grad. Vidiš, plavušo draga, koliko te ovdje novih, neviđenih prizora čeka! U našem milom Zagrebu, gdje doduše svačega imade, nećeš takova šta naći, i ja kriva, ako ti se ovdje u ovoj divnoj samoći zakratko ne razgali duša, te ćeš se teško rastati sa ovim divnim zakutkom. Zato nemoj da mi se iznevjeriš. Od tvoga gospodina oca ishodila sam i onako već dopust za tebe. Dakle ne ima s nijedne strane zapreke. Ne zaboravi i to da ćeš moći proučavat jalševačko društvo i cijelu okolicu. Tvoj kritič ki duh, tvoja pecava narav imat će obilje klasičnog materijala, i ja se već unapred veselim dosjetljivosti moje drage Hermine, koja je osobito vješta prišiti svakoj Božjoj duši valjanu krpicu. Dakle dođi! dođi! a sad, zbogom." Nadođe jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Po gorju prosuo se divni šar šumskoga lišća, koje se rumenilo, žutilo i zelenilo. Po vinogradih bujilo ispod zelen-lišća debelo grožđe, čekajuć berbu. Bilo je po podne, sunce rasplitalo se čarobno nad gorskom šumom, a od njegovih zraka plamtio je visoko grofovski jalševački grad. U prvom spratu starinskog grada i u skrajnjem tornju bijahu širom otvoreni prozori, po čem se sigurno slutiti moglo da se mladi grof po običaju svratio na svoje imanje. Da, grof Belizar stiže u Jalševo. Poniknute glave, ruku straga složenih, prolazio je grof mirnim korakom kroz visoke sobe amo tamo, osvrnuv se kadšto na ovu ili onu sliku svoga pradjeda, pogledav kadšto staro posoblje, starinsku uspomenu njegove obitelji. Bilo je kanda Belizar šeće sa duhovi svojih pradjedova, kanda im nešto šapće i govori što po svijetu biva i kako se mijenjaju ljudi. Najedanput zaokrenu u toranj, izađe na balkon te omjeri podignuv glavu cijelu pokrajinu, koja je pred njim u večernjem zlatu plivala. Blijedo lice zažari mu se lakim rumenilom, poglednu prema gori, poglednu u dolove, i na ono mjestance gdje je Jalševo među vrtovi stajalo. Divni taj prizor svakako ushiti i oko i srce grofa, jer je dugo i dugo na balkonu stajao, ne mogući skinuti oka sa te slike, i istom kada se počeo
124