Izabrane pjesme
Poetski mozaik Orlan TusPjesme koje se nalaze pred vama počele su i završile svoj život u prvom desetljeću ovog tisućljeća. Ovo je njihovo svojevrsno uskrsnuće, želja za ponovnim pojavljivanjem pred publikom, pred znatiželjnim očima i otvorenim srcima. Pozvane su, nisu se same nametale, kao što nikad i nisu i to im savršeno odgovara. Njihov je medij Orlan Tus, glazbenik iz sjene, frontmen grupe Mika Male, oduvijek ipak više posvećen riječima koje žive uz glazbu, ljubitelj metra i povremene rime. Svoje mrvice poezije počeo je prosipati krajem devedesetih te se sada broje u više stotina malih završenih cjelina. Čudo je što niti jedna zbirka poezije, iako povremena u planu, nije s njima osvanula. Možda nisu bile dovoljno hranjive? Na vama je da date svoj sud. Autor je, naravno, pokušao iz velike vreće pune zaboravljenih pjesama izvući nekoliko koje će predstaviti njegov sramežljivi opus. Pjesme su dijelovi njegovih iskustava, svijeta neobuzdane mašte i ljubavi prema ne-toliko-epskom izričaju. Kada bi se više potrudio poštivati pravila, bez sumnje bi se prilagodio pjesničkom obliku haiku, pokušao bi sa što manje reći što više. Ipak je poezija u suradnji s čitateljem i treba mu velikodušno dopustiti da ispuni praznine neizrečenog. Pjesme koje se nalaze pred vama počele su svoj novi život jednim neočekivanim pozivom. Nadam se da će ga opravdati.
Mogli bismo
mogli bismo raspredati
sjesti na kavu i satima raspredati
sašiti planove u kilt
i šetati travnjacima u nadi za ljuljačkama
mogli bismo pomisliti da smo sami
da su revolucije tek rudimenti
nerealizirane evolucije
sjedimo i raspredamo
svjetovni i staloženi
premudri za čežnju
Ako sam pogriješio
ako sam pogriješio
pusti pse da me rastrgaju
ako sam pogriješio znat ćeš
neću se braniti
i ako sutra na tom mjestu
izraste jedna mala kuća jedan mali vrt
i ljuljačka
to će biti moj poklon
moje iskupljenje
moj pozdrav
i ako odlučiš tamo živjeti saditi cvijeće
i ljuljati se možda se rodim ponovo sletim ti na rame i zapjevam
Da sam imalo tiši
imao bih predodžbu o tome
kako je sjediti na planini
okružen divljim životinjama i plemenitim biljem
znao bih da je jutro početak a noć kraj dana
da su sati ljudski izum a ne samostojeća istina
da sam imalo tiši
vrisnuo bih
tražio bih da mi vrate djetinjstvo
da me ostave na miru
ona bi znala
jednom je rekla da si imalo tiši ne bi imalo smisla razgovarati
I ti tu ne možeš ništa
odlučeno je
sad poznaješ sve moje strane a voliš većinu
i nije ti teško pričekati kad se zadržim pa te zadržim
smiješno je reći da si moja
smiješno je reći bilo što u što oboje ne vjerujemo
možeš se sada praviti da ne voliš moju poeziju nije ni bitno
možeš probati uskladiti
moj nemir i tvoj mir
moju žudnju i tvoju praktičnost
možeš što hoćeš
jer odlučeno je
kad sam te prvi put nasmijao
kad sam ti rekao svoje ime
a ti nisi tražila da ga ponovim
Kroz prozor kuće u kojoj živim
skidam cipele sa svojih nogu
ona me grli i produžuje
volim je i spremam joj ručak na drugom katu pišem pijem kavu i šutim
s radijatora na stol doskočio je bijeli mačak dižem se, palim radio, slušam vijesti i šutim
ona ulazi, spremna za mačkom se zatvaraju vrata
vodimo ljubav i produžuje za njom se zatvaraju vrata
gasim cigaretu, pišem i šutim to nisam ja to ne mogu biti ja
Lastavica
zastala u letu
sanjari o moru i danima kad je bila riba
o soli koja joj miluje škrge
i koraljnom grebenu
gdje se skrivala od ribara
sanjari o morskim školjkama i rakovima
o dubini u koju se nije usuđivala ići
i braći i sestrama koji su plivali s njom
i sjeća se
htjela je slušati svijet
lebdjeti na vjetru i gubiti se u oblacima
putovati i izbjegavati avione
biti ptica
uho…
niotkuda užici
niotkuda pjesma da nas digne
podsjeti na smijeh
niotkuda gola ramena na vidiku
želim sladoled i medenjake
i one torte što imaju višnju na vrhu
želim Sunce što grije a ne prži
slobodno kupanje u sva doba dana
usred livade sjedila je sama
golih ramena na vidiku
šapnuo sam joj na uho da je želim
šapnuo sam joj...
...na uho...
...da je želim...
ona želi sladoled i medenjake
da je prestanu gnjaviti muškarci
želi slobodu da odlučuje sama
da prestanu je prolaziti žmarci
…nasamo je sjela da osjeti sebe
onu što već nije osjetila davno
samo je sjela da puste je na miru
samo je sjela da ne ustaje
Ne razumiju
ruke na tipkovnici
ne razumiju modernu poeziju
one žele nešto beskrajno klasično i lijepo
one bi najradije olovku i papir
bijednu zamjenu za ekran i fontove
kad napišem ti
mislim na bilo koju ti
izmišljenu ti
kad napišem ti
pretvaram se da mislim na bilo koju ti
izmišljenu ti
kad napišem ti pretvaram se da me voliš da si početak i kraj mog pisanja
prsti na novoj, crnoj tipkovnici ne razumiju modernu poeziju
pretvaraju se, služeći me da su cinični a među sobom dogovaraju
čekaju da izađem iz sobe da napišu nešto ljupko ljubavno, pitko i iskreno ne srameći se tipaka po kojima kucaju
Neizbježni pristanak
čulo se samo zveckanje narukvica
i pitanje: zašto čekaš?
ruka je doticala svilu
tražila je, mamila je
nisam ni prvi ni zadnji ovdje
noć je i sve mi govori da odem kući
ona ništa ne govori
povlači se u mrak i čeka
zna da nas dijele samo
izmišljene granice i lažna susprezanja
Nota 3
istresam novine
ispadaju slova i tonovi
i sve mi se čini
da je netko opet ubijen večeras
ususret godišnjici braka nekog važnog plemstva
besmislenog kao pite od blata na Haitiju
čuo sam
svira preko puta trubu jedan mladić
spremno se zatvaraju prozori
on ne mari
i marljivo vježba
e
Otok
mir se proteže od šetališta do pristaništa
iz daljine se primiče trajekt ni žive duše u gradu ni ribara, ni psa
naglo sam viknuo tvoje ime
ispunilo je prazne ulice i krošnje borova
uzburkalo dječji san i izdahnulo u zvonima kapelice
ostao sam ovdje tražeći nam smisao
neki postojani razlog a postao sam mračni oblak i oluja
tuča što uništava usjeve
jesen je još u navratima ljeto
naša jedina sezona kad smo bili a nestali u predvečernjim plivanjima
jesen je još u navratima topla
podsjeća me na sjećanja koja nasilno gasim okrećem se od obale koja izgara
prema šumi u koju nismo zalazili
s trajekta silaze turisti i domoroci
bolje da pođem
uvijek se predomislim ako ne krenem
a brod ne čeka, on hita
more je duboko i prostrano
ostavlja trag soli na palubi i mojim dlanovima
tu smo se negdje i rastopili
dok mi je tvoja kosa spavala u krilu
Padam kroz protupožarne stepenice
udovi vise na sve strane
glava naslonjena na uho
uho na hladni metal
oči prate prizor
u nečijem stanu
konačno otkrivam zašto su ljudi toliko usamljeni
moj dragi susjed
prolio je mlijeko po tepihu i mirno ga briše
kao da nigdje ne ide
kao da nikad nigdje ne ide
skupljam se i trčim se naći s tobom
mala ptica umrla je sinoć na mojim rukama
dijete je razbilo koljena na betonu
truplo mačke već mjesecima leži pored ceste
jabuka je prestala rađati
snijeg je smeđ
snijeg je crn
planiraju novo parkiralište na livadi pored moje kuće
vrabac je sinoć umro na mojim rukama
crna voda teče s mojih dlanova
crna voda teče iz mojih očiju
Preuzela si grad
šuljam se kao da sam skrivio
nadajući se da te neću sresti
ili da ću te sresti
preuzela si grad u svoj njegovoj živosti i ljetu koje dolazi
ušla si u hrastove i parkove
one imaju tvoj
uvijek-dva-koraka-ispred-mene-jer-nisi-sigurna-što-bi-sa-mnom hod i kratku modernu
stiliziranu frizuru
otkad je tvoj
sav sam nekako unakažen
uzjapuren kao kastrirani puran
auti primjećuju
suosjećaju
više me ne gaze po zebrama a majka šuti
što će, nije joj lako
Čekam
nekad me ulove sekunde u svoju mrežu i čekam
nekad sam tvoj u svoj svojoj oholosti
nekad sam sirov kao željezničar u zoru
nekad sjedim u sobi i pišem
razrađujem emocije
odrađujem ih kao posao
kao inat
tada sol izlazi kroz znoj
ne kroz suze
Samo hrabro
krenuli su koraci prema tebi
noge u galopu
bosi tabani
od bola užareni
staklom po kojem hodaju hrabro
ne obaziru se meki
idu naprijed
kao da ih samo čeka jedno veliko hvala
poljupci pod nakošenim šeširom i skriveni pogledi
predrasuda je da muškarac ne izgovara sve riječi izgovara ih misleći da šuti
treba slušati između redaka zaboraviti da je muškarac
treba paziti
možda se ne vrati
možda je jedan od onih koji odlaze iako vole iako tvrde da vole
možda si se uvalila
i dok ga držiš za ruku
znaš da šuti i između redaka
Sve su zakuhale kiše
između nas prostor je ispunjen lavom
nitko ne prilazi bliže da se ne opeče prerano i zato iz aviona izgledamo
kao Budim i Pešta razdvojeni tražimo most zajednički prečac a možda samo treba da nas netko gurne s leđa
kao dvije pande u zatočeništvu
još ćemo izumrijeti ovako u pjesništvu
moje nespretne olovke
kada bih se kladio
tko će prije
Afrika do Amerike ili ti do mene
digla bi se nova gorja na obalama novonastalog kontinenta bio bih mrtav i bogat
Upala si mi u juhu
sastavila su se preda mnom na dnu tanjura
slova koja tvore tvoje ime
dugo neizgovoreno i samotno
osušio sam ih i postavio na stol da me podsjete da te ne nazovem
čak i u najvećoj kušnji
čak i u najtežim izbivanjima
i nije to što si mi upala u juhu nego što te nisam ranije pojeo
to što si se usudila biti neslana i duhovita
na mom stolu u mom tanjuru u spokojno i mirno nedodirljivo nedjeljno popodne