Osmaši za Vukovar

Osmaši za Vukovar IZABRANE PJESME Povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, 18. studenoga 2020.

Tužna mati U tami sjedi mila mati, mokar joj rubac bijeli kojim lice brisat' stade, kome priča svoje jade.

U duši joj stoji tuga, osmijeh zauvijek nesta, za sreću više nema mjesta.

Na prozoru svijeća gori u čast narodu što se bori za spas grada svoga, za izgubljena života mlada u čast Vukovara grada.

Ona moli dragog Boga da joj vrati izgubljenog sina svoga.

Potok joj niz lice sta teći kad se sjeti zadnjih riječi: „O, dragi grade moj, u spas dolazim ti ja!“ I dogodi se kako reče.

D. K., 8. b

Nezaboravljeni grad Na slavonskoj ravnici stoji grad, ime mu je Vukovar.

Pokušavaju ga srušiti, ali on se ne da, čuvaju ga vojnici hrvatskoga reda.

Padaju granate s tmurnoga neba, pao je i grad moga djeda.

Oprosti nam, grade, što predali smo se mi i dali neprijatelju da te opkoli.

F. M., 8. a

Vukovar – zašto ga toliko volim?

Sutra hoću li preživjeti?

Danas hoću li uspjeti?

Crvenilo po srušenim zgradama, rupe u fasadama.

Još uvijek se čuje jecanje onih kojima pomoć treba, a grad pust – samo protivnik vreba.

Zašto volim taj grad odgovor dati lagano je – borac on je i to dovoljno je.

L. J., 8. b

Zašto ljudi ratuju?

Zašto ljudi ratuju ako će svoje voljene izgubiti, ako će nekome parkove i snove srušiti?

Grad će protivnici uništiti dok će majke za svojim sinovima plakati.

Hoće li se poslije rata živjeti isto, hoće li se ljudi pomiriti?

U ratu će netko izvući deblji kraj, a nečijim životima falit će trag.

Zašto?

M. B., 8. b

Vukovar

Vukovare, grade, uporno i snažno branio si ono što je nama važno.

Tri mjeseca patnje, jauka i strave za godine ponosa, sjećanja i slave.

F. K., 8. b

Vukovar – zašto ga toliko volim?

Svijeću palim ponad groba, Žena do mene moli za dragoga svoga.

Svaki grob svoju priču ima, Slušam, Dok se u zraku osjeti poziv Prerano oduzetih duša.

Pogledam u zvjezdano nebo prisjećajući se svega što sam čula o tom gradu, dok Dunav, hladan, mirno teče.

Mirnoća Vukovara grli I najvećeg diva, I najmanje dijete, Mirnoća Vukovara odaje Sve svoje tamne sjene.

Ali poslije toliko vremena, toliko rada, svjetlost Sunca nadilazi tamne sjene i iz parkova klijaju nove biljke, stare zgrade bez imalo sreće dobivaju nove nade, za ljude koji se u grad vrate.

A pogledajte taj grad sada!

Vodotoranj sija starim sjajem, Dunav poigrava plavim brzacima, Dječji smijeh se u ulice vratio, a mračnu povijest polako, ali sigurno, pobjeđuje svaki novi dan.

T. P., 8. b