Page 1

behar

Razgovor: Esad Duraković / Dževad Karahasan: Što pepeo priča / Enes Kišević: Jutarnji mrak / Damir Imamović: Sevdah / Veliki osječki most

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I DRUŠTVENA PITANJA

BROJ 135 · GODINA XXVI · OŽUJAK/MART 2017. · CIJENA 20 KN

Krivotvorina, a ne historija K

ad je Stanoje Stanojević 1908. godine objavio svoju Istoriju srpskog naroda, prvi zaokruženi domaći pokušaj takve vrste, on je, kao bečki doktorand Jirečeka i Jagića, koji se usavršavao u Leipzigu, Peterburgu, Moskvi, Istanbulu i Münchenu, ne samo bio na razini ondašnjih svjetskih historiografskih trendova, nego ih je po mnogo čemu i nadilazio. Premda nema nikakve sumnje da je djelovao unutar srpske nacionalne paradigme, pa je za njega Bosna bila „srpska oblast“, Stanojević je polazio od neorganskog razvoja srpskog imena: „Sva ta tri državna središta [bugarsko, srpsko i hrvatsko] radila su odmah od početka, i svesno i instinktivno, na tome, da okupe oko sebe, da vežu i podčine sebi više od onih okolnih plemena, koja još nisu bila ni politički ni etnički pokorena. A početkom IX. veka bilo je svuda, oko već proširenog srpskog plemena, još dosta plemena, koja su etnički još uvek bila samostalna. Tako ceo jug Balkanskog Poluostrva, naseljen Slovenima sa donjega Dunava, još nije bio ušao, ni u politički ni u etnički, sastav ni bugarske ni srpske države. Isto su se tako i plemena u Podunavlju i Posavini i neka plemena u primorju, još uvek držala ili svoga zajedničkog slovenskog imena ili svojih plemenskih i pokrajinskih imena“ (41-42). Više od stotinu godina kasnije, nakon uspona i propasti dvije jugoslavenske države, nakon dva svjetska i jednog regionalnog rata, pred nama je pokušaj povijesnog legitimiranja Republike Srpske, jedne frankenštajnovske države, koju autori, Čedomir Antić i Nenad Kecmanović, predstavljaju kao „državu ograničenog suvereniteta sa samostalnošću većom od bilo koje druge savremene jedinice neke složene države u Evropi“. Ta i takva država, vele oni, „ima nacionalnu istoriju koja je dio istorije srpskog naroda i seže jedanaest vijekova u prošlost“ (32). No, ona po njima ima i budućnost kao posve nezavisna država, koja će, jer „podsjeća na državu Izrael u prvim godinama njenog postojanja“ (27), zacijelo u budućnosti biti teritorijalno zaokružena i poprimiti znatno manje frankenštajnovski izgled. Njihov napor je zapečaćen muhurom akademika Darka Tanaskovića, orijentalista i diplomata, koji

Behar prijelom AMEN priprema.indd 1

I VO B A N A C

Čedomir Antić i Nenad Kecmanović

i s t o r i ja r e p u bl i k e s r p s k e NIP Nedeljnik, Beograd, 2016. 580 str., 598,99 din, ISBN: 9789533341170

sasvim otvoreno pruža ključ poduhvata i konstatira, da „država, i kad poseduje sve druge atribute državnosti, nije potpuna bez zapisane istorije“, a ona se (jer tako, izgleda, mora biti) uvijek podvrgava revizijama „u skladu s potrebama vladajuće državne ideologije i politike datog vremena“ ( 9). Što se, dakle, pored Republike Srpske, dogodilo sa srpskim pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu od Stanojevića do Antića i Kecmanovića? Pretjerivanja o prednostima suvremene visokorazvijene civilizacije zacijelo se neće do kraja potrošiti zaključkom da je Stanojevićeva mjera otmjenija i uvjerljivija. To nije zato što je Stanojević manje nacionalist od Antića i Kecmanovića. On je samo obrazovaniji i pošteniji te, što nije nevažno, u skladu s povijesnim razmišljanjem svoga vremena. Evo klasičnog primjera, na kojemu se i danas lome koplja: u Stanojevićevo vrijeme pitanje srednjovjekovne „Crkve bosanske“ tumačeno je po „bogumilskoj tezi“ Franje Račkoga (1869-1870), što Stanojević vjerno odražava („Prosta i jasna u svojim principima, koji su imali mnogo komunističkih i anarhističkih primesa, bogomilska se jeres u ono doba raširila jako i u Raškoj i u Bosni“, 92). Danas je „bogumilsku tezu“ vrlo teško zastupati. Postoji golema literatura koja osporava heretičnost „Crkve bosanske“, a ovdje je potpuno ignorirana. Još teže je zastupati stariju tezu Božidara Petranovića (1867), koju je kasnije prihvatio i Vaso Glušac (1924), da je „Crkva bosanska“ zapravo pravoslavna. No, to nije prepreka za Antića i Kecmanovića. Na osnovu dva citata iz knjižice Dušana T. Batakovića The Serbs of Bosnia and Hercegovina (Pariz, 1996) oni se dvoume između mogućnosti da je riječ o „pravoslavnoj sekti“ bogumila ili, pak, o patarenskim heretičkim prebjezima iz Italije, da bi uz pomoć još dva citata, ovaj put iz Enciklopedije

pravoslavlja, knj. 3 (Beograd, 2002) i jednog članka Branka Letića, zaključili da je ipak riječ o pravoslavnoj zajednici, koja je „izolovana tokom godina, ušla u jeres“ (str. 48), jer je Kulin držao „pravoslavne pisare“, a i papa ga je nazivao šizmatikom, dakle pravoslavnim. Ovdje nije riječ o slučajnom neznanju nego o svjesnim krivotvorinama. Budući da je u srednjovjekovnom dijelu knjige teško zaobići Johna V. A. Finea, profesora povijesti na Sveučilištu Michigan, Ann Arbor, autora dvotomne povijesti srednjovjekovnog Balkana (The Early Medieval Bal-

kans /1983/, The Late Medieval Balkans /1987/), Antić i Kecmanović, koji drže do sebe, to i ne pokušavaju. Oni citiraju prvi svezak Fineove sinteze, ali ne i drugi u kojemu se iznosi Fineova teza (dijelom preuzeta od Jaroslava Šidaka /1940/, koju je Fine razradio u ranijoj knjizi (Bosnian Church: A New Interpretation, 1975). Fine zastupa tumačenje da je „Bosna bila nominalno katolička i pod jurisdikcijom dubrovačkog nadbiskupa“ te da su bosanski katolici, „premda pod papom, koji je drugdje insistirao na latinskom jeziku u Nastavak na 2. stranici

ЧЕДОМИР АНТИЋ / НЕНАД КЕЦМАНОВИЋ

ИСТОРИЈА РЕПУБЛИКЕ

СРПСКЕ 27/02/2017 20:34


Povijest bogoslužju – koristili slavensku liturgiju“ (Fine 1987, 18). On izrijekom odbacuje tumačenja da je „Crkva bosanska“ bila dualistička ili uopće heretička te veli da su „glavne mane bosanskog katolicizma onda [1203] i kasnije po svemu proizlazile ne iz posebnih heretičkih utjecaja nego, umjesto toga, iz neznanja“ (Fine 1987, 147). Ne samo da Antić i Kecmanović ignoriraju Fineove stavove, kao uostalom i sva druga recentna tumačenja „Crkve bosanske“, nego oni idu i dalje i polemiziraju s tezom da se „hrišćanstvo, za razliku od okolnih zemalja, nije proširilo u Bosni prije pojave ‘krstjana’“(b. 40, 48), dakle, pripadnika „Crkve bosanske“. Navode da je ova teza zastupljena „u djelu nastalom za vrijeme građanskog rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995)“ te navode knjigu M[ark] Pinson, The Muslims of Bosnia-Herzegovina (1994), ali bez broja inkriminiranog pasusa. I, doista, na str. 4. dotične knjige, u članku o srednjovjekovnim i otomanskim korijenima moderne Bosne, naći će se i ova rečenica: „Bosna, koja se nalazi između [katoličkih i pravoslavnih prostora], često se nazivlje stjecištem Istoka i Zapada. No, zbog svog planinskog tla i loših komunikacija, više je bila ničijom zemljom između dva svijeta“. Dakle, nema govora o tomu da u Bosni kršćanstva nije bilo prije „Crkve bosanske“, ali ono je kroz cijelo srednjovjekovlje bilo „nominalno katoličko“ i vrlo „primitivno“. Budući da je riječ o Fineovim tumačenjima, ne čudi što je autor ovog članka upravo John V. A. Fine. Otomanist Mark Pinson bio je doduše urednik ove zbirke, ali za Antića i Kecmanovića bilo je važno krivotvoriti Fineovu tezu iz 1975. godine, pripisati je utjecaju „građanskog rata“ i podmetnuti jednom mnogo manje poznatom otomanistu. Kad se krene putem intelektualnog nepoštenja sve postaje moguće. Korak po korak ulazimo u memljive odaje beogradske škole falsifikata.

F

alsifikat je na djelu pri samom početku poglavlja o otomanskom razdoblju, gdje se kao moto koristi citat iz putopisa Benedikta Kuripečiča (ili Kuripešića), štajerskog pisara i tumača za latinski u habsburškom izaslanstvu otomanskom sultanu Süleymanu koje je 1530. predvodio Nikola Jurišić. Navodi se (59) da je Kuripečič u Bosni našao dvije nacije – Turke i Srbe, ali to se odnosi samo na „Gornju Bosnu“, prostor od Vrhbosne (Sarajevo) do Zvečana i Mitrovice u današnjem Kosovu. U Donjoj Bosni (od Une do Vrhbosne) on je prepoznao tri nacije: starosjedioce Bosance (Wossner) katolike, Srbe pravoslavce (Surffen, koje Turci nazivaju Vlasima, a zovu se i Ćići ili martolozi; došli su iz Smedereva i grčkog Beograda) i Turke (Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo, 1950, 26-27). Premda je Šidak (1984) isticao važnost Kuripečičeva svjedočanstva kako u Bosni pri početku otomanske vladavine nije bilo drugih kršćana osim katolika i pravoslavnih, on je poricao toč-

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 2

nost informacije o izvorištu pravoslavnih Srba. Bit će ipak da je vlaški naziv, koji Antić i Kecmanović po ustaljenoj srpskoj interpretativnoj konvenciji tumače kao znak društvenog statusa („slobodni stočari“), a nikako kao etničkog pokazatelja (slavenizirano romansko stanovništvo), itekako vezan uz priljev pravoslavnog stanovništva iz autonomne Srpske despotovine poslije pada Smedereva (1459). Uostalom, Antić i Kecmanović i sami navode da su otomanske vlasti „veliki dio stanovništva srpske despotovine prevele u socijalni status Vlaha“ (68). Također ne stoji da je Kuripečič „na zapadu Bosne slušao pjesme o junacima i vladarima srednjovjekovne srpske države“ (68-69; bilješka u vezi s tim je nepotpuna i predstavlja čisto mazanje očiju), nego je točno da je Kuripečič zabilježio kako se o Milošu Kobiloviću „i danas mnogo pjeva kod Hrvata i po onim krajevima“ (Kuripešić, 39). Kod Antića i Kecmanovića Hrvati postoje samo gdje su potrebni dokazi za postavke srpskog nacionalizma. Kad nisu potrebni, onda ih nema, kao pri spominjanju zemalja koje je obuhvatila obnovljena Pećka patrijaršija, gdje su navedene južna Ugarska i Dalmacija, ali ne i Hrvatska (71).

O

tomansko razdoblje najmršavije je sa svakog stajališta, premda prevladava vojno-politička povijest pisana širokim kistom. Nema nikakvih pokušaja da se nepristrano osvijetle otomanske ustanove i odnosi s „narodima knjige“, niti da se usporede razni periodi u otomanskoj praksi. Tek tu i tamo nailazimo na polemički bljesak uperen protiv pojedinih biranih meta. Tako se tvrdi kako Noel Malcolm zagovara tezu da je kršćansko „stanovništvo dobrovoljno davalo djecu“ kroz sustav devşirme (skupljanje, novačenje za janjičarsku vojsku), a to bi bilo ravno „potpuno proizvoljnom uopštavanju“ (b. 88, 70). No, kad pogledamo bosanski prijevod Malcolmove klasične Povijesti Bosne (Sarajevo, 2011) jasno je kako izuzetni britanski povjesničar ništa slična uopće ni ne tvrdi. On samo navodi podatak iz 1557., po kojemu je jedan visoki otomanski dužnosnik u svom kućanstvu imao 156 devşirme službenika (robova), „od kojih su pedeset dvoje bili Bosanci, a pretpostavlja se da su svi sakupljeni nekom vrstom privatne devširme, možda čak i na dobrovoljnoj bazi“ (113). Malcolm ovdje citira poznati članak uglednog turskog povjesničara Metina Kunta o tomu kako su se zimije pretvorile u otomanske vojnike (asker). Tu nema ništa neobično, posebno za poznavatelje otomanskog slabljenja. Janjičari su postali problem za carstvo kad su od birane elitne skupine postali nasljedna lobistička kasta, kad su počeli primati mito za novačenje muslimana, pa se onda počeli ženiti i novačiti vlastite sinove. Drugim riječima, bez obzira na okrutno izvorište devşirme sustava (Malcolm kaže „bezdušan postupak“) bilo je društveno poželjno biti janjičarom. No, to se ne uklapa u crno-bijelu shemu o otomanskom jarmu, a omogućava

i napad, svojevrsnim ćorkom, na jedno od prvih imena svjetske balkanistike.

P

oglavlje o bosanskoj povijesti do austrougarske okupacije (Ustanci i preporod) tipično je po nedostaku relevantnih izvora, među kojima, osim nekoliko izuzetka. nema knjiga nesrpskih autora, a s njima se posve neumjesno i anakronički polemizira. U pasusu u kojemu se kritizira suvremeni sandžački autor Muhedin Fijuljanin proširuje se napad na Muamera Zukorlića zbog navodne izjave „za jednu alžirsku televiziju“ (105), a u bilješci u kojoj se navodi sinteza Mehmedalije Bojića polemizira se s njegovom tobožnjom tezom o muslimanima „kao nosiocima državnosti Bosne i Hercegovine“ (116). Nedostaje najelementarniji kontekst za razdoblje nakon Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Nigdje nema ni riječi o Ilirskom pokretu i Gaju, čak, gotovo nevjerojatno, ni o Vuku Stefanoviću Karadžiću (premda je među ilustracijama i Karadžićev portret). Kratki pasus o Garašaninu obiluje greškama i varljivim formulacijama (u Načertaniju nije bilo predviđeno da se Srbija proširi na bilo koji dio teritorije tadašnje Habsburške monarhije, 105). Najzlokobniji je odlomak o ustancima tijekom Velike istočne krize, gdje se opušteno razglaba o „složenom odnosu prema muslimanima“, a zanemaruje se da je ovo razdoblje najgore sa stajališta međuetničkih odnosa u devetnaestom stoljeću. Po solidnoj studiji Đorđa Pejanovića: „Koliko je poginulo, koliko propalo u izbjeglištvu i po zbjegovima, a koliko se iselilo duša u razmaku od 1875‒1879 godine, ne zna se. Računa se da ga je na taj način nestalo preko 150.000 duša“ (Đorđe Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Beograd 1955, 46).

N

aročitih iznenađenja nema ni u prikazu austrougarskog razdoblja. Traže se slabosti svake inicijative, jer sve je gore od ujedinjenja sa Srbijom. Tako je prvi bosanskohercegovački sabor zapravo uveo „formalni, ograničeni parlamentarizam“, a modernizacija je imala za cilj „da obez­ bijedi što uspješniju eksploataciju zemlje i predstavi moć i snagu Dvojne monarhije“ (134). No, upozorava se i na varljivu politiku Srbije te činjenicu da je knez Milan sklopio Tajnu konvenciju s Bečom (1881), te tako prihvatio „prekid svake politike Srbije prema Bosni i Hercegovini“ pa time i „polukolonijalni položaj“ koji je Srbiju pretvorio u „evropski Tunis“ (122). Zabavna je i primjedba da je uvođenjem „srpsko-hrvatskog jezika“ s dva ravnopravna pisma 1913. godine, „latinica po prvi put postala i službeno fonetsko pismo“ (134). Kratko poglavlje o Sarajevskom atentatu zanimljivo je po obilju vrlo egzotičnih stranih izvora, uključujući i flamansku monografiju o belgijskom anarhistu Edwardu Jorisu, koji je 1905. godine bio umiješan u pokušaj atentata na Abdülhamita II. Cilj je relativizirati srbijansku odgovornost za Sarajevski atentat među

povodima za pokretanje Prvog svjetskog rata. U procesu se napadaju Richard Hol­ brooke, njegova udovica Kati Marton, te pokretači „novog talasa revizionizma“ među povjesničarima, u prvom redu Christopher Clark i Margaret MacMillan, koji zacijelo nisu spremni prihvatiti „nesumnjivu njemačku krivicu za svjetski rat“ (144-145). Za Clarka se veli da se „čak služio savremenim putopisima kako bi potvrdio stereotipe koji su poslije značaj­nih radova Edvarda Saida, Marije Todorove i Vesne Golsvordi [Goldsworthy] temeljno dekonstruisani i objašnjeni u nauci“ (146). Moguće je da bi Regius profesor povijesti na Sveučilištu Cambridge mogao nešto naučiti i od Vesne Goldsworthy, ali vjerojatnije je da bi Antić i Kecmanović mogli nešto naučiti od Clarka, ponajprije kako se raspoređuju dokazi.

N

ajproblematičnije tek slijedi. Poglavlje o Prvom svjetskom ratu počinje s citatom iz izjave pukovnika Dušana Simovića Narodnom vijeću SHS u Zagrebu iz prosinca 1918., gdje ovaj srbijanski oficir i budući pučist veli da se „jednokrvna braća“ izvan linije Osijek ‒ Đakovo ‒ Šamac ‒ cijela BiH ‒ Dalmacija do rta Planke (kod Rogoznice) mogu opredjeljivati po volji, ali da je sve unutar spomenute linije – Srbija. Povjesničarima koji misle da je takav stav opravdan, čak nešto poput realne politike, nema smisla dokazivati da su pogriješili u detaljima. Sve je u ovom poglavlju, a moglo bi se reći i u ostatku knjige, upućeno na sljedeću jednadžbu: Srbi (ne samo u BiH) su bili žrtve velikih zločina što opravdava njihova traženja za dominantnim položajem u poslijeratnom poretku. Prvi logori u europskoj povijesti otvoreni su za Srbe (Arad) (148). Protiv Srbije je vođen posve drukčija vrsta rata, u kojemu su „pored zarobljenih seljaka, ubijane žene i djeca“ (Mačva) (149). Srbi u BiH bili su predmet pogroma i terora, a vlast su održavale i „neregularne trupe muslimana i Hrvata“. Sve se to koristi kako bi postalo razvidno da je jugoslavenska ideja tek taktičko oruđe srpskih elita u slabljenju Austro-Ugarske i izbjegavanju teritorijalnih sukoba poput onih koji su se od 1878. do 1918. vodili s Bugarskom. Zato i nema potrebe raspravljati o Jugoslavenskom odboru („propagandni komitet, koji je u punoj mjeri zavisio od srpske vlade“, 154) ili bilo čemu vezano uz stvaranje Kraljevstva SHS, jer sve je to tek tlapnja na pozornici na kojoj se čuje samo složno stupanje srpske vojske. Spominje se, doduše, Narodno vijeće SHS za BiH, pa i skrupule njegovih prvaka prema neposrednom ujedinjenju sa Srbijom, ali „spontano se razvio pokret koji je bio za neposredno ujedinjenje“ (159). Stoga uopće ne iznenađuje da je međuratnom razdoblju u novoj državi poklonjeno svega četrnaest stranica i to pod naslovom Vrbaska banovina, što upućuje na regionalnu potku u velikosrpskoj osnovi. Zapravo, autori pokazuju neočekivanu sklonost za „administrativno i upravno

–2–

27/02/2017 20:34


Povijest emancipovanje pojedinih krajeva Jugoslavije“ (165), što su tobože omogućile Aleksandrove „vodene banovine“ za vrijeme diktature. Kolikogod bili skeptični prema takvom tumačenju kraljevih intencija, u očima autora ono popravlja povijesnu nepravdu prema Bosanskoj Krajini: „Po prvi put većinski Srbima naseljene oblasti Bosanske Krajine dobile su svoju lokalnu političku elitu, veća ulaganja u Banjaluku kao politički centar“ (165-166). Slijedi tužaljka Stevana Moljevića o zapostavljanju Banja Luke pod Austrijom i, kao obično, posebno dragocjen hrvatski dokaz o posebnosti Bosanske Krajine: „Od [prvobitne Bosne] se razlikuje Krajina, oko Banja Luke, stari Donji Krajevi, koje su bosanski kraljevi pomalo otkidali od Hrvatske. Njima su kasnije srpski doseljenici dali novo lice koje se posve razlikuje od Hrvatske“ (Josip Smodlaka, 166). Krajinska usredotočenost u ovom poglavlju u potpunoj je opreci s nedostakom svakog interesa za ostale dijelove BiH i Jugoslavije. Naglašava se da je pod diktaturom, unutar okvira Vrbaske banovine i pod palicom bana Svetislava-Tise Milosavljevića, došlo do kulturnog, gospodarskog i infrastrukturalnog procvata Bosanske Krajine – zapravo do modernizacije ove regije. Među redovima se može zaključiti i da je svaka opozicijska akcija, čak ako su u njoj sudjelovali Srbi, u suštini protujugoslavenska („srpski i muslimanski narod [sic!] u daleko većoj mjeri prihvatili [su] jugoslovensku državu“). Pa je onda nelogično da se, primjerice, prota Dušan Kecmanović, iz Pribićevićeva SDS-a, ništa manje od prvaka Zemljoradničke stranke Branka Čubrilovića i Miloša Tupanjanina, zalaže „za srpsku ideju“ (170). Sve se razjašnjava tumačenjem da je vladajući dio srpske elite prihvatio privremenu Banovinu Hrvatsku („kao i irski homrul [home rule], trebalo [je] da bude jedinstven slučaj u vremenu evropske krize“, 171), dok je drugi, opozicijski dio, uključujući Mačekove dojučerašnje opozicijske partnere, bio za što manji teritorijalni opseg hrvatske autonomne jedinice. Jedini arhivski podatak u cijelom poglavlju, je bilješka iz fonda zemljoradničkog prvaka Jovana Jovanovića Pižona, koji se zalagao da Bosanska Krajina ne bude u Banovini Hrvatskoj. Važno je izdvojiti tvrdnju autora kako je Mehmed Spaho, „u vrijeme koje je prethodilo sklapanju Sporazuma Cvetković-Maček“, izjavio „da ukoliko Bosna ne bi dobila autonomiju u okvirima Jugoslavije, ona treba da bude uključena u sastav Srbije“ (173-174). Budući da se Spaho od izbora 1938. do smrti (29. lipnja 1939.) samo jednom uopće oglasio u vezi s rješavanjem hrvatskog pitanja i to s jednom optimističkom izjavom (Črnomelj, 22. svibnja), mora se zaključiti kako mu pripisana izjava nije autentična. Premda je njeno porijeklo zamršeno (često se koristi u srpskoj apologetici, primjerice kod Stevena Burga i Paul Shoupa, The War in Bosnia-Herzegovina, Armonk, N.Y. 1999), Nastavak na 5. stranici

behar

BROJ 135 · GODINA XXVI · OŽUJAK/MART 2017. · CIJENA 20 KN

1

Ivo Banac Čedomir Antić i Nenad Kecmanović: Istorija Republike Srpske

Uvodnik

4

Nenad Rizvanović Rusmir Mahmutćehajić: Andrićevstvo ‒ protiv etike sjećanja

6

Mustafa Imamović

Bosna za vrijeme nacionalizma

10

Vlaho Bogišić

Behar ili Kada se za književnost steknu uvjeti

12

Esad Duraković

Razgovarao Nenad Rizvanović

14

Dženana Sarač Rujanac Branko Mikulić: Kobne godine

16

Stjepan Matković

18

Edin Omerčić Ioannis Armakolas: Politika i društvo u Tuzli od 1992. do 1995.

20

Vahidin Preljević

22

Katarina Juras Starčević Ivana Hraničar Buljan et al.: Veliki osječki most

25

Dubravka Bogutovac

Milorad Popović: Njegoševo nasljeđe

27

Mira Bogdanović

Milovan Đilas: Pisma iz zatvora

28

Tonko Maroević

Enes Kišević: Jutarnji mrak

29

Elma Porobić

Lejla Kalamujić: Zovite me Esteban

30

Đorđe Matić

Damir Imamović: Sevdah

31

Azra Nezirčić

Damir Ovčina: Kad sam bio hodža

31

Martina Jurišić

Aleksandar Hemon: Povratak u Hemonwood

32

Josef Vondraček

Mustafa Zvizdić: Praški metro

Behar, časopis za književnost i društvena pitanja, i u novoj seriji otkrivat će mjesta evropskih – integrativnih – identifikacija, koliko god se to danas možda činilo ironičnim ili čak upitnim. Evropske vrijednost danas su, možda, dovedene u pitanje, no unatoč historijskim stranputicama, Bosna i Hercegovina, kao i Hrvatska uostalom, kao društvene i političke i kulturne zajednice imaju budućnost samo kao ravnopravne države evropskih vrijednosti. A te se vrijednosti artikuliraju i u jeziku, književnosti i filologiji, i danas je sasvim jasno da ideje, rasprave i polemike, počinu baš u ovim čvorištima: u umijeću filološki argumentiranih interpretacija, u njegovanju kritičke teorije i kritičke misli te poticanju tolerantnog, međudruštvenog i međunacionalnog kulturnog dijaloga. U toj namjeri Behar, kao časopis koji je pokrenut još 1900. godine, nužno mora biti interdisciplinaran: kritički i esejistički tekstovi koje ćemo objavljivati u Beharu obuhvatit će široku paletu tema iz povijesti, književnosti, filologije, politologije, filozofije, sociologija, religija i drugih društvenih i humanističkih oblasti. Behar vlastiti kulturni i društveni smisao može ostvariti samo kao demokratska platforma otvorena za različite ideološke, političke i društvene stavove, različite metodološke i teorijske pristupe i različite generacijske glasove, te, nadamo se, uz aktivnu i kritičku čitateljsku podršku.

Vasilije Krestić: Zapamćenja

Dževad Karahasan: Što pepeo priča

Suradnici u ovom broju: Ivo Banac (1947), povjesničar; knjige: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Sa Staljinom protiv Tita, Hrvatsko jezično pitanje, Acta Turcarum i dr. Profesor na Sveučilištu Yale u New Heavenu, Centralnom europskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti, i Sveučilištu u Zagrebu.

Tonko Maroević (1941), znanstvenik i pisac; pjesnik, esejist, prevoditelj, književni i likovni kritičar te antologičar i urednik.

Mira Bogdanović (1945), sociologinja; knjige Elitistički pasijans ‒ Povijesni revizionizam Latinke Perović, Hod u mjestu od Đilasa do Đilasa i Srpski radnički pokret 1903-1914. Piše o sociologiji politike, novijoj povijesti balkanskog prostora i povijesti ideologije.

Stjepan Matković (1966), povjesničar; knjige: Čista stranka prava 1895.–1903 i dr. U znanstvenom radu bavi se nacionalnom poviješću u razdoblju od druge polovice 19. stoljeća do raspada Austro-Ugarske Monarhije te pojedinim problemima iz političko-stranačke povijesti prve polovice 20. stoljeća.

Vlaho Bogišić (1960), leksikograf i pisac; roman Nekrolog za M, priredio više djela Miroslava Krleže, između ostalog i Marginalije i Bela, dijete drago. Dubravka Bogutovac (1981), znanstvenica; predaje na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagreb. Mustafa Imamović (1941-2017), znan­stve­­ nik; knjige: Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, Bosanski Ustav, Bošnjaci u emigraciji – Bosanski pogledi 19551967, Historija Bošnjaka i dr. Bio je profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu i na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru i  Rijeci, kao i na Sveučilištu Yale u New Heavenu. Martina Jurišić (1988), književna kritičarka. Katarina Juras Starčević (1973), znanstvenica; predaje na Odsjeku za povijest i na Katedri za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Đorđe Matić (1970), pjesnik i esejist; zbirke: Haarlem Nocturne (na nizozemskom) i Lingue franca; eseji: Tajni život pjesama.

Nenad Rizvanović glavni i odgovorni urednik

Azra Nezirčić (1990), književna kritičarka. Elma Porobić (1980), znanstvenica i spisateljica; knjiga: Tamo gdje se čuje smijeh. Predaje na Američkom univerzitetu u Sarajevu. Edin Omerčić (1981), povjesničar; viši stručni suradnik na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu. Vahidin Preljević (1975), znanstvenik i prevoditelj; knjige: Književna povijest tijela: figure tjelesnosti u estetici i romanu njemačkog ranog romantizma i dr. Profesor na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr. Dženita Sarač Rujanac (1982), znanstvenica; knjiga: Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990. godine. Znanstvena suradnica Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu. Josef Vondraček (1956), popularni češki skladatelj, gitarist i redatelj.

–3–

Behar prijelom AMEN priprema.indd 3

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I DRUŠTVENA PITANJA

behar, časopis za književnost i društvena pitanja nakladnik: KDBH Preporod za nakladnika: Ervin Jahić glavni i odgovorni urednik: Nenad Rizvanović grafička urednica: Ana Pojatina lektura i korektura: Martina Jurišić uredništvo: Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb tisak: Topgrafika, Velika Gorica www.behar.hr info@behar.hr behar@net.hr T: + 385 1 483 36 35 Godišnja pretplata: 120 kn · Cijena: 20 kn Godišnja pretplata u BiH: 30 km · Cijena u BiH: 5 km Časopis izlazi dvomjesečno. Kunski žiro-račun: zaba 2360000-1101441490  Devizni žiro-račun: swift zaba hr 2x: 703000280-3755185 (S naznakom: Preporod, za Behar) ISSN 1330-5182 Časopis je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Andrić u ovom slučaju potječe iz jedne nedostupne disertacije i jedne sporedne britanske knjige o Sandžaku, koja je opet prenosi iz jedne američke zbirke iz 1949. godine. Simptomatično je da autori nisu posavjetovali jedinu relevantnu knjigu o Spahinoj politici – monografiju Zlatka Hasanbegovića o JMO od 1929. godine (Zagreb, 2012). Ali cilj im i nije bio istraživački.

P

oglavlje o Drugom svjetskom ratu pisano je s neskrivenim simpatijama za četnike. Premda se četnički zločini relativiziraju, ipak se ne prešućuju. Partizanska strana nije posve ignorirana, što bi bilo krajnje neobično za knjigu s Bosanskom Krajinom u žarištu interesa, ali četničke su vojne operacije posebno naglašene, na uštrb partizanske uloge. Zato su previše istaknute informacije iz istraživanja Marka A. Hoarea o muslimanskoj četničkoj organizaciji (Ismet Popovac, Mustafa Pašić, Fehim Musakadić) u istočnoj Hercegovini (The Bosnian Muslims in the Second World War, London 2013, 46-51), za raziku od mnoštva drugih mnogo važnijih predmeta iz Hoareovog opsežnog opusa o ratu u Bosni i Hercegovini. Umjesto Hoarea (uostalom i Joze Tomasevicha i mnogih drugih važnih autora) prednost se daje radu emigrantskog povjesničara Stevana K. Pavlovića. Posebno poglavlje o ustaškoj represiji (Genocid u NDH) obiluje uobičajenim pretjerivanjima. No, autori domišljato koriste umjereniju literaturu kako bi stvorili dojam objektivnosti. Poglavlje je ujedno poligon za podsvjesni utjecaj što će biti od koristi za „tumačenje“ 1990-ih („U srebreničkom kraju ustaške vlasti su naoružale lokalne muslimane. [...] u srezu Srebrenica Srbi su činili 70 odsto ratnih žrtava: od 1941. do 1945. od 1.011 Srba oko 90 odsto njih ubile su ustaše. Muslimana je ubijeno 400, većinom su ih ubili četnici“, 201). Upravo jer se želi naglasiti muslimanska uloga u ustaškoj represiji, makabrističan je zaključak, ponuđen bez trunka samoironije, kako „Naučno neosporne statistike stradanja muslimana značajno utiču na razvoj nacionalne svijesti savremenih Bošnjaka i stvaranje autopercepcije kao naroda-žrtve“ (b. 377, 201). Mučninu potencira zaključan napad na komunističke vlasti te „kasnije nacionalne pokrete muslimana i Hrvata i njihovih saveznika u SAD i EU“ (?), koji su (vlasti i pokreti!) navodno nastojali relativizirati ustaški genocid nad Srbima, a imenom i prezimenom zapravo se napadaju ‒ mladi njemački povjesničar Alexander Korb i Noel Malcolm. Teško je sažeti proturječne niti poglavlja o komunističkom razdoblju (Socijalistička republika), u kojemu se prepliću nostalgija za jakim režimom u kojemu su Srbi predvodili sa željom da se ipak dokaže kako pluralizam dopušta otvorenija tumačenja. Dijelovi, posebno oni koji šibaju prihvaćanje „koncepcije saveza republika i pokrajina“, slijede tonove poznatog Memoranduma SANU, ali ima i korisnih deskriptivnih odlomaka, posebno u seg­

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 4

mentu o Hrvatima u BiH (231-232). Dok su portreti pojedinih partijskih lidera, posebno Rate Dugonjića i Branka Mikulića, posve realni, poglavlje sadrži i mnoštvo neuvjerljivih i neusklađenih detalja, poput nebuloznih tumačenja Dejana Jovića (b. 440, 251). Preskaču se ključni sukobi i trendovi iz završnih desetljeća komunističke vlasti (ni spomena Karađorđeva, čistke liberala u Srbiji, kosovskih kriza, a tek usputno o Ustavu iz 1974.), a čitatelj ostaje bez daha nad provincijalizmom tvrdnje kako su u BiH obični građani pad istočnoeuropskog komunizma 1989. doživljavali kao „nešto što se u SFRJ dogodilo još 1948. godine“ (250).

O

vdje neće biti riječi o stvarnoj po­ vijesti RS, dakle o razdoblju nakon 28. veljače 1992. Bilo bi to izlišno, premda je posve u skladu s dosad predstavljenom pretpoviješću. Uostalom, nije moguće ispravljati svaku rečenicu, svaku krivotvorinu, svaku insinuaciju. Dovoljno je navesti ovaj pasus o Srebrenici: “Prije svega, teško da bi se tragični događaji u Srebrenici mogli uklopiti u definiciju genocida. Genocid bi podrazumijevao pokušaj istrebljenja svih pripadnika ciljane grupe i odnosio bi se na sve njene pripadnike koji su u domašaju. Međutim, bili su pošteđeni bošnjačke žene i djeca, stari i bolesni i sve se odvijalo samo na ograničenom prostoru jedne opštine. Zatim, licitiralo se brojem ubijenih. Počelo je od 7-8.000 streljanih, iako je izvjestan broj poginuo u borbama, od artiljerijskih šrapnela, nailazeći na minska polja ili je nestao, a onda je već u Haškom tribunalu, bez objašnjenja, smanjen na manje od 5.000. Prema nalazima NVO ‘Istorijski projekat Srebrenica’ samo za 1.200 slučajeva postoje validni forenzički dokazi da se radilo o ubistvu“ (329-330). Srebreničko mezarje prekriva sve te slučajeve i forenzičke dokaze, ali i povijest RS. Istorija Republike Srpske, ukratko, znanstvena je i moralna katastrofa, koja vjerno odražava rasap našeg vremena. Stanoje Stanojević je svoju povijest završio optimističkim peanom narodnoj snazi: „Bilans kuturnog i nacionalnog života ipak je u glavnom dosta povoljan. Velika nacionalna pitanja su na dnevnom redu. Prosvećenost i svest o zajednici prodire u sve šire slojeve“ (335). Više od stotinu godina kasnije, Antić i Kecmanović nisu tako optimistički raspoloženi: „Zaduženost, nezaposlenost, korupcija i privredni kriminal predstavljaju glavne probleme sa kojim će se RS nositi u narednim godinama“. Težnja za članstvom u EU poljuljana je činjenicom da se EU „nalazi u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, te pod očiglednim transatlantskim patronatom, a još od raspada SFRJ ne pokazuje nimalo senzibiliteta za interese RS i srpskog naroda. Zato dobra vijest iz EU u Republici Srpskoj ostaje u drugom planu u odnosu na patriotske teme“ (387-388). Ekmečićev naslov, Između klanja i oranja, često navedenog kod Antića i Kecmanovića, u usporedbi i nije pretjerano groteskna najava. •

Pobunjeni čitatelj

I

Ivo Andrić, kao i mnogi drugi veliki pisci, vremenom je postao meta specifične vrste parafikcionalne naracije u kojoj se izmišljotine i stvarni događaji miješaju s neprovjerenim glasinama, prikrivenim i neprikrivenim uvredama (fratarsko/begovsko kopile itd), nedokumentiranim i dokumentiranim konstatacijama i brojnim propagandnim, političkim, pa čak i ratnim zloporabama i manipulacijama. Ova fascinantna fikcija uključuje, primjerice, i tvrdnje da je Andrić zapravo pravi autor romana Meše Selimovića Derviš i smrt, ili pak otkriva njegovu navodnu namjeru da na početku Drugog svjetskog rata prebjegne u NDH-a. Potraga za nekim „prećutanim“ fantomskim Andrićem, zapravo nikada i nije okončana. Sam Andrić, zapamćen kao hladna i nepristupačna osoba, brižljivo je čuvao svoju privatnost: o svom životu ispričao je malo i tako otvorio prostor mnogobrojnim nagađanjima. Znanosti o književnosti svakako bi koristilo da je više ispričao o svojim književnim poznanstvima 1 ili političkim stajalištima.2 Nije stoga neobično što književni kritičari, Andrićeve književne likove, poput Maksa Levenfelda i Tome Galusa, vide zastupnicima njegovih političkih i ideoloških ideja. Prihvatimo li ovu diskutabilnu književnu igru, Andrićev književni alter-ego lako možemo potražiti u bilo kojem njegovom romanesknom ili proznom liku koji nosi neki pečat renegatstva: zašto ne, recimo, i u kavedžibaši Ahmetagi, jednom od važnijih likova u nedovršenom romanu Omer paša Latas. Ahmetaga, sin nekog makedonskog poturčenjaka, „tvrdica i darežljiv, i rečit i nem, čas ljubazan i predusetljiv, čas oštar i grub i surovo bezdušan, čas neuk i tup, čas oštrouman i dobro obavešten o svakoj stvari, pa i o takvoj o kojoj dotada nije nikada čuo, samo ako je to služba tražila“. On je bio „pospan, nabusit, ćutljiv čovek, utonuo u sopstveno salo“. Pa ipak: „Razastrta i prostrana slika sveta i njegovih predela, promena i godišnjih slika (…) bila je šira i bogatija nego što se to moglo pretpostaviti po njegovom zatvoreničkom načinu života i njegovom tupom izgledu i divljačnom ponašanju“. Taj Ahmetaga imao je svoju osebujnu životnu filozofiju: „Njegovo je osnovno pravilo bilo da glavu treba slušati, a ni za što se drugo ne brinuti, jer ko pašu ume da posluša i zadovolji, taj ionako ima sve što želi i postigne sve što hoće.

N E N A D R I Z VA N OV I Ć Rusm i r Mah mutćehajić

a n d r i ć evs t vo – p ro t i v et i k e s j e ća n ja

Clio, Beograd, 2015. 576 str., 2420 din, ISBN: 9788671024952

Ali, tu treba da zalegne ceo čovek, svom snagom, pažnjom i veštinom, treba da za određenu u vrstu posla postane glavni jedini i neophodni saradnik. (…) kad tako stekneš poverenje i postaneš svima neophodan, onda u stvari i ne služiš više ti drugom, nego paša i sve oko njega služi tebi. Ko tako radi taj je najbolje zbrinuo svoju brigu na ovome svetu, jer paša vlada svetom, a on i pašom i svetom.“ (Andrić 1981: 112) No, Ivo Andrić se u Omer paši Latasu nasmijao Ahmetaginoj (a možda i svojoj) namjeri da upravlja Literatura: Andrić, Ivo. 1981. Omer-paša Latas. Sarajevo: Svjetlost. Brnčić, Jadranka (ur.). 2015. Ivo Andrić – svugdašnji, Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održana 25. studenoga 2005. u Zagrebu. Zagreb: HKD Napredak. Jandrić, Ljubo. 1982. Sa Ivom Andrićem. Sarajevo: Svjetlost. Kraulac, Miroslav, 2006. Andrićeve kule i gradovi. Novi Sad: Matica srpska. Karaulac, Miroslav. 2008. Andrić u diplomatiji. Beograd: Filip Višnjić. Karaulac, Miroslav. 2010. Rani Andrić. Beograd: Filip Višnjić. Kurtović, Šukrija. 2000. Na Drini ćuprija i Travnička hronika u svjetlu bratstva i jedinstva. U: Andrić i Bošnjaci. Tuzla: BZK Preporod. Lovrenović, Ivan. 2015. Paradoks o šutnji U: Ivo Andrić– svugdašnji, Zagreb: HKD Napredak Mahmutćehajić Rusmir. 2015. Andrićevstvo – protiv etike sećanja. Beograd: Clio. Maglajić, Munib i dr (ur). 2000. Andrić i Bošnjaci – Zbornik radova – Bibliografija. Tuzla: BZK Preporod. Nemec, Krešimir. 2016. Gospodar priče – poetika Ive Andrića. Zagreb: Školska knjiga. Peković, Ratko i Kljakić, Slobodan. 2012. Angažovani Andrić. Beograd: Službeni glasnik. Rizvić, Muhsin. 1995. Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu. Sarajevo: NPP Ljiljan.

–4–

27/02/2017 20:34


Andrić

vladarom i „svetom“, i uopće mogućnosti da poslušnik vlada vladarom.

Č

etrdeset godina nakon Andrićeve smrti njegov golemi opus i dalje se neprekidno čita. Nova istraživanja i interpretacije Andrićevog opusa i dalje se vrte oko historijskih i političkih tema3, balkanskih i bosanskih ratova, ratnih zločina i identitetskih trauma. Ponekad se čini kako je Andrićev opus umrežen ili upisan u sve važnije kulturne, društvene i političke procese u Bosni Hercegovini, a donekle i Srbiji i Hrvatskoj i da je postao neka vrsta poligona za političku, intelektualnu i književnu identifikaciju. U Jugoslaviji je predodžba o Ivi Andriću bila barem naizgled uniformna4, no rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svakako je doveo barem do djelomičnog raspada jedinstvenog recepcijskog sustava. I dok u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina Ivo Andrić proživljava neku vrstu reaktualizacije5, u svojoj duhovnoj domovini Bosni i Hercegovini, danas lebdi u nekom čudnovatom međuzemlju: on je istovremeno i turkofil i turkofob, islamofob i islamofil, bosnofil i bosnofob. Te oprečne predodžbe o Ivi Andriću i njegovom opusu danas distribuiraju dvije suprotstavljene kritičke grupacije: prva tzv. autorska, proandrićevska, koja zastupa uglavnom piščeve književne predodžbe i druga, na čelu s profesorom Rusmirom Mahmutćehajićem, koja djelomično ili potpuno odbacuje Andrićeve autorske intencije. Najznačajniji, iako ne i jedini6 predstavnik prve skupine je pisac Ivan Lovrenović, čiji je esej o Ivi Andriću Paradoks o šutnji ovjenčan nagradom P.E.N. Centra BiH Midhat Begić za 2009. Posljednja rečenica u tom često citiranom i komentiranom eseju glasi: „Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni“ (Lovrenović,

2015: 287). Ove dvije skupine ulaze u svojevrsne interpretacijske sukobe i to ne samo o Ivi Andriću već i o krupnijim historiografskim neslaganjima7. Uočljivo je da proandrićevska autorska grupacija teži određenoj muzealizaciji opusa Ive Andrića (najbosanskiji pisac, pisac apsolutne, nulte estetske kategorije) te da svako antiandrićevsko čitanje proglašava „vannaučnim“ i/ ili nacionalističkim. Istina je da Lovrenović u spomenutom eseju, komentirajući priču Pismo iz 1920., nije osporio pravo da se ta priča, a pretpostavljamo i Andrićeva poetika, može čitati na drukčiji način – „kulturološki, povijesno ili politički“ (Lovrenović 2015: 268). Rusmir Mahmutćehajić, međutim, u svojoj knjizi opsežno polemizira s nekim tezama iz ovog Lovrenovićevog eseja. U knjizi Andrićevstvo – protiv etike sjećanja ovaj autor nudi ponešto drukčija viđenja. On smatra da ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati bez Andrića neće moći ni „naslućivati ni otkrivati vezanost za svoju zemlju„ i da ih se on „i kao umjetnost i kao njeno doživljavanje tiče možda više od bilo čega na svijetu“ (Mahmutćehajić 2015: 34). Pripovjedačko djelo Ive Andrića je najbosanskije i najantibosanskije i ono se tiče onih koji su za Bosnu i protiv nje i izvan nje (Mahmutćehajić 2015: 84). Andrićevstvo – protiv etike sjećanja dugi je i pomalo raspršeni filozofski monolog, zapravo svojevrsni nastavak studije Šukrije Kurtovića Na Drini ćuprija i Travnička hronika u svjetlu bratstva i jedinstva (štampana u emigrantskim Bosanskim pogledima po prvi puta još 1961) te filološki iscrpne i pedantne knjige Muhsina Rizvića Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu (1995). Kurtović i pogotovo Rizvić u svojim su radovima preispitivali kompleksan Andrićev odnos prema islamu, osmanskoj okupaciji, međukonfesionalnim i međunacionalnim odnosima u Bosni i na određen način pokrenuli proces detabuizacije tamnih

i kontroverznih mjesta u Andrićevom djelu koje Mahmutćehajić konotira u terminu andrićevstvo. U Mamutćehajićevoj knjizi postoji određena konstrukcija koju nije sasvim lako prepričati. Već Andrićevo imenovanje Bosanskih Muslimana/Bošnjaka kao bosanskih Turaka Mahmutćehajić vidi kao neprijateljski akt 8. To imenovanje pretvara ih u „zamišljene neprijatelje pretpostavljenog nacijskog mistva“ (Mahmutćehajić 2015: 34). Slično Šukriji Kurtoviću9 i Mahmutćehajić tvrdi da Andrić o Muslimanima/Bošnjacima piše otvoreno šovinistički i rasistički te dolazi do sličnih zaključaka: „Svi slavenski muslimani u vremenima i prostorima razmatranih pripovjednih fantazija samo su Turci, došljaci i neprijatelji, ratnici i muški požudnici“10. Mahmutćehajić ne dvoji kakve emocije izaziva Andrićevo pripovijedanje u čitateljima. „U jednima ta umjetnost podstiče neprijateljske strasti prema susjedima, i snaži mržnje prema njihovim uvjerenjima. U drugima podstiče nelagodu, sramotu pred onim, što bi, prema toj slobodi umjetnika koji pripovijeda, nekako moglo biti povezana s njihovom ontotopologijom“ (Mahmutćehajić 2015: 46). Mahmutćehajić nadalje misli kako je Andrićeva Bosna historijski falsifikat koja „nije nastala u trezvenom historijskom istraživanju historijske zbilje niti uvažava etiku sjećanje“ (Mahmutćehajić 2015: 39), već je vrsta laži koja je izmakla granicama fantazija i čitateljima se pričinila zbiljnijom od zbilje (Mahmutćehajić 2015: 83) i kao takva potisnula objektivnu, historiografski provjerljivu predodžbu o Bosni i Hercegovini. Mahmutćehajić dakle misli kako je (Andrićevo) pripovjedačko djelo u umjetničkom dostignuću za čitatelje postalo uvjerljivije od „svakog istinitog prikaza progonjenja i ubijanja muslimana“ (Mahmutćehajić 2015: 201). I stoga je napisao Na

–5–

Behar prijelom AMEN priprema.indd 5

Drini ćupriju kako bi opravdao zločine nad bosanskim muslimanima, odnosno roman je anticipirao genocid nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu11. Zbiljski zločin nad Muslimanima „zastrt je konstruiranom osvetom za domaštane stare zločine“ (Mahmutćehajić 2015: 79). Muslimani su historijski krivci jer su se poturčili i prihvatili islam, i genocid je zapravo pravedna historijska kazna. U svom dugom i često repetitivnom tekstu, Mahmutćehajić je iznio mnoštvo pretpostavki i zaključaka, koji su, točni ili netočni, književno-znanstveno teško provjerljivi. Početnu antitezu, Andrić kao bosanski/antibosanski autor, Mahmutćehajić ne razvija dalje u knjizi, već poput svojih prethodnika Muhsina Rizića i Šukrije Kurtovića, u Andrićevom djelu prebrojava i interpretira turkofobne, islamofobne i antibošnjačke sadržaje. Andrićev je tekst literatura, a ne politički pamflet ili historiografski tekst, i pitanje je kako taj sklop interpretirati vodeći računa o svim drugim proznim i romanesknim elementima. Romanopisac primjerice, uopće ne mora zastupati predrasude koje distribuira u romanu, već ih može iznositi kao prisutan relevantan sadržaj. Andrićevi su tekstovi povijesni romani i ne treba posebno napominjati da historijski roman kao književni žanr slijedi stanovite žanrovske konvencije i da pisac ima legitimno pravo prekrajati historiografsku građu, fantazirati, izmišljati i dopisivati. Veze i odnosi između građe, historije i povijesnog romana u Andrićevom su romanu toliko kompleksni da svakako zaslužuju interpretacijski oprez. No mnogi drugi važni problemi koje je autor načeo u ovoj knjizi nisu temeljito istraženi, posebice u smislu recepcijskih tumačenja. Kakvu je ulogu imala Andrićeva literatura u konstruiranju nacionalnih identiteta, napose bošnjačkog i je li uputno literaturu funkcionalizirati u tom kontekstu? Mogu li Andrićevi čitatelji pobrkati stvarnost, historiju i fikciju? Je li Andrić pridonio kompliciranju međunacionalnih odnosa i na koje načine ? Kakvi su sve čitateljsko-recepcijski odgovori na Andrićevu literaturu? Odgovori na ta pitanja zahtijevaju temeljitu historijsko-recepcijsku analizu. Nije istraženo – a možda ni istraživo – je li i kako Andrićeva proza utjecala na historijska zbivanja. Kurtovićevo i Rizvićevo i Mahmutćehajićevo čitanje Andrića obilježene su traumom identiteta. Bosanski Muslimani su višekratno bili žrtve genocida u (istočnoj) Bosni i shvatljivo je da, primjerice, roman Na Drini ćuprija može izazvati recepcijsku nelagodu, no književno-znanstvena čitanja imaju svoju logiku i zakonitosti. Andrićev odnos prema historiografskoj građi, kao i prema osmanskoj „okupaciji“, tzv. islamizaciji, bio je izrazito konfliktan, podvojen i kompleksan, no svakako nije svodiv na jednu jedinu dimenziju. Andrić je bio poliperspektivan pisac – između ostalog, on je i veliki

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Pretisak pjesnik nasilja fasciniran patološkim, skarednim, morbidnim, devijantnim. Mahmutćehajićeva knjiga, kao ranije Rizvićeva knjiga i Kurtovićeva studija, svakako proširuje krug znanja i razmišljanja o Ivi Andriću i potiču čitatelja da stvori drukčiju, manje kanonsku sliku ovoga pisca. Andriću kao piscu neće naškoditi slika o brutalnom i bes­ kompromisnom piscu, politički sasvim pristranom, opsjednutom rigidnim kulturnim i političkim strastima, no što ako su ga baš ti elementi učinili tako estetski superiornim? •

Bilješke 1 Iz knjige Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem (1982) doznali smo da je Andrić poznavao Pabla Nerudu, Andréa Gidea, Rogera Martina du Garda ili Henryja de Montherla. Miroslav Karaulac pak u knjizi Andrić u diplomatiji (2008) piše da je Ivo Andrić Carlu Schmittu (!) pričao anegdote o Kraljeviću Marku koje su se Schmittu toliko dopale da ih je on prenio Ernst Jüngeru (Karaulac 1982: 66). 2 Kao srednjoškolac bio je aktivist Mlade Bosne. Ivo Andrić je valjda bio jedini član i JRZ i SKJ. O fašizmu je pisao još 1920-tih, prisustvovao je potpisivanju Trećeg pakta, ali nije odobravao tu odluku. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata nije dozvolio da mu se knjige objavljuju u Srbiji, nije potpisao Antikomunistički manifest; bio je dosljedni antinedićevac, i na vrijeme je „ pošteno revidirao izvesne zablude i iluzije o Draži Mihailoviću“. (Peković i Kljakić 2012: 30). 3 Izgleda da ćemo pričekati otvaranje novih originalnijih istraživačkih pravaca (primjerice, erotskih ili humorističkih tema u Andrićevom opusu). 4 Kriteriji što se smije objavljivati o Andriću, a što ne smije nisu bili potpuno transparentni. Vasilije Kalezić je mogao objavljivati knjige poput Prećutani Andrić, no Šukrija Kurtović i Muhsin Rizvić svoje tekstove i knjige ipak u Jugoslaviji nisu mogli objaviti. 5 Nakon što je desetljećima bio neka vrstom uljeza u hrvatskoj književnosti, Ivo Andrić je nedavno doživio tihi književni revival. Zaslugom ponajprije akademika Krešimira Nemeca, Andrić je rehabilitiran; u zagrebačkoj Školskoj knjizi Nemec je najprije znalački priredio Sabrana djela da bi prošle godine objavio kompetentan i pouzdan vodič Gospodar priče – poetika Ive Andrića. Još prije desetak godina Ivo Andrić je uvršten u Ediciju 100 knjiga hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini (urednik, Ivan Lovrenović, nakladnici Matica hrvatska Sarajevo i FMC Svjetlo riječi, 2007) unatoč zabrani Zadužbine Ivo Andrić (!). 6 Spomenimo autore poput Envera Kazaza, Nedžada Ibrahimovića i odnedavno i Krešimira Nemeca. 7 Dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka nekritički idealizira osmansku prošlost, tvrdi Lovrenović (2015: 276). 8 Sam Andrić navodi na početku Rečnika turcizama, provincijalizama i nekih manje poznatih izraza: „Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.“ 9 Šukrija Kurtović konstatira kako Andrić Muslimane prikazuje u najgorem svjetlu i da je „njegovo shvatanje vulgarno šovinističko“ (Kurtović 2000: 147). I dalje; „Svi su oni (Bošnjaci op.a) idioti, degenerici, ili nevaljalci, krajnje netolerantni, podmukli, ubice, ukratko, pravi divljaci, koji uživaju u otkidanju đaurskih noseva i u vršenju najgorih zločina“ (Kurtović 136). 10 Nekoliko tipičnih Andrićevih opisa Bošnjaka: „grub i primitivan svet“; „divlja nevaspitana rulja“; „grlati, nasilni, nezadovoljni, potuljeni“; „podmukli, zli i nerazumljivi“; „neuki, surovi, nevjerovatno ograničeni ljudi, koji tako svečano i s toliko važnosti govore svoje gluposti“ itd. 11 „Ovaj roman (Na Drini ćuprija, op.a.) je bio zapravo pripovjedačko– sugestivna anticipacija genocida iz Drugog svjetskog rata, produžena tendencija autora, podrazumijevanje rezultata historije, ali sa autorovim znanjem suvremenih zbivanja, djelovao je usto kao neko opravdanje zaslužene kazne pradjedova na unucima“ (Rizvić 1995: 223).

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 6

U

Bosna u doba nacionalizma

ranom srednjem vijeku su razna barbarska plemena iz Azije i sjevero-istočne Evrope, uključujući tu i Južne Slavene, prvo nastojala uništiti Istočno Rimsko Carstvo, odnosno Bizant. Tu rušilačku barbarsku invaziju bizantska vlada je vremenom uspjela obuzdati, uključivanjem velike mase slavenskih plemena u svoj vojni, privredni i fiskalni sistem. Pored toga, upornim radom slavenskih misionara postavljeni su temelji slavenske pismenosti, putem koje su Slaveni postepeno kristjanizirani, čime su iz barbarstva prešli u civilizaciju. U posljednjem dijelu svog kapitalnog djela, Gibbon se uglavnom bavi trostrukim konfliktom između pravoslavlja, katoličanstva i islama. Po prilično raširenom mišljenju, kada je o Bosni riječ,1 taj konflikt traje sve do danas. U tom smislu, Gibbonov humanizam i racionalizam 18. stoljeća služe kao „protivotrov“ savremenim marksističkim i sociološkim školama historije, koje uzalud pokušavaju da događaje u Bosni tumače kroz klasne, plemenske ili čak rasne odnose. Bez obzira na različita tumačenja prošlosti, današnja stvarnost u Bosni i oko nje, dvjesta godina poslije Gibbonove smrti (1794.), sugerira da je on s pravom zaključio, da je historija tek nešto malo više, nego registar zločina, gluposti i opće bijede čovječanstva. U literaturi je već primjećeno da je „povijest Balkana zapravo povijest seoba, ne samo naroda nego i zemalja“.2 Prvobitna Srbija je bila daleko na jugu od Dunava. Nastala u Raškoj, ona se dalje širila prema jugoistoku. Hrvatska je kao država nastala na Jadranu i Gornjem Pounju, pa je kroz stoljeća svoje geopolitičko težište pomjerila prema sjeverozapadu. Naziv Crna Gora kao geopolitička i narodna oznaka javlja se tek u 16. stoljeću i prvobitno se odnosio samo na četiri nahije na prostoru od Cetinja do Rijeke Crnojevića i Vira Crmnićkog na Skadarskom jezeru. Središte slovenačke ranofeudalne države bilo je u Koruškoj, na Polju Svete Gospe (Maria Saal), danas kod Klagenfurta u Austriji. Vremenom se etničko i političko središte Slovenaca pomjera u Kranjsku, kada se u 19. stoljeću javlja termin Slovenija kao geopolitički pojam. Izuzetak je u tom pogledu Bosna, koja se za razliku od okolnih zemalja nije tokom povijesti selila niti cijepala. Bosnu je kao „malu zemlju“ oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke prvi izričito pomenuo bizantski car Konstantin Porfirogenet sredinom 10. stoljeća. Od tada je proteklo nešto više od hiljadu godina tokom kojih

M U S TA FA I M A M OV I Ć je Bosna u kontinuitetu egzistirala kao teritorijalno-politički pojam, bilo u svom užem bilo širem okviru i obimu. Geopolitičko središte Bosne uvijek je bila i ostala sarajevsko-visočko-zenička kotlina. Tokom mnogih stoljeća Bosna je bila izložena brojnim historijskim gibanjima socijalnog i vjerskog karaktera koja su oblikovala njenu savremenu etničku i političku strukturu. Rezultat svih tih različitih i složenih historijskih procesa bio je da je Bosna ušla u „doba nacionalizma“ kao zemlja nastanjena etnički i jezički istovjetnim, ali vjerski i kulturno različitim stanovništvom. Početak doba nacionalizma, kao „prve ere globalne historije“,3 obično se smješta u razdoblje između napoleonovskih ratova i revolucije 1848. U tom je razdoblju nacionalizam postao dominantnim oblikom javnog mišljenja obrazovnih slojeva, prije svega u Njemačkoj i Italiji, ali i kod drugih srednjoevropskih naroda, uključujući tu i Južne Slavene. Na početku 19. stoljeća još uvijek su, posebno u Njemačkoj, preovladavala osjećanja kosmopolitizma (Weltbürgertum) i miroljubivosti. Kant i Goethe su im ostali odani cijelog života. Mnogi su njemački intelektualci tada slavili i hvalili Napoleona. Kada su se okrenuli protiv njega, to u prvi mah nije bilo zato što je bio tuđin, nego zato što je iznevjerio svoja obećanja o kosmopolitskom miru. Tako je već na kraju napoleonskih ratova većina njemačkih i drugih srednjoevropskih intelektualaca, principe rase, nacije i historije stavljala ispred kosmopolitskog života i individualnih sloboda. Poslije 1830. evropski kontinentalni liberali su već u većini mislili i djelovali više kao nacionalisti nego kao liberali. Sve se više naglašavalo nacionalno jedinstvo, slava i moć, uz jednovremeno isticanje zahtjeva za protezanjem vlastite nacionalne države na najveći teritorijalni obim koji je dosegnut nekad u prošlosti. Takvi su se zahtjevi često pozivali na neka navodna historijska prava koja u prošlosti u pravilu nikada nisu ni postojala. Radi opravdanja takvih teritorijalnih zahtjeva iznošeni su razni, kako strateški tako i moralni razlozi nacionalnog opstanka ili nacionalne sigurnosti, kulturne superiornosti i ekonomske produktivnosti. Sve je to razaralo temelje kosmopolitizma, humanizma i racionalizma epohe Prosvjetiteljstva i građanskih revolucija, kao modela odnosa među ljudima i nacionalistima. Taj je proces tekao takvim

tempom, da je John Stuart Mill već u aprilu 1849. mogao samo konstatirati, da je nacionalizam učinio ljude indiferentnim prema pravima i interesima onih dijelova „ljudske vrste“ koji nose drugo ime i govore drugim jezikom.4 Svi se ovi procesi očituju na centralnom južnoslavenskom prostoru skoro istovremeno kada i u ostalim dijelovima Evrope. Među Srbima i Hrvatima se već od druge, odnosno četvrte decenije 19. stoljeća javljaju romantičarske nacionalne integracionalne ideologije. Po uvjerenju evropskih nacionalnih ideologa 19. stoljeća, pa prema tome i onih južnoslavenskih, nacija ne može opstati bez državne organizacije, što je značilo da je svaka nacija morala biti homogena i imati vlastitu državu. Na toj se osnovi u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi razvio model po kojem se nacija i država u jezičkom i političkom smislu podudaraju. Takva nastojanja na južnoslavenskom prostoru nisu uspjela i Bosna je u tom pogledu vjerojatno najindikativniji primjer. Nacionalne prilike u Bosni prvi je, sredinom 19. stoljeća, u osnovi tačno opisao Ivan Frano Jukić, poznati franjevački javni radnik i prvi bosanski novinar. On je u svojim opisima Bosne sve njene stanovnike vidio kao „Bošnjake“, među kojima je razlikovao „krstjane“, kao sljedbenike zapadne crkve, zatim „hristjane“, kao sljedbenike „iztočne“ crkve, te „Turke“, kao „sljedbenike Muhameda“.5 U radu Zemljo-deržavnopisni pregled turskog carstva u Europi, objavljenom 1850., Jukić je pisao da je „vierozakon“ u evropskom dijelu Osmanskog Carstva isto kao i „narod mnogostručan“. Na prvom su mjestu „Muhamedanci“, koje „mi krivo zovemo Turcima, a oni sebe muslimanima, t.j. pravoviernim nazivlju“. Može se konstatirati da Jukić u svojim geografsko-historijskim radovima o Bosni uglavnom nigdje ne pominje ime Hrvati i Srbi, nego samo krstjani, hristjani (pravoslavni) i „Turci“ ili „muslimani“. Uprkos tim vjerskim razlikama, „u Bosni je jedan narod i to slavjanski koji je u Europi najveći“. Bošnjaci su samo „ogranak“ tog „velikog stabla“ i spadaju među „pleme ilirsko-južnoslavjensko“. Cijelo to „pleme“, odnosno narod u Bosni, bez obzira na vjerske razlike, govori jednim jezikom ili nariječjem. Jezik kojim se govori u Bosni je najčistiji od svih „ilirskih“ nariječja. Bosna je, prema Jukiću, „jedina turska država“ koja je ostala sasvim čista od turskog jezika. Nigdje se u Bosni, ni po selima, ni po varošima drugih jezika osim bosanskog ne govori. Najveća „tur-

–6–

27/02/2017 20:34


Pretisak ska gospoda“ turski govore samo onda kada su na vijećanju kod vezira. Nasuprot toj etničkoj i jezičkoj istovjetnosti Jukić uočava i razlaže različitosti „vierozakona“ i „izobraženja“.6 Njegova izlaganja o vjerozakonu nisu lišena odbojnosti prema „Turcima“. On pri tome, izražava ustvari popularno narodno shvatanje koje je prihvatila i romantičarska historiografija, da su „Turci“ (muslimani) u Bosni postali „od zločestijeh hristjanah, koji gospodstvo svoje ne znajući drugačije uzdržati poturčiše se“.7 Mnogi su kasniji pisci ovaj metahistorijski stav pokušavali genetski izvesti iz povijesti Bosne, naglašavajući da su islamska kultura i civilizacija imali fatalnu i pogubnu ulogu u općem razvoju duhovnog života u Bosni. Najdosljedniji je u takvoj negativnoj ocjeni uticaja islama u Bosni Ivo Andrić. On je to svoje „naučno“ uvjerenje izložio u doktorskoj disertaciji o razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine,8 koju je odbranio na Univerzitetu u Grazu 1924. godine, a zatim do kraja sproveo u svom obimnom književnom ciklusu o Bosni. Svoje razmatranje o nacionalnim prilikama u Bosni sredinom 19. stoljeća, Jukić je zaključio konstatacijom, da su tu „Turci“ i kršćani „jednoga roda i podrijetla“, ali što je „narod i narodnost, to kako Turci, tako i kršćani ne znadu“.9 Brojni izvori pokazuju da su se kroz cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom ejaletu, koji je u različita vremena pored današnje Bosne i Hercegovine i Sandžaka obuhvatao mnoge okolne teritorije, koristila dva naziva. Prema Turcima-Osmanlijama i prema centralnim vlastima u Carigradu bosanski muslimani slavenskog etničkog porijekla i jezika su sebe u narodnom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci-Osmanlije i sama osmanska administracija u svojim službenim aktima. U tim se aktima bošnjačko ime kao regionalna i narodna oznaka sreće u raznim vidovima. U regionalnom smislu najčešće se koristio termin Bosnalu takimi (bosanski ljudi). Kao narodna oznaka u užem smislu obično su korišteni termini, Bosnaklar (Bošnjaci), ili Bosnak taifesi (bošnjačka klasa ili pleme).10 Isti naziv za muslimane, tj. Bošnjaci ili bosanski narod, upotrebljavo se i u pismima koje je Husein-kapetan Gradaščević upućivao autrijskim vlastima ili knezu Milošu Obrenoviću. Iz konteksta pisma što ih je Husein-kapetan uputio austrijskom caru i njegovom kancelaru knezu Metternichu, 13. marta, odnosno 23. juna 1832.,11 vidi se da je on pod pojmom „bosanski narod“ obuhvatao samo muslimane, i to sve, bez obzira na stalešku pripadnost. Ovaj termin je koristio i Ali-paša Rizvanbegović u komuniciranju sa austrijskim vlastima u Dalmaciji. Istovremeno se za muslimane upotrebljavao naziv turčin, kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su muslimani „turske“, tj. islamske vje-

re. Oni su se tako jasno razlikovali od pripadnika ostalih južnoslavenskih naroda bosanskog jezika, ali drugih vjero­ ispovijesti. U tim su relacijama ovaj termin upotrebljavli i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani, kako u Bosni tako i u okolnim zemljama.12 Tek su pred kraj osmanske vladavine činjeni izvjesni pokušaji da se pojmom Bošnjak i bošnjaštvo obuhvati svo stanovništvo Bosanskog ejaleta, bez obzira na vjeroispovijest. Takvu su politiku inicirale centralne osmanske vlasti u sklopu svojih državnih reformi (Tanzimata) inauguriranih Hatišerifom od Gülhane 1839., odnosno Hatti Humajunom 1856. godine. Takvoj osmanskoj nacionalnoj politici u Bosni suprostavila se Austrija podsticanjem panslavističke propagande, koju je Omer-paša Latas početkom pedesetih godina 19. stoljeća nastojao oštrim represivnim mjerama suzbiti i onemogućiti. Prilikom Omer-pašinog odlaska iz Bosne, krajem aprila 1852., dopisnik zagrebačkih Narodnih novina je pisao, da je on umjesto obećanog Tanzimata i ravnopravnosti, „tražeći panslavizam po bosanskim planinama uspostavio stanje gore nego što je bilo prije njegovog dolaska“.13 Posljednji veliki bosanski namjesnik, Osman šerif Topal-paša je šezdesetih godina prošloga stoljeća činio sasvim određne napore da Bosnu izvede na put građanskog razvitka, na osnovama općebosanske nacionalne ideje. On je, u tom smislu, budno pratio nacionalističku literaturu i propagandu u Bosni i proučavao političko raspoloženje i koncepcije franjevaca i srpskog građanstva. Upravo se Osman Topal-paša može smatrati tvorcem integracione nacionalne ideje u vidu interkonfesionalnog bošnjaštva kojim se u načelu imalo obuhvatiti cjelokupno bosansko stanovništvo. Prema toj koncepciji, postoji bosanski narod koji je povijesno vezan za osmansku državu, ali, koji je i unutar te države sačuvao svoje narodne osobenosti, odnosno svoju narodnost. Ta narodnost nije samo genetička nego je i historijski vezana za Bosnu, njene državne i pokrajinske tradicije, pa je ostala nepovrijeđena različitošću vejroispovijesti. Najbolji izraz te narodnosti su autonomističke težnje Bosne, koje su u skladu sa sistemom koji se uprao putem Tanizmata uvodi u Osmanskom Carstvu. Organizacija Bosanskog vilajeta u načelu odgovara političkoj autonomiji i daje mogućnost njenog proširenja. Bosna je uvijek imala neku vrstu autonomije koja se zasnivala na njenoj prošlosti, kao izraz njene historijske tradicije i prava. Tu je autonomiju u novim prilikama potrebno samo po sadržaju i smislu dovesti u sklad sa racionalističkopravnom teorijom. Prema tome, bošnjaštvo u novim građanskim uslovima predstavlja naciju kojom je obuhvaćeno svo ono stanovništvo Bosne, a ne kao do tada samo muslimani, kao privilegirani element, odnosno vladajuća konfesija.14

Tu ideja bošnjaštva kao međuvjerskog nacionalnog zemaljskog pripadništva prihvatila je kasnija austro-ugarska uprava te je najeksponiraniji nosilac postao Benjamin Kállay kao zajednički ministar financija i vrhovni administrator Bosne i Hercegovine. Austro-ugarska uprava će, pod Kállayevim vođstvom, decenijama pokušavati da na tom konceptu bošnjaštva gradi svoju nacionalnu politiku u Bosni, kako bi je izolirala od nacionalno-političkih tokova u Srbiji i Hrvatskoj, a na unutrašnjem planu posebno onemogućila s tim vezanu nacionalno-političku evoluciju muslimanskog stanovništva. Ovi su pokušaji ostali potpuno uzaludni. Srpska nacionalna ideja širena propagandom iz Srbije i Monarhije bila je već prihvaćena od ogromne većine srpskog građanstva i seljaštva. Bez ikakvih potresa i franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bošnjačku i ilirsku ideologiju, utoliko lakše što one uopće nisu imale korijena kod katoličkog seljaštva. Rezultat je takve politike bio da je krajem stoljeća među pripadnicima islama u Bosni ukorijenjeno ime musliman, umjesto Bošnjak.15 Sva kompleksnost te inverzije pojma bošnjaštvo najdrastičnije se i najjasnije prelomila kroz dvadesetogodišnje izlaženje lista Bošnjak, koji je sredinom 1891. godine pokrenuo Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, kao nosilac ideje Prosvjetiteljstva među Bošnjacima.16 Pokretanje ovoga lista odobrila je Zemaljska vlada za BiH, riječima da „duhovni razvitak, koji mladu muslimansku generaciju mijenja pod sadašnjim uslovima, iziskuje s jedne strane potrebu za novinskom lektirom, a s druge strane i za organom u kojem bi se muslimani mogli literarno ogledati“.17 Težište programa lista Bošnjak bilo je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o muslimanima, širenje svijesti o njihovom slavenskom biću i približavanje evropskoj civilizaciji. Stav o nacionalnom pitanju Bosne i Hercegovine Bošnjak je iznio u svom drugom broju, 9. jula 1891., kroz pjesmu

–7–

Behar prijelom AMEN priprema.indd 7

Bošnjak koju je napisao Safvet-beg Bašagić, tada još đak gimnazije. Obraćajući se Bošnjacima, odnosno Bosancima, Bašagić im poručuje da „nije davno bilo/ Sveg mi svijeta nema petnest ljeta/ Kad u našoj Bosni ponositoj/ I junačkoj zemlji Hercegovoj/ Od Trebinja do brodskijeh vrata/ Nije bilo Srba ni Hrvata/ A danas se kroza svoje hire/ Oba stranca k’o u svome šire/ Oba su nas gosta saletila/ Da nam otmu najsvetije blago/ Naše ime ponosno i drago“. Ovi stihovi su kasnije često, posebno od strane srpske nacionalističke propagande, zloupotrebljavani i tendenciozno tumačeni. Tim se stihovima u stvari aludiralo na činjenicu da je do šezdesetih godina 19. stoljeća Bosna nacionalno bila neizdiferencirana i da se tek vanjskim uticajima, tj. srpskom i hrvatskom nacionalnom propagandom formira kod pravoslavnih i katolik, srpska, odnosno hrvatska narodna svijest. Bošnjak Bašagićevim stihovima ne kaže da u Bosni nije u fizičkom smislu riječi bilo katolika i pravoslavnih. Naprotiv, oni su tu u većem ili manjem broju skupa sa muslimanima od starine živjeli, ali nisu znali za hrvatsko, odnosno srpsko nacionalno ime. Oba imena prodiru u Bosnu zahvaljujući organiziranoj nacionalnoj propagandi. Tako je kaluđer Teofil Petranović, rodom iz Dalmacije, po dolasku u Sarajevo u ljeto 1863. za učitelja srpske realke, osnovao društvo za propagandu i uvođenje imena Srbin. Uz njega su najživlje pristajali Stevo Jelić i braća Risto i Kosta Hadžiristić. Članovi društva su izlazili na sarajevske carine (malte), „pa dočekivali seljake, kojima su govorili, da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Srbi“.18 Društvo se povezalo sa sličnim odborima u drugim krajevima Bosne, te sa društvom Ujedinjena omladina srpska u Novom Sadu. Potajno je upućena i jedna adresa knezu Mihailu Obrenoviću, koja je pala u ruke osmanskim vlastima, pa je Petranović u jesen 1869. morao napustiti Sarajevo. Slično društvo je skoro istovremeno među sarajevskim katolicima osnovao Klement Božić, dragoman (tumač) pruskog konzulata, kome su u širenju hrvatskog imena pomagali uglavnom mlađi franjevci. Kako je društvo postalo vlastima sumnjivo, to je konzul dr. Otto Blau otpustio Božića 1867. godine.19 Nacionalna je propaganda, s obje strane, i devedesetih godina bila još vrlo intenzivna i obuhvatala je i muslimane, kojima se nudilo i naturalo bilo hrvatsko bilo srpsko ime. List Bošnjak je odlučno odbijao ta svojatanja, ističući u svom četvrtom broju, od 23. jula 1891., da „mi njihovu narodnost ne preziremo“ i da „nikad ne ćemo zanijekati da nismo od jugoslavenskog plemena, ali da ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo“. Bez obzira na oštre napade na ideju bošnjaštva i na hrvatskoj i na srpskoj strani se pri svakoj ozbiljnijoj analizi

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Pretisak moralo priznati da je nacionalna propaganda imala znatnog udjela u formiranju hrvatskog i srpskog nacionalnog osjećanja u Bosni, naročito u godinama pred okupaciju i neposredno poslije nje. Tako je dubrovačka Crvena Hrvatska pisala 26. maja 1892., da se „narodnosno pitanje razmahalo“ u Bosni i Hercegovini „isto od zaposjednuća ovih zemalja po Austriji“. „Inače narod pravoslavni, ili pravije govoreći hrišćanski u ovijem zemljama nije ništa znao o kakvoj srpskoj narodnosti, kao što katolici ili pravije kršćani također nijesu imali pojma o narodnosti, isto i muhamedovci ili pravije po tadanjem nazivu Turci. Narod nije znao narodnost nego se razlikovao po vjeroispovijestima.“20 Sa druge strane, hrvatska i srpska štampa je često pretjerano i neosnovano znala poricati i ignorirati svaku tradiciju bosanstva, jednostavno tvrdeći da je to izum okupacione uprave radi dijeljenja i zavađanja naroda. Različiti su listovi na slavenskom Jugu tako neosnovano pisali da se ne može nači nijedan naučnik, historičar ili etnograf koji je nešto posebno pisao o bosanskom narodu i njegovom jeziku. To, međutim, nije odgovaralo stvarnosti, jer se naziv bosanski jezik sreće u pisanim spomenicima još od četvrte decenije 15. stoljeća. O tome svjedoče brojni pisci, uglavnom franjevci, Kotorani i Dubrovčani. Sredinom 15. stoljeća naziv bosanski jezik koristila je i bosanska dvorska kancelarija.21 Kasnije je bosanski jezik, upravo pod tim nazivom, bio jedan od diplomatskih jezika na Porti, pa je kao takav širenjem osmanske vlasti ulazio u upotrebu u raznim balkanskim slavenskim zemljama. U javnosti su u vrijeme austrougraske uprave najžučnije rasprave vođene upravo oko naziva jezika, što je i razumljivo, jer je u pitanju bio osnovni element i kriterij nacionalne pripadnosti. Posebno je u tome pogledu oštro reagirala srpska štampa. Tako je, primjera radi, Bosanska vila u svom osmom broju od 15. aprila 1889. (28. april po novom kalendaru), napala sintagme „naš narod“ i „naš jezik“ upotrijebljene u prvom broju Glasnika Zemaljskog muzeja, pa je onda razumljivo da je još oštrije reagirala na naziv bosanski jezik. Nasuprot tome, list Bošnjak je tvrdio da su Srbi i Hrvati za osnovu svog književnog jezika uzeli bosanski jezik, ali su ga jedni nazvali srpskim, a drugi hrvatskim. Odatle se list u broju od 23. jula 1891. čudi da „naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nam po što, po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda“.22 Naziv bosanski podržao je i poznati filolog i slavista, profesor Bečkog univerziteta, Vatroslav Jagić, jednim govorom u Carevinskom vijeću (austrijskom parlamentu) 1896. godine. Jagić je istakao da je zbog mogućih srpsko-hrvatskih sporo-

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 8

va dobro da jezik odgovara nazivu zemlje. Taj naziv nije izmislio Kállay, pošto je termin bosanski jezik bio u najširoj upotrebi još od 17. stoljeća. Mada se u školskim knjigama i drugim publikacijama u Bosni jezik naziva bosanskim, u njemu nema ni najmanje težnje da se stvori jezički partikularizam ili posebna ortografija. To je isti onaj jezik“što ga Srbi zovu srpskim, a Hrvati hrvatskim“. („U Moravskoj ima ljudi koji vele da govore moravskim, a drugi taj jezik nazivaju češkim.“) Bitno je da u jeziku nema razlika i Kállay „potpuno pravo radi, što da prepriječi raspravu službeno svuda“ upotrebljava „na nuždu“ izraz bosanski jezik.23 Zbog ovog govora Jagić je bio napadan sa svih strana i izložen oštroj kritici i u Beogradu i u Zagrebu. On je četrdeset godina kasnije pisao da je njegov cilj bio da naglasi „jedinstvo jezika između Beograda, Sarajeva i Zagreba“, a ne da ugodi Kállayu. Tu njegovu namjeru da istakne na relaciji Beograd-Sarajevo-Zagreb „vlada jedan literaturni jezik“ odmah su shvatili Nijemci kao „umni slušači“ njegov govor. Nasuprot tome, naši „kratkovidni reprezentanti javnog mišljenja“ odmah su ga stali napadati da je „u službi Austrije“, „pomićenik Kalajev“, „neprijatelj čas svoje domovine“, čas Srbije itd. To sve prije nego što se iko upustio u suštinu njegovih riječi ili sačekao stenografski izvještaj, nego sve „udri po čoveku, koji je od svojih mladih dana jednako preporučao, hvalio i zagovarao jedinstvo srpsko-hrvatsko u jeziku i literaturi“.24 U Bosni i Hercegovini zvanično je već 1883. godine uveden Vuk-Daničićev fonetski pravopis. Kako je jezik zvanično nazivan bosanskim, to je i gramatika koja je izdata 1890. nosila isto obilježje. Gramatika bosanskog jezika doživjela je više izdanja latinicom i ćirilicom i sve se do pred Prvi svjetski rat upotrebljavala u školama.25

B

ošnjaštvo je kao interkonfesionalna nacionalna ideja imalo je u vrijeme režima Benjamina Kállaya izvjesni dvostruki karakter. Njegov je cilj prije svega bio učvršćenje položaja Monarhije u okupiranoj zemlji. Cjelokupni Kállayev program u Bosni bi se mogao svesti na riječi francuskog maršala Patricea Mac Mahona, da je tu i tu ostaje (J’y mis et j’y rest)26. Sa druge strane, to je izraz napora da se domaće muslimansko stanovništvo veže za Austriju, koja mu prvi put u historiji osmanskog povlačenja iz Evrope garantira opstanak na njegovom rodnom tlu. S obzirom na šira nacionalna kretanja na južnoslavenskom prostoru, bošnjaštvo se u praksi svelo na jedan uski krug muslimanskog begovata i građanstva koji je prvi shvatio dalekosežnost novih prilika, te potrebu i neminovnost usvajanja evropske kulture i načina života, ali i činjenicu da su mu pod Austro-Ugarskom zaštićeni njegovi imovinski interesi. Odatle je taj krug prihvatio austrougarsku upravu

kao nosioca nove zapadne civilizacije, ali i kao zaštitnika vlastitog materijalnog položaja. Vodećim ljudima tog muslimanskog zemljoposjedničko-građanskog kruga već je početkom devedesetih godina bilo jasno da se pod bošnjačkom odrednicom više ne mogu ujediniti i okupiti sve konfesionalne zajednice u Bosni. U to je vrijeme linija kulturno-etničkog razgraničenja među Srbima i Hrvatima bila već jasno povučena, pa je list Bošnjak pisao 3. marta 1892., da je dobro što u Bosni postoji „muslimanska stihija, koja znade obuzdati strasti, te posreduje i odlučuje“. Određeni su muslimanski krugovi u Bosni upravo u toj mogućnosti posredovanja, pa time i arbitriranja, vidjeli svoj povijesni položaj i svoju političku ulogu.27 U samoj Monarhiji, prije svega u ne­ posrednom susjedstvu Bosne, bilo je dosta protivmuslimanskog raspoloženja i tvrdnji o trajnom neprijateljstvu Bošnjaka kao muslimana prema Austriji i njihovom nemirenju sa novim prilikama u okupiranoj zemlji. Tako je u Leipzigu 1886. štampan antimuslimanski pamflet Bosniens Gegenwarth und nächste Zukunft, koji je jednovremeno u nastavcima „Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“, objavio i zagrebački „Obzor“ u brojevima od 16. do 23. siječnja 1886. Tu se otvoreno tražilo da se u interesu Monarhije muslimansko stanovništvo prisilno iseli iz Bosne. Taj se zahtjev obrazlagao navodnom nesposobnošću tog elementa da prihvati evropsku kulturu i civilizaciju. Na to je iste godine oštro reagirao Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak brošurom „Što misle Muhamedanci u Bosni“, koja je jednovremeno objavljena i na njemačkom („Wie denken di Muhammedaner in Bosnien“). Iz tog provladinog bošnjačkog kruga proistekla je u drugoj generaciji mlada muslimanska inteligencija koja se postepeno i različitim putevima uključuje u opća nacionalno-politička kretanja na slavenskom Jugu. Ta inteligencija osjeća potrebu za proširenjem polja svog kulturno-političkog djelovanja. Tako se postepeno oblikovala jedna neformalna i prilično heterogena grupa intelektualaca i građana, koji su u političkom pogledu sami sebi nazivali „naprednim muslimanima“. Njihovom inicijativom pokrenut je 1900. godine prvi muslimanski književni i kulturni časopis Behar. Tri godine kasnije osnovano je kulturno-prosvjetno i potporno društvo Gajret, zatim sportsko društvo El-Kamer, zanatlijsko društvo Hurijet, Muslimansko akademsko društvo Zvijezda u Beču, Islamska dioničarska štamparija, prva muslimanska zemljoradnička zadruga u Šljama (kotar Tešanj), prva muslimanska Trgovačka i poljodjelska banka, list Ogledalo, te više čitaonica, klubova i trezvenjačkih društava. Sve su njihove pomenute i druge akcije nosile muslimanski konfesionalno-politički predznak. Prema službenim podacima u Bosni i Hercegovini su 1908. godine bila registrirana 124 različita

društva i institucije sa muslimanskim obilježjem u svom nazivu.28 Jednom se riječju može kazati da je jedan mali broj muslimana intelektualaca u vremenu od 1900. do 1910. godine obavio niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda nazivaju kulturnim ili nacionalnim preporodom.29 Bila je to smjela akcija nekoliko samosvjesnih ljudi u kojima se krila velika energija.30 Bošnjaštvo je u datim prilikama imalo veoma usku socijalnu bazu. Njegovi prononsirani nosioci su bili ljudi izrazito konzervativne političke orijentacije. Oni su u svakom prilici naglašavali da vodeću ulogu u društvu ima „plemstvo“ koje je navodno čuvar narodnih tradicija. Povijesno iskustvo, nasuprot tome, uči da je u pravilu seljaštvo čuvar narodnih tradicija, te da je selo „večito vrelo nacije“. 31 Potisnuti iz muslimanskog kulturnog pokreta, nosioci bošnjaštva su na kraju ostali i izvan muslimanskog političkog pokreta, tj. borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju32, koja je bila izraz šireg narodnog nezadovoljstva austrougraskom upravom. Oni su se tako na prelomu dva stoljeća, 1899/1900. godine, našli na marginama političkih i drugih javnih zbivanja među muslimanima u Bosni. Tačno procjenjujući nacionalno-političke prilike u Bosni u prvoj deceniji 20. stoljeća Kállayev nasljednik na položaju zajedničkog ministra finansija, István (Stjepan) Burián je, kao vrhovni administrator okupirane zemlje, odlučno prekinuo sa politkom bošnjaštva svog prethodnika. U prvom izvještaju o upravljanju Bosnom i Hercegovinom, što ga je poslije skoro trideset godina okupacije njegovo ministarstvo podnijelo 1906. godine Delegacijama austrijskog Carevinskog vijeća i Ugarskog sabora naglašeno je da su se u Bosni „pojmovi o narodnosti i konfesiji“ stopili još u predokupaciono doba. Granica između pojedinih skupina stanovništva je i istovremeno i konfesionalna i nacionalna. Tri glavne nacionalno-vjerske zajednice su muslimani, pravoslavni (Srbi) i katolici (Hrvati). Stupanj njihove nacionalne svijesti je različit. Muslimani su „po svojoj narodnosti isto tako Slaveni kao kršćani“, te se ne osjećaju „Turcima“, „premda se obično tako nazivaju (osobito u narodu). U njihovoj posebnosti naročito je izražen „religiozni momenat“.33 U skladu sa napuštanjem politike bošnjaštva i priznavanjem nacionalno-političke realnosti, zemaljska vlada je 4. oktobra 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve organe vlasti da se „zemaljski jezik“ ima svuda službeno nazivati „srpsko-hrvatskim“. Time je zvanično ukinut naziv bosanski jezik.34 Kako je među muslimanima taj naziv bio duboko ukorijenjen, to je njima posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra 1907. dozvoljeno da u okviru svojih samoupravnih i autonomnih institucija i škola jezik mogu i dalje označa-

–8–

27/02/2017 20:34


Pretisak vati bosanskim imenom,35 što je u praksi rijetko korišteno. Ukidanjem naziva bosanski jezik Austro-Ugarska je učinila samo posljednji korak u napuštanju politke interkonfesionalnog bošnjaštva koja je već mnogo ranije pretrpjela neuspjeh i u koju ni Kállay nije izgleda nikada iskreno vjerovao. On je tako još 1884. godine izrazio sumnju povodom tvrdnje u jednom izvještaju Zemaljske vlade da je velika većina bosanskog stanovništva odlučno protiv srpskog i hrvatskog nacionalnog opredjeljenja.36 Čitava je politika interkonfesionalnog bošnjaštva u biti imala karakter jednog provizornog koncepta, kako bi se na granicama Bosne zaustavili srpski i hrvatski nacionalistički uplivi i time politička razgradnja ustrojstva Osmanske i kasnije Habsburške Carevine. Bošnjaštvo se može posmatrati i kao mogućnost da se prevaziđe konfesionalna sadržina nacije u Bosni. U stvarnosti mu nijedan od njihovih nosilaca nije davao to značenje. Kod svih je to šire značenje bošnjaštva bilo uglavnom, privid i odraz zvanične osmanske i kasnije austrijske politike, nego izraz vlastitog uvjerenja. U praksi se bošnjaštvo devedesetih godina 19. stoljeća svelo na mogućnost nacionalne samoidentifikacije muslimana. Ali, i to je kao politika i praksa u datim okolnostima kratko trajalo. Bez obzira na stvarne ciljeve Kállaya kao vrhovnog eksponenta austrougarske uprave, bošnjaštvo je kao pokušaj nacionalne integracione ideologije u biti odigralo tu historijsku ulogu. Bošnjaštvo u praksi jednostavno nije moglo ići izvan već oformljenih tokova političko-kulturnog života na etničko-konfesionalnim osnovama, a u okviru tradiocionalnih vjerskih i prosvjetnih institucija. U međuvremenu su na tlu Bosne neuspjeh pretrpjele, kako hrvatske tako i srpske nacionalne intergracione ideologije. Sticajem historijskih okolnosti u Bosni je kao centralnoj južnoslavenskoj zemlji najočitije došlo do izjednačavanja pojmova vjere i nacije. Izvorno Starčevićevo pravaško učenje je, kao integraciona nacionalna ideologija,37 pretrpjelo neuspjeh upravo u Bosni. U hrvatskom političkom pokretu u Bosni su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća jasno ispoljile dvije struje, građansko-liberalna i klerikalna, obje u načelu naslonjene na starčevićanstvo. Kako bi se u tim uslovima održalo nacionalno jedinstvo, to je hrvatski politički pokret sporo i oprezno pristupao svom formalnom organiziranju. Inicijativu je u tom pogledu preuzela građansko-liberalna struja kojoj su se pridružili i franjevci. Tako je poslije dužih priprema februara 1908. osnovana Hrvatska narodna zajednica (HNZ), čiji je glavni pokretač teoretičar i ideolog bio tuzlanski advokat dr. Ivo Pilar. U središtu programa HNZ-a bila je Starčevićeva ideja da je Bosna po „plemenu starosjedilaca“ i po „državnom pravu“ hrvatska zemlja, pa je logično da se priključi Hrvat-

skoj. U osnovi političke strategije HNZ-a bilo je saznanje da su Hrvati u Bosni najmalobrojniji dio stanovništva. Pošto je u to vrijeme u BiH živio relativno velik broj doseljenih stranaca katolika (Nijemaca i drugih), to je konfesionalnost kao kriterij nacionalnosti daleko više mogla koristiti pravoslavnim (Srbima) i muslimanima (Bošnjacima) nego li Hrvatima. Odatle je vođstvo HNZ smatralo da svaka hrvatska politička organizacija mora imati nadkonfesionalni karakter. Upravo u toj tačci, da konfesionalnost ne treba uplitati u narodnu organizaciju, vođstvo HNZ je došlo u sukob sa vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u Bosni da okupi sve katolike bez obzira na jezik i narodnost. Pošto je uzalud nastojao na tom programu preuzeti vođstvo HNZ-a, Stadler je januara 1910. osnovao vlastitu političku stranku, Hrvatsku katoličku udrugu za BiH.38 Stadlera su u njegovoj ekskluzivnoj katoličkoj politici odmah podržali austrijski kršćani socijalisti Krala Luegera i slovenački klerikalci Janeza Evangelista Kreka. Neposrednu vezu sa slovenačkim klerikalcima održavao je Anton Bonaventura Jeglič, koji je prije postavljenja za ljubljanskog biskupa više godina služio u Sarajevu kao kanonik Vrhbosanskog kaptola. Stadler je, slično frankovcima, a nasuprot Starčeviću, hrvatsku naciju i državu vezivao isključivo za katolicizam. Takve su se ideje javile u Dalmaciji već u drugoj polovini 19. stoljeća u istupima Mihovila Pavlinovića i Ive Prodana, ali tek je u Bosni poslije 1900. godine „katoličko hrvatska jednadžba“ dobila svoj puni zamah i potvrdu kroz djelatnost nadbiskupa Josipa Stadlera i njegovih sljedbenika. Njegovi agresivni i bezobzirni prozelitistički nasrtaji na muslimane doveli su samo do bržeg izbijanja i konstituiranja muslimanskog autonomnog vjersko-političkog pokreta koji se akciono povezao sa istovjetnim srpskim pokretom. Tako je Stadlerova politika doživjela krah, a on sam je ostao „zaštitni znak katoličkog klerikalizma među Hrvatima“.39 Prije Hrvata iliraca i pravaša, istupio je Vuk Karadžić sa svojom srpskom nacionalnom integracionom ideologijom, koja se zasnivala na izjednačavanju jezika svih novoštokavaca Južnih Slavena i sprskom nacionalnom unitarizmu koji je obuhvatao, pored ostalih, sve bosanske muslimane i katolike. Karadžić je još u Predslovlju svoje Male prostonarodne slaveno-serbske pjesnarice koju je štampao u Beču 1814., istakao koncepciju Nacionalismusa Serbskog. Po njemu se taj „nacionalismus“ ogleda u imenu, rodu i jeziku, kao „bitie“, koje dijete „pozna sisajući mleko iz prsiju majke svoje“.40 Karadžić je tu prvi put neke narodne pjesme izričito vezao za bosanske muslimane koje smatra subkulturnom kategorijom unutar svog genetički shvaćenog unitarnog i integralnog srpstva.

Vuk tako u napomenama uz pojedine pjesme bilježi da se radi o pjesmi Srbal’a Muhamedanskog zakona (Bošn’aka). Za jednu pjesmu kaže, da su je „spjevale u Zvorniku Serbkin’e Muhamedanskoga zakona“. Uz naslov slavne Žalostne pjesne plemenite Asan-aginice, Vuk je napisao da je to pjesma „takod’er Serbal’a Muhamedanskoga zakona“. Tako je posredstvom muslimanskih pjesama iz ranih Karadžićevih zbirki, a osobito Hasanaginice, koja je privukla pažnju tadašnje evropske književne javnosti strani svijet saznao za Bošnjake. O tome su prvi izričito pisali Jacob Grimm i Goethe. U svojim predavanjima u Parizu 1841. godine Adam Mickiewicz je isticao za Hasanaginicu: „To je muslimanska pesma. Poturčeni Sloveni, koji ispovedaju islam, takođe pevaju slovenskim jezikom; još se nisu odrekli svog maternjeg jezika.“ Bez obzira na sva Vukova nastojanja da Bošnjake predstavi kao „Srbe muslimane“, već je Goethe primijetio, da suprotnosti između „hrišćana“ i „Turaka“ neprekidno izbijaju i u njihovim junačkim pjesmama.41 Bošnjaci su tu suprotnost kao direktnu prijetnju svom fizičkom i duhovnom opstanku odmah prepoznali u prvom srpskom ustanku, njegovoj praksi i programu. Još od tada je počelo, kako je to rekao stari srpski historičar i političar Stojan Novaković, „generalno trebljenje Turaka iz naroda“. Ti su „Turci“ u stvari bili Bošnjaci, koji su konačno silom iseljeni iz Srbije početkom šezdesetih godina 19. stoljeća.42 Takav razvoj je izraz neutemeljenosti Vukovog jezičkog svesrpstva i njegovog poznatog slogana iz 1849. godine, Srbi svi i svuda, te činjenice da se srpstvo u političkoj praksi nije definiralo po jezičkom, nego u prvom redu po vjerskom kriterijumu. Tu se u duhovnom pogledu ništa bitno nije mijenjalo, bez obzira na činjenicu da je Autonomna Kneževina Srbija od početka četrdesetih godina 19. stoljeća razvijala, u cilju svoje političke ekspanzije, živu nacionalnu propagandu u južnoslavenskim zemljama pod turskom i austrijskom vlašću. To je kao konkretan politički program formulirano u poznatom Načertaniju Ilije Garašanina 1844. godine.43 Ta propaganda po kojoj su navodno svi Južni Slaveni, osim Bugara i Kranjaca (Slovenaca), u stvari Srbi, bez obzira na vjeroispovijest, imala je daleko više uspjeha među Srbima nego među katolicima i muslimanima. Mnogi Srbi su sasvim iskreno smatrali muslimane i katolike po Bosni, Dalmaciji, Boki, Bačkoj, Slavoniji, Lici itd., Srbima koji su jedino još nesvjesni svog navodno srpskog narodnog imena. U tom je smislu Antun Gustav Matoš, kao odličan poznavalac intelektulanih prilika u Srbiji, pisao još prije rata 1914., da „nema Srbina, koji nas ne smatra rđavim Srbima“.44 Dobar dio akademske omladine u jugoslavenskim pokrajinama Austro-Ugarske je to pri-

–9–

Behar prijelom AMEN priprema.indd 9

hvatao radi ideala „narodnog jedinstva“. Razočarenje je odšlo u godinama poslije 1918., kada je došlo „narodno jedinstvo“, ali pod potpuno sprskom hegemonijom. Muslimani su u Bosni poslije austro-ugarske okupacije bili izloženi vrlo oštroj srpskoj nacionalističkoj propagandi, koja nije dolazila samo iz Srbije, nego u daleko većoj mjeri od Srba iz Vojvodine i Dalmacije. Među Bošnjacima i Srbima povremeno dolazi, kako do oružane tako i političke suradnje na bazi zajedničkog otpora austrijskom katoličkom kulturno-političkom okruženju. Bošnjaci i Srbi su zajedno učestvovali u ustanku u istočnoj Hercegovini, početkom 1882, nakon što je Austro-Ugarska proglasila privremeni odbrambeni zakon (Whergesetz) kojim je bosansko-hercegovačko stanovništvo obuhvaćeno redovnom obavezom.45 Višegodišnja politička saradnja između Bošnjaka i Srba ostvarena je u toku njihove borbe za vjersku i prosvjetnu autonomiju. Srpsko političko vođstvo u Bosni nastojalo je ovo suradnji dati nacionalno-političko značenje. U tom su smislu srpske „narodne vođe“ ponudile 1901. godine muslimanskom vođstvu autonomnog pokreta nacrt ugovora o političkoj suradnji, koji je vjerojatno napisao peštanski advokat i poslanik ugarskog sabora dr. Emil Gavrila. U nacrtu koji se sastojao od 25 članova, na prvom mjestu se tražila politička autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Bosnom bi neposredno upravljao guverener imenovan od sultana, i to naizmjenično jedan musliman i „jedan pravoslavni Srbin“. Bošnjačka strana nije potpisala ovaj ugovor, jer se nije mogla postići saglasnost o načinu rješavanja agrarnog pitanja. U pregovorima je ipak u prvi plan izbila činjenica da su bošnjački predstavnici Alibeg Firdus i Bakir-beg Tuzlić odlučno odbili da pristanu na odredbe članova 11-13. nacrta ugovora. Tim se članovima predviđalo da službeni naziv jezika u Bosni bude samo „srpski“, te da se u javnom pismenom saobraćanju, školama i državnim ustanovama upotrebljava isključivo ćirilica. Tako nacrt ugovora nije realiziran,46 ali je međusobna bošnjačko-srpska saradnja nastavljena. Ta je saradnja u izvjesnom smislu institucionalizirana osnivanjem Muslimanske narodne organizacije (MNO), početkom decembra 1906, odnosno Srpske nardone organizacije (SNO), krajem oktobra 1907. Kada su mladoturci jula 1908. izvršili revoluciju i vratili u život liberalni osmanski ustav iz 1876. godine, pokrenule su Muslimanska i Srpska narodna organizacija zajedničku akciju da Bosna i Hercegovina, kao formalnopravno sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Zajednička delegacija koju su vodili predsjednici dviju organizacija, Alibeg Firdus i Gligorije Jeftanović, predala je u tom smislu, predstavku austrougarsku ministru finansija Istvánu Buriánu 7. septembra 1908. na Ilidži kod Sarajeva. Tu se zahtijevalo hitno donošenje Ustava za BiH bez diranja u njen državnopravni

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Esej položaj, tj. u sultanov suverentitet. Time se htjela otkloniti mogućnost aneksije o kojoj se već javno pričalo. Ustavom bi se garantirala građanska jednakost, lične i političke slobode, te uveo parlament. Pri predaji predstavke, Firdus je usmeno naglasio Buriánu da se ustav traži „bezuslovno, tj. da se ne dira u državno pravni položaj naše otadžbine“.47 Kao odgovor na ovaj zahtjev, Austro-Ugarska je tačno poslije mjesec dana proglasila aneksiju BiH. Tokom aneksizone krize 1908./09. srpsko-bošnjački politički savez se faktički raspao. Pokazalo se da je taj savez počivao na negativnoj osnovi zajedničke borbe protiv Austro-Ugarske . U svojim pozitivnim nastojanjima obje su strane još prije aneksije išle za različitim ciljevima. Srpska strana je otvoreno radila na ostvarivanju dalekosežnog plana pripajanja Bosne Srbiji. Nasuprot tome, bošnjački cilj je bila autonomija BiH, bilo pod sultanovim suverenitetom bilo u okviru Austro-Ugarske. Bosna je tako bila i ostala glavni prostor preplitanja i sukobljavanja hrvatski i srpskih nacionalističkih ideologija, odnosno njihovih velikodržavnih planova. Svojom vjerskom isključivošću i političkom gorljivošću ušli su mnoge tragične konflikte, ali se Bosne kao svog velikodržavnog cilja ni jedni niti drugi nisu odrekli. Posljedica toga je da bosanski Hrvati i Srbi svoj politički centar vide svugdje, osim u slobodnoj i teritorijalno cjelovitoj Bosni i Hercegovini. To je u novijoj povijesti Bosne rezultiralo mnogim barbarskim događajima čiji je krajnji ishod još neizvjestan. Bosna ostaje zemljom, kakvu je Jukić vidio tačno prije stotinu pedeset godina. Nastanjuju je ljudi istog etniciteta i jezika, ali inicijalno različitog političkog i kulturnog iskustva. Otvoreno se postavlja pitanje kako će i da li će Bosna preći put do nacije-države.* •

Bilješke 1 Ovdje je terminom Bosna uvijek obuhvaćena i Hercegovina. 2 Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji – Porijeklo, povijest, politika (preveo s engleskog Josip Šentija), Zagreb 1988., 41. 3 Hans Kohn, The Age of Nationalisam – The First Era of Global History, New York 1968., 178. 4 Ibid, 11. 5 Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka, Zagreb 1851., X+63. 6 Muhsin Rizvić, Bosna i Bošnjaci – Jezik i pismo, Sarajevo 1996., 35-37. 7 Ibid., 36. 8 Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft, „Sveske Zadužbine Ive Andrića“, god. I, Beograd 1982., 9-237. 9 M. Rizvić, op. cit., 36. 10 Bliže o tome, M. Imamović, Naziv Musliman, Književna revija br. 31, Sarajevo, april 1990. 11 Martin Sohor, Hussein Kapetans Kampf um Bosniens Unabhängigkeit (neobjavljena doktorska disertacija), Philosophischen Fakultät der Universität in Wien, 1927., 135-151. 12 Općenito o položaju Bošnjaka u Osmanskom Carstvu, vidi, Avdo Sućeska, Položaj Muslimana u * Članak je prvi put objavljen u ERASMVSU: časopisu za kulturu demokracije, br. 18, 1996.

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 10

osmanskoj državi, Pregled, br. 5, Sarajevo 1974., 483-509. 13 Dr. Galib Šljivo, Omer-paša Latas u BiH 18501852, Sarajevo 1977., 164. 14 Bosanski vjestnik, br. 1, Sarajevo, 7.IV.1866. (po starom kalendaru). Up., Vlado Jokanović, Elementi koji su kroz istoriju djelovali pozitivno i negativno na stvaranje bošnjštva kao nacionalnog pokreta, Pregled, br. 9, Sarajevo 1968., 246-247. 15 Bliže o tome, M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, Sarajevo 1976., 72-73. 16 O Kapetanoviću vidjeti, Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću-Ljubušaku, Institut za književnost Sarajevo, sarajevo 1992., 231. 17 Risto Besarević, Kultura i umjetnost u BiH pod austrougarskom upravom – Građa. Sarajevo 1968., 446. Up., M. Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u BiH u doba austrougarske vladavine, knji. I. izd. ANUBiH, Sarajevo 1973., 111-112. 18 Vladislav Skarić, Sarajevo i njeova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo 1937., 223-234. 19 Ibid., 224. 20 M. Imamović, List Bošnjak i pitanje nacionalne identifikacije Muslimana, Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću-Ljubušaku, 140. 21 Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1995., 115. 22 M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH, 76. 23 Bošnjak, br. 29, Sarajevo, 16.VII.1896. 24 Spomeni mojega života, II, Beograd 1934., 146-7. i 245. 25 Opširno o tome, Mitar Papić, Iz prošlosti srpsko-hrvatskog jezika i pravopisa u BiH, Pregled, br. 4, Sarajevo 1973. 26 Lujo Vojnović, Benjamin Kállay, Savremenik, br. 1, Zagreb 1911., 43. 27 M. Imamović, O historiji bošnjačkog pokušaja, u knjizi, A. Purivatura – M. Imamović – R. Mahmutćehajić, Muslimani i bošnjaštvo, Sarajevo 1991., 46. 28 Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta – Geneza nacionalnog pitanja Bosanskih Muslimana, Sarajevo 1974., 131. 29 M. Imamović, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i bošnjački kulturni preporod, Zbornik radova Islam i kultura Bošnjaka u djelima Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Handžića i Edhema Mulabdića, Zagreb 1994., 31-49. 30 Maximilian Braun, Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina, Leipzig 1934., 148. 31 Dragoljub Katić, Narodna misao ili životna filozofija običnog čovjeka, izd. Biblioteka Nova, Beograd 1987., 119. O ulozi seljaštva u historiji Bošnjaka vrlo su instruktivni radovi Avde Sućeske, posebno studija, Seljaške bune u Bosni u XVII. i XVIII. stoljeću, „Godišnjak Društva istoričara BiH“, XVII., Sarajevo 1969., 163-207. 32 Opširno o tome, Nusret Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u BiH, Sarajevo 1980., 396. 33 Izvještaj o upravi BiH 1906., Izdalo c. i kr. Zajedničko ministarstvo financija, Zagreb 1906., 106. 34 Dževad Juzbašić, Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u BiH pred prvi svjetski rat, Sarajevo 1973., 10. 35 Ibid., 34-40. 36 M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, 46. 37 Opširno o tome, Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973., 453. 38 Opširno o tome, Luka Đaković, Političke organizacije bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb 1985., 397. 39 I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 110. 40 Cit. prema M. Rizvić, Bosna i Bošnjaci, 38. 41 Ibid., 39. 42 Bliže o tome, M. Imamović, Pregled istorije genocida na Muslimanima u jugoslavenskim zemljama, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, br. 6, Sarajevo 1991., 679-680. 43 Petar Šimunić, Načertanije – Tajni spisi srpske nacionalne i vanjske politike, Predgovor drugom izdanju Mirko Valentić, Zagreb 1992., X + 123. 44 Misli i pogledi, Drugo izdanje dopunio i priredio Dubravko Jelčić, Zagreb, 1988., 361. 45 Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo 1958., 358. 46 N. Šehić, Autonomni pokret Muslimana, 128-129. 47 Bosanski ustav – Fototip izdanja iz 1910. godine, Autor uvodnije studije prof. dr. M. Imamović, Sarajevo 1991., 32-33.

Behar ili Kada

V

eć prilično dugo, svakako znatno duže nego je tijekom prvog desetljeća prošloga stoljeća u Sarajevu izlazila njegova osnovna historijska serija u Zagrebu izlazi Behar – kulturni magazin ili književni list, kako se uzme, odnosno čita. Zagrebački je Behar donio dosta zanimljivih književnih stranica i još više važnoga kulturnoga gradiva, pa ipak jedva da je vidljiv. Čak ni standardni portal Hrvatske enciklopedije ne drži ga uputnim, barem u poveznici, spomenuti kada se osvrće na ishodišni pojam. A upravo su tom nominalnom poveznicom pokretači suvremenog Behara vjerojatno vodili računa i o detalju do kojeg je hrvatskim leksikografima selektivno i zapravo pogrešno (jedino) stalo, to jest da je znameniti bošnjački časopis barem nakratko, deklarativno i po tipu suradnje, očitovao svoju „hrvatsku“ usmjerenost. No ono što je prije stotinu godina barem funkcionalno i bilo relevantno, sada nije presudno u realnim rasporedima. Hrvati i Bošnjaci u međuvremenu su se, kao kulturne zajednice, s voljom za vlastitom suverenom odgovornošću, kakva se obično naziva nacijom, emancipirali do shvaćanja književnosti prema kojemu je prethodni uvjet atribuiranja kojega književnog teksta ili njemu pripadnoga konteksta autorskim pa onda i nacionalnim određenjem samorazumljiva, simultana okolnost da je doista riječ o konstruktu iz književne a ne kakve druge zbilje. Drugim riječima, nije više moguće da koje društvo, pa makar i pompozno poput (državne) akademije, odbora, pa ni (uglednih) nagrada, posebno ne društvenim rasporedima inspirirane interesne skupine za probitak „naše“ stvari osiguraju „uvjerenje“ o iznimnosti kakva književnog pothvata. Koliko je za književni život neugodno što je u novom stoljetnom restrukturiranju, koje se sada naziva „tranzicija“ kao takav odbačen na marginu društvenog interesa ili javnosti, toliko je upravo to za samu književnost i u formativnom kao i u pogledu njene misije upravo poželjno. Napose je takvo stanje blagotvorno kada se razmrsuju čvorišta književnosti zajedničkoga književnog jezika kojega Hrvati, Srbi i Crnogorci nazivaju po svome narodnom, a Bošnjaci po imenu zemlje iz kojega pak izvode svoje narodno ime. Tako ni u razmjeru slabe vidljivosti književnoga lista, koji je potaknula svijest o zajedničkom podrijetlu skupine koja njime skreće pozornost na posebnost svoga iskustva očevidno nije ponajprije riječ o poteškoćama što bi ih u tom smislu imala ta ili koja druga skupina koliko o položaju književnosti same. A taj položaj, kada je riječ o razumijevanju distinkcije javnosti i publike u društvenome spektru,

V LA HO BOGIŠIĆ daje književnosti privilegiranu početnu poziciju. Njeno je da pridobije čitatelja i osvijesti publiku kao svojstvo, jer publika nije moguća kao dogovor, pa ni kao snažna ili dobra volja. Obično se kompleks „nedovršenosti“ nacije, i to ne samo komparativno, u hrvatskom slučaju precjenjuje a u bošnjačkom podcjenjuje. Ako je nedovršenost u konstitucijskoj, odnosno političkoj dimenziji riskantna, taj se rizik u kulturi, posebno umjetnosti reflektira poticajno, već prema nuždi da društvo ostane otvoreno. Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a i Bugari, kao i drugi južnoslavenski entiteti, moderne su evropske nacije tzv. kulturnog modela, no za razliku od dosljednije provedenih procesa u nacija koje bi u tom smislu imale u podlozi snažniji „državni“ rezon, recimo Austrijanaca ili Mađara, oni se, svatko na svoj način, rado „sjećaju“ država iz kojih su, kao iz srednjovjekovnog identitetskog ćupa proizašli. Takva politgeneza znade polagati odveć težišta u imaginacijski potencijal književnosti i drugih predodžbenih disciplina, ali ako se viteški herojski kompleksi još nekako i mogu rastumačiti, fenomen „zaborava“ samoga modernoga procesa je delikatniji. Tako je prošle (2016) godine u Hrvatskoj na posebno svečan način obilježena stota godišnjica institucionalizacije islama u Hrvatskoj. Za povod je uzet akt Hrvatskog sabora iz 1916. prema kojemu su građani islamske vjere recimo to tako zavičajno etablirani, i formalno su im priznate povlastice državljanstva. Razlog je na sreću mnogo snažniji od povoda: građani islamske vjere su u Hrvatskoj i kao pojedinci i kao zajednice po različitim kritičkim uvidima u boljemu položaju nego u drugim evropskim zemljama, napose iz bivšega habsburškoga ambijenta. Islamska zajednica u Hrvatskoj dala je za tih svečanosti vrlo suptilno prepoznati ne samo taj afirmativni sloj, već i nijanse, primjerice kako u Hrvatskoj žive muslimani različitog etničkog podrijetla i različitih nacija, zavičajni, dakle autohtoni, i oni koji su prihvaćeni kao (i)migranti. Spomenute su pritom i tri točke suvremenog hrvatskog urbanog rasporeda u kojima posebno dobro potvrđuje metafora o životu, a ne tek suživotu: Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu. Spomenuti akt Hrvatskog sabora nije se, međutim, uopće odnosio na građane Dubrovnika i Rijeke, jer oni tada, a zapravo nedavno, nisu bili u njegovoj nadležnosti. Muslimani su svoja prava u Dubrovniku, kao podanici austrijske Dalmacije, dobili još 1912., a u Rijeci, od izravno za tu „enklavu“ nadležne ugarske

– 10 –

27/02/2017 20:34


Esej

ada se za književnost steknu uvjeti

Safvet-beg Bašagić vlade u Pešti, nekoliko mjeseci ranije, te iste ratne 1916. godine. Da bi se doista, pa i svečarski razumjelo o čemu je prije stotinu godina bilo riječ trebalo bi se „sjetiti“ kako su upravo toga proljeća bosanski muslimani, koji su u tisućama odvedeni na talijansko bojište u Logu pod Mangartom podigli pravu i sudeći po fotografskom zapisu lijepu džamiju. Bogomolje ondje više nema, ali ima spomenika s bosanskim fesom koji bolje od simboličkih paragrafa zrcali razmjere iz kakvih se razumijevaju identitetski kontinuiteti i posebno preskoci. Bosna i Hercegovina bila je dakle prije stotinu godina znatno kompaktnija „unutrašnja zemlja“ od Hrvatske i Hrvatskoj će trebati još nekoliko, i to vrlo osjetljivih epizoda da bi u Dubrovniku, Zadru i Rijeci došla u priliku za sve svoje građane preuzeti odgovornost kojom se, barem kada je riječ o Bošnjacima, sada s pravom diči. Zavičajna osnova habsburškog domo­ branstva predstavila je Bošnjake na središnjoj, evropskoj pozornici Velikoga rata ne samo po scenografskim i kostimografskim detaljima, pa ni šekspirijanskoj dramaturgiji smrti, već i kao identitet s prepoznavanjem prije u srodnosti nego u razlici. Pritom nije ponajprije riječ o situacijskom, ratnom kompleksu: Bošnjaci su se za ratne krize, koja zapravo neće prestati s primirjem, udaljili od zavičajne posebnosti kao takve i s drugima počeli dijeliti osjećaj pripadnosti većini i manjini kakav se u Evropi stabilizirao na temeljima građanskog, prosvjetiteljskog prevrata, svojevrsne enciklopedije. Bošnjaci se u književnim i kulturnim rasporedima, lokalnim i evropskim, prema posebnosti vlastitoga iskustva javljaju i prije toga, kao što se primjerice na tako pozicionirane njihove autorske opuse referira književnopovijesni pregled

Dragutina Prohaske. Sjećanje Tugomira Alaupovića na književne prilike u Sarajevu početkom dvadesetog stoljeća drži se interpretacijskih linija prema kojima se muslimanska posebnost tematski identificira, s tim da se samu književnu razinu publiciranih prinosa, muslimanskih i drugih, uzima s rezervom. Alaupović se zapravo bavi oblicima organiziranja književnog života, pri čemu se, kada je riječ o srpskim i hrvatskim tradicijama logički otvara paralela s drugim nacionalnim središtima. Premda i to što prvi urednik Behara Safet Bašagić i prvi književni nobelovac „bosanske teme“ Ivo Andrić svoje književne karijere započinju u Bosanskoj vili, časopisu koji proizlazi iz senzibiliziranosti srpskom tradicijom u takvu rasporedu, zacijelo nije tek kulturološki kuriozitet, ali u detaljima između izbora i geste po pravilu počiva egzistencijalni zijev, tako tipičan za književnost kao iskustvo. Srpska je vlada tako, u povijesnoj epizodi koja neposredno prethodi kulturnim formama kakve će razvijati Bašagić i Andrić, kao obavještajnoga kulturnoga komesara u Bosnu i Hrvatsku poslala Matiju Bana. Taj se zavičajni Dubrovčanin prethodno na beogradskom dvoru nije zatekao izravno ili po kojem evropskom transferu, već je ondje stigao iz Carigrada. Problem rastakanja „središta“ pokazat će se za Bošnjake, jednako kao i za druge (kulturne) entitete istočnomediteranskog zavičajnog kompleksa delikatnim na način osvješćivanja pozicije manjine, odnosno nemogućnosti da se u vlastito ime dominira iz središta za koje se odgovara, a ne tek da mu se pripada. Književni je tekst i kao autorska gesta i kao čitateljeva sloboda da sam uspostavlja središte vlastitoga svijeta utoliko iznad dogovornog, pa i enciklopedijskog rasporeda.

Kada je sredinom dvadesetog stoljeća u Zagrebu kao „središtu“ dogovarana „enciklopedija“ koja bi osmislila društvenu i kulturnu premreženost južnoslavenskih entiteta, njezin je pokretač pisac Miroslav Krleža predložio da se razmatrani oblici života koji se odnose na Muslimane i vode pod njihovim narodnim imenom, a ne razvrstani kao srpsko ili hrvatsko gradivo. Za nekoliko godina u toj je Enciklopediji međutim trebalo objaviti članak o književnosti u Bosni i Hercegovini, pa je segment za moderno razdoblje naručen od Meše Selimovića, univerzitetskog docenta u Sarajevu, a od već priređene natuknice se odustalo, jer se upravo Krleža drukčije dogovorio. Dogovorio se o tome sa šefom sarajevske redakcije Ilijom Kecmanovićem na način da cjelina književnog rada u Bosni i Hercegovini bude obrađena kao hrvatska ili srpska. U okolnosti da će do enciklopedijske definicije vlastitoga iskustva Bošnjaci u tom ambijentu doći kada se sustav bez Krleže „vrati“ na njegovo početno polazište, a suradnik Selimović od takva koncepta udalji sadržan je kulturni paradoks, ali i poučak kako književnost nije tek kulturni sadržaj već i život te iste kulture. Dok su enciklopedije za zajednicu koja ih prihvaća obvezujuće i kada ih ne koristi, književni se časopisi kao i drugi kanali po kojima književni tekst pronalazi „izlaze“ iz definiranih sustava proizlaze iz potrebe za srodnošću kao sposobnošću oblikovanja a ne tek formuliranja, kao sposobnošću za promjenu. Kompaktnost koja je u Bosni i Hercegovini u kratkom razdoblju njezine habsburške „ustavnosti“ uključivala kulturna i potporna društva, književne časopise i pobunjenu omladinu nije be-ha „svijet“ koji bi se kao estetska dimenzija zrcalio na kaotičnim kolosijecima kojima poslije Velikoga rata pokušava ovladati avangarda. U isto doba kada se u programatskim spisima referira na bogumile, Križanića i Kranjčevića – svaku od njih na svoj način „bosansku“ osnovu spomenuti Krleža u upravo i po naslovu „identitetskom“ tekstu, dramatiziranoj „viziji“ Hrvatska rapsodija fiksira Muju: „A Mujo, žut, gladan, golišav, kao prokislo ptiče – propao u onu platnenu bluzu mondura, kao u vreću stegnutu oko vrata, ispija ga očima“. Mujo, naime, gleda Mornara koji siječe i jede butinu, „jede s mornarom u duhu. Kao pseto prati geste mornara. Glad mu poispijao boju, upiljio podočnjake – tijelo mu je posušeno kao u lešine što se usmrdila na kolcu“. Pisac onda u didaskaliji kaže da je riječ o „biblijskoj sceni“ oko čega će se akademska kritika lako suglasiti, ali ako i uzme u razmatranje „glad“ kao „ključnu riječ“ toga „svijeta“ u pravilu će je posredovati u izvanknji-

– 11 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 11

ževni kontekst, za Krležinu parabolu o lešini i kolcu jedva da itko zna, dok se o drugu, Andrićevu romanesknu epizodu fenomena kolca s kojega život sporo curi kanonski obnavlja kao figuru. Krležin Mujo sažima metafore „gladi“ i „kolca“ u koncepciji kakvom se kao povjerenjem u mogućnosti estetskog razumijevanja zbilje i povijesti u nas kalkulira(lo), pa i u enciklopedijskim osnovama toga istoga Krleže. Za razliku od akademskih, književne se elite u tranzicijskim procesima nisu uspjele socijalno pozicionirati, državne ih potpore drže na margini čak i kada, kao pojedinačne karijere ili povremeni prežici tradicionalnih formata uživaju potaknutu pozornost. Kristalizacija novih odnosa na takvom humusu tek prividno bez središta dovodi književnost, pa i u formatima kroz koje ona ulazi u rasporede društvenih utjecaja u privilegirani prostor slobode na koji se inače poziva, ali sada bez stvarnih ograničenja, pa i kada bi ih kao orijentir za snalaženje poželjela. Književna se zajednica, kada to doista jest, kao i druga društva sjeća nekog prijelomnog ishodišnog „događaja“ koji je iznutra, a ne tek nominalno definira. Ona je s obzirom na tu okolnost uvijek iznova „manjinska“ pa i kada po vlastitoj pojmovnoj definiciji nije takva. Margina je uvijek prostor s kojeg se dolazi u središte da bi se ondje ostavilo traga. Behar je bio bošnjački časopis i kada je pokrenut u Sarajevu, kao i kad je u sjećanje na taj događaj „obnovljen“ u Zagrebu. Njegova hrvatska poveznica ne dolazi međutim toliko iz toga što su se pokretači Behara i hrvatski pisci iz Sarajevskoga književnoga kruga iz tog doba dobro razumijevali, niti iz sretne mogućnosti da ponovo zaživi u Zagrebu. Kao što se slabo sjećamo da su muslimani u Dubrovniku ili Rijeci „institucijski“ legitimirani prije nego u Zagrebu, neće od osobite pomoći biti ni naglašeno sjećanje na trenutke „institucijske“ (kulturne) privrženosti bošnjačkog i hrvatskog entiteta. Time što je Mešu Selimovića kada su se za to stekli uvjeti „manje“ zanimalo da bude enciklopedijski, dakle kulturno vidljiv kao bošnjački pisac ,ne dovodi njegov književni tekst ni za nijansu niže u zalihi kulturnog sjećanja zajednice koja kao bošnjačka razumijeva svoju historičnost. Književnost je sada i za nas kao korisnike cjeline evropskog bestežinskog stanja ona vrsta kozmičke izmještenosti po kojoj „drugo“ donosi vlastito pravo na razliku. Stoga je, možda opet, kao kada je Kranjčević uređivao hrvatski književni svemir iz Sarajeva, moguće da u Zagrebu s Beharom možda bude manje književne praznine. •

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Razgovor

Esad Duraković

Čuvati sekularnu državu kao svetinju

A

kademik Esad Duraković (1948.), filolog, orijentalist i arabist, u svoje dvije posljednje knjige Međumuslimanski ratovi danas – Krivo shvaćanje islama (2015.) i Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta (2016.) progovorio je o mnoštvu važnih pitanja. Krivotvorenja islama i međuvjerski ratovi, islam kao glavni globalni neprijatelju Zapada, unutarmuslimanski konflikti, uključujući čak i sukob muslimana sa islamom, samo su neke od intrigantnih tema o kojima akademik Duraković piše o svojim knjigama.

❖ Glavni Trumpov politički strateg, Steve Bannon još je 2014. najavio kako će „rat protiv islamskog fašizma biti dug i krvav“. Kako tumačite prve poteze nove američke administracije? – Glavni problem nije Trump, nego činjenica da je njemu podršku dala gotovo polovina Amerikanaca, a to su milioni glasača najmoćnije zemlje u svijetu. Drugim riječima, zabrinjavajuće je da takvo mnoštvo Amerikanaca čak obavezuje svojim glasovima predsjednika Trumpa da vodi moćnu Ameriku putem konfrontacija s Drugim, pri čemu ne mislim na Drugog samo izvan SAD-a, nego na Drugog i u samoj Americi – na američke muslimane, na primjer. Nemojte zaboraviti kako je on, na primjer, u predizbornoj kampanji izvrijeđao porodicu američkog vojnika muslimana koji je život dao za Ameriku, kao njen vojnik. To je zastrašujuće, i već to je bio indikator da se radi o nečemu zaista nenormalnom. Prije Trumpa je predsjednik Bush najavio krstaški rat, a on bijaše iz iste ideološke i političke baze – iz republikanske partije na koju snažno utječu radikalni evangelisti. U knjizi Kriza muslimanskoga svijeta kao kriza subjekta pisao sam o tim stvarima. Američki autori, među njima i Morgolis u knjizi Američki radž. Oslobođenje ili dominacija, navode općepoznatu stvar da su u SAD-u veoma aktivni fundamentalistički evangelisti koji jasno i odlučno pozivaju na uništenje islama, tvrdeći da je islam najveća pošast svijeta. Njihov predvodnik Rod Parsley ima velik utjecaj na američke političare, posebno na republikance. Iz te stranke je i Trump. Tim „fundamentalističkim teleevangelistima“ pripada i velečasni John Hagee (njega je John McCain nazivao svojim duhovnim vođom), koji također poziva na uništenje islama, a dva puta dnevno govori na 75 radio stanica i 125 TV stanica u SAD i Kanadi. Margolis navodi kako nas ta „javna kampanja mržnje“ podsjeća „da je islamofobija danas jedina dopustiva

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 12

R a z gov a r a o: N E N A D R I Z VA N OV I Ć Esad Du ra ković

m e ðu m us l i m a ns k i r at ov i da na s – Krivo shvaćanje islama Tugra, Sarajevo, 2015. 179 str., 14 KM, ISBN: 9789958660559

kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta Tugra, Sarajevo, 2016. 220 str., 17,50 KM, ISBN: 9789958660573

javna predrasuda“ (Margolis, 378). Uvjerenje – pa još na tako visokoj razini – da se može, da treba uništiti islam, ravno je idiotizmu u jednom medicinskom smislu, ali je to planetarno opasno jer – ne može biti uništen ni islam ni kršćanstvo. Treba otvarati puteve saradnje a ne uzajamnog uništavanja. Taj put konfrontacije poguban je jer će samo motivirati terorizam koji se ne može vojnički uništiti već se može osujetiti samo tako da mu se oduzme motivacija. To znači da je spas jedino u zaustavljanju ratova u muslimanskom svijetu kome treba pomoći da se obnovi, a ne opredjeljivati se za njegovu dalju destrukciju. Dakle, našem svijetu predstoje teški dani, sasvim neizvjesna budućnost, jer najmoćniju silu svijeta vode, nažalost, ljudi koji su opsjednuti vlastitim krajnje destruktivnim i opasnim fobijama. Svjetski ratovi, kataklizme, obično su počinjali krivim procjenama nekih opsjednutih ljudi, ali i „akcijom šutnje“ onih koji su mogli i morali spriječiti te opsjednute ljude. U „slučaju Trumpa“, takva prijetnja je očigledna, jer on je, kako vidimo, počeo odlučno provoditi predizborna obećanja, ulazeći u konflikt čak i sa vlastitim pravosudnim institucijama, što jest zabrinjavajući indikator za to dokle su ti ljudi spremni ići. Naš svijet je izgubio „kompas“. Bojim se da mi tu ne možemo ništa učiniti. Sve je sada do Amerikanaca, do njihovih institucija i do njihove svijesti: budućnost svijeta zavisi od njihove osviještenosti i odlučnosti da stanu u odbranu univerzalnih vrijednosti, čak u odbranu cijeloga svijeta. ❖ Na nekoliko mjesta u knjizi Među­ muslimanski ratovi danas pišete o krivotvorenju, odnosno „flagrantnom falsificiranju“ povijesti islama koju povezujete s fenomenom islamske inkvizicije. U knjizi ste konstatirali kako čitav niz muslimanskih vjerskih organizacija presuđuju drugim muslimanima u ime navodne izvornosti islama i

da bdijenje nad navodnom izvornošću islama lako može učiniti muslimane čak i oskvrniteljima islama. Posebno je indikativan termin „neislamskih muslimana“ koji ste uveli u raspravu. Tko su neislamski muslimani? Muslimani su danas (mislim na onu većinu koja obilježava muslimanska društva danas, iako ima, naravno, izvrsnih izuzetaka, ili čak zajednica) u sukobu ne samo s nekim zemljama Zapada, nego su prvenstveno u sukobu sa samim islamom, s njegovim načelima. Oni podrivaju temelje islama i muslimanskoga svijeta, falsificirajući načela islama tako što se ne ponašaju u skladu s ajetom u kome Bog kaže kako je sve ljude stvorio od jednog muškarca i jedne žene pa ih je učinio plemenima i narodima zato da bi se upoznavali (Kur’an, 49:13 ) To znači da islam utemeljuje bratstvo svih ljudi na svijetu a ne samo bratstvo muslimana, te da islam nalaže ljudima da se upoznaju u svojim razlikama, a ne da im one budu osnova za agresivnost prema Drugom i Drukčijem. Međutim, muslimani često djeluju vrlo netolerantno prema drugim vjerskim zajednicama, čak i prema muslimanima koji drukčije prakticiraju svoje vjerovanje. Nije Kur’an uzalud ovako nedvosmisleno utemeljio bratstvo ljudskoga roda, a narušavanje toga islamskoga temelja je suštinsko podrivanje islama, čak je sukobljavanje s njim. Istovremeno, i u skladu s prethodnim, mnogi muslimani danas uzurpiraju Božije prerogative u bitnome – tako što sebe smatraju pozvanim da presuđuju o ispravnosti vjerovanja nekih drugih muslimana i da ih po tom osnovu čak sankcioniraju – do smaknuća. Pa to je očigledno inkvizicijsko djelovanje! Na toj osnovi djeluje uzajamna netrpeljivost šiita i sunita, isilovaca, talibana, al-Kaide i drugih smrtno sukobljenih frakcija. Pri tome, takvi zaboravljaju da je Kur’an na mnogo mjesta eksplicirao kako samo Bog ima pravo da sudi o bilo čijoj vjeri. Na kraju već citiranog ajeta, Bog veli: Od vas je najčasniji kod Allaha onaj ko je najbogobojazniji. A koji to čovjek može i ima pravo suditi o nečijoj bogobojaznosti, jer je ona po sebi stvar srca, stvar vjere u koju može proniknuti samo Bog. Ne postoje ljudska mjerila za bogobojaznost jer je ona sāmā bit vjere a ne neka od njenih manifestnih formi. Čak je Poslaniku a. s. Bog rekao: Ti si onaj koji samo opominje, a ti nemaš vlasti nad njima (Kur’an, 88:21). Međumuslimanski ratovi su danas posljedica dramatičnog krivotvorenja tih načela islama, i zato se ti akteri ne mogu smatrati muslimanima

iako – paradoksalno – oni misle upravo suprotno, naopako: da oni spašavaju islam. ❖ U poglavlju Neuzurpiranje Boži­ jih prerogativa je izvor tolerancije i kosmopolitizma podsjećate da Kur’an na mnogim mjestima izražava tolerantnost prema nemuslimanima i da međuvjerski ratovi nemaju utemeljenja u islamu, no kako je onda moguće da muslimani ratuju međusobno i protiv drugih vjerskih zajednica? – Već sam naveo ajete (ima ih još podosta sa sličnim sadržajem) koji utemeljuju bratstvo ljudskoga roda, koji sadrže Božiji nalog za međusobno upoznavanje i saradnju ljudi. Čini mi se da je na Zapadu tolerancija postavljena kao optimum u međunacionalnim, međureligijskim, međurasnim i dr. odnosima. Islam je suštinski iznad toga. Jer, kako ja shvaćam stvari, u osnovi tolerancije jest snošljivost, trpeljivost, neagresivnost, koegzistencija i sl. Međutim, kada Bog kaže da je On učinio ljudski rod – kojeg je stvorio od jednog muškarca i jedne žene – raznovrsnim zato da bi se ljudi međusobno upoznavali, onda time izražava puni aktivizam: nije dovoljno da ljudi mirno žive jedni uz druge nego moraju biti maksimalno angažirani u međusobnom (u)poznavanju. Saradnja, interkulturalnost i slične forme aktivizma su nalog, i to je mnogo više od tolerancije. To je islam. Sad pazite, u završnici istog toga ajeta (dakle, riječ je o kontekstu!) stoji kako je kod Njega najčasniji onaj ko je najbogobojazniji, a to znači – pošto je sve ovo izraženo u istoj rečenici, dakle u jednome kontekstu – da je interkulturalna i internacionalna saradnja izvrstan dio bogobojaznosti, čak izvrsna forma ibadeta, bogosluženja. Ovo što govorim nije nikakva spekulacija, već je očigledno značenje ajeta. Samo pomračeni umovi mogu previđati ovako fundirane istine u Kur’anu. Za to najveću odgovornost snosi ulema, ona s debelim turbanima (čast izuzecima koji ipak nemaju dovoljno moći da promijene opće stanje), jer su svojim redukcionizmom i neukošću izveli taj moćni Tekst iz Konteksta, tako da ni Tekst ne djeluje više kako bi trebalo, niti je Kontekst onakav kakav bi morao biti kada bi se Tekst valjano interpretirao u svome Kontekstu/Stvarnosti. Nije moguće da veći dio muslimanskoga svijeta uđe u tako suštinski sukob s Tekstom, koji treba da uređuje u tome svijetu cjelokupni život, a da to prođe bez dramatičnih posljedica kakvima upravo svjedočimo. Riječ je o fundamentalnoj krizi muslimanskoga subjekta i vjere.

– 12 –

27/02/2017 20:34


Razgovor ❖ Podsjetili ste čitatelje kako su umajadski i i abbasidski halifat, kao moćne imperije svoga vremena, omogućile opstanak raznih vjerskih zajednica, uključujući i kršćanske, no današnji halifat se ipak formira na – kako Vi konstatirate – totalnoj isključivosti. – To je upravo u skladu s mojim prethodnim izlaganjem. Naime, u prezreloj klasičnoj kulturi islama, muslimani su živjeli sa svojim stožernim Tekstom tako da su ga shvaćali kao „gravitaciono polje“ njihova univerzuma i Konteksta, a on je bio vrlo podsticajan upravo u smislu o kome sam naprijed govorio. Shvaćajući tako islam i svoj Tekst, muslimani su na izvrstan, na optimalno kreativan način, „presretali“ antičke i druge „neislamske“ kulture za čije vrijednosti su bili optimalno otvoreni. Na primjer, sa stanovišta islama kao vjere (njegova „duša“ je monoteizam!), antička grčka kultura je paganska, i po logici mnogih današnjih muslimana morali su je, kao monoteisti, prezreti u cijelosti. Ne, muslimani su potpuno zanemarili „paganski Olimp“, ali su ostvarili blistav susret s antičkom grčkom kulturom i naukom, na način kome duguje vascijeli i moderni svijet, jer je to bila osnova za evropsku renesansu. Tu su muslimani pokazali kako su ispravno shvaćali Božiji nalog za međusobno upoznavanje naroda i kultura. Slično se dogodilo s perzijskom pahlavi kulturom koja je izvanredno kreativno djelovala na muslimane pridošle u povijesni kontakt s moćnom perzijskom kulturom. Danas vidimo kako na Bliskom istoku muslimani uništavaju spomenike drugih kultura, kako progone kršćanske zajednice koje su tu živjele dvije hiljade godina. Dakle, današnji „halifat“, onaj koji se samopromovira na najbrutalniji način, nema nikakvu suštinsku i vrijednosnu vezu s umajadskim i abbasidskim halifatom: on je nasilje nad idejom halifata, nad samim bićem islama, jer je u frontalnom i fatalnom sukobu sa islamom. Naravno, u svemu tome goleme su mešetarske zasluge Zapada, odnosno one korporacijske nemani, ali – muslimani su pristali na tu suicidnu podvalu. ❖ Ratnicima ISIL-a je u vašoj interpretaciji podmetnuta ta „čarobna“ ideja univerzalizma i hegemonije, „ideja koja liječi frustracija mnoštva ljudi zbog zaostalosti muslimanskog svijeta“. ISIL je dakle posljedica unutarnjih muslimanskih slabosti, isprepletenosti politike i vjerskog sektaštva, no ISIL vidite i kao zapadno-cionističku konstrukciju. – ISIL je danas sinonim i istovremeno je najefikasniji faktor destrukcije u muslimanskome svijetu. Za same njegove pripadnike, protagoniste, on je nada u planetarno i pretkijametsko spasenje islama. Paradoks je u tome što je on, u samoj biti stvari, totalna destrukcija na obje strane: destruktivan je za muslimanski svijet (za shvaćanje biti islama) i destruktivan je za Zapad jer snažno motivira terorizam u

Autor fotografije: Dženat Dreković

zemljama Zapada, a žrtve terorizma – da bi apsurd bio potpun – uvijek su nedužni ljudi, čak djeca. To je stravično. Gledano sa stanovišta „Genija Zla“, ISIL je genijalan konstrukt, zaista. On je, naizgled, nastao odjednom, prekonoći, i to kao moćna vojna snaga, dobro organiziran i naoružan, učinkovit. Kako je to moguće?! Zemlje Zapada (neke od njih, one koje servisiraju neutaživu glad vlastitih korporacija) inicirale su haos u muslimanskom svijetu tako što su slale svoje vojne eskadrile da na krilima borbenih aviona i na raketama donesu demokraciju u taj svijet, a istovremeno su, znajući za povijesne sektaške animozitete među muslimanima, raspirile ta trvenja među njima i onda su se zemlje Zapada izmaknule da posmatraju kako se muslimani međusobno uništavaju totalno, do istrebljenja. Naravno, doturaju im oružje za koje dobivaju naftu, jer ISIL ne proizvodi oružje. Na taj način, spirala zla se usavršava: muslimani ratuju međusobno; temeljito razaraju vlastitu infrastrukturu za čiju obnovu će budzašto prodavati naftu i gas; razaraju čitava društva koja su se stoljećima vrlo uspješno harmonizirala; uništavaju islam krivotvoreći ga, jer sam već kazao kako su oni u temeljitom sukobu sa islamom pa tako u svijetu formiraju sliku o njemu kao o religiji izrazitog nasilja; proizvode i motiviraju terorizam a ovaj opet motivira islamofobiju i daje „argumentaciju“ Bushovom i naročito predstojećem, najavljenom Trumpovom pohodu na taj svijet, s

ozbiljnom mogućnošću da muslimani čak i u SAD-u dožive svoju „kristalnu noć“. Ponavljam, zlo je usavršeno; ISIL perfektno funkcionira. Bez obzira na to što će jednom skončati, ISIL će prije toga valjano obaviti destrukcijski zadatak. Ko od svega toga ima korist? Samo dvije strane. Jedna strana je zapadnjačka Korporacijska Neman, a druga je cionistički Izrael (uvijek pravim razliku između Jevreja kao naroda općenito i cionizma!). Bliski istok će za decenije i decenije ostati razoren, u haosu, eksploatiran, zakrvljen, jer ovi međumuslimanski ratovi su „mračna investicija“ za mržnju i međusobne sukobe duboko u budućnosti; to je fanatična gradnja „bunara“ iz koga će se dugo crpiti otrovna uzajamna mržnja. Ta pustoš posvuda unaokolo može odgovarati samo cionističkoj politici. ❖ Situacija u Bosni je konfuzna i premrežena mnogobrojnim političkim interesima. Mnogo se govori o navodnim povratcima tisuće džihadista u Bosnu i Hercegovinu, a posebno je zabrinjavajuća Vaša procjena da bi sami bosanski muslimani mogli biti žrtve eventualnih sučeljavanja muslimanskih sekti. S druge strane, mnogi politički analitičari također upozoravaju na fenomen islamizacije politike i društva u Bosni i Hercegovini te osporavanje sekularnih društvenih vrijednosti. Koliko su ova dva fenomena povezana i kako? – Poput situacije sa ISIL-om, Bosni se nastoje podmetnuti stvari koje bi je

– 13 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 13

mogle u budućnosti skupo koštati. Problem je u tome što nadležne institucije države, pa ni vjerske institucije, nisu uvijek svjesne kakve su moguće posljedice nekih negativnih procesa Bosni. U njoj ima selefija, šiitska zajednica se udobno smjestila, ima gulenovaca i njihovih institucija, tu su ahmedije iako u relativno malom broju, sada Arapi masovno kupuju bosanski grunt, što smatram posebno negativnom pojavom upravo s obzirom na masovnost, itd. Sve je to negativno zato što ulazi u jedan negativan kontekst: agresija na BiH devedesetih godina opravdavala se potrebnom da se Bošnjaci kao većinski muslimani eliminiraju kao politički subjekt. Zato je opasno da se BiH markira kao takva – kao muslimanska prijetnja, a mnogi njeni neprijatelji upravo to žele kako bi imali „argumente“ za djelovanje protiv nje. Milošević i Tuđman su tvrdili Zapadu kako su oni, svojom agresijom, zapravo u BiH stali na branik kršćanske Evrope. Tvrdim da su bosanski muslimani izrazito tolerantni (da nisu takvi, ne bi ovdje preživjeli tokom svih ovih stoljeća!), ali se mora kontrolirati priliv stranih elemenata koji bi mogli predstaviti je kao muslimansku prijetnju, jer je i svjetski kontekst u tom pogledu izrazito negativan. Mi smo, globalno, već uveliko u sukobu kultura, nažalost. Bošnjaci moraju znati da ovdje nije moguća, apsolutno, nikakva muslimanska država, već samo multinacionalna, i ta istina njima nije strana. Ne smiju dopustiti da im neko drugi nametne drukčiji odnos prema toj istini. Bošnjaci moraju čuvati – kao svetinju, kao garant opstanka – sekularni karakter države a to i jest u skladu s onim što sam kazao kako ona može opstati samo kao multinacionalna i multikulturalna. Izjave o povratku tisuća „džihadisa“ su zlonamjerne neistine, apsolutno. Autori takvih izjava upravo bi željeli da jest tako, da je to tačno, kako bi imali argument za vlastito destruktivno djelovanje u BiH. Bošnjaci i muslimani ne smiju dopustiti da se taj argument zaista i pojavi, da postane stvarnost. Zbog konflikta određenih muslimanskih i judeokršćanskih snaga u svijetu, događa se, na „obje strane“, reakcija kao jačanje fundamentalizama, ali je to u BiH još uvijek relativno bezopasno, minimalno. No, treba biti oprezan, djelovati preventivno i osviješteno, djelovati mudro a ne jarosno. Religijski aspekt bilo koje vjerske zajednice u BiH treba da bude, zaista, stvar privatnosti, neagresivnosti, a najviša vrijednost u toj zemlji treba da bude (ustavni) patriotizam, jer samo ta vrijednost u ovom složenom društvu može garantirati opstanak i komociju svim članovima i zajednicama toga društva. Aktualna nevolja BiH jest u tome što ju je međunarodna zajednica ostavila nedovršenom, a istovremeno su navodni garanti mira oni koji su u njoj vodili rat za to da bi je raskomadali. Bosni treba pomoći, ili je ostaviti na miru. •

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Memoari

Čovjek u kobnim vremenima

B

ranko Mikulić (1928-1994) nesumnjivo je jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine druge polovine XX. stoljeća. Mikulić se može sagledati kao karizmatična jedinka, pojedinac čija je karijera, i na republičkom i na federalnom nivou, ostavila značajan trag. Međutim, moguće ga je promatrati i kao dio političke vrhuške koja je zdušno radila na republičkoj konsolidaciji, integraciji, jačanju i napretku te bila, usprkos određenim propustima, probosanski orijentirana. Pripadao je trećoj generaciji bosanskohercegovačkih komunističkih političara koja se „udaljila od rigidnih, uobičajenih komunističkih mjerila koja su dotada bila na snazi“ (M. Filipović, 2008.). Ova generacija tokom 1960-ih godina postepeno napušta tzv. politiku opreza koja je podrazumijevala pomno osluškivanje raspoloženja kako saveznog centra tako i drugih republika i započinje „grčevitu bitku za potvrđivanje vlastitog identiteta“ s ciljem da „bosanskohercegovački glas u federaciji svi i na svakom mjestu konačno uvaže sa historijskih i moralnih stajališta ravnopravnosti i iskrenosti“ (A. Hadžihasanović, 2005). Vodila se idejom da jačanje Republike nije usmjereno na štetu postojanja i funkcioniranja Federacije, nego upravo suprotno, da će snažne i ravnopravne republike dodatno ojačati i učvrstiti Jugoslaviju. (usp. H. Kamberović, 2012.) Ono što Branka Mikulića nesumnjivo izdvaja iz kruga istaknutih partijsko-političkih drugova, jeste činjenica da je više od dvadeset godina bio, ne samo učesnik ključnih procesa i historijskih događanja nego i osoba koja je značajno utjecala na njih i lično bila inicijator, kreator i realizator. Mikulićeva uzlazna republička karijera tokom koje će biti uključen u sve važnije, kako bosanskohercegovačke tako i jugoslavenske procese, započinje imenovanjem za sekretara CK SKBiH na Četvrtom kongresu SKBiH u martu 1965. godine. Ekonomista po struci, sudionik NOP-a, tada je imao dugogodišnje političko i organizaciono iskustvo u komitetima SK Gornjeg Vakufa, Bugojna, Kupresa, Livna, Donjeg Vakufa, Jajca, Zenice i od 1963. godine i Sarajeva. Mikulić je već 1966. godine unaprijeđen za sekretara Izvršnog komiteta CK SKBiH i djelovao je na toj funkciji do 13. sjednice CK SKBiH u maju 1967. godine kada je izabran za predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH. Nedugo zatim, na Petom kongresu SKBiH u januaru 1969. godine Branko Mikulić imenovan je predsjednikom CK SKBiH (1969 – 1978). Upravo u to vrijeme odvijao se dugogodišnji proces rekonstrukcije Federaci-

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 14

DŽ E N I TA SA R AČ RU JA N AC Bran ko Mik ulić

kobn e g od i n e

Sarajevo: Hrvatsko narodno vijeće BiH, Srpsko građansko vijeće – pokret za ravnopravnost u BiH, Vijeće bošnjačkih intelektualaca, 2016. 587 str., 40 KM, ISBN: 9789958564017

je, privredne i političke reforme, pri čemu su, podrškom Josipa Broza Tita i saveznog centra, trebale ojačati tzv. političke periferije, nedovoljno razvijene republike u koje je pored Makedonije i Crne Gore spadala i Bosna i Hercegovina. Obnašajući pomenute istaknute funkcije Mikulić se snažno angažirao na realizaciji složene unutrašnje društveno-ekonomske integracije, privrednog i društvenog razvoja kao i rješavanju dugo potiskivanih pitanja poput statusa, tj. nacionalnog identiteta Bošnjaka, političkog angažiranja Hrvata, odnosa prema zapadnohercegovačkim Hrvatima, „unitarističko-centralističkim tendencijama“ i slično. (D. Bilandžić, 1999, M. Pejanović, 2016.) Borbu za ravnopravnost unutar SR BiH pratilo je nastojanje da se doista ostvari i ustavom deklarirana ravnopravnost republika u Jugoslaviji što je od Mikulića i bosanskohercegovačkog rukovodstva zahtijevalo ne samo jasno definiranje političke, društvene, ekonomske, kulturne pa i jezičke orijentacije, nego konkretne rezultate razvoja privrede, posebno industrije, stvarnu integraciju kapaciteta i resursa, vidljivu modernizaciju putne mreže, održivu elektrifikaciju, neophodnu vodovodnu i kanalizacionu mrežu, adekvatan razvoj zdravstva i školstva u cijeloj Republici. Godine 1978. Branko Mikulić odlazi u Beograd gdje je kao član Predsjedništva CK SKJ (1978 – 1982) imenovan prvim predsjedavajućim. Bio je član Predsjedništva SR BiH od 1982. do 1984. godine kada ponovno odlazi u Beograd kao bosanskohercegovački član Predsjedništva SFRJ-a. Samo dvije godine poslije, upravo na insistiranje kolektivnog rukovodstva Jugoslavije, izabran je za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Međutim, brojni faktori uslovili su da mjere, programi, teze i paketi SIV-a nisu imali značajnijih rezultata u stabilizaciji privrede niti obaranju inflacije. Pod snažnim pritiskom cjelokupna je Vlada, na čelu s Mikulićem, podnijela ostavku u decembru 1988. godine.. Imenovanje novog sastava SIV-a na čelu s Antom Markovićem u martu 1989. godine označilo je završetak političke i partijske karijere Branka Mikulića. U pisanoj riječi, ali i razgovorima, Mikulić se pominje kao osoba čvrste ruke, kao autoritativan i informiran predvod-

nik, član dugogodišnjeg rukovodećeg trijumvirata Mikulić-Pozderac-Renovica, Titov mladi lav čije ime se veže i uz „čistke unutar partijskog rukovodstva“ početkom 1970-ih godina, montirane političke i sudske procese, političke afere 1980-ih godina, posebno Agrokomerc i Neum, kao i različite manifestacije monopola i snage vlasti i Partije. Istodobno, o Mikuliću se govori i kao o refomatoru, zagovorniku i inicijatoru radikalne izmjene političkog, partijskog i ekonomskog sistema, i kao osobi koja je optužena za promoviranje panislamizma i ugrožavanje Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini (optužnice Raselovog suda i Vladimira Dedijera 1983. i 1984. godine) ali i kao osobi koja je predano i uspješno rukovodila Organizacionim komitetom XIV. Zimskih olimpijskih igara. Šta nam o Branku Mikuliću, njegovim opredjeljenjima i principima, političkim idejama, ali i konkretnim aktivnostima govori netom objavljena knjiga koja nema formu klasičnog dnevnika niti političkih memoara u kojima se nerijetko osjeća glasna lupa naknadne pameti? Knjiga Kobne godine predstavlja svojevrsnu sintezu povijesnih događanja, autorovu analizu historijskih dokumenata i opservaciju savremenih političkih dešavanja koja su komentirana iz ugla pojedinca koji ima neupitno političko iskustvo i znanje. Istovremeno kao dugogodišnji politički i partijski djelatnik, stanovnik Bosne i Hercegovine i građanin opkoljenog Sarajeva, nije bio, niti je želio biti nijemi posmatrač. U prvom dijelu knjige, prateći povijesni razvoj Srba, Hrvata i Bošnjaka i oslanjajući se na dokumentiranu građu, autor ukazuje na genezu „nacionalnog velikodržavnog hegemonizma i nacionalizma“. Pri tome oštro osuđuje velikosrpsku politiku i praksu, ideje Pravaške stranke i aktivnost NDH-a kao i nastojanje da se Muslimani (Bošnjaci) predstave kao ključni nosioci povijesne, političko-kulturne tradicije Bosne i Hercegovine. Mikulić se detaljno osvrće na „korijene zla“, uzroke jugoslavenske krize i konkretne događaje koji će ubrzati „rastvaranje“ Jugoslavije. Posebno ukazuje na sukobe na Kosovu 1981. godine nakon kojih se otvoreno „reaktueliziraju stari nacionalni programi“ pri čemu je „Jugoslavija bila premala za stvaranje više velikih nacionalnih država“. Oštro kritizirajući sve vrste nacionalizama, Mikulić ipak naglašava da je nacional-hegemonistička i šovinistička politika Slobodana Miloševića ključni uzrok raspada Jugoslavije i bosanskohercegovačke kataklizme i „radi se o specifičnoj bolesti koja pomućuje razum i budi najniže nagone i strasti u čovjeku“.

Mikulić piše i o „greškama i propustima“ koje je činilo jugoslovensko rukovodstvo i SKJ. Ističe da je sistem postepeno gubio „kapital stečen u prošlosti“ upravo nesprovođenjem društveno-ekonomske i političke reforme zbog čega je jačala državna regulativa i monopol Partije. Neusaglašenost „unitarističko-centralističkih nacional-hegemonističkih“ i „demokratskih“ snaga u samom rukovodstvu Federacije oko krucijalnih pitanja uloge države i Partije, kao i pravca daljnjeg razvoja društva, učinili su sistem nekoegzistentnim i neefikasnim. Umjesto demokratizacije i liberalizacije ovakva konstelacija odnosa jačala je moć državne i političke birokracije koja je, nastojeći zadržati svoje pozicije, donosila i provodila ekonomski nelogične i politički štetne odluke. Sedmi kongres SKJ (22. – 26. april 1958., Ljubljana) koji je javno deklarirao da su „višepartijski i jednopartijski sistemi realnost određenog perioda“, smatra Mikulić, trebao je biti značajna prekretnica. Prilika da se nakon odvajanja funkcija predsjednika Republike i predsjednika SIV-a nastavi proces reformiranja društva pri čemu se SKJ trebao da „otkači“ od državnog aparata, a druge postojeće organizacije postanu zametak novih političkih stranaka, bez diskusije je propuštena. Ključnom greškom jugoslovenskog kolektivnog rukovodstva, naglašavajući da pri tome snosi dio lične odgovornosti, Mikulić smatra uporno ignoriranje stvarnosti i nužnost provođenja sveobuhvatne reforme. „Izbjegavanje potresa“, posebno nakon 1980. godine, još više je doprinijelo raskolu i otvorilo prostor za „ogovaranja“, „zastrašivanja“, “spletkarenja i sumnjičenja“ pojedinaca, ali i republičkih rukovodstava što je bio uvod za „zakulisane, misteriozne metode političke likvidacije“. Takvi odnosi u rukovodstvu, očita politička i ekonomska kriza koja se produbljivala tokom druge polovine 1980-ih godine, sve glasnije su nametali pitanje transformacije i/ili opstanka jugoslavenske federacije. U drugom dijelu knjige Mikulić se posebno osvrće na povijesni hod Bosne i Hercegovine tokom 1980-ih godina. To je decenija u kojoj su se na jednoj strani pokazali nedostaci provođene politike koja je kao krajnjem cilju težila punoj ravnopravnosti unutar Republike, afirmaciji njene državnost i ravnopravnosti u Federaciji. Na drugoj strani, Mikulić podcrtava da su hegemonističke tendencije i teritorijalne aspiracije prema ovoj Republici, tokom druge polovine 1960-ih i tokom 1970-ih, bile sve snažnije da bi se tokom 1980-ih politički pritisak na njega lično, ali i na Republiku, intenzivirao i konkretizirao. Epizodu s Dedijerovom

– 14 –

27/02/2017 20:34


Memoari optužnicom koju je objavio TANJUG 1983. godine tumači u kontekstu upornog nastojanja srbijanskog rukovodstva da otvori jugoslovensko pitanje brojnim mitinzima, zborovima i javnim skupovima. „Štab revolucije“ u Beogradu, kako ga naziva Mikulić, umjesto vala mitinga pokrenuo je niz slučajeva i afera u Bosni i Hercegovini čime se težilo destabilizaciji Republike i degradaciji njenog rukovodstva. Cilj je bio da se „blamira politika Republike i odabrane ličnosti u rukovodstvu Republike i Bosanci u organima Federacije“. Afere su doista izazvale ne samo oštar sukob i polarizaciju unutar republičkog rukovodstva, brojne smjene i ostavke nego su značajno „devalvirale ulogu Republike u Federaciji, destabilizirali društvenu i političku situ-

da je u potpunosti „presahnula podrška Republike“, Mikulić je dao ostavku na mjesto člana CK SKJ što mu je sugerirano od samog rukovodstva SKBiH. Našao se u potpunoj političkoj izolaciji u periodu formiranja novih stranka, prvih višestranačkih izbora koncem 1990. godine, svakodnevnih razgovora o konstituiranju vlasti, ali i državnom ustrojstvu. Istovremeno provođene su opsežne pripreme za agresiju poput predislociranja nekoliko Korpusa JNA (iz Hrvatske, Slovenije i Makedonije) u Bosnu i Hercegovinu, razoružanja Teritorijalne odbrane u ljeto 1990. godine i predaja oružja JNA, zauzimanja releja, formiranje vojnih jedinica pojedinih stranaka i slično. Pod utjecajem sve otvorenije suprotstavljenosti stranaka na vlasti, snažnog procesa nacionalne i

Tito i Mikulić: dobri momci? aciju i međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini“. U ovom periodu otvorenog prodora i nametanja Miloševićeve politike u beogradskoj štampi pokrenuta je i kampanja protiv Branka Mikulića. Kampanja je nastavljena i u Bosni i Hercegovini predvođena pojedincima, „protagonistima novog mišljenja“ koje je „Miloševićev novi val demokratije otpio“ i koji su, nerijetko, dotada bili Mikulićevi dugogodišnji suradnici. Kritika svega što je bilo učinjeno i postignuto u posljednjih dvadesetak godina, bila je usmjerena, kako autor naglašava, na osudu politike „oslanjanja na vlastite snage“, a njen neuspjeh trebao je poslužiti kao argument za tvrdnju da ova Republika i nije trebala postati suverena. Nakon ostavke na mjesto predsjednika SIV-a koju je podnio, kako kaže svjestan

vjerske homogenizacije, obični ljudi počeli su sve više da „razmišljaju kao Muslimani, Srbi i Hrvati, a sve manje kao Bosanci i Hercegovci“. Na drugoj strani, naglašava Mikulić, politički rukovodioci su se nadmetali „ko će sa sobom povući u ambis što veći dio naroda“ i „biti veći vazal svom gospodaru izvan Bosne i Hercegovine“. Posebno je potican „kompleks kolektivnog pamćenja“, kolektivno sjećanje na povijesna stradanja i zulume što se, obzirom na društvene okolnosti, pokazalo kao izrazito pogodno tlo za izrastanje „zla osvete“ u najokrutnijim oblicima. Treći i najobimniji dio knjige posvećen je periodu „krajnje brutalnog, okrutnog i bestijalnog rata“, analizi političkih i vojnih događaja 1992. i 1993. godine koje autor hronološki bilježi. Pri tome otvara brojna pitanja, komentira i kritizira, dis-

kutira o mogućim ishodima i neophodnim uslovima za uspostavljanje mira. Posebno prati razgovore o budućem ustrojstvu i organizaciji Bosne i Hercegovine, tj. „jalova pogađanja o etničkoj kantonalizaciji i izradi mapa“, svakodnevne „zastoje u pregovorima“, predložene rezolucije koje se „pišu u krug“ i slično. Mikulić nema dvojbe da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena vanjska i unutrašnja agresija pošto nije uspio prvobitni cilj da se ona „utjera u novu saveznu republiku“. Cilj agresije jeste njeno osvajanje ili pak podjela s težnjom da se stvore „ove ili one velike države“. Analizirajući dominirajući politički diskurs u Hrvatskoj i Srbiji ukazuje na nastojanje da se izvrši konfederalizacija Bosne i Hercegovine, tj. njena etnička kantonalizacija čime bi se utemeljile nove tvorevine – vazalske nacionalne državice. Takvo formiranje „etničkih torova“, upozorava autor, u svojim bilješkama iz 1992. godine, moguće je samo uz etničko čišćenje i genocid. Odlučno negira tezu da se u Bosni i Hercegovini vodi građanski rat ističući da je agresija pomno planirana i provođena od srbijanskog rukovodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem, Generalštabom JNA, „njihovim sljedbenicima“ iz Crne Gore, ali i „domaćim izdajnicima SDS-a i njenim teroristima“. Upravo je Generalštab JNA i Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, kao nedodirljiva superstruktura u Jugoslaviju, prema mišljenju Branka Mikulića, vremenom postao bastion velikosrpske politike koji je „rodio Miloševića“. Na drugoj strani, izbijanju ratnih sukoba u kojem se našla Bosna i Hercegovina značajno su doprinijeli bosanskohercegovački nacionalni lideri. Oni su vješto manipulirali, prijetili i zastrašivili, koloritno oslikavajući skoro ostvarivanje vjekovnog sna o velikim državama i podižući nacionalni ego tvrdnjama o odabranom, jedinom autohtonom ili nebeskom narodu. Branko Mikulić se napadima na suverenitet i nezavisnost, nastojanje „rasturanja i kantonalizacije“ Bosne i Hercegovine javno suprotstavio saopćenjima u najtiražnijem republičkom dnevnom listu Oslobođenje još tokom 1991. i 1992. godine. Reagirajući na očite „hegemonističke pretenzije sada na dijelove, a sutra na cijelu našu domovinu“ akcentira povijesnu činjenicu da je Bosna i Hercegovina samostalna i nezavisna „ni manje ni više od drugih republika“. U otvorenom pismu patriotima iz novembra 1991.

– 15 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 15

godine postavlja pitanje zašto bi jedino ona, shodno tome, morala mijenjati svoj ustavno-pravni status, zašto bi kantonalizacija bila rješenje za nju, a neprimjenjiva za druge, isto tako nacionalno mješovite republike? Mikulić odlučno odbija formiranje konstitutivnih jedinica koje bi omogućilo jačanje utjecaja i upliva susjednih „nacionalnih centara“. Takva unutrašnja organizacija stvorila bi „kvazi državu“ i bila nesumnjivo „početak njenog kraja“ zaključuje Mikulić. Kritizirajući predložene planove preustroja Bosne i Hercegovine Mikulić upozorava da bi njihova provedba pod­ razumijevala i prisilno premještanje stanovništva i grupiranje koje bi u konačnici izazvalo dugoročno nezadovoljstvo stanovništva i apsurdno, osjećaj ugroženosti i manjine. U tom kontekstu Mikulić se posebno osvrće na politiku koju provodi HDZ, hrvatski intelektualni krugovi i Katolička crkva među kojima i unutar kojih postoje evidentna politička razmimoilaženja. Izražava ličnu bojazan da bi se „svjesnom ili nesavjesnom“ aktivnošću „samostalno ili po instrukcijama“ hrvatski narod mogao dovesti u položaj nacionalne manjine i građana drugog reda. Ističe da su Hrvati „životno zainteresirani“ za cjelovitu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu bez etničkih podjela i kantonalizacije. Reagirajući na „besmislene sukobe“ između HVO-a i Armije BiH u srednjoj Bosni, Mikulić smatra da ti događaji idu u korist nastojanju da se Bosna i Hercegovina podijeli i stvori „muslimanska državica“. U svom pismu u januaru 1993. godine građanima rodnog Gornjeg Vakufa apelira i zaklinje da se spriječe „ekstremisti u oba naroda čiji su mozgovi upaljeni šovinističkom mržnjom“ pozivajući se na zajednički život „od pamtivijeka“. Kao Hrvat posebno se obraća Hrvatima moleći da se „oslobode utjecaja nedobronamjernih ljudi“ koji izazivaju sukobe. U brojnim pismima koje je uputio istaknutim svjetskim dužnosnicima Mikulić je pisao o „ovozemaljskom paklu“ u Bosni i Hercegovini apelirajući na materijalnu pomoć, ali i konkretne reakcije da bi se što skorije obustavila ratna dejstva. Međutim, nije pretjerano optimističan u vezi s raspoloženjem međunarodne zajednice da poduzme značajne poteze. Zaključuje da je „svijet trom, hladan, preračunava se i ima u vidu globalne interese“, u strahu od islamskog fundamentalizma pri čemu se Milošević tretira kao „mirovnjak“. Konstatira da Europa tako ponavlja kobnu grešku iz 1938. godine. Pomno prateći političke događaje Branko Mikulić postavlja brojna pitanja nastojeći prozrijeti u suštinu i dati odgovor na koji način i zašto su konstruirane brojne iluzije, stvarani mimikrijski pokrovi, zanemarivana i tabuzirana određena pitanja i zašto se tako brzo odvijaju metamorfoze pred kojima običan čovjek ostaje zaprepašten. Mikulić se pita zašto i na koji način centri partizanskog ustanka postaju snažna

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Memoari uporišta SDS-a, četništva i nacionalšovinizma, je li bilo dominirajuće mišljenje da je srpski nacionalizam dobroćudan, a drugi zloćudni? Postavlja pitanje „čime smo se mi Bosanci i Hercegovci zamjerili Srbiji i Crnoj Gori i izazvali ih da u Bosni i Hercegovini čine nazapamćene zločine i genocid nad ljudima i urbicid nad svim materijalnim, kulturnim i duhovnim dobrima“ i zašto izostaje kritika na to iz Srbije i Crne Gore? Pri tome osvrće se i na bivše prijatelje i drugove koji su se „sćućurili u Beogradu ili negdje drugdje“ i šute, ali i one komuniste koji su doživjeli proviđenje i transformirali se u gorljive nacionaliste „pridruživši se Karadžiću i četnicima“. Cijela knjiga protkana je i djelićima privatne svakodnevnice, kao i Mikulićevim najintimnijim osjećanjima nevjerice i šoka, iščekivanja, tuge, bola, lične zasićenosti pa i ljutnje. U epilogu knjige koji predstavlja svojevrsnu sintezu autorovih razmišljanja sa žaljenjem konstatira da se sve manje govori o „uniji tri nacionalne državice, a kamo li o cjelovitoj, suverenoj državi Bosni i Hercegovini“. Uprkos „mržnji koja je razlivena po Bosni i Hercegovini kao nabujala rijeka“ i „dugom i krvavom putu do mira“, Mikulić je ubijeđen u mogućnost „oživljavanja bosanske duše“, zajedničkog života, tolerancije i sloge, ravnopravnosti i dogovora svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Ovo duboko uvjerenje upravo je odgovor na pitanje ko je ustvari bio Branko Mikulić. Objektivna ocjena Branka Mikulića kao političara nužno podrazumijeva sagledavanje tri ključna elementa, tj. vremena, prostora i ličnosti u njihovom samoprožimanju. Također, neophodan je uzmak od intelektualne isključivosti koja zanemaruje interakciju teksta i konteksta kao i općeprisutnog antikomunističkog diskursa i disjunktivne logike. Nesumnjivo je da je Branko Mikulić u mnogočemu paradigma sistema u kojem je djelovao, ali se i na osnovu onoga što je zapisao u ovoj knjizi s pravom može nazvati intelektualcem i političarom koji je doista ovu zemlju, cjelovitu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, doživljavao svojom državom i domovinom. Knjiga pred nama koja je objavljena trideset i tri godine nakon održavanja XIV. Zimskih olimpijskih igara i dvadeset i tri godine nakon smrti autora može se ocijeniti i kao reakcija na određene savremene tendencije, upitne interpretacije pa i jednostranu valorizaciju njegove ličnosti i djela. Brojna pitanja koja su pomenuta u ovoj svojevrsnoj političkoj analizi aktuelna su i danas. To potkrepljuje tezu da se u politici ništa ne dešava slučajno i da je Branko Mikulić, kao i mi danas, bio svjedok i sudionik procesa dugog trajanja. Zbog toga smo, kao i Mikulić, često iznenađeni, ljuti, tužni i poniženi. Uvjereni smo da će ova knjiga biti izuzetno korisna za one koji s intelektualnom radoznalošću kritički promišljaju, ne samo o prošlosti nego i sadašnjosti. •

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 16

Zamke generaliziranja

R

ijetki su slučajevi da povjesničari, napose oni s bogatim iskustvima u službenoj historiografiji bivše Jugoslavije i sklonošću javnopolitičkim angažmanima, pišu o sebi i svom okruženju. Nekako je stara garda izmicala od takvih iskušenja, ostajući pretežno sklona obradi standardnih historiografskih tema i njihovom povremenom predstavljanju u javnosti. Ipak, uvijek postoje iznimke koje žele drugima ispričati svoju prošlost. Među takve pripada i akademik Vasilije Krestić, širim krugovima najprepoznatljiviji po suautorstvu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, koji još i danas voli u poznijim godinama, komentirati dnevnopolitičke događaje u duhu svog viđenja srpskog patriotizma. Krestićeva Zapamćenja nisu književno djelo. Ona su pišćeva potreba da zabilježi svoja svjedočanstva o ljudima s kojima je imao iskustva i ambijentima u kojima je djelovao. Kako to često biva s autobiografskim prilozima, i ovdje je pisac ponudio apologetsku sliku o prošlim događajima i, neskrivenu pristranost prema sebi samome kad je trebao prikazati pojedine polemike ili opravdati svoje stavove. A nije na odmet pridodati da je dobar dio tekstova već ranije objavio u ispovjednom tonu tako da knjiga nije donijela neke novosti. Na početku knjige Krestić piše o povijesti obitelji kojoj prve poznate tragove pronalazi u 16. stoljeću, dajući svojoj lozi dublje korijene i pečat uspješnosti. Od njegova djeda obitelj se veže uz imanje u Đali, banatskom selu u kojemu se rodio budući akademik. Slijedi opis djetinjstva, vremena Drugoga svjetskog rata, srednjoškolskog i fakultetskog školovanja. Na pojedinim mjestima Krestić donosi zapažanja radi podrobnijeg upoznavanja čitatelja sa sredinom u kojoj je živio do svog prelaska u Beograd. Tako saznajemo da je njegovo rodno mjesto za rata bilo pod njemačkom okupacijom, uz tvrdnju zašto tamo ratno nasilje nije bilo uobičajno: „U selu nije bilo ni četnika, ni partizana, pa se živelo mirno, povučeno i potišteno“ (35). Nastavljajući raspredati o lokalnoj povjesnici ističe i mrske mu ljude. Primjerice, nije mu bio mio lokalni predvodnik komunističke Partije, folksdojčer Toma Granfil „koji je tada u severnom Banatu bio svemoćan i kao zamenik vojnog komandanta Banata vedrio i oblačio“ (47). U pozadini te priče bili su privatni razlozi. Njemu je na teret stavio zločinačku namjeru da mu je htio podmuklo ubiti politički nepodobnog oca, želeći ga poslati na Srijemski front i zatim ga „kao što je učinjeno i s mnogim drugim politički nepodobnim osobama, s leđa likvidirati.“ (48) I tako se nižu opisi odrastanja u teškim vremenima koji čitatelja vode prema Krestićevu

S T J E PA N M AT KOV I Ć Va s i l i j e Đ. K r e s t i ć

z a pa m ć e n ja

Matica srpska, Novi Sad, 2016. 332 str., 2000 din, ISBN: 9788679461742

upisu na studij. Prema njegovu zapisu, on je zapravo slučajno studirao povijest jer ga je nakon neuspjeha s upisom na željeni medicinski fakultet na budući studij upisao neimenovani kolega koji se našao u Beogradu. Iz toga možemo zaključiti da slučaj može izazvati i šire posljedice. Od tada su Krestića često pratile neprilike tako da, primjerice, nije mogao dobiti ni stipendiju. A nju mu nije odobrio jedan Mađar „čiji otac je u vreme šestoaprilskog bombardovanja Beograda 1941. godine, očekujući ulazak mađarskih trupa u selo, kao odlučujući politički činilac uzurpirao opštinsku vlast“ (80). Krestić se trudi pokazati da vrijedi narodna poslovica kako jabuka ne pada daleko od stabla pa tvrdi da je taj Mađar o kome mu je ovisila stipendija bio za vrijeme Drugoga svjetskog rata „veliki Mađar“, a zatim je odmah u poraću postao „podoban i prihvatljiv“. Time je pokazao da nešto nije bilo u redu s Partijom, koja je u svojim redovima imala notorne elemente poput navedenog folksdojčerko-mađarskog dvojca. Ali, kasnije, kad je došlo pitanje zaposlenja na Filozofskom fakultetu, Krestić je, na savjet profesora Vase Čubrilovića, prihvatio ulazak u Partiju. Ozbiljna karijera se mogla početi izgrađivati. Od tada počinje njegovo suočavanje s hrvatskom poviješću koje će ga dugoročno vezati uz istraživanje pojedinih aspekata hrvatsko-srpskih odnosa. Profesor mu je odredio temu disertacije koja je glasila Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine. On je nevoljko i bez mogućnosti izbora prihvatio takav predmet proučavanja i 1967. uspješno je obranio tezu pred komisijom koju su sačinjavali V. Čubrilović, Viktor Novak, Ferdo Čulinović i Radovan Samardžić. Sve su to bili istaknuti povjesničari toga vremena, ali i, kako to Krestić bilježi za neke od njih, sljedbenici jugoslavenske politike, tj. historiografi koji su u svojim radovima pazili na isticanje vrijednosti jugoslavenske ideologije. U kontekstu proučavanja druge polovice 19. stoljeća Krestić tvrdi da je već tada izrazio sumnju u „Štrosmajerevo jugoslovenstvo“, očito nazirući da je iza biskupa Josipa Juraja Strossmayera stajao plan eliminacije srpskog pitanja s dnevnog reda putem „pohrvaćivanja“. Nadalje u pogledu svoje obranjene disertacije ističe da mu Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nije htjela objaviti tezu u Zagre-

bu, nego je ona tiskana u Beogradu (111). Čini se da je tu Krestić osjetio osobnu bol jer ga je, osim toga, hrvatska historiografija i prešutila. Je li bilo baš tako? Kao prvo, Izdavački zavod JAZU nije imao običaj objavljivati disertacije. Zatim, ako uzmemo u ruke glavne radove vodećih predstavnika prozvane historiografije, onda vidimo da se Krestića nije zaobilazilo. Primjerice, Jaroslav Šidak u svojim Studijama iz hrvatske povijesti XIX stoljeća (Zagreb 1973.) upućuje čitatelje na njegovo djelo o Nagodbi. Ne prešućuje ga ni tada vodeći ekonomski povjesničar Igor Karaman u svom kapitalnom zborniku radova Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću (Zagreb 1972.). Isto tako, u standardnoj monografiji Mirjane Gross i Agnaze Szabo Prema hrvatskome građanskom društvu (Zagreb 1992.) na više se mjesta u opisima literature navodi Krestićeva teza i neki drugi radovi. Njegovo ime nalazimo među suradnicima stručnih časopisa – kao primjer uzimamo tada vodeće periodičke naslove poput Historijskog zbornika ili Radova, pa i na popisu literature za studente povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Krestić je bio naveden i kao jedan od mnogih suradnika Enciklopedije Jugoslavije koju je izdavao Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu. Stoga priča o prešućivanju nema uporišta. Slično je bilo i od 1990-ih na dalje jer mnogi povjesničari nisu prekrižili njegovo djelo o Nagodbi i navodili su ga u svojim radovima. Druga su stvar njegovi radovi iz posttitoističkog razdoblja, kad je krenuo putem srpskog ekskluzivizma. Kao da se u ovom slučaju pokazalo staro pravilo zanata da su često doktorske disertacije profesionalno odrađena djela koja realno ostaju glavna referentna jedinica mnogih povjesničara. U poglavlju posvećenom počecima razvitka svoje sveučilišne karijere, a navlastito u potpoglavlju koje se bavi njegovim profesorom Vasom Čubrilovićem, uočavaju se izvori budućih prevrednovanja i sukoba. Tako je za Krestića stari profesor, akademik i pred kraj života kritičar Memoranduma SANU-a, bio „naivni Jugoslaven“ koji je bio spreman žrtvovati činjenice o stvarnoj prirodi Hrvata i hrvatstva. Krestić u tom kontekstu piše: „Kad sam počeo da objavljujem radove zasnovane na bogatoj i prvorazrednoj građi, koji su u mnogočemu menjali dotadašnje predstave o jugoslovenstvu i srpsko-hrvatskim odnosima, po kojima su Srbi uvek prikazivani negativno, kao neprijatelji Hrvata, kao izdajice hrvatstva, koji u Hrvatskoj i Slavoniji služe Mađarima a u Dalmaciji Italijanima, moj profesor pokušao je da me zaustavi u tom poslu. Dobro je on znao kakvi su Hrvati, kako se oni odnose prema Srbima i kakva je njihova

– 16 –

27/02/2017 20:34


Memoari politika, ali je, ne kao naučnik već kao političar, a o politici je uvek vodio računa, bio spreman na kompromise, na prećutkivanje istina, uveren da će vremenom sve doći na svoje mesto, a da se iznošenjem naučno proverenih činjenica mogu samo raspaliti strasti. On je zagovarao tezu da istoriča ne sme da krivotvori činjenice, ali da ponekad treba da prećuti istinu“ (113). Iz ovog citata jasno se vidi Krestićeva potreba za generalizacijom kojom je stigmatizirao čitav jedan narod. Premda će u kasnijim polemikama i drugim oblicima javnih nastupa isticati da nije kolektivno proglašavao nikoga krivim za počinjene ratne zločine, iz navedenog citata ipak je očito na djelu bila drugačija nakana. Tim više, što je nekoliko redaka dalje napisao da je kao mladi istraživač već tada shvatio da je „jugoslovenska ideja postala besmislena“ (114). Jedino nije bjelodano kad je on doista shvatio da je navedena ideja apsurdna, jer je i dalje u svojim radovima stajao na jugoslavenskim pozicijama. Ili je možda riječ o mimikriji? Kao što je već rečeno, Krestić će okrenuti list početkom 1980-ih i tek od tada može se pratiti njegova potraga za genocidnim namjerama na hrvatskoj strani. Njegov tekst O genezi genocida nad Srbima u NDH koji je objavio tijekom rujna 1986. u beogradskim Književnim novinama otvorio je pitanje zločinačke ćudi u Hrvata. Na temelju selektivno probranih izvora i iskrojene intepretacije prema unaprijed postavljenoj tezi započeo je širiti ocjenu o dubokoj ukorijenjenosti genocidne ideje. U jednom razgovoru za zagrebački tjednik Nacional, objavljenom u lipnju 1997., on je objasnio da mu tekst u Književnim novinama napisan kad je „u određenim segmentima hrvatskoga društva sazrela ideja o hrvatskome pitanju koje bi se moglo riješiti čistim genocidom, etničkim čišćenjem i fizičkim uništavanjem Srba.“ No, osim te paušalne tvrdnje nije bilo odgovoreno koji su to bili „određeni segmenti“ i kako su u tadašnjem političkom sustavu zamišljali provesti zločinačke namjere. Pokazalo se zapravo da je s Krestićevim tekstom historiografija iskorištena kao izlika za skoro izbijanje srpske pobune u Hrvatskoj. Posebna poglavlja odnose se na Krestićevo dijeljenje lekcija kolegama s beogradskog Filozofskog fakulteta. Za poznatog filozofa, golootočkog uznika, disidenta i obnovitelja Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića, kojemu je bio „jedan od predlagača za učlanjenje u Partiju“, napisao je da je „karijerist“ jer mu kasnije kao predsjednik Narodne skupštine nije pomogao u dobivanju financijske potpore za projekte. Očito je nezaobilazan u Zapamćenjima morao biti i poznati slučaj udaljavanja iz nastave Drage Roksandića, današnjeg redovitog profesora na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Zagrebu koji je stekao u međuvremenu i internacionalnu reputaciju. Krestić uvjerava čitatelja da je Roksandić, od kraja 1970-ih njegov asistent na Katedri za povijest naroda

Jugoslavije u novom vijeku u Beogradu, bio „pristalica hrvatskog Masovnog pokreta“ (122). Štoviše, ovdje se servira priča o boju sa špijunskom pozadinom. Tako Zagreb želi „svog čoveka, koji će u skladu s maspokovskim velikohrvatskim tumačenjima srpsko-hrvatskih odnosa i srpske istorije držati predavanja i vaspitavati beogradske studente“ (123). I tu Krestić „otkriva karte“ i nastavljajući u

kontraobavještajnoj maniri plasira tumačenje da su se u „javnosti pronele vesti“ da je „vrh hrvatskih političara“, imenujući Miroslava Tuđmana i admirala Petra Šimića, vodio borbu da nedisciplinirani asistent ipak ostane u Beogradu i nastavi širiti protusrpska stajališta. Doduše nije jasna kronologija ove interpretacije jer su višestranački izbori u Hrvatskoj održani u proljeću 1990., a navedeni slučaj

Predstavljanje knjige Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, 1991.

S princom Tomislavom Karađorđevićem, 1993.

Dobrica Ćosić, Boško Petrović i Vasilije Krestić u Matici srpskoj, 1994.

– 17 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 17

propitivanja moralnopolitičke podobnosti pokrenut je 1987. godine. Osim toga, poznato je da je Miroslav Tuđman na početku procesa stranačke pluralizacije bio član Socijaldemokratske stranke Hrvatske za koju još nitko nije utvrdio da je služila promoviranju velikohrvatskih tumačenja. Nakon toga slijedi dio posvećen autorovu djelovanju u sklopu Srpske akademije nauka i umetnosti, u ustanovi u kojoj će doživjeti klimaks svoje osobne misije definirane lansiranjem politički angažirane historije. Krestić niže opise osnivanja Odbora za istoriju Srba u Hrvatskoj, svog imenovanja za direktora Arhiva SANU i sastavljanja akademijinog Memoranduma koji je većina onih koji su pratili događaje u Jugoslaviji doživjela kao ogledalo preusmjeravanja političkog pravca Srbije u drugoj polovici 1980-ih godina. Bez sumnje, smrt Josipa Broza Tita otvorila je vrata odvagivanju odnosa snaga u SFRJ. Za dio srpske inteligencije predvođene pojedinim akademicima postojeća je federacija s Ustavom iz 1974. bila nedopustiva i sa njene strane pokrenut je val nacionalne homogenizacije koji je trebao voditi prema jedinstvenoj i jakoj Srbiji. U tom je smislu Memorandum bio politička demonstracija. Krestić je bio član Odbora za pripremu Memoranduma o aktualnim društvenim pitanjima kojeg je 1985. imenovalo Predsjedništvo SANU, a u njemu se bavio položajem Srba u Hrvatskoj na sebi svojstven način, nastojeći nametnuti tezu o kontinuiranom zastupanju genocidnih namjera kod znatnog dijela Hrvata i prepredenosti njihovih političkih i vjerskih predstavnika koji su preko jugoslavenske ideje nastojali narušiti ne samo srpske interese, nego i sam opstanak srpstva. U pogledu Memoranduma pomalo je neobično da Krestić kao pratitelj zbivanja u Hrvatskoj nije imao potrebe osvrnuti se na javno iznijete izjave Josipa Perkovića da je hrvatski SDS snimio sadržaj Memoranduma SANU, prateći razgovor između Dobrice Ćosića i Jovana Raškovića (http://www.vecernji. hr/hrvatska/nakon-1-opceg-sabora-hdza-u-beogradu-su-osvanuli-naslovi-tkoje-pustio-ustase-u-zagreb-912649). Uz put, Perkovićeva izjava donosi i podatke koje ruše ocjenu o obespravljenom položaju Srba u Hrvatskoj tijekom 1980-ih godina na primjeru podataka o sastavu hrvatske državne sigurnosti. U Zapamćenjima je autor iskoristio prigodu da namiri osobne račune i prozrači odaje u SANU pa je tako, između ostalog, prozvao i svog protukandidata na mjesto potpredsjednika Akademije Predraga Palavestru, oštro mu zamjerajući da se u toj borbi „poslužio poznatim srbožderom Predragom Matvejevićem!“ (147). Poslije čitanja te invektive nije nam bilo jasno je li riječ o tipfeleru ili je možda Krestić doista htio reći da nedavno preminuli sveučilišni profesor, poznat u međunarodnim krugovima i suosnivač Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu, brani i zastupa protusrpske

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Politologija stavove, isto onako kako je i u jugoslavenstvu đakovačko-srijemskog biskupa otkrio zavjeru protiv Srba. Posebnu je pozornost posvetio sukobu s predsjednikom SANU-a Nikolom Hajdinom koji je, po njemu, bio još jedan predstavnik globalističkog smjera, nesposoban da brani nacionalnu stvar i spreman da svima uliznički popušta u dezintegraciji srpstva. U suštini radilo se o Hajdinovoj ocjeni da Krestićev način djelovanja ne odgovara potrebama suvremene akademije. Došlo je vrijeme moderne stvarnosti i bijega iz izolacije u koju se ušlo zbog zablude o nužnosti ekspanzionizma. Koliko Krestić drži do razine pokazuju i neki drugi primjeri neumjesnog etiketiranja. Tako on na mjestu gdje piše o kritikama pojedinih hrvatskih povjesničara o njegovim rezultatima navodi primjer uglednog medijevista Nevena Budaka. Ne iznoseći pouzdano što je njegov kolega, sveučilišni profesor Budak izjavio u kritici, on uzvraća na prizemni način: „Kako je reč o prezimenjaku zloglasnog ustaškog ministra bogoštovlja i nastave Mila Budaka, nije se od njega ništa drugo ni moglo očekivati“ (198). Ako bismo htjeli biti sarkastični, onda bismo skoro mogli očekivati da samo nedostaje tvrdnja da je Neven Budak kao donedavni predsjednik Povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije možda i kurikularnu reformu provodio u prikrivenom duhu doglavnikove ideje o preobrazbi nastavnog sustava. Sapienti sat! Krestić tvrdi da nije htio ući u politiku jer ga ona kao profesija nije zanimala. No, nije imao ništa protiv toga da se kao akademik stavi na raspolaganje političarima na vlasti i time postane nešto više od pukog političkog promatrača. Čitatelju će relativno opširno prikazati kako je kao član delegacije tzv. Republike Srpske Krajine sudjelovao u pregovarima s koordinatorom Evropske zajednice, nizozemskim diplomatom Henryjem Wynaendtsom (211-214.) Tu je delegaciju predvodio Milan Babić, kasnije osuđeni ratni zločinac u Hagu na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Krestić bilježi što je tom prigodom, na sastanku održanom u listopadu 1991. rekao: „Kad sam dobio reč, govorio sam o nemogućnosti zajedničkog života s Hrvatima i o razlozima zbog kojih zajednički život nije moguć. Kao dokaze o tome naveo sam počinjeni genocid nad Hrvatima s brojnim primjerima od kraja XIX veka do naših dana“ (213). Na osnovi takve izjave, izrečene u navedenom vremenu, jasno se vidi kakvu je političku ideju Krestić zastupao: podržati krajišku paradržavnu tvorevinu, odvojiti je iz sastava Hrvatske i zatim je priključiti Srbiji. Upada još u oči da prema toj izjavi on ne govori više o genocidnim namjerama u 19. stoljeću, nego o počinjenom genocidu „od kraja XIX veka“, Nekoliko stranica kasnije Krestić želi pokazati svoju diplomatsku mudrost u odnosu na pokojnog Babića. Mijenja

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 18

svoj prethodno izrečeni sud o nemogućnosti zajedničkog života s Hrvatima i prihvaća u radnim skupinama pod vodstvom inozemnih diplomata opciju specijalnog statusa u Hrvatskoj jer bi to po njemu bila „neka vrsta države u državi“ (218). No, ni takva „popustljivost“ eksperta za hrvatsko-srpska pitanja nije prošla test. U drugim poglavljima proširuje uvid čitateljima o raznim političkim prosudbama. Primjerice, donosi podatke o Drugom kongresu srpskih intelektualaca, održanom 1994., i pri tome podržava iznijetu ideju o „ujedinjenju srpskog naroda i stvaranju jedne srpske demokratske države, koja bi bila predziđe germanskoj i islamističko-fundamentalističkoj opasnosti“ (231). Tako je uz već prije navedene vatikanske i bolješevističke zavjere naveo još dvije koje su po njemu i njegovim sumišljenicima zrcalile glavne opasnosti za srpstvo tijekom 1990-ih. Krestić bilježi da je na prijedlog Radovana Karadžića imenovan članom Senata Republike Srpske u njegovu prvom sazivu (1996. – 2008.), a kasnije je ušao u sastav Odbora za istinu o Radovanu Karadžiću, kad je bivši predsjednik Republike Srpske završio u Hagu, čime je pokazao i svoju brigu za svoje sunarod­ njake u Bosni i Hercegovini (233). Kasnije će Krestić ponovo upasti u zamku generaliziranja i time pobiti svoju obranu da on samo kritirizira dio Hrvata. U poglavlju koje opisuje kako je trebao biti svjedok obrane Slobodanu Miloševiću pred haaškim sudištem on piše: „Smisao mog svedočenja, kako smo se dogovorili, bio je u tome da se mnogim neoborivim dokazima pokaže i dokaže da je čitava hrvatska politika prema Srbima u Hrvatskoj u višedecenijskom kontinuitetu bila prožeta idejom da se svim sredstvima, pa i genocidom, stvori velika, etnički i verski čista rimokatolička hrvatska država.“ (244). Dakle, akademik ponovo uopćava, tvrdeći da je „čitava hrvatska politika“ bila prožeta i genocidnim sklonostima. U stvari, ovdje se radilo o vrlo prozirnoj stvari. Krestić je u svojim radovima nastalim tijekom 1980-ih započeo iznositi tvrdnju da je ideja hrvatskog državnog prava izvor svih zločina. S druge strane, želio je pokazati da je kod Srba državno pravo nešto prirodno i progresivno. Zato svaki pokušaj na hrvatskoj strani za ostvarivanjem državnosti vodi u zločin, a na onoj srpskoj znači ostvarenje i zaštitu najviših načela. Sve u svemu, Krestić je svoja Zapamćenja iskoristio za dosljedno ponavljanje proturječnih ocjena, smatrajući pri tome sebe jedinim sposobnim interpretatorom povijesti i promotorom nacionalnih vrijednosti, koji se s lakoćom obračunava s unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Kroz taj ego-trip pristup omogućio je čitatelju da se podsjeti na njegove eskapade koje su poslužile kao jedno od ishodišta za nadolazeće brutalne događaje. Za povjesničare su to bila zanimljiva vremena, ali istodobno za mnoge ljude i vremena s tragičnim posljedicama. •

Između crvenog i crnog

P

jesnik Eugenio Montale je u Kralju ribara (Il Re Pescatore) izrazio misao kako samo Kralj ribara ima odgovarajuću mjeru, dok ostali imaju dušu, i strah – da je ne bi izgubili. No, ovdje neću ni o ribarima, a ni o pjesnicima – nego o mjeri. Mjerama. Namjeri? Možda. Nedavno osnovano, bosanskohercegovačko Udruženje za modernu historiju iz Sarajeva je, između nekoliko zaista hvale vrijednih naslova, prevelo i objavilo disertaciju Ioannisa Armakolasa koja obrađuje pitanje političkog natjecanja između, uvjetno rečeno, građanske i nacionalističke politike u ratnim uvjetima, i to na primjeru Tuzle, grada soli. Grada k’o grada, rekli bi oni što u Tuzli voljeli nisu. Šta je Tuzla i kakva je Tuzla bila prije višepartijskih izbora 1990. godine? Kako je njen identitet metamorfozirao tokom ratnih godina? Tuzla je bosanskohercegovački regionalni centar. Specifična iz više bitnih razloga, koje valja navesti, bez neke posebne želje za prenaglašavanjem, na ovom mjestu za pomisao “evo ga opet, balkanac i nesretni šćavo lamentira o centru svijeta, vlastitoj veličini, mudrosti i slavi’’ nema potrebe. Tuzla je i u bosanskohercegovačkim (republičkim) i jugoslavenskim okvirima specifična ne samo zbog geografskog položaja. Bliska je Hrvatskoj, Srbiji, isto tako, ni službenom Sarajevu nije suviše daleka, ali sasvim dovoljno udaljena da bude centar regije. Tuzla je, tvrde, specifična i zbog jake radničke tradicije. To mislim nije sporno. No – pitanje koje se ovdje može postaviti jeste pitanje identiteta Tuzla nakon 1945. godine. U kojoj je mjeri u ovom gradu sprovedeno “čišćenje od ostataka građanskog društva’’, koliko je zapravo duboko “strah prodirao u kosti’’ svima onima koji su se usudili da makar “usput pogledaju ka crkvi i džamiji’’, koliko je tu iskopano grobnica za Borise Davidoviče. Koliko je Tuzla bila radnička, recimo 1953., a koliko krajem 80-ih godina 20. stoljeća? Razlikuju li se tuzlanske prilike u ovim pitanjima od bosanskih, hercegovačkih, krajiških, jugoslavenskih? Temeljitih historijskih istraživanja o ovim pitanjima, koliko znam, još uvijek nemamo. Memoaristika je tu nešto malo uspješnija. Književnost – skromna. Pitanja koja su još uvijek otvorena mogu se svest na usmenu tradiciju i osobni doživljaj i tu zapravo ulazimo na veoma slojevito i sklisko polje koje može voditi

E D I N O M E RČ I Ć Ioan nis A r makolas

politik a i društvo u tuzli od 1992. do 1995. godine Političko natjecanje i građanska alternativa Udruženje za modernu historiju, Sarajevo, 2017. 260 str., 38 KM, ISBN: 9789926808228

pretjerivanju i mnogim drugim stvarima za koje nema mjesta u znanosti. Stanje u bosanskohercegovačkoj historiografiji je takvo da je autor ove studije morao, sticajem okolnosti, graditi treći sprat kuće dok

drugi još nije dovršen. U tom poslu mu je svakako od velike pomoći bila politologija – povijesti srodna disciplina. Tu dolazimo do problema mjere! U kojoj mjeri je autor knjige koristio historiografske, a u kojoj politološke metode? Koliko su stavove autora i teze, iznesene u knjizi, potkrepljivali dostupni historijski izvori koje možemo i sami konzultirati, a u kolikoj mjeri su tome doprinosili brojni informanti, čitatelju nepoznate osobe, učesnici dešavanja o kojima je u knjizi riječ? Armakolasova svrha je bila da u ovoj studiji pokaže jesu li i na koji način građanske političke opcije ‘preživjele’ rat 1992.-1995., budući da međunarodna diplomacija pretpostavlja da je upravo građanska i nenacionalistička elita ključni element stabilizacije, pomirenja i rješenja konflikta, odnosno prevencija istog. Tema – ozbiljna, ratna. Pristup – politološki i historiografski. Sudionici dešavanja – uglavnom još uvijek živi. Autor (kao i izdavač) – na visokom znan-

– 18 –

27/02/2017 20:34


Politologija stvenom nivou, uzoran, britak, odmjeren. Za naše “drijemam na ramenu vremena’’ prilike i hrabar. Autor je u osnovnim crtama sasvim jasno ocrtao kontekst u kojem se politička borba u Tuzli odigravala, ne gubeći prostor na dešavanja koja su dovela do stanja s početka 90-ih godina. Armakolas smatra kako su prvi višepartijski izbori 1990. godine donijeli Bosnu i Hercegovinu pred rat i u proces neuspješne demokratizacije zemlje. Nacionalističke partije koje su dominirale i lokalnim i republičkim nivoom uradile su sve u svojoj moći da gaje etničke tenzije koje su kasnije korištene, i izvana i iznutra, da se započne konflikt. Prvo je u pitanje, na početku rata, došao sam opstanak Muslimana, a potom je nacionalistički projekat ekstremnih Srba počeo ličiti na genocidnu kampanju koja je prijetila istebljnjem Bošnjaka. Uhvaćeni između stanja na terenu i realiteta diplomatije, bosansko muslimansko rukovodstvo počelo je da intenzivno ustupa moć radikalima među svojim redovima. Armakolas smatra kako je linija podjele među političkim grupacijma išla kroz sve grupe i institucije, a bitka za građansko i demokratsko društvo je najočitija bila u samoj Armiji. Kako je rat odmicao pritisci za islamizacijom i nacionalizacijom institucija bivali su jači, i ta je činjenica članove bosanskog predsjedništva ponukala na sastavljanje deklaracije protiv brisanja građanskog u vojsci i državi, što su bili očiti signali da Bosna i Hercegovina zapravo “odotdo’’ postaje etnička i stranačka zemlja. U knjizi autor nastoji odgovoriti na pitanja da li je grad i njegovo stanovništvo uspjelo ostati van nacionalističkih igara koje su pomele Jugoslaviju, je li Tuzla oaza interetničke harmonije i multikulturalnosti, kako su se vlasti udaljile od nacionalizma, kako je izbjegnuta podjela grada, kako je politička elita ostala van utjecaja radikalnih promjena sistema i socio-ekonomskih uslova državne vladavine. Jedno od pitanja koje se postavlja jeste i kako je i u kojem obliku građanska politika bila sposobna da preživi u bosanskohercegovačkom gradu tokom rata 1992.-1995.? U relativno kratkom vremenu bosansko državno uređenje i njen politički sistem su prošli kroz radikalne promjene: krizu jugoslavenske federacije, deintegrirajuće efekte lokalnih politika vladajućih nacionalnih partija, krizu bosanskohercegovačke države izazvanu srpskim autonomaštvom, stvaranje nove politike kao rezultata bosanskohercegovačke nezavisnosti, državnog sloma kao rezultata srpskog secesionizma i rata, te državne konsolidizacije nakon ranog ratnog razdoblja. Prema autoru, Tuzlanska deklaracija donijeta 30. marta 1992. deklarira vjernost suverenoj, samostalnoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini. Podržali su je vladajuća koalcija i Stranka deokratske akcije, dok su protiv nje bili tuzlanski HDZ

i SDS. Deklaracija je plod momenta u kojem je za tuzlansku političku elitu bila neprihvatljiva kantonizacija po načelima SDS, ali je isto tako bilo nepoželjno i stvaranje “male države bošnjaka muslimana.’’ Nakon što je u Tuzlu za samo tri dana ušlo oko 4000 izbjeglih sa zaraćenih područja Podrinja, što je zgrozilo i političko rukovodstvo i stanovnike grada, načelnik Bešlagić je 4. aprila 1992. sazvao hitnu sjednicu na kojoj se sagledala sigurnosna situacija u općini. Nakon sjednice došlo je do zauzimanja “pat pozicija’’ na ulicama u Tuzli, s jedne strane centra stajali su članovi Patriotske lige i SDA, na drugoj snage policije. Sukob je izbjegnut jer je ispoštovana ranije spomenuta Deklaracija. Ovi događaji od 4. aprila bili su ključni za stvaranje tuzlanske strategije u neposredno prijeratnom vremenu i slove kao pobjeda umjerene i nenacionalističke politike. Ovime je Tuzla postala model koji je trebalo slijediti, budući da su ispoštovane legalne procedure što je srpsko stanovništvo lišavalo formalno-pravnih razloga da se odlučuju na odvajanje koje je provodila Srpska demokratska stranka. Ovime je zadržana i zadovoljavajuća razina dogovora među stranakama, određen nivo jedinstva grada, potezi su vučeni legalno što nije dozvoljavalo ekstremistima bilo kakve provokacije. Tuzla se nakon početka ratnih zbivanja morala prilagoditi novim potrebama, izbjegli Bošnjaci iz Bijeljine i Zvornika su prepričavali doživljene grozote koje su počinili Srbi i u ovom prijelaznom vremenu jezgro rukovodstva je usvojilo strateško djelovanje na dva nivoa: javni i tajni, odnosno službeni i neslužbeni.

Službeni je predviđao da će se odluke legalnih organa strogo slijediti i provoditi, pripremiti obrana grada od bilo kojih vanjskih agresora i odgovarati za sigurnost svih građana; spriječiti djelovanje svih paravojnih pokušaja i formacija; izbjeći sve podjele u gradu, sačuvati jedinstveni i multietnički front, surađivati s JNA dok god to bude legalno te pregovarati o mirnom povlačenju vojske. Neslužbeni nivo je predviđao da se legalne odluke i procedure mogu slijediti na fleksibilan način tako da u opasnost ne dođu opći ciljevi. Autor postavlja pitanje da li je Tuzla, njeno zauzimanje ili podjela od JNA bio uopće vojni cilj snaga BH Srba? Mišljenja su oprečna i kreću se od pogleda koji dijele mnogi Tuzlaci da JNA ustvari i nije željela zauzeti grad do toga da je JNA u određenom razdoblju grad željela zauzeti. Tako i pokazuju i izvori. Da JNA prema Tuzli nije bila ravnodušna vidljivo je u odluci SDS nakon 18. sjednice Narodne Skupštine RS održane 11. VIII. 1992. Bitnije od navedenog je to da su probosanske snage održale kontrolu nad gradom sve do kraja rata, a time je Tuzla bila jedini veći urbani centar pod punom kontrolom Armije BiH. Odlazak velike većine Srba (oko 65%), od ukupne populacije, bio je prvi udarac rukovodstvu grada i ideji višenacionalne zajednice. Odlazak je dokazao da je etnicitet mnogim ljudima u doba sukoba bio posljednje utočište koje su radije odabrali (kao i vojnu superiornost) nego riskirali s građanskim idealima koje je rukovodstvo željelo uvesti. Armakolas zaključuje kako su se službeno prekinuta politička previranja unu-

Razvoj lokalne političke konkurencije u Tuzli (1990-1995.)

– 19 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 19

tar bosanskog političkog sistema nastavila i u ratu. Glavni cilj SDA je bio da svu političku snagu svrsta pod svoje okrilje. Neuspješna u ovoj namjeri SDA se namjerila na nastavak političkog pritiska na tuzlansku političku elitu. Početkom rata bosanska je država bila u virtualnom kolapsu, pored srpskog secesionizma, središnja vlast nije bila sposobna da vrši sve svoje funkcije pa su pojedine regije kao npr. Tuzlanska stvarno funkcionirale kao mini države. Jedan od načina na koji je bosanskohercegovačka država povratila svoj autoritet bio je i centraliziranje ratnih ciljeva i ponovno uvođenje središnjih nivoa vlasti. Na kraju se i nije teško složiti s rije­ čima profesora Roberta Donije na Armakolasovu knjigu kojom je bosansko­ hercegovačka historiografija dobila djelo koje će doprinjeti razumijevanju korijena i uzroka rata i prirode političkih neslaganja po završetku istog. “Njegovo svježe i fascinantno djelo će pomoći da se sruše lažne tvrdnje o drevnim razlikama između tri najveća bosanska naroda koje su neizbježno dovele do nasilja, ratnih zločina i genocida početkom 1990-tih. U njegovom narativu nema savršenih muškaraca i žena, ali on vješto pokazuje kako su se mnogi nesavršeni muškarci i žene ujedinili vođeni sposobnim liderima u borbi za svoj grad i svoju zemlju. Stoga ti protagonisti njegove priče – zajedno – zaslužuju naše poštovanje i divljenje zbog odlučnog otpora podjelama i ekstremizmu.’’ U velikim historiografijama se historijom bave profesionalni historičari, a za zdrava društva za istu gaje ljubav i trude se da je ne bi ponavljali. •

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Književnost

Život ili istina „Jedna od osnovnih funkcija umjetnosti jeste da čovjeka brani od ravnodušnosti, a čovjek je živ dok nije ravnodušan.“

I

Dževad Karahasan: Dnevnik selidbe

sfahan oko 1080. godine je svjetovni centar seldžučkog carstva. Novi sultan Malikšah I. preuzima prijestolje, a glavnu riječ u politici vodi Perzijanac Nizamul-Mulk, veliki vezir i „muslimanski Macchiaveli“, koji je već služio prethodnom vladaru. Na dvoru je okupljena vrhunska inteligencija tog doba, otjelovljena u liku Omara Hajjama, mladog, ali već glasovitog matematičara i astronoma, koji se upravo sprema da napravi najtačniji kalendar na svijetu. Čini se da je carstvo na vrhuncu svoje slave i bogatstva, koje biva krunisano vjeridbom najstarije Malikšahove kćerke Muhmalak i bagdadskog halife Muktadija, to „vjenčanje minbera i trona, pera i sablje, svete i svjetovne, simbolične i praktične moći“1 (163) trebalo bi označiti trijumf Nizamul-Mulkove politike balansiranja i povezivanja dvaju centara moći. No, iza blještavog sjaja svadbene povorke naziru se pukotine u poretku: stari perzijski sloj protivi se prevlasti seldžučkih Turaka i Arapa i sanja o obnovi vlastitog starog carstva, carstvo ugrožava rastuća moć Mongola i Tatara, ali prije svega unutrašnja previranja nastala formiranjem različitih filozofskih kružoka, ali i islamskih sekti koje unose nemir, šire nove teološke ideje inspirirajući radikalne političke grupacije kao što su karmati. No, osobito dvorske spletke, koje predvodi sultanova žena Turkan Hatun, nesklona velikom veziru i krugu oko njega, ugrožavaju sistem vladavine, koji je, istina, raspolagao jakim represivnim aparatom, kojim upravljaju prvi policajac Fuzail i šef „pošte“ Suhrab, ali je omogućavao razvoj nauke, umjerenu slobodu misli, izdiferencirane pravne i teološke rasprave, u kojima učestvuju čak i žene. Ipak, opisani svijet se, premda sve, bogatstvo, moderna administracija i teritorijalna ekspanzija, u prvi mah upućuju na suprotno, zapravo već počeo iznutra raspadati. I upravo taj raspad vanjskog svijeta, ali i epistemološkog poretka koji je vezan za njega, ocrtava historijsko-politički okvir, koji je daleko više od puke folije za fikcionalno zbivanje, u trodijelnom romanu Što pepeo priča Dževada Karahasana. U njegovom središtu se nalazi lik Omera Hajjama, koji se bazira na povijesnoj osobi, onom astronomu, matematičaru, filozofu i pjesniku, koji se proslavio reformom staroperzijskog kalendara, i slovio za jednog od najvećih znanstvenih umova srednjovjekovne islamske civilizacije. U romanu izravno nastupaju i drugi historijski likovi, prije

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 20

svih, već pomenuti Nizamul-Mulk i sultan Malikšah, te Hasan Sabbah, osnivač asasina. Iako se mjestimično govori o trilogiji, tri dijela ne predstavljaju potpuno zasebne cjeline. Samo prvi roman, Sjeme smrti, sasvim sigurno, može funkcionirati nezavisno od ostalih dijelova, no već središnji dio pod naslovom Utjeha noćnog neba pretpostavlja poznavanje prvog romana, a iako odvojen vremenskim rezom, to pogotovo vrijedi i u većoj mjeri za posljednji i najkraći roman Miris straha. U svakom slučaju, postupna izgradnja likova, kontinuitet radnje, semantički niz pojedinih motiva, govori o puno jačoj povezanosti ove tri cjeline, tako da je puno tačnije govoriti o trodijelnom romanu nego o trilogiji. Ipak puno važnije od terminoloških začkoljica jeste raznolikost žanrovske strukture ove cjeline. Sjeme smrti, u kojem pratimo Omera Hajjama kako rješava jedno ubistvo u porodici svog prijatelja, očito se najviše naslanja na matricu kriminalističke pripovijesti, Utjeha noćnog neba, u kojem pak svjedočimo osipanju poretka u sultanatu, u značajnoj mjeri je politički roman, dok se posljednji dio pod naslovom Miris straha, čija je radnja uglavnom smještena u Hajjamov rodni grad Nišabur, koncentrira na unutrašnji i intimni život ostarjelog i umirućeg junaka, pa se približava formi psihološkog romana. No, nijedan od ovih žanrovskih obrazaca ne funkcionira kao kruti okvir; autor štaviše rasteže tradicionalne pripovjedačke sheme do krajnjih razmjera, iako se nigdje ne nameće dojam da je u prvom planu esteticističko eksperimentiranje. Upravo se čini kako je u ovom djelu Karahasan uravnotežio odnos čina prikazivanja i prikazanog, da se ovdje poslužimo dihotomijom Friedricha Schlegela iz glasovitog 116. fragmenta iz Athenäuma2. Esejističko-filozofski segment, nazovimo ga tako, koji je u drugim Karahasanovim romanima često znao imati donekle autonoman status, ovdje je potpuno pretočen u pripovjednu radnju, u dijaloge ili autorefleksiju likova, ne čineći neki izdvojen sloj pripovjednog tkiva. Dakako, Što pepeo priča u cjelini jeste, naravno, i historijski roman, ne samo što koristi historijsku građu, nego što se i u svom narativnom okviru, opisu prostora, konstrukciji pripovijedanog vremena uglavnom oslanja na historiografski ovjerene činjenice.3 No, s druge strane, on relativizira upravo tu povijesnu činjeničnost otvaranjem unutrašnje dimenzije likova, najprije Hajjama, pa onda i njegovog suparnika Hasana Sabbaha. Roman svoju historičnost ne problematizira dodavanjem kontrafaktičkog ili fantastič-

VA H I D I N P R E L J E V I Ć Dževad Karahasan

š t o p e p e o p r i ča

Stav, Sarajevo, 2015. 561 str., 10 KM, ISBN: 9789926803605

nog materijala, niti metatekstualnim ironiziranjem, što su omiljeni postupci u postmodernom novohistorijskom romanu, već varijacijom i usložnjavanjem starog motiva izgubljenog, odnosno izgorjelog rukopisa, koji se ponovno oživljava iz spleta individualnog sjećanja i kulturnog pamćenja.4 Na kraju će se, u fiktivnom paratekstu, ispostaviti da je pripovijest o Hajjamu rekonstrukcija jednog starog dokumenta, nastalog prije 1200. godine, koji je prije napada na Sarajevo i rata 1992. u Vijećnici slučajno pronašao Juso Podžan Livnjak u potrazi za literaturom za magistarski rad o alhamijado književnosti. Autor tog izgubljenog teksta je bosanski did Vukac, kojeg ćemo upoznati u trećem dijelu romana, kao mladića u kojem Hajjam nalazi svog posljednjeg saputnika i sagovornika. Ovaj književni postupak prikazanu historiju, usprkos već pomenutoj tačnosti okvirnih datuma i upotrebe historiografski ovjerenih činjenica, predstavlja ne kao kontinuirani hod duha kroz vrijeme, već kao niz prekida, u kojem se prošlost doslovno ponovo uzdiže iz pepela, u pamćenju i pripovijedanju. Ono što jeste historija jesu potpuno nečitljivi tragovi u pepelu knjiga iz sarajevske Vijećnice. Otuda ovaj tekst jeste (anti)historijski roman i zbog toga što na radikalan način postavlja pitanje o zakonomjernostima i smislu historije.

U

skladu sa svojim naslovom, prvi dio počinje s dvije misteriozne smrti. Nakon zajedničkog ekscesivnog druženja u Jazdagirdovoj čajhani, jednom od ključnih prostora u ovom romanu, Hajjamov prijatelj Sali iznenada umire na bizaran način. Motiviran diskusijom o krvi i tečnom karakteru života, koju su za vrijeme terevenke poveli Hajjam i Ebu Seid, lokalni sufija, inače najvažniji sporedni lik u romanu, Sali kod kuće odluči prerezati sebi vene, natočiti krv u čaše, kako bi „ispio vlastiti život“. Njegova poruka za Hajjama, koji stiže prekasno da pomogne, glasi: „Samo teče, ništa više.“ Ova drastična scena smrti već uokviruje sumornu, materijalističko-nihilističku vizuru koja će se provlačiti kroz cijeli roman. Vrlo intenzivni opisi tijela u umiranju ponavljaju se više puta, nadovezujući se na Salijevo filozofsko samoubistvo, u kojem on radikalno primjenjuje pred-

stavu o krvi kao posljednjoj evidenciji života. Različite scene bolesti, kojih ima više u romanu, i scena mučenja iz drugog dijela, u kojoj zarobljenom predvodniku Karmata biva oguljena koža i raščerečeni udovi, i u kojoj se proces nestajanja materijalnog života iscrpno prikazuje u svojim različitim fazama, imaju očito i tu funkciju da istaknu semantičku ništavnost tjelesnog. Dakako, nihilistička perspektiva nije jedina, postoji i ona, uvjetno govoreći, metafizička, premda u smislu prikazivačke estetike ova prva djeluje znatno prezentnije. U vezi s tim znakovit je jedan ključni pripovjedački postupak ekskarnacije u ovom romanu: apstraktne ili izgovorene misli o karakteru života pretvaraju se u sirove slike bolesnih ili propalih – tjelesa, mesa i kostiju. Druga tajanstvena smrt u romanu proizvodi cijeli lanac događaja, koji se proteže sve do kraja. Naprasno se razbolijeva Mirhond, ugledan i imućan trgovac, otac Hajjamovog prijatelja Feriduna. Hajjam, koji nije praktični liječnik, biva zamoljen da se prihvati liječenja. Hajjam, vođen starim medicinskim priručnicima i vlastitom neumoljivom logikom, doduše, prepozna simptome trovanja mesom, ali se ispostavlja da i ovdje stiže prekasno. Mirhond umire, a Feridun traži od Hajjama da pokrene istragu. Hajjam, svjestan razornog djelovanja detektivske racionalnosti upozorava prijatelja: „Tvoja slika oca sada je živa, sastavljena od pogleda iznutra i onih izvana, sklopljena od tvojih i njegovih riječi, puna tvog znanja o njegovim namjerama i željama, puna pojedinosti iz vašeg zajedničkog života (...) Sve se to gubi tokom istrage, kad cijeli njegov život moraš srezati na vanjske činjenice (...) Sve to nestaje tokom istrage, u vanjskoj činjenici nema mjesta za naše potrebe i želje“ (51). Feridun ignorira ovo upozorenje na redukcionističku logiku policijske istine, koja u objektivnoj konstrukciji „vanjske činjenice“ mora dokinuti svaku unutrašnju dimenziju istine, pa Hajjam nevoljko pokreće istragu, uz odobrenje seldžučkog dvora kojem je u interesu da se stvori dojam kako vlast brine o sigurnosti svojih građana, pogotovo uglednika iz starih perzijskih porodica. Vođen naputkom iskusnog doušnika Suhraba, koji prihvata tek uz oklijevanje, Hajjam se u svom istraživanju fokusira na članove porodice i neposrednog okruženja, pri čemu riskira prijateljstvo s Feridunom. U svođenju cjeline života na racionalnu kalkulaciju, detektiv učenjak pritom neumitno ruši iluzije o skladnoj porodici; kao i na razini države: iza maske stabilnog sistema naziru se pukotine koje sežu sve dublje u traumatičnu jezgru. Tako se ispostavlja da su, racionalno gledajući, sve tri njegove žene imale razloga da ubiju Mirhonda, prve dvije jer su ljubomorne na Širin, treću i najmlađu, a sama Širin jer se na ovaj način mogla riješiti ostarjelog supruga, pogotovo jer je na pomolu

– 20 –

27/02/2017 20:34


Književnost bila dobra partija iz ugledne porodice. I sin, pritisnut dugovima, mogao je imati razlog da ubije Mirhonda, pa čak i kćerka Sukajna, koja trpi zbog toga jer joj se otac nije dovoljno trudio da joj nađe adekvatnog muža. Ubrzo Hajjam dolazi do zaključka da je do verificirane, takoreći znanstveno utemeljene istine u ovom slučaju samo njemu stalo. Vlast se zadovoljava što je masovnim saslušanjima i opsežnom istragom demonstrirala brigu za određene slojeve društva; u porodici, koja je odbolovala smrt oca i supruga. Uhvaćen u istu zamku, na koju je upozoravao Feriduna, kad mu je govorio o ključnoj razlici između subjektivne istine i objektiviziranog, činjeničnog znanja, Hajjam na jednom mjestu formulira u kojoj mjeri se volja za znanjem, novovjekovna znatiželja, koju je u svojim djelima opisao Hans Blumenberg, osamostaljuje od same unutrašnjosti subjekta, postajući autonomnim procesom koji djeluje potpuno nezavisno od njega. Hajjam ovoj fantazmi modernog doba, na kojoj u konačnici i počiva moderni svijet, daje teološko utemeljenje: „Ti znaš da je Tvoja Volja i Odluka da služimo istini koliko možemo, i da od te službe ne odustajemo dok imamo snage, jer Ti si Istina, pa ne smijemo odustati od tebe i službe Tebi. Zato valja otkriti ko je otrovao Mirhonda, valja otkriti svaku ljudsku istinu koja se da otkriti, ma koliko bila mala. Ništa se, kaže, neće dobiti ako se riješi tajna te smrti. Možda i neće u našim životima, ali će se otkriti istina, a to je ono najviše. Mi moramo znati. Znati, o tome se radi.“ (148). Mašinerija detektivske logike koja se manifestira u Hajjamovoj novovjekovnoj racionalnosti, slijepa je za život, kako neprestano upozorava vjerni pratilac Ebu Said, stalno nazivajući svog prijatelja, učenog hakima, budalom, koja, da bi došla do detektivske istine, nužno mora promašiti cjelinu. Ebu Said, premda skeptičan prema Hajjamovom neutaživom porivu za znanjem, daje mu odsudan poticaj da riješi slučaj, ukazujući na to da kauzalnost nije samo neposredna, materijalna veza uzroka i posljedice, već da je zbivanje rezultat različitih silnica, koje mogu biti i udaljene i naoko nezavisne jedna od druge. U takvoj slici svijeta zapravo je sve povezano, pa se često neki događaj u jednoj sferi odražava na zbivanje u nekoj sasvim drugoj sferi. Takvu sliku svijeta Ebu Said poredi s paukovom mrežom: „– Jesi li ikad vidio pauka u njegovoj mreži? – pitao ga je Ebu Seid. – Jesi li primijetio da on upravlja i onim dijelovima mreže koje ne dodiruje, kojima nije ni blizu? Kad on zategne ili pomjeri nit mreže na desnoj strani, pomjere se i niti na lijevoj, a očice mreže se istegnu. Svaka nit, svaki čvor i svaka očica povezani su sa svakom drugom niti, očicom i čvorom, odnose se s njima bez obzira na to jesu li s njima u materijalnoj vezi, jesu li jedni drugima blizu ili daleko, mogu li

se te njihove veze primijetiti i razumjeti ili ne mogu.“ (153). Teško se oteti dojmu da ova slika u sebi sadrži logiku zbivanja cijelog romana, pa oslikava i model historije, koji mu je podloga. Svako djelovanje u historiji izaziva i posljedice potpuno drugačije od željenih ili predvidivih, a cijela mreža uzroka i posljedica je u konačnici nesaglediva. U uobičajenom horizontu očekivanja, subjekt ovakve događaje, čiji su uzroci naoko nepovezani s vlastitim radijusom, doživljava kao slučajnosti. 5 Na kraju prvog romana, Hajjam do detektivske istine dolazi upravo uvažavajući ovaj princip međusobne povezanosti udaljenih stvari, prepoznajući da je presudnu ulogu mogla imati kategorija slučaja. Na kraju, on misli da je konačno identificirao ubicu i motiv: prvu suprugu Hind, koja je, gonjena ljubomorom, odlučila otrovati supruga jer je provodio noći samo s trećom ženom, spremivši pokvarenu zečetinu. Hajjam se nalazi pred užasnim pitanjem: šta će uraditi s takvom razarajućom istinom? Dodatna otežavajuća okolnost za njega je i to što i sama njegova racionalnost postaje kontaminirana osjećanjima. On se zaljubljuje u Mirhondovu kćerku Sukajnu s kojom već kuje planove o vjeridbi; na kraju konfrontira njezinu majku Hind sa rezultatima istrage, ali se odluči da je prešuti ostalim članovima porodice. Stavljen pred pitanje hoće li se opredijeliti za život ili istinu, Hajjam se ipak odlučuje za ovo prvo.

D

ijalektika otkrivanja i sakrivanje istine određuje središnji i najduži dio romana. Njegov stvarni junak, onaj koji pokreće događaje, je zapravo Hasan Sabbah, koji ima svoju historijsku podlogu u stvarnom Hassanu Sabbahu, osvajaču legendarne tvrđave Alamut. Od tog utvrđenja će Sabbah počev od 1090. godine stvoriti središte svoje paradržave, čiju okosnicu čine dobro uvježbani i krajnje fanatizirani odredi ubica ili terorista, u današnjem smislu

te riječi, fidaini, zvani i asasini, koji su spremni na svaku žrtvu (tuđu i vlastitu) kako bi izvršili zadatak. Alamut će tek gotovo dva stoljeća kasnije uspjeti osvojiti Mongoli. Karahasanov roman, naravno, nije prvi koji obrađuje ovu građu – prije njega, učinili su to, pored ostalih, slovenski pisac Vladimir Bartol u romanu Alamut (1938) i Amin Malouf u djelu Samarkand (1988)6 – ali je, po svoj prilici, Karahasan proniknuo najdublje, uskraćujući orijentalizirajući, egzotični pogled na ovu materiju, predstavljajući nam Isfahan s kraja 11. stoljeća i kao historijski posebno mjesto i kao univerzalni simbol, u kojem se veoma lako daju prepoznati opsesije našeg modernog doba. Već smo rekli da lik Hasana Sabbaha strukturalno preuzima onu funkciju koja pokreće radnju i pokreće stvari. Ova funkcija u romanu je na više mjesta pominjana kao teološki problem, kao mehanizam pokretanja vremena, koji je razorio prvobitnu supstancu vječnosti uvodeći događaj kao prekid i lom unutar tog zamišljenog vremenskog praporetka. Upravo će Hasan u raspravi sa Sukajnom razviti tezu da je „Iblisov pad prvi događaj uopće, i da je on, prokletnik, svojim padom pokrenuo vrijeme“ (296). Iz tog pada je nastao i svijet, „koji opstaje zahvaljujući njegovom i našem bolu i očajanju, čežnji za povratkom i oproštajem, prigušenim jaucima i jecajima koji kazuju da za njega povratka i oproštaja nema.“ (ibid). Hasan pokreće radnju romana, potresa politički sistem i društveni poredak, zbog toga jer smatra da je razmaknuo zavjese od slatkorječivih iluzija, proniknuo u suštinu istine, koja glasi: da je čovjek, dok je vremena, proklet i osuđen na patnju, a da je Bog „ravnodušan prema ovom svijetu“, koji je, kao u gnostičkim evanđeljima, stvorio neki lažni Bog. Odbijanje stvarnosti kao lažne i podvrgavanje stvarnosti ovako koncipiranoj, u konačnici apokaliptičkoj „istini“ u romanu je prikazan kao put u teror i nasilje, kao kult žrtve i smrti, bešćutna brutalnost koja se ogleda u tome da Hasan svoje skrovište u tvrđavi Alamut napušta samo dvaput da bi pogubio dvojicu vlastitih sinova, jer su se ogriješili o zakone koje je on donio. Ova je radikalna mesijanska vizija suprostavljena u romanu korumpiranom aparatu moći, proizvoljnom i lišenom svake dublje ideje, ali koji se nekako aranžirao sa životom koji teče. Hajjamu, dok bjesni rat između ova dva modela, koji će odnijeti život i njegove Sukajne, ostaje isprva „utjeha noćnog neba“, pogled u zvijezde, koje mu posreduju sliku stabilnosti i spokoja, ali „strah“ koji se uvukao u historiju, pretvorio se u ontološki nemir, on naposljetku dokida i ovu mogućnost bijega. „Povjerenje“ u svijet mu pred kraj života vraća mladi i vedri Bosanac Vukac kojem će ispričati svoju priču. Ova priča će ostati nepročitana sve do u praskozorje nove povijesne katastrofe, koja će

– 21 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 21

zadesiti Vukčevu zemlju, i valjda jedini njezin čitalac, livanjski bibliotekar Juso, morat će je u svom egzilu u norveškom Bergenu, obnoviti iz vlastita sjećanja, ponukan sjenama i duhovima prošlosti koje je ugledao u nordijskom mraku. Tako se u poetskoj viziji Karahasanovog romana kultura kao mitološki Feniks obnavlja iz pepela, koji je anđeo povijesti ostavio za sobom, opet uzdiže tamo gdje se upustimo u razgovor s odavno mrtvima, kako to kaže Hofmannsthal u svom eseju Pjesnik i njegovo vrijeme7, u prepoznavanju koliko se nas, sada i ovdje, tiču ti naoko zauvijek iščezli likovi u dubini vremena. *** I možda to jeste uistinu jedini korektiv sumorne slike historije koju ispisuje ovaj iznimni roman, čije je značenjsko i estetsko bogatstvo umalo neiscrpno. Dugo u evropskoj književnosti treba tražiti primjere ovako studiozne književne anatomije političke moći, tako intenzivnih uprizorenja okrutnosti, radosti i tuge, tako fascinantnih likova kao što su mudri doušnik Suhrab ili Feridun sa svojim golubovima – o svemu tome i još mnogo čemu je bilo malo ili nimalo riječi. Ipak, zasad, čini mi se najvažnijim ovo: u romanu će ostati otvorenim teološko pitanje da li je Bog ravnodušan prema svijetu ili ne – takvu evidenciju će nam tekst ostati dužan, ali će postati bjelodanim kako književnost, i onda kad govori o prošlosti, čini čitljivim i znakovitim našu sadašnjost, kako ras­ terećuje prazninu, ispunjavajući svoj zadatak, na koji podsjeća Karahasan u Dnevniku selidbe, da spašava čovjeka ne od Božje nego od vlastite ravnodušnosti i beživotnosti. •

Bilješke 1 Karahasan Dž. Što pepeo priča. Sarajevo 2015, str. 163. Roman će se u članku citirati po ovom izdanju. 2 Puni citat ovog ključnog mjesta ranoromantičarske poetike na njemačkom glasi: Nur sie kann gleich dem Epos ein Spiegel der ganzen umgebenden Welt, ein Bild des Zeitalters werden. Und doch kann auch sie am meisten zwischen dem Dargestellten und dem Darstellenden, frei von allem realen und idealen Interesse auf den Flügeln der poetischen Reflexion in der Mitte schweben, diese Reflexion immer wieder potenzieren und wie in einer endlosen Reihe von Spiegeln vervielfachen.“ Friedrich Schlegel: KFSA, 1. Abt. Bd. 2, str. 182-183. 3 O historijskom romanu vidi: Aust H. Der historische Roman. Stuttgart 1994. 4 O tom odnosu vidi Weinrich H. Lethe. München 2005. Usporedi i moj tekst: Kulturno pamćenje, identitet i književnost. U: Razlika/Differánce 10/11 (2005), str. 121-132. 5 Vidi Koselleck, K. : Der Zufall als Motivationsrest in der Geschichtsschreibung. U: Vergangene Zukunft, zur Semantik geschichtlicher Zeiten. Frankfurt/M 1979, str.158 i dalje. 6 Bosanska izdanja ovih djela: Bartol, V. Alamut. Preveo Josip Osti. Sarajevo 1990; Malouf A. Samarkand. Prevela Milena Royai. Sarajevo 2007. 7 von Hofmannsthal, H. Der Dichter und diese Zeit. U: Gesammelte Werke in zehn Einzelbänden, Band 8: Reden und Aufsätze I, Fischer, Frankfurt 1979.

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Turkologija

V

eliki most kod Osijeka, jedinstvena građevina iz razdoblja osmanske vladavine 16. i 17. stoljeća koja se pružala od osječke utvrde do Darde i koju su Osmanlije izgradili u cilju prometnog povezivanja jugoistočne i srednje Europe, danas više ne postoji jer je uništen 1686. godine tijekom Velikog bečkog rata (1683.-1699.). Zahvaljujući povećanom interesu javnosti, koji se pojavio posljednjih nekoliko godina za osmansku povijest, kulturu i baštinu u Hrvatskoj, pokrenut je opsežan višegodišnji projekt znanstvenih istraživanja, historiografske obrade i prezentacije Velikoga mosta kod Osijeka. Nakon poduzetih arhivskih te arheoloških i geoloških istraživanja, kojima su nepobitno pronađeni ostatci toga mosta, pristupilo se izradi planova za njegovu obnovu, odnosno za markiranje trase kao turističko-edukativne staze uz djelomičnu rekonstrukciju građevine. U sklopu navedenog projekta godine 2014. objavljena je i knjiga skupine autora pod naslovom Veliki osječki most. Povijesni dossier i suvremena interpretacija. Tiskana je u nakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uz potporu Veleposlanstva Republike Turske i Turskog instituta za podvodnu arheologiju, a urednički je rad Andrije Mutnjakovića. Knjiga je rezultat multidisciplinarnog pristupa u istraživanju, interpretaciji i prezentaciji Velikog mosta kod Osijeka. U knjizi su objedinjeni rezultati dosadašnjih znanstvenih spoznaja o osječkome mostu (koji su se bazirali uglavnom na istraživanjima povjesničara Josipa Matasovića, Ive Mažurana, Olge Zirojević, Nenada Moačanina i doprinosima mađarske historiografije) s posve novim saznanjima temeljenim na recentnim arhivskim i arheološkim istraživanjima. Knjiga tako postaje nezaobilazna literatura u proučavanju tematike Velikog mosta kod Osijeka. Sadržajno je podijeljena na četiri studije: prva u kojoj se analizom sačuvane vizualne građe iz 17. i 18. stoljeća nastoji utvrditi kako je most izgledao u pojedinoj fazi svoga povijesnoga trajanja (Veliki most u Osijeku: povijesni očevid, autor Milan Pelc, 17-89), odnosno kako su ga suvremenici doživljavali (povijest percepcije mosta); zatim studija o povijesti gradnje mosta temeljena na proučavanju osmanske arhivske građe koja se čuva u Osmanskom arhivu Predsjedništva vlade (BOA) u Istanbulu (Cisr-i kebir-i Ösek, autor Nenad Moačanin, 91-111), slijedi rad u kojem se izvješćuje o rezultatima terenskih kopnenih i podvodnih arheoloških istraživanja lokaliteta u Dardi (Arheološka istraživanja na Dardi, lokalitet Sulejmanov most, autor Mladen Pešić, 113131) i konačno studija u kojoj je tema Velikog mosta kod Osijeka uklopljena s jedne strane u širi kontekst povijesti mostogradnje, a s druge u kontekst onodobnih lokalnih geomorfoloških odrednica koje su utjecale na trasu i konstruk-

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 22

Sulejmanovi mostovi KO R N E L I JA J U R I N S TA RČ E V I Ć Iva na H r a n iča r Bu lja n et al.

veliki osječki most

HAZU, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb – Osijek, 2014. 165 str., 200 kn, ISBN: 9789531542722

ciju mosta (Prostorno-povijesna studija osječkog mosta, autori Ratko Vučetić i Ivana Haničar Buljan, 132-163). Budući da se radi o dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju, popraćenom bogatim slikovnim materijalom i ilustracijama, knjiga će zasigurno imati široku recepciju u povijesnim ranonovovjekovnim i osmanističkim istraživanjima, kao i u studijama o istraživanju i očuvanju kulturne baštine. Iako je još mnogo otvorenih pitanja i dilema, knjiga daje vjerodostojnu sliku o nastanku, gradnji, obilježjima, izgledu i trasi Velikoga mosta kod Osijeka. No ona također na primjeren i znanstveni način ukazuje i na nužnost daljnjih arheoloških, geodetsko-geoloških i historiografskih istraživanja, kao i revalorizacije i obnove osmanske materijalne baštine u Hrvatskoj. Nasuprot uvriježenom mišljenju, osje­ čki most nije uvijek bio istog izgleda niti se pružao istom trasom od Osijeka do Darde. Objavljeni znanstveni radovi u knjizi ukazuju da je uputnije govoriti o mostovima preko Drave i baranjskih močvara koji su se u više navrata gradili i popravljali odnosno demontirali i rušili (vjerojatno 1526., 1529., 1532., 1545., 1566., 1568., 1664., 1683. i 1686.) i koji nisu uvijek bili niti na istom mjestu niti istih dimenzija. Prema mišljenju N. Moačanina, u kontekstu cikličnog procesa gradnje, kratkog postojanja i opetovanog rušenja mosta u vremenu od 1526. do 1686. godine potrebno je razlikovati dvije faze: prvu u kojoj se most koristio primarno za vojne potrebe tijekom vojnih pohoda i koja je trajala do planiranog napada na Beč 1566., i drugu u kojoj se koristio i u gospodarske svrhe za nesmetani prijelaz robe, trgovaca i putnika tijekom cijele godine. Isti autor također navodi da postoji mogućnost da je most prije 1566. godine imao samo pontonski dio te da uopće nije postojao dio na baranjskoj strani. Slikovni prikazi mosta i narativni izvori putopisaca odnose se na drugu fazu postojanja mosta kada je most smatran iznimnim graditeljskim pothvatom i nazivan osmim svjetskim čudom.

O

smanski most kod Osijeka prvi put je sagrađen 1526. godine radi prelaska vojske i ratnog materijala preko Drave u vrijeme velikog vojnog pohoda sultana Sulejmana I. Zakonodavca (turski

Kanuni) – odnosno Sulejmana II. Veličanstvenog, kako je poznat u zapadnoj historiografiji – protiv Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva, koji je završio katastrofalnim porazom hrvatsko-ugarske vojske bitkom na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. godine. U razdoblju kasnog srednjeg vijeka, prije dolaska Osmanlija, promet preko Drave kod Osijeka odvijao se skelom, iako ima naznaka da je most skromnih dimenzija i lokalnoga gospodarskog značaja postojao i tada. Sam grad Osijek pod osmansku je vlast došao još početkom kolovoza 1526. godine kad su gradski izaslanici donijeli ključeve grada ljudima Jahjaoglu (tur. Yahyaoğlu) Bali-bega dok je glavnina osmanske vojske boravila u Iloku. Zbog geostrateškog položaja, u kontekstu povoljnog prijelaza preko Drave, Osijek je dobio ključni značaj u osmanskim vojnim planovima. Naime, osmanski su vojni stratezi primijetili da je rijeka na tome području dovoljno uska i plitka da je se može premostiti mostom kojim bi se ogromna vojska od 60.000 i više ljudi, brojna kola i topovi prebacili na ugarsku stranu. Nakon što je sultan stigao u Osijek 14. kolovoza i izdao nalog za gradnju, most je prema podatcima iz Sulejmanova dnevnika bio podignut za 5 dana. Dužina mu je iznosila 284 metra, a bio je širok 1,5 metara. Povjesničar J. Matasović smatra da se radilo o pontonskom mostu „na čamcima s brvnima povrh kao što je bio slučaj i kod osvajanja Beograda 1521. godine“ (Matasović, 8). Istraživači R. Vučetić i I. Haničar Buljan pretpostavljaju da bi jedan od mogućih graditelja ovoga mosta mogao biti sam mimar Sinan, najveći graditelj Osmanskog Carstva, koji je sudjelovao u brojnim vojnim pohodima sultana Selima I. i Sulejmana I. kao janjičar, vojni inženjer i arhitekt, između ostalih i u vojnom pohodu na Mohač 1526. godine. K tome, u prvom razdoblju svoga arhitektonskog djelovanja mimar Sinan se posebno istaknuo u gradnji mostova i fortifikacija (Vučetić, Haničar, Buljan, 146-150). Ipak, budući da nemamo izravnih potvrda u povijesnim izvorima niti je osječki most uvršten na postojeće popise Sinanovih djela, ovu pretpostavku treba prihvatiti s rezervom. S obzirom da je most bio dosta uzak, prelazak vojske odvijao se sporo i trajao je do 23. kolovoza. Nakon prolaska posljednjih odreda, grad je zapaljen, a pontonski most rastavljen kako bi se spriječilo dezertiranje vojnika. Po povratku s Mohačkog polja, Osmanlije su odlučili obnoviti Osijek, svjesni njegove strateške i prometne važnosti za daljnje vojne pothvate prema Slavoniji i Ugarskoj. Zadatak obnove povjeren je Kasim-paši Pečujskom, krajiškom

vojvodi. Navodno je u gradu tada bilo stacionirano 3000 konjanika i pješaka s odgovarajućim brojem topova, pušaka i ostalog ratnog materijala potrebnog za obnovu. Od tada pa nadalje Osijek je ostao u sastavu Osmanskoga Carstva neprekidno više od 160 godina, odnosno sve do 1687. godine kada se Osmanlije povlače iz Slavonije.

S

udbinu prvog pontonskog mosta dijelili su i oni sagrađeni za potrebe narednih vojni. Prema do sada dostupnim podatcima, za Sulejmanova života osječki je most najmanje tri puta rušen i iznova građen. Primjerice, za vrijeme pohoda prema Beču godine 1529., sultan se 8. kolovoza iznova utaborio kod Osijeka čekajući dovršetak radova na pontonskom mostu, koji se zbog visokog vodostaja gradio na lokaciji malo podalje od prvoga mosta. Prelaskom vojske most je bio porušen već 15. kolovoza (Mažuran, 111). Godine 1532. godine također je krenuo uhodanom vojnom trasom iz Istanbula preko Beograda do Osijeka, da bi, prešavši nanovo izgrađeni most, zbog ustrajne obrane Kisega pod zapovjedništvom Nikole Jurišića, odustao od daljnjeg prodora. Isti je most vjerojatno služio u pohodima 1541. i 1543. godine, da bi 1545. bio porušen. Nakon toga, čini se da u razdoblju između 1545. i 1566. godine nije u trajnijoj funkciji, nego se promet preko Drave odvijao skelama i čamcima. Tek u kontekstu priprema vojnog pohoda prema Beču preko Sigeta 1566. godine izgrađena je impozantnija struktura, pontonski most s „drvenom cestom na stupovima“, odnosno pješačkim mostovima preko baranjskih močvara. Iz zapadnih izvora saznajemo da je tada do 25 000 ljudi bilo angažirano na različitim poslovima vezanima uz gradnju mosta, vjerojatno od sječe drva u spačvanskim šumama, lomljenja kamena do čišćenja prilaznih puteva. Trajanje priprema i gradnja sveukupno je trajala tri mjeseca jer se Drava izlila iz korita pa su se graditelji suočili s brojnim poteškoćama oko iznalaženja prave lokacije gradnje mosta, o čemu nas slikovito obavještava jedan izvor pisan glagoljicom nastao na temelju izvještaja uhoda s terena, čiji kratki ulomak ovdje donosimo: „(…) i poče onda na Utovu most načinjati i bil ga je jur dobro daleko načinil, med tim je došla jedna noć velika voda ter ga je vsega raznesla, i ni ga mogal onda načiniti, i bil je pošal u drugo mesto niže po Dravi i ondi ga je bil počel načinjati opet most; ni ondi ga pred vodom ni mogal načiniti, toliko da je bil k caru poslal čauša tužeći se, da pred velikimi vodami ne more mosta na Dravi načiniti. A car, to razumivši, on čas posla Hamza-begu čauša u Pečuj i posla mu jedan rubac turski dug i na

– 22 –

27/02/2017 20:34


Turkologija

Veliki osječki most – osmo svjetsko čudo krajih zlatom napisano Soltan Soliman i poručil mu je po čaušu, da najbrže načini most na Dravi, kakodir more, zač ako do njegova prišastja gotov ne bude, da oće onakovim rubcem na kraj mosta obišen biti. To razumivši Hamza-beg onu uru pojde opet na Dravu niže Osika i onamo učini vse ladje i mostne daske dovesti i počne načinjati most niže Osika i nja njega učini dojti vse kmete predavce i ne bi nigdore slobodan, ni spahija ni služeći Turci nego su svi nad njim bili, da ni sam Hamza-beg ni prestal ni vnoć ni dan, dalekodir ni bil načinjen (…)“ O prirodnim nepogodama i poteškoćama s kojima su se susretali graditelji govore i osmanski izvori, naglašavajući kako je Drava skrenula tok milju i pol na baranjsku stranu. Nakon ozbiljnih sultanovih prijetnji osmanskim sandžak-begovima, požeškom Nasuh-begu i pečuškom Hamza-begu, prionulo se jače k poslu te je u roku od 17 dana izgrađen pontonski most preko Drave s pješačkim prilazima odnosno „mostovima – nogostupima“ pokrivenih daskama s baranjske strane. Sultan Sulejman posljednji je put prošao osječkim mostom u ljeto te 1566. jer je, tijekom opsade Sigeta kojeg je branio Nikola Šubić Zrinski, umro prirodnom smrću. Iako su Osmanlije Siget osvojili, od daljnjega pohoda na Beč morali su odustati zbog smrti sultana. Po svemu sudeći, Sulejmanov „sigetski“ most je bio skromnija građevina nego

ona iz 17. stoljeća, što ju je detaljno opisao Evlija Čelebi i koja je prikazana na brojnim prikazima. Tim više što je Sulejmanov most propao nedugo nakon izgradnje; dio je bio porušen naredbom Bali-bega 1568. godine, a dio su uništile poplave.

N

ije poznato kada je most ponovno bio izgrađen, da li odmah ili tek kasnije, oko 1610. godine, kada se pojavljuje prvi slikovni prikaz (dosad nisu otkriveni slikovni prikazi mosta iz 16. stoljeća). N. Moačanin smatra da je konačan izgled i dimenzije most vjerojatno dobio nakon stabilizacija prilika u vremenu iza takozvanog Dugog rata (1591.-1606.), kad se organizira i osječki sajam. Prema jednom izvještaju kojeg historiografi smatraju vjerodostojnim, navodi se da je most dug jednu milju (M. Pelc pretpostavlja da se radi o njemačkoj milji koja iznosi oko 7500 m). Tu pretpostavku potvrđuje putopis zarobljenog vojnika Johanna Wilda, koji je 1604. godine prošao mostom na putu prema Istanbulu. U putopisu govori o drvenom mostu širine oko 14 lakata (otprilike između 7 i 8 metara) koji u duljini čitave milje vodi kroz močvare, a uz njega su mnoge stražarnice za slučaj da se pojavi neprijatelj. Na akvarelnom crtežu datiranom 1610. godinom jasno se razabire kratak kopneni dio koji vodi do rijeke, potom pontonski most na čamcima preko Drave i naposljetku dugačak pravocrtni

potez preko baranjskih močvara do tvrđave Darda. Pretpostavka je M. Pelca da je u tom ili sličnom obliku most postojao sve do spaljivanja u provali Nikole Zrinskog 1664. godine.

U

sklopu stoljetnog sukoba Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, točnije Erdeljskog rata vođenog zbog osmanskih pretenzija i habsburške obrane Erdelja, Nikola Zrinski odlučio se na vojni pohod poznat kao Zimska vojna kojemu je cilj bilo razoriti neke važne utvrde na relaciji Osijek – Kaniža te uništiti Veliki most kao strateški važan objekt. Okupivši vojsku u Novome Zrinu, Zrinski je u smionom i diverzantskom pothvatu tijekom siječnja 1664. godine prodro duž lijeve obale Drave, napao i razorio Dardu te se uputio preko mosta do Osijeka. Zapalivši osječku palanku i most, Zrinski se povukao u Baboču, planirajući novi napad na Siget. Naposljetku je odustao od daljnjih napada jer su ljudski i materijalni gubitci bili veliki. Vatra, koju s obzirom na zimske uvjete nije bilo jednostavno potpaliti te se koristilo ulje, mast i loj, uništila je most čitavom dužinom na baranjskoj strani. Prema riječima M. Pelca, vojni pothvat Nikole Zrinskog i paljenje mosta „postalo je europskim medijskim događajem i prvorazrednom senzacijom koja je široj publici predstavljena putem tada najraširenijeg medija – ilustriranih letaka.“ (M. Pelc, 29). O

– 23 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 23

samom događaju izvještavale su i suvremene kronike popraćene s grafikama koje prikazuju most u plamenu. Svjestan važnosti mosta za daljnje vojne pohode, vezir Ahmed-paša je već 2. veljače 1664. godine izdao naredbu o obnovi mosta. Za tri mjeseca most je bio nanovo izgrađen i pomaknut nekoliko metara istočno. Stigavši 16. svibnja 1664. godine u Dardu te zadovoljan viđenim, Ahmed-paša svečano je primio velikodostojanstvenike zaslužne za obnovu – beglerbega Ismail-pašu i Kibleli Mustafu-pašu te ih u znak priznanja za dobro učinjeni posao zaogrnuo samurovim krznom.

M

ost kojeg su onovremeni putopisci proglašavali osmim svjetskim čudom i koji je postao predmetom mnogobrojnih crteža, planova i ilustracija, potječe iz vremena nakon paljenja mosta 1664. godine. Na osmanskom jeziku najčešće se nazivao Cisr-i kebir-i Ösek (od cisr – most, prijelaz, kebir – velik, iako se ponekad u izvorima rabila i riječ köprü – most, ćuprija). U zapadnoeuropskim zemljama bio je poznat kao Der grossen Brücken bey Esseck, Die so berühmte und Wunderbahre Essecker Brücken, ili kao I’ll famoso ponto d’Essek. Preko novog mosta prešli su brojni putopisci, poput isusovca Pavla Taffernera i engleskog putopisca Edwarda Browna. Obojica spominju ostatke starog spaljenog mosta u neposrednoj blizini

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Turkologija novoizgrađenog te hvale vješt način gradnje. Brown je preko mosta prešao u rujnu 1669. godine. U opisu piše da je dugačak 5 milja i da ima tornjeve sagrađene na razmaku od četvrt milja. Sa svake je strane zgodno ograđen, a nose ga veliki drveni stupci i to devet ili deset njih povezanih pod svakim lukom. U svojoj knjizi donosi i grafički prikaz jednog isječka mosta na kopnenom dijelu, na kojem je vidljiv most s ogradama na obje strane i velikim pravokutnim kulama po čitavoj širini, u kojima je otvor za promet. Most se nalazi na gusto raspoređenim okruglim nosačima. Najvredniji opis mosta dao je osmanski putnik i putopisac Evlija Čelebi koji je prošao netom izgrađenom građevinom, vjerojatno 1664. godine. Evlijin opis ovdje donosimo prema prijevodu i interpretaciji N. Močanina, koji je temeljem uvida u Evlijin autograf rukopisa, koji se čuva u knjižnici Muzeja palače Topkapi, ispravljao mjestimične nelogičnosti dosada postojećeg prijevoda Hazima Šabanovića. Prema Evlijinom opisu na mjestu gdje rijeka protječe ispod grada nalazi se ravno četrdeset lađa koje su povezane jedna za drugu željeznim lancima koji su debeli kao ruka zato da ih neprijatelj ne bi presjekao. Na tih četrdeset lađa podignut je jak drveni most; dug je sto šezdeset koraka, a nalazi se na tjesnacu. S obje strane mosta nalaze se čvrste i utvrđene kapije. Dio mosta od Osijeka do Darde dugačak je dva sata hoda, a sa svih strana nalazili su se hrastovi stupovi koje jedva obuhvate dva čovjeka. S vanjske strane ograde nalaze se prolazi za pješake, širine dva hvata. Na

oba kraja mosta nalaze se vrata. Tornjevi za odmor putnika (stražarnice koje se spominju u neosmanskim izvorima) stoje kao odmorište putnicima koji se kreću lijevom i desnom stranom mosta u odnosu na njegovu sredinu (zamišljenu liniju po dužini čitavog mosta, naglašava prevoditelj). Most je toliko širok da su dvoja kola, jedna kraj drugih lagano prolazila. Pisac dalje govori da se most odavde podiže u dužini od deset koraka. Prema tumačenju prevoditelja, riječ je o tome da most ima jednu ili dvije jake kapije vjerojatno kod oba kraja, kod Osijeka i kod Darde s pontonskim mostom, koji se spuštao i dizao pomoću lanaca. Na tom mjestu borave gradski vojnici i od trgovaca koji dolaze i odlaze ubiru badž (pristojba, op. a.) kao državni prihod. Za popravljanje mosta zadužena je raja Požeškog sandžaka i Mohača (takozvani čerahori, op. a.), pa kada jedan stup u močvari istrune, odnosno oblice podloge za kretanje ljudi postanu trošne, istog trena ih mijenjaju i stavljaju drugu oblicu. Na početku mosta nalazili su se i topovi, vjerojatno kao „ukrasni“ primjerci osmanskog topništva. Putnici ističu da je onamo bio smješten veliki Sulejmanov top koji se zaglavio u mulju tijekom pohoda osmanske vojske na Beč 1529. godine. Tijekom trajanja Velikog bečkog rata 1685. godine taj je top transportiran u Beograd. Što se tiče slikovnih prikaza, iako su neki međusobno posve suprotstavljeni, iznimno su važni za rekonstrukciju izgleda, dimenzija, smještaja i graditeljskih

Literatura: Čelebi, Evlija. Putopis: Odlomci o jugoslovenskim zemljama. (Preveo, uvod i komentare napisao Hazim Šabanović). Sarajevo, 1973. Matasović, Josip. Stari osječki most. Zagreb, 1929. Mažuran, Ive. Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb, 1998. Mažuran, Ive. Srednjovjekovni i turski Osijek. Zagreb – Osijek, 1994. Mažuran, Ive. „Osijek i osječka nahija 1579. godine“. Gunjačin zbornik. Zagreb, 1980., 209-228. Moačanin, Nenad. Turska Hrvatska. Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva do 1791. Preispitivanja. Zagreb, 1999. Moačanin, Nenad, „Osijek u turskim izvorima“. Povijesni prilozi. Zagreb, 16, 1997., str. 33-56. Moačanin, Nenad. „Cisr-i kebir-i Ösek“. Veliki osječki most – The Great Osijek Bridge. (Urednik: Andrija Mutnjaković). Zagreb – Osijek, 2014., str. 91-111. Nazor, Ante, „Zimska vojna Nikole Zrinskog“. Povijest obitelji Zrinski. (Uredili: Z. Ladić i Đ. Vidmarović). Zagreb, 2007., str. 21-41. Pelc, Milan. „Veliki most u Osijeku: povijesni očevid“., Veliki osječki most – The Great Osijek Bridge. (Urednik: Andrija Mutnjaković). Zagreb – Osijek, 2014., str. 17-89. Pešić. Mladen. „Arheološka istraživanja na Dardi, lokalitet Sulejmanov most“, Veliki osječki most – The Great Osijek Bridge. (Urednik: Andrija Mutnjaković). Zagreb – Osijek, 2014., str. 113-131. Szabolcs, Varga. „Je li 1526. godine postojala utvrda u Osijeku?“. Scrinia Slavonica. Br. 10. 2010., str. 567-580. Veliki osječki most – The Great Osijek Bridge. (Urednik: Andrija Mutnjaković). Zagreb – Osijek, 2014. Öziş, Ünal. „Mimar Sinan Köprüleri“. Ege Mimarlık. 1991/2, str. 38-41. Vučetić, Ratko i Haničar Buljan, Ivana. „Prostorno-povijesna studija osječkog mosta“. Veliki osječki most – The Great Osijek Bridge. (Urednik: Andrija Mutnjaković). Zagreb-Osijek, 2014., str. 132-163. Zirojević, Olga „Il famoso ponte d Essek“. Zbornik Matice srpske za istoriju. Br. 35, 1987, str. 83-90. http://www.jutarnji.hr/kultura/arhitektura/sulejmanov-most-na-dravi-ceka-obnovuzadnji-je-put-preko-njega-presao-mrtav-u-sjedecem-polozaju/4675268/ http://www.glas-slavonije.hr/295289/4/Turci-zele-ponovno-izgraditi-Sulejmanov-most

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 24

obilježja mosta. Temeljitu analizu svih poznatih prikaza mosta uradio je Milan Pelc. Premda na mnogim ilustracijama u kronikama kasnog 17. stoljeća dominira vijugavi prikaz mosta, putopisci koji su prošli mostom poput Evlije Čelebije, Edwarda Browna, Prandstettera i Pavla Taffernera, uglavnom opisuju pravocrtni smjer pružanja čitavog kompleksa od Osijeka do Darde. Ovdje valja spomenuti još jednu značajku Velikoga mosta koji je na osobit komunalni način bio povezan s gradom Osijekom. Naime, za obnovu prilazne rampe odnosno prijelaza popločenog daskama koji je ulazio u sam grad, poput ulice, bili su zaduženi osječki stanovnici koji su ga gradili od starih rashodovanih dasaka s Velikog mosta. Iako većina crteža prilaz mostu na lađama smješta izvan osječke palanke, na planu Osijeka iz 1688. godine prilazna rampa zabilježena je unutar palanke, točnije 40-ak metar od Valpovačkih vrata, što je realnije stvarnom stanju zbog važnosti mosta, čija je zaštita predviđala i gradnju unutar utvrđenog prostora. Također, treba naglasiti da je za vrijeme osmanske vlasti zbog povoljnog prometnog položaja Osijek postao vodeće gospodarsko, obrtničko-trgovačko, kulturno i prometno središte osmanske Slavonije i srednjeg Podunavlja koje je u potpunosti pripadalo islamsko-orijentalnoj civilizaciji. Status kasabe postigao je početkom šezdesetih godina 16. stoljeća, a u 17. stoljeću je bio nazivan i počasnim nazivom medine i mahmiyye. Kao naselje dijelio se na zidom opasanu tvrđavu, palanku utvrđenu palisadama i varoš. U Evlijino vrijeme imao je ukupno 12 mahala (7 u varoši i 5 u kasabi) i 46 islamskih molitvenih mjesta (odnosno mjesta s mihrabom, od čega je džamija i mesdžida moglo biti maksimalno 12). Najpoznatije su bile Kasim-pašina i Mustafa-pašina džamija. U drugoj polovici 17. stoljeća grad je mogao imati oko 1500 domova.

N

akon neuspjele opsade Beča 1683. godine započinje sustavno protjerivanje Osmanlija iz većeg dijela Ugarske i Slavonije. U ratnim operacijama Osijek i osječki most postaju iznimno važne strateške točke o čijim je zauzimanjima ovisila uspostava nadzora nad prijelazom iz Slavonije u Ugarsku. U brojnim vojnim akcijama istaknimo vojni pohod grofa i feldmaršala Leslie koji je ljeti 1685. sa svojim trupama ušao u Osijek koji su osmanski vojnici i građani u strahu napustili. Grof Leslie je naredio da se spali grad i osječki dio mosta – s baranjske strane ga nisu mogli uništiti jer vojnici nisu imali prikladne brodove da se prebace na drugu stranu obale. Nakon Lesliejeva povlačenja i povratka osmanske posade u Osijek, most je ponovno popravljen, a tvrđava dodatno učvršćena dvostrukim palisadama. Međutim, u rujnu 1686. godine carska je vojska zauzela Dardu koja je kontrolirala most s baranjske strane te

je vojvoda Ludwig Badenski naredio da se most zapali čitavom dužinom tako da niti jedna greda nije ostala. No čini se da su Osmanlije opet djelomično uspjele popraviti most na nužnim mjestima, jer njime u ljeto 1687. prolazi veliki vezir Sulejman-paša s osmanskom vojskom na putu prema Ugarskoj. Doživjevši težak poraz podno brda Harsánya, veliki vezir se vraća do Osijeka, a potom odlazi dalje prema Petrovaradinu. Iako je prolaskom kroz Osijek ostavio nekoliko tisuća vojnika iz osobne pratnje, uslijed sveopće panike ti su se vojnici razbježali, ostavivši otvorena vrata carskoj vojsci. Grad je potom zaposjeo Nikola Ladroni 29. rujna 1687. godine. Iako je pod habsburškim zapovjedništvom Osijek doživio sustavnu obnovu i utvrđivanje, Veliki most je nepovratno izgubio strateški značaj i više nije obnavljan.

P

rva podvodna i kopnena arheološka istraživanja u Dardi počela su se provoditi u lipnju 2009., nakon što je godinu dana ranije tijekom čišćenja ribnjaka uz barokni dvorac Esterházy pronađeno desetak drvenih stupova za koje su djelatnici Muzeja Slavonije pretpostavili da su dio veće drvene konstrukcije. Prema podatcima iz povijesnih izvora postojala je mogućnost da se radi upravo o Velikom ili Sulejmanovom mostu. Tijekom prvog arheološkog istraživanja pronađena su 43 pilona i 114 drvenih elemenata, koji su se međusobno razlikovali po veličini i dimenzijama, dok je tijekom drugog arheološkog istraživanja provedenog 2011. godine pronađeno još 7 dodatnih pilona ostavljenih in situ te nekoliko drvenih konstruktivnih elemenata, od kojih je arheolozima posebno zanimljiv bio nalaz grede duge 383 cm i stranica 22 x 22 cm. Mjerenjem udaljenosti na osnovi dobivene geodetske snimke između velikih rubnih pilona, za koje istraživač M. Pešić smatra da su bili glavni noseći elementi mosta, pretpostavljeno je da je most mogao biti širok čak između 12,5 i 14 metara. Budući da su na lokalitetu nađeni i drveni elementi s kružnim drvenim klinovima, zaključeno je da je most bio rađen bez metalnih čavala po principu spajanja drvenim klinovima. Prema svjedočanstvu M. Pešića, veliki broj drvenih elemenata koji se danas nalaze na dnu ribnjaka ima tragove gareži, što također učvršćuje pretpostavku da se radi o spaljenim ostatcima Sulejmanovog mosta. Analiza vrste drveta pokazala je da se radi o hrastu, a istraživanja dendrokronološke starosti da je riječ o drvetu posječenom prije 1562. godine. Ti dokazi prema tumačenju arheologa ne samo da s definitivnom sigurnošću pokazuju da pronađeni drveni elementi pripadaju Sulejmanovu mostu nego potvrđuju i da je osmanska vlast gradnju mosta planirala nekoliko godina unaprijed i sustavno pripremala materijal za njegovu gradnju, te da ga je stoga i bilo moguće izgraditi u iznimno kratkom roku. •

– 24 –

27/02/2017 20:34


Publicistika

Njegoš kao tekst

M

ilorad Popović, crnogorski pjesnik, prozni pisac i esejist, prisutan je na hrvatskoj književnoj sceni prije svega kao romanopisac, koji je u izdanju Frakture objavio dva romana (Karnera, 2014. i Čovjek bez lica, 2016.), od kojih je prvi nagrađen 2013. godine nagradom Meša Selimović za najbolji roman na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Autor je sedam knjiga poezije. Esejistički dio njegovoga opusa bavi se pretežno temama vezanima uz problematiku crnogorskog identiteta: Mali narod i nacionalizam, 1997.; Crnogorsko pitanje, 1999.; Podijeljena nacija, 2010.; Njegoš i crnogorska nacija, 2011.; Njegoševo nasljeđe, 2013. Posljednja knjiga eseja, Njegoševo nasljeđe, objavljena je prvi put u izdanju Pobjede i Otvorenog kulturnog foruma s Cetinja, a potom i u sarajevsko-zagrebačkom izdanju (Synopsis, 2015). Ovom knjigom autor postavlja pred sebe zahtjevan zadatak: cilj mu je kritički interpretirati i prevrednovati mišljenja koja su o Njegošu kanonizirana vremenom, propagandom i društvenim ritualima crkveno-prosvjetnog karaktera. Autor preispituje utjecaj Njegoševog djela na oblikovanje crnogorske i srpske nacionalne kulture u vremenu nakon Njegoša, ali i (zlo)upotrebu Gorskog vijenca u ideološke i propagandne svrhe. Polazi od stava da je neophodno razjasniti ovu problematiku upravo zbog toga što bez analize tako složene pojave nije moguće, po njegovom sudu, razumjeti u cjelini razvoj crnogorskog nacionalnog, kulturnog i crkvenog pitanja od početka prošlog stoljeća do danas. Odnos prema Njegošu u crnogorskom kontekstu odlikuje ambivalencija: kreće se u rasponu između bogobojaznosti i ignorantstva.. Također, institucije kulture i umjetnosti postavljaju si za primarni zadatak, kad je Njegoš u pitanju, predočavanje suvremenom naraštaju „čiji je Njegoš“, a izostavljaju pitanja koja su doista relevantna, poput jezičnih, poetskih i filozofskih osobitosti njegovoga djela, onih karakteristika koje mu daju univerzalni značaj. Autor naglašava važnost njegovanja „kritičkog smisla“ kad je u pitanju recepcija ovako složene problematike. Ističe da je bez osjećaja kritičkog smisla nemoguće odvojiti ono što je „prošlo u prošlosti“ od onoga što je „sadašnje u prošlosti“. Drugim riječima, ako u jednoj zajednici (akademskoj, nacionalnoj itd.) vlada manjak kompetencije ili potrebe da se razlikuje povijest i mit, mogućnost razdvajanja stvarnog i imaginarnog također izostaje.

D U B R AV K A B O G U T OVAC M ilor a d Popov ić

n j e g o š evo na s l j e ð e

Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2015. 243 str., 120 kn, ISBN: 9789537968199

Popović svoju knjigu oblikuje kroz osam cjelina, koje obrađuju različite aspekte Njegoševog naslijeđa. Bavi se problematikom pjesnika i nacionalnog identiteta, kulturnim i povijesnim zasadama „crnogorskog plemena“, Njegoševom religijom, „čojstvom“ i srpstvom, potom Njegošem i njegošolozima, borbom za „naslijeđe“ i na kraju odnosom Njegoša i crnogorske nacije u kontekstu aktualnog stoljeća. Kada je u pitanju odnos pjesnika i nacionalnog identiteta, Popović se poziva na tvrdnju britanskog teoretičara A. Hastingsa da je vlastita nacionalna

književnost najvažniji faktor za nastanak i razvoj nacije iz jednog ili više etniciteta. Poezija u 19. stoljeću kroz velike nacionalne pjesnike simbolički reflektira kolektivni imaginarij. Značajna primjedba koju autor naglašava, kad je u pitanju problematika pjesništva i konstitucije nacije, jest specifičnost dominantno usmenih kultura: epska poezija na tim prostorima poprima inicijacijsku ulogu iz stanja zastoja u proces horizontalnog povezivanja, koji s vremenom prerasta u kolektivnu memoriju nacije.

U

poglavlju Kulturni i istorijski zasadi crnogorskog plemena Popović postavlja pitanja: što bi to bilo crnogorsko srpstvo? Koji su povijesni i duhovni uvjeti omogućili stvaranje mikrocivilizacije „čojstva i junaštva“? Ta pitanja su, po njegovom sudu, određena odgovorom na jednako

Petar II. Petrović Njegoš na portretu Johanna Besa, ulje na platnu, 1853.

– 25 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 25

zahtjevno pitanje: iz kojeg duhovnog izvorišta dolaze Gorski vijenac i Luča mikrokozma? Riječ je o kreativnoj sintezi povijesti, starih legendi i novog mitotvorstva kao duhovnoj, ali i ideološkoj osnovi „oslobodilačkog programa“ koji bi donio novinu.. U crnogorskom slučaju plemenska organizacija odredila je, s jedne strane, zaostajanje razvoja društva u političkom i ekonomskom smislu, ali s druge strane, omogućila je tri stoljeća borbe za slobodu, što je temelj izgradnje moderne državne i nacionalne posebnosti Crne Gore. Autor izdvaja taj fenomen kao specifičnost crnogorskog naroda: nijedan drugi južnoslavenski, balkanski, pa ni europski narod nije imao takav kontinuitet plemenske organizacije kao temelja specifičnog mentaliteta i izvora usmene kulture, jezika i folkora. Kada je u pitanju Njegoševa religija kao specifična tema Popovićevoga bavljenja, zaključci do kojih dolazi vrlo su zanimljivi: polazi od teze da je Njegoš višestruka (u najmanju ruku dvostruka) ličnost – s jedne strane čovjek plemena, bezobzirni vladar obilježen sujetom, a s druge strane „kosmička čestica“. Njegov Bog je, u tom smislu, zaključuje Popović, „odveć crnogorski“, kao i Sotona; on nije narodski ljut i praznovjeran, nego je neka vrsta suvladara svemira – kozmogonijska instanca, kreator višeg reda. Njegošev kozmos utemeljen je tako u dihotomiji dobra i zla, duha i materije. Prema takvom poimanju svijeta, svemir i Bog stvoreni su istodobno. Popović ove teze zaoštrava pitanjem: je li Njegoš agnostik? Njegovo kolebanje i svijest o tome da mu istine najvišeg reda izmiču rezultiraju skepsom. Može se reći da se radi o nekoj vrsti eklekticizma: poziciji vjernika-agnostika, koji je u neprekidnoj potrazi za Bogom. Također, Njegoš je i antiklerikalac, jer je svjestan da formalna teokracija usporava proces modernizacije države. U tom kontekstu, Njegošev Bog je utjelovljenje slobode. Popović drži da nije moguće u cijelosti razumjeti duhovne i empirijske temelje Gorskog vijenca i Luče mikrokozma bez dubljeg prodiranja u problematiku fenomena crnogorskog etosa. Riječ je o moralnoj tradiciji posebne vrste, koja se kroz neprekidnu borbu definirala kao „crnogorsko čojstvo“. Pojam „čojstva“ semantički je povezan, ističe autor, s najdubljom europskom tradicijom: „čojstvo“ je humanitas, dok je „čojski“ (pridjevski oblik) humanus; čovjekov, čovječji, ljudski. „Čojstvo“ je tako stoljećima gotovo jedina konstanta crnogorske civilizacije, koje svoje ostvarenje

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Publicistika doživljava u „bratstvu heroja“. Također, značajan je i slojevit odnos između „čojstva“ i „junaštva“. „Čojstvo“ posjeduje neku vrstu unutarnje uzvišenosti i stoga ga rijetki uspijevaju dostići. Razloge za to autor vidi u borbi koja se odvija unutar čovjeka: rascijepljenosti između božanskog i animalnog. Upravo ta dvostrukost – koja obuhvaća i psihološki i metafizički i egzistencijalni aspekt čovjekovog bića – nalazi se u osnovi Njegoševog pjevanja i mišljenja. U tom aspektu autor vidi razliku između Njegoša i ostalih južnoslavenskih pjesnika romantizma, čiji su stihovi, po njegovom sudu, zavodljivi, sentimentalni i patetični, ali lišeni dubljih psiholoških i metafizičkih razrada. Mentalitet i kultura „čojstva“ postaju sinonim za zaostalost i neuklopljenost u nove društvene realnosti nakon Prvog svjetskog rata. U jugoslavenskom i postjugoslavenskom sociopolitičkom i kulturnom kontekstu tradicija „čojstva“ doimala se lažno i patetično, kao neka vrsta plemenskog anakronizma, koji postaje predmet šale i satire, posebno iz vizure Beograda. „Čojstvo“ je, pak, prema njegovom razumijevanju, jedina autohtona civilizacijska prepoznatljivost crnogorske nacije. Riječ je o kvaliteti koja po njegovom sudu odjeljuje crnogorsku naciju od ostalih Južnih Slavena, s kojima dijeli zajedničko pamćenje i jezičnu bliskost u dvadesetom stoljeću. Pitanje koje Popović ovdje postavlja – „Što da radimo s čojstvom?“– nije retoričko: riječ je o pitanju koje se odnosi na budućnost, a ne samo na odnos prema tradiciji. U tom kontekstu, razumijevanje „čojstva“, kako ga Popović vidi, moguće je samo kroz dijalektičko razumijevanje povijesti i kulture. „Čuvati drugoga od sebe“ glavni je agens „čojstva“, što je neophodno kontekstualizirati u različitim vremenima. Temelji „čojstva“ su univerzalnog karaktera jer su zasnovani na racionalnom odnosu prema javnim interesima. Zalažu se za „društvenu solidarnost, socijalnu jednakost, sekularizaciju religije i snošljivost u odnosu na etničke i vjerske razlike“ (Popović, 2015: 97). Autor ističe i da „čojstvo“ nije podložno prijevari, pohlepi, častoljublju ni misticizmu. Razlog zbog kojega Popović predlaže kritičko osvjetljavanje „čojstva“ nalazi se u njegovoj nadi da će na taj način sadašnje i buduće generacije lakše spoznati ono što je najvrednije u tradiciji, „kroz istovremenost prošlosti i budućnosti u odmah dostupnoj sadašnjosti“ (ibid). To je poveznica – kako je on vidi – s univerzalnom kulturom, slobodama i pravima čovjeka, koja su dio načela ujedinjene Europe. U poglavlju naslovljenom Njegoševo srpstvo autor izlaže tezu da se crnogorstvo razvijalo više kao moralni i borbeni princip nego kao politička ideja s programom i vizijom koji bi bili prilagođeni novim izazovima, dok je pak srpstvo stvaralo široku kulturnu i

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 26

političku platformu za izgradnju moderne nacije – poput drugih nacionalnih preporoda u 19. stoljeću. Prema Popoviću, nije moguće razriješiti spor „čiji je Njegoš“ ako se najprije ne utvrdi „čiji su Crnogorci“, iako tu postavlja jednu ogradu: kad su u pitanju pisci, etnogeneza nije presudni kriterij određivanja nacionalne pripadnosti. Konsenzualno prihvaćanje Njegoša kao srpskog pisca može se objasniti, primjerice, njegovom posvetom Karađorđu u prologu Gorskog vijenca, ističe autor. Također navodi i mističnu dubinu „srpske nacionalističke ideologije, čija je razuđenost i sugestivnost ostavila izvjesnog traga i u mišljenjima čak njenih antipoda, naprednih i kritičkih beogradskih intelektualaca“ (Popović, 2015: 101). Njegoš je sve Južne Slavene (ne samo Srbe i Crnogorce) smatrao jednim narodom, pa tako autor navodi, primjerice, Njegoševa pisma Stanku Vrazu, Osman paši Skopljaku i Josipu Jelačiću – posljednjem Njegoš piše: „Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjanah postavila.“ Međutim, u vođenju vanjske politike bio je vrlo oprezan, jer je znao da opstanak Crne Gore ovisi u velikoj mjeri od odnosa s Austrijom, koja mu je bila izlaz u svijet, upozorava autor i zaključuje da zato Njegoš nije podržao javno ilirski pokret, kao ni neku drugu ideju južnoslavenskih integracija. Njegoševa korespondencija pokazuje uvažavanje svih povijesnih posebnosti južnoslavenskih etniciteta. Popović zaključuje da je Njegoš bio Jugoslaven u dubljem ideološkom smislu – smatrao je da su Južni Slaveni sudbinski povezani da skupa propadnu ili se oslobode stranog ropstva. Njegoš, dakle, prema Popoviću, ima dvostruki ili čak trostruki nacionalni identitet: crnogorski, srpski i jugoslavenski. Tom konstatacijom ne razbistruje se kontroverza „čiji je Njegoš“, upozorava autor, jer ideolozi i političari opće prakse opovrgavaju bilo kakvu Njegoševu dvostrukost – smatraju da su sumnje i nedoumice štetne za nacionalnu ideju, pa ga selektivno citiraju i kao pjesnika i kao državnika. Zaključak koji Popović nudi kad je u pitanju Gorski vijenac jest da je u političkom smislu to djelo srpsko-crnogorsko, a u sintaktičkom, semantičkom i aksiološkom smislu – crnogorsko. U tom kontekstu, autor tvrdi da Gorski vijenac inaugurira politički pojam „crnogorskog srpstva“. Njegoševo srpstvo, odnosno „crnogorsko srpstvo“, bilo je, ističe Popović, izraz specifične vojno-političke, ekonomske i moralne tradicije.

U

poglavlju Njegoš i njegošolozi autor iznosi tezu da se većina srpskih njegošologa ne bavi temeljito problematikom posebnosti crnogorskog mentaliteta i njegove sociopsihološke i etičke osobitosti. Prema Popovićevom sudu, napor srpskih njegošologa da razumiju Njegoša svje-

doči više o nepoznavanju crnogorskog „logosa“ nego o poznavanju Njegoševe filozofije i poetike. U Crnoj Gori, pak, ističe autor, gotovo cijelo stoljeće neće se pojaviti ozbiljniji analitički tekstovi o Njegošu. Prve ozbiljne knjige koje Njegoša stavljaju u crnogorski kontekst, kad je u pitanju kulturološko-ideološki aspekt njegovoga djela objavio je doktor filozofije Milan Rakočević, u Ljubljani uoči Drugog svjetskog rata, ističe Popović. Prvu poslijeratnu knjigu o Njegošu napisat će Milovan Đilas. Obje Đilasove knjige, prema Popovićevom mišljenju, vrlo su značajne za proučavanje Njegoševa života i djela, ali njihova slabost je, zaključuje, u ideološkom sloju: prva knjiga opterećena je marksističko-lenjinističkom dogmatikom, dok druga naglasak stavlja na Njegoševo srpstvo, ističe Popović. Kao i Isidora Sekulić, Đilas također stavlja znak jednakosti između crnogorstva i srpstva, naglašava autor. Značajna zapažanja o Njegoševom djelu, a osobito o plemenu u Gorskom vijencu, piše Radovan Zogović, ističe autor, a studije i komentari Njegoševa djela koje piše filozof Slobodan Tomović zanimljivi su kao svojevsni sinkretizam najglasovitijih srpskih njegošologa, Nikolaja Velimirovića, Branislava Petronijevića i Isidore Sekulić, ali s potpuno oprečnih nacionalno-ideoloških pozicija. Tomović suprotstavlja „čojstvo“ i „junaštvo“ kao samobitnu civilizacijsku i moralnu normu koja stoljećima regulira ukupni narodni život koncepcijama koje iznose navedeni autori. Zaključak koji autor donosi u svom pregledu najistaknutijih njegošologa jest da se njihovi stavovi u razumijevanju temeljnih nacionalnih pitanja često u potpunosti preklapaju, unatoč tome što imaju potpuno suprotstavljene filozofske i ideološke poglede (poput, primjerice, Radovana Zogovića i Slobodana Tomovića). Popović tvrdi da je razvoj u tumačenju Njegoša u velikoj mjeri sinoniman razvoju crnogorske nacionalne samosvijesti.

D

va posljednja poglavlja knjige, Mauzolej i borba za nasljeđe i Njegoš i crnogorska nacija u 21. stoljeću, zanimljiva su po tome što na određeni način zaokružuju autorsku koncepciju pristupa Njegošu. Iz pretposljednjeg poglavlja valja izdvojiti svakako njegovu tezu da je u problematici „borbe za nasljeđe“, odnosno kulturno pamćenje, koje može biti simbolični ili stvarni „mauzolej“, najvažnije pitanje: što bi sam Njegoš mislio o tome? Ovakvim zaokretom autor nas uvodi u zaključno poglavlje svoje knjige, koje je okrenuto budućnosti: smatra da Crnu Goru u 21. stoljeću čeka zadatak koji je zapravo tipičan za dva minula stoljeća – proces vlastite identifikacije koji se treba ostvariti kroz cjelovit kulturno-duhovni program, koji uključuje izgradnju elitnih nacionalnih institucija.

Autor postavlja pitanje: može li Crna Gora u 21. stoljeću završiti posao koji nije učinila u prethodna dva stoljeća? Prema njegovom sudu, značajan broj suvremenih Crnogoraca još uvijek nema jasnu sliku vlastitog identiteta. „Svaka nacija za osnov svog identiteta mora uzeti ono što je najbolje iz tradicije, što najviše izražava njenu duhovnost, i što je čini prepoznatljivom u odnosu na druge kulture i civilizacije. Jednom je to mit, drugi put književno djelo, veliki bard ili istaknuti vojskovođa. Ili sve to zajedno.“ (Popović, 2015: 207). Odnos prema Njegošu u Crnoj Gori nije u cijelom 20. stoljeću imao kritičku distancu, ističe autor. Paradoks jubileja 200-e godišnjice Njegoševog rođenja bio je u tome da je održan bez ikakvog književnog programa. Prevladavanje identitetske i društvene krize u Crnoj Gori Popović vidi i kroz prizmu razrješavanja ambivalentnog stava prema fenomenu „crnogorskog srpstva“. Buduće generacije mijenjat će odnos prema tradiciji i djelima klasične književnosti – sve će teže razumjeti Njegošev jezik i likove. Unatoč tome, autor završava svoju knjigu o Njegoševom nasljeđu stavom da Njegoša treba vratiti u središte crnogorskog duhovnog i kulturnog bića. U tom kontekstu, Gorski vijenac ostaje, prema njegovom sudu, najvažnija nacionalna legitimacija crnogorske kulturne zajednice, ali i njezina poveznica s europskom kulturom i zajednicom. Knjiga Milorada Popovića pokazuje se na pomalo neobičan i paradoksalan način studijom koja se bavi tradicijom i naslijeđem, a istodobno osmišljava puteve budućih čitanja, interpretacija i konstitucija novih oblika pristupa baštini. Njezina osnovna tema je fenomen kulturnog pamćenja, koji se promatra u različitim kontekstima i omjerava o druge glasove koji su o toj temi pisali i progovarali, ali zadržava neprekidno pogled u budućnost – put prema toj budućnosti je promišljena koncepcija vlastitih vrijednosti, rad na samosvijesti jedne kulture i njezinim vezama s drugim kulturama. Identitet je kod Popovića fenomen pluralnosti, otvorenosti i dijaloga s drugima. Iako je njegova tema široko postavljena i uključuje različite aspekte i vizure pogleda na Njegoševo nasljeđe (političke, ideološke, konfesionalne itd.), vrijednost njegove analize je u tome što ne gubi iz vida predmet vlastitoga bavljenja, a to je inzistiranje na vraćanju ka Njegošu samome – njegovim tekstovima, idejama, jeziku, svjetonazoru, ideološko-spoznajnome horizontu, iz kojega se može crpiti puno više značenja i smisla nego iz rasprava izvanknjiževne naravi. Zloupotrebe velikih pisaca proizlaze iz izbjegavanja pomnoga čitanja njihovih tekstova. To je jedna od važnih poruka ove knjige, koja joj daje posebnu vrijednost. •

– 26 –

27/02/2017 20:34


Pisma

Nepotrebna knjiga

U

vijek sam bila protivnica proganjanja slobode (kritičke) misli i izričaja raznih crkvenih i svjetovnih centralnih komiteta i njihovih agitp(r) opova. Milovan Đilas, agitp(r)op, progonitelj kritičke misli kao funkcionar staljinizirane KPJ, njezina udarna pest, nije ni sanjao da će i sam doći pod njezin udar.. Staljin umire u martu 1953., a borba KPJ protiv birokracije i birokratskog državnog socijalizma dobiva novi zamah. Đilasove članke publika prihvaća u skladu sa svojim interesima i nadanjima. O tomu još nema relevantnih, dobro utemeljenih istraživanja u povijesnom kontekstu, već se iz Đilasove kasnije karijere miljenika Zapada i žrtve komunističke diktature, tumače njegovi konfuzni tekstovi i u njih učitava njemu kasnije pripisan liberalizam. No, ti članci bili su na liniji Partije. Ključna za Đilasov pad bila je pripovijetka u ključu, Anatomija jednog morala (Nova misao, januar 1954.). Đilas je, usput, bio i član redakcije: da li su tad znali za slijepu duplu recenziju? U pripovijetci su se mnogi kumovi i rodijaci mogli prepoznati, a Đilas je, i sam korisnik blagodati nomenklature, uneređivao vlastito gnijezdo. Dok je zainteresirana publika mjesecima gutala Đilasove članke u Borbi, odmah je, nakon pojave Anatomije i novogodišnjih svečanosti, sazvan plenum CK, na kojemu se Đilas zaklinjao na vjernost Partiji i komunističkim idealima, ali je ipak razriješen sviju funkcija. Kasnije se kajao zbog posipanja pepelom, ali kad se posipao, još nije znao što potom slijedi. Nadao se dobrom završetku? Ali, Partija ne prašta na tako kratak rok. Treba slijediti period iskušeništva. Đilas nije imao strpljenja. U očekivanju (nadam se) objektivnog pristupa mladih kolega materiji, za sad mogu zaključiti da su nepromišljenom osvetničkom izolacijom njegovi drugovi iz CK-a Đilasa gurnuli u impulzivne, također osvetničke, pothvate. Kada je kao član vrhuške, ako ne direktno, sudjelovao u formuliranju revolucionarnog zakonodavstva koje je ograničavalo slobodu javne misli i riječi, Đilas nije znao da će sam doći pod giljotinu. Trebalo je misliti univerzalistički i na dugi rok. Da mu drugovi nisu osujetili objavljivanje Besudne zemlje (1958), po mom mišljenju njegova najboljeg djela, i tako mu omogućili da postane full-time književnik što je navodno oduvijek želio, ne bi se upustio u pustolovine s inozemstvom. Tamo je poslao rukopis odbijene knjige, da bi u SAD-a takav rukopis također bio odbijen. Nije ni na koji način upućivao na političke lomove

M I R A B O G DA N OV I Ć Milovan Đilas

p i s m a i z z at vo r a

Priredio i predgovor napisao Aleksa Đilas, Vukotić media, Beograd, 2016. 409 str., 849.99 din, ISBN: 9788689613476

unutar realsocijalističkog bloka, niti na politički prijelom na domaćem terenu i njegove međunarodne hladnoratovske reperkusije. Potom je nastala Nova klasa, njegovo najpoznatije djelo, a njome mu je bio otvoren put za lavinu drugih publikacija u inozemstvu.1 Đilas ima vrlo uzbudljivu biografiju, a važan njezin sastojak je devetogodišnje robijanje zbog knjiga Nova klasa i Razgovori sa Staljinom. Iz zatvora je pušten prije dosluženja nezaslužene kazne, a J. B. Tito pomilovao ga je na samom kraju 1966. Restriktivno zakonodavstvo bilo je jače od Đilasa, ali on je moralni pobjednik. Ne bih se upuštala u analizu njegovih političkih spisa. Sukladno konfuziji u njegovoj glavi, on je mnogo i neartikulirano lutao, ali mu se sada u dijelu javnosti pripisuje dosljedno liberalni stav. Đilas bi bio posve zaboravljen jer kao disident pripada tradiciji antikomunističke propagande u hladnom ratu, da nije njegova sina, koji se brine o očuvanju baštine. Dok je stari Đilas bio žrtva zakonodavstva na polju slobode izričaja, mladi Đilas je na suprotnoj strani. Jedno je vrijeme u Srbiji bio strah i trepet i sudski proganjao svakoga tko bi objavio nešto što sinu ne bi bilo po ćudi. Bilo bi naravno bolje da su Đilasov lik i djelo zakonski zaštićeni, pa bi pravosudni sustav svojim instrumentima reagirao. Ovako je stvar prepuštena privatnoj inicijativi. Knjiga Pisma iz zatvora obuhvaća izbor iz korespondencije, koje je sin objavio usprkos očevoj „zavetnoj molbi“, „amanetu“, a sam sin piše da su pisma „namenjena samo Štefici i Aleksi“, supruzi i sinu. Unatoč priređivačevoj pretenziji i ambiciji, ovdje se ne radi o kritičkom izdanju korespondencije, jer su pisma ne samo probrana, već i mnogostruko kraćena. U osnovi je ostala zašećerena, repetitivna, dosadna ljubavna proza urešena razmjenom filozofskih misli o dobru i zlu i popisu stvari koje su Đilasu olakšavale tegobne dane robije. Izgleda da je Milovan Đilas bio kritičniji od svog nasljednika kad je tražio da se pisma ne objavljuju. Ponekad je pametno slušati starije. Bračni život Đilasovih cijelih se devet godina odvijao u za njih osobno tragičnim uvjetima. Bračni život obično ostaje između četiri zida i najčešće je, srećom, skriven od očiju javnosti. Za-

što bi to moralo biti drugačije u slučaju Đilasovih? Da su Đilasovi drugovi bili pametniji, ostala bi nam uskraćena ova nepotrebna knjiga jer nikad ne bi bila sastavljena. Također, lovorike Josipu Brozu Titu, koji nam je pomilovanjem Đilasa uskratio još tri godine ove epistolarne proze. Knjiga sadrži i niz fotografija od kojih izdvajam samo dvije: jednu zbog komike, a drugu zbog bizarnosti i morbidnosti. Prva predstavlja kicoški nakinđurenog Milovana Đilasa nakon vjenčanja. U gornjem lijevom džepu sakoa bijelog odijela, s lenjinskim, također bijelim kačketom na glavi, nalaze se čak dvije penkale. Statusni simbol i/ili jedna penkala za književnost, a druga za cenzuru. Na drugoj fotografiji predstavljene su tri muške generacije Đilasovih: Milovan, Aleksa i lubanja (oca) djeda Nikole Đilasa. U uvodu knjige priređivač ističe da bi Milovan Đilas bio „nesrećan“ zbog priređivanja njegovih i Štefičinih pisama. Moram reći da sam nesretna i ja. Pravi

– 27 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 27

doprinos i zasluga Alekse Đilasa, spomenik uspomeni na oca, bilo bi ustupanje rukopisne zaostavštine postojećim ustanovama koje brinu za povijesnu baštinu. Tamo bi bilo mjesto i ovim pismima u integralnoj verziji. Ali je još značajnije pohranjivanje originalnog rukopisa Nove klase na sigurno mjesto, dostupno istraživačima. U izdanju Nove klase (Feniks, Zagreb 2010.) stoji da je ono iz „izravnog autorovog teksta“ (str. 192). Da li to znači da je američka verzija, raspačavana širom svijeta u milijunskim tiražama i prevedena na brojne jezike kao ubojito antikomunističko oružje, iz nekog drugog teksta? Samo bi originalni rukopis razriješio ovu prividnu misteriju. Na potezu je Aleksa Đilas. •

Bilješke 1 Usporedi moj članak o sumnjivom očinstvu Nove klase, http://www.acipss.org/old/newsletter_archiv/JIPSS_extract_2.pdf. Prijevod i dopune za domaćeg čitatelja pretiskani u Mira Bogdanović: Konstante konvertitstva – Hod u mjestu od Đilasa do Đilasa, CIS, Beograd 2013.

Štefica i Đido, juni 1952.

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Poezija

Poletno i sjetno

P

risna otvorenost prema svijetu i neosporan lirski senzibilitet čine da pjesništvo Enesa Kiševića lako nalazi put do publike. Pridodamo li toplinu i vještinu njegova (scenskog ili komornog) izvođenja nije čudno (ni zazorno) što je stekao relativno veću popularnost. U vremenima dominantne nezainteresiranosti za pjesničku riječ, njegova uloga uvjerljivog i dostojnog predstavnika poetske vokacije ima i funkciju održavanja kolektivne svijesti o (nekim) razlozima i mogućnostima pjevanja. Ne niječući duboku osobnu motiviranost Kiševićeva pisanja (dapače, veliki je broj pjesama najizravnije adresiran bližnjima, s mnogo emocionalne participacije) njegova je recepcija uvjetovana širom prepoznatljivošću, uvećanim faktorom empatije, jačim naglascima zanosa i tuge, poleta i sjete, pa dakako i motivikom s kojom se i širi krugovi mogu potpunije identificirati. Zlorabeći sličnost stanovite estradne aure, možda bismo i za Kiševića smjeli upotrebiti formulaciju koju je za sebe iskovao Arsen Dedić, imenujući se „pjesnikom opće prakse“. Pred nama je svezak stihova lijepo naslovljen Jutarnji mrak, a tipološki određen kao „izabrane pjesme“. Na tristotinjak stranica okupljene su najkarakterističnije i najuspjelije pjesme, probrane najvjerovatnije autoantologizacijom, no jamačno i provjerene odjekom prilikom učestalih čitanja i izvođenja. U knjizi nije provedena nikakva podjela po tematskim ciklusima ili po kronološkim kriterijima, nije upućeno na prethodna objavljivanja u zbirkama niti naznačeno okvirno datiranje. Cjelina je predstavljena kao jedinstveni kanconijer, kao svojevrsna pohvala biću i postojanju, kao apologija ljubavi i međusobnog razumijevanja, kao himnička, ekstatična obrana povezanosti čovjeka i prirode, upravo vjernička afirmacija ljepote stvorenoga i utoliko neupitne uloge Stvoritelja. Istina, nepotisnuti tragičniji tonovi prema koncu knjige zadobijaju i sve jače, sve uvjerljivije naglaske. Kiševićev repertoar tehnika i žanrova širok je i elastičan. On lako prelazi sa slobodnog stiha na vezani ili od epigramske minijature dolazi do gotovo simfonijskih kompozicija. Najčešće ipak srokovima podržava skelete svojih strofa, učestalim rimovanjem zatvara i zaokružuje oplate zvučnih katrena. Takozvano zanatsko umijeće potvrđuje brojnim sonetima, pa čak i s dva sonetna vijenca (okrunjena odgovarajućim akrostisima: Asjutki Kišević i Voda je moja mati, čime ukazuje na paralelizam inspirativnih ishodišta, što idu od intimne sfere do univerzalnih mitsko-simboličkih razmjera). S druge strane imamo

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 28

T O N KO M A RO E V I Ć Enes Kišević

j u ta r n j i m r a k

Fraktura, Zagreb, 2016. 304 str., 149 kn, ISBN: 9789532668025

pjesme sažetih refleksivnih akumulacija, medaljone konceptualnog usmjerenja, abrevijature misaonih dosjetki. Napast virtuoziteta vodi Kiševića i prema okušavanju u inim jezičnim registrima. Rođeni ikavski štokavac, osim u standardu, dokazuje se i pjesmama na čakavskome i na kajkavskom, a ako je to malo afektivnu naklonost pokazuje još posebno prema Istri. Regionalni rasponi pak ne mogu dokinuti iskonsku povezanost sa sudbinom Bosne, njezine tradicije i njezine bolne novije povijesti i sadašnjosti. A sentimentalni vremenoplov situira pjesnika ponajprije u Bosansku Krupu, u Sanski most, u rijeke poput Sane i Vrbasa. Dječačke auroralne slike rezultiraju jednostavnošću i čistoćom, bez ikakve napasti formalnog dokazivanja i manifestiranja stilsko-morfološkog umijeća kovanja stihova.

Enes Kišević

Sutrašnji plan Podvlačim sutrašnji datum i pišem: otići majci na mezar. Ostaviti sve druge poslove i otići majci. To mi je, što se tiče sutrašnjeg dana, najvažnije. Kada ću otići majci? Ne znam. Znam samo da sutra neću sa sobom ponijeti sat. Ni smrt sata ne nosi. Ni mrtvi. Kad god dođem – dobro sam došao.

I inače Kišević teži prvotnosti dojma, težini samoga intuitivnog učinka ili žestini etičkog opredjeljenja. Kao zanimljive iznimke uzet ćemo, primjerice, glasovitu njegovu pjesmu I ništa te kao ne boli, gdje se s razlogom poigrava s kolokvijalnošću izraza, s humornom aproksimativnošću koja kao da relativizira ili

čak neutralizira moguću patetiku situacije. Na drugačiji način ekspresivno je i tvarno razigrana pjesma Mržnja, u kojoj se egzemplarno manifestira neugodna gužva konsonanata s „ A“ kao fizički korelativ neugodnoga, čak odvratnoga značenja. Kad već spomenusmo pjesnika opće prakse možda smo morali ukazati i na bogat asortiman njegovih izražajnih postupaka, na iskoristive potencijale ludičkih i retoričkih registara. Međutim, nipošto nije slučajno što Kišević na uvodno mjesto ove svoje kumulativne knjige stavlja pjesmu fra Bonaventure Dude (iz daleke 1963. godine). Ta je pjesma, Biti mi daj, pravi auftakt temeljne pjesnikove zaokupljenosti svjedočenjem bivanja. Bez teološke i filozofske aparature i odgovarajućih pretenzija, Kišević je autor autentične egzistencijalne motivacije, rapsod afirmacije života, gotovo nevino začuđen manifestacijama svjetlosti, razvedenosti zraka i prozirnosti, protočnosti vode (prevlasti i protežnosti mora), ozbiljnosti, otežalosti zemlje i žarkosti, zanesenosti vatre. Ali primijetit ćemo kako njegove preferencije ipak učestalije idu prema zraku i prema vodi, prema elementima naglašenije slobode kretanja i pozitivne neobremenjenosti i pročišćenosti evidencije. Kao izravan odaziv na fra Dudinu pjesmu tu je pjesma Ipak je bolje roditi se ili pak Kamen temeljac. Dvojbe i aporije javljaju se i pjesnik ih također registrira: Kako je teško biti, S časa na čas ili Dišu sred Tvoga djela, na što dolazi neophodna reakcija Jutarnjom molitvom ili Prije molitve. Pjesme posvećene preminulim srodnicima, bratu Husejinu (Odlazak) i sestri Emini (Poslije mene) ispisane su u traženju utjehe i nalaženju vitalne nadoknade u sljedećim naraštajima, a veći broj pjesama upućenih umrloj majci nude perspektivu nadmašivanja prolaznosti zanemarivanjem vremenosti: Pjesma bitka, a naročito antologijska Sutrašnji dan. Unanimistički i panpsihički doživljaj univerzuma fiksiran je u pjesmama Ništa novo i Ljudi su svuda ljudi, a doslovno uzvraćanje fra Dudi naći ćemo u njemu posvećenom sonetu Brat Franjo govori tijelu, pravoj franciskanskoj odi poniznosti i svladavanju nedaća. Ne mislimo Kiševića ograničavati svrstavanjem u meditativne, kontemplativne i religiozne okvire, a još manje davati mu određen konfesionalni predznak, jer njegova teodiceja, po nama, ima ponajprije značenje vjere i povjerenja u ljepotu i dobrotu stvaranja, što se poetski provjerava i afirmira auroralnim slikama (Povratak, Svjetlo u vodi, U svijetu šumske jabuke, Sunce, vjetar i ti itd.). Čini se da ta emotivna podloga omogućava pjesniku da se uopće suoči s drastičnim

pojavama i dramatičnim zbivanjima kojima je također, gotovo nužno, posvetio odgovarajuću pažnju i moralnu empatiju. Riječ je o pjesmama motiviranima reakcijom na ratne zločine, posebno pak sudbinama žrtava, njihovih majki i silovanih žena (Mi idemo našom Bosnom, Žene u crnom, Tomašica, a pogotovo amblematično Havino preklinjanje). Spominjući čistoću i prvotnost Kiševićeva pjesnikovanja, ne znači da sasvim mimoilazimo njegovu iskustvenu samoupitanost, sposobnost poetičkog preispitivanja. Gorka ironija ispunjava tekst Pjesnička večer, a plemenita skepsa stihove u pjesmi Najednom ili Prepisan san. No pjesma Ne očekujem ništa od svojih pjesama nudi cjelovit program, što se sastoji u potpunoj identifikaciji teksta i čina, takoreći pretvaranja (pisane) riječi u djelo (ljepote, dobrote, čistote). Ponukan ushitnim i zauzetim pogovorom Seada Alića, njegovim čitanjem misaonih i emotivnih sastojaka Kiševićeva pjevanja i opravdanim pitanjem o nezadovoljavajućem mu kritičkom statusu, pokušat ću objasniti (ne i opravdati) činjenicu što Kiševićev prinos nije adekvatno valoriziran i historiziran u povijesnim pregledima. Enes je, drag čovjek i neosporan pjesnik, ostao bez čvršćeg generacijskog priključka i odjeka, sasvim stran aktualnijim tendencijama i odgovarajućim problematikama, te plaća ceh svom svjesnom i načelnom anakronizmu. Njegova eksplicitnost i afirmativnost, glatka melodioznost i povremena ljupka plakatnost ne nude i ne izazivlju složeniju hermeneutičku aparaturu ili napor inovativne interpretacije (kao da su dovoljne koordinate između Jesenjima i Préverta, recimo). Ali to ne znači da on ne govori i ne živi kao pjesnik, te da nema dimenziju prave dubine i poticajne širine (i nužne bistine). •

– 28 –

27/02/2017 20:34


Proza

Zašto umiru vrapčići

„V

rijeme je da se ide. Vrijeme je.“ Tako završava zbirka priča Lejle Kalamujić Zovite me Esteban. Završava pozivom na život, pozivom na stvaranje, pozivom da se s procesom vječnog obračuna sa samim sobom i rehabilitacijom otvorenih kratera prošlosti otpočine, iako bi se zbirka u cijelosti mogla razumijevati i kao jedno zaokruženo nastojanje da se rovarenjem po unutrašnjosti ponudi potrebni smiraj samoprihvatanja. Tako je glavno mjesto zbivanja, pored očiglednih – porodična kuća na Vratniku, stan na Grbavici, seoska kuća u Šidu, ateističko groblje na Barama – jedno gotovo nevidljivo unutrašnje kretanje prema onom neizrecivom, nejasnom, neoblikovanom i neuhvatljivom. To je kontinuirano unutrašnje kretanje simbolizirano stalnim fizičkim izmještanjem s jednog lokaliteta na drugi, izazvanim s jedne strane preranom majčinom smrću, a s druge minulim ratom. Upravo u tome naslućuje se najveća stvaralačka snaga Lejle Kalamujić; u njenoj odvažnosti da se iz javnog, fizičkog, izrecivog i opipljivog, a samim tim barem prividno sigurnog, izmjesti u destabilizirajući ne-Prostor intimnih tekstonskih poremećaja, u kojem joj se omogućava spomenuto unutrašnje kretanje. Njeni fluidni unutrašnji pokreti proizvode osnovni ritam njene zbirke, jednu tihu i melanholičnu dinamiku, dok intimni fragmenti i krhotine pripovjedačice, a dato je na znanje da je riječ o autobiografskom tekstu, sasvim odgovaraju autoričinom stilu pisanja. Kratkim, gotovo sirovo jednostavnim rečenicama oštro se zasijecaju u utrobu čitatelja i neumoljivo ih drže u šakama autoričinih nemira, strahova, paranoja, samoće, tišine i praznine. Pored kratkih i dinamičnih rečenica, Kalamujić poseže i za infantiliziranim narativom, kao u priči „Četiri godišnja doba“, gdje piše: „I ovdje smo imali podstanara, i on se zvao Rat. Njega nisam smjela dirati, nisam ga dobro znala. Samo sam mu sakrivala čarape ili pantalone, ponekad bih mu pljunula u kajganu od jaja u prahu, u nadi da će shvatiti poruku i otići sam.“ (10) Kalamujić to radi vrlo vješto; ona povremenom infantilizacijom govora, uz naznaku humora, omogućava opuštanje njenim napetim i nabreklim rečenicama. No istodobno se, uslijed povremene autoričine nemogućnosti razumijevanja svijeta koji je okružuje te njenih unutrašnjih tokova, u takvom postupku može naslutiti i jedna vrsta odbrambenog mehanizma, što opet podsjeća na kategoriju smijeha, kojim bi se destabilizirao i urušio nerazumljiv svijet „odraslih“: „Gledam u raku u koju ode ovo pola kuće i mislim kako su svi glupi. Neoprostivo glupi.“

E L M A P O RO B I Ć Lejla Kalamujić

z ov i t e m e e s t e ba n

Dobra knjiga, Sarajevo, 2015. 96 str., 17 KM, ISBN: 9789958272691

(13). Ako bi se u stilu Lejle Kalamujić moglo šta smatrati suvišnim, to bi bila povremena posrnuća kad je posrijedi upotreba metafore, posrnuća u na granici sladunjavosti poređenja. Unatoč tome njene rečenice nikako ne gube na intenzitetu i zavodljivosti, već vibriraju jednim nenametljivim, ali zamjetnim erotičnim nabojem, kao u: „Glasovi progovaraju iz pogleda. Mladi i stari. Mekani i umilni. Mogla bih ih razmazati po tijelu, kao puter po vrućoj kifli. Vrelih obraza, lizala bih s otvorenih dlanova njihova pitanja: Ko si ti? Čija si?“ (9) ili u: „Sjedim na prevrnutoj plastičnoj gajbi i jedem Glišu. Kidam, dugo žvačem, gutam. Nestaju glava, ruke, tijelo, sve.“ (22). Ta vrela, drhtava i orgazmička atmosfera upućuje da autorica, itekako svjesno, ulazi u diskurs o govoru tijela i razobličavanju zadatih joj identitetskih oblika, pri čemu se tjelesnost razumijeva kao najočiglednije i najprirodnije utjelovljenje zadatih nam normi i pravila. Neka su od tematskih i idejnih polja kojima se Kalamujić kreće identitetska rovarenja, ponovo otkrivanje i osmišljavanje Sebstva, oslobođenog društvenih imperativa, gdje se neminovno uvlači i rodno obojeni diskurs te tema seksualnosti, onog što se smatra društveno (ne) prihvatljivim oblikom, ali i otvara prostor za marginalizirane glasove. Pripovjedačica je lezbijka, potiče iz mješovitog braka pa bi je se moglo svrstati u manjinsku i nekonstitutivnu grupu Ostali. Nadalje, tu su gubitak, odnosno suočavanje i ovladavanje gubitkom/cima, depresija, ludilo te smrt. U jednom intervjuu Lejla Kalamujić kaže: „Za mene je moja majka živjela kroz svoju smrt. To je bila njena prisutnost.“ Tako se u priči „Uzalud je budiš“ majčina smrt osjeća kao prisutnost, teška i ljepljiva poput atoma alkohola koji isparavaju iz očeva pijanog tijela, dok leži pored nje u krevetu i priča o svojoj mrtvoj ženi. Ime autoričine majke miriše na alkohol i ona ga udiše ravnomjerno. Puni pluća majčinim ne-prisustvom. Atmosferi te sobe suprotstavlja se atmosfera iz bašte na Vratniku, kad pripovjedačica legne na masivni kameni sto, raširi svoja krila i pogledom traži golubove, dok sati prolaze, a njene su oči utkane u nebo, u visine, gdje žive oni kojih više nema, kako piše u priči „Čekajući golubove“. Takve su epizode naznake pulsirajućeg životnog impul-

sa, njenog erosa smještenog u metaforu ptice. Nije slučajno da je na naslovnici knjige fotografija Dženata Drekovića, na kojoj vidimo razvučenu žicu ispod koje se prostire, naslućujemo Sarajevo, ali dovoljno nejasno da to može biti i neki drugi grad, neko drugo mjesto. Na žici stoji, osamljena i mirna, crna ptica. Taj prizor suptilno dočarava beskućništvo Lejle Kalamujić, kako njeno intimno, tako i ono opće, kolektivno beskućništvo bosanskohercegovačkog društva, njen spomenuti ne-Prostor. U tom ne-Prostoru, Kalamujić vječno balansira na tankoj žici, ogleda se u vlastitom ponoru prošlosti, dok pogledom traži vrapčiće, kao u priči „Zašto umiru vrapci?“, izvrnuti na leđa, nožica uperenih u nebo, uzima ih u ruke, osluškuje njihov strah, njihov tanki krik za životom.

– 29 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 29

*** Draga Lejla, napisala si pismo Elizabeth. Izabrala si baš nju, nju koja je napisala posvetu umijeću gubljenja. Nju koja je gubila i izgubila tako mnogo. Zar nismo svi, pomišljam? Napisala si joj „draga moja Eli“. Osjećaš je. A ja se napinjem da uplovim u intimni prostor pisma, jer, znaš, sve se na kraju svodi na neki Prostor. Onaj koji mi je, koji ti je, davno ukraden. Million je razloga za moje izbjeglištvo. Za moju osamljenost. Tu nas prepoznajem. Kod nas se dvije ne radi o samoći, već o osamljenosti, jer prva je nametnuta, a druga odabrana. Ti i ja smo odabrale biti u ne-Prostoru naših zadatih, krutih identitetskih kategorija. Nije mi sasvim razumljiva ta naša iskonska potreba da pripadamo, negdje, nekom. Može li se pripadati? Je li to odbrambeni mehanizam protiv straha od smrti? Ja se smrti već dugo ne bojim. Može se biti živ, a mrtav, znaš li to!? Znam da znaš. Osjećamo tako bliskim teme smrti, ludila i seksualnosti. Sve nude granična iskustva i sve jesu granična iskustva. Dodala bih tu i pisanje. Ono je put u liminalno i rascijepljeno stanje bića, ili je pisanje posljedica tog stanja. Pitam se da li pripadamo dok pišemo? Potvrđujemo li sopstveno postojanje dok osvajamo i prisvajamo jezik; nepovratno upisujemo svoje Ime. Elizabeth, Lejla, Elma. Sve Elizabethe, Lejle i Elme ovog svijeta. Koliko smo bliske? A opet, prepoznajemo li se? Prepoznaješ li, šapni mi, moj zaljubljeni pogled, jesu li ti bliski nervozni pokreti mojih ruku dok

trljam već odavno otvrdnulo meso jagodica oko mojih prstiju? Ružna navika, znam, ali smiruje me. Prepoznaješ li moje neprimjetno drhturenje kad se na mene sruče prodorni pogledi svih posmatrača? Prepoznaješ li moju neumoljivu snagu da im uzvratim poglede s mjesta na kojem i ti stojiš? Doduše, negdje drugdje i zoveš se Lejla, a ja se zovem Elma. Na tom je mjestu stajala i Elizabeth. Prepoznaješ li moje pokušaje da poštenski zarovim, iako vraški boli, skoro do ludila, u šuplju utrobu mog djetinjstva? Zar i ti ne ulaziš u šuplju utrobu svog djetinjstva u „Buka, bijes i ona“? Znam tačno zašto buka, i ja sam umorna; znam i zašto bijes. Ne znam ko je ona!? Esteban. Esteban. Esteban. „Ovo je Esteban!“ odzvanja glas tvoje majke, dok pažljivo smješta tvoju glavu u njene šake, baš kao što si ti nježno uzimala vrapčiće u svoje ruke onu noć kad si se iskrala iz sobe i tražila ih ispod polomljenih krošanja. Tvoja majka. Spušta usne na tvoje oči i jezikom liže jednu slanu kap vode s tvoje trepavice. I ja bih spustila usne na tvoje sklopljene oči i ljubila svaki dio tvog tijela, kao što te ljube sve druge žene koje su se stisnule kao jato uznemirenih ptica oko tvoje majke. Ti si moj Esteban. Ti misliš na ptice. Ti jesi ptica. Da li si savladala umijeće gubljenja? Vjerujem da si preživjela. Da li sam savladala umijeće gubljenja? Vjerujem da sam preživjela. No, nije više riječ o pukom preživljavanju. Ne pristajem na takav kompromis, a znam da ni ti. Gledamo se… Malo sam snena od rakije. Čarolija se kreće kadrom, pa skrene u moje pripite misli. Nedostaje mi Elizabeth. Draga moja Leli, spremno ti pružam ruku i netremice te gledam dok mi dovikuješ: „Vrijeme je da se ide. Vrijeme je.“ S ljubavlju, E Sarajevo, 05. februara 2017. •

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Publicistika

Zaljubljenički i posvećeno

F

rapantna je razlika između popularnosti i omiljenosti sevdalinki spram nedostatka ozbiljnog pisanja o jedinom autentičnom bosanskohercegovačkom muzičkom i poetskom stilu, čitavoj kulturi koja uz književnost utiskuje vjerojatno ključni pečat u samu (staru) nacionalnu kulturu i (mladu) državu. Ne zna se, nasuprot tome, je li gori ovaj neobični nedostatak radova ili je pak gore to kako se piše danas u većini slučajeva. Sam autor na prvim stranicama svoga vodiča – jer o vodiču se radi – precizno i s ironijom dijagnosticira i kaže da „pisanje o sevdahu danas uglavnom nastoji biti melankoličnije od same pjesme“. Dokaz ovome jest da su na tom ispitu pala najpoznatija imena bosanske inteligencije u posljednjih četvrt stoljeća – pisci, povjesničari, filozofi. Muzičari, tipično obogaljeni nedostatkom šireg obrazovanja, samo su doprinijeli obfuskacijama i daljnjem mućenju vode. Otud, ne čudi da je baš Damiru Imamoviću dopalo da prvi napiše jedan značajniji rad – dulji tekst koji bi imao i osnovnog znanstveno-humanističkog utemeljenja, a da jednako dobaci i do šire publike. U Imamoviću se tako, nekom višom osobnom i, šire, kulturnom dinamikom, spajaju u jedno tri bitne stvari, što je izuzetna rijetkost: on piše

Đ O R Đ E M AT I Ć Da m i r I ma mov ić

s ev da h

Vrijeme, Zenica, 2016. 156 str., 15 KM, ISBN: 9789958180828

i kao izvođač, pa onda kao obrazovana i osviještena individua, i na kraju, jasno, kao baštinik neizbježnog i određujućeg obiteljskog naslijeđa. Sve tri uvjetovanosti i privilegije, koje autor i sam spominje, doprinose kako najboljem u knjizi, tako ujedno i pokojem nedostatku. Kao izvođač ima privilegiju da intimno, iznutra, zna žanr, njegovu strukturu, praksu i imanentne probleme; kao pripadnik dijela nove, (post)ratne svjesne generacije umije dobro smjestiti pjesme i kulturni patrimonij u širi socijalno-povijesni, ideološki i naravno kulturni kontekst; dok privatnim i porodičnim naslijeđem nosi veliku i zavidnu muzičku popudbinu, bliskost s pjesmama, ali i usmenu historiju, lokalne narative i mitologeme. Takva drugačija pozicija u odnosu na dosadašnje autore definira u potpunosti knjigu kao osobni projekt, kako ono u njoj napisano i izrečeno, tako i pitanje i kontekst autorstva. Ova izdvojena, na-

ročita pozicija uvjetuje u kontinuitetu i namjere i stav autora, što se vrlo brzo uviđa. Već od prvih stranica on se ne boji uhvatiti s inherentnim problemima i osjetljivim točkama kulture i samog sevdaha. Kao prvo, najproblematičnije i najosjetljivije, pitanje je pripadanja dakako, „ekonomije etničkog vlasništva“, kako autor kaže. Imamović dokazuje jasno i argumentirano činjenicu koja će biti bolna mnogima danas: to da je nemoguće uopće uzeti sevdalinku kao usko bosansku stvar i govoriti o njoj van širega – kako ga sam zove – „južnoslavenskog“ ključa i područja. I samo poglavlje „Sevdah i sevdalinka“ počinje podnaslovom „Sevdah Južnih Slavena“ – tu je prva, radikalna razlika od recentnih, to će reći, poslijeratnih radova na temu. Nakon što dadne objašnjenje samog, trajno izmičućeg pojma, etimologiju riječi „sevdah“ i smjesti je u srodne termine drugih kultura – koje će u kontinuitetu sve odreda ostaviti golemi utjecaj na bosansku i ostale u okolini – Imamović prelazi brzo na njih, na ono što nas najviše zanima uostalom. I tu također kreće od početka – od Hasan­aginice i za nas krucijalnog perioda evropskog romantizma, odnosno njegovih predstavnika na Balkanu koji su odredili i definirali ovdašnje tendencije i kultu-

ru, redom i izrijekom – Goethe, Fortis, Puškin – da bi nastavio bez kompleksa, ne podilazeći vladajućim ideologemima. Naprotiv, upravo veselo i svjesno, gotovo sa zluradim zadovoljstvom Imamović „sjeda na muku“ oficijelnom konsenzusu, službenoj premisi i njenim predstavnicima, kao kad primjerom pokazuje da je Vuk Karadžić taj koji će prvi kodificirati ne samo jezik nego i našu narodnu pjesmu i stvaralaštvo – a time, dijalektički, i ono što će kultura u budućnosti zvati sevdalinkom. Štoviše, govoreći o Vuku van uobičajenog jezičko-pravopisno-rječničkog fonda, a u kontekstu narodne muzike i folklora, autor intrigantno ocrtava gramatičara čak kao neku vrstu balkanske proto-verzije Alana Lomaxa, što je motiv za kojim bi se tek trebalo krenuti jednom u budućim istraživanjima. Uopće, ako išta, Imamovićeva nevelika, ali zato sjajno ilustrirana knjiga, bogata je imenima, skraćenim no preciznim i znalačkim pregledom i kronologijom. Ona ide od već spomenutih imena, preko prvih (naravno stranih) etnomuzikologa – zahvaljujući kojima i imamo neka od glavnih svjedočanstava, formalne studije i sačuvane notacije pjesama – vodeći priču kroz bosanske, uže bošnjačke, srpske i hrvatske autore, muzikologe i entuzijaste – sve do izvoInfografika © Kenan Zekić

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 30

– 30 –

27/02/2017 20:34


Knjige đača, naravno, koji pjesmu čine živom u svakoj od epoha. Sve to zajedno čini jedan indirektan paralelni narativ koji otkriva ono što je odavno razvidno svakom svjesnijem promatraču: historija sevdaha, baš kao i sama kultura, historija je kontingencija, napuknuća, prekida i nemara, kao što je povijest njene formalizacije i „skolastike“ vaninstitucionalna najčešće. Ona je, naprotiv, nezamisliva bez „stranog faktora“ i, pogotovo, bez domaće sorte idealista, sanjara, romantičara i propalica, a tek onda i nešto pripadnika inteligencije koja je sevdalinku često vukla pod monoetnički ideološki plašt. Ova lutanja i nesigurnosti Imamović markira i komentira resko i s humorom pa je utoliko njegov vodič i stanovita polemika, diskretno izazivački postavljena ka svakom konzervativizmu – muzičkom, tekstualnom, naravno društvenom i intelektualnom. Posljednje se vidi u napuštanju „emocionalizacije diskursa“ i, konkretno, jednog intrigantnog uvođenja citata iz teorijske analize koju je napisao Himzo Polovina (!), a koja bi suptilnijem čitatelju mogla poslužiti kao signal moguće radikalne promjene perspektive u odnosu na dosadašnju percepciju žanra. U tom smislu, knjiga pokazuje koliko su i sama sevdalinka, njene faze, razvitak i recepcija bili ovisni o povijesno-društvenim okolnostima. Dok u jednostavnim kronološkim i pojmovnim prijelazima tekst prati periode – kroz nazivlje, muzičko-tekstualne i izvođačke prakse, zapise i prve poetičke i muzičke tipologizacije, pa tehničku revoluciju, ispred svega radija i snimanja zvuka kao najbitnijih, kroz proširenja i mijenjanja, transformaciju zvuka i kulture sevdalinke u svakom pogledu – autor nikad ne ispušta socijalni i ideološki aspekt, čak i kad, pod očitim utjecajima recentnih lijevih teorija, prijeđe u drugu krajnost (primjerice, nepravedna i paušalna ideološka atribucija nesretnom Dvornikoviću). Uz to te uz ponešto glavinjanja terminološkog (onaj, danas simptomski i po pravilu anakronični „prostor bivše Jugoslavije“), pokoju nejasnost (nedovoljno objašnjena tzv. „ravna pjesma“), kao i uz povremene stilske teškoće, miješanja registara, odnosno narativnih glasova (neočekivanih prelazaka impersonalnog stila u ich-formu) imamo bez obzira na to pred sobom inteligentnu, intelektualno neovisnu, uvijek duhovitu i iskričavu studiju. Tekst gotovo svakim podatkom, objašnjenjem i ispravkom djeluje zaljubljenički posvećeno, kako tim nevjerojatnim pjesmama tako i većem, suštinskom, a danas u zakrvljenim zajednicama tako nedostajućem. To, neizrečeno a bitno, za čim ide, traga i što nastavlja Imamović uostalom, koliko se god vrijeme i okolnosti razlikovale, slično je onome za čim su išli i njegovi prethodnici, ti koji su sevdah pjevali i svirali, ali važnije – koji su ga i imenovali i sačuvali. •

Proza Damir Ovčina KAD SAM BIO HODŽA

Buybook, Sarajevo, 2016. 530 str., 25 KM, ISBN: 9789537893620

Ja naprijed – nazad kroz knjigu. U teku zapišem šta je i kako bilo i ko je šta govorio. Rukopis mi mrzak. Rečenice još mrže. A pisati mi drago. (13)

P

isanje skoro nikada ne može biti preodmaknuto od autobiografskoga pečata. Damir Ovčina u romanu Kad sam bio hodža (po)kazuje stvarnu snagu autorskog potpisa i rukopisa koji s naglašenim Sopstvom u sebi odašiljava i prevlači tananu oštricu objektivne stvarnosti, koja se očituje kao vječita potreba za potvrđivanjem sebe – ljudstva u vremenu čovječjeg nevremena. U jednom takvom vremenu skrivanja čovjeka od drugih ljudi kao da su štetočine ili pripadnici druge vrste, a da pritom sam ne skrene stazom nevremena, jedino što može da čini jest da se preda Ljubavi. Od ljubavi se, poručuje Ovčina, u egzilu bez egzila, jedino može preživjeti. Ta ljubav je otjelovljena u ljubavi naspram žene, naspram čitanja, naspram pisanja, naspram oca za kojega ne zna ni da li još uvijek, negdje pritvoren, diše zrak. Slavna Bulgakovljeva rečenica da rukopisi ne gore, ovaj bi roman pre­inačio na rečenicu da sjećanja ne gore, nego ostaju zapisana na papirnatim i pregorjelim stranicama preživljavanja. Roman Kad sam bio hodža jest roman o otuđenosti od vlastitoga života u vlastitome gradu, koji više ne pripada ni sebi kao što ne pripada ni onome koji pokušava zatomiti sjećanje o pripadanju. Satvoren u studen teške sarajevske zime dubokoga minusa, preko ljetnje žege i zimske stege, preživljava u nekad rodnom a sada odrođenome gradu; odcjepljen u sebe, skoro sasvim bez sebe, glavni je Junak tadašnjega paradoksalnoga doba. Pet stotina i trideset stranica ovoga rukopisa (po)kazuje odgovor na pitanje: Što ti se izistinski desi u Sarajevu, 1. maja 1992. godine na Grbavici, ukoliko propustiš autobusnu liniju prema Aerodromskome naselju? Ovčina kao Autor ovoga romana propituje fenomen međuljudskih odnosa koji odista znaju zablistati i natjerati čovjeka na preživljavanje dok simultano ispreda priču i kroji sliku grada koji je prestao da postoji, iznenada, preko noći tog prvomajskog dana devedeset druge godine, kada se Grbavica odcjepljuje iz strukture grada. Uprkos tome, činjenica je da Ovčina, zarobljen od devedeset druge do devedeset pete godine, preživljava na osnovu rukopisa poezije i proze sastavljenog uz pomoć djevojke koja ugrožava i rizikuje vlastiti život pomažući etničkog tuđinca uspostavljenog upravo odcjepljenjem Grbavice. Stoga, Damir Ovčina kaže: „Čitam s

nelagodom šta sam zapisao da sam mislio, vidio, čitao, vježbao, ponavljao, sjećao se, zamišljao pa tako ratujem s ratom sve do planirane serije vježbi prije ručka.“ (457). Djevojka Ovčinu primorava da unutar „egzila“ uspostavi rutinu svakodnevnoga života pod opsadom, na osnovu čega će da preraste adolescentsku dob i u posljednoj sceni romana, u susretu s ocem, da promatra oca očima odrasloga čovjeka. Promatran očima čitateljice koja ne poznaje priču o preživljavanju unutar opsade, ovaj roman ostavlja neizbrisiv trag i nezaobilaznu literaturu: udžbenik o raspadanju grada i jednoga strašnog nasilnog odrastanja bez blizine roditelja i roditeljskoga doma. Ovčinin roman o Sarajevu mora da se sveti trenutnoj živućoj slici Sarajeva, koje ne poznaje i koje je protjeralo u egzil, i na marginu, priče o nepoznavanju nametnutog etničkog Drugog. Taj etnički Drugi je upravo junak ove priče koji je osigurao život junaku koji nam sada priča priču o gradu koji nisu uništili nametnuti Drugi, nego upravo oni koji danas odagnavaju ljudske priče o ljudskom vremenu i nevremenu koje je, ovakvo ili onakvo, shodno tomu kako ga uspostavimo i čitamo, pišemo i pamtimo. Na tom tragu, autorski potpis ovoga romana garantira da ispod pokožice ovakvoga „smrdljivoga grada“ diše i postoji ona ljudskija, jedna topla i iskrena čovječnost, ona koja ne pozna nametnute norme, Drugost i jednodimenzionalne prikaze.

Azra Nezirić

Nova književnost Aleksandar Hemon POVRATAK U HEMONWOOD Buybook, Sarajevo, 2016. 247 str., 25 KM, ISBN: 9789537893606

U

svojem osvrtu o seriji Uvod u anatomiju (Anatomija života, http:// muf.com.hr/, 2016.) Barbara Pleić Tomić kao jednu od značajki ovog serijala ističe nemogućnost odvajanja privatnog od poslovnog, tj. likovi Uvoda u anatomiju predstavljaju „ultimativno utjelovljenje kapitalističkoga sna – njihov posao u svakom smislu jest njihov život“. Potonji kapitalistički san, u suvremenom svijetu, predstavlja način života, svakodnevnicu. No, uplitanje javnog u privatno ima dugu povijest. Tako se na primjer prodiranje javnog (političkog) u privatno može iščitati i u adolescentskim zapisima Ivane Brlić Mažuranić, a što se očituje u izjednačavanju nacionalnog i emocionalnog. Danas je sveprisutnost javnog diskursa nemoguće izbjeći, a o tome svjedoči i osvrt Barbare Pleić Tomić, ali i kolumne Aleksandra Hemona u knjizi Povratak u Hemonwood. Kolumne rođenog Sarajlije, a danas stanovnika Chicaga, nastale su u razdoblju od 2012. do 2016. godine na portalu Radio Sarajeva te su, iako ustaljeni oblik novinarskog izvještavanja, ujedno

– 31 –

Behar prijelom AMEN priprema.indd 31

i odraz nepostojanja granice između privatnog i javnog. Tekstovi su u zbirci poredani nekom unutarnjom logikom, reklo bi se simbolikom, poput poezije. Tako se kreću od refleksivnih do političkih, sportskih i onih aktivističkih, a počinju s osvrtima o djetinjstvu i mladenaštvu te životom u Sarajevu, dok završavaju s aktualnom političkom situacijom u Americi. Nit koja spaja Hemonove kolumne jest njegovo izbjeglištvo iz BiH u vrijeme rata. Iako čitatelj odmah na početku saznaje i puno veću tragediju njegova života – smrt djeteta – odlazak iz domovine je ono što je zapravo obilježilo autora. Kao i kod drugih, sličnih ljudskih priča, i u Hemonovim kolumnama prisutna je čežnja, melankolija te nada u bolju budućnost za zemlju iz djetinjstva. No, kolumne ovog autora prožete su svojevrsnim osjećajem krivnje zbog odlaska, a zatim i pisanja o mjestu gdje više ne pripada. Možda iz tog razloga život u Americi Hemon nikada ne prikazuje kao mjesto gdje se snovi ostvaruju, već kao slutnju budućnosti prikazanu u filmu The Purge (2013.). Problematičnost pisanja kolumne proizlazi iz zauzimanja stava, pri čemu danas taj stav može imati samo dvije strane – liberalnu ili konzervativnu – hrvatskim rječnikom, lijevu ili desnu. Tako bi Hemon, sa svojim kolumnama, bio predstavnik one struje svijesti koju bi zlobni komentatori na portalima nazivali jugonostalgičarskom koja se usudi pametovati iz inozemstva, a s druge bi mu strane (u hrvatskom kontekstu) stajao Nino Raspudić. No, nije problem u zlobnim komentatorima po portalima, problem je u svijesti ljudi – onih koji čitaju, ali i onih koji pišu – jer više ne postoji konstruktivna kritika, već samo ultimativna istina za koju se čitatelj mora opredijeliti. Uz prethodno navedeni problem veže se i problem privatnog i javnog u muškaraca i žena. Stavovi muškarca koji dekonstruira političku, društvenu ili kulturnu stvarnost ne dovode se u pitanje, dok se većina žena u tom kontekstu ne shvaća ozbiljno jer se od njih očekuje (ili same očekuju) da budu Carrie Bradshaw, ali s dozom feminizma. Iako bi i sam autor Povratka u Hemonwood osudio takav pogled, stvarnost nam govori drugačije – stoga se moraju birati strane i paziti na to tko ima pravo prodirati iz privatnog u javno. Zbrika kolumni Povratak u Hemon­ wood zanimljivo je svjedočanstvo vremena kada se prošlost miješa sa sadašnjošću i budućnošću. Kada, kako i sam autor navodi u jednoj od svojih kolumni, shvaćamo da se povijest ponavlja i civilizacije propadaju, a Hemon, britko, oštro i duhovito, kao da piše o početku kraja. Možda svijet čeka američku optimalnu projekciju budućnosti prikazanu u filmu The Purge koja na specifičan način go­ vori o tome što se događa kada se izmije­ šaju privatno i javno, tj. „ultimativno utjelovljenje kapitalističkog sna“, kako je to uočila Barbara Pleić Tomić.

Martina Jurišić

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

27/02/2017 20:34


Publicistika

Gol iz kornera

O

poeziji se može govoriti na bezbroj načina, i svaki od njih može biti jednako manjkav. I lepršav. Koliko je to i stil pojedinog pjesnika. Dakle, ako još uvijek postoji Neko ko bi bio spreman da sebe preozbiljno shvati pri pokušaju odgovora na pitanje – šta je, zapravo, poezija? – to ga u današnjem vremenu skoro diskvalificira. Jer, ono što je u proteklim epohama izgledalo najvažnije, a to je, uzmimo samo jedan primjer, građenje poetskog svijeta putem metafore, danas izgleda skoro bespredmetno. Poezija danas traži sublimiran, direktan govor, koji bujicu svakodnevice sažima u što precizniji logički sud, koji istovremeno treba biti i metafizički. To, definitivno, nije lak zadatak i čini se da je dobro što je hiperprodukcija poezije izgubila dah u trci s nekim drugim medijima. Moglo bi se reći da je vrijednost poezije moguće mjeriti i vremenom kojim se čeka(lo) na nju.

K

njigu Mustafe Zvizdića Praški metro čekali smo, ako imamo na umu prošlu knjigu proze, dvanaest, a ako je riječ o poeziji – dvadeset godina. Zbirka od trideset i devet pjesama za dvadeset godina? – upitao bi kakav ciničan ljubitelj književnosti. Takvim tempom se ne mogu pohvaliti ni nobelovci kojima kritičari, kao najveći superlativ, ističu relativno mali broj napisanih, i pažnju odabira objavljenih pjesama. Sreća da se nakon takve pauze, u nekakvom zamišljenom koru, ne može izgubiti status pjesnika, jer on se i ne „dobija“ kvantitetom – nismo na tržnici – nego kvalitetom onoga direktno napisanog i izrečenog. Ova knjiga ne samo da potvrđuje Mustafu Zvizdića kao pjesnika, nego skoro uspostavlja aksiom da je – ako je igdje i ikad, a onda je to u poeziji danas – manje, zapravo, više, iako nam i ta fraza može djelovati otrcano. Sve je pojeftinilo, pa i minimalizam, reklo bi se. U tom smislu, pjesnik sebe, naziva „višestrukim povratnikom u književnost“, što je prvorazredna majstorija, a evo i zašto: jezikom crne hronike, tog žanra koji definitivno, najbolje odgovara vremenu u kojem živimo, opisuje sebe, jer višestruki povratnik je sintagma koja se upotrebljava uglavnom u vezi s kriminalcima. Dovoljno svjestan da se ovdje i sada svaki kontekst, na neki način, može dovesti u relaciju s crnim humorom, pjesnik autoironijom detronizira i sebe i literaturu: stavljajući se pred imaginarno kafkijansko pravosuđe, pa piše: „Ali estetske vrijednosti/ Nisu stvar ovoga suda/ Uhvaćen u pisanju treće knjige/

B E HAR Ožuja k / M a rt 2 017.

Behar prijelom AMEN priprema.indd 32

J O S E F VO N D R AČ E K M u s t a f a Zv i z d i ć

p r a š k i m et ro

Buybook, Sarajevo, 2016. 60 str., 12 KM, ISBN: 9789537893569

Te mu se zbog toga/ Automatski ukida/ Uslovna sloboda. U toj pjesmi, pisanje treće knjige je krivično djelo, a hibernacija, odnosno akumuliranje materijala – sloboda koja se ukida objavljivanjem. Majstorski, nema šta. Još ako je to ukidanje najava daljnjeg kriminalnog djelovanja, u šta se duboko nadam, onda smo dobili razlog da ćemo češće imati priliku čitati neke od briljantnih minijatura ovog izvršioca. Umjetnika u četrdesetim, kako zove svoj lirski subjekt. E, sad, ako stvar pomjerimo iz registra autoironije kao posljednje crte odbrane – jer književnost bez plemenitog smisla za humor, pogotovo na vlastiti račun je skoro bezvrijedna – i nastavimo je posmatrati u nekoj vrsti pseudoteorijskog diskursa, doći ćemo do iskaza koji izmiču dosad poznatim obrascima. U pjesmi Sarajlija u Pragu, Zvizdić metaforički, ali iskreno poredi grad u kojem se našao, s gradom u kojem provodi veći dio života, pa piše: Marindvor uvećan/ do Guliverovskih razmjera./ Beskrajna Čengić Vila./ Pet puta pomnoženo Alipašino polje./ Ogromne crkve bez džamija./ Strahovi mirišu na cimet/ i kuhano vino. Zanimljivo bi bilo nekome ko ne zna toponime koji se spominju u ovom pjesmi, nekom građaninu Praga, ovu pjesmu prevesti na češki i interpretirati. Šta bi čuo u njoj? Zvuk koji ide slijedom – Marindvor, Guliver, Vila, Polje!? Vjerovatno bi zastao kod stiha – „ogromne crkve bez džamija“ – i ostao zatečen. „Kakve crkve bez džamija?“ – kao da čujem pitanje češkog čitaoca. No, sljedeća dva stiha bi, zasigurno, riješila nedoumicu: strahovi koji mirišu na cimet i kuhano vino su univerzalan suukus srednjoevropskog načina života, i pjesnik ih oživljava na, ako se tako može reći, organoleptičkom nivou, u kojem je ukus straha, zapravo ukus pića koje se pije oko novogodišnjih praznika. U kojima, ako nastavimo niz asocijacija, se statistički događa najviše samoubojstava. Ono što pjesnika plaši u vlastitom dvorištu „sasvim prosječni dok nisu poginuli“, to ga plaši i u svijetu, a primjećuje i raduje se, pa i podsmijeva sličnim stvarima kao i doma: „dragovoljcima Libertasa“, „penzionerima poliglotima“ koji drijemaju, i „norveškom NVO paru usred bratstva muslimana“, kao u pjesmi Istanbulski aerodrom. Sve to skupa kao

da upućuje na to da pjesnik, gledajući i učestvujući u haosu koji nas okružuje, ipak, traži neku vrstu ravnoteže, nekakav, uvjetno kazano, viši princip „zdravog razuma“, koji izgleda kao da je trajno protjeran iz današnjeg svijeta. Ta želja za ravnotežom kao da je glavna nit koja se vuče kroz ovu poeziju, i stoga je ona toliko jezgrovita, i tako cjelovita. Ako znamo da je harmonija svijeta u ovom trenutku toliko narušena da se on nalazi na ivici pucanja, ima li išta plemenitije i iskrenije nego svojom poezijom pokušati, barem u sebi i za mali krug čitatelja, pustiti glas koji ne oponaša i podržava opću kakofoniju, nego je u sebi autentičan i konzistentan, bez obzira na okolno vrištanje, koje se i u tom glasu mora osjetiti. Poezija, ako je išta može definirati, je svođenje računa sa samim sobom. Mustafa Zvizdić je umjesto pokušaja da eventualno nasljeđuje poetske obrasce ponudio jedan novi diskurs i otvorio jedan novi pogled: ispada da je u posljednjih dvadeset godina bilo važnije ne napisati ono čega bi se pisac kasnije mogao odricati, nego ispisivati brojne stranice koje ostaju zaboravljene nakon izlaska iz metroa, Hada u kojem se voze sto na sat. Jedino čime se u ovakvom svijetu pjesnik može braniti jest demistifikacija, razgolićivanje držača kišobrana na dženazama, podsmijeh hadžijama u idućoj turi. I oplemenjivanjem sjećanja koja su teška kao ratne naplavine, kao slike u kojima dojučerašnje komšije i prijatelji postaju dželati, kako to Zvizdić navodi u pjesmi Rat u našem naselju. Dvadeset godina/ je tek korak Litvanskog košarkaškog centra, stoji u pjesmi 1995. – 2015. i taj susret lepršavosti i neumoljivosti moguć je samo kod onih koji znaju da je ono što je presudno – talent. U vremenu u kojem je previše nabijeđenih i ubijeđenih, neko ko ima autentične dileme i postavlja nas pred njih pravo je osvježenje. I dobitak.

N

akon sklapanja korica ove knjige, ostaje veliki broj pitanja, ali jedno od glavnih je – „kako je toliko puno stvari i pojava našlo mjesto na tako malo stranica?“ Zaboravljena generacija, melanholija, humor, jazz, sport, književnost, antropologija, putovanja, pošast nacionalizma, preživljene iluzije, razočarenja, nade, sve to ravnopravno igra u ovoj knjizi. Naizgled jednostavno, ali, vjerujte na riječ, to je vrhunsko umijeće. Bilo da su spomenuti ili ne, ovom knjigom defiliraju najrazličitiji likovi, i njihovi utjecaji: Arvidas Sabonis, Franz Kafka, Gregor Samsa, Mikkel Hansen, Grace

Kelly, Blaž Slišković, Stevan Sremac, Gregor Strniša, Wynton Marsalis, Humprey Bogart i Ingrid Bergman, Ondruš i Panenka, Bedanec i Milutin Kukanjac, Alain Delon i Čajkovski, Stevan Sremac, Zbigniew Herbert, Jack Nicholson… I sve je to Mustafa Zvizdić, koji piše prstom po zraku. Ima jedna pjesma G.K. Chestertona koja kao da objedinjuje sve u ovoj knjizi. Zove se Drugo djetinjstvo, i kao da se ova knjiga mogla nazvati i tako. „Da mjesta za egzekuciju, ponovo postanu mjesta tvog djetinjstva,“ kako stoji u već citiranoj pjesmi 1995.– 2015.

K

ao neko ko gorljivo ne zastupa tezu da u vrhunskoj poeziji ništa nije slučajno, moraću se malo odmaći od toga i napisati i ovo, slijedom one vrste metafora koje su mi bliske, a koje Zvizdić majstorski radi. Radi se, naravno, o zajedničkoj opsesiji – nogometu. Na svijetu postoje dvije vrste vrhunskih igrača: jedni su oni koji igraju utakmice pod sjajem velikih reflektora, uvijek su smrtno ozbiljni, rade tako da veliki sponzori koji ulažu u njih misle da su opravdali svoje novce i ponose se njima. Njihovi se dresovi prodaju u milionskim nakladama, i često im se zbog komercijalnog prestiža i rušenja rekorda i namješta da daju golove, iz million(skih) razloga. Drugi su oni koji rade to isto, ali nisu robovi velikih korporacija, i njih pamtimo zbog poteza. I zbog toga što postavljaju nove standarde, ne mareći za stereotipe. Oni daju golove iz nemogućih situacija, iz driblinga nakon četvorice pređenih igrača, škaricama s dvadeset metara, ili iz kornera. Ili, naprosto, pokušavaju ono što se njihovi suigrači ili protivnici ne usuđuju. Njihovi životi obično nisu nalik onima hollywoodskih zvijezda, a voli ih se zato što svi misle da bi na terenu, u nekakvim zamišljenim idealnim uslovima, mogli isto što i oni. Oni zaslužuju poštovanje među onima koji misle da je nogomet (u ovom slučaju poezija) nešto doista bitno, i njihova slava ne tamni još dugo nakon što prestanu igrati. Mustafa Zvizdić spada u ove druge, i stoga je čast i zadovoljstvo biti njegovim savremenikom, suigračem, ako se tako može reći. I čitati Praški metro. U nadi da sljedeći gol iz kornera (knjigu) nećemo morati čekati ovako dugo. •

ISSN 1330-5182

– 32 –

27/02/2017 20:34

Behar, broj 135  

Behar, časopis za književnost i društvena pitanja, i u novoj seriji otkrivat će mjesta evropskih – integrativnih – identifikacija, koliko go...

Behar, broj 135  

Behar, časopis za književnost i društvena pitanja, i u novoj seriji otkrivat će mjesta evropskih – integrativnih – identifikacija, koliko go...

Advertisement