77
- Ne boj se, Ivane - nasmija se grohotom Tahi, blijed od jara - taj će se zec još nabosti na moj ražanj. Gospoju Jelenu hvataše od ljutine vrućica, jedva se dovuče u svoju ložnicu. Kad je Tahi u dvorištu svoga mamurnog gosta dizao na konja reče: - Moja gospa Jela, amice, suši se kao stara vrba, i sveci roje joj se po glavi kao muhe. Nekako gine i bog zna - Ali ne svrši riječi, jer u taj par doleti na konju glavurdajući debela napuhnuta ljudina kratkih nogu i tubasta nosa - kastelan Ivan Lolić. - Milosti vaša, nosim važno pismo za vas. Dobih ga u Zagrebu od udovice banice, kamo je stiglo. Tahi raspečati pismo, Forčić prignu radoznalo glavu. - Od Batora - šapnu Tahi čitajući. - Tko je ban? - izlanu Forčić. - K vragu! - zadrhta Tahi - mjesto jednoga imamo dva bana. - A šta ću ja? - zinu podban. - Pop Đuro Drašković i sabljaš Franjo Frankopan Slunjski su nam banovi. Trista mu muka! Naši kandidati propadoše. - Ali i njihovi - završi podban. - Hvala bogu - reče Tahi - to je tertius aliquis. - Za koju će stranku biti? - Koja ih prije zakapari. Pop je mudar, gladak i sladak. Ali znam ga pogoditi. Slavičan je do bjesnila. Tu ću ga uhvatiti, pa je naš. Franjo Slunjski tuče samo Turke i brine se bijesa za politiku. Sjutra pođoh u Zagreb pokloniti se Draškoviću. Zbogom! Poteško otkasa podban niz brdo, ali mu doviknu Tahi: - Stani, brate! Lolić nek te prati u Zagreb da putem ne zapneš. Je si li me čuo, Loliću? Sjutra si možeš uzeti Zukalićev mlin na Krapini. Jesi l' razumio? - Jesam. Laku noć, vaša milosti - zažmirnu debeljak i uputi se za klimavim podbanom koji je glavurdajući buljio u zalazeće sunce. Gospodin Tahi zađe u grad i pokuca na vrata kastelanova stana nedaleko od ulaza. Uniđe. Sred sobe stajaše mlada crnooka žena, mala nosa, debelih usna, punih prsiju. Podbočiv se, skupi guste obrve, zažmirnu jednim okom i udari u smijeh. - Ala ste lijepo, milosti, otpravili moga benastoga Lolića! Gledala sam sve kroz prozor. - Pa on na ništa ne sluti, dušice? - zapita Tahi. - Bijesa ne sluti! - zahohota žena pokriv si rukom tobož od stida lice. - Mislim da sve zna. Ali dajte mu cekina i mlina i neće pitati da l' mu žena moli čislo. - Pa je dobro, njegov moj mlin, moja njegova žena. - A gospoja Jela? - zapita Lolićka, gledajući ispod oka ražarenog starca. - Spava ili moli boga - odvrati Tahi. - Pa je dobro! - nasmija se Lolićka - pustimo joj čislo. Tahi ovinu ruku oko bujnog stasa kastelanice, a ona poniknu i udari u prigušen smijeh. XVII. Gospodin Ambroz Gregorijanec sjeđaše za stolom u tornju mokričkog grada, kamo je u rano proljeće 1567. na duže vremena u pohode došao bio. Nije radi zabave i veselice, već upravo radi svoje i susjedske parnice. Čuvši za zlodjela Tahova, htjede sve izbliza pogledati, sve od očevidaca čuti. Bio se je nadnio nad debelu knjižurinu, na koju mu je duga brada padala, a oči su mu hrlo