Étienne Neurdein, Louis Antonin Neurdein: Exposition Universelle de 1900. La Tour Eiffel (albuminska fotografija) Izvor: Service des collections de l'Ecole Nationale Supérieure des Beaux-Arts Digitalna presnimka dostupna na portalu Institut National d'histoire de l'art (BIBLIOTHEQUE NUMERIQUE DE L'INHA) http://www.inha.fr/ http://bibliotheque-numerique.inha.fr/collection/8189-exposition-universelle-de1900-la-tour/?n=7&lang=fr
u podnožju svjetskoga globusa Seina izgleda kao zavinuti, sjajni čelik sa kojim stvaraju dvije poprečne i dvije uzdužne izložbene plohe kao dvostruk čudnovat krst na kojemu se šarene stobojni i blijedi paviljoni kao na panju gljive prekonoćnice, kao šarena hartija i uvenulo cvijeće po križu na raspuću. Ljudi se cŕne kao cȓni mravi, a žȗte sjediljke stolica se oko njih žúte poput mravljih žȗtih jajašaca. No tko da govori o tim živim, crnim pjegicama, o ljudima, u toj orlovskoj visini? Pa ipak, ovi mravi izvezoše do oblaka taj željezni usklik, taj excelsior visok kao medvedgradsko brdo. Odozdo huji, grmi, tutnji. To je mrav čovjek, to je ljudski mozak, koji čini da stenje kamen, bruji tvrda kovina, gromorno škripi gvožđe i da se iz ovog ogromnog kotla sve puši žuti znoj, sukljajući i zviždajući kroz hiljade dimnjačkih pora, vukući se umorno i nespokojno nad kućama – nad kockama koje patnik čovjek prosu od obzorja do obzorja kao iz gigantskog rešeta. To je Pariz koji tutnji i bruji nespokojno pod ovim tihim, sivim oblacima: to je gromorni uzdah pariškog radnika koji se krši o to gvožđe kao val gromornog oceana što se razbija o klisuru. Dojmovi sa Pariške izložbe, Pariz, 15. lipnja 1900.
Istodobno dok Matoš-feljtonist i novinar piše izvještaje sa sjajne i spektakularne Svjetske izložbe, Matoš-umjetnik istančanim pjesničkim senzibilitetom doživljava svu bezosjećajnost i hladnoću modernoga svijeta i njegova tehnološkoga napretka. Naslućuje bît "cosmopolisa", novoga Babilona, koji se diči sve savršenijim industrijskim dostignućima, dok mali čovjek, vođen samo svojim idealima, zagledan u metafizičko nebo kojeg zapravo više nema, biva osuđen na društveni rub i – u konačnici – gladovanje. Gubeći se u bezličnom mnoštvu, on se utapa; u dramatičnom i somnambulnom finalu nalik snomorici zavšava u mrtvačnici "kao pas". Divovski globus, "le Globe Céleste ", kao središnja atrakcija Svjetske izložbe 1900. godine u Parizu, postavljen uz čudo onovremenoga graditeljstva – Eifellov toranj – ponajbolje ocrtava sićušnost i beznačajnost čovjeka u podnožju čelične konstrukcije koja postaje njegovom novom mjerom. Sveden na mrava ili na kotačić u mehanizmu, u gomili koja se kreće vođena nekim teško spoznatljivim silnicama, lišena istinskog ljudskog osjećaja, ljubavi, sućuti i milosrđa, ali i božje prisutnosti koja bi mu jedina mogla podariti smisao, "duševni čovjek" nemoćan je pred molohom tehniciziranog bezdušnog "vrlog novog svijeta" na pomolu, svijeta koji će se u potpunosti, u svoj svojoj zastrašujućoj ružnoći, razotkriti izbijanjem "velikoga rata". Pariška izložba 1900. godine: Marsovo polje i Eiffelov Toranj online izvor: http://www.flickr.com/photos/brooklyn_museum/2486836372/