50
Opet navališe suze na oči... Sunce se bilo nagnulo k zapadu kad se Zorka umivala. Odjenuvši se, pristupi k prozoru i zagleda se u malu baštu, što se prostirala iza kuće. Bio je vedar zimski dan; po golim granama caklio se snijeg, po zemlji provirivalo je gdjekuda uvenulo lišće i po koji busen žućkaste trave. Zorka gledaše jato vrabaca što je skakutalo baštom, na onim mjestima gdje je bilo manje snijega. Zorkino lice sada bilo je nešto smireno; njene oči plivahu jošte u sjeti, no vidjela se na njoj neka pripravnost i odlučnost. Onaj bistri zimski zrak mamio ju je iz kuće, ona je već osjećala njegov svježi cjelov, njegovo studeno draganje. Zorka uhvati rukavice, te navlačeći ih na ruke, iziđe iz sobe. Opet se sretne s majkom. - Kamo ćeš? - upita je majka razdraženim glasom. - Idem gospođi Stoberici! - odgovori Zorka nehajno. Stoberica zvala se njena učiteljica pjevanja. - Zar su već četiri sata? - Da - odvrati Zorka tiho. - Idi! - reče Sabina i okrene joj leđa. - Zbogom, mamice draga... - To "draga" ostavi za drugi put, ti, primadono, koja se već sada uči kako će ljubiti tenore na stubama... na pozornici! - izusti Sabina porugljivo. - Danas si... - Šta sam danas? - upita oštro Sabina. - Ta, molim te, ne ljuti se! Danas si zle volje! - primijeti Zorka umiljato. - Idi! - Hvala! - nakloni se Zorka i iziđe sva rumena od stida. Sabina pođe k prozoru i gledaše dulje vremena za svojom dražesnom kćerkom. Majka se radovala videći je onako čilu, vitku, mladu i krasnu. Krv nije voda: Zorka je bila njezin ponos! Sabina se već nije srdila jer bijaše pomislila na svoje mlade dane i sjetila se nekih sitnih grijeha, pa joj je bilo sada gotovo žao što je Zorku onako strogo ukorila. - Ta, bože moj, - pomišljala je Sabina - svijet je takav, mladost je takva! Jedan poljubac nije baš najužasniji zločin, no na stubama, na stubama! To je strašno! Na stubama, kao kakva kuharica! Ne, tako se ja nikad nisam zaboravila! Sabina se zatim odjene u skupocjeno zimsko odijelo. Ogleda se sa svih strana u visokom zrcalu, zadovoljno se nasmiješi sama sebi, pa uzevši iz jedne ladice novčarku, siđe lagano niz stube. Bila je to lijepa dama; krupnoća joj podavaše nešto dostojanstveno. Na haljine najnovijega kroja obukla je dugu, sametnu, crnu kabanicu, opšivenu crnim krznom, dugačkih i svijetlih dlaka. Nad grudima lepršahu joj široke vrpce francuskog šešira, koji joj je prekrasno pristajao. Sabina hodaše Ilicom lagano, odmjereno, ponosito. Nagnuvši glavu nad zatiljak, otmjeno se osovila, a kad bi na pozdrave odvraćala, samo bi glavom kimnula. Sve se obaziraše za njom. Više žene negoli muškarci! Došavši na Jelačićev trg, zaokrene u jednu ulicu, i tu sretne Mavra Šarinića, koji je pozdravi na svoj način, kako je sve ljude pozdravljao. Sabini nije to bilo po volji, njoj se dapače činilo da ju je taj pozdrav uvrijedio, jer je bila navikla na duboke i ponizne poklone. Sabina ga zaustavi i nakloni mu se vanredno duboko, htijući ga time sjetiti da joj se on nije naklonio kako bi valjalo pred tako visokom damom. Mavro nije razumio njene nakane. - No, dragi Šariniću, kako ste spavali noćas? Vi ste vrlo mnogo plesali! - smiješila se Sabina. - Dobro, vrlo dobro, milostiva gospođo! - odvraćaše Mavro, namještajući na nosu svoj pince-nez. - A što radite u ovoj ulici? - upita ga sada i zaprijeti mu prstom. Ona je pratila svoje riječi otmjenim kretanjem tijela, ali to bijaše sve usiljeno. Htjela je da se svijet što je tuda prolazio čudi njenim visokim manirama, da probudi u ljudima pozornost. - Oh, znam, znam! - klimaše Sabina Mavru.