Jujnović na “svom” autobusnom kolodvoru u Splitu Makarska
engleskoga nisam znao; bio sam potpuno mutav čovjek. I na radnom je mjestu sve na engleskom – alati, motori, vozila, poslovne knjige, komunikacija. Bio sam strahovito uporan, ozbiljno sam se prihvatio engleskoga koji sam najviše učio iz katoličkih knjiga. Tako mi je prva godina rada u Novom Zelandu bila iznimno teška jer sam morao učiti engleski jezik”, sjeća se Mate Jujnović. Napominje kako mu je iz današnje distance teško gledati na vrijeme prije 40 godina i okrenuti još koju stranicu života u Novom Zelandu koja mu je bila puna kontrasta, posebice kad se sjeti slike zelenila i gejzira te daleke zemlje. I kuće su mu bile neobične, uglavnom sve drvene, a rijetko koja je tada bila izgrađena od cigle, opeke, dok je kamena u sjevernom Novom Zelandu, u Aucklandu, gdje je Jujnović radio i živio, inače vrlo kratko. “Sad se stanje i u graditeljstvu toga dijela Novog Zelanda znatno izmijenilo, nabolje u usporedbi s godinom 1966. Kuće se grade od kamena i cigle, fine kao i ovdje, ugodne za oko i dušu; a grade se i neboderi. No i prije 40 godina za mene je tada, kao mladog čovjeka sa završenim zanatom u velikom gradu, ovdje bilo bolje nego u Novom Zelandu. No, Novi Zeland ima jak kapital pa se brzo razvija. U posljednjih 30 godina ta se zemlja toliko izgradila da ju je sad nemoguće prepoznati. I ona je danas jedna od najbogatijih država u svijetu u kojoj je oko 200 iseljenika iz vrgoračkog kraj te iz Makarske rivijere. Mnogi su od njih uspjeli ili kao poduzetnici i vlasnici građevinskih tvrtki poput Lendića iz Rašćana, Rade Vuksića kojeg su njegovi donijeli u Novi Zeland, kad je imao tek 3 godine, pa Borić, Šimunović, Žanić… Samo mogu biti zahvalan toj zemlji zbog pomoći, koja mi je dala sve što mi je potrebno u životu. Zapravo, dala mi je
uvjete da ja i moja obitelj možemo sigurno raditi i živjeti”, pripovijeda Jujnović, podsjećajući: “Prvi Hrvati su doselili u Auckland 1875. i 100. obljetnicu njihova dolaska u Novi Zeland svečano smo proslavili prije više od 30 godina. Oni su se još u 19. stoljeću ženili Maorkama, a Maori su se ženili Hrvaticama. Njihova su djeca, mješanci, toliko lijepa, stasita, zdrava, pametna, kulturna; osobito su im lijepe kćeri. Hrvati u Novom Zelandu njeguju svoju tradiciju, u državnim školama uče engleski jezik, a hrvatski i povijest uče u svojim obiteljima, Hrvatskom klubu i putem vjeronauka. Najveći im je problem nedostatak katoličkih svećenika,” Ističe kako je imao čast na Novom Zelandu svečano dočekati prvoga predsjednika mlade demokratske i neovisne države RH dr. Franju Tuđmana u lipnju 1995. u ulozi predsjednika Hrvatskoga kluba u Aucklandu. “Predsjednika Tuđmana je oduševljeno dočekalo više od 700 ljudi, uglavnom članova Hrvatskog kluba. S nama je ostao više od predviđena vremena, razgovarao, veselio se, zanimajući se za život i probleme Hrvata na Novom Zelandu, ali nas je ukratko upoznao i s tadašnjim ratnim prilikama u Hrvatskoj, te je na sve nas ostavio snažan dojam. Predsjednik Tuđman u svojem nam je prigodnom govoru zahvalio na pomoći domovinskoj Hrvatskoj, također je pozvao sve Hrvate da se vrate u domovinu, naglasio je kako će njihovo iskustvo biti dragocjeno, ali nije spominjao da sa sobom donose kapital. Tjedan dana nakon Tuđmanova posjeta Novom Zelandu, ponovno sam došao u Hrvatsku i do kraja 1995. kupio ''Promet'' u Makarskoj za 4 940 000 DEM, te sam u tu svoju tvrtku odmah u početku uložio oko 7 milijuna DEM. Tako su krenula moja ulaganja u Hrvatsku”, ističe Mate Jujnović. n 37
matica studeni/november 2006.