Analizirajući dva pročelja uglovnice Turske kuće, nameće nam se najprije njezina veličina i površina pročelja, no ne oporošću vizualnog doživljaja koje nam ponekad ostavljaju velike gradske palače. U primjeru Turske kuće, sa sedamnaest prozorskih i vratnih otvora, kao i četiri kata s prizemljem i mansardom na dvije fasade, te kosinom strehe i neobično visokog dimnjaka iz opeke izvedenog poput neprobojnog zida, kuća izgleda skoro kao koloristička i linearna fatamorgana. Taj efekt lakoće izveo je Carlo Conighi vertikalama otvora i bogatih natprozornika, dominantnom vertikalnom razdiobom ziđa, žutoj otvorenoj i lakoj suprotstavljajući crvenu jaku i zamjetnu liniju horizontalne razdiobe. Još je više četvrti, dograđeni kat, “olakšan” biforama koje istina, prate prozorske osi donjih katova, ali smanjujući površinu zida uz keramičke kvadre crvene i žute boje postavljene dijagonalno, čine zid titravim i nematerijalnim. Time se stvara dojam otvorene renesansne potkrovne loggie, zastrte zavjesama. Fasadu koja se nalazi u Verdijevoj ulici karakterizira u prizemlju zatečeno stanje iz osamdesetih godina XIX. stoljeća. Osobito se to tiče vratnih i prozorskih otvora dućana s jednostavnim doprozornicima i lučnim dovratnicima iz bijelog kamena. Tome pridodajemo i balkon prvog kata, intervenciju iz 1883. godine, koji dužinom zauzima tri fasadna otvora, dva prozorska i jedan vratni.
Turska kuća – Casa Turca – situacija 36