129
Zorkom, jer da je ta njegova ljubav samo hir mlada čovjeka, da je ta ljubav prava i ružna pustolovina, te da je baš sramota za Zagreb što se u njemu takvo što zbiva, jer se javno ćudoređe vrijeđa, te se daje zao primjer. Neke bolje odgojene prijateljice, koje su često bile pozivane k Sabini na gozbu, šaptale su o redarstvu koje bi moralo zapriječiti takve sablazni. Gosti udove Jele, prošetavši se prostranim voćnjakom i nadivivši se lijepoj okolici, sjedoše k obilatu stolu. Bijahu svi veseli osim Ruže, koja bi se svakim časom zamislila. Ona je sjedila nasuprot Solariću, a to joj ne bijaše ugodno, jer je on plaho pogledavaše, bojeći se da mu ostala gospoda ne opaze poglede, što ulijevahu u njeno srce nemir i bojazan. Ona bijaše neobično uzrujana, i uzalud se trsila da gleda svakamo, samo ne u Solarića. Lozar i Milan Krišković napijahu gospođama, pijući više od ostalih, tako da ih je Sabina neprestano opominjala. Lozar je tvrdio da se on ne može opiti, nego da ljubi potpunu slobodu i da on svojoj ženi nikada ni u čemu ne prigovara. - No, no, dušice, pij samo, al' ne suviše! - popuštala bi Sabina. - E, dakako, gospođa Jela ima božanstvenu pivnicu! Ej, Milane, Jakove, ta kakvi ste vi ljudi! Ej, da se kucnemo! Šteta što nema ovdje prijatelja Hribara! - uzdahne Lozar očijukajući sa svojom čašom, koju je nosio sad pred lijevo, sad pred desno oko. Kad je izustio ime Hribarovo, gurnu ga Sabina ispod stola nogom da o tome, o Hribaru, ne govori, no ne znajući on šta znači to guranje, okrene se k njoj i, držeći čašu u ruci, upita je zapanjeno: - A? Solarić, Jela i Irena uznemire se na taj prizor. Irena popravljaše čipke na svojoj haljini. - Da, šteta što nije ovdje naš... naš prijatelj Hribar! - mucaše Lozar ogledavajući se. Sabina namignu ostalima: ta nemojte slušati moga muža; zar ne vidite da se nakitio?! Solarić ustane sada i pođe u drugu sobu. Svi gledahu za njim. Bio je problijedio. Sabina uzdahne i reče: - Ah, čudna su bića ta gospoda muškarci! - Da, draga Jelo, danas idemo u kazalište! - doda odmah, samo da se zaboravi neopreznost Lozarova, koji još sveudilj gledaše u vrata bližnje sobe. - Da, ići ćemo! - odgovori Jela. - Idi, draga tetko, ja ne mogu s tobom! - oglasi se Ruža. - Zašto ne? - upita Zorka. - Boli me glava! - zakašlja se Ruža. Sad pozove Solarić iz druge sobe Ružu da mu donese čašu svježe vode. Kad dođe Ruža u sobu, pogleda je živo, uzme čašu, poljubi joj ruku i reče joj tiho, drhtavim glasom: - Ružo, ti si dobra... Ruža drhtne, problijedi i uđe u svoju sobu ne prošavši kroz onu gdje se ručalo. U svojoj sobi stupi k prozoru, pogleda zelene brežuljke, a guste suze stanu joj roniti niz lice. Solarić ju je već više puta onako živo i plaho pogledao, ali "ti" joj nije bio jošte nikada rekao. Solarić je mrzio Hribara i bio je umolio sve prijatelje da ne govore nikada pred njim o bivšem mu prijatelju, o čovjeku koji je bio pomutio radost udove Jele, o čovjeku koji je htio uništiti njegovu sreću, raj njegove ljubavi. Hribar, uvidjevši da ne može predobiti udovu, bio se okanio jalova posla. Rijetko je dolazio k Sabini jer se bojao sastati s Irenom, koja je bila počela, uvidjevši da ne može predobiti Solarića, laskati njemu, misleći da će se s njim vjenčati. Udova Jela opazi da se Ruža ne vraća te ustane i pođe da je traži. Zorka poleti za udovom. I ostali ustanu. Objed je bio veselo započeo, ali je zlo svršio. Svi bijahu zlovoljni. Sabina povuče muža k prozoru i reče mu: - Gle, svemu si ti kriv!