Page 1

DALTON TRUMBO Johnny je krenuo u rat


Dalton Trumbo JOHNNY JE KRENUO U RAT Naslov izvornog izdanja Johnny Got His Gun S engleskoga prevela DAŠA DRNDIĆ Copyright Published by Arrangement with Kensington Publishing Corp., New York, USA and Andrew Nurnberg Ltd-Budapest. All Rights Reserved Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 24 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 871181 ISBN 978-953-320-068-2


Početak Prvoga svjetskog rata podsjećao je na ljetnu svečanost – svuda lepršave suknje i zlatne epolete. Milijuni i milijuni ljudi klicali su s pločnika dok su carevi, državnici, feldmaršali i ostale njima slične budale paradirale glavnim gradovima Europe na čelu svojih veličanstvenih legija. Bijaše to plodan period; doba ponosa i samohvale, doba orkestralne muzike, poezije i čednih molitvi. Bijaše kolovoz, drhtav i uzbudljiv, mjesec brojnih momačkih večeri, u kojem su djevojke mladih oficira zauvijek ostale čekati. Jedna škotska četa, predvođena četrdesetoricom gajdaša koji su pištali iz sve snage – da bi nadjačali buku mitraljeza – krenula je u svoj prvi okršaj. Kasnije, kad je pored devet milijuna unakaženih leševa vojna muzika zauvijek utihnula i vladari počeli bježati glavom bez obzira, to pištanje gajda pretvorilo se u naricanje i plač. Bio je to posljednji romantičarski rat; a Johnny je krenuo u rat vjerojatno posljednji američki roman o takvome ratu, napisan prije nego što je započeo jedan posve različit okršaj – Drugi svjetski rat. Knjiga je doživjela čudnu političku sudbinu. Napisana je 1938, kad je pacifizam bio anatema za američku ljevicu i za najveći dio političkog centra, predana u tisak u proljeće a objavljena 3. rujnu 1939. – deset dana nakon potpisivanja njemačko-sovjetskog pakta i dva dana pred početak Drugoga svjetskog rata. Ubrzo potom, na preporuku gospodina Josepha Whar5


DALTON TRUMBO tona Lippincotta (koji je želio potaknuti i propagirati prodaju knjige), prava za objavljivanje romana u nastavcima ustupljena su njujorškom listu Daily Worker1. Četiri mjeseca poslije, knjiga je dobila nepodijeljenu podršku ljevice. Nakon Pearl Harbora, ono što je u njoj bilo napisano postalo je neprikladno kao i ono pištanje gajda. Kad je gospodin Paul Blanshard govorio o vojnoj cenzuri u knjizi Pravo na čitanje (1955), između ostalog je rekao: “Nekoliko stranih profašističkih časopisa je zabranjeno, kao i tri knjige među kojima se našao i pacifistički roman Daltona Trumboa Johnny kreni u rat (Johnny Get Your Gun), proizveden u vrijeme potpisivanja njemačko-sovjetskog pakta.” Kako je gospodin Blanshard napravio, nadam se, nesvjesnu pogrešku što se tiče perioda “proizvodnje” knjige, kao i naslova pod kojim je “proizvedena”, ne mogu sasvim povjerovati u tu verziju o njenoj zabrani. U svakom slučaju, ja o tome nisam bio obaviješten. Primio sam priličan broj pisama od naših vojnika u Europi koji su knjigu posuđivali iz vojnih biblioteka i tako je pročitali. A 1945, dok su borbe još trajale, u Okinawi sam i sâm naletio na jedan primjerak. Međutim, da je moja knjiga i bila zabranjena a ja o tome i bio obaviješten, sumnjam da bih se naročito glasno pobunio. Ima trenutaka kada čak i na štetu određenih osobnih prava, a u korist općeg dobra – treba popustiti. Znam da ovakva misao može biti opasna i zato je ne želim dalje obrazlagati. Ali činjenica je da Drugi svjetski rat nije bio romantičarski rat. Kako je sukob postajao ozbiljniji (Johnny je već bio rasprodan), nemogućnost da se knjiga nabavi za ekstremnu 1

6

Novine Komunističke partije Sjedinjenih Država


Uvod je američku desnicu prerasla u pitanje građanskih prava i slobode. Raznorazne organizacije i udruge za mir diljem Amerike obasipale su me oštrim ali i simpatizerskim pismima u kojima su optuživali Židove, komuniste, njudilere i međunarodne bankare za navodnu zabranu moje knjige u namjeri da zaplaše milijune pravih Amerikanaca koji su zahtijevali hitne pregovore o sklapanju mira. Moji poslovni prijatelji i korespondenti, od kojih su neki imali elegantan i skupocjen pribor za pisanje i čudnovate pa čak i smiješne prekomorske adrese, razvili su čitavu mrežu komunikacija koja se protezala čak do logora za pronacističke internirce. Umjetno su podigli cijenu knjige na šest dolara, i to za rabljeni primjerak, što mi se iz više razloga nije svidjelo, pa ako hoćete, i iz onih materijalnih. Predlagali su nacionalne prosvjede u ime trenutnog sklapanja mira i mene kao njihovog vođu; obećali su (i sproveli) pismenu kampanju za pokretanje novog izdanja. Ubrzo sam se uvjerio da Johnny spada upravo u one knjige koje nipošto ne treba iznova tiskati dok se rat ne završi. Izdavači su se složili. Na navaljivanje prijatelja koji su smatrali da napori mojih pristaša mogu negativno utjecati na ishod rata, učinio sam glupost i prijavio njihovu aktivnost FBI-u. Ali kad su se dva kao jaje jajetu slična isljednika pojavila u mome stanu, shvatio sam da ih ne zanima knjiga nego ih zanimam ja. Vjerujem da me još uvijek nisu zaboravili, a tako mi i treba. Nakon 1945, pojavila su se dva ili tri nova izdanja koja je izgleda podržala i prihvatila ljevica, dok ih nitko drugi – uključujući i pripadnike onih silno borbenih antiratnih organizacija – nije čak ni registrirao. Za vrijeme Korejskog rata knjiga je opet bila rasprodana. Tada sam otkupio sve 7


DALTON TRUMBO klišeje, računajući da je bolje da ih prodaju meni negoli vladi za municiju. I tu se priča završava ili, ako hoćete, počinje. Pročitavši knjigu ponovno poslije toliko godina, jedva sam se suzdržao da tu i tamo nešto ne ispravim ili izmijenim, da pojedina mjesta ne razjasnim, dotjeram, obradim i skratim. Uostalom, knjiga je dvadeset godina mlađa od mene i ja sam se mnogo promijenio dok je ona ostala ista. Samo, je li zaista tako? Postoji li uopće nešto što je u stanju potpuno odoljeti promjenama, pa bila to i obična stvar, roba koja se može kupiti, zakopati, zabraniti, prokleti, hvaliti ili ignorirati, i to uglavnom bez razloga? Vjerojatno ne. Tokom tri različita rata Johnny je poprimao različita značenja. Danas on znači ono što predstavlja za svakog čitaoca ponaosob, a svaki se čitalac suštinski razlikuje od drugog, dok se svaki istovremeno i mijenja. Ostavio sam knjigu onakvom kakva je bila da bih saznao što ona zapravo jest. Dalton Trumbo U Los Angelesu, 25. ožujka, 1959.

Jedanaest godina poslije. Brojke nas dehumaniziraju. Uz jutarnju kavu čitamo o 40.000 vojnika poginulih u Vijetnamu. Umjesto da povraćamo, posežemo za komadom tosta. Bjesomučno jurimo kroz uličnu vrevu, ali ne da bismo se pobunili, nego da bismo što prije došli do novca, dok nam ga netko drugi ne otme. 8


Uvod Evo jednadžbe: 40.000 mrtvih mladića = 3000 tona kostiju i mesa, 62.000 kilograma moždane mase, 11.000 litara krvi, 1.840.000 godina neproživljenog života, 100.000 nerođene djece. (Ovo posljednje možemo sebi još i dopustiti s obzirom na to da na svijetu već ima previše gladne djece.) Vrištimo li noću kad nam ovakvi podaci dotaknu snove? Ne. O tome ne sanjamo, jer na to i ne mislimo; o tome ne razmišljamo, jer nam nije stalo. Mnogo nas više zanimaju zakon i red, sigurnost američkih ulica, dok ulice Vijetnama pretvaramo u nabujale rijeke krvi čije pritoke iz godine u godinu sve više nadolaze. Naše sinove prisiljavamo da biraju između zatvorske ćelije u domovini i mrtvačkog sanduka preko mora. “Kad god pogledam zastavu, oči mi se ispune suzama.” I meni također. Ako nam mrtvi ne znače ništa (osim na Dan sjećanja na poginule, kad su ceste zakrčene motoriziranim plivačima, skijašima, izletnicima, lovcima, ribolovcima, nogometašima, pijancima), što je onda s onih 300.000 ranjenih? Zna li netko gdje su? Kako im je? Koliko su ruku, nogu, ušiju, nosova, usta, lica, penisa izgubili? Koliko ih je gluhih ili nijemih ili slijepih ili i gluhih i nijemih i slijepih? Koliko ih je ostalo bez jednog, bez dva, bez tri ili četiri organa? Koliko će ih do smrti ostati nepokretni? Koliko njih, umrtvljenog mozga, vegetira i tiho izdiše po zabitim i mračnim sobičcima? Pišite Vojsci, Zrakoplovstvu, Mornarici, Pomorskom korpusu, vojnim i mornaričkim bolnicama, Sanitetskoj upravi – pa ćete vidjeti koliko ćete saznati. Jedna agencija navodi da je od siječnja 1965. obavila 726 “usluga amputacije”. Druga ima podatke o 3011 amputacija izvršenih od početka fiskalne 1968. I, to je sve. 9


DALTON TRUMBO U Godišnjem izvješću Sanitetske uprave piše da je 1954. prestao izlaziti časopis Medicinska statistika Vojske Sjedinjenih Država. Kongresna biblioteka navodi da šef Medicinskog odjela za statistiku pri Vojnom ministarstvu tvrdi kako “ne raspolaže podacima o broju osoba kojima je amputiran jedan ili više ekstremiteta”. Takve podatke vlada ili smatra nevažnim ili, kako na televiziji reče jedan znanstvenik: “I sama vojska nije sigurna koliko je njenih ljudi ostalo bez nogu i ruku, dok sasvim pouzdano zna koliko je tona eksplozivnog materijala ukupno utrošila.” Iako ne postoje konkretni brojčani podaci, usporedbom ipak dolazimo do nekih cifara. Vijetnam nam je donio razmjerno osam puta više paraliziranih negoli Drugi svjetski rat, tri puta više stopostotnih invalida i 35% više amputiranih. Kalifornijski senator Cranston zaključuje da je od svakih sto vojnih veterana koji primaju naknadu za povrede zadobivene u Vijetnamskom ratu, 12,4% potpuno onesposobljeno. Potpuno. Koliko je to stotina ili tisuća mrtvih iako još uvijek živih? Ne znamo. I ne pitamo. Mi im okrećemo leđa; odvraćamo pogled, uši, nos, usta, okrećemo glavu. “Zašto bismo gledali kad mi nismo krivi, zar ne?” Ali jesmo, krivi smo, naravno da smo krivi, samo što to sad više nije važno. Vrijeme leti. I nas čeka smrt. A još treba slijediti svoje snove, ostvariti svoje svijetle i presvijetle nade prije nego što svjetlost zgasne. Zbogom, gubitnici. Bog vas blagoslovio. Čuvajte se, i do skora viđenja. Dalton Trumbo U Los Angelesu, 3. siječnja 1970.

10


Johnny je krenuo u rat


Johnny je krenuo u rat

Kad bi telefon već jednom prestao zvoniti. Zar nije dovoljno što mu je zlo nego još i taj telefon cijele noći zvoni? O kako mu je zlo. Ali ne od onog njihovog kiselog francuskog vina ne. I kad bi htio čovjek ne bi mogao popiti toliko da mu glava ovoliko nabrekne. Želudac mu se okreće i okreće i okreće. Što netko već jednom ne podigne slušalicu? Taj telefon kao da zvoni u milijun milja širokoj sobi. I glava kao da mu je u promjeru milijun milja široka. Dovraga i taj telefon. To prokleto zvono sigurno je na drugom kraju svijeta. Morao bi dvije godine pješačiti da bi do njega stigao. Zvrrrr zvrrrr zvrrrr i tako čitavu noć. A možda je nešto hitno. Noćni telefonski pozivi uvijek su hitni. Bilo bi normalno da netko na ovu zvonjavu obrati pažnju. Kako mogu očekivati da se on javi? Tako je umoran a glava mu je kao globus. Da mu gurneš cijeli telefon u uho ne bi osjetio. Ono je sigurno bio dinamit a ne vino. Što netko ne podigne tu prokletu slušalicu? “Hej Joe. Tamo u prvom redu.” Tako mu je zlo a baš se on mora kao najveća budala provlačiti kroz noćno skladište da bi se dokopao telefona. Ne bi čovjek ni sanjao da će u tolikoj buci čuti tiho telefonsko zvono. A on ga ipak čuje. Čuje ga jer je to zvono nadjačalo i škljocanje noževa za rezanje kartona i buku tekućih vrpci i huktanje rotacijskih peći gore na katu i kotrljanje čeličnih korpi koje se vraćaju na mjesto i buku motor13


DALTON TRUMBO nih vozila koja pristižu u garažu s momcima iz prve smjene i škripanje vagoneta koje treba podmazati – pa što ih onda dovraga već jednom ne podmažu? Prolazio je srednjom stazom kroz redove čeličnih korpi koje su punili kruhom. Provlačio se kroz razbacano smeće i preskakao zgnječene kartonske kutije i načete hljebove. Dok je koračao momci su ga promatrali. Sjeća se kako su mu njihova lica lebdjela pred očima dok je išao prema telefonu. Veliki Dutch i Mali Dutch i Whitey i Pablo i Rudy i svi. Čudno su ga promatrali dok je tako prolazio. Možda je negdje duboko u sebi osjetio strah a to se sigurno vidjelo i izvana. Stigao je do telefona. – Halo. – Zdravo sine. Dođi kući. – Evo majko stižem. Uputio se prema dvorišnoj baraci s velikim prednjim staklenim zidom iza kojeg je Jody Simmons poslovođa noćne smjene nadgledao svoje momke. – Jody moram kući. Maloprije mi je umro otac. – Umro? Isuse mali baš mi je žao. Samo idi. Rudy. Hej Rudy. Uskoči u jedan kamion i odvezi Joea. Umro mu je stari hoću reći otac. A ti momče idi slobodno idi. Netko će te već zamijeniti. Baš gadno. Samo ti idi. Rudy dade gas. Napolju je padala kiša jer je bio prosinac i Los Angeles se spremao za božić. Kotači su zastrugali o mokar pločnik. Bila je to najtiša noć koju je ikada čuo ako se izuzmu škripa automobilskih guma i kloparanje starog Forda koji su odjekivali u praznoj ulici i kroz napuštene zgrade. Rudy je bogme dobro nagazio. Iza njihovih leđa negdje u prikolici nešto je ravnomjerno luparalo. Rudy nije govorio. Samo je vozio. Na izlasku iz Figueroe proš14


Johnny je krenuo u rat li su pored ogromnih starih kuća a onda pored nešto manjih kuća i vozili dalje prema južnom dijelu grada. Onda je Rudy zaustavio automobil. – Hvala Rudy. Javit ću ti kad sve bude gotovo. Vratit ću se na posao za nekoliko dana. – Važi Joe. Sve je u redu. Baš gadno. Moje saučešće laku noć. Rudy upali automobil. Motor je zabrujao i nagnut na jednu stranu Ford je krenuo niz ulicu. Voda je klokotala uz rub pločnika. Dobro je padalo. On zastade na trenutak da se nadiše zraka a onda pođe prema vratima. Stanovali su u dvorištu iznad garaže koju je zaklanjala jedna dvokatnica. Da bi stigao do ulaza morao je proći uskom asfaltnom trakom koja je razdvajala dvije zgrade. Između kuća sve je bilo crno. Kiša s dva susjedna krova spajala se u toj praznini i odjekujući čudno i vlažno kao kad se nalijeva voda u bunar padala je ravno u veliku baru. Dok je koračao čuo je kako mu cipele šljapkaju po kiši. Prošao je između kuća i ugledao svjetlo na prozorima iznad garaže. Otvorio je vrata. Zapahnuo ga val toplog zraka. Taj topli zrak mirisao je na sapun i na alkohol kojim su trljali njegova oca i na talk kojim su ga posipali da ne dobije rane od ležanja. Svuda je bilo vrlo tiho. Na vrhovima prstiju popeo se uz stepenice i osjetio kako mu u mokrim cipelama stopala još uvijek pomalo šljapkaju. U dnevnoj sobi ležao je mrtav otac s plahtom preko lica. Već je dugo bio bolestan i prebacili su ga u dnevni boravak jer je na zastakljenoj verandi koju su za njega i za majku i za sestre preuredili u spavaću sobu uvijek bilo propuha. 15


DALTON TRUMBO Prišao je majci i lagano joj dotakao rame. Nije mnogo plakala. – Jesi li već nekoga pozvala? – Jesam. Svakog bi časa trebali stići. Htjela sam da ti budeš ovdje prije njih. Njegova mlađa sestra još uvijek je spavala na zastakljenoj verandi a starija kojoj je bilo samo trinaest godina čučala je u kućnom ogrtaču u kutu sobe i tiho plakala. On je pogleda. Plakala je kao žena. Nije ni primijetio koliko je narasla. A ona je sve vrijeme rasla samo što je on toga postao svjestan tek kad ju je vidio kako plače jer joj je umro otac. Netko je pokucao na vrata u prizemlju. – Evo ih. Hajmo u kuhinju. Tako je najbolje. Malo su se namučili dok su sestru nagovorili da s njima pođe u kuhinju a onda je ipak pristala. Jedva je hodala. Lice joj je bilo bezizražajno. Oči ogromne i širom otvorene. Više je grcala nego što je plakala. Majka je sjela na kuhinjski stolac i uzela sestru u naručje. Tek tada je on stao na vrh stubišta i tiho doviknuo. – Uđite. Tamo dolje dva čovjeka s blještavo bijelim ovratnicima otvorila su vrata i pošla uza stepenice. Nosili su dugačku od pruća ispletenu ležaljku. On zakorači u dnevnu sobu i brzo zbaci plahtu da još jednom pogleda oca prije nego što ona dvojica stignu do vrha. Promatrao je to umorno lice svega pedeset i jednu godinu staro. Spustio je pogled i pomislio tata osjećam se mnogo starijim od tebe. Bilo mi te je žao tata. Nikada ti nije išlo glatko i ne bi ti bilo lakše i ništa se ne bi promijenilo da si i ostao živ. Danas čovjek mora biti spretniji i snaž16


Johnny je krenuo u rat niji nego što si to bio ti tata. Laku noć i lijepo spavaj. Neću te zaboraviti ali danas te ne žalim koliko sam te žalio jučer. Volio sam te tata laku noć. Ušli su u sobu. Okrenuo se i pošao majci i sestrama u kuhinji. Ona druga sedmogodišnja sestra još uvijek je spavala. Iz prednje sobe dopirali su razni zvuci i šumovi. Koraci onih muškaraca koji su na vrhovima prstiju kružili oko kreveta. Skoro nečujno zbacivanje prekrivača. Pa konačno opuštanje opruga nakon osmomjesečnog pritiska. Pa škripanje isprepletanog pruća koje je prihvatilo teret s kreveta. Nosila su još neko vrijeme škripala a onda su koraci iz sobe krenuli prema stubištu. Dok su silazili pitao se nose li oca niz stepenice vodoravno ili mu je glava spuštena a noge uzdignute i nije li mu možda neudobno. Da je njegov otac na njihovom mjestu on bi to radio vrlo pažljivo. Kad su za sobom zatvorili ulazna vrata primijetio je da majka lagano podrhtava. Glas joj je bio suh kao isušen zrak. – To nije Bill. Možda izgleda kao da je Bill ali nije. Potapšao je majku po ramenu. Sestra se ponovno spustila na pod. I to je bio kraj. Zašto onda stvarno nije bio kraj? Koliko će još puta doživjeti isto? Sve je prošlo i sve je zauvijek bilo svršeno pa zašto onda taj prokleti telefon ne prestane zvoniti? Već je lud od onog mamurluka od strašnog mamurluka i morili su ga užasni snovi. Ako se ovako nastavi ubrzo će se razbuditi pa će morati podići slušalicu ali da imaju malo obzira oni bi to već odavno učinili jer on je umoran i svega mu je dosta. Sve je postajalo bestjelesno i mučno. Sve je bilo tako tiho. Sve tako prokleto mirno. Kad te glava boli od mamur17


DALTON TRUMBO luka u njoj pulsira i klopara i strašna je galama. Ali ovo nije bilo od mamurluka. On je bio bolestan i samo se prisjećao nekih stvari. Kao da se budio iz narkoze. Pomislio bi čovjek da će telefon jednom prestati zvoniti. Ne može valjda tako zauvijek. Ne bi ni on mogao stalno iznova odgovarati na taj poziv kako bi čuo da mu je otac umro i ne može stalno odlaziti kući u kišnim noćima. Kad bi još i to morao sigurno bi se prehladio. Osim toga otac je mogao umrijeti samo jednom. Telefonsko zvono bilo je samo dio jednoga sna. Ono se razlikovalo od svih ostalih telefonskih zvona od svih ostalih zvukova zato što je oglašavalo smrt. Uostalom to je zvonce bilo nešto sasvim posebno nešto izuzetno posebno kako bi rekao gimnazijski profesor iz engleskog gospodin Eldridge. A izuzetne stvari upiju se čovjeku u sjećanje iako za to nema određenog razloga. I zvonce i ona poruka i sve u vezi s njom bilo je tako daleko i on je zauvijek s tim raskrstio. Telefon je opet zazvonio. Čuo je kako njegov zvuk do njega dopire iz daljine i odbija se o bezbroj moždanih pregrada u njegovoj glavi. Činilo mu se da je svezan i zato nemoćan da podigne slušalicu dok ga je istovremeno obuzimala snažna želja da upravo to učini. To zvonce usamljeno kao Krist paralo mu je mozak i čekalo odgovor. A oni nikako da se spoje. Što je telefon više zvonio to je on postajao usamljeniji. Poslije svakog zvonjenja bivao je sve uplašeniji. Opet je plutao. Bio je ranjen. Bio je strašno ranjen. Zvuk zvona se gubio. Sanjao je. Nije sanjao. Bio je budan iako nije vidio. Bio je budan iako je čuo samo telefon koji u stvari nije ni zvonio. Bio je grdno preplašen. 18


Johnny je krenuo u rat Sjetio se kako je kao dijete čitao Posljednje dane Pompeja i kako se prestravljen probudio usred noći urlajući od straha i kako je zario glavu u jastuk pa mislio da će se ugušiti i da je s jedne od onih planina u Coloradu odletio vrh i da mu se prekrivač pretvorio u lavu i da on tu leži živ zakopan i da će zauvijek tako ležati i beskonačno umirati. I sad se batrgao i bespomoćno hvatao dah. Osjećao je kako mu se u utrobu uvlači isti onaj razdirući strah. Vidio je da mu ne preostaje nego da se trgne i sakupi preostalu snagu. Ali od silnog straha bio je nalik čovjeku koji u zemlju zakopan rukama krči sebi put da bi došao do zraka. A onda mu od boli opet pozli i on se poče gušiti i gubiti svijest. Bol mu je poput struje prolazila čitavim tijelom. Prvo bi ga jako stresla a onda ga bacila na krevet i tu ga ostavila da leži iscrpljen i posve nepomičan. Osjećao je kako mu iz kože lipće znoj. Onda je osjetio još nešto. Osjetio je kako mu cijelo tijelo obavija vrela i vlažna koža i zahvaljujući toj vlazi on postade svjestan svojih zavoja. Bio je umotan odozgo do dolje. Čak i glava. Znači doista je bio ranjen. Od šoka mu srce poskoči i udari o rebra. Sav je pretrnuo. Srce mu je luđački lupalo u prsima ali ga njegove uši nisu čule. O gospode znači da je gluh. Odakle samo iskopaše one priče o bezopasnim podzemnim skloništima kad u njima čovjek može toliko nastradati da mu bomba raznese čak i cijeli taj tako složeni slušni mehanizam i ostavi ga gluhog toliko gluhog da ne može čuti ni lupanje vlastitog srca? Bio je ranjen i to gadno ranjen a uz to još i gluh. Ne samo nagluh. Ne samo polugluh. Bio je gluh kao top. Ležao je tako neko vrijeme dok je bol jenjavala i mislio 19


DALTON TRUMBO je u redu ovako bar imam o čemu razmišljati detaljno razmišljati. A gdje su ostali momci? Možda nisu imali ni toliko sreće. Bilo je dobrih momaka dolje u onoj rupi. Kako je to kad si gluh a vičeš? Onda valjda sve ispisuješ na papir. Ne nego tebi pišu. Nije baš da izludiš od sreće ali moglo je biti i gore. Dodatna stvar kad si gluh je da si usamljen. Dakle, napušten. Znači više nikada neće čuti. U redu ima dozlaboga mnogo stvari koje i ne želi više čuti. Nikada nije ni htio slušati reski zvuk mitraljeza nalik udaranju kastanjeta ni zvižduk metaka u strmoglavom padu prema meti ni odjek topovske paljbe ni avionske sirene na nebu ni kako netko nekome pokušava objasniti da ga je metak pogodio u trbuh i da mu sad iz želuca istječe doručak i da bi netko već jednom mogao zastati i pomoći mu samo nitko ne čuje i svi se plaše. Dovraga. Na trenutke događaji bi se razbistrili a onda ponovno zamaglili. Kao kad se promatraš u jednom od onih uveličavajućih ogledala za brijanje koje naizmjence primičeš i odmičeš. Pozlilo mu je a možda je čak i skrenuo pameću i bio je teško ranjen i samotno gluh ali bio je živ i još uvijek je u daljini mogao čuti prodoran zvuk telefonskog zvona. Potonuo bi a onda bi opet isplivao i počeo se lijeno okretati u crnim koncentričnim krugovima. Sve je bilo ispunjeno zvukom. Stvarno je šiznuo. U jednom trenutku spazio je veliko riječno korito u Coloradu gdje se s prijateljima često kupao prije nego što je došao u Los Angeles prije nego što se zaposlio u pekarnici. Čuo je pljuskanje vode poslije jednog od onih Artovih skokova baš je glup što tako dugo ostaje pod vodom a zašto i mi ne možemo kao 20


Johnny je krenuo u rat on? Promatrao je valovita polja visoravni Grand Mesa tristo šezdeset metara iznad zemlje i vidio hektare i hektare i hektare cvjetova kako se njišu na svježem kolovoskom povjetarcu i negdje u daljini čuo je hučanje planinskih brzaca. Vidio je oca kako jednog božićnog jutra vuče sanjke na kojima sjedi majka. Čuo je kako tek napadali snijeg škripi pod teretom tih sanjki. Sanjke su bile božićni poklon a majka se smijala kao djevojčica i otac se pomalo smiješio kako je samo on umio. Izgleda da su se majka i otac lijepo zabavljali. Pogotovo tada. Prije nego što su sestre došle na svijet oni su se često jedno drugom udvarali i to pred njim. Sjećaš se onoga? Sjećaš se ovoga? Ja sam plakao. Ovako si govorila. Ovako si se češljala. Znao si lijepo pričati. Divno si se češljala. Podigao si me bio si tako jak i smjestio me na starog Franka koji je mirno čekao i onda smo odjahali preko zaleđene rijeke a stari je Frank pažljivo birao put kao da je pas. Sjećaš li se kako si mi se udvarao preko telefona? Svega se sjećam pa i onog gusana koji je jurišao na mene kad bih te uzeo u naručje. Sjećaš li se telefona kad si mi se udvarao blesane? Sjećam se. Onda se sjećaš i one privatne osamnaest milja dugačke linije koja je prolazila kroz dolinu Cole Creek i onih jedinih pet pretplatnika? Sjećam se sjećam se kako si me gledala svojim velikim očima i čelo ti je bilo glatko nisi se promijenila. Sjećaš li se telefonske linije tek su je bili uveli? O kako je tamo bilo pusto bogu iza leđa bez igdje ikoga i samo ti na cijelome svijetu. A ja bih čekala da telefon zazvoni. Za nas je zvonio dvaput sjećaš se? Zazvoni dvaput i ja znam da si to ti i da zoveš iz trgovine kad je već zatvorena. A svi prijemnici na liniji onih pet koliko ih je bilo radili su klik-klik-klik. Bill zove Maciu klik21


DALTON TRUMBO -klik-klik. A tvoj glas kako je bilo čudno prvi put čuti tvoj glas preko telefona uvijek je bilo divno. – Halo Macia. – Zdravo Bille kako si? – Dobro sam jesi li završila s poslom? – Sad smo baš oprali suđe. – Sigurno i večeras svi prisluškuju. – Vjerojatno. – Zar još uvijek ne znaju da te volim? Što im više treba? – Možda im to nije dovoljno. – Macia što mi ne odsviraš nešto na klaviru? – Hoću Bille. Kaži što. – Neku koja se tebi dopada meni se dopadaju sve. – Dobro Bille. Čekaj dok namjestim slušalicu. Onda bi tamo negdje u Cole Creeku skroz na zapadu s druge strane planine i s druge strane Denvera u potpuno novim i divnim telefonskim žicama odjednom tiho zatreperila muzika. Njegova majka prije nego što je postala njegova majka prije nego što je čak i pomišljala postati njegova majka prišla bi klaviru jedinom klaviru u Cole Creeku i odsvirala Na lijepom plavom Ohiu ili možda Moja divna krila crvena. Svirala bi bez greške i bez predaha a njegov bi otac slušao i pomislio zar nije divno što mogu ovako sjediti na udaljenosti od osam milja s komadom crne plastike na uhu i slušati kako mi Macia svira moja divna Macia. – Jel se čulo Bille? – Čulo se. Bilo je prekrasno. Onda bi netko drugi udaljen možda samo šest milja upao u razgovor i uopće ga ne bi bilo stid. – Macia upravo sam podigla slušalicu i čula kako svira22


Trumbo final 22  
Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you