peter sloterdijk: srdžba i vrijeme
vrijednosti u inovativne projekte. Ipak, suvremenom katolicizmu ideja proširene reprodukcije blaga spasenja nije strana. Ivan Pavao II. na svoj je način odgovorio na izazov moderne pa je u vrijeme smanjivanja uspjeha pogona povećao značajni segment sakralnoga kapitala, mnoštvo svetaca, za 100%. Za vrijeme njegove službe proglašeno je četiri stotine i osamdeset tri svetaca (te 1268 blaženika) a to je samo dio obuhvatne ofenzive da se inertno blago svetosti pretvori u operativni kapital. Historičari Crkve su izračunali da su kanonizacije što ih je poduzeo Ivan Pavao II. brojnije od svih ostalih kanonizacija ukupno nakon Srednjeg vijeka. Nema sumnje da će se značenje toga pape ubuduće primarno vezivati uz njegovu djelatnost mobiliziranja crkvenog blaga. Upućivanje na to rimski administrirano blago svjedočanstava o permanentnoj »zbilji spasa«, čini očiglednim da povijest uspjeha kršćanstva nije bila vezana samo uz ustanovljenje metafizičke banke osvete, o kojoj smo opsežno govorili u prijašnjem poglavlju. Uspjeh je vezan i uz ovdje opisano zbivanje koje bismo možda najbolje nazvali stvaranjem blaga ljubavi, čak možda i stvaranjem svjetske banke izbavljenja. Njezini su rezultati na korist i svjetovnima, koji se ne zanimaju za crkveno blago izbavljenja no spremni su priznati da uspješna »društva« moraju svoj »socijalni kapital« pažljivo regenerirati i reinvestirati. Ni nekršćanima ne bi smjelo biti teško shvatiti zašto se zbivanja poput upravo opisanog, iz unutar-crkvene perspektive mogu tumačiti kao djelo Svetoga duha. U našem kontekstu dostaje da i na tom primjeru ukažemo na realitet ne-monetarnoga sustava bankarstva. No ono što je moguće s djelima ljubavi moguće je i s djelima srdžbe.
Kominterna: svjetska banka srdžbe i fašističke narodne banke Slijedeća razmišljanja o ustanovljivanju svjetske banke srdžbe, koja bi operirala globalno, svoju konzistentnost dobivaju na pozadini opće fenomenologije stvaranja blaga i njegovog prevođenja u regionalne procese kapitala. To što se ovdje zove stvaranjem blaga, empirijski se postavlja kao efekt komunikacija koji dani fundus formiraju organizacijskim sredstvima. Kritični trenutak takvoga prijelaza uvijek je transformiranje nakupljenog kvantuma energije i vrijednosti u veličinu koje se može investirati, a treba se posvetiti zadaći proširene samo-reprodukcije. Što se tiče skupljanja blaga srdžbe u najvažnijim zemljama s kapitalističkim načinom proizvodnje za vrijeme druge polovine 19. stoljeća, samo je po sebi razumljivo da se kronična povezanost gospodarske bijede i političke represije kod širokih »masa« naroda zahvaćenih kapitalizmom pobrinula za obilno doticanje sirovine srdžbe i ogorčenja. Ovi amorfni, slabo artikulirani
130