Termin Internet of Things je prvi put upotrijebio Kevin Asthon 1999. godine u prezentaciji kojom se objašnjava kako se povezivanjem fizičkih objekata sa tehnologijom prijenosa podataka putem radiovalova s elektronskim oznakama (tzv. RFID / Radio-Frequency Identification) otvara mogućnost njihove identifikacije na osnovu podataka koje takvi uređaji generiraju i direktno distribuiraju na Mrežu. “Pametni” uređaji koji danas “naseljavaju” naša neposredna okruženja u stanju su prikupljati podatke iz njega i slati ih na online platforme koje ih interpretiraju te takve informacije integriraju s drugim izvorima koji im dodaju vrijednost. Vidjeti: Vazquez, I. J. (2014). The Internet of Things: Outlook and Challenges. U Ch@nge, 19 Key Essays on How Internet is Changing our Lives. Dostupno na: https://www.bbvaopenmind.com/wp-content/uploads/2014/04/BBVAOpenMind-book-Change-19-key-essays-on-how-internet-is-changing-ourlives-Technology-Internet-Innovation.pdf 21
97
ANTIHUMANIZAM KIBERNETIČKE HIPOTEZE: FANTAZMA DIGITALNE SOLIDARNOSTI
loško-povijesne infrastrukture naglašavajući da društvene, etičke, estetske i kritičke komponente medijatizacije nužno moraju biti propitivane u neomekluanovskom maniru (Hansen & Mitchell, 2010) naglašavajući kako se medijske studije tiču subjektivnog, jednako kao i tehnološkog i društvenog, te da se one “dotiču ne samo produžetaka ljudske osjetilnosti već i njihovih unutarnjih projekcija na oblike života koji konstituiraju ljudsku subjektivnost i zajedništvo” (Hansen & Mitchell, 2010). Drugim riječima, kibernetsko hibridiziranje čovjeka kao posljedica ekspanzije virtualnih prostora i njezinih informacijsko-komunikacijskih stimulusa (za koje Bifo Berardi ističe da ugrožavaju empatijske sposobnosti, što se posebice može ustanoviti kod digitalne generacije čiji modaliteti percepcije i imaginacije postaju sve ograničenijeg kapaciteta za dekodiranja znakova koji nisu kodificirani u binarnom sistemu) fuzijom medija i kapitala, tvori semiotički režim postindustrijskog društva, utemeljen na nematerijalnom, digitalnom radu i proliferaciji infosfere (Bifo, 2011). Semiokapitalizam pretpostavlja kako individualna i kolektivna pažnja bivaju izloženi i orijentirani prema zahtjevu neprestane uključenosti u komunikacijsku šizofrenost (Berardi, 2009, p. 112). Hiper neoliberalni diktat za neprestanim multipliciranjem produktivno-distributivnih sloboda izjednačava se s ravni kognitivnog rada gdje se susreću konektivnost i prekarnost pri čemu “kapital kupuje fraktale ljudskog vremena rekombinirajući ga na Mreži” (Ibidem, p. 126). Istovremeno, s druge strane, uspostavljaju se koordinate online participatornih platformi i uređaja s internetskom konektivnosti kao distribuiranih senzora koji tvore tzv. Internet of Things21, koje izlažu našu privatnost komercijalnim interesima tehnoloških kompanija kao i političkim interesima vladinih agencija. Nova, digitalna infrastruktura prozumerizma i njezina umrežena kultura koja obećava svima postajanje vlastitim medijem, u potpuno-