I samo zato što sam išla na satove baleta. Pravi mi je san bio postati astronauticom." "Originalno." "Ali ne bilo kakvom. Htjela sam biti voditeljica rudnika na Mjesecu." "Znači, htjela si biti rudar?" "Samo se ti rugaj. Ti si htio biti hladnjak. Koji leti u svemir." "Eto, imali smo slične snove." "Je. Kao da smo si čitali misli." "Čitaš li mi sada misli?" 324


NOĆ PADA U PODNE

Ulaz im je na nekoliko centimetara udaljenosti. "Da. Želiš da uđemo na ova vrata, što smo od početka namjeravali." "To si pogodila." Blaž otvori vrata. Otključana su. "Čekaj!" reče Sanja panično. "Ne možemo čekati. Ne smijemo kasniti." Sanja ništa više ne reče. Blaž povede put u tamu. Zakorači u unutrašnjost bivše tvornice. Prvo što se vidi jest da tvornicom ne vlada potpuna tama. Po dužini tvorničke hale s obje strane su poredani ogromni povišeni prozori. Mjesečeve zrake obilato prodiru unutra i obasjavaju opustošenu unutrašnjost. Ili barem dobar dio. Mnogi su dijelovi i dalje u potpunoj tmini. Svjetlost i nema mnogo toga za razotkriti. Najzanimljiviji detalji u ovoj praznini pravokutni su stupovi koji sežu do krova. I smeće koje ukrašava pod. Blaž i Sanja nastave svoj put. Kreću se pravocrtno i dalje vrlo polako. Blaž sada više ne zna koje mu je konačno odredište. Berin nije bio detaljan u uputama. Mogu samo kročiti naprijed. Njihov će im domaćin sigurno reći kada i gdje stati, bilo riječima, bilo drugim sredstvima. Problem bi u kretanju mogla postati Sanja. Osjeća kolebanje u težini tereta u svojoj ruci prouzrokovanog nesigurnim držanjem sa Sanjine strane. To vjerojatno ima nekakve veze s njenim glasnim i dubokim disanjem. Nije lagala kada je rekla da ju je strah. Vjerojatno ga sada želi dodatno uvjeriti. "Boli te ruka?" upita ju. "Ne, u redu je. Što mi točno sad radimo?" "Nosimo obveznice." "Znam, ali... Uh! Donijeli smo ti tvoj novac!" vikne glasno Sanja. "Dosta teatralnosti!" "Sanja..." "Briga me!" odgovori mu. "Dosta nas je motao oko svoga prsta, ne 325


Aleksandar Kostjuk

misliš?" "Pa..." "Spustite novac gdje jeste," prozbori tama. Sanja ušuti. Zajedno polako spuste škrinju. Stali su točno do jednog od stupova. Svjetlost obasjava pod i jednu stranu stupa. Dalje u dubinu tvorničke hale nema svjetla. Otud je došao glas. "Odmaknite se unatrag," reče ponovno glas. Njih dvoje poslušaju. Naprave nekoliko koraka unatrag. I ostanu čekati. Nakon nekoliko trenutaka pokraj stupa iz tame izroni ljudski lik. Blaž ga prepozna. Goran Berin, poznat i kao Zdravko Malenica. Ovdje ima dovoljno svjetla da se dobro razazna njegov zlobni smiješak na licu. A ni pištolj u njegovoj ruci ne ostavlja osobito ugodan dojam. "Dobro veče," reče Berin. "Šalite se!" reče Sanja. "Zvonimir," obrati mu se izravno, "stavite polako svoje oružje na pod." "Oružje?" upita Blaž. Berinovo lice pokaže ljutnju i on ispruži ruku s pištoljem prema Blažu. "Ne iskušavajte moje strpljenje." "Ah, oružje," reče Blaž. "Mislite ovo?" Blaž posegne rukom u džep jakne. "Polako! Vrlo polako ga izvadite. S dva prsta. I polegnite ga na pod." Blaž ga posluša. Izvadi svoj vjerni Colt i stavi ga na prljavi pod. "I sad ga gurnite nogom prema meni." Blaž stane na Colt i potjera ga prema Berinu. Ovaj ga zaustavi svojom nogom. "Odlično," reče sa smiješkom. "Sad isto ponovite i s drugim oružjem." "Molim?" "Mislite da sam glup? Uzeli ste pištolj moga čovjeka. Nije mu bilo drago. Hajde!" 326


NOĆ PADA U PODNE

Blaž ponovi postupak s pištoljem. "Ah, on. Nismo ga dugo vidjeli. Kako je on?" "Mrtav, ali javit će mi ako se što promijeni." "To je lijepo..." "U redu, dobili ste što ste htjeli! Dajte nam Adrianu!" Sanja je ljutita. Tako valjda prevladava strah. Berin napravi dva korak naprijed. Sada je sav okupan mjesečinom. "Dobio sam što sam htio? To ste rekli, gospodična Malenica? Zar bih bio ovdje da sam dobio što sam htio? Da je sve išlo kako sam ja htio, sad bih već bio tisućama kilometara odavde! Ali nisam. Zahvaljujući vas dvoje." "Mi smo vam krivi?!" Sanja je neumoljiva. "Pa vi ste nas i uvukli! I učinili smo točno što smo trebali! Učinili smo sve što ste htjeli, a da toga nismo bili ni svjesni! Sad smo vam mi krivi što ste skovali nadebilniji plan u povijesti ljudske rase?!" "Samo ograničeni i neupućeni um mogao bi reći takvo nešto. Kad biste znali koliko je razrađen i višeslojan moj plan bio. Bilo je to remek-djelo!" "To si morate govoriti, zar ne? Kako biste inače podnosili činjenicu da ste popušili? Ono s bankom je stvarno bilo genijalno! Koga ste me vraga slali tamo?!" Sad je već nešto puklo u Berinu. Na licu mu se vidi ubijalački bijes. Uperi pištolj prema Sanji s vidljivim naporom kojeg ulaže da ne pritisne okidač. Sanja ustukne. "Sanja?" obrati joj se Blaž. "Malo lakše, može?" Berin si frustrirano prisloni pištolj po dužini uz lice. "Da, banka je očito bila kriva procjena." "Očito," složi se s njime Sanja, ovoga puta tiše. "Gdje je Adriana?" Berin slegne ramenima. "Ne znam. Večera negdje, pretpostavljam." Sanja zine, a Blaž uzdahne. "Da, mogao sam si misliti." Berin se trijumfalno smiješi. "Mislite da bih se gnjavio otmicom? Još 327


Aleksandar Kostjuk

jednom? Bili ste u pravu, Zvonimire, ali niste mogli riskirati, zar ne? Organizirao sam da vaša prijateljica bude zauzeta do kasno u noć. Došla je korejska delegacija koja je zainteresirana za ulaganja zajedno s Tromperom, a gospodična i još nekoliko ljudi imaju zadatak visjeti oko njih bez prestanka. Tako da će još neko vrijeme biti nedostupna." "Čiji je ono bio vrisak?" upita Blaž. "Skinuo sam s interneta i stavio na diktafon." "Baš koristan, taj internet..." "Vama je laganje životna preokupacija, zar ne?" upita Sanja. "Dobro mi je dosad služilo, ako to mislite." "Ali više ne," reče Blaž. "Ne nakon što ste postali prepohlepni." Glavom pokaže prema obveznicama na podu. Berin sa sjetom pogleda svoj plijen. "Ni tu laganje nije zakazalo. Rad s amaterima jest. Sve sam uspio zavarati." "I to višestruko, zar ne? Sami ste upozorili GH da će biti pokradeni. I pokrenuli reakciju." "Shvatili ste, znači? Svaka čast. Da, da nisu bili upozoreni, ne bih nikada mogao do novca. Protokoli, znate?" "Da, čuo sam za njih. Ali čemu takav rizik? Upozoriti ih znači učiniti ih opreznima." "U tome i jest poanta!" Smije se ponosno. "Naveo sam ih na potpuno krivi trag! Mislili su da je meta nešto mnogo, mnogo veće. Toliko sam kompromitirao njihov sustav da nitko nije mogao zaključiti kako se radi o sitnom lopovluku." "I dok su se oni osiguravali, vi ste iskoristili pomutnju da pokupite sitniš." "Dobro kažete. Sitniš. Pet milijardi eura. To je za njih ništa. Nemate pojma kojim bogatstvom oni raspolažu." "Svejedno je to nedopustivo. Znali ste da vam to ne će oprostiti. I 328


NOĆ PADA U PODNE

svejedno ste riskirali." "Poanta je bila da ne znaju kome to ne trebaju oprostiti, kako ste se izrazili. Barem ne neko vrijeme. Dovoljno da nestanem." "I opet, rizik je bio ogroman. Sve se temeljilo na točnome tempiranju. To je bila mana vašega plana. Zašto ste koristili ljude koji nisu upućeni?" "Već je previše ljudi bilo upućeno. Dosegao sam maksimum preko kojeg bi plan bio osuđen na propast. Jednostavno sam morao naći par naivaca. I našao sam ih. I trebalo je sve poći dobro. Išlo je dobro! Ne razumijem što je pošlo po zlu." "Vaš život, možda?" dobaci mu Sanja. "Vi," pokaže pištoljom Blaža. "Bila je pogrješka angažirati vas." "Ne brinite zbog toga. Niste prvi koji tako misli. Ali kad smo već kod toga, možda bismo mogli riješiti pitanje moga honorara?" "Blaž!" sikne Sanja. Berin se počne smijati. "O, vi ste fenomenalni. Žao mi je, ali ne ćete dobiti svoj honorar. Čak i da vam ga isplatim, ne biste ga mogli iskoristiti. Znate i sami kako će ovo završiti, zar ne?" Sanja zajeca. Blaž joj stavi ruku na rame da ju umiri. "Znate li vi?" upita Blaž. "Želite se izvući igrom riječi, Zvonimire?" "Ne, ukazujem na vaš položaj." "Što vi znate o mome položaju?" "Mnogo. Iz ovoga što vidim." "A to bi bilo?!" "Vi. Ovdje. Plan je propao, vi ste razotkriveni, ali eto... vi i dalje žudite za svojim plijenom. Ali niste ni vi toliko pohlepni, zar ne? Nije da želite novac. Trebate ga. Švorc ste." Blaž može vidjeti da je Berin toliko oduševljen njegovom pronicljivošću da bi mu mogao odmah ispaliti metak u čak nekoliko 329


Aleksandar Kostjuk

vitalnih organa. "Nisam potpuno švorc. Imam nešto gotovine na sebi." "Ali ništa drugo. Sigurno su vam blokirali sve račune." "Očistili su ih. To je bolji izraz. Da, situacija mi nije obećavajuća. Bit će potrebno mnogo više sredstava nego sam planirao da bih nestao. I ostao takav." "A to nije lako u vašoj situaciji. Od početka ste planirali riješiti se svih svojih suradnika, zar ne? Niste znali da bi vam mogli još zatrebati." "Zašto bih ih trebao?" "Vi ste tražen čovjek, g. Berin. Kao i mi. Dobro je imati nekoga da vam čuva leđa kad je otvorena sezona lova na vas." "Nešto mi pokušavate reći, ali nisam siguran što." "Samo kažem da smo u istome loncu. Zašto ne bismo pomogli jedni drugima?" "Šalite se! Predlažete da se udružimo?" "Blaž..." Sanja ga izbezumljeno pogleda. Nije očekivala ovo. Nije ni on. Kada uopće bilo što ispadne kako treba? Ponovno se sjeti svojih krekera. "Predlažem da iskoristimo zajedničke interese, da." "Shvaćam. I vi ćete jednostavno prijeći preko toga što sam vas upleo u ovo, pokušao oteti, ubiti i te stvari?" "To nisam rekao. Ja to gledam iz perspektive naših progonitelja. Njima smo samo tri mete, ništa više. Meci će nas podjednako probušiti, voljeli mi jedni druge ili ne. Prošlost ne možemo promijeniti. Što je učinjeno, učinjeno je. Zašto ne bismo udružili snage? Pogotovo kad je protivnik iznimno snažan. A ako će ostati žući među nama... pa... nekoliko stotina milijuna eura je dobro sredstvo odvraćanja pozornosti od takvih... negativnosti." Berin zaškilji prema njemu. Izgleda da čak razmišlja o tome što mu je rekao, za ne povjerovati. "I kako bi to točno funkcioniralo?" 330


NOĆ PADA U PODNE

Pogodak. Ali nije siguran da mu je pitanje ozbiljno. Dosta je cinizma u njegovu glasu. Ali očajan će čovjek razmotriti svaku mogućnost, čak i onu najapsurdniju. "To biste vi trebali reći. Vi ste planirali plan bijega. Samo bi ga trebalo onda prilagoditi za još dvoje ljudi." "Koja bi točno korist od vas dvoje bila?" "Sad sam rekao. Čuvat ćemo vam leđa. Ja svojim detektivskim instinktima..." Berin se zahihoće. "Da. A ona sa svojim poznavanjem financija ili čime se već vas dvoje bavite." "Što ona zna, ja znam dvostruko bolje." "Ma nemoj!" rogobori Sanja. "Dvije su glave bolje od jedne," reče Blaž. "A tri su bolje od dvije." "Aha," reče Berin neuvjerljivo. "Provjerimo prvo moj ulov." Posegne u džep i izvadi nešto. Nešto sitno, ne vidi točno. Što god to bilo, on to baci Sanji pred noge. Ključ! "Otvori. Želim vidjeti da me niste prevarili." "Ja da otvorim?" upita Sanja. "Da! Odmah!" Sanja nevoljko podigne ključ i čučne nad škrinju. "Otkud vam ključ?" upita Blaž. "Dobio sam ga na lutriji! Što vas briga?!" "Samo pitam..." Sanja nešto petlja s bravom. "Što to radiš?!" obruši se Berin na Sanju. "Misliš ovdje odugovlačiti, glupačo?" "Čuj, ne da se otključati, kretenu!" "Nemoguće. To je definitivno pravi ključ." "Ma definitivno! Valjda je onda kriva brava. A, ne, čekaj... mislim da ide." Brava škljocne. Otključano je. 331


Aleksandar Kostjuk

"Ne otvaraj!" vikne Berin. "Makni se!" Sanja počne odmicati natrag prema Blažu. "Na koljena, oboje!" zapovijedi Berin. "Što?!" reče Sanja. "Čuli ste me. Na koljena!" Njih dvoje kleknu. To baš ne sluti na dobro, zaključi Blaž. "Sad ukrižite prste iza glave. Hajde, kao u filmovima." Oni ga poslušaju i stave ruke iza glave. "Sad ćete glumiti policajca?" upita Sanja zajedljivo. "Kuš!" odbrusi joj Berin i sagne se nad svoje blago. "Da se niste pomakli. Ako samo trepnete, počinjem pucati. Jasno?" Blaž ima osjećaj da ipak nije uspio uspostaviti dobar odnos s ovim čovjekom. "Mislite doslovce ovo s treptanjem ili-" "Kuš!" "Dobro." Okrenuo je škrinju tako da može istodobno gledati u Sanju i Blaža. Počne ju polako otvarati, a onda ju samo naglo gurne da se otvori do kraja. Poklopac je tako konstruiran da ne padne do kraja, tako da je njima dvoje sadržaj i dalje sakriven, ovoga puta podignutim poklopcem. Ono što je unutra Blaž može procjenjivati trenutno samo na temelju Berinova lica. A ono šalje neodređene signale. Koji postaju sve određeniji, iako je još uvijek teško reći što gospodin u ovom trenutku osjeća. Mnogo je lakše procijeniti što ne osjeća: sreću, olakšanje, veselje, zadovoljstvo, staloženost, odlučnost da više nikada nikoga ne ubije. Napokon dobije i pogled na te famozne obveznice. Malo su čudne. Nije da je Blaž stručnjak za obveznice, ali čini mu se razumnim pretpostaviti da one, poput novčanica, imaju na sebi nešto otisnuto. Ove izgledaju kao prazan papir, iako, ruku na srce, osvjetljenje ovdje nije baš pogodno za donošenje definitivnih procjena. I opet, to je samo njegova 332


NOĆ PADA U PODNE

pretpostavka o izgledu obveznica, ali čini mu se da je podosta utemeljena, s obzirom da ih može vidjeti jedino jer ih Berin upravo gužva u svojim rukama. Berin podigne pogled prema Sanji i Blažu. Zbog silnoga bijesa mjesečina vjerojatno nije potrebna da bi mu se oči sjajile, ali svakako pomaže. "Što je ovo?" upita Berin promuklim tonom koji ne obećaje ništa dugoročno dobra. "Mislite na nešto određeno ili..." Berin se digne, urlikne i šutne škrinju u njihovu pravcu. Obveznice se rasprostru po podu, neke slobodne, neke povezane u snopove. Ali sve izgledaju isto. Prazan papir. Vrijedi znatno manje od pet milijardi eura. "Prevarili ste me!" Uperi pištolj u njih, spreman ga u svakom trenutku upotrijebiti. "Mislite da se možete poigravati mnome?" "Ah, zato su rekli da ovo ne ćemo moći unovčiti," reče Blaž tiho. "Da... baš dovitljivo," reče Sanja. "Ne šapućite!" nastavi se derati Berin. "Gdje moj novac?! Smjesta mi recite gdje je!" "A što mislite gdje je?!" odgovori mu prkosno Sanja. "Na sigurnom," reče Blaž. "Kod svojih pravih vlasnika koji su ga zaradili pošteno na tuđoj krvi." Berin odmahuje glavom u nevjerici. "Ne. Ne! Nisu mogli znati koja mi je bila meta." "Nekako su otkrili. Nisu ni oni amateri. Podcijenili ste ih. Osim toga, plan vam nije krenuo kako je trebao pa je bilo za očekivati da će vaši bivši poslodavci to znati iskoristiti." "Bilo je glupo misliti da možete prevariti takve ljude," reče mu Sanja. "To ste vi krivi. To ste vi krivi!" Polako gubi kontrolu. Morat će brzo nešto smisliti. Blaž se počne ustajati i vuče Sanju kako bi učinila isto. 333


Aleksandar Kostjuk

"Ostanite gdje jeste!" "Polako," reče Blaž. "Sad vam sigurno svašta prolazi kroz glavu, ali potrebno je da se smirite. Sad nas trebate više nego ikada." "Što?! Što ste rekli? Ja vas trebam? Ja vas?!" "Da. Nemate novac. Situacija se znatno zakomplicirala. Ostali smo vam samo mi. Moramo udružiti snage da preživimo." "I ja bih vam trebao vjerovati? Nakon što ste me upropastili?!" "Ako ćete objektivno sagledati situaciju, shvatiti ćete da smo mi ti koji bismo trebali biti kivni. Ništa od ovoga nije bila naša ideja, već vaša. Ali nismo mi zlopamtila. Zar ne, Sanja? Sanja?" Lupne ju po ramenu. "Ha? Aha. Ne. Ma kakvi," reče ona. "Vi sigurno mislite da sam glup, ha?" Berin je sad već poprimio luđački izraz. "Samo spašavate svoju kožu. Izdat ćete me čim vam okrenem leđa. Koja biste mi vi tako velikodušno čuvali." "Slušajte-" "Ne! Dosta sam vas slušao. Ne trebam vas. Ne trebam ja nikoga. Ovaj bi mi novac dobro došao, ali što se može. Znam ja doći do novoga. Ja sam umjetnik preživljavanja. Mogu Gestorven&Hatelijk poslati cijelu vojsku na mene. Znate što mi mogu? Ništa! Ne mogu mi ništa." Vjerojatno je ironično što su mu to bile posljednje riječi. Možda i nije. Tko se takvim sitnicama može zamarati kad spašava živu glavu? Blaž je jako dobro reagirao, ako smije primjetiti samome sebi. Čim je metak koji je prošao kroz Berinovu glavu ostavio tamnu koliko i impresionističku mrlju na stupu, Blaž je zgrabio Sanju i sakrio ih oboje iza istoga stupa. I ni djelić sekunde prerano, jer čim su se sakrili, rafalna je paljba izrešetala beton pokraj njih. Pucnjevi se nisu čuli. Oposum koristi prigušivač. Srećom, prema padu Berinova tijela i rasprskavanju krvi dobro je procijenio iz kojeg smjera ubojica puca. Totalno je nabrijan. Što i treba biti, s obzirom da će za koji tren biti mrtav. 334


NOĆ PADA U PODNE

"Što ćemo sad, Blaž?" upita Sanja u svojoj najboljoj plačljivoj maniri. Blaž posegne u džep. "Molim te, nemoj sad jesti napolitanke!" "Nemam ih više. Ali imam ovo." "Što je to?" "Baklje. On vidi nas, ali mi njega ne. Unijet ćemo malo svjetla u tamu." "I kako će nam to pomoći?" Prije nego je Blaž uspio nešto reći, stigne novi rafal. Prašina od pulveriziranog betona ih okruži, a Sanja zavrišti iz petnih žila. "Nemam pojma," reče Blaž. "Možda ga zbuni ili što već." "Super plan," reče Sanja koja, iako je na rubu plača, još uvijek uspijeva biti sarkastična. "Otkud ti?" "Pojma nemam. Bile su na stražnjem sjedalu pa sam ih uzeo. I mislio sam da ćemo biti u mraku kad mi je Berin javio-" "Ma koga briga! Samo ih baci." "Primljeno na znanje." Nada se samo da zna upaliti te vražje stvari. Koliko teško može biti? Mora otkinuti ovaj vrh, valjda. To učini i crveni plamen počne šikljati van. Za sekundu se stvori zasjepljujuće svjetlo. Blaž se malo odmakne od zida i baci baklju preko ruba. Odmah se priljubi natrag uz zid, a istodobno začuje još jedan rafal. Sad već čuje pucnjeve, iako su prigušeni. Tip se približava. Blaž odluči riskirati kako bi provjerio kakvo je točno stanje. Naviri se preko ruba. Vrlo, vrlo oprezno. Baklja čini svoje. Može vidjeti visokog muškarca, dosta krupnoga, kako napreduje prema njima. I po hodu i po opremi na sebi ostavlja dojam vojnika. Komandosa u crnom. Vrlo obeshrabrujući prizor kojeg je dodatno pogoršao još jedan rafal iz njegove puške. Oposum ga je spazio. Blaž odluči upaliti još jednu baklju. Ovu baci preko suprotnoga ruba. Ne zna ni sam što mu pomaže osvjetljavanje 335


Aleksandar Kostjuk

ambijenta. Samo će ih ubojica bolje vidjeti. To što je mogao vidjeti Oposuma ne pokazuje se osobito korisnim. "Još koja ideja?" upita Sanja. "Bojim se da ne. Imam još jedan pištolj." Izvadi ga. "To je Madežov. Berin nije znao za taj." "Misliš da ćeš ga moći pogoditi?" "Teško. Ne bih znao ni prozore gore pogoditi. A ovaj treba samo jedan dobar trenutak. Ali kad ga već imam..." Blaž proviri ruku s pištoljem preko ruba i ispali nekoliko hitaca. Tada još jednom riskira virenjem. Ne vidi Oposuma nigdje. Skoči do drugoga ruba i naviri se. Tu je. Prestrašila ga je paljba. Ide prema susjednome stupu. Želi im se prišuljati. Oposum ga spazi i zapuca u trku prema njemu. Blaž se skloni u zaklon i povuče Sanju na susjednu stranu stupa. "Što radiš?" "Sakrio se iz susjednog stupa. Promijenio je poziciju. Htjet će nam se prišuljati." "I što sad?" "Mogu ga još malo odugovlačiti pucnjevima, ali kad mi ponestane metaka..." "O, Bože." "Oprosti. Nisam htio da ovako ispadne." "Nisi ti kriv. Još smo dobro izdržali. A nisam ni spremna odustati. Znam da je slaba šansa, ali ne bismo li mogli ipak pokušati s policijom?" "Dobro kažeš." Prije nego izvadi mobitel, mora još malo držati Oposuma na distanci. Ispali jedan metak preko svakoga ruba stupa. To će ga vjerojatno malo manje zastrašiti nego njegovi prvi pokušaji gađanja. Tip sigurno zna s kime ima posla. Zatim Blaž izvadi svoj mobitel kako bi nazvao policiju. Odmah razočaranje. Nema signala. Berin je i na to mislio, izgleda. 336


NOĆ PADA U PODNE

Pametan do kraja. Baš mu je to koristilo. Pokaže mobitel Sanji da ne troši riječi. Ona se zgrabi za kosu i počne cviliti. Ovo je baš grozno mjesto za umrijeti. Nadao se da će uspjeti posložiti stvari tako da umre u vulkanu. S osamdeset godina. Ili barem na mjestu s dobrim pogledom na vulkan. Možda bi mogao nečime nacrtati vulkan na stupu, ali to nije isto. A čime bi uopće mogao crtati? Spusti pogled na mobitel u svojoj ruci. Još uvijek nema signala i to se ne će promijeniti. Sada zaista ne zna što učiniti. Osim možda jednoga. Uvijek ga je zanimalo čemu služe ove obojane tipke na mobitelu, ali nekako nikad nije naišao pravi trenutak za istraživanje. Sad je valjda najbolji mogući trenutak. Ali sigurno ne će stići istraživati funkcije svih triju tipki. Ova crvena najviše mami. Ako je suditi po boji, trebala bi biti najzanimljivija. Ali možda je Mario samo nasumično stavio boje. Nema veze, neka bude crvena. Blaž pritisne tipku. Čudno. Ništa se nije dogodilo. Samo se na ekranu pojavi Mariov logotip, ona mrtvačka glava, sva iskockana na kristalnom ekranu, a ispod nje je brojač namješten na deset sekundi. Brojač. Namješten na deset sekundi. A iznad njega mrtvačka glava. Pokreće se pritiskom na tipku poziva. Brojač. S mrtvačkom glavom. Blaž okrene mobitel i pogleda mu poleđinu. Tamo je naslikana ista mrtvačka glava koja je na ekranu, samo ljepša i oštrija. Ponovno okrene mobitel i pogleda ekran. I shvati. Slika na poleđini nije logotip, a Mariu Bešljiću bi dobro došlo još nekoliko mjeseci u klinici. Bog ga blagoslovio zbog toga. "Oposum!" vikne Blaž. "Što radiš?" upita ga Sanja. "Pregovaram," došapne joj. "Oposum!" vikne ponovno. "Tako te zovu, zar ne? Upozoravam te da činiš veliku grješku!" 337


Aleksandar Kostjuk

Nema odgovora. "Dobro si učinio kad si eliminirao Berina. Mi smo ti u tome pomogli. Znali smo da nas slijediš. Doveli smo ti ga točno na nišan. Znam i da ti parametri misije nalažu da moraš i nas ubiti. Ali to se tvojim poslodavcima ne bi svidjelo." Blaž pričeka odgovor. Nekoliko sekundi ništa. Blaž već skoro zaključi kako je ubojica nepromočiv, kad odjednom: "Glupost!" vikne grubi muški glas. "Da?" odvrati mu. "Ne ćeš misliti da je glupost kad pošalju ubojice na tebe. Tvoji vlastiti poslodavci. Ne će ih biti briga što si samo izvršavao zadatak. Imaju nedovršene poslove s nama i ako im to pokvariš, ne će biti zadovoljni. Ne će uopće biti zadovoljni!" Tišina. Nije rekao dovoljno. Nekako ga mora uvjeriti. Mora reći prave riječi. "Ne znaš tko su oni. Je li tako? Sad ću ti reći nešto što možda ne znaš! Oni ne znaju tko si ti. Ne baš točno, barem." "Slušam!" dovikne Oposum. "Ja znam tko su oni! Ne samo to. Imam njihov broj. Mogu sada razgovarati s njima, ako hoću, u ovome trenutku. Ali od toga mi nema koristi. U ovom trenutku. Ti ne možeš biti opozvan sve dok ne dovršiš zadatak. Jesam li u pravu? Moraš se držati komunikacijske blokade. Nema razmjene informacija. Ali sad je izvanredna situacija. Pa ti predlažem sljedeće. Ja ću ih sada nazvati, tebi dati mobitel, a oni će ti objasniti što moraš učiniti. Odnosno što ne smiješ učiniti." Sanja nijemo viče na njega. Njene geste govore otprilike nešto kao: "Koga vraga radiš?! Jesi li poludio?!" "Kako je mogu znati da razgovaram s njima? Može biti bilo tko na telefonu!" reče Oposum. "Oni će ti sigurno znati reći nešto što će ti otkloniti svaku sumnju. Nemaš što izgubiti. Razgovaraš s njima, i ako te uvjere, spriječit ćeš da ti 338


NOĆ PADA U PODNE

se na glavu raspiše ucjena. Ako te ne uvjere, ubiješ nas i otkriješ sam što si si navukao na vrat. Dajem ti priliku! Možeš samo dobiti, a ništa izgubiti!" Oposum si je ponovno uzeo nekoliko sekundi za odgovor. Razmišlja. "Želim da oboje izađete pred mene. Želim vas na nišanu kad razgovaram s njima. Ako samo posumnjam u varku, ne će ništa ostati od vas!" "Zvuči razumno. Dogovoreno." "Pokaži prvo oružje! Neka ti visi na prstu! I onda se polako pokažite!" "Može!" Blaž počne vući Sanju za rukav, ali ona pruža otpor. Znatan otpor. "Dođi. Nemamo vremena," šapuće joj. "Nema šanse! Idi ti sam!" "Onda će nas ubiti. Imam sve pod kontrolom. Vjeruj mi." Sanjin otpor malo popusti, ali ostane. Blaž ju obrgrli i počne gurati prema naprijed. "Gdje ste?! Pravite budalu od mene?!" "Ne! Ni govora!" Blaž objesi pištolj o prst i isturi ga iz svoga zaklona. "Dama ima tremu, to je sve. Evo nas." Blaž i Sanja se pokažu Oposumu. I on izađe iz svoga zaklona. Sad ga malo bolje vidi. Iako ni sad osvjetljenje nije najbolje – baklje već posustaju – čini se da se radi o srednjovječnom muškarcu. Ima kratku smeđu kosu i vrlo ozbiljan izraz lica. I vrlo ozbiljnu pušku. Iako Sanju ne vidi jer zuri u Oposuma, može doslovce osjetiti njeno drhtanje. Nema baš povjerenja u njegov neizrečeni plan. Na njenome mjestu ne bi ništa drugačije mislio. Istina je da ni sam nema pojma što to zapravo radi. Sad mu se sve čini poput sna pa se valjda nada da će tako i završiti. "Spusti polako pištolj na tlo i šutni ga u stranu," zapovijedi Oposum. Blaž učini kako mu je rekao. Ode i posljednje oružje. Možda. Digne ruku u kojoj je mobitel. "Evo mobitela. Da nazovem?" "Imam i ja mobitel. Zašto mi ne bi samo dao broj pa ću ih nazvati?" 339


Aleksandar Kostjuk

"Rekli su da je to jednokratna linija. I odgovorit će samo ako poziv dođe s moga broja." "Kako prikladno," reče Oposum s nepovjerenjem. "Tako su rekli. Možda će se javiti ako nazovete sa svojega mobitela. Vi imate posla s njima dulje nego ja. Ili vam smeta moj mobitel? Nije baš najmoderniji, ali mogu vam reći da-" "Ne laprdaj! Nazovi." "Može, zovem. Ah, da, htio bih istaknuti da je ovo jedinstveni primjerak mobitela. Takvo što ne možete nigdje kupiti i ne bih ga volio izgubiti. Vratit ćete mi ga, zar ne? Nisam baš vičan tehnici, a ovaj mi baš nekako-" "Nazovi!" Isturi svoju pušku kako bi pokazao da nema strpljenja. A i počeo je govoriti kroz zube. Znači da ga je dovoljno obradio. "Zovem." Blaž se počne praviti da pritišće tipke. Zapravo ih stvarno pritišće kako bi ekran zasvijetlio, tako da ovaj ništa ne posumnja. Pritiskanje tipki ne ometa brojčanik, kako se čini. Reagirat će samo na tipku za poziv. Tada prisloni slušalicu na uho. "Zvoni. Sad će se... javiti... hm..." Oposum se ne pomakne ni milimetar. "Ah, dobro veče," započne Blaž svoj izmišljeni razgovor. "Da, uspio sam. Da. Da, ovdje je. Rekao sam mu, ali... Da. Shvaćam. Samo... molim vas, budite što jasniji. Nije baš dobre volje." Odmakne slušalicu od uha i zadrži prst na tipki za poziv. "Gurnem ga prema vama, u redu?" "Da, ali polako." Blaž polako čučne i stavi mobitel na pod. I pritisne tipku za poziv. Brojčanik počne odbrojavati unatrag. Odgurne mobitel i on otklizi do Oposuma. Ferdinand zaustavi nogom mobitel i polako se sagne da ga podigne, 340


NOĆ PADA U PODNE

držeći na nišanu oboje čitavo vrijeme. Posegne rukom za mobitelom i na trenutak spusti pogled prema njemu. Čim ga je digao, ugledao je tog detektiva i njegovu curu kako nestaju iza stupa. Prvi mu je instinkt bio zapucati, ali onda se predomisli i pogleda mobitel u svojoj ruci. Na ekranu nema naznake da je poziv u tijeku. Samo nekakvo odbrojavanje. Ostala je samo jedna sekunda. Jedna sekunda postane vječnost. Vjerojatno nema smisla odbaciti mobitel od sebe. Sekunda nije dovoljno vremena. Zašto se dao ovom probisvijetu nagovoriti na ovo? Još nikada u svojoj profesionalnoj karijeri nije pregovarao sa svojim metama. Nikada! A ovaj ga je omotao oko svog malog prsta. Ali uspio ga je zabrinuti. Kako je mogao znati njegovu šifru? Oposum. To je strogo čuvana tajna. Koliko ju ljudi može znati? A on ju je znao. I još neke stvari. Kako bi ih znao da mu njegovi nalogodavci nisu rekli? Zar je pogađao? Ili je nešto drugo u pitanju? Zašto je dopustio da ga uhvati strah? Kad je rekao da će se nalogodavci naljutiti, osjetio je vlastitu slabost. Zar ju je i taj amater osjetio? Zar je znao da su već jednom bili nezadovoljni njime? Zar su mu i to rekli? Za kakve je to ljude sve ove godine radio da mu nikada ništa nisu rekli, a s ovim kretenom su u jednome danu podijelili svoje najveće tajne? Ili se radilo o jednom ogromnome blefu? Pošto očito nije imao njihov broj, onda je vjerojatno to u pitanju. Ali to znači da ga je podcijenio kao još nikoga u životu. Očito je da stari. Ali to mu se više nikada ne će moći dogoditi. Ni podcjenjivanje ni starenje. Besmisleno je sada kontemplirati nad time. Potpuno nebitno. Kažu da ljudima u posljednjim trenucima života čitav život preleti pred očima. Njemu ne. Valjda je za to potrebno malo više od jedne sekunde. Pred očima mu je preletjela slika Splita u kojem je trebao ostati i iz kojeg je trebao poslati svoje drage šefove u pakao kad su ga pozvali. A posljednja 341


Aleksandar Kostjuk

mu je misao najgora moguća. Vidi pred sobom onog degenerika u kabanici. Kako ga samo mrzim! Tek je sada svjestan razmjera svoje mržnje. I razmjera žaljenja što ga ipak nije ubio kad je mogao. Zašto mi to mora biti posljednja misao?! Ferdinand ipak pokuša baciti mobitel što dalje od sebe. Ne zna je li mu uspjelo. Ugleda bljesak. Zatim osjeti toplinu. Pa hladnoću. A onda ništa. Blaž sruši Sanju na tlo i prekrije ju svojim tijelom. Zemlja zavibrira, a bubnjiće mu probije grmljavina kao iz topa. Istoga trena osjeti na sebi val prašine koja ga obavije. Komadi stupa koji ih brani od udarnog vala lete posvuda. Pokoji i po njegovoj glavi. Trajalo je kratko. Iako je Sanjino vrištanje nekako produžilo doživljaj. Srećom, nije ju mogao najbolje čuti zbog zujanja u ušima. Nastupi mir. Popraćen kašljanjem. Blaž se makne sa Sanje. Oboje počnu refleksno mahati kako bi otjerali nesnosnu prašinu od sebe. Zbog kašljanja oboje navuku svoje majice preko usta i nosa. "Jesi li dobro?" upita Blaž. "Bila sam i bolje. Što je to bilo?!" "Moj mobitel, mislim." "Tvoj mobitel je eksplodirao?" "Tako izgleda." "Zašto?!" "Vjerojatno je imao eksploziv u sebi." "Vjerojatno?! Kakav ti je to mobitel?!" "Koristan, kao što si vidjela. Imaš još kakve primjedbe?" "Ne. Nemam." "Dobro." "Je li mrtav?" "Oposum? Ako nije, svaka mu čast. Vjerojatno je. Bolje da odemo 342


NOĆ PADA U PODNE

odavde. Netko bi zaista mogao pozvati policiju, a ona bi zaista mogla i stići. Ne bih im htio ovo objašnjavati. Možeš ustati?" "Ma dobro sam." Sanja počne ustajati. A onda zastane i sklizne natrag na pod. "Što je?" "Blaž?" Pokazuje prstom ispred sebe. Blaž pogleda što pokazuje, ali ne vidi dobro. Još je mnogo prašine. "Što je?" "Je li ono prst?!" Blaž pogleda još jednom. Sad vidi što pokazuje. Ali još uvijek ima mnogo prašine. "Pa... ne mogu ni potvrditi ni zanijekati." Sanja vrisne tako glasno da su se zatresli temelji zgrade. Nije znao da je ljudski moguće tako glasno vrištati. Eto, čovjek uči dok je živ.

343


Aleksandar Kostjuk

Epilog

Ništa se nije promijenilo u njegovu uredu. Zašto i bi? To se samo njemu čini kao da su prošli tjedni otkad je bio ovdje. Ni nakon dodatnih tjedan dana ništa se nije promijenilo. Nije da u uredu ima mnogo toga što bi se moglo promijeniti. Možda bi mogao obojati zidove. Nekom uzbudljivom bojom. Ali koja bi to bila? Odlučivanje o tome dovelo bi ga vjerojatno do ludila ili nečega ekvivalentno skupog. Najbolje je ne zamarati se promjenama. Po običaju. U međuvremenu je dobio novi slučaj. Vlasnik jednoga kafića unajmio ga je da mu pronađe izgubljenog štenca. Zlatnog retrivera. Nekim bi detektivima takav zadatak bio ispod časti – iako to samo nagađa jer ne poznaje nijednog privatnog detektiva – ali ne i Blažu. Ispod časti mu je jedino pritiskati gumb za zeleno svjetlo na semaforu i razvrstavati smeće prema boji, ali to uglavnom nema veze s njegovim poslom. Štenca je pronašao. Maleni se bio sakrio pod daskama disko-kluba koji je prije samo mjesec dana zatvoren zbog nesrazmjera broja medicinskih djelatnika i redovitih gostiju koji su ga pohodili, a tamo ga je uspio 344


NOĆ PADA U PODNE

pronaći samo zahvaljujući sretnoj okolnosti vezanoj uz činjenicu da u gradu Zagrebu još uvijek nije dozvoljeno podignuti cirkuski šator usred stambena bloka. Klijent mu nije htio isplatiti honorar. Rekao je da štenac nije onakav kakav je bio prije nestanka. Blaž nije htio ulaziti u raspravu s njime oko toga. Pošto mu je uskratio zasluženi honorar, Blaž mu je uskratio štenca. Poklonio ga je četveročlanoj obitelji iz svoga susjedstva kojoj je očajno potrebna razbibriga još otkako im je obiteljski terapeut preporučio da bace svoj televizor u Manduševac. Iako im je policija kasnije objasnila, a terapeut potvrdio, da su dio s Manduševcem krivo razumjeli. Ima i Blaž svoje granice. Tko ne plaća, požali što je ikada sreo Blaža Zvonimira. A ovaj nije htio ni polog platiti. Nije mu uopće žao što mu je oduzeo štenca. Nije se čuo sa Sanjom otkad ju je dopremio do njenoga stana one fatalne noći. Bila je vidno uzrujana i htjela je biti sama. Tako je rekla. Dobio je osjećaj kako njemu dosta toga zamjera. Ne zna što bi to moglo biti. Valjda se radi o onome što je rekla: uz nevolje koje su ju pratile, on je bio konstanta. Ružan podsjetnik na ono čega se ne želi prisjećati. Nije to logično, ali ljudski um je složen i nedokučiv. On bi trebao znati. I sam ima jedan. Ako će biti točan, Sanja ga nije zvala sve do danas ujutro. Pristojno ga je pozdravila i bez previše objašnjenja zamolila da dođe danas k njoj kad god mu odgovara. Nekako je bila rezervirana pa nije zapitkivao previše. Pitat će kad ju sretne. Ali stekao je dojam iz njezina glasa da ju je prošlo, barem većim dijelom, ono što ju je tištilo. Doduše, objektivno gledajući, Blaž ima više toga što bi ga trebalo tištiti. Ipak je raznio čovjeka. Naravno da je to bilo u samoobrani, ali raznio ga je. Mnogi su ljudi kroz povijest bili prisiljeni ubiti druge ljude protiv svoje volje, ali Blaž je ovog jednog raznio na komadiće. I to mobitelom. To budi u čovjeku mnoštvo 345


Aleksandar Kostjuk

isprepletenih i nerazlučivih osjećaja od kojih je barem jedan odgovoran što posljednjih tjedan dana u prosjeku spava 20 minuta kraće nego prije. Istina, moguće da je to i od one nove marke paniranih odrezaka koje jede. Imaju nekakav čudan okus. Trebao bi kupovati čisto meso. A votku piti nakon jela, ne prije i nakon. Ne će odmah krenuti Sanji. Ima još posla za obaviti prije nego joj se može posvetiti. Na primjer, mora pričekati da mu se oporavi noga koja mu je utrnula dok je razmišljao što bi sve mogao ili trebao raditi danas. Nada se novom klijentu. Netko mora nazvati. U ovakvom kaotičnom svijetu sigurno ima ljudi koji moraju nekoga ili nešto pronaći, locirati ili razotkriti. Iako će se sigurno pronaći znatno manje njih koji će uz to htjeti za to i platiti. Što se može. Gospodin koji ima ured na istome katu kao i Blaž danas je izletio iz svoga ureda, vidno bijesan kao pas, gužvajući novine u rukama. Naposljetku ih je grubo nagurao u koš za smeće i opsovao zaslužnim novinarima bližu rodbinu i zaželio im dobre odnose s jednom vrstom četveronožnih sisavaca. Kad se povukao, Blaž je izvadio novine iz koša, ponio ih sa sobom u svoj ured, rukom ih izravnao i stranice posložio u pravi poredak. Nije već dugo imao prilike čitati neke prave vijesti. Dok ne naiđe nova prilika za to, može u međuvremenu čitati novine. Dok god su besplatne, sigurno nešto vrijede. Novine su čak današnje, što je pravi zgoditak. Osim uobičajenih afera, skandala, suvišnih senzacija i umjetnih idola, naišao je i na nešto što ga je, iznimno, natjeralo pročitati članak do kraja. Radi se o ubojstvu. Ali ne bilo kakvom. Dogodilo se u blizini Seljačke banke, i to onoga dana kad je oteta – ali zaista oteta – Sanja. Kako kaže članak, još je uvijek u tijeku istraga zbog ubojstva muškarca kojem policija, ili barem tako tvrde, još uvijek nije uspjela utvrditi identitet. Muškarac nije imao na sebi nikakve dokumente, otisaka 346


NOĆ PADA U PODNE

prstiju nema u bazi podataka, nitko u Hrvatskoj nije prijavio nestanak osobe njegova opisa. Više sreće imala je policija s identitetom počinitelja. Taj je, naime, pronađen dva dana kasnije u istom susjedstvu. Pronašli su ga stanovnici kvarta, izgladnjelog, dehidriranog, ranjenog, uneređenog, slomljene noge, u posjedu snajperske puške, sakrivenog iza kanti za smeće koje gotovo nitko ne koristi niti prazni. Osumnjičeni, stanoviti N. B., odveden je u bolnicu, gdje još uvijek prima liječenje pod policijskim nadzorom. Motiv ubojstva još nije jasan, ali se iz neslužbenih izvora – iako to samozvani novinari vole govoriti kada jednostavno nasumce izmišljaju stvari – doznaje kako je osumnjičeni pri uhićenju bio u deliričnom stanju i stalno optuživao svoju suprugu da je bludnica i razvratnica pa se nagađa kako bi motiv mogao biti bračna ljubomora. Supruga je bez komentara, kao i policija. Osumnjičeni N. B. odlučio se trenutno braniti šutnjom, u čemu mu uvelike pomaže koma u koju je jučer pao nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva plastičnom žlicom. Istraga je u tijeku i javnost će biti pravovremeno obaviještena o činjenicama, što god to značilo. Berin sigurno nije računao s time. To pokazuje kako ni najbolji plan ne može kontrolirati sve moguće varijable. U ovome se krije vrijedna pouka. Šteta što nema nikoga dovoljno sposobnog u blizini da ju nauči. Pronašao je još jedan zanimljivi članak. Uistinu fascinantna priča. Izgleda da je stanovita gđa Hižek iz Karlovca uredila svoj balkon tako da izgleda kao točna kopija kupaonice Roberta Haalsgarda. Iako si je to bez fotografija teško predočiti, ono što je zanimljivo na ovome članku je to što Blaž nema pojma tko Robert Haalsgard jest, a o kome onaj koji je članak pisao nije smatrao nužnim nešto pobliže reći. Ne bi to bilo toliko zanimljivo – ili čak vrijedno čitanja – da se članak nije našao u istoj rubrici s viješću da je uhićen vlasnik noćnoga kluba Kapetan Cook. Takozvani Kapetan Ahab sproveden je u istražni pritvor u kojem će čekati 347


Aleksandar Kostjuk

podizanje optužnice za utaju poreza, svodništvo, raspačavanje droge, okrutnost prema životinjama i nezakoniti posjed vatrenog oružja. Izgleda da Kapetan ipak nije bio dovoljno dosljedan u kršenju zakona kad se tako dao uhvatiti. Ništa zato, znat će bolje za sljedeći put. Pošto nije baš produktivno čekati u uredu da netko nazove – pogotovo kad ga mogu nazvati samo na njegov novi mobitel – ili dođe u posjet, Blaž odluči skočiti do svoga stana. Nije bio tamo još od jutra. Kad je stigao, veliki sanduk još je uvijek bio usred dnevne sobe, što je ocijenio vrlo pozitivnim. Blaž voli imati nešto solidno u svome životu, a ovo je i vrlo solidno i vrlo upečatljivo. Ogladnio je pa si je složio sendvič sa šunkom i sirom. Ponestaje mu sira. Morat će nabaviti još. Iako mu to nije bio prioritet, doma je otišao i kako bi ovdje otvorio paket koji je stigao u njegov ured. Nije kao da ga nije mogao otvoriti tamo, ali čim ga je ugledao u rukama dostavljača, prožeo ga je čudan osjećaj. Sad kad je prošao već pola sendviča zna da taj osjećaj ipak nije bila glad. Uzevši u obzir nedavne događaje i narav ljudi koji su tim događajima kumovali, Blaž je odlučio biti oprezan. Ne želi nikako postati paranoičan, a dolaskom u stan si je i dokazao da do toga nije došlo. Naime, tako nije nimalo umanjio eventualnu opasnost za sebe. Ako je paket, kako bez ikakve osnove nagađa, eksplozivna naprava, tada će učinak po otvaranju u stanu za njega biti isti kao i po otvaranju u uredu. Samo što ovdje ima mnogo manje ljudi u blizini. A u uredu si nije mogao složiti sendvič. I zapravo ne vjeruje da se radi o eksplozivnoj napravi, ali nekako si mora učiniti dan zanimljivim. Svejedno je bio podosta oprezan kad je rezao ljepljivu traku koja drži kutiju zapečaćenom i otvarao ju. Naposljetku zaista nije bilo razloga za brigu. Srce mu je zatreperilo kad je ugledao zadržaj paketa. Čitava kutija prepuna Mankija. Vjerojatno ima nekih stotinjak paketića. Imao je osjećaj 348


NOĆ PADA U PODNE

kao da je neki drevni gusar koji je upravo otvorio škrinju sa zlatom. Čarolija je isijavala iz paketa. Unutra je priložena i cedulja s porukom. Tekst je kratak: Za detektiva Zvonimira Nekima ništa nije nemoguće Osjećaj čarolije naglo je splasnuo kad je to pročitao. Arogancija koju osjeća u ovim riječima govori jasno tko mu je ovo poslao. Znanje koje ubija apetit. Zašto su mu ovo poslali? Kao zahvalu? Grozan osjećaj kad su vam takvi ljudi zahvalni. Jer to znači da ste učinili nešto što njima odgovara. Zar ne znaju da to nikada ne bi učinio namjerno? Znaju. Zato mu sad mašu svojom zahvalnoću pred nosom, i to na najgori mogući način. Otvori jedan paketić i ponjuši ga. Bi li ga htjeli otrovati? Ako ništa drugo, čisto kako bi pokazali kako to mogu. Bi li on otrov mogao otkriti njušenjem? Teško. Stavi jedan kreker u usta. Da, to je Manki. To je onaj poznati slasni doživljaj koji čovjeka uči kakav okus ima sreća. Ali na kraju zalogaja dođe gorki okus. Ne, nije otrov. Barem ne kemijski. To je gorčina znanja. Više ne će moći jesti Mankije, a da se ne sjeti njih. Više ne će moći uživati u krekerima jer će uvijek znati da su oni ti koji su mu to i omogućili. Uspjeli su nešto čisto i nevino pretvoriti u nešto gadno i neukusno. Nikad više iz njih ne će izvući onaj stari okus. Umiru li na ovakav način sve legende? Zašto je s Drugim podijelio nešto tako intimno? Kako si je dopustio takav neoprez? Bio je slab, kao što to često jest, da. Ovako mu Drugi iskreno zahvaljuje i istodobno zadaje završni udarac. Poručuje mu kako je ultimativna pobjeda njegova. Stavlja Blaža na njegovo mjesto. Neka mu 349


Aleksandar Kostjuk

bude. Neka slobodno uživa u svojoj samodopadnosti. Njegova će žetva na kraju biti vrlo gorka, kao što je bila i Berinova. Propast je jedina izvjesnost svakoga carstva. Ostaje pitanje što će s tim silnim krekerima. Zbog onoga što zna o njima ne može ih više nikada jesti – ne, ne će plakati – ali to ne znači da to nitko drugi ne bi mogao. Blaž i inače ne voli bacati hranu. Ili bilo što drugo, kad je već kod toga. Zato će si i on izvojevati malenu pobjedu. Blaž uzme paket i odnese ga u ured Caritasa. Tamo će Mankije znati iskoristiti. Dvije časne sestre koje su bile dežurne nisu sakrivale čuđenje Blaževim prilogom, ali znale su ga i suspregnuti koliko im je to bilo moguće. Otac Marin ih je sigurno već upozorio da od Blaža trebaju očekivati neuobičajene donacije. Nakon Caritasa nije se mogao sjetiti ničega čime bi mogao tratiti svoje vrijeme pa je proslijedio izravno do Sanjine adrese. Došavši pred ulaz u zgradu, Blaž ulovi vrata koja je otvorio jedan Sanjin susjed. Mogao bi joj i pozvoniti, dakako, ali odluči ju iznenaditi. Nije ju čak ni telefonski nazvao kako bi se najavio. Ni ne zna hoće li biti kod kuće, iako je prema njenome pozivu pretpostavljao da nema namjeru danas izlaziti. Istina je i da joj želi davati što manje najave svoga dolaska jer postoji mala – da, neka bude mala – mogućnost da bi se mogla predomisliti i reći mu da joj ipak nije zgodno da dođe danas. Ovako će srezati sve njene nedoumice u korijenu. Bit će mu neizmjerno zahvalna. Pozvoni joj na vrata. A vrata se brzo otvore i na njima se pojavi Sanja odjevena u crne hlače od trenirke i bijelu majicu s kratkim rukavima. Nasmiješi mu se. Dobar znak. "Blaž? Kako si..." "Loš trenutak?" "Ne, ne. Uđi." Blaž obriše noge na pragu i uđe. Sanja zatvori vrata, a onda nastupi nekoliko trenutaka neugodne tišine u kojima su zurili jedno u drugo, uz 350


NOĆ PADA U PODNE

mnogo skretanja pogleda. "Ah, daj jaknu," reče Sanja i odmah mu ju počne svlačiti. "Ne ću ti oduzimati previše vremena..." "Žuriš nekamo?" "Ne. Slobodan sam cijeli dan." "Onda imamo vremena." Objesi mu jaknu i stane natrag pred njega s ukriženim rukama na prsima, smišljajući što bi mogla reći. "I, kako si ti?" upita Blaž. "Dobro. Dobro," reče pomalo neuvjerljivo, iako s osmijehom. "Ah, da, želiš nešto popiti? Pojesti?" Ona već krene prema kuhinji. "Ne, u redu je," reče Blaž. Sanja se ponovno skupi na mjestu i još jednom nastupi neugodna tišina. Očekivao je da mu ima nešto važno za reći. Možda i ima, ali oklijeva reći to naglas. Da bude izravan ili da još malo otapa led? Uljuđene konverzacije nisu na popisu njegovih jačih strana, zajedno s planinarskim natjecanjima i čišćenjem riba. "E, da, kako su tvoje ribice?" Sanja pogleda prema akvariju. "Jedna je umrla. Nisu imale dovoljno hrane." "Tako." Da joj kaže da je on pritiskao nešto na uređaju za hranjenje? Je li on mogao nešto skriviti? Recimo jednostavno da nije. "Žao mi je." Sanjino se lice na to smrači. Počne se grčiti kao da će zaplakati. "Što..." Sanja se zaleti prema njemu, i prije nego je shvatio što se događa, čvrsto ga je obgrlila oko prsa. Blaž joj oprezno uzvrati zagrljaj. "U redu je. Ribice ni ne žive jako dugo. Koliko mi je poznato." "Ma briga me za ribice," govori mu u prsa. "Oprosti mi." "Što to?" "Nisam te uopće zvala. Spasio si mi život, a ja sam te samo odgurnula. 351


Aleksandar Kostjuk

Bila sam sebična." "U redu je. Bila si uzrujana. Čovjek ne misli na uljudnost kad se tako osjeća." "Svejedno. Nisam trebala biti uljudna, trebala sam prestati misliti samo na sebe." "Nemoj se zbog toga kriviti. I ja volim misliti na sebe." Sanja se nasmije kroz svoje suze. Odvoji se od njega i počne dlanovima brisati oči. "Ti uvijek znaš što treba reći, ha?" "Ne, ali svejedno to rečem." Sanja ga zgrabi za zapešće ruke i odvuče u smjeru trosjeda. "Daj, sjedni. Ne moraš se ponašati kao stranac. Sigurno ne ćeš da ti nešto donesem?" Blaž sjedne. "Ne, hvala. Nisam žedan, a jeo sam prije nego sam došao." "Onda dobro," reče ona i sjedne u naslonjač pored njega. Ne sjedne u opušten položaj, više uspravan, s rukama skupljenima na stisnutim koljenima. Izgleda da ju muči više toga nego je mislio. "Htjela sam te već prije nazvati, znaš?" Blaž samo kimne glavom. "Ali... ne znam ni sama što sam mislila. Glava mi je bila... u kaosu. Kad si me dovezao kući, počela sam hiperventilirati. Onda sam plakala, a onda sam otvorila bocu vina i počela ju piti tako brzo da sam joj zamalo odgrizla grlo. I onda sam se onesvijestila na ovome trosjedu." "Moja je priča slična. Samo sam umjesto pijenja vina oprao zube, a umjesto trosjeda sam legao u krevet." Sanja kimne glavom. A onda odmahne glavom. "Znaš, nedostajalo mi je razgovarati s tobom." "Imam takav utjecaj na ljude." "Ali stvarno mi je žao." 352


NOĆ PADA U PODNE

"Već si to rekla. Nema ti zbog čega-" "Ima. Možda bih sve lakše podnijela da nisam mislila samo kako to na mene utječe. Mogla sam te barem pitati kako se ti osjećaš. Ipak si morao onog čovjeka... ubiti." Blaž kimne glavom. "Jesam. Nije mi dao izbora." "Znam." "Ne možemo promijeniti što je bilo. Učinio sam što sam morao." "Ne osuđujem te! Što si učinio... što više razmišljam o tome... bilo je genijalno." "Da? Što više ja razmišljam o tome, to više shvaćam da nisam imao pojma što radim. I sve mi se više stvara dojam Božje intervencije." "Svejedno, povukao si sve dobre poteze. Unatoč mom prigovaranju. Da, i kad smo već kod toga... događaja... Zašto je točno tvoj mobitel eksplodirao?" "E, da, pitao sam Marija za to. Stavio je plastični eksploziv unutra." "Aha... Zašto je to učinio?" "To sam i ja pitao. A onda je krenuo odgovarati pa sam promijenio temu. Uglavnom, prodao mi je novi mobitel." Blaž ga izvadi iz džepa. "Vidiš?" "Što je ovoga puta stavio unutra? Plutonij?" "Nisam pitao. Ali plastični eksploziv nije. Ovoga me puta pitao želim li sa ili bez. Malo sam bio neodlučan, ali odabrao sam ovaj bez." "Zašto si bio neodlučan? Što će ti mobitel s eksplozivom?" "Posljednji se pokazao korisnim, zar ne?" "Da. Je. Ali kad se sjetim da sam provela dva dana uz bombu koja je slučajnim pritiskom tipke mogla eksplodirati..." Sanja se strese kako bi gestikulacijom dovršila svoju misao. "Znam. Zato sam se na kraju i odlučio za običan mobitel. Moram se malo naviknuti na ovog. Ali čini mi se da je malo bolji od prvog. Gle, ima 353


Aleksandar Kostjuk

umjesto niti kao nekakav štapić. Vidiš?" Blaž demonstrira povlačenjem ručice koja strši s dna mobitela. Štapić duži od pola visine mobitela izađe van, Blaž ga pusti i on se vrati natrag u unutrašnjost mobitela. "Mario kaže da ovaj proizvodi više struje od onoga eksplodiranog. Vjerojatno zato što nema plastičnog eksploziva unutra pa ima mjesta za druge funkcije." "Da, to je uvijek prednost," reče Sanja, uspješno krijući svoje neosporivo oduševljenje Blaževim najnovijim tehničkim draguljem. "I platio sam ga nešto manje od prošlog. 80 kuna." "Kad bi svi proizvođači mobitela počeli vaditi eksploziv iz svojih proizvoda, svima bi cijene počele padati." "Eh, sad si opet cinična." Blaž spremi mobitel u džep. "Oprosti. Drago mi je što si našao dobru zamjenu. Inače.... jesi li što čuo?" Sanja se napokon opusti i ispruži u naslonjaču. "Čuo?" "Ja već danima provjeravam sve vijesti na internetu. Pretražila sam sve portale, od najvećih do najmanjih. Nema ničega." "I?" "Što i? Izazvali smo lažni požarni alarm u Tromperu. I ostavili smo im lešinu. I konja!" "Ništa ne pišu o tome?" "Ma pišu, ali... bezvezarije. Pisali su o alarmu u zgradi. I o konju. Da, rekli su da je ukraden iz jednog cirkusa! Jesi li to znao?" "Ne, ali zvuči prikladno." "Prikladno? A o mrtvacu ni riječi." "Naravno." "Tebi je to normalno?" "Normalno nije, ali je očekivano. Sve je ove događaje bilo potrebno zadržati u potpunoj tajnosti. Metež oko njih samo olakšava odvraćanje 354


NOĆ PADA U PODNE

pažnje." "A pucnjava u banci? Ljudi su nas vidjeli. I tamo smo im ostavili mrtvaca. I jednog ranjenog taksista. O tome baš ništa! Zar ljudi nisu zvali policiju?" "Ne bih se ja time opterećivao na tvome mjestu. Ovdje imamo posla s ljudima koji znaju sakriti čitave ratove i genocide. Što im je par ispaljenih metaka i mrtvaca?" "Zar to nije razlog više da se opterećujemo?" "Možda, ali tako se samo uludo uzrujavaš. Ne možeš im ništa." "Da, valjda si u pravu," reče Sanja i okrene glavu u naslonu prema prozoru. Ponovno je nastupila tišina. Sanja zuri odsutno kroz prozor, a Blaž razmišlja je li ovo isti sag koji je bio na ovome mjestu kao prošli put kad je bio u Sanjinu stanu. Nakon gotovo dvije minute Sanja ostane zuriti kroz prozor, ali tiho progovori: "Nemam s kime razgovarati." "Molim?" Pogleda ga. "Želim s nekime razgovarati, ali nemam s kime. Tko bi mi vjerovao? Mislili bi da sam luda. A i strah bi me bilo bilo što reći. Misliš da bih ugrozila nekoga kad bih mu ispričala sve?" "Vjerojatno ne. Bez dokaza i mogućnosti njihova širenja možeš govoriti što hoćeš." "Ali ne mogu." "Ali ne možeš." "Osim s tobom. Ti i ja smo jedini na svijetu koji znamo za strahote koje su se dogodile. Samo s tobom mogu razgovarati." "Shvaćam. I pozvala si me ovamo kako bi mi rekla da mi to zamjeraš." Sanja se počne smijati. "Nije istina. Ne zamjeram ti ništa. Više ne. Hvala ti, Blaž." 355


Aleksandar Kostjuk

"Na čemu?" "Što sam živa." "Znači, ni to mi ne zamjeraš?" "Ne. Drago mi je što sam živa." "I meni. Što si ti živa, mislim. Ali nisi baš zaposlena, kako vidim. Ne bi li trebala biti na poslu?" "Šališ se! Ne želim više doći blizu tome mjestu. Kako mogu nastaviti raditi za takve ljude? Kad se samo sjetim godina koje sam im dala..." "Da, to je razumljivo." "Zapravo, razmišljala sam o pokretanju vlastitoga obrta. Razmišljam o tome već neko vrijeme. Nešto sam i uštedjela u tu svrhu. Samo što nikad nisam htjela riskirati zaposlenje. Pogotovo kad čovjek računa s promaknućima i povišicama. Tko bi tada htio riskirati sve i upustiti se u nesigurne poduzetničke vode?" "To ti mogu samo preporučiti. Biti sam svoj gospodar odličan je osjećaj. A ja sam uvijek imao problema s autoritetima pa je pokretanje vlastitog krojačkog obrta bio jedini logičan korak." "Da? Samo što još ne znam koji bi mi točno bio poslovni koncept. Što bi moja tvrtka radila?" "To mene nikad nije spriječilo. Samo naprijed." "Znači, imam tvoju potporu? Hvala, Blaž. Gle, ja opet samo o sebi. Kako ide tvoj posao? Je li ti moj slučaj nanio veliku štetu?" "Ma kakvi. Ironično, ali ovo mi je najunosniji slučaj u karijeri." "Ozbiljno?" "Da. Berin mi je prvo uplatio 3000 kuna, onda sam izvukao nešto novca od one nemani koja se nije dala ubiti. Što još? Da, prodao sam sva tri pištolja. Madežov, Berinov i ubojičin. I onaj skupi mobitel. Prodao sam i onu škrinju. Znaš koliko sam dobio za nju?" "Ne. Koliko?" 356


NOĆ PADA U PODNE

"4000 kuna. Pokazalo se da je to posebna izrada od najboljeg čelika za sigurno pohranjivanje novca. Vrijedi i više od 4000, ali prodao sam ju na crno. I dakako, tu je i novac kojeg sam našao na Berinu." Sanja iskrivi lice. "Joj, kad se samo toga sjetim. Kažeš da trebamo što prije otići, a onda staneš i počneš pretraživati mrtvaca." "Kad sam se sjetio da je rekao kako ima novac. Iz loših situacija treba uvijek izvući najbolje. Nažalost, krv je uništila više od polovice novčanica. Baš je na tom mjestu moralo promočiti. Spasio sam tek nešto više od 3000 kanadskih dolara. Znači da mu sredstva i nisu bila baš tako velika. I što je htio s kanadskim dolarima?" "Pobjeći u Kanadu, možda?" "Zanimljiva teorija. U svakom slučaju, mogao sam bez previše kalkuliranja odnijeti auto na remont. U servisu su mi rekli da je metak probio motor. Ne shvaćaju kako je uopće išao dosad." "Aha. A porijeklo metaka ih nije zanimalo? Ne će zvati policiju?" "Ne će. Slavek i ja se znamo već dugo. E, da, i napokon će mi ugraditi svjetla na kotače." "To je... važno?" "Ne znam je li važno, ali bitno je. Napokon, bicikli imaju svjetla na kotačima. Trebali bi to imati i auti. Ugradit će svjetleće diode, a struju će proizvoditi generator koji će se pokretati okretanjem kotača. Nisam baš shvatio kako će to funkcionirati, ali ako radi..." "Pa... dobro. Čestitam." "Naravno, možemo podijeliti novac. I tebi pripada koliko i meni. Uz napomenu da dobiješ polovicu od onoga što ostane nakon popravka auta." "Ne, zadrži ti sve, Blaž. Zaslužio si. Imam ja dosta." "Ali nezaposlena si." "Ne brini se za mene." "Tko se brine? Samo ističem da si nezaposlena." 357


Aleksandar Kostjuk

"Hvala. Primljeno na znanje. I ti si nezaposlen. Kad si rekao da nemaš nikakve obaveze." "Da. Dobio sam novi slučaj, ali klijent mi na kraju nije htio isplatiti honorar." "Jer nisi riješio slučaj?" "Ne bi vjerovala, ali jesam. Samo mu se nije svidio rezultat riješena slučaja. Da prihvaćam takve argumente za neisplatu, došao bih na vrlo loš glas. Mislim, gori." "Kako onda utjeraš dugove u takvim slučajevima?" "Nikako." "Nikako? To onda znači da... prihvaćaš takve argumente za neisplatu, zar ne?" "Da, ali nikad to ne priznam. A kad takvi dođu ponovno po moje usluge, inzistiram da uplate polog. Što ovaj sad nije učinio, iako je trebao." "Polog?" "Ali pronašao sam klavir." "Kakav klavir?" "Samo što to više nije toliko aktualno pa mi je klijentica umjesto honorara dala besplatnu ulaznicu za obilazak nekakva rudnika ili tako nešto." "Molim?!" "Nije da se žalim. Nešto će već isplivati." "Sigurno hoće. Blaž, misliš da će nas stvarno ostaviti na miru?" "GH?" Sanja kimne glavom. "Oni nikoga ne ostavljaju na miru. Ali nama se ne će više posebno zamarati." "Jer smo beznačajni?" 358


NOĆ PADA U PODNE

"Jer misle da smo beznačajni." "Zar ćemo ih uvjeravati u suprotno?" "Ne, ali kad sav njihov novac i moć nestanu... Znaš već." Sanja kimne. "Ti sve tako ležerno prihvaćaš. Da barem mogu biti takva. Je li onaj sanduk još uvijek u tvojoj dnevnoj sobi?" "Gdje bi bio?" "Mislila sam da si ga možda otvorio." "Nije moj da ga otvaram." "Znam, samo... pomislila sam da drugačije gledaš na tajnovite stvari nakon svega što nam se dogodilo." "Ako sam nešto naučio, onda je to da se čovjek treba držati svoga posla i ne zabadati nos u tuđe." "Mi smo i radili svoj posao. Samo što je to netko upotrijebio protiv nas. Osim toga, ti si detektiv. Prema definiciji ti je posao guranje nosa u tuđe poslove." "Ti baš voliš sve secirati, ha?" "Ne ću više. Znaš, sad sam ja žedna. Hoćeš soka od jabuke?" Sanja ustane i krene prema kuhinji. "Pa... kad već nudiš." Blaž ustane i krene za njom. Sanja stavi na stol dvije čaše i bocu žućkastog napitka. "To je prirodni sok. Bez konzervansa i aditiva. Jako je zdrav." "Onda moram probati. Sigurno ništa ne valja." Sanja napuni čaše smijući se. "Nisi ostala pri vinu?" "A, ne! Nakon one boce više nisam pipnula alkohol. Samo mi još treba da postanem alkoholičarka." "Mogla-" "Da, znam. Mogla bih i gore. Ovo je bolje. Izvoliš." Pruži mu punu čašu u ruku. "Da nazdravimo?" 359


Aleksandar Kostjuk

Blaž njuška sok. "Može." Sanja podigne čašu. "Nazdravljam... budućnosti." Blaž kimne glavom. "Njoj se uvijek korisno umiljavati. Pijem u to ime." Kucnu čašama i počnu piti. Sanja strusi čitavu čašu. Stvarno je bila žedna. Sigurno nema alkohola u tome? Ako ima, ne baš mnogo, ako ga služe osjetila. "I? Sviđa ti se?" "Nije loše. Bilo bi bolje kao liker." "Mogu misliti." Sanja spusti pogled. Ništa više ne reče. Zuri u praznu čašu koju vrti u rukama. Blaž otpije još malo. Sa svakim gutljajem sok je sve bolji. "Ne uzrujava te to?" upita Sanja, i dalje zureći u čašu. "Koje?" "Mislim da me to najviše muči. Uopće ne shvaćam što mi se to dogodilo." "Kako ne? Zar to nismo prošli?" "Da, ali što je sa širom slikom? Čemu je taj novac služio? Kako je Berin uspio natjerati GH da mu idu na ruku povlačenjem novca? Zašto je baš mene odabrao kao mamca? Zašto je baš tebe odabrao da inkriminiraš mene? Kako su znali što radimo? Kako su razotkrili Berina?" "To je mnogo pitanja. Mogu ti dati djelomične odgovore. I dosta nagađanja." "Ne, ne želim to. Želim znati. A zapravo ne želim. Baš sam glupa, zar ne?" "Još to prerađuješ. Možda bi se trebala nečim drugim baviti. Da ne postaneš opsjednuta time." "Da, valjda. Samo što me još uvijek strah. Nisam... nisam baš mnogo izlazila posljednjih tjedan dana. Malo u dućan i tako. Kad izađem na otvoreni prostor i među sve te nepoznate ljude, osjećam se tjeskobno. 360


NOĆ PADA U PODNE

Napeto. A noću se uopće ne usudim izaći. Znam da je to iracionalno, ali..." "Razumljivo je pod ovim okolnostima. Ali ne bi bilo dobro da to uzme maha. Da to srežemo u korijenu?" "Kako to misliš?" "Pozivam te na večeru. Po noći. Proslavit ćemo." "Što ćemo slaviti?" "Što god naiđe na putu do restorana." "Restoran? Ne znam baš..." "Ili možemo u kino." Sanja se nasmije. "Što je?" "Blaž... ti to mene zoveš na spoj?" "Ne. Osim ako želiš da te zovem na spoj." "Blaž..." Počne nesigurno odmahivati glavom. "Znači, ne?" "Nisam rekla ne. Samo si me zatekao. Blaž... mi... nas dvoje smo različiti." "Vrlo različiti. Čak smo i suprotnoga spola." "Znaš što mislim. Nije kao da smo se... najbolje slagali. Samo su nas okolnosti spojile." "Ne moraš glumiti obazrivu. Ako ne ćeš..." "Nisam rekla da ne ću. Samo... nisam sigurna da je to pametno." "Pozivam te na večeru, ne brak. Ako ne ćeš da bude spoj, ne će biti. Dobro?" "Shvaćam. Ali ne želim da se... ponadaš, znaš?" "Nikad se ne nadam. Profesionalna deformacija." "Načelno bih... izašla s tobom. Na spoj. Stvar je u tome da želim krenuti dalje. Nastaviti sa životom. Shvaćaš?" 361


Aleksandar Kostjuk

"Aha. I ja te držim usidrenom u mračnoj prošlosti?" "Ništa tako dramatično. Da, možda malo. Mislim, nisi ti kriv. Samo... jednostavno su stvari tako ispale." To mu se često događa. Pojavi se na pravome mjestu u krivo vrijeme na krivome mjestu. Tu se ništa ne može. "Aha. Dobro, to već postaje jako komplicirano. Nisam ti htio otežati život." Blaž popije do kraja, spusti čašu na stol i krene prema izlazu. "Pozdravimo se i-" "Ne, čekaj. Nisam rekla ne. Samo nisam rekla da." "Istina. Što još ono nisi rekla?" Sanja se počne smijati. Zarije ruke u lice i zavrišti. "Kako me izluđuješ, Blaž! Stvarno se znaš upucavati curi." "Tko se upucava? Pokušavam otići odavde." "Samo mi daj malo vremena. Može?" "Koliko god hoćeš." "Ne. Daj mi tjedan dana. Ako ti se u sljedećih tjedan dana ne javim, onda... onda ćeš znati. Može?" "Pošteno." "Dođi, ispratit ću te." Ode s njim do ulaznih vrata i pomogne mu odjenuti jaknu. "Dobro... idem onda. Sretno s tvojom tvrtkom. Nemoj oklijevati. Bit ćeš dobro." "Hvala na savjetu. A mi ćemo se još vidjeti. Bez obzira na... znaš." Blaž joj samo kimne. Otvori vrata i izađe na hodnik. Odjednom ga Sanja zgrabi za ruku i povuče natrag u stan. "Za slučaj da te ne nazovem," reče ona, stavi mu ruke na lice i poljubi ga. "Opreza nikad dosta," reče Blaž i još jednom izađe iz stana. Okrene se prema vratima. Na njima stoji Sanja koja ga želi ispratiti osmijehom. "Vidimo se." "Vidimo se," reče ona. "Nemoj upadati u previše nevolja." 362


NOĆ PADA U PODNE

"Tu nema mnogo pomoći. Napokon, noć uvijek pada u podne." Osmijeh joj nestane s lica. "Ma prestani to govoriti!" vikne i zalupi snažno vratima. Blaž kimne zatvorenim traumatiziranim vratima. "Da," promrmlja. Izgleda da može zaboraviti taj spoj. A opet, ništa nije sigurno. Tko bi uopće razumio žene? Blaž krene polako niz hodnik. Mobitel mu zazvoni. "Halo?" "Dobar dan," reče muški glas na mobitelu. "Jesam li dobio detektivsku agenciju Blaža Zvonimira?" "Jeste. Kako vam mogu pomoći?" "Ah, moram vas odmah ovo pitati. Jeste li diskretni? Ali zaista diskretni!" Čovjek s tajnama. "Toliko sam diskretan da mi nije jasno kako ste došli do mene." "Prijatelj mi vas je preporučio." Čovjek koji misli da ima prijatelje. "Dobro je učinio. Što biste trebali?" "Stvar je dosta hitna." Čovjek u stisci. "Shvaćam." "Ovako... radim u jednoj uglednoj tvrtki." Čovjek s prihodima. Obećava. "Dobro..." "Tamo imam pristup određenim dokumentima. I to posebnim elektronskim ključem. Ključ sam izgubio. I ako ga ne dobijem natrag do 15 sati, bit ću otpušten. I to još kako otpušten. Shvaćate?" Čovjek očaja. "Ne baš. Shvaćam da želite da vam pronađem ključ. Je li tako?" "Već znam gdje je ključ. U tome je srž problema." Čovjek mnogih tajni. "Tako..." "Ključ sam ostavio u jednoj psetarnici." Sad je to već groteskno. 363


Aleksandar Kostjuk

"Shvaćam. Prvo da vas pitam: trebate li krojačke usluge?" "Što?!" "Znači, ne. Treba li nekoga oteti?" "Ne. Naravno da ne!" "I još samo jedno. Jeste li spremni platiti polog od 3000 kuna i dnevni honorar od 500 kuna plus troškovi?" "Da, da, da. Što god treba." "Onda sam vaš čovjek. Recite mi detalje."

KRAJ

364

Noć pada u podne  

Blaž Zvonimir je privatni detektiv. To mu zvanje nije bio životni san, ali svoj posao obavlja najbolje što može. Ugled mu nije nešto čime bi...

Advertisement