u malu Bunu, reci kumu Lacku nek počeka dva puta četiri kopita, da ih vodi u Lekenik, pa dalje u granicu, u Tursku, u ime božje i naše zdravlje. - Id' zbogom! Neću. - Nećeš? Ma kako nećeš, Luka, more! Šest cvancika brojim. A ma si vazda putovao za Cigane i ciganske poslove, i dobra je ruka bila. - Neću. - Eh! Eh! - zaklima Ugarković - što si gospodin, velik milostiv gospodin? Pljuvaš na krajcaru, Luka, more, pljuvaš na cigansko poštenje. - Idi sam! - Uh, Bože i Bogorodice! Ne smije Cigo preko Save u varmeđu. Tamo milostivi gospodin sudac nasadio šumu ljeskovače, a sve za jadne Cigane, pa vuci i tuci božju dušu, da zemlja pod njom gori. I šiša milostivi gospodin sudac cigane muško i žensko do kože, pa si gol miš. Luka more, slatki Luka more, evo brojim devet cvancika. Ej, božja ti pamet, naš si kum. - Pak da mi daš cijeli Zagreb, ja ne idem danas. Vidiš, kume Cigane, ovu moju drenovaču, jača je od ljeskovače, a ja ću biti gori, jači od goričkoga kotarskoga suca ako me danas ne pustiš na miru. Već znaš što? Idi ti k Mikici u selo, i nek dođe amo. A i ti dođi s njim, pa idite u krčmu nakraj sela. Tu će biti razgovora o pazaru. - Ma Mikica - počeša se Ciganin za uhom. - No što je? - Mikica je lopov. - Idi, velim ti, Mikica je, istina, lopov, al' se boji moje batine. - E pa dobro, Luka more. Na duši ti bilo - reče Ciganin i odšulja se brzo. Za jednu uru sjeđahu sva trojica, Luka, Mikica i Ciganin Ugarković u krčmi. - Mikice! - reče Luka, ti da mi smjesta pođeš na Bunu k Lacku. Da bude o polnoći na velikom pašnjaku za savskim mostom. Dobit ćeš od Ugarkovića šest cvancika. Da mi ne ideš kroz sela, već poljem. Sutra da si mi ovdje u zoru i trijezan, jer će inače batina posla imati. Sutra ujutro ćeš u grad u gruntovnicu, pa vidi koliko ima kum Martin duga na svojoj kući i komu je što dužan. Sve lijepo ispiši pa mi donesi amo. - Ali, Luka - htjede pisarčić prigovoriti. - Tako da bude - odreza prosjak - a ti, Ugarkoviću, poruči u Stenjevac da konje dotjerati mogu. III. - Što je? - zapita drugog jutra kod živice prosjak Mikicu. - Jesi l' bio u gradu? - Jesam. - U gruntovnici? - Da. Ispisao sam sve za Martinovu kuću. - Pa? - Eh, čist kao djevica. Ni krajcara ne duguje nikomu. - Do vraga! - škrinu prosjak - imao bih volju zadaviti te za taj glas. - Zar sam ti imao lagati? Nisi li mi rekô da ti javim istinu? - Ta da, da! Ali to je vragu spodobno! Baš ni krajcare, veliš? - Ni krajcare. I nije čudo. Martin dobar je gospodar, ne zalazi u krčmu, drži se svoga reda i meće groš za groš. Ni sitna slamka neće kod njega poći po zlu. Za to ti zna i cijelo selo. Pa pogledaj mu
17