RELIGIJA I NEUROLOGIJA
religioznoj evoluciji. Uzmimo sreću što je izaziva savršeno religiozno vjerovanje. Uzmimo stanja spoznaje slična transu o kojima govore svi religiozni mistici.8 Sve to zajedno i sve od nabrojenog posebno, osobiti su slučajevi ljudskog iskustva vrlo širokog dometa. Ma kakve osobitosti ispoljavala kao religiozna, religiozna melankolija ipak je melankolija. Religiozna sreća jest sreća. Religiozni zanos jest zanos. I u času kad se oslobodimo besmislene pretpostavke da je nešto pokuđeno čim je klasificirano s ostalim ili je pokazano njegovo podrijetlo, u času kad sudeći o vrijednostima pristanemo osloniti se na rezultate pokusa i na unutrašnja svojstva − tko ne vidi da ćemo osobito značenje religiozne melankolije i sreće ili religioznih zanosa mnogo uspješnije pronaći time što ćemo ih što savjesnije uspoređivati s ostalim vrstama melankolije, sreće i zanosa, nego odbijajući da razmotrimo njihovo mjesto u nekom općenitijem nizu, te postupajući s njima kao da su posve izvan prirodnog reda? Nadam se da će tečaj ovih predavanja potvrditi tu pretpostavku. Kad uzmemo u obzir psihopatsko podrijetlo tolikih religijskih pojava, to nas ne bi ni najmanje iznenadilo ni zbunilo, čak ni kad bi se s nekog visokog mjesta potvrdilo da su to najdragocjenija ljudska iskustva. Nijedan organizam ne može svome vlasniku omogućiti uvid u cijelu istinu. Malo nas je koji nismo na neki način oštećeni ili čak bolesni, a ponekad nam baš te slabosti neočekivano pomažu. U psihopatskom temperamentu nalazimo emotivnost koja je sine qua non moralne percepcije; nalazimo žestinu i sklonost naglašavanju koje čine bit praktične moralne čvrstine; i nalazimo ljubav prema metafizici i mistici koje prenose čovjekove interese s onu stranu osjetilnog svijeta. Što je prema tome prirodnije nego da taj temperament uvede čovjeka u područja religijske istine, u zakutke svemira što će ih vaš robusni filistinski tip živčanog sustava, koji nam neprestano nudi da opipamo bicepse, busa se u prsa i zahvaljuje nebesima što u svojem ustrojstvu nema ni jednog jedinog bolesnog vlakna, zauvijek sakriti od njegovih samozadovoljnih posjednika? Kad bi postojalo nešto takvo kao što je nadahnuće iz neke više sfere, moglo bi se dogoditi da mu neurotski temperament pruža najbolje uvjete potrebne prijemljivosti. Pa rekavši to, mislim da mogu napustiti temu religije i neuroze. Masa nuspojava, bolesnih ili zdravih, s kojima se različite religijske pojave moraju usporediti, eda bi se bolje razumjele, tvori ono što se u pedagoškom žargonu zove “apercepcijskom masom”. Jedina novina, za koju smatram da je ova predavanja donose, jest širina apercepcijske mase. Možda će mi uspjeti da religijske pojave razmotrim u širem kontekstu nego što je to bilo uobičajeno u sveučilišnim predavanjima.
8
Mogu vas uputiti na kritiku teorije o ludosti u časopisu Psychological Review, II, 287 (1895).
25