Poetski mozaik: Željko Ilić - Izbor iz poezije

Poetski mozaik

Željko Ilić

Izbor iz poezije

TI SI MOJ DOM Bila je jesen kad sam je sreo Prekrasna bogata zlatna jesen Ona U kojoj kiši poljubaca nema kraja Baš isto kao što ljudi ptice ili ljubavi nisu iste Tako i jeseni Ima onih U kojima lišće opada U kojima se olovni oblaci roje U kojima beskrajni dani stoje A u toj Jeseni našoj Samo su se rađale boje Ja Na prilično lošem glasu

I ruku na srce skoro pa nikakav Sa predubokim rovovima i godina i bora Već odavno umoran I od ratova I od snova Ali opet Nekako svoj Sa pticom u oku Sa vatrom u grudima Sa lavom u venama I stihom na usnama Čekao nju A ona O Bože U godinama behara Lijepa Kao san Kao pjesme najljepši stih Kao istina Kao sloboda Lijepa Kao proljeće Kao grijeh Lijepa kao osmijeh Lijepa

Prelijepa Onako Kako to samo žena Može Zna i umije biti Oduvijek sam znao da slučajni susreti ne postoje I da već odavno Negdje gore Samo nas čekaju i korake nam broje Tog dana Svemir se Protiv svih I protiv svega na svijetu Urotio Samo za nas Pričao sam joj dugo bez reda i bez daha plašeći se valjda da će otići Da će nestati Da će magija prestati Kao vjetar zaljubljen u krošnju

Kradom njenu pomilovah kosu Bezobrazno nježno priđoh malo bliže I šapatom u zanosu plime Iznjedrih u trenu neke tuđe rime Ovaj dan nikada se više vratiti neće Danas si moja Danas si lijepa A sutra već Ništa više neće isto biti Jer sutra Ja ću biti tvoj A ti prelijepa Ohrabren osmijehom njenim obećah vječnost I u vatri otkrih tajnu U zvijezdama zapisano stoji Za ženu Koju pjesnik voli Smrt ne postoji Pružila je ruku Iako nije znala

kuda ću je povesti Ali je vjerovala U nebo U čaroliju U nas Vjerovala je u mene Čak i onda Kada sam sebi Vjerovao nisam Ti si moj dom Znam da svaka ljubav bezbroj pjesama krije Ali kao naša Nijedna Lijepa nije

SJENI OD PRIJATELJA Prijatelju moj koji to više nisi Svaki susret sa tobom Hladniji je Tiši Sretnemo se tako nekada U vrijeme sretnih svadbi i tužnih sahrana U vrijeme praznika U tišini blagdana Umjesto tebe Pozdravi me sjena nekih boljih dana i sretnih vremena Sjena prošlosti Uvijek iznova okružena Nekim novim licima Neznancima i strancima Ništa čudno Jer ti nikada nisi ni znao Kome je stvarno do tebe stalo Pričaš mi o svemu

što više nije važno Na ono što je važno Osmjehuješ se lažno Sa tugom gledam kako si jadno i kako lako Sve ono što si bio U osmijeh taj Tako bijedno skrio Znam Niko od nas Nije anđeo i nije svetac Svi mi drugima savjest dijelimo A možda i više od njih griješimo Ali postoji granica i nama grešnima Postoji istina starija od svemira Prijateljstvo je svetinja Stari moj Možda se pod maskom lakše živi Ali moraš znati Da se teže diše

Jer prije ili poslije doći će vrijeme kada ispod nje Ni zraka Ni snova Neće biti više Samo da si sebe slušao I da vragu nisi svoju dušu prodo Da se bogdo nikad nisi udo Bio bi muško I od prijatelja čudo Prijatelju moj koji to više nisi Mogu ti sve oprostiti Sve ono što si učinio meni Ali samo jedno ne mogu Zašto si to učinio sebi

NISAM ZNAO Što je veća duša više voli Što je ljepša Više boli Bilo je u životu Žena i zagrljaja Trenutaka I dana Sastanaka i rastanaka Zbog kojih je srce lupalo I brže I jače Zbog kojih bi ponekad krvarilo Ili počelo da plače Bilo je i onih drugih Istina Posebnih i rijetkih Onih Zbog kojih je zastati znalo Prestalo bi kucati

i načas Samo od sebe stalo Ma nije problem Navikao sam Sa srcem sam se nekako uvijek nagoditi znao Znao mu tajne Otkucaje i mane Ali duša Duša mi je oduvijek zagonetka bila Misterija što se Tu negdje ispod srca skrila Godinama nisam vjerovao da uopće postoji Nisam znao Nisam znao kako izgleda Kako diše I gdje se krije Sve dok me Jednoga dana Zaboljela nije

VRIJEME Znaš pile moje Sve osim vremena bilo je na našoj strani Volio bih da sam te sreo ranije A neke druge Nikada...

LJUBOMORA Poput oluje koja sve pred sobom lomi Poput vatre što u tami srca gori U osmijehu se rodi U suzi se krije U pjesmi osvane U tišini mrije Kao otrov koji dušu truje Bolesnik koji život psuje Proklestvo što se protiv sjena bori Tišina koja boli i bez glasa zbori Ljubomora je rob koji se okovima klanja Otvorena rana koja sumnju sanja Ljubomora je oblak koji zaklanja sunce Kavez za tvoje i moje srce

IMA TE Ima te U mojim pjesmama U zrelim trešnjama Ukrinskim vrbama I mojim venama Ima te U vjetru i u krošnjama Na mokrim klupama I u jesenjim kišama Ima te U sretnim pticama i na starim slikama U davnim pričama U tamnim sjenama Ima te U svim mojim ranama i porazima U svim mojim ratovima U nijemim svatovima Ima te Kad bije mećava i kada zima prespava Kada se ništa posebno ne dešava I kada ni prevara više nije prevara Ima te U vrelim željama bolnih sjećanja

U tami beskraja U sivilu čekanja Ima te U ljepoti sevdaha Ima te U predahu daha Eeee A samo da znaš koliko te tek ima U mojim stihovima i mojim snovima Samo te pored mene nema Nema te U zagrljaju mome U godinama koje bole

LJUBAV, VJERA I NADA Lako je meni protiv ljudi Protiv gnjida i njihove ćudi Gledati svijet kako se ruši Praštati gadost podloj im duši Ali kako protiv samoga sebe Nemira i sumnje koja razum nema Protiv pjesme što tišinu sluti I kristala vjere što u duši drijema Ako je nebo kavez za ptice A olovni oblak pjesma za sunce Ožiljci su naši samo putokazi Da istina vreba na svakoj stazi A vrijeme Ovako jadne i male svakim nas danom sve brže i brže gazi Gazi

Gazi Gazi I zato lopuže dobro znajte Kada lažete vi lažete sebe Kada varate vi varate sebe Moralne nakaze ne zaboravite Kada pljujete druge vi pljujete sebe Kada mrzite vi mrzite sebe Ubojice i ratnici u ime vaše vjere Da vas nema spasili bi sebe Jer kada ubijate vi ubijate sebe Ljubav je tajna i odgovor na sve Jedina iskrena i vjera i nada Istina skrivena u dubini srca tvog Jer svako je onakav kakav mu je Bog

NIJE TAJNA Bezbroj načina ima Da se za nekoga boriš Da se za nekoga moliš Da nekome kažeš koliko ga voliš Volim te ustvari ne znači ništa To su samo isprazne riječi Pjesma koja ni srce ni dušu ne liječi To je Kao da žednom pričaš o vodi Kao da robu pričaš o slobodi Oprosti što sam te probudio Samo sam te htio pokriti Kako si Ma ništa Zovem te onako Samo da ti čujem glas Baš ti lijepo stoji ta haljina

E danas si mi nešto posebno fina Može kafa Neka ti bude lijep dan Jesi li umorna Ponesi kišobran Sjedi ja ću Odmori se Vani je hladno toplo se obuci Pazi kako voziš javi se kad stigneš Sve će biti u redu nemoj da brineš Eto to je ljubav Onome ko zna da voli u srcu je plamen A budali Na duši kamen

LJUBAV Lako je zagrliti ženu i šaputati riječi koje voli Treba znati zagrliti dušu Njene snove i ono što je boli

RASTANAK NIJE KRAJ Molim te Noćas ne pričaj o nama Jer dobro znaš da vjerujem u riječi Ne spominji snove koje smo snili Ne reci da smo ono što nekada smo bili Kada kiša pada ne čekaj sunce Kada padne noć ne čekaj zoru I sunce i zora znaju kad će doći Rastanci i boli I oni će proći Vrijeme rastanka srca je vapaj Vrijeme suza tuge je drhtaj Kada uspomene padnu u zaborav Tek tada će svemu biti kraj Rastanak Ne to nije kraj

LAKO JE TEBI NAPISATI PJESMU Lako je tebi napisati pjesmu Samo spojim one rime što se vole Svakome stihu ja podarim krila Došapnem srcu šta je duša snila Kao kad se krošnja zaljubi u vjetar Stihovi su moji tvome jutru dar I eto To je to Mada Ruku na srce Sve to i nije neko veliko čudo A još je manje zabluda bajna Nestvarna nada ili pak tajna Jer samo sa tobom imam sve što nemam Samo je sa tobom svega dovoljno Lako je tebi napisati pjesmu SAMO JEDNO ZNAM

Ne znam zašto zvijezde trepere i zašto iz kamena niče trava Ljudska dobrota zašto je mana I zašto je san ponekad java Ide li vrijeme ili stoji Da li se svaki korak nas broji Zašto se dobri nikad ne svete Zašto ko ptice ljudi ne lete Gdje vjetar spava kad ga nema Zašto grmi i zašto sijeva Zašto se djeca pomire brzo I zašto je sreća od svega veća Ma znaš šta Baš me briga Odgovor nemam na sve te tajne Zagonetke velike i male Odgovor nemam svijetu da dam

Al samo jedno dobro znam Svaki put kada me poljubiš ja se pomalo izgubim Baš svaki put kada te udahnem Kao u pjesmi Kao u snu Ja ljubav izdahnem

PIJANI KAPUT Prilazim ti krišom dodirujem kosu Kao ludi vjetar zaljubljen u krošnju Kao kad oluji odolijeva more Kao kad se osmijeh porodi iz bore Dok se snovi vuku ko iz treće smjene Sakrit ću se noćas ja u tvoje vene Ugasit ću mjesec u šaku ga skriti Sve će pjesme moje snovi tvoji biti Ko pijani kaput u tuđoj garderobi čuvat ću te nijemo dok se jutro rodi U svakome stihu ime ti se skrilo Da me sutra nema dosta mi je bilo

Željko Ilić, pjesnik i tekstopisac rođen je 1963. godine u Slavonskom Brodu. Prvih 30 godina svog života proveo je u Derventi. 1993. godine preselio je u Švedsku. Poezija je oduvijek bila prisutna u njegovom životu. 2020. godine je objavio svoju prvu zbirku poezije pod nazivom "ODISEJA NEMIRA". Željko Ilić piše o ljubavi, pravdi, slobodi, a kroz stihove iščitavamo o njegovim strahovima, strepnjama i snovima. Za Poetski mozaik posvećen Valentinovu napravili smo izbor pjesama koje ponajviše govore o ljubavi.