Page 1


2


3


Legenda o tome kako je nastao zbornik Od 2005. se godine u Istri održava Legendfest, Udruge Val kulture, festival kojem je namjera povezati kulturu, stanovništvo i turiste te upoznavati posjetitelje bogatstvom hrvatske nematerijalne baštine. Prvotna ideja Olinke Gjigaš iz Turističke zajednice Grada Križevaca, kad je došla pitati Knjižnicu za suradnju, bila je dovesti festival i u Križevce, s obzirom na to da je u svojih deset godina postojanja prerastao granice Istre te se zadnje dvije godine održava i u Lukavcu kraj Velike Gorice, a od ove godine i u Šibensko-kninskoj županiji. Legendfest od 2015. provodi i sestrinski projekt LegendArt namijenjen djeci, a cilj mu je probuditi dječju maštu i kreativnim stvaralaštvom upoznati djecu s bogatstvom nematerijalne baštine njihova kraja. Zbog nedostatka financijskih sredstava za provedbu cijelog koncepta Legendfesta i LegendArta, odlučeno je da se u Križevce barem dovede njihova putujuća izložba LegendExpo koja bi bila postavljena u prostorima Gradske knjižnice „Franjo Marković“ Križevci, a da uz to Knjižnica otvori svoj prostor djeci u oživljavanju nekog našeg, križevačkog tjedna legendi kroz priče, pisanje i likovno stvaranje. Ideja je pala na plodno tlo jer su se na poziv za suradnju odazvale OŠ Kalnik, OŠ Ljudevita Modeca, OŠ „Vladimir Nazor“ Križevci, Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Križevci, DV Križevci, DV Zraka sunca, DV sv. Josipa Križevci i DV Čarobna šuma. Odjednom je mala ideja postala veliki zalogaj: četiri literarne radionice, četiri likovne, četiri pričaonice te je na otvorenju izložbe dječjih radova izveden igrokaz kalničkih osnovnoškolaca. U ovome su zborniku predstavljeni literarni i likovni radovi nastali na tim radionicama. Neostvareni (ove godine) veliki festival pokazao je da se uz dobru suradnju malih ostvaruju sjajne stvari, da se zna prepoznati ono što otvara svijet mašte djeci i odraslima, što budi znatiželju i malih i velikih, što nas povezuje s onim mitskim, dubokim korijenjem preko kojeg baštinimo plodove mikrosvijeta iz kojeg izrastamo.

VALENTINO GUDIĆ

4


Kako je nastala crkva sv. Križa Godina je Gospodnja 598. Stasit, visok momak, stroga lica, ali izmučena pogleda, zarobljen u teški oklop, stupa na čelu vojske. Iz daljine čuje se galop konja, mukli zveket oružja. U zraku se osjeća sparina, miris znoja, iznemoglost. Svi čeznu za istim – vodom. Zora je. Sunce se probija kroz tmurne oblake. Mjesto se polako budi. Starim je mještanima prva misao kako napojiti stoku. Neki od njih nisu ni spavali premoreni glađu. Vapaj djece odzvanja mjestom. Kroz jutarnju maglu probija se komad crvenog platna kao plamen nošen vjetrom. Brežuljcima odzvanjaju teški, umorni koraci. Mještani sa strepnjom iščekuju neočekivane pridošlice. Djeca se privijaju uz svoje majke. Svi su u neizvjesnosti i zatvaraju se u kuće. Vojnici dolaze. Iscrpljeni od žeđi i bitaka s nemilosrdnim Obrima, jedva vuku teške topove. Gotovo se i ne obaziru na ljude koji ih promatraju kroz prozore sa strahom u očima. Tumaraju mjestom tražeći okrepu za svoja suha grla. I kad su već izgubili i posljednju nadu, začuju uzvik jednog vojnika. On ih doziva pokazujući pritom na jedan veliki grm. Tamo, u skrovitosti, stoji zdenac. Vođa mu priđe, ispunjen nadom, no u zdencu pronalazi samo razočaranje. Nema ni kapi vode. Zdenac je presahnuo. Očajni, nastavljaju dalje. Ipak, netko se još nije prestao nadati. Kći vođe još jedanput zaviri u zdenac. Kako li se samo iznenadila kad je na dnu zdenca ugledala križ! Uto se iz zemlje začuje neki šum i učas je zdenac dupkom pun vode. Djevojka je radosno dozivala vojnike koji nisu vjerovali svojim očima. Napokon voda! Nastade sveopće veselje i svi se okupiše oko zdenca. Piju, pune svoje prazne čuture i raduju se. Okrijepljeni i ispunjeni novom snagom, kreću dalje. Mještani su, privučeni cikom vojnika, počeli izlaziti iz kuća i prilaziti starom zdencu na koji su svi već odavno zaboravili, a sad im je on izvor spasa. Djeca su radosno pružala ruke da osjete kapi te toliko željene vode. Nakon što su sami utažili žeđ, ljudi počeše dovoditi svoje blago. Cijelo mjesto živne u trenu. Svi su se veselili, od najmanjeg djeteta do najstarijeg starca. Tada se svi uhvatiše za ruke i zaplesaše oko zdenca pjevajući i slaveći Boga što ih je spasio od sigurne smrti. Mještani kasnije na tom mjestu sagradiše jednu od najstarijih crkava u našem kraju – crkvu sv. Križa. Ona i danas tamo stoji i podsjeća nas na ovaj događaj. Marta Knežević, 6. r.

Kalnički plemići – šljivari Te rane subote sunce se lijeno podizalo. Lagani vjetrić nježno je ljuljao plahe grane. Iz kuća izlazili su seljaci da nahrane svoje životinje. Pijetao je kukurikao iz svega glasa ne bi li probudio kojeg zaspalog ljenjivca. Kamenim prašnjavim putom, koji je već bio izlizan od tolikih nazubljenih Mongola, bježao je kralj Bela IV. Sav iscrpljen, ispuhan i izmoren tražio je dobar i siguran zaklon. Nitko koga bi pitao za pomoć nije mu želio pomoći jer je dobro znao kakve će biti posljedice. Znajući da mora naći zaklon, kralj nije odustao. Iako mu nisu pružili zaklon, neki su mu seljaci dali malo vode. Bilo je već 5


podne, a ono lijeno sunce sakrili su blijedi oblaci. Bela, neznajući gdje se nalazi i kamo će dalje, predahne na velikom kamenu. Bježeći od neprijatelja, naišao je na svoje dobre prijatelje kojima je pomogao. Večer je, zvijezde bistro sjaje na nebu, ali je svjetlost vrlo slaba. Bela više nije znao gdje je, a nije ni imao snage za daljnji put. Zalutao je, na svoju sreću, na Kalniku. Ujutro su ga pronašli Kalničani koje su zvali šljivarima. Bela ih je molio za pomoć i oni nakon dugog razmišljanja pristanu. Budući da nisu bili posve sigurni gdje će ga sakriti, odvedu ga u Stari grad Kalnik. Nisu znali čime će ga prehraniti jer su Tatari opkolili utvrdu pa su mu davali šljive koje su donosili svakoga dana. Nakon nekoliko dana kraljeva skrivanja, pojavili su se njegovi vojnici koji su mu došli pomoći i odvesti ga. Prije nego što je otišao, kralj Bela IV. odlučio je Kalničane proglasiti plemićima zbog njihove hrabrosti i dobrodušnosti. Kada su dobili titulu, njihovoj sreći nije bilo kraja. Bela im se nasmiješio, zahvalio i krenuo sa svojim vojnicima prema Zagrebu. Stella Hossu, 8. r.

Crna Kraljica Jesen je. Tamni oblaci zaklonili su sunce. Kiša će. Teškim korakom šećem šumom potkalničkog kraja. Vjetar nosi hladan zrak. Hodam ispod golog drveća po vlažnom, otpalom lišću. Obuzima me studen. Prolaze me trnci. Neka se jeza osjeća u zraku. Samoća. Pažnju mi zaokupi maleni leptir koji jedri kroz tih, rijedak zrak, nekako taman, sablasna lepeta krila. Mirnoća. Tišinu probode glasanje gavrana s viših grana. Gavrani. Tama…

Sve podsjeća na nju – ženu

koja je duboko u srca ljudi onoga vijeka utisnula samo strah, tugu, žalost. Crna Kraljica. Ovim je istim blatnjavim stazama prolazila i ona. Odjevena u dugu, crnu, baršunastu haljinu. Iznimne i začuđujuće

ljepote. Okrutna i prazna srca. Kao da čujem brzo, isprekidano malaksanje njezina vranca. Topot kopita sve se više približava. Bičem tjera konja sjajnih, suznih očiju. Prolazi pored mene. Crni joj plašt vijori na vjetru, a tamna kosa hladnog odsjaja slijeva se niz njega. S gavranom na desnom ramenu ponosno, neustrašivo jaše prema dvorcu na obroncima Kalnika. Visoke gromade bacaju sjenu na već ionako promrzao dvorac. Kamene zidine jednako su nepotpune i zastrašujuće kao i ona, ta bezvremenska 6


ljepotica. Sišla je s konja, a gavran poleti s njezina ramena na obližnje osušeno stablo. Ona ulazi kroz velika drvena vrata okovana čelikom. Graciozno i u ritmu korača pustim hodnicima. Top-top, top-top! Dolazi do najudaljenijih vrata i otvara ih polako, smireno. U odaji nema svjetla, preko prozora navučeni su tromi tamni zastori. Na zlatnom svijećnjaku zatreperi plamen. Osvijetli prostoriju, prolomi se po brojnom blagu. Drvene škrinje prepune zlatnika, police i podovi puni rasutih vrijednih umjetnina i skupocjenosti. U narodu govoraše kako ih je ukrala od svojih brojnih ljubavnika. Kada bi ih iskoristila, bacila bi ih u kaveze i gledala kako ih proždiru veprovi. To je blago bilo prokleto. Kao da je potamnjelo zbog zlobe te žene, a opet kao da treperi zbog njezine ljepote. Ona krene prema kaminu na drugom kraju prostorije. U kutu kraj njega nalazi se drveni stol. Na njemu su poslagane mnoge epruvete, posude, tikvice i ostali kemijski instrumenti. Sve je jasnije odakle joj silna ljepota, ta divna, nestvarna ljepota. Vrata su se praskom zatvorila. Odajom prema njoj laganim korakom korača neka sjena. Sjena u metalnom oklopu sa sjajnim mačem u ruci. Oklop zvecka. Kraljica se okreće sa strepnjom. Sjena dolazi na korak do nje, podiže mač i... Muškarac izlazi iz odaje. Njegov oklop svjetluca. Zraka sunca što je provirilo iza oblaka bljeska se na srebru. Izlazi iz dvorca. Zidine se doimaju puno toplijima na maslačkastom suncu. Čuje se cvrkut ptica. Povjetarac miluje lice hrabrog viteza. On zajaše svog konja i odlazi, nestaje u daljini. Gole grane stabala obasjane su platinastim sjajem. Njišu se, kao da se klanjaju

vitezu. Lišće leprša pod kopitima prekrasnog bijelog pastuha. Sve je drugačije, sve je drugačije... Sjaj sunca s neba prenuo me iz maštarija. Snažan vjetar poveo je oblake sa sobom i otpuhao ih daleko prema zapadu. Mukla tišina. Još uvijek razmišljam o njoj. Kako je otišla? Narod kaže da je njezina duša nakon smrti pronašla utočište u tijelu neke naizgled bezopasne životinjice. Od tada luta ovim šumama pohlepno pazeći da nitko ne pronađe njezino zlato. Začuđujuće. Zbunjena sam. Ne mareći za to, vraćam se maštarijama. Sunce se ponovno sakrilo. Kao da se mračna čarolija spustila na tlo. Kroz odškrinuta vrata odaje sa zlatom preleti maleno biće. Leptir crnih nježnih krila, tankih i ljupkih poput čipke. Okrutno i bezobzirno poleti prema

prozoru.

magličasti

zrak.

gavranom

sa

Izleti

u

Odleti

s

svoje

desne

strane. Crna Kraljica. Matea Martinčić, 8. r.

7


Crna Kraljica Sivi teški oblaci nadvili su se nad gole stijene i visoke bjelogorične šume Kalnika. Kako je vrijeme odmicalo, vjetar je puhao sve snažnije i glasnije. U zraku se osjećao umor i iscrpljenost. Narod je žudio za gutljajem vode. Izmučeni od žeđi, krenuli su prema velikom kamenom dvorcu u nadi da će dobiti vode iz velikog bunara, iako su znali da im je kraljica neće dati. Bila je to žena koja bi jednim pokretom izazvala dubok strah koji je seljane pratio kao sjena. Stajala je na najvišem balkonu dvorca, a pogled joj je bio uperen u narod poderane odjeće, dlanova prekrivenih žuljevima i djecu koja su se privinula uz majke. Koračali su po tvrdoj hrapavoj

zemlji. Svilena crna haljina sa zlatnim rubovima na rukavima vijorila se na vjetru, a kosa crna poput noći bez zvijezda, poslušno se pripila uz lice Crne Kraljice. Oko nje letio je gavran, vjerni prijatelj kojeg je voljela više od ikoga i ičega. Kad bi netko učinio i najmanju pogrešku, zapovjedila bi gavranu da ga napadne i usmrti svojim kandžama i kljunom. Seljani su se s vremenom naučili obraniti. Najednom jedno dijete vrisne i uperi prstom prema kuli. Visoki muškarac smeđe kose i brkova padao je ravno u smrt. Sumnje seljana postale su istinite. Zasitivši se svojih ljubavnika, Crna Kraljica bacala ih je s kule. Svi su zaprepašteno stajali. Ona se zadovoljno podsmjehnula, a lice joj zablista poput sunca. Ne osvrćući se, seljani su otišli, žedni, u nadi da će ih kiša spasiti. Počelo je sijevati, vjetar je postao toliko snažan da se drveće svinulo poput svijeće. Dan se pretvorio u noć. Iz dvorca je dopiralo hrzanje kraljičina nemirnog konja. Ptice su zamahale krilima i poletjele prema nebu. Začuo se prasak groma, a Crna je Kraljica nemoćno pala na tlo. Oko nje stvorila se gusta siva magla, a sunce se probilo kroz tamu. Crna Kraljica pretvorila se u velikog gavrana. Od tog dana letjela je oko svog carstva i bespomoćno gledala narod kako sretno i mirno živi. Lorena Lugomer, 8. r. Kalnički plemići Jesen je. Posvuda se osjeća miris dozrelog grožđa iz kalničkih vinograda. Pozlaćeno lišće polako pada s drveća. Odjednom se začuje šuštanje. U daljini bježi neki čovjek. Dolazi pred kalničku utvrdu Stari grad i odluči se sakriti u nju. Nedugo zatim začuje se zveckanje oružja. Bila je to četa Tatara. Polako su se uspinjali prema kalničkoj utvrdi u kojoj se sakrio kralj Bela IV. Stigavši pred utvrdu, stadoše zazivati kralja i govoriti mu neka se preda, no odgovora nije bilo. Odlučili su čekati sve dok se ne preda, ali on ih je uspio nadmudriti. Naime, kralj Bela IV. dobio je pomoć od kalničkog kneza Filipa Bebeka. U ranu zoru nečujno je pobjegao i krenuo prema Zagrebu, a Tatari, misleći da se on i dalje skriva u utvrdi,

počeše opsjedati grad. Kalnički branitelji čuvali su Stari grad, ali problem je nastao kada je počelo ponestajati hrane. Jedne noći dok su Tatari spavali, iz okolnih sela došuljali su se seljaci i počeli braniteljima bacati dozrele šljive. Njihova im je pomoć dobro došla jer su bili umorni i iscrpljeni. To se ponavljalo iz dana u dan, a Tatarima nije bilo jasno što se događa i zašto se kalnički vojnici ne umaraju.

8


Naposljetku su se odlučili povući, a tatarski vođa Batu-kan ostao je razočaran. Kalničani su napokon odahnuli. Nakon nekoliko dana kralj Bela IV. stanovnike Kalnika proglasio je plemićima. Gabrijela Herendić, 8. r.

Crna Kraljica Dan je oblačan i tmuran, kiša pada kao da nije padala godinama. Na Kalničkoj gori uzdiže se dvorac Mali Kalnik u kojem se smjestila Barbara Celjska, Crna Kraljica. Ime Crna Kraljica dobila je zbog svojeg izgleda i karaktera. Bila je odjevena u crno i bavila se alkemijom. Uz sebe je imala crnog gavrana i crnog konja kojim je obilazila područje Kalnika. Bila je udana za ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda. On joj nije bio dovoljan pa je imala i ljubavnike koje je, nakon što bi s njima provela noć, bacila lavovima i gledala kako ih oni proždiru. S prozora njezine sobe pruža se pogled na maleno selo na brežuljku po imenu sv. Petar Orehovec. Selo je izduženo, njime prolazi puteljak posipan kamenčićima. Uz puteljak smještene su kućice građene od domaće cigle i blata. Seljaci su se bavili govedarstvom i svinjogojstvom. S drugog prozora vidjelo se selo smješteno između dvaju brežuljaka – Gornja Rijeka. Između niskih drvenih kućica prolazio je poljski put. Seljani su se bavili isključivo poljoprivredom. Iza Kalničke gore bila je šuma puna borovih stabala. U blizini bila je kapelica sv. Barbare u kojoj se Crna Kraljica voljela moliti za duše svih svojih ljubavnika. Jednom kada je željela baciti svog ljubavnika lavovima, on ju je povukao za sobom. Kada je pala, njezino tijelo ostalo je nepokretno ležati i pojeli su ga lavovi, a duša se pretvorila u zmiju koja je otpuzala u rupu ispod dvorca. Šuma iza gore osušila se i uvenula, a kapelica se urušila. Nakon kraljičine smrti Žigmund je saznao za njezine ljubavnike i dao je posjeći cijelu uvelu šumu i zasaditi novu, hrastovu

šumu jer je Barbara mrzila to drvo. Leonardo Hrovat, 8. r.

9


Pričaonice Dječji vrtić Križevci Priča o pustinjaku Martinu

Dječji vrtić Zraka sunca Priča o Tilčiki i Julčeku

Dječji vrtić sv. Josipa Križevci Djed i repa

10


Dječji vrtić Čarobna šuma Priča o čarobnom bunaru

11


Kako su Križevci dobili ime Šećem Križevcima, svojim gradom. Oni su jako stari grad. Dolazim do crkve Svetog Križa i prisjetim se legende o njoj. Davno, jako davno, nije postojala crkva Svetog Križa. Na mjestu te crkve nalazio se zdenac. Voda je bila bistra i čista pa su ljudi dolazili po nju svaki dan. Jednog jutra, kada sunce još nije izašlo, došla je jedna djevojka na zdenac da uzme vode za svoju obitelj. Kada je grabila vodu, u njoj je nešto predivno zasjalo. Djevojka je pogledala bolje i spazila križ

napravljen od čistog zlata. Pozvala je mladiće koji su onuda prolazili da izvade križ. Ljudi su se dogovorili da na tom mjestu sagrade lijepu građevinu, crkvu. Rekli su da će je nazvati po zlatnom križu, crkva Svetog Križa. Grad su također nazvali po križu. Zato se i danas zove Križevci. Klara Knežević, 4.a

Kako su Križevci dobili ime Grad Križevci vrlo je lijep. Ponekad šećem ulicama grada i prolazim kraj crkve Svetog Križa. Ta crkva, kao i moj grad, ima svoju povijest. Priča se da je na mjestu današnje crkve bio jedan zdenac. Neka djevojka došla je po vodu, još je bilo mračno. U vodi, u zdencu, vidjela je zlatni križ. Izvadili su ga i odlučili na tom mjestu sagraditi crkvu. Nazvali su je crkva Svetog Križa, a grad oko nje dobio je ime Križevci. Još se priča da je crkva bila srušena, ali obnovljena je. Kad prošećem malo okolo nje, vidim stari zid. To je baš lijepa legenda, o crkvi Svetog Križa i kako je moj grad Križevci dobio ime. Nena Rogina, 4.c

Kako su Križevci dobili ime Hodam s prijateljicama i idemo na sladoled. Prošetale smo prema bazenima i razgovarale o našem gradu, Križevcima. Uvijek sam se pitala kako su Križevci dobili ime. O tome priča legenda. Jedna je djevojka u ranu zoru išla na bunar koji je bio na mjestu gdje je sada crkva Svetog Križa. U bunaru je vidjela sjajni zlatni križ. Na tom mjestu ljudi su sagradili crkvu i prozvali je crkva Svetog Križa. Grad oko nje dobio je ime Križevci. Lijepa legenda! Postoji priča da je grad dobio ime po križanju putova na kojima su ga gradili. No, meni je ljepša legenda o imenu grada po zlatnom križu i crkvi Svetog Križa. Lucija Janeš, 4.c 12


Kako su Križevci dobili ime Šećem svojim lijepim gradim, Križevcima. Dođem do crkve Svetog Križa, hodam oko nje, promatram ju. Onda se sjetim legende koju sam čula da drugi pripovijedaju. Saznala sam iz legende da je na mjestu crkve Svetog Križa nekada bio zdenac. U njemu je, dok je jedno jutro zagrabila vodu, neka djevojka našla zlatni križ. Na tome mjestu su sagradili crkvu i dali joj ime crkva Svetog Križa, a moj lijepi grad, koji je već jako star, dobio je ime Križevci. Uvijek se sjetim legende kako su Križevci dobili ime.

Hana Jelinić, 4. r.

Kako su Križevci dobili ime Volim šetati Križevcima. Kao mnogi drugi gradovi i Križevci imaju legende. O njima nam priča naša učiteljica. Najdraža legenda mi je kako su Križevci dobili ime. Jedna se djevojka u ranu zoru uputila na bunar po vodu. Pogledala je u bunar i vidjela zlatni križ. Na tom je mjestu sagrađena crkva Svetog Križa. Križevci su dobili ime po toj crkvi. U našem gradu još je bunar i crkva Svetog Križa. Klara Grahovar, 4. r.

Kako su Križevci dobili ime Križevci moj su grad. U njima stanujem i idem u školu. Idem tek u 4. razred, no to ne znači da dosta toga ne znam. Znam i legendu kako su Križevci dobili ime. Jedno rano jutro, mlada i lijepa djevojka pođe na zdenac. Htjela je zagrabiti vodu kad ono u njoj ugleda zlatni križ. Ljudi su ga izvadili iz zdenca i na tome mjestu sagradili crkvu Svetog Križa, a po

toj

crkvi,

tako

kaže

legenda, grad je dobio ime. Moj grad, Križevci… Melani Škrlec, 4. r.

13


Kako su Kalničani dobili nadimak

Na Kalniku sam. Divim se lijepim livadama. Šuma je predivna. Sve je kao u priči. Gledam stari grad Kalnik. Obnavljaju ga. O njemu i stanovnicima sela postoji stara legenda. Pripovijeda se da Kalničane zovu šljivari. To je u vezi s kraljem Belom IV. i Tatarima, strašnim osvajačima. Oni su napali i Kalnik. Njegovi stanovnici odlučili su se braniti. A, uz to, k njima se pred Tatarima sklonio i kralj Bela IV. Branitelji su se hrabro borili. Tatari ih nisu mogli pobijediti u jurišu pa su ih opkolili. Nitko nije mogao iz grada i došla je velika glad. No, mudri su bili Kalničani. U noći su se prišuljali kraj Tatara i braniteljima bacili grane pune zrelih, ukusnih šljiva. I kralja su tako hranili. Tatari su vidjeli da ne mogu pobijediti jer u gradu, unatoč svemu, još imaju hrane kad se mogu boriti. Ostavili su Kalnik, Kalničane i Belu IV. A za nagradu, jer su ga spasili, kralj je Kalničane proglasio plemićima. Građani Križevaca bili su im jako zavidni pa su ih od tada zvali kalničkim šljivarima. Njih to nije smetalo. Kalničani su dobili bitku nad osvajačima, a nadimak im je zauvijek ostao. Larisa Lugomer, 4. r.

Kako su kalničani dobili nadimak Hodam prema starom gradu Kalniku i vidim urušeni dvorac. Razmišljam o njegovoj prošlosti. Već sam došla bliže staroga grada i čujem da neki stariji gospodin priča legendu o Kalniku. Legenda govori kako su Kalničane prozvali šljivarima. U grad Kalnik se pred Tatarima sakrio kralj Belja IV. S braniteljima grada bio je opkoljen. Tatari su ih htjeli izgladniti. Opsjedali su ih dugo, a branitelji su bili sve slabiji. No, nisu se htjeli predati. Kalničani su bili jako mudri i dosjetljivi pa su noću, preko zidina, braniteljima i kralju bacali grane pune šljiva. Tatari su na kraju odustali i otišli jer su mislili da Kalničani imaju toliko hrane da nikada neće ostati bez nje. Kralj Bela IV. bio je sretan i zahvalan Kalničanima. Proglasio ih je plemićima. Oni su to još i danas, makar ih Križevačani još od tada zovu kalničkim šljivarima. Franka Janeš, 4. r. 14


Kako su Kalničani dobili nadimak

Jednog sam dana išla na Kalnik. Konačno nije bilo kiše pa sam mogla šetati uz stari grad. Pratila sam stube do vrha grada i pogledala dolje i gore. Vidjela sam svoj zavičaj i planinare. Čula sam priču da Kalničane zovu šljivari i zbilja me zanima zašto. Odlučila sam to istražiti, po cijelom Kalniku i na starom gradu. Došlo je podne. Dok je sunce bilo na najvišoj točki, obasjalo je ulaz u stari grad. Bilo me strah ući. No, ako sam htjela riješiti misterij, morala sam to učiniti. Naišla sam na malu sobicu. Bila je očuvana. To se vidjelo po vratima. Ušla sam u sobicu. Pogledala sam kroz prozorčić i vidjela stabla šljiva. Kraj njih su bile grobnice. U nekoj je možda i debelo tijelo kralja Bele IV. Ili je to moja mašta. I, konačno sam shvatila, Kalničani su bacali šljive kroz prozor i hranili branitelje grada i kralja sve dok Tatari nisu otišli. Zato ih je Bela IV. proglasio plemićima. Ali, zaboravila sam reći, stanovnici Križevaca bili su im zavidni te su Kalničane prozvali šljivarima. Ivona Brkić, 4. r. Kako su Kalničani dobili nadimak Došla sam s roditeljima na stari grad Kalnik. Gledam urušeni dvorac. Prisjećam se da sam negdje čula legendu kako su Kalničani dobili nadimak šljivari. Legenda kaže da su strašni Tatari na konjima napadali, a gdje bi bili, trava više nije rasla. Progonili su i kralja Belu IV. On se uspio skloniti na Kalnik. U starom gradu već su se utvrdili branitelji, a s njima je bio knez Filip Bebek. On je rekao da neće Kalnik predati osvajačima. Tatari su ih opkolili i čekali da ogladne. Ali, dobri i hrabri ljudi, Kalničani, noću su im donosili grane pune šljiva i tako ih hranili. Osvajači nisu više mogli čekati pa su otišli. Spašen je bio Kalnik, Kalničani i Bela IV. On je, radi njihove hrabrosti i zato što su ga spasili, Kalničane proglasio plemićima, a nadimak su dobili radi zavidnih Križevčana koji su im ga dali. Lana Škrlec, 4. r.

Kako su Kalničani dobili nadimak S roditeljima idem na izlet do staroga grada Kalnika. Putem im pričam što sam saznala o Kalniku i Kalničanima. Zašto Kalničane zovu šljivarima? O tome govori legenda. Tatari su došli i do Kalnika. Pred njima je tamo pobjegao i kralj Bela IV. Svi su bili u strahu. Branitelji s kraljem bili su dugo opkoljeni i već jako gladni, a Tatari su čekali da im se predaju. Ali, hrabri seljaci Kalničani dosjetili su se kako bi pomogli opkoljenima u gradu. Po noći su im bacali grane pune šljiva i tako ih hranili. Drugo nisu imali. Tatari su otišli jer se branitelji nisu predavali. Svi su bili spašeni. 15


Kralj Bela IV. zato je Kalničane proglasio plemićima, a križevački purgeri jako su im bili zavidni

i prozvali ih šljivarima. Lucija Beljo, 4. r.

Kako su Kalničani dobili nadimak Jednog sam dana šetala Kalnikom. Pitala sam se, kako to da Kalničane zovu kalnički šljivari? Svuda oko mene bilo je puno drveća i cvijeća, sve

se zelenilo. Još uvijek sam bila znatiželjna i sjetila sam se da mi je djed pričao o Kalničanima i njihovom nadimku. Nekad davno, Tatari su napali Kalnik i htjeli ga osvojiti. Kralj Bela IV. bježao je pred Tatarima i sakrio se u grad Kalnik. Svi su u gradu ostali bez hrane, a Tatari su ih opkolili. Kalničani su im po noći nosili šljive. Tatari su otišli jer se nitko nije

predao. Tako su spasili kralja Belu IV. On ih je proglasio plemićima. Križevčani su im bili zavidni pa su im dali nadimak kalnički šljivari Eva Ratković, 4. r.

Nastanak imena Križevci Križevci se prvi put spominju 1193. godine u poslanici kralja Bele III. Središte grada bio je kastrum. Ban Stjepan je 24. travnja 1252. godine organizirao naselje doseljenika i dodijelio mu povlasticu slobodnog kraljevskog grada. Kralj Bela IV. tu je povlasticu potvrdio 1253. godine. Križevci su dobili ime ili po križu ili po križanju puteva na kojima je grad nastao. CRIS, oblik je hrvatske riječi KRIŽ, a spominjala su se i imena Koros i Kreutz. Križevci su do 18. stoljeća bili podijeljeni na Donji i Gornji Križevački grad. Kralj Sigmund je 1405. godine Donjem gradu dodijelio povlastice slobodnog kraljevskog grada te je istom poveljom dopušteno da se taj dio grada ogradi bedemom. Početkom 16.

stoljeća Donji je grad bio duplo veći od Gornjeg, a iz jednog u drugi grad prolazilo se preko pokretnog mosta kroz sjeverna gradska vrata. Carica Marija Terezija je 1752. godine ujedinila Gornji i Donji Križevac i nastao je jedan grad, čije ime se izgovara u množini - KRIŽEVCI. Amalija Nemčić, 7. r.

16


Legenda o kapeli sv. Andrije

Mještani Kamešnice očuvali su legendu o kapeli sv. Andrije, koja je jedna od rijetkih kapela sa sačuvanim izvornim gotičkim oblikom. Naime, kapela je preživjela turska osvajanja i nikad nije srušena. Poznato je da su Turci rušili kršćanske bogomolje, a kapela u Kamešnici preživjela je zahvaljujući janjičarskom agi, koji je zapovijedao vojskom u ovim krajevima. Naime, aga je kao dječak odveden i unovačen za tursku vojsku kao tzv. danak u krvi. Dječakovo krsno ime bilo je Andrija i on je bio iz Hrvatske. Kad se vojska pripremala spaliti i razrušiti kapelu, aga je sjahao s konja, ušao u kapelu te vidio oltar s kipom sv. Andrije. Vratila mu se slika iz prošlosti i sjetio se da je riječ o njegovom svecu zaštitniku te, kako je u srcu još bio kršćanski vjernik, odluči poštedjeti crkvu od rušenja i odužiti se svom svecu zaštitniku. Luca Ivan Horvat, 7.r. Kako je nastalo križevačko Spravišče Iz vremena kralja Bele IV. potječe legenda o plemenitim kalničkim šljivarima, na kojoj se uz povijest grada Križevaca, temelji manifestacija Križevačko veliko spravišče. Prema legendi, kralj Bela IV. se pred napadom Tatara sklonio na stari grad Kalnik. Zbog čvrstih kalničkih zidina i nedostatka oružja nisu mogli doprijeti do kralja i kalničkih seljaka koji su ga skrivali, Tatari su se dosjetili da bi ih mogli glađu

natjerati da se predaju. Opsada grada je trajala dugo, a seljaci su, zajedno s kraljem, postajali sve gladniji. Uz Kalnik su rasle šljive, seljaci su šljivama počeli hraniti kralja. Tatari su izgubili strpljenje i povukli se, a Kalnik je ostao neosvojen. Kalničane od tada prati podrugljivi naziv šljivari, a u znak zahvalnosti od kralja Bele IV. dobili su plemenitaške titule. Na to su stari križevački purgeri bili ljubomorni, pa su kalničke seljake podrugljivo nazivali plemenitim kalničkim šljivarima. Tako je počela svađa između gradova koja je trajala sve do trenutka kad se mladić s Kalnika zaljubio u djevojku iz Križevaca. Kako je ljubav prevladala, šljivari i purgeri morali su se pomiriti. Spremali su se svatovi. Svi su se zajedno tri dana veselili, jeli i pili. Od 1968. godine tradicionalno se, svake godine prvog vikenda u mjesecu lipnju, u Križevcima održava Križevačko veliko spravišče. Grad se priprema za taj događaj mjesecima unaprijed i danas, kao i nekad, peče se vol na ražnju, ispija se vino i rakija, a u grad dolaze seljani iz okolnih mjesta, ali i turisti iz šire okolice. Svi su veseli, grad je nekako ljepši, razigraniji i zabavniji. Luka Brlek, 5. r. Križevački tuneli U našem gradu Križevcima postoje podzemni tuneli. Nastali su negdje oko 1200. godine. Ulaz se navodno nalazi kod crkve sv. Florijana. Ti tuneli vjerojatno su služili za spašavanje građana i plemića kada

bi bili u opasnosti ili u ratu. Navodno su tuneli tako razgranati da povezuju sve važnije zgrade u Križevcima i onda vode u udaljena polja i šume gdje se moglo na sigurno izaći iz okruženja. Htio bih vidjeti i istraživati te tunele koji se prostiru pod čitavom starom jezgrom grada Križevaca, a sada su zatrpani. Jan Behur, 7. r. 17


Zmaj Drago i igra skrivača slikopriča

Kada se spustio mrak, zmaj Drago predložio je igu skrivača. Zmaj Drago žmirio je, a ostali su se sakrili. Vuk u ormarić u kuhinji. Jež Piko sakrio se u cvijeće. Medo Brundo u škrinju. Dječak Ivica u oklop viteza. Djevojčica

Marica

iza

ogledala. Odjednom se čula buka i netko je vikao — upomoć!!!

18


Radionice, voditelji i polaznici Crna kraljica (likovna)

Križevačke legende (liter ar na)

Voditeljice: Marija Pupovac i Anica Žulj, učiteljice, OŠ

Voditelj: Petar Babić, prof., OŠ „Vladimir Nazor“ Križevci.

Ljudevita Modeca.

Polaznici: Borna Behur, Jan Behur, Karlo Behur, Ena Belani,

Polaznici: Ana Balen, Dora Bečirović, Klara Berend, Ivan

Luka Brlek, Sandro Celovec, Luca Ivan Horvat, Valentino

Brezovec, Lana Gršić, Lana Hegedić, Simona Heruc, Patricija

Loborec, Amalija Nemčić, Emanuel Nikolić, August

Ištvanović, Lena Ivanček, Matej Jendrek, Sara Juršetić, Zara

Subotičanec, Elena Šket.

Kirin, Lara Lugomer, Dora Marin, Petra Peškir Harča, Jakov Sabolek, Klara Sokač, Rossana Tinodi, Ivan Vujčetić, Lara

Kalnički šljivari (likovna, cr tačka tehnika, tuš)

Zidarić.

Voditelj: Davor Holenda, prof., OŠ Kalnik. Polaznici: Valentino Biškup, Viktorija Biškup, Antun Dvorski,

Legende našeg kraja (liter ar na)

Gabriel Franjčević, Mateja Golec, Matej Nežak.

Voditeljice: Danijela Zagorec, prof. i Mateja Hrebak, prof., OŠ Ljudevita Modeca.

Kako su Križevci dobili ime, a Kalničani nadimak

Polaznici: Gabrijela Herendić, Stella Hossu, Leonardo Hrovat, (literarna) Marta Knežević, Lorena Lugomer, Matea Martinčić, Lucija

Voditeljica: Blaženka Pokos, učiteljica, OŠ „Vladimir Nazor“

Picig.

Križevci. Polaznice: Lucija Beljo, Ivona Brkić, Klara Grahovar, Franka

Šljive (likovna, kašir anje) stražnja strana omota

Janeš, Lucija Janeš, Hana Jelinić, Klara Knežević, Larisa

Voditelji: Igor Brkić, prof. i Ana Marija Smoljanec, prof., OŠ

Lugomer, Eva Ratković, Nena Rogina, Lana Škrlec, Melani

„Vladimir Nazor“ Križevci.

Škrlec.

Polaznice: Matea Bašlin, Petra Butković, Mihaela Crnčić, Mateja Drk.

Pričaonice Uz kreativne radionice sa školama s vrtićima je dogovoreno

Stari grad Kalnik (likovna, quilling tehnika) prednja

održavanje pričaonica u knjižnici. Kao pripremu za pričaonice

strana omota

odgajateljice su s gostujućom vrtićkom skupinom izrađivale

Voditelji: Alen Vitanović, prof. eduk. rehab. i Boris Nikšić,

likovne radove u obliku plakata, maketa, slikovnica. Ti su

pomoćnik u nastavi, COOR Križevci.

radovi također bili dijelom izložbe na Dječjem odjelu.

Polaznici: Josip Posavec, Lovro Pribanić, Ivan Vrbančić.

Dječji vrtić Zraka sunca, teta pričalica: Danijela Bermanec.

Rad ispod uvodnika izradio je Valentino Gudić, polaznik

Dječji vrtić sv. Josipa Križevci, teta pričalica: Katarina

vrtića COOR-a s voditeljicom Mateom Tuđina, mag. educ.

Truščec Budinski.

rehab.

Dječji vrtić Križevci, tete pričalice: Jasna Đanić Dvorski, Ranka Čubić-Habijanec, Marija Krušić, Mirela Marenčić-

Pseudobajka – slikopriča (liter ar no-likovna)

Zenta (skupine Jabučice i Mravići).

Voditeljice: Mihaela Brkić, prof. def. I Snežana Premužić,

Dječji vrtić Čarobna šuma, teta pričalica: Jasna Berend.

prof. def., COOR Križevci. Polaznici: Ivan Anjoš, Leonarda Brezjan, Martina Dvečko, Valentino Feltrin, Viktoria Juran, Vidja Marjanović, Danijel Zajec, Antonia Žganec.

19


20

Priče, legende i bajke Križevaca i Kalničkog Prigorja - zbornik dječjih radova  

Priče, legende i bajke Križevaca i Kalničkog Prigorja Zbornik dječjih radova; Uredila Martina MajdakTjedan legendi održan 20.9. - 30.9. 2016...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you