Pjesma XXXI
(iz zbirke Strune i stihije, Naklada Bošković, 2020.)
Primi me za ruku i čvrsto stisni ovaj put me ne puštaj jer nije
kao što prije bilo je kada smo koračali zemljom
Primi me
za ruku mi koračamo sada po leđima vjetra
Mi smo lišće i u uraganu stanujemo
Primi me za ruku
Mi nemamo kamo
Bila sam čuvarica prije
skupljala krhotine prah sam čuvala po urnama na kaminu, a u kaminu prahu je mjesto
Ne čuvam više
ni oganj ni prah
Mi nemamo kipova jer nemamo bogova
Nemamo stupova jer nemamo krovova
Nemamo domova jer nemamo djece
Slamaju se grane, trgaju se stabla
iz korijena čupaju
Bure nose mora i izlijevaju iz korita
Rijeke križaju tla kao suze klize
niz jadno, crveno lice zemlje
Sunca se pale i gase
Tisuću je sunaca na nebu, a nijedno ne grije
Grije me još samo
tvoja ruka
Držim je grčim ti prste uz grudi privijam
Još samo u tvom pogledu vidim mora i vrhove
gora i gore je nebo
ispod tvojih obrva
Ničeg nema, ljubavniče
Lebdimo
Pjesma XXI (iz zbirke Strune i stihije, Naklada Bošković, 2020.)
Po prozorima zgrade
niču pušači kao blesavi merkati
Zimi
ostinutih lica i ljubičastih ruku
prstima stežu zlatnu fanfaru
dobri duh hladnoće i samoće
pa zaboravim i da nas dijeli ulica
sve nas vidim za velikim blagdanskim stolom
blagujemo zimu
blagujemo dim
(iz neobjavljenog ciklusa Pjesme zime i noći)
Ljudi
lučice u noći
U grudima njihovim plamte lica ljubavi
U gustu tamu uronjeno svjetlo
U grudima ljudi
ostaklile se zvijezde
Oštri im bridovi ranjavaju tkivo
U ljudi grudi
bole i peku
Svjetlost teško probija tamu
Nova jutra
(iz neobjavljenog ciklusa Slavujev zov)
Da osvanemo u novo jutro blagi prema prošlom
orošenih i ohlađenih ruku nježnih prema zaboravu
puteva u dlanovima
izglačanih
utisnut će se neki novi kao velike rijeke u zemljino tijelo
Da osvanem u novo jutro lakih nogu i mliječnih kostiju pa se vinem kao ptica
Iz pogovora zbirke “Strune i stihije”
Harmoniju, koju Mihaela blisko osjeća kao nasljeđe Grada iz kojeg potječe, i stihiju, koju stihom kroti, koristi ona kao ključeve ulaza u prostore u kojim slika priziva riječ a riječ se podaje slici: "Dan diše / U daljinu gledam vidim toranj od pastela / Proljeće je / Spuštam se niz ulicu." Ljubav je uvijek u jukstapoziciji sa smrti. Ni Mihaela Rašica nije jedina koju zaokuplja ta suprožetost. Međutim ona, bez Batailleova iskustva, razlikuje velike i male smrti, u ljubavi: "Meni su male smrti teže od velikih / Ne dolaze u povorkama / nego na prstima / pa ih se ne čuje kad odu." Njena zamišljenost pred tim odnosom povod je za želju: "da od tebe načinim / jednu malu smrt. // Kostima i dlakama idem prema tebi / da se srastemo da se skostimo / pospremimo za kasnije." Onaj neologizam govori sve. "Ljubav je" kako piše Erich Fromm, "aktivnost a ne pasivni efekt, ona je ostajanje, a ne zaljubljivanje." (E. Fromm, Umijeće ljubavi). Pjesnikinja zna ostati svoja, makar i nevoljko: "Uznemiruje me što si drugo nego ja", piše ona. "Ljubav je aktivno prodiranje u drugu osobu (...). U činu spajanja spoznajem vas, spoznajem sebe, spoznajem svakoga - i ništa - ne znam", piše Fromm. Nevažno je je li i ona došla do takvih spoznaja, njezina poezija jest. Ljubav je davanje u kojem i druga osoba postaje davalac, ljubav je dvostrukost. Ona piše: "kad bi bas bilo dvoje / Smrt bi bila mršavija".
Luko Paljetak
Mihaela Rašica rođena je 20.10.1997. u Dubrovniku gdje je završila osnovnu školu Lapad i Opću gimnaziju Dubrovnik. Trenutno je na prvoj godini diplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek Likovne kulture, smjer- slikarstvo. Dobitnica je pohvale ALU za uspješan rad u akademskoj godini 2017./2018. i pohvale magna cum laude iz latinske klasifikacije za prvostupnike u akademskoj godini 2019./2020.
Do sada je objavila jednu autorsku zbirku poezije Strune i Stihije (2020.) te nekoliko tekstova u književno-umjetničkim časopisima, sudjelovala s autorskim filmskim uradcima na filmskim festivalima te izlagala na nekoliko skupnih izložbi u Zagrebu, Rijeci i Osijeku.