Biljana Romić, Ana Grbac (ur.): Praskozor

Page 1



PR A SKO Z OR


izdavači Naklada Jesenski i Turk Hrvatska radiotelevizija za izdavača Mišo Nejašmić (NJT) Goran Radman (HRT) urednice izdanja Biljana Romić Ana Grbac prijelom Momir Oljača grafički urednik Boris Kuk tisak Znanje d.o.o., Zagreb www.jesenski-turk.hr


PRASKOZOR Uredile BILJANA ROMIĆ ANA GRBAC

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, listopad 2015.


Copyright Š 2015 HRT Copyright Š 2015 Naklada Jesenski i Turk Objavljivanje ove knjige potpoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske


PREDGOVOR ������������������������������������������������������������������������������������������������������ 7 RENATO BARETIĆ ����������������������������������������������������������������������������������� 9 DAŠA DRNDIĆ ����������������������������������������������������������������������������������������� 19 DEAN DUDA ���������������������������������������������������������������������������������������������� 35 GORAN FERČEC �������������������������������������������������������������������������������������� 97 NADA GAŠIĆ ������������������������������������������������������������������������������������������� 119 SNJEŽANA HUSIĆ ���������������������������������������������������������������������������������135 DORTA JAGIĆ ������������������������������������������������������������������������������������������� 151 TATJANA JUKIĆ ������������������������������������������������������������������������������������ 167 HRVOJE JURIĆ ��������������������������������������������������������������������������������������� 181 JELENA LENGOLD ������������������������������������������������������������������������������ 213 IGOR MANDIĆ �������������������������������������������������������������������������������������� 227 VILIM MATULA ������������������������������������������������������������������������������������275 TEOFIL PANČIĆ ����������������������������������������������������������������������������������� 289 IVANA SAJKO �������������������������������������������������������������������������������������������315 AJLA TERZIĆ �������������������������������������������������������������������������������������������329 O AUTORIMA ����������������������������������������������������������������������������������������������� 347



PREDGOVOR Kad smo u jesen 2012. godine u trenutku raznolikih promjena na HRT-u odlučili pokrenuti emisiju Praskozor u sklopu Trećeg programa Hrvatskoga radija, maglovito smo mogli naslutiti interes javnosti koji će privući (već prvi tjedan izvadci su se pojavili što u mainstreamskim novinama, što na portalima, vrlo neobično za poglavito samozatajan kanal). Dakle, zamisao je bila pozvati autore raznih djelokruga i različitih zanimanja da tjednom kolumnom na navlastit način reagiraju na svakodnevicu, društvenu, kulturnu, (ali ne nužno) i političku. Činilo se zanimljivim takvu mogućnost dati onima koji to dosad nisu radili, koji možda i nisu bili skloni takvom načinu komuniciranja s javnošću i aktualnošću, ali i onima kojima je takav diskurs nešto bliži. I posegnuli smo i za autorima izvan granica Hrvatske, za autorima iz (tako danas nepopularno rečeno) regije jer se činilo zanimljivim kontrapunktirati različite, a opet po mnogo čemu slične tranzicijske vizure. Petero ljudi, tri mjeseca, svaki tjedan reagira i agira. I tako ispočetka. Neki su “izdržali” i dulje. I dogodilo se da su slušaoci čekali osam sati ujutro da bi poslije mogli raspravljati s prijateljima, kolegama o izrečenome u Praskozoru. Dogodilo se da su i sami kolumnisti počeli komunicirati međusobno, raspravljati, što u kolumnama, što na drugi način, upravo zbog izrečenog. Dogodilo se da su na izrazito različite načine, sukladno vlastitom stilu izražavanja i rakursu, progovorili i o istim temama, često onima koje im je društvena i politička zbilja u danom trenutku na neki način nametnula. Kolumna uvijek u svoj izričaj, diskurs, unosi stanovitu dozu izraženije osobnosti, stava. Svaki od naših “praskozoraca” i “praskozorki” imao/imala je zapravo stav, i kad ga nije imao/imala, ili nije htio/ 7


P R A S K O Z O R

htjela imati. S njima su se i mnoga naša razmišljanja razdanila, ali i dovela u pitanje. Mnoge su nas natjerale na preispitivanje vlastitih stajališta. Mnoge su u nama ispitale dubinu intimnoga patosa. Mnoge su nas natjerale da razmislimo i o onome što nam dotad baš i nije bilo u sferi prioriteta. Ili smo zbog vlastite komocije, lijenosti, čega li već, izbjegavali o tome razmisliti. Pokazalo se da su praskozorne kolumne zabilježile trenutak našeg života od jeseni 2012. do zime 2013. skalpelski dovoljno precizno, duboko i obuhvatno da zaslužuju ukoričenje, prijenos iz izgovorenoga, emitiranoga i tako, samog po sebi, prolaznoga, u zabilježeno, otisnuto. Zato ova knjiga i ovaj izbor.

8


RENATO BARETIĆ


P R A S K O Z O R

Emitirano 30. listopada 2013. Ako se dobro sjećam, u sjajnom ali nepravedno zaboravljenom dječjem romanu Branka Ćopića Orlovi rano lete postoji jedan lik, dječak, koji svakog jutra prije odlaska u školu od oca dobije – šamar. I kad god ga mali pita “Ali zašto?”, otac odgovara: “Ako ja ne znam zašto, ti sigurno znaš!” Taj mi je detaljić odjednom iskočio iz sjećanja, pače iz bespuća podsvjesne zbiljnosti, dok sam na televiziji gledao izvještaj o washingtonskim prosvjedima protiv prisluškivanja i svekolikog nadziranja naše privatnosti. O kakvoj to oni privatnosti govore? Privatnost više ne postoji, osim možda u spavaćoj sobi, pod uvjetom da u njoj nemate televizor i ako u nju nitko ne unosi mobitel. I hajde, dobro, u WC-u, onom kod kuće. Čim iziđete na ulicu, privatnost više ne postoji: bilo da vas već snima neka kamera, bilo da vas već snima neka od onih susjeda koje vječito dežuraju nalakćene na okvir prozora. Krenete li dalje od kontejnera ili samoposluge (u kojoj vas također snimaju, i to na najperfidnije načine!) vi više nemate gotovo nikakve privatnosti. To je društvo na kakvo smo sami pristali. Štoviše, to je društvo kakvo smo sami zdušno gradili, zato da bi nama bilo ugodnije. Internet, e-mail, Skype, pametni telefoni, GPS, tableti, društvene mreže... Sve smo to mi prihvatili, pače – posisali poput gladne teladi, do dna vimena. A sad bismo – što? Sad bismo – privatnost! Ma nemoj! Cijela civilizacija zapadnoga kruga zadnjih se četvrt stoljeća fokusirala na poznatost i popularnost, na javno pokazivanje i razotkrivanje. Proizvodimo “selebritije” na dnevnoj bazi, najmanje jednog na dan, virimo u njihove živote zato što oni to sami žele, i zavidimo im jer mi još nismo selebritiji, naš čas tek treba kucnuti, ali onda, kad kucne, jaaaaooo što će to biti... Privatnost traži, dakle, takva civilizacija, društvo kojemu je napokon došlo iz dupeta u glavu da ovo dosad nije valjalo i da smo se u zadnje vrijeme svi zajedno jako zaigrali. Imaš internet i e-mail? Nema privatnosti. Imaš laptop ili tablet s ugrađenom kamerom? Nema privatnosti. 10


R E N A T O

B A R E T I Ć

Imaš smartphone s bezbroj tvornički ugrađenih aplikacija, plus mogućnost nadogradnje mnogobrojnih u nizu najnovijih provajderovih pogodnosti? Nema privatnosti. Imaš auto koji se zna sam bočno parkirati, automatski određujući kut ulaska na slobodno mjesto prema visini opterećenja na ovjesu? Nema, kume, privatnosti! Jedini zakutak u kojem je još možeš naivno potražiti jest lažno ime negdje na internetu i kretenska nada da baš nitko ne zna da si to baš ti. Dao si se navući na sve to, pa eto – sad kusaj. Da se vratimo malo u povijest: što mislite, odakle su nastale priče o deset božjih zapovijedi ili o sedam smrtnih grijeha? Nije njih nitko isisao iz prsta. Riječ je samo o tome da su i u pradavna vremena ljudi bili jednako kvarni i grešni kao i danas, pa ih je trebalo opominjati, ne samo zato da bi bili bolji jedni prema drugima, nego i zato da bi ih se lakše kontroliralo. Ili – gdje je korijen kršćanskog sakramenta ispovijedi, ako ne u potrebi bolesnih manipulatorskih umova za doziranjem, ili čak dokidanjem, privatnosti? Nadzor nad ponašanjem drugih pripadnika iste zajednice – to je jedan od osnovnih nagona svih hodajućih bića na ovom planetu. Iz njega i potječu sve religije i sve svjetovne ideologije, nema tu puno filozofiranja. Ukratko, otkad postojimo, mi živimo u svijetu koji želi imati što detaljniji uvid u našu privatnost. U ovoj najnovijoj evolucijskoj fazi dopustili smo da nas manipulatori izvozaju kao nikad ranije: sad im, naime, sami pomažemo u toj bolesnoj nakani, uglavnom potpuno nesvjesni da to radimo. Internet je omogućio svakoj budali da objavi sve što želi, i riječi i slike i zvukove. Može i anonimno, naravno. Dapače! Tako vas je još lakše nadzirati, budale jedne! I mobitel možete kupiti anonimno, naravno, ma samo naprijed! Još vam dajemo i sto minuta besplatnog telefoniranja! Cijele industrije i ogromne tvrtke nastale su iz tog lukavo osmišljenog trika: dajmo im privid apsolutne slobode, dajmo im statusne simbole i osjećaj važnosti za sitnu paru, a onda ćemo lako s njima.

11


P R A S K O Z O R

Ima, međutim, insajdera kojima se to zgadilo, pa su objavili sve što znaju cijelom svijetu, riskirajući i vlastiti život. I onda se polako počela okupljati ekipa prosvjednika i žestokih zagovornika prava na privatnost. Čine je, slutim, najvećim dijelom, zagovornici ljudskih prava na slobodno gledanje tuđeg seksa, prava na nekažnjivo skidanje tuđe muzike, tuđih filmova i tuđih serija, te prava na anonimno vrijeđanje drugih po forumima i komentarima. Oni, dakle, traže svoje pravo na svoju privatnost. Zašto bi im ga itko davao? Imali su ga i onda su ga predali, ne samo svojevoljno, nego i radosno. I šta sad hoće? Da se mene pita, ja im ga nikad ne bih vratio. Zapravo, ajde – bih, ali tek kad pokažu da se i sami, ozbiljno, svjesno i savjesno, brinu o svojoj privatnosti više nego što se naslađuju tuđom.

Emitirano 13. studenog 2013. (Uvodno zijevanje) Iskreno se nadam da županica Lovrić Merzel sluša Praskozor i da je baš sad prvi službeni put u svojem novom službenom audiju sa svojim službenim šoferom, pa može mirno, kružeći svojim feudom, provjeriti kvalitetu svih deset zvučnika u autu. Možemo još jednom probati: jedan... tri... šest... jedan, tri, šest, testing, testing... Šteta je što i gospodin suprug nije u autu. Bilo bi odlično da jest, jer on je ipak radijski profesionalac i kuži se u frekvencije. (Lupnjava o lonac, prenazalni glas:) “Niste uključili grijanje sjedala, niste uključili grijanje sjedala, niste uklju...” Ispričavam se, ovo nisam bio ja, to je interni alarm županičinog novog auta, kapitalne sisačko-moslavačke investicije u štednju. Ima tih audija-šestica i sa šesnaest zvučnika, čudo jedno što sve Nijemac ne smisli, ali ne – krizna su vremena, toliko krizna da se čak i poglavarica najbogatije hrvatske županije, te, sisačko-moslavačke, odlučila na rezanje troškova i štednju na svakom, reklo bi se u narodu, 12


R E N A T O

B A R E T I Ć

koraku. Ima tih audija i sa po dva brisača na svakom prednjem svjetlu, ali čemu to napadno luksuziranje dok narod grca pod teretom recesije? Zar nije na faru sasvim dovoljan i samo jedan brisač? Pa to se na Prometnom fakultetu uči već na prvoj godini! Dobro, ne grca narod u sisačko-moslavačkoj županiji, njemu je super, ali baš zato je važno da oni, najbogatiji, zornim primjerom, nama ostalima pokažu da nisu na nas zaboravili i da svatko može negdje malo uštipnuti, biti samo malo skromniji, pa uštedjeti ozbiljne svote. (Lončić, prenazalizirani glas) “Vani pada kiša... Vani pada kiša... Vani pada kiša... Vani...” Khm, ispričavam se, opet taj alarm, nisam ja. Zbilja Švabo čuda zna izmislit’... Dakle, htio sam reći da... (Lončić, prenazalizirani glas) “Pogledaj ovu lijepu kravu zdesna... Pogledaj ovu lijepu kravu zdesna... Pogledaj...” Ispričavam se, ovaj audi me stalno prekida. Ali, ne samo on. Evo, upravo dok vi ovo slušate, županica pita vozača: “Kome on to govori? Tebi ili meni? Ja gledam, al’ nema vani nikakve lijepe krave.” “Ne znam, gospođo”, odgovara vozač, “nikad još nisam vozio ovaj model, još se ne snalazim baš najbolje.” “Ne brini se, zaposlit ćemo ti savjetnika”, odvraća mu županica, upravo dok vi ovo slušate. “Jao, hvala vam puno, jer ova dvojica zbilja ništa ne vrijede. Mislim – dobri su dečki, ali u ovakav se auto zbilja ne razumiju.” I tako se, eto, njih dvoje jutros voze, obilaze Martinsku Ves, Donje Kukuruzare, Vratečko, Trebarjevo Desno, Lonjsko polje, Veliku Ludinu, Žažinu, Brkiševinu, Gornje Jame, Donje Jame, Zaloj, Trtnik, Kozarepovicu, Prekopu, Gračanicu Šišinečku... Ne zaustavljaju se nigdje, jer mašinu treba razraditi, ali svejedno – gdje god prođu, ozareno im mašu bogati farmeri i stočari. Ne vide ti zadovoljni ljudi tko je iza zatamnjenih stakala, ali znaju da nepoznati muški glas koji ovo 13


P R A S K O Z O R

čita može tako gromko izbijati iz hermetički zatvorenog vozila samo ako je unutra najmanje deset zvučnika. A jedan je jedini takav auto u cijeloj županiji, i dobro se zna čiji je. Županica uranja u misli, spokoj joj obuzima dušu, kožno sjedalo fino grije... “Bože, kako život može biti lijep i jednostavan”, razmišlja ona, “samo treba biti razuman i osjećajan prema ljudima oko sebe. Ako poštuješ sve zakone i držiš se moralnih načela koja su ti u djetinjstvu usađena odgojem, dobro se uvijek vrati dobrim”... Ali, taman dok se, evo, voze širokom obnovljenom prometnicom kroz sam centar Gornje Bačuge, misli joj ponovno prekida interni alarm: (lončić i kuhača) “Polupali ste lončiće... Polupali ste lončiće... Polupali ste lonči...”

Emitirano 20. studenog 2013. U sjeni ove općehrvatske sramote koja se dugo pripremala i prekjučer dogodila u Vukovaru, na jedinome mjestu gdje se nije smjela dogoditi, ostala je vijest o približnom izračunu zaduženosti svakoga od nas. Naime, nepoznat netko uključio je kalkulator, ukucao iznos javnoga duga, pa onaj znak za dijeljenje, pa broj registriranih stanovnika Republike Hrvatske, i onda onaj znak “jednako je”. I ispalo je da je svatko među nama, od najstarijeg umirovljenika do najnovorođenije bebe dužan oko – 45 i pol tisuća kuna. U prvi tren, ta se svota i ne doima baš strašno strašnom, za te novce ne može se kupiti ni najjeftiniji novi auto. Međutim, valja uzeti u obzir da je riječ o statističkom izračunu, štono se kaže, po glavi stanovnika, i da su u nazivnik tog razlomka uračunati, ponovimo, i novorođenčad i starčad, i svi predškolci, i svi školarci, i svi studenti, i svi nezaposleni, svi umirovljenici... Ukratko, brojku koja se dijelila s otprilike s četiri i pol milijuna zapravo treba podijeliti s otprilike milijun i pol nas koji još nekog vraga uspijevamo raditi i zaraditi, pa od toga plaćati poreze i ostala davanja. Četiri i pol milijuna triput je više od milijuna i pol, što znači 14


R E N A T O

B A R E T I Ć

da i taj dug valja pomnožiti s tri, ako ćemo pričati o stvarnom stanju zaduženosti nacije i o stvarnom opterećenju radno aktivne populacije. A 45 puta tri jednako je, hmmm, samo malo... 135 tisuća kuna. E, to je već jedan sasvim solidan auto. Ne baš ministarski, županski ili gradonačelnički, ali ipak solidan. Četiri zračna jastuka, četiri zvučnika, a maglenke uz nadoplatu. Hajde dobro, jedan solidan auto srednje klase, pa nije ni to toliko strašno. Ali, valja imati na umu da je riječ samo o javnom dugu, dakle – dugu koji nema nikakve veze s našim osobnim kreditima, lizinzima, neplaćenim režijama i dopuštenim minusima na tekućem. Znači: svim dugovanjima kojima raspolažete, ako radite i primate plaću, pribrojite još 135 tisuća kuna koje je netko drugi uzajmio u vaše ime. A zašto ih je uzajmio? Pa eto, zato da bismo imali ovakvo zdravstvo i ovakvo školstvo kakvo imamo. I ovakvu industriju, i ovakvu Crkvu kakve imamo. I ovakvo pravosuđe, i ovakvu vojsku. I policiju. I socijalnu skrb. I ovakvu lokalnu vlast. I ovakvu Gospodarsku komoru. I ovakvu kulturu. I poljoprivredu. I autoceste, nogomet, željeznice, zatvorske golfere, referendume, rukometne arene, fontane, Zapadne obale, jahte, palače, uvale, javni prijevoz, udruge, stožere, lovišta, Mamiće, Sanadere, Vidoševiće... Ni u čemu od toga mi ne bismo mogli uživati, u svemu bismo tome oskudijevali, da nas nepoznat netko nije zadužio za 45 tisuća kuna po glavi svakog netom rođenoga građanina Hrvatske, odnosno 135 tisuća po glavi svakoga sretno zaposlenog. Ako imate posao i plaća vam redovito stiže, možete čak biti i ponosni jer vam, statistički gledano, taj dug nije ni za lipu veći ili manji od duga bilo kojega dužnosnika, sadašnjeg ili bivšeg. Evo, recimo, saborski zastupnik Ivan Šuker, dugogodišnji ministar financija, nije ni za kunu više ili manje javno dužan od vas ili mene. Naravno, i on je, baš poput vas i mene, zgrožen tom situacijom, pa kaže, citiram iz medija: da treba trošiti manje i ne ono što niste zaradili. Kao i s minusom na tekućem računu. ‘Da bi došli do toga da vam proračun bude na nuli, da trošite manje nego što uprihodujete, onda možete početi vraćati javni dug. Sve druge priče su obična laž’.

15


P R A S K O Z O R

Zna znanje naš zastupnik Šuker, nema šta. U godinama dok je on vodio financije naše države, radilo se točno tako, i sve je bilo u redu. Nije bilo nikakvih “drugih priča” ni “običnih laži”. Ali onda dođe onaj harambaša Linić i u dvije godine uspije upropastiti sve. Tko zna u što je taj spiskao sve one milijarde što su ih osmogodišnjim, strogim domaćinskim gospodarenjem, uspjeli državi prišparati Šuker i njegovi! Vjerojatno ih je prelio u stranačke crne fondove, beskrajno zapošljavanje rodbine i poslušnika... A štogod je sigurno završilo u privatnim kolekcijama umjetnina, broševa i ručnih satova... Opasan je igrač taj Linić, nema nama spasa dok se istinoljubivi Šuker i njegova jednako istinoljubiva ekipa ne vrate na vlast, pa pokušaju stvari koliko-toliko opet dovesti u red... Da se vratim na početak: u sjeni ove općehrvatske sramote koja se dugo pripremala i prekjučer dogodila u Vukovaru, na jedinome mjestu gdje se nije smjela dogoditi, zacijelo vam je promakla i vijest o tome da se Hrvatska jučer nanovo masno zadužila na međunarodnom financijskom tržištu, ovaj put uz kamatu višu nego ikad prije. Javni dug, dakle, više nije samo 45 tisuća kuna po glavi stanovnika, odnosno samo 135 po glavi zaposlenika. Još se ne zna za koliko je veći, jer se još ne zna ni točan iznos novog zaduženja. Nadam se, poštovani slušatelji, da nemate ništa protiv toga i – ugodan vam ostatak života. On počinje upravo sada.

Emitirano 18. prosinca 2013. U jednoj svojoj novinskoj kolumni, prije sad već skoro deset godina, kolega i prijatelj Jurica Pavičić prvi je objavio dijagnozu poraća na ovim prostorima, savršenu koliko i jednostavnu. Citiram je prema sjećanju: “Pogledate li oko sebe, lako ćete shvatiti da su u petogodišnjem ratovanju izgubili svi narodi, sve industrije, svi radnici i seljaci, svi intelektualci i umjetnici, na svim stranama. Jedini su stvarni pobjednici ovog ratovanja – vjerske institucije.” Doista, trebalo je tada biti slijep kraj zdravih očiju da se ne primijeti koliko je Pavičić bio u pravu. A danas, danas bi za to trebalo biti

16


R E N A T O

B A R E T I Ć

– i slijep i gluh i nijem! Pogledajte oko sebe svu tu rugalačku raskoš, poslušajte što i kako propovijedaju navodni duhovni vođe sa svih strana, pa ako vam ne dođe da zavičete – onda vam je točno onako kako ste i zaslužili. Znate li i za jedan grad na brdovitom Balkanu gdje je u zadnjih dvadeset godina izgrađeno više škola nego bogomolja, više bolnica nego zvonika ili minareta? Nema toga, braćo i sestre, nema takvoga grada. Nema ni novih tvornica – nema doduše ni većine onih starih – nema niti novih dječjih vrtića, nema više ni besplatnog zdravstva ni školstva, ma, ni za što nema novca iz naših poreza, ali uvijek se nađe za nove betonske simbole čuvara naših pravovjernih duša. Vođe jedinih ratnih pobjednika nikad se međusobno nisu napadali ni vrijeđali, ne znam jeste li to primijetili? Njima su usta uvijek bila puna bratstva i ekumenstva, haljine su im na plemenitim grudima, pogledajte malo bolje, stalno zamrljane od puste mirotočivosti što im se cijedi s usana. Mržnju, ubijanje, silovanja i protjerivanja – to su prepuštali nama, to nisu njihova posla. Nikakve oni veze s time nemaju, ni slučajno. Pa kako se onda dogodi da se mi zamrzimo i pokoljemo, najvećim dijelom baš u ime tog mira, praštanja i suživota što ih oni propovijedaju? Jesu li nas nedovoljno dobro podučavali? Jesu li se trebali jače potruditi s prijekorom, pa i kaznom ako treba, za sve one koji postupaju nesukladno svojim riječima i preporukama? Na kraju krajeva, jesu li trebali vlastitim primjerom pokazati kako se provedu oni koji skrenu s puta vjere, općeljudskog bratstva i poštivanja života? Jesu, naravno, ali – što bi se dogodilo kad bismo svi uistinu živjeli prema naputcima svojih religija? Nitko ne bi krao, nitko ne bi lagao, nitko ne bi psovao, nitko ne bi ubio, nitko ne bi radio jednog dana u tjednu, niti prevario bračnog druga. Potpunim poštivanjem svih svojih kanona, sve bi religije, odnosno institucije koje ih predstavljaju, potpuno izgubile smisao: zašto bismo im davali svoj novac ako nam samo ponavljaju da moramo živjeti na način kako već ionako živimo?! No, budući da smo svi mi ipak samo od krvi i mesa, i da nismo sposobni svakodnevno živjeti kako bog zapovijeda, momci su se – a uglavnom je riječ o momcima, premda nose haljine – lukavo dosjetili kako da parazitiraju na našoj grešnosti. Izgradili su složeni,

17


P R A S K O Z O R

veličanstven sustav uzajamnosti u grijehu i milosrđu: ako oni opraštaju grijehe nama, pa onda bi valjda bio red da ih i mi opraštamo njima. Je li tako? Ljudi smo, dogovorit ćemo se. Slatkim riječima i nakinđurenim rečenicama zovu nas da budemo skrušeni i krotki, da ljubimo bližnjega i ne tražimo kruha povrh pogače. Dapače, oni nam vjeruju da smo baš takvi, ali zauzvrat traže da i mi isto to vjerujemo za njih. Vrlo profinjen sustav recipročnog licemjerja ustrojen je na relaciji između religija i njihovih pastvi, dapače, stvoren je i zajednički bedem prema inovjernima i bezvjernima. A u temeljima svega su, budimo brutalno iskreni, isključivo materijalna i tjelesna dobra. Tu i tamo pojavi se neki čudak, neka greška u sistemu, neki župnik ili papa, ali to se brzo riješi. I sve opet ostaje po starom, na stoljećima i stoljećima tabanoj stazi. Čitam zadnji intervju sisačkoga biskupa Košića i sve se nešto mislim: pa zar ne bi bilo viteški i skroz po fair-playu da ja, ateist sa svim dosad potrebnim katoličkim sakramentima, stanem u njegovu obranu? U ime Kristove ljubavi i učenja, taj biskup napada sve što nije turbokonzervativno, turbohrvatsko i turbolicemjerno. Mnoge je razljutio, nekima se i zgadio, ali uistinu vam kažem: taj je profesionalni, školovani opsjenar barem – iskren. A to je vrlina koju još samo rijetki cijene. Ja sam među njima. Čemu muljanje, jeftino metaforiziranje i leksičko zamućivanje, kad je sve tako kristalno jasno, točno onako kako sisački biskup kaže? Volio bih da je ovo i on čuo, to da ga ovakav jedan brani, ali ne vjerujem u takvu mogućnost. Biskup Košić je, naime, javno pozvao sve katoličke vjernike da bojkotiraju programe Hrvatske radiotelevizije, tako da apsolutno nema šanse da on ovo sluša. Nema šanse.

18


DAŠA DRNDIĆ


P R A S K O Z O R

Emitirano 11. listopada 2012. Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri-Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić-Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić Dvadeset i šest građana Sarajeva nestalih u trenu. Ovo je samo jedan od brojnih popisa ubijenih civila tokom rata u Sarajevu. Na neke od njih vratit ću se sljedećih tjedana. Dvadeset i sedmog maja 1992. godine u ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji, između brojeva 5 i 12, kod nekadašnje prodavaonice “Klas” – ljudi su čekali u redu za hljeb. U 9 sati i 55 minuta srpske snage na to mjesto ispaljuju tri minobacačke granate kalibra 82 milimetra, a njihovo rasprskavajuće dejstvo masakrira 26 civila i 20


D A Š A

D R N D I Ć

ranjava još 108 građana Sarajeva. Danas na tom mjestu stoji ploča, a na šetnici pred njim obilježene rupe od granata. Danas, dvadeset godina poslije, po sunčanom vremenu šećem živopisnom Ferhadijom posve evropskog štiha, kafići su puni, sjedi se vani, nižu se trgovine svjetski poznatih marki, u parku se održava sajam knjiga, penzioneri igraju šah, i gledam kako dvadesetogodišnjak zastaje pred bijelom memorijalnom pločom i djevojci s kojom hoda, kaže: This is where my parents’ friends were killed. Iako sam od završetka rata dolazila u Sarajevo, sada srećem ljude koje dvadeset godina nisam vidjela. Promatram lica i pokušavam odgonetnuti koja su ostala u opkoljenom gradu, koja su otišla pa se sada vraćaju. Na tim licima vidim tragove rata, a i u razgovorima rat je tu, čak i kod onih rođenih nakon prividno sklopljenog mira. Redatelj Mladen Ovadija, moj prijatelj i bivši kolega, trajno nastanjen u Torontu, sad je u Sarajevu. Stojimo pred pločom na Ferhadiji i on kaže: “Tu je moj prijatelj Mahmut Čikić ostao bez obje noge. Umro je u Kanadi. Bio je izvrstan inženjer i vrhunski matematičar.” U ovu kasnu osunčanu jesen, Sarajevo pršti od života, od mladosti, održava se Internacionalni kazališni festival – MESS, pa se ulicama dodatno kotrljaju razni jezici, poljski, talijanski, njemački, albanski, engleski, madžarski… dok ispod, iz nekih mističnih dubina, poput pare, kulja ova nova, još mlada ratna prošlost. Rat u Sarajevu nije nestao. Žigovi, otisci jezovitih 1425 dana opsade grada još su tu. Rat u Sarajevu nije zbrisan, jer postoji sjećanje. A sjećanje, ta krhka, neuhvatljiva pojava, zna iskliznuti iz ležišta kad joj manipulatori poviješću krenu nasilno mijenjati tok. Slično sjećanje, sad već sedamdesetogodišnje, postoji, recimo, i u Berlinu. Zato je Berlin čudesan grad – kao i Sarajevo. Izvana i vidljivo i nevidljivo, to sjećanje, tu odsutnu prisutnost treba samo željeti naći i u nju uroniti. A taj skok, ma koliko mali bio, donosi i mir i nemir. Ni danas, dvadeset godina poslije, boraviti u Sarajevu nije lako. Logičko-filozofski traktat Ludwiga Wittgensteina s predgovorom Bertranda Russella i u prijevodu Gaje Petrovića, zadnji je put 1987. godine objavila čuvena sarajevska izdavačka kuća “Veselin Masleša” osnovana davne 1950. “Veselina Masleše” na čijim se izdanjima 21


P R A S K O Z O R

obrazovala inteligencija cijele Jugoslavije, više nema; “Veselin Masleša” nestao je u ratu, ali njegova izdanja izviru tu i tamo, kad zatreba i gdje zatreba. U 7. tezi svog Logičko-filozofskog traktata Wittegenstein tvrdi da ono što se uopće može reći, može se reći jasno; odnosno da “ono o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti”. Ali, kako pak kaže brazilsko-madžarska spisateljica i kritičarka Zsófia Bán, “promatrano iz vizure kulturalne povijesti, ovaj stav predstavlja jedan od glavnih izvora kulturne neuroze. Ako smatramo, odnosno, ako jedna kultura smatra da o nečemu moramo šutjeti, to onda implicira da šutimo o onome o čemu točno znamo da ne govorimo, o čemu znamo da šutimo”. Pod određenim okolnostima, neke spoznaje možemo potisnuti, svjesno ili nesvjesno, ali ne možemo spriječiti njihovo povremeno izbijanje na površinu, i to u trenucima kad ih najmanje očekujemo. Iako se ove neuralgične točke razlikuju od društva do društva, bespredmetno je njihovu suštinu potiskivati, jer se one permanentno i tvrdoglavo, katkada u jezivim obličjima, vraćaju i izbijaju na površinu. Tamo gdje neki pokraj kreveta drže Bibliju, mogle bi stajati dvije knjige: Jaspersova, Pitanje krivice i Konstantinovićeva, Filosofija palanke. Da se ne zaboravi, da se ne isklizava, da se ne pristaje. I da se pokuša govoriti o onome o čemu se ne smije šutjeti. Wittgenstein kaže: “Za odgovor koji se ne može izreći ne može se izreći ni pitanje. Zagonetke nema. Ako se jedno pitanje uopće može postaviti, onda se na njega može i odgovoriti.” A Jaspers tvrdi: “Nema pitanja koje se ne smije postaviti. Stav ponosne šutnje može nakratko biti opravdana maska iza koje čovjek hvata dah i pribire misli. Međutim, ona se pretvara u samozavaravanje i podvalu ako nam dopušta da se prkosno povučemo u sebe, da onemogućimo razlučivanje i poštedimo sebe potresa koje donosi stvarnost. Ponos koji lažno sebe smatra muškim izbjegava, u stvari, suočavanje, i shvaća šutnju kao posljednji borbeni stav preostao nemoćnome.” Ima ljudi koji i danas, dvadeset godina nakon rata, kažu: “Još uvijek se ne usuđujem ući u Sarajevo.” Kažu, “Mnogi koje poznajem nekako su smogli snage da to učine, a meni ne ide, pa ne ide. Da me stave na poligraf i pitaju jesam li odgovoran, odnosno odgovorna za Sarajevo, ispalo bi da jesam.” 22


D A Š A

D R N D I Ć

Takvima, za utjehu, odgovara Jaspers: “Znati da si odgovoran prvi je pokazatelj buđenja političke slobode. Ta sloboda je stvarna, a ne tek zahtjev koji se spolja nameće neslobodnim ljudima, samo u onoj meri u kojoj ovo saznanje postoji i priznaje se. U unutarnjoj političkoj neslobodi čovjek se pokorava, dok se, s druge strane, ne osjeća krivim. Znati da si odgovoran predstavlja početak unutarnjih potresa, koji nastoje ostvariti političku slobodu… Pročišćenje je i preduvjet naše političke slobode. Tek iz svijesti o krivici zameće se svijest o solidarnosti i suodgovornosti, bez kojih sloboda nije moguća.” Ali, pustimo teoriju. Situacija je jednostavna. Naša nelagoda spram Sarajeva objašnjiva je našim nečinjenjem, kao što se, zahvaljujući našoj šutnji i uz naše pristajanje, Hrvatska guši pod naplavinama nepravdi, egoizma, lažne tradicije i razornog besmisla, sve više pokorna prema jačem i sve manje osjetljiva za obespravljenog drugog. Svijet se kotrlja prema kataklizmičkoj crnoj rupi povijesti, a mi se uporno praćakamo u svojim plitkim i sve mutnijim vodama svakodnevnog, relativiziramo i prakticiramo neutralnost. Ne postoji neutralna maska, nema neutralnih riječi, nema neutralne tišine. U Sarajevu ovih dana vlada nestašica vode. U pojedinim dijelovima grada česme presuše nakon ponoći. Za Sarajlije, pa i za ostale, to je sitnica na koju malo tko obraća pažnju. Ali zato gotovo nitko nije imun na pse lutalice, na velike tužne pse koji sasvim nepomično, letargično leže sklupčani nasred trgova i, u sad sve svježijim noćima – uz izloge raskošno osvijetljenih dućana ili na pragovima ulaza u zgrade. Začudo, ti beskućnici, čija populacija od ratnih godina progresivno raste, lijepi su i dlaka im je sjajna. Jedino, kažu, kad se nađu u čoporu, mogu biti opasni i agresivni. Hoćemo li se tako i mi, kad postanemo potpuno obespravljeni, samo izvaliti i čekati da nam oni kojima dopuštamo da upravljaju našim životima, osiguraju mjesto u ubožnici i obroke jeftinih sedativa? Dobro nam jutro.

23


P R A S K O Z O R

Emitirano 25. listopada 2012. Dobro jutro. Tko o čemu, baba o uštipcima. Dakle – Kamo god da krenete, u Sarajevu ćete naići na nova groblja i na popise ljudi koje su tokom četverogodišnje opsade grada ubili pripadnici Vojske Republike Srpske, JNA i paravojnih formacija. Groblja se nalaze u parkovima, tik do kuća, na nekadašnjim dječjim igralištima ili na stadionima, a popisa ima na trgovima, na tržnicama, na spomenicima, na pločama na zidovima, u širokim ulicama i u čikmama – sokacima u kojima baš ne vlada gužva. Imena na tim obilježjima nižu se od jednog do preko tisuću. A između, među tim spomenicima, kola život. Svakodnevni, moderni evropski život. Mogli bismo se sad upustiti u teoretsku, akademsku, da ne kažem – znanstvenu diskusiju o sjećanju, o post-sjećanju i analizirati socio-psihološke efekte koje prezentiranje sjećanja ima na žrtve rata kao i na generacije koje dolaze. Ali, ex-cathedra diskusije ne pomažu traumatiziranima u prevladavanju njihovih ratnih trauma; a nakon rata, osim pojedinaca, pod teškim i mračnim plaštem traume guše se čitavi kolektivi, odnosno čitava društva. Za takav mučan i bolan proces, koji možemo nazvati denacifikacijom ili putem prema katarzi, potrebna je vidljiva, opipljiva akcija, djelo, kao što su memorijalna obilježja, ali i individualno i kolektivno priznavanje počinjenih zločina, krivice, to jest javna i personalna molba za oproštaj, što bi za žrtve ali i za počinitelje zločina bio nekakav iole prihvatljiv završetak. A taj put je dug, ako mu se uopće nazire kraj. Slušajte, davno je rekao Romain Rolland, rat nije završen, ništa nije završeno; čovječanstvo je u zatvoru. Da ne zaboravimo: opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. Tokom opsade na grad je palo 470.000 granata, u prosjeku 330 granata na dan. U Sarajevu je ubijena 11.541 osoba, od toga 1 601 dijete. I ta djeca imaju svoj spomenik, svoja imena, svoj trg. Dugo razgovaram s arhitektom Mirzom Fočom koji, osim o svom aktivnom ratnom putu, priča i o svom radu na sanaciji spomenika svjetske kulturne baštine u koje spada i Jevrejsko groblje u Sarajevu. 24


D A Š A

D R N D I Ć

Poslije praškog, ono je drugo po veličini u Evropi, a nalazi se na opasnom klizištu. Njega su, valjda kao kakav “no man’s land”, u ovom posljednjem ratu srpske snage prekrile minama. Jevrejsko groblje u Sarajevu nosi dugu i bogatu priču, pa za nju ovdje nema vremena. No, pitam Mirzu Foču, inače iz poznate sarajevske partizanske obitelji, pitam ga: Je li se itko od vama poznatih Sarajlija koji su prešli na stranu agresora, je li se itko pokajao, je li se itko ispričao? Jedan, kaže Mirza Fočo. A taj više ne spava. U Torontu sam 1995. za Canadian Broadcasting Corporation snimila radijski dokumentarac o ljudina izbjeglim iz Bosne i Hercegovine. U tom dokumentarcu inženjer M. B. priča o svom izlasku iz Sarajeva kroz čuveni tunel iskopan ispod aerodromske piste. Novinar Kanadskog državnog radija, utaboren u posve drugom svijetu, u posve drugom vremenu, posve suludo pita: Ima li taj tunel lift? Kakav lift! gotovo iznervirano kaže inženjer M. B. To je rupa. To je kao da idete kroz pakao. Usko je, nisko je, voda ponekad dopire do koljena. Padala je kiša a unutra je tlo od gline a glina je skliska. Na nogama sam imao stare cipele, posve iznošene. Padao sam u blato i u vodu. Nosio sam dvije torbe. Bila je to je sva moja imovina. Nešto fotografija, dokumente i diplome. Krenuo sam u četiri sata poslijepodne i sutradan oko osam navečer, izašao sam iz Bosne. Danas je 20 metara tunela Dobrinja – Butmir obnovljeno i iz kuće obitelji Kolar, koja na butmirskoj strani još uvijek stoji izrešetana granatama, može se makar djelomice steći dojam o tom vojnom, civilnom i humanitarnom putu kroz pakao prema slobodi. Tunel Dobrinja – Butmir, odnosno grad – aerodrom, dug je oko 800 metara, jedan je metar širok i metar i po visok. Projektirali su ga stručnjaci, a gradili pripadnici civilne zaštite i rudari iz Miljevine i srednje Bosne – uz neshvatljive poteškoće i nadljudske napore, u katastrofalnim uvjetima, u tri smjene. Iz njega je iskopano oko 2800 kubičnih metara zemlje, u njega je ugrađeno oko 170 kubičnih metara drvene građe i oko 45 tona metala. Nakon tri mjeseca, u srpnju 1993. uz stalna granatiranja sa srpskih položaja, krenuo je prolazak ljudi u dva smjera naizmjenično – iz grada i u grad. Hodanje kroz 800 metara tunela trajalo je oko dva sata. Prosječno je kroz tunel prolazilo 4000 ljudi na dan. Kroz njega je u grad prebačeno oko 12 tona vojnog materijala, na tone hrane i lijekovi.

25


P R A S K O Z O R

Danas, uz originalni dio ratnog tunela, znanog kao “tunel spasa”, u kući Kolarevih nalazi se i spomen soba s fotografijama, a u podrumu su izloženi eksponati vezani za aktivnosti u tunelu – odjeća, obuća, kolica i kasnije ugrađene tračnice za prijevoz ranjenika, djece, staraca i oružja, ruksaci, a tu se vrti i film o granatiranju Sarajeva i izgradnji tunela. Posjetioci sjede na vojnim sanducima, gledaju i plaču. Postoji još jedno memorijalno obilježje na ulicama Sarajeva – Sarajevske ruže. Sarajevske ruže su otisci granata u asfaltu popunjeni crvenom bojom. Ima ih velikih i metar u promjeru, ima ih malih, jedva vidljivih. Ima ih mnogo, pa već samo koračanje ulicama Sarajeva ne dopušta zaborav. Ali, pojedine se ulice raskopavaju, grade se nove, i ti otisci nestaju, a preko drugih prolazi toliko koraka da crvena boja blijedi. Sarajevske ruže na asfaltu kao hommage ubijenima. Ali tko je sve ubijen? Ako ti crveni cvjetovi i izblijede, pa ako i nestanu, možda bi se pokraj njih mogla u asfalt utisnuti mala sjajna mesingana slova koja čine ime, a do njih godine rođenja i godine smrti svakog ponaosob, pa bi svojim koracima šetači i nehotice laštili sve te živote nad kojima bi zastali, nad kojima bi se sagnuli i tako im se poklonili. Onako kako to prolaznike širom Evrope primorava Demnig svojim kamenovima – kockama za spoticanje. Jer, svako ime ima priču, a kako netko reče, povijest uglavnom pamti imena zločinaca, dok imena žrtava zaboravlja. Ali, ne radi se ovdje samo o pamćenju, samo o sjećanju. Odavanje pošte nedužnim žrtvama agresorskog rata moglo bi, uz smišljenu demokratsku strategiju svih elemenata jednoga društva, označiti put ka pročišćenju, odnosno ka slobodi pogotovo onih koji svoju krivnju prešućuju, to jest potiskuju. Nespremnost da se spozna krivica razara ne samo psihičku ravnotežu pojedinca i odavno proklamirana i prihvaćena etička načela, nego i mogućnost demokratizacije čitavog društva. Opravdavanje krivice, njena relativizacija i projekcija, postupci su koji služe za maskiranje, odnosno osporavanje krivice. U ratu na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine najviše Srbi, ali i Hrvati i Bosanci bili su upleteni u zločine, bilo kao počinitelji ili kao takozvani tihi promatrači, bystanderi, koji ništa nisu poduzeli da se goleme nepravde spriječe ili bar umanje. A do sada, barem koliko ja znam, nijedan se procesuirani optuženik nije izjasnio krivim. Ovako amputirane emocije amputiranih ličnosti prenose se na drugu generaciju kojoj ostaje da se nosi, da živi, s iskrivljenom, 26


D A Š A

D R N D I Ć

izopačenom slikom stvarnosti. Pa kod jednog maloljetnika iz Republike Srpske možemo čuti izjavu poput one da on nikakvu pripadnost prema Bosni i Hercegovini ne osjeća, da je njemu Bosna daleka i strana kao i neka afrička zemlja i da u nju, od koje ga ne dijeli nikakva vidljiva granica, ne kani ni zakoračiti. Ne jednom uvjerili smo se u kolikoj mjeri ekonomsko blagostanje utječe na demokratsku stabilnost društva, i obratno – koliko materijalne krize poput rafalne paljbe razaraju demokraciju. Ima zemalja koje svoje materijalne krize savladavaju demokratski i pri tom ne uništavaju identifikaciju građana sa svojom demokracijom. Ali u društvima u kojima većina stanovništva slijedi autokratske, antidemokratske, nacionalističke, pa čak i fašističke vođe, nestaju mogućnosti i za individualni demokratski angažman. A on podrazumijeva prije svega otvorenost prema sebi i prema istini koja se mora glasno izgovoriti. Have a nice day.

Emitirano 29. studenog 2012. Dobro jutro. Ako službene definicije riječi «crossover» shvatimo metaforički i sagledamo ih u društvenom kontekstu, onda bi se jedna od tih definicija mogla odnositi i na ljude koji preuzimaju različite identitete, postajući tako neke nove, drugačije osobe, različite od onih kojima su okruženi i od onih kakvi su prije toga bili, prisvajajući kulture, jezike, pa i ideologije s kojima nisu izravno odrastali. Takvi ljudi, za zatvorene sredine opsjednute njegovanjem tvrdih identiteta i okoštale tradicije, remete ustajale norme i remete blaženstvo života u palanačkoj močvari, pa za promotore filozofije palanke postaju nepoćudni. U prometu, izraz «crossover» označava kratku tračnicu pomoću koje se vlak (zašto ne i osoba) premješta s jednog na drugi kolosijek, znači, «iskače iz zadanog smjera» i kreće drugim putem. Sva takva iskakanja, svi ti prijelazi događaju se kada aktualna situacija, da li opća ili individualna, životna, politička, društvena ili ekonomska – podbaci, kada ugrožava opstanak. 27


P R A S K O Z O R

Crossing over složen je proces jer podrazumijeva promjenu, a promjene izazivaju «poremećaje» u raznoraznim «strukturama», od onih privatnih do javnih, od fizičkih do duhovnih. Čim se prijeđe preko (crte), ono što prelazi ili onaj koji prelazi, mijenja se, više nije što je bilo, više nije što je bio. Tako ono što, ili oni koji se miješaju, ono što i oni koji prelaze, prebacujući se «preko», postaju sve više neuhvatljivi i teže ih je kontrolirati. Jer, u svakom pogledu dolazi do «bastardizacije» ljudi i ideja, kultura i tradicija, umjetnosti i jezika. Ništa više nije čisto. Život u cijelosti križa se i tako pretvara u novu sortu – hibridnu. Taj novi bastardni, hibridni svijet možemo promatrati i živjeti kao slijepci, plošno, ili kao kukci – izlomljeno, fragmentirano, posve modernistički, a opet – u stanju da od njega složimo sliku. Ima mnogo načina za «prelazak preko», postoje brojne strategije za bijeg, a one se počinju primjenjivati kad nam identiteti postanu ugroženi. Razglabanja o identitetu histerično i agresivno ulaze u modu. Ukoliko ugroženiji postaju takozvani (osificirani, nametnuti) identiteti i takozvana (učahurena, okamenjena) tradicija, utoliko je brži i dramatičniji proces «crossing overa» (koji oni na vlasti često izjednačavaju s izdajom i nedostatkom domoljublja). Što je identitet, otkuda ta konstrukcija, zbog čega je izmišljena i zašto je danas, kad nas globalizacija guši svojim gusto tkanim plaštem, postao toliko bitan? Zygmunt Bauman (1925., Poznań, Poljska), jedan od najvažnijih sociologa današnjice koji se bavi pitanjima identiteta i globalizacije, tvrdi da «zamisao o ‘identitetu’, a osobito o ‘nacionalnom identitetu’ nije prirodno sazrijevala u ljudskom iskustvu i iz njega se izlegla, nije izronila iz tog iskustva kao ‘životna činjenica’, očigledna sama po sebi. Ta je zamisao bila silom unesena u Lebenswelt modernih muškaraca i žena – i ondje je pristigla kao fikcija. Stvrdnula se u ‘činjenicu’, u ‘datost’, upravo stoga što je bila fikcija, te zahvaljujući bolnom osjećaju jaza koji se protezao između onoga što je ta zamisao podrazumijevala, na što je zaobilazno navodila ili neposredno poticala i statusa quo ante, to jest prethodnog stanja stvari. Zamisao o ‘identitetu’ rođena je u krizi pripadanja, u naporu premošćivanja jaza između ‘trebalo bi’ i ‘jest’. …Bilo je potrebno mnogo prisile i uvjeravanja da bi identitet, rođen kao fikcija očvrsnuo i zgrušao se u zbilju. …Moderna država koristila se

28


D A Š A

D R N D I Ć

fikcijom ‘prirođenosti’ da bi se prestrojila u borbeni poredak, da bi legitimirala svoj zahtjev za bezuvjetnom predanošću svojih podanika. Nametanjem ideje o ‘pripadanju’, povlači se i steže granica između ‘nas’ i ‘njih’, ona se neprestano nameće i iznova jača prijetnjom i praksom isključivanja.» Učvršćivanje i nametanje opasnog i za ljudski um degenerirajućeg nacionalnog identiteta vrši se kroz brojne strategije i preko mnogih sredstava u rukama vladajućih. Ali, postoje i strategije bijega što ih primjenjuju oni koji ne žele postati «dead men walking». Te strategije često se preklapaju, odnosno u permanentnom su sukobu. Jezik, hrana i sjećanje samo su neke od brojnih sfera preko kojih «igra» kreće. Da bi onda okončala mitom. Prijeteće i nasilno – sjećanje se selektira i regulira, odnosno kastrira i pretvara čak ne u kolektivno sjećanje nego u kolektivističko sjećanje, dok s druge strane teče proces dubinske i slobodne sondaže individualnog sjećanja koje je teško kontrolirati i izbrisati. Mitovi su mahom autoritarni i pokušavaju dokazati da nešto jest, da nešto postoji, ma koliko to bilo u neskladu sa stvarnošću. Mit postaje autoritaran ne tako što se potvrđuje kao realan, nego tako što se nameće kao primaran. I, što je politički autoritet koji stoji iza mita jači, i što ga češće prezentira kao stvarnost, to je manja mogućnost da će mit biti doveden u pitanje. Tako je dvadeseto stoljeće uskladištilo zavidnu količinu i političkih i znanstvenih mitova. No, temelji tih mitova su plitki. Oni se stoga neprekidno zamjenjuju novim mitovima još plićih temelja, koji bi trebali upravljati našim mišljenjem i tako “obrađene” svijesti uvesti nas u novo doba. To je ironija suvremene intelektualne povijesti – pojam “ideologije” ideologiziran je do krajnjih granica. Mitovi životare kao laži. Mitovima, pojedinci ili skupine, konstruiraju priče o prošlim događajima koje imaju za cilj služiti njihovim trenutnim ciljevima. Mitovima se nude moralne lekcije o prošlosti i upute za budućnost. Mitovi su jednostavni. Oni su pojednostavljena prošlost, selektivna i cenzurirana. Oni pojednostavljuju složene društvene i političke procese i tako često koče napredak i promjene. I, naravno, s obzirom na to da su mitovi sazdani od priča, oni imaju svoje junake. Još 1930-ih njemački filozof Ernst Cassirer, analizirajući elemente političkog mita upozorava na pogubnu mogućnost njegova ponovnog rođenja i na lakoću kojom se programirano može kreirati mitska

29


P R A S K O Z O R

svijest kako bi se učvrstio određeni politički program i mobilizirale široke mase. Prema Henryju Tudoru, mit je interpretacija onoga što mitotvorac, opravdano ili ne, vidi kao neoborivu činjenicu. Mit je sredstvo koje ljudi prihvaćaju kako bi se lakše nosili sa stvarnošću; a određena priča postaje mit ne prema količini istine u njoj prezentirane, nego po tome što se u tu istinitost, ma kakva bila, vjeruje. Također, mit se najčešće pojavljuje u prilično dramatičnoj formi. Politički mit uvijek je mit koji kreira određena skupina. Politički mit ima svog heroja, odnosno protagonista, ali on nije pojedinac, nego pleme, nacija, rasa ili klasa. Hrvatska se i danas praćaka u mitovima. Mitovi zapljuskuju plićake njezine povijesti, plitko gospodarstvo, jalovu kulturu. Umotana u mitove, Hrvatska samu sebe pretvara u mitologem. Neki od tih mitova, iako dosadni kao komarci, mali su i bezazleni, neki su zastrašujući. Devedesetih godina prošloga stoljeća Hrvatska se pretvorila u leglo mitova. Vjerojatno pamtimo mit rođen u ideologiziranoj i mitologiziranoj instituciji koja nosi ime “Hrvatski studiji”. Za glasnogovornika, odnosno propagatora, odnosno storytellera tog mita izabran je relativno anonimni povjesničar po imenu Jurčević. Taj do tada relativno nepoznati povjesničar po imenu Jurčević, dobio je zadatak da svim raspoloživim mitološkim sredstvima, koristeći retoriku za rušenje jednoga mita – izgradi novi. S jedne strane mit o Bleiburgu nekontrolirano je bujao, s druge, u vrijeme suđenja Dinku Šakiću – povjesničar Jurčević pokušavao je dokazati kako je čitav užas vezan za Jasenovac obična izmišljotina, uključujući i Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića. Pa, kaže: “U arhivskim materijalima koje sam koristio za svoju knjigu Mit o Jasenovcu, nisam naišao na ime Dinka Šakića. Mit o Jasenovcu, kao i Kameni cvijet počivaju na neutemeljenim brojkama o jasenovačkim žrtvama.” Tako je pjevao povjesničar Jurčević. Otada su prošla gotovo dva desetljeća. A Hrvatska se i dalje pere sve novim i novim mitovima koji zamagljuju njeno stvarno lice.

30


D A Š A

D R N D I Ć

Emitirano 20. prosinca 2012. Dobro jutro. Ponekad, kad netko spomene Beograd, u sebi zapjevam tu Ich hab’ noch einen Koffer, iako je to laž. Ako se pokaže da nakon dvadeset godina “tamo”, sada ovdje u Beogradu, ipak još uvijek čami neki “ostavljeni” kofer, neki mali komad kartonske bagaže, u njemu više nema bogzna što: nekoliko zakopanih urni i nešto pouzdanih adresa promijenjenih naziva. Kao što se, uostalom, s vremenom, sva bagaža jednog ljudskog života istroši, raspadne u prah. Prema Barthesu, osnovna tehnika diskursa je fragmentacija ili – digresija, odnosno – ekskurzija. Znači, neka razglednica Beograda bila bi poput fotografije, kratki izlet, digresija u odnosu na ono što u njemu pulsira danas. Vidni aparat nije naprosto kamera, bilježnik informacija. U procesu gledanja, oko i mozak organiziraju, analiziraju i prerađuju podatke iz vanjskog svijeta, a oko izoštrava samo dijelove vidljivog svijeta, dok nepotrebne, redundantne podatke eliminira. Takav svjesno-nesvjesni proces, taj kontrolirano-spontani pohod u vrijeme i događaj, čini neku vrstu višedimenzionalne razglednice. Ali pravljenje takve razglednice traži dugačak i opširan tekst, složen tekst, u najmanju ruku složen koliko je složeno više decenijsko življenje u nekome gradu, sa nekim gradom. Susan Sontag pisala je o fotografiji kao elementu mita, kao statičnom objektu koji iz zagrljaja vremena čupa slike onoga što je nestalo, bilo da se radi o ljudima, prostoru ili pejzažu, i tako postaje aktivni pomagač pri svakom procesu žalovanja čija je svrha, između ostalog, i pomirenje sa stvarnošću. Zato je ispisivanje kulturno-političke razglednice Beograda prije i poslije 1990-ih i to na četiri kartice, za mene nemoguća misija, a za vas bi, globalno gledajući, to bio nezanimljiv poduhvat. Jer, moj Beograd i jest i nije privatan Beograd, i kao takav zaslužuje i više i manje od 8000 slovnih znakova. Tako, opet neću o Beogradu. Beograda, predratnog i poslijeratnog, za sada ima sasvim dovoljno u knjigama koje sam napisala. Pa, u vezi sa sinkroniziranim napadom trojice manje-više desno orijentiranih javnih ličnosti u manje-više desno profiliranoj i huškački orijentiranoj HTV emisiji Pola ure kulture, uz jedan oprezno 31


P R A S K O Z O R

suprotstavljen možemo ga nazvati – ljevičarski glas, a sve u vezi s tekstom Jurice Pavičića o političkom konvertitstvu Slobodana Novaka, evo nekoliko općih opaski. Godine 1997. Umberto Eco objavio je knjižicu naslovljenu Cinque scritti morali koja sadrži pet eseja: “Razmišljanja o ratu”, “Vječni fašizam”, “O štampi”, “Kad na scenu stupi drugi” i “Migracije, tolerancija i ono što se ne može tolerirati”. Najintrigantniji, i na Hrvatsku tragično primjenjiv je Ecov esej “Vječni fašizam”, prvi put pročitan 1995. američkim studentima Sveučilišta Columbia u trenutku kad su Ameriku potresali atentat u Oklahomi i otkriće da u Sjedinjenim Državama postoje vojne organizacije ekstremne desnice. Tvrdeći kako je riječ “fašizam” postala sinegdoha, pars pro toto naziv za različite totalitarne režime, Eco sastavlja popis tipičnih obilježja onoga što naziva “Ur-fašizmom” ili “vječnim fašizmom” i podrobno ih obrazlaže. Kao obilježja fašizma, odnosno ur-fašizma, Eco navodi kult tradicije, odbacivanje modernizma i kult akcije radi akcije, pa kaže: “Akcija je lijepa sama po sebi, i zato je treba sprovesti bez ikakvog razmišljanja. Razmišljanje je oblik kastracije…, stoga, kultura je sumnjiva u onoj mjeri u kojoj biva poistovjećena s kritičkim stavovima”. Kao daljnja obilježja fažizma Eco navodi neprihvaćanje kritike: “Za Ur-fašizam, neslaganje je izdaja”, strah od drukčijeg: “Ur-fašizam je rasistički po definiciji”, opsjednutost zavjerom, po mogućnosti i međunarodnom, ksenofobiju, ne postojanje borbe za život, nego prije svega “života za borbu”: “Pacifizam je stoga šurovanje s neprijateljem… život je neprestani rat”, “narodni elitizam”, kult heroizma koji je usko povezan s kultom smrti, prezir prema ženama i netolerantna osuda drukčijih seksualnih navika, od celibata do homoseksualnosti, “kvalitativni populizam”: pojedinci nemaju prava, dok je “narod” zamišljen kao kvaliteta, kao monolitni entitet koji izražava “zajedničku volju”, i novogovor. Eco, međutim, zna da ne otkriva toplu vodu, pa kaže: “Ova obilježja se ne daju sistematizirati: mnoga od njih uzajamno su proturječna i svojstvena nekim drugim oblicima despotizma i fanatizma. Međutim, samo jedno od njih sasvim je dovoljno da se fašistička maglina zgusne. Izraz “fašizam” prikladan je za sve situacije jer postoji mogućnost da se iz fašističkog režima odstrani jedan ili više vidova fašizma, a da 32


D A Š A

D R N D I Ć

on i dalje ostane fašistički. “Uklonite iz fašizma imperijalizam”, kaže Eco, “i dobit ćete Franka i Salazara; odstranite iz njega kolonijalizam i dobit ćete balkanski fašizam. Dodajte talijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (čijim čarima Mussolini nikada nije podlegao), i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam svetog Grala (potpuno stran službenom fašizmu) i dobit ćete jednog od najuvaženijih fašističkih gurua, Juliusa Evolu.” Toliko, ukratko, o fašizmu. U svojoj knjizi French Literary Fascism David Carroll tvrdi i dokazuje kako se između dva rata određen broj značajnih francuskih pisaca priklonio fašizmu kroz svoju estetiku, a ne usprkos njoj ili odvojeno od nje. Pa kaže: “Ideja da takozvani autentični umjetnik, pisac ili kritičar u funkciji umjetnika, pisca, znalca ili kritičnog čitatelja, ne može istovremeno biti i politički ideolog, rasist ili antisemit, da se umjetnost i literatura same po sebi suprotstavljaju političkom dogmatizmu i rasnoj pristranosti i mržnji, zapravo je mistifikacija umjetnosti i literature kao i umjetnika i pisca. Carroll tvrdi da ne postoji diskontinuitet između estetike i privrženosti fašizmu, i da su mnogi kritičari pokušavali spasiti reputaciju pojedinih pisaca tako što su nastojali odvojiti njihova književna dostignuća, koja cijene, od njihovog fašizma – koji osuđuju. Međutim, ako je Carroll u pravu, njegov argument treba postaviti naglavačke: fašizam tih pisaca prožet je njihovom estetikom i uz nju tijesno vezan. Znači, fašiste ne možemo okarakterizirati kao psihopate, luđake, ili demagoge željne vlasti, nego i njih i njihove ideje moramo promišljati isto onoliko ozbiljno koliko ozbiljno shvaćamo ljude predane idejama socijalizma, kapitalizma, komunizma ili bilo kojeg drugog “izma”. Zašto sad, kao, odjednom o ovome, o tom puzećem fašizmu, za naša praskozorna jutra, pretpraznična, kad trebali bismo se valjda opustiti, kupovati, kupovati, jesti, jesti i veseliti se? Osjećati zajedništvo. I zašto, sada, kad uostalom, sve ovo već znamo. Ali, sveopće zajedništvo, pogotovo ono euforično, patetično domoljubno-vjersko-nacionalno zajedništvo, to smo valjda naučili, opasno je, a to što pojedine agencije ruše kreditni rejting Hrvatske, odlažu Hrvatsku na otpad, to i takvo zajedništvo dodatno hrani. Broj nezaposlenih i dalje raste a vode se naizgled male političke bitke. Defamacija lijevo orijentiranih javnih osoba širi se. Za sada naizgled bezazleno,

33


P R A S K O Z O R

ali neargumentirano i sve glasnije. Te prijepori oko Istre, te rasprave oko budućeg gradonačelnika Zagreba, te zahtjevi da se u Saboru govori jezikom horvatskim, kao da se u njemu govori nekim drugim jezikom, iako se u njemu često govori jezikom neartikuliranim, nepismenim i prostačkim. Bankrot neke beznačajne poljoprivredne apoteke postaje vijest dana, izvlače se dvadeset godina stare videosnimke s prekooceanskih emigrantskih skupova, male otrovne kapsule ubacuju se u naše življenje kako bismo, ovako gladni kruha, sanjali da jedemo kolače, i kako bismo opčinjeni šetali adventski ukrašenim hrvatskim gradićima. Istječe mi radijsko vrijeme, pa završavam: oprez, virus fašizma migolji se u svojoj čahurici, a kad se okoti, zaskoči nas bez najave, stegne za gušu i oduzima disanje.

34


O AUTORIMA


O

A U T O R I M A

RENATO BARETIĆ (Zagreb, 1963.), književnik i novinar, autor zbirki poezije Riječi iz džepova i Kome ćemo slati razglednice, romana Osmi povjerenik, Pričaj mi o njoj i Hotel Grand. DAŠA DRNDIĆ (Zagreb, 1946.), književnica, autorica radiodrama, urednica, prevoditeljica. Autorica romana Marija Częstochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu, Canzone di guerra, Totenwande, Doppelgänger, Sonnenschein, April u Berlinu, Belladona. DEAN DUDA (Pula, 1963.), redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autor knjiga Priča i putovanje: hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr, Kulturalni studiji: ishodišta i problemi, Hrvatski književni bajkomat, Kultura putovanja: uvod u književnu iterologiju. GORAN FERČEC (Koprivnica, 1978.), dramatičar, dramaturg i pisac, autor romana prvijenca Ovdje neće biti čuda. NADA GAŠIĆ (Maribor, 1950.), književnica i prevoditeljica, romani Mirna ulica, drvored, Voda, paučina, prijevod Hašekova Dobrog vojaka Švejka. SNJEŽANA HUSIĆ (Zagreb, 1969.), docentica na Odsjeku za talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prevoditeljica i urednica. DORTA JAGIĆ (Sinj, 1974.), pjesnikinja, prozaistkinja i prevoditeljica, bavi se kazališnom pedagogijom. Zbirke pjesama: Plahta preko glave, Tamagochi mi je umro na rukama, Đavo i usidjelica, Kvadratura kruga, Kauč na trgu, Kafkin nož, zbirke pripovijedaka Kičma, S tetovažom nisi sam, putopisi Prolazi i pukotine; Mali rječnik biblijskih žena. TATJANA JUKIĆ (Drvar, 1968.), redovita profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prevoditeljica, knjige: Zazor, nadzor, sviđanje. Dodiri književnog i vizualnog u britanskom 19. stoljeću, Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti. Zbirka pripovijedaka Bablje ljeto.

348


O

A U T O R I M A

HRVOJE JURIĆ (Bihać, 1975.), izvanredni profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pjesnik, aktivist. Zbirke pjesama: Moje prve pjesme, Moj svijet, Nominativ, O nastajanju i nestajanju, Uglavnom pridjevi. Autor knjige Etika odgovornosti Hansa Jonasa. JELENA LENGOLD (Kruševac, 1959.), pjesnikinja, romansijerka i novinarka, knjige pjesama: Raspad botanike, Vreteno, Podneblje maka, Prolazak anđela, Sličice iz života kapelmajstora, Bunar teških reči. Knjige pripovijedaka: Pokisli lavovi, Lift, Vašarski mađioničar, Pretesteriši me, U tri kod Kandinskog. Roman: Baltimor. IGOR MANDIĆ (Šibenik, 1939.), književni kritičar, esejist, novinar, publicist, kolumnist, autor tridesetak knjiga kritike, eseja, feljtona, kolumni, dnevničkih zapisa. VILIM MATULA (Zagreb, 1962.) kazališni, televizijski i filmski glumac, aktivist. TEOFIL PANČIĆ (Skopje, 1965.), novinar, politički komentator, književni kritičar, autor knjiga: Urbani Bušmani, Čuvari bengalske vatre, Osobeni znaci, Na hartijskom zadatku, Famoznih 400 kilometara, Karma koma. IVANA SAJKO (Zagreb, 1975.), spisateljica i dramatičarka, istaknute drame Žena-bomba, Rose is a rose is a rose is a rose, roman Povijest moje obitelji. AJLA TERZIĆ (Travnik, 1979.), prozaistkinja, pjesnikinja, novinarka. Romani: Lutrija, Mogla je biti prosta priča. Knjiga pjesama: Kako teško dišem.

349



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.