Page 1


TURSKA KUĆA – CASA TURCA u Rijeci


Nakladnici: Hrvatsko-tursko društvo Rijeka Liber d.o.o. Rijeka Za nakladnike: Esma Halepović Đečević Marko Mimica Glavna i odgovorna urednica: Esma Halepović Đečević Uredništvo: Theodor de Canziani Jakšić, Ante Simonić, Mirjana Banić, Zdravka Alić, Vedran Tripković, Željko Juranić, Mika Šnjarić Autori prema redoslijedu tekstova: Esma Halepović Đečević Ante Simonić Theodor de Canziani Jakšić Muhamed Ždralović Mubera Maslić Ždralović Recenzenti: Vesna Lukanović, Nana Palinić, Ekrem Čaušević Prijevodi sažetaka: Elka Fanton (engleski jezik) Matilda Ružić (talijanski jezik) Veleposlanstvo Republike Turske, Zagreb (turski jezik) Lektura i korektura: Branka Hreljanović Fotografije: Mirjana Lončar Likovno osmislio: Theodor de Canziani Jakšić Tisak: Liber d.o.o. Rijeka


Rijeka, 2007.


HRVATSKO-TURSKO DRUŠTVO RIJEKA

Realizacija monografije omogućena je sredstvima: Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke Primorsko-goranske županije Hrvatsko-tursko društvo Rijeka zahvaljuje svima koji su pomogli u realizaciji projekta “Turska kuća – Casa Turca u Rijeci”: autorima tekstova, autorici fotografija, tvrtki Energo d.o.o. Rijeka, RJ javna rasvjeta, koja je omogućila snimanje fotografija iz visine.


Sadržaj Riječ urednice ................................................................................................... 7 Riječ gradonačelnika Rijeke .............................................................................. 9 Riječ župana Primorsko-goranske županije ..................................................... 11 Sažetak/Summary/Sommario/Özet Esma Halepović Đečević ................................................................................ 15 Theodor de Canziani Jakšić ............................................................................. 17 Muhamed Ždralović / Mubera Maslić Ždralović.............................................. 21 Ante Simonić, Esma Halepović Đečević: O Hrvatsko-turskom društvu u Rijeci .............................................................. 23 Theodor de Canziani Jakšić: Turska kuća – Casa Turca u Rijeci .................................................................. 27 Muhamed Ždralović, Mubera Maslić Ždralović: Arabički natpisi na “Turskoj kući” u Rijeci: Kuća osmanskog konzula Nikolaia Nikolakija Nikolaidesa ................................................... 81 Vesna Lukanović: Recenzija monografije “Turska kuća – Casa Turca u Rijeci” ......................... 127 Nana Palinić: Inačica stila ili poetska priča: Riječka Turska kuća – urbanistički i arhitektonski kontekst ............................................................................ 129 Ekrem Čaušević Recenzija teksta “Arabički natpisi na Turskoj kući u Rijeci” ......................... 133

5


Riječ urednice Zašto baš knjiga? Suprotstavljajući se pobijanju važnosti knjige u doba masovnih medija priklanjamo se stavu Stefana Zweiga koji glasi: “Ni jedan energetski izvor nikada nije podario toliko svjetla koliko može u trenu dati jedna mala knjiga... Knjiga je uvijek nova i nesavladiva moć, zgusnuta u svom punom i najraznovrsnijem obliku... Mora li se knjiga bojati tehnike? Posvuda, ne samo u posebnim uvjetima života, knjiga je alfa i omega sveukupnoga znanja, izvor svih znanosti”. O toj je temi na Svjetskom kongresu o knjizi (London, 1982. godine) zaključeno: “Knjiga je najjednostavnije, najraznovrsnije, najpogodnije i jedno od najjeftinijih sredstava prijenosa misli, dakle najpodesniji instrument saznavanja, razmišljanja i istraživanja kulture...”. Kada smo u studenom 1995. godine u Rijeci utemeljili Hrvatsko-tursko društvo prijateljstva, pred nama su kao i danas bili mnogi ambiciozni ciljevi. Jedan od njih bila je i ova knjiga. Monografija “Turska kuća u Rijeci” ostvarenje je jednog od naših važnijih ciljeva i ostat će zasigurno vrijedan povijesni dokument o našemu gradu, kraju pa i šire. Iščitavajući retke koji su pred nama svjedočit ćemo još bezbroj puta da su ljudska djela poput natpisa i dekoracija na turskoj kući najbolji svjedoci prožimanja civilizacija koje ne poznaje granice. Tako su se na istom prostoru u različito vrijeme susrele kulture na građevinskom zdanju kapetana Tommasa Gelleticha i njegove udovice Antonije Bartolich. Novi duh i monumentalnost dali su Turskoj kući turskogrčki konzul Nikolaki Effendi de Nikolaides i njegova supruga Antonia Bartolich. Nakon prohujalih stotinu godina ostali su nam kao izazov i ljepota slikovnih dekoracija i znatiželja za nepoznatim sadržajem natpisa na dekoracijama. Hrvatskotursko društvo prijateljstva u Rijeci primilo se tog izazova, te su prvi put prevedeni svi arapski natpisi zahvaljujući dr. sc. Muhamedu Ždraloviću i Muberi MaslićŽdralović. Zato smo sretni i ponosni jer su sadržaji i smisao značenja, do sada nepoznati, postali svima razumljivi i dostupni. Mr. sc. Esma Halepović Đečević

7


Riječ gradonačelnika Rijeke Turska kuća ili Casa Turca jedna je od onih posebnosti koje naš grad čine tako jedinstvenim spojem srednjoeuropskoga i mediteranskoga prostora. Obnovljena pročelja te zgrade, u koju bismo i mi Riječani morali češće zagledati, veličinom i bogatstvom dostojna su svojega okruženja, a to su prekrasne zgrade kazališta, Palače Modello i paviljona Riječke tržnice. Ta jedinstvena građevina s bogatim ornamentima, oslikana s četiri orijentalna pisma, bila je poticaj Gradu Rijeci da je obnovom očuva za buduće generacije Riječana, ali i sve brojnije turiste koji otkrivaju naš grad. Riječka Turska kuća svjedoči i o riječkom identitetu koji proizlazi iz burne povijesti obilježene stalnim promjenama. Ona govori i o riječkoj multikulturalnosti po kojoj smo prepoznatljivi i izvan granica Hrvatske. Upravo o stotoj obljetnici od izgradnje i desetoj od obnove i restauracije Turske kuće, Hrvatsko-tursko društvo prijateljstva u Rijeci izdaje knjigu koja će tekstovima znanstvenika i fotografijama fotografa zabilježiti i otkriti tu riječku posebitost. Time će pridonijeti otkrivanju i razumijevanju i onog što nam izgleda strano i neobično, a zapravo je naše – riječko, na čemu im u ime svih Riječana zahvaljujem. Gradonačelnik Vojko Obersnel

Casa Turca or Turkish House is one of specific features of our city which make it such a distinguished combination of the Middle European and the Mediterranean. The House with its refreshed facade is worth seeing it more often than the Rijekans usually do. With its rich decorations the house perfectly fits into the surrounding area with the Theatre House, Palazzo Modello and Rijeka Market Pavilions. This distinguished building with magnificent ornaments, decorated with four Oriental letterings, gave ground to the City of Rijeka to properly preserve it for future generations of the City and for ever growing number of tourists who discover the beauties of Rijeka. Casa Turca is a part of Rijeka’s real identity which is based on its turbulent history marked with permanent changes. This House tells us also about Rijeka’s multiculturalism which makes the City recognizable also beyond the borders of Croatia. On the occasion of the 100th Anniversary of building the house and the 10th Anniversary of its refurbishment and restoration, the Croatian-Turkish Friendship Society in Rijeka is publishing a book which will reveal this specificity 9


of Rijeka through the texts written by scientists and photos by the well-known photographers. This will help to reveal the strange and understand what seems to be peculiar, which as a matter of fact is a part of us, of our City. On behalf of all the citizens of Rijeka I am grateful for this. Vojko Obersnel, Mayor of the City of Rijeka

La Casa turca è una di quelle particolarità che fanno della nostra città una così eccellente connessione dello spazio mediterraneo e mitteleuropeo. Le facciate rinnovate di questa casa, nella quale anche noi Fiumani dovremmo guardare più spesso, con la sua grandezza e ricchezza sono degne della posizione dove si trovano e questa è la vicinanza dei bellissimi palazzi come il teatro, Palazzo Modello e padiglioni del mercato fiumano. Questo eccellente edificio con ricchi ornamenti, dipinto con quattro scritti orientali, ha dato una spinta alla Città di Fiume a farla rinnovare per le future generazioni dei Fiumani ma anche per i sempre più numerosi turisti che visitano la nostra città. La Casa turca testimonia anche l’identità fiumana che proviene dalla frenetica storia segnata di continui cambiamenti. Ci parla anche della multiculturalità fiumana ormai riconoscibile anche fuori dei confini croati. In occasione del centenario della costruzione e decennio della restaurazione della Casa turca, la Società dell’amicizia croato-turca a Fiume pubblica un libro che, con i testi e le fotografie, noterà e scoprirà questa particolarità fiumana. Con questo si aiuterà a scoprire e capire anche quello che ci sembra sconosciuto e strano, ma in realtà è nostro – fiumano, perciò ringrazio la Società dell’amicizia croatoturca nel nome di tutti Fiumani. Vojko Obersnel, Sindaco di Fiume

10


Riječ župana Primorsko-goranske županije Rukopis Turska kuća – Casa Turca u Rijeci u nakladi Hrvatsko-turskog društva prijateljstva u Rijeci, vrijedan je i zanimljiv podsjetnik na konzularnu aktivnost Turske u Rijeci od početka 19. stoljeća pa sve do završetka Prvog svjetskog rata, na trgovinske i diplomatske tursko-mađarske veze održavane preko Rijeke te na zastupljenost orijentalnog kulturnog korpusa na ovdašnjim prostorima. Podsjetnik je na turskog i grčkog konzula Nikolaki Effendi de Nikolaidesa, na njegove konzularne aktivnosti, na čovjeka zanimljive osobnosti koji je zauzimao istaknuto mjesto u javnom životu Rijeke i koji je zaslužan za preuređenje palače Bartolich-Gelletich početkom 20. stoljeća u konzularno sjedište –Tursku kuću, smještenu na raskrižju današnje Verdijeve i ulice Lisinskog, na zapadnoj strani riječke tržnice. Turska kuća svojim neobičnim, orijentalno nadahnutim arhitektonskim stilom već čitavo stoljeće privlači pozornost pažljivih promatrača zainteresiranih za povijest riječke arhitekture. To monumentalno zdanje zanimljiv je i unikatni primjer u bogatoj graditeljskoj baštini Rijeke s kraja 19. i početka 20. stoljeća. I ono u svojoj stilskoj posebnosti, pored drugih impresivnih zdanja iz toga vremena, dokazuje prisutnost goleme financijske moći i osobitu zainteresiranost za poslovnu i privatnu nazočnost u Rijeci. Ukazuje na velike međudržavne poslove, zamjetne profite i stratešku važnost tadašnje Rijeke na političkoj i gospodarskoj karti Srednje Europe i Mediterana. Ulaganjima Grada Rijeke Turska kuća obnovljena je 1995. godine. Stručni restauratorski radovi na brojnim freskama i umjetničkim detaljima, uz građevinsku obnovu, vratili su zgradi dio njezina nekadašnjeg izvanjskog sjaja, a tekstovi objedinjeni u knjizi Turska kuća – Casa Turca u Rijeci, ukazuju na važnost Rijeke u vezama Turske s Europom i na tragove orijentalne kulturne nazočnosti u arhitekturi na ovdašnjim prostorima. Župan Zlatko Komadina Rijeka, siječnja 2007.

11


The manuscript Turska kuća – Casa Turca in Rijeka (Turkish house), put forth by the Croatian-Turkish Friendship Association of Rijeka, is an interesting remainder of the Turkish consular activities in Rijeka from the beginning of the 19th century until the end of the First World War, of the trade and diplomatic Turkish-Hungarian ties established via Rijeka and the representative oriental cultural corpus in this part of Europe. It also reminds us of the Turkish and Greek counsel, Nikolaki Effendi de Nikolaides, of his consular activities, interesting personality, a leading role in Rijeka’s public life and his merit for the restoration of the Bartolich-Galetich palace at the beginning of the 20th century into a Turkish Consulate, which is situated at the crossing of the Verdi and Lisinski Streets, on the west side of Rijeka’s outdoor market. The Turkish house with its intriguing, oriental architectural style attracts the looks of the keen and interested sightseers and those interested in the history of Rijeka’s architecture. This monumental building is a unique example of the architectural heritage’s richness in the city of Rijeka from the end of the 19th and beginning of the 20th century. The Turkish house with its unique style, next to many other impressive buildings from the same period, shows the financial power and specific interest in the business and private participation in the public life of Rijeka. It testifies to the many international businesses, large profits and the strategic importance of Rijeka at the time on the political and economic maps of central Europe and the Mediterranean. With the investments of the City of Rijeka, the Turkish house has been renovated in 1995. Professional restoration works on many murals and art works, next to the construction works, gave back the splendor this building once had. The texts collected in the book Turska kuća – Casa Turca in Rijeka (Turkish house) show the importance of Turkey’s connections with Europe via Rijeka and the traces of the oriental cultural presence in our architecture. Zlatko Komadina, County President Rijeka, January 2007

12


Il manoscritto Turska kuća – Casa Turca a Rijeka, pubblicato dall’Associazione croato-turca d’amicizia di Rijeka, è un’interessante testimonianza delle attività consolari turche a Rijeka dall’inizio del 19. secolo fino alla fine della prima Guerra mondiale, dei contatti commerciali e diplomatici tra la Turchia e l’Ungheria stabiliti attraverso Rijeka ed il rappresentativo corpo culturale orientale in questa parte d’Europa. È pure un ricordo del console turco e greco Nikolaki Effendi de Nikolaides, delle sue attività consolari, della sua interessante personalità e ruolo di spicco che ebbe nella vita pubblica di Rijeka, come pure del suo merito per il rinnovo del palazzo Bartolich-Galetich all’inizio del 20. secolo, allestito a sede del consolato turco, palazzo che si trova all’incrocio delle attuali vie Verdi e Lisinski nella parte occidentale del mercato scoperto di Rijeka. La casa Turca con il suo intrigante stile architettonico orientale attrae lo sguardo di molti turisti e di coloro che s’interessano della storia dell’architettura di Rijeka. Questo palazzo monumentale è esempio eccellente della ricchezza del patrimonio architettonico di Rijeka che risale alla fine del 19. secolo e l’inizio del 20. La casa Turca con il suo stile unico, insieme a molti altri palazzo dell’epoca, testimonia la forza finanziaria e l’interesse per la partecipazione nella vita pubblica di Rijeka. È testimone pure dei grandi affari commerciali internazionali che si svolgevano a Rijeka, dei grandi profitti e dell’importanza strategica che Rijeka rivestiva al tempo a livello politico ed economico nell’Europa centrale e nel Mediterraneo. Con l’investimento della città di Rijeka, la casa Turca è stata rinnovata nel 1995. Il restauro professionale dei molti murali e opere d’arte, assieme agli interventi edilizi, ha ridato al palazzo lo splendore di una volta. I testi raccolti nella pubblicazione Turska kuća – Casa Turca a Rijeka mostrano l’importanza dei collegamenti della Turchia con l’Europa attraverso Rijeka e le tracce della cultura orientale nella nostra architettura. Zlatko Komadina, Presidente della Regione Rijeka, gennaio 2007

13


Mr. sc. Esma Halepović Đečević

Sažetak Turska kuća (Casa Turca, La casa del console turco) u blizini glavne riječke tržnice plijeni pozornost svojom posebnošću. To je jedinstven spomenik arhitekture u neomaurskom stilu s posebno istaknutim žuto-crvenim poprečnim prugama te oslikanim i ispisanim dekoracijama nad prozorima, balkonima i potkrovlju. Istaknuti geometrijski ornamenti, ljudski likovi, biljne dekoracije, a posebno brojni arapski natpisi čine zanimljivu kombinaciju koja odražava ukus onovremenog vlasnika, grčko-turskog konzula Nikolakija Nikolaidesa i ostavlja povijesni trag o prožimanju civilizacija u obliku jedinstvenog arhitektonskog spomenika. Do sada su u dostupnim pisanim dokumentima o Turskoj kući značenje i sadržaj natpisa različito tumačeni bez poznavanja arapskog pisma. To je zainteresiralo Hrvatsko-tursko društvo prijateljstva da se prvi put svi arabički natpisi prevedu i tako sadržajno postanu jasni i znatiželjnicima i stručnoj javnosti. U obradi dr. sc. Muhameda Ždralovića i Mubere Maslić-Ždralović tekstovi su dešifrirani, obavljena je transliteracija, transkripcija, prijevodi i komentari postali su dostupni objektivnom i argumentiranom proučavanju. Ljepoti ornamenata posebnost daju četiri varijante arapskog pisma – nastalik, sulus, kufi i tugrai, koji u 95 natpisa pretežno ističu nadu i uzdanje u Boga, što je svojstveno svakom vjerniku, kao i univerzalne poruke općeg dobra bez obzira na mjesto te prošlo, sadašnje ili buduće vrijeme. Tako je nastao ovaj katalog svih arabičkih natpisa, uz povijesnoumjetničku obradu tog jedinstvenog spomenika arhitekture u Hrvatskoj.

Summary The Turkish House (Casa Turca, La casa del console turco) close to the main market in Rijeka attracts attention with its particularity. It is a unique monument of architecture in the pseudo Mauro style with especially distinctive yellow and red stripes, with painted and inscribed decorations above windows, balconies and loft. The prominent geometric ornaments, human figures, plant decorations and especially numerous Arabic titles make up an interesting combination; this reflects the taste of the owner, Nikolaki Nikolaides, the Greek Turkish consul of the time and leaves a historic trace about imbuing of civilisations in the shape of a unique architectonic monument. So far in the written documents about the Turkish House the meaning and the content of the titles has been interpreted in different ways without knowing the Arabic script. The Croatian Turkish society became interested in translating all Arabic titles, to make them understandable to the public and to experts. The texts under the elaboration of Dr. Sc. Mohamed Ždralović and Mubera Maslić Ždralović, were decoded, transcriptions, transliterations, translations and comments were completed and thus they have become available to objective and argumentative research. The ornamented beauty is given by four variations of Arabic letter nastalik, sulus, kufi and tugrai which in 95 titles highlights mainly hope and faith in God, which is a characteristic of every believer as well as the universal massage of general good regardless of the past, present and future of time and place. Thus, this catalogue of all Arabic titles was established including a historical art analysis of this unique architectural monument in Croatia.

15


Sommario La Casa del console turco (la Casa Turca) accanto al mercato principale Fiumano attira l’attenzione per la sua peculiarità. Essa è un monumento architettonico di stile pseudomauro singolare con le sue linee gialle e rosse delineate chiaramente e le decorazioni figurative e scritte sopra le finestre, i balconi e il cornicione. Ornamenti geometrici, immagini umane, decorazioni floreali e sopratutto numerose iscrizioni arabe formano un insieme interessante che esprime il gusto di quei tempi e del proprietario, console turco greco, Nikolaki Nikolaides, inoltre rappresenta una testimonianza storica, sulle interferenze delle civiltà, espressa in un unico monumento architettonico. Nei documenti scritti, accessibili fino ai nostri giorni, sulla Casa Turca il significato e il contenuto delle iscrizioni veniva interpretato in vari modi non tenendo conto della scrittura araba. Ciò ha suscitato l’interesse nella Società dell’amicizia croato turca e, per la prima volta, le iscrizioni arabe vengono tradotte e il contenuto chiarito ai curiosi e agli specialisti. Il dott. in scienze Muhamed Ždralović e Mubera Maslić Ždralović nel suo elaborato ha interpretato i testi, trascritto, transliterato, e così le traduzioni ed i commenti sono diventati disponibili per uno studio oggettivo e ragionato. Alla bellezza degli ornamenti contribuiscono in particolare le quattro varianti della scrittura araba nastalik, sülüs, cufico e turai. Le 95 iscrizioni perlopiù rilevano l’importanza della speranza e della fede in Dio che è un sentimento comune ad ogni credente, ma sono anche messaggi universali sul bene comune che si riferiscono a qualsiasi luogo e a qualsiasi tempo sia esso passato, presente o futuro. Così è stato ideato questo catalogo che contiene tutte le iscrizioni arabe, ed anche il giudizio artistico storico di questo singolare monumento architettonico in Croazia.

16


Theodor de Canziani Jakšić

Sažetak Casa Turca u Rijeci poseban je primjer u riječkoj arhitekturi. Možemo s potpunom sigurnošću reći i u arhitekturi Europe, a i dalje. Naime, ta neobična mješavina historicizma, secesije, pseudoorijentalnih utjecaja, ali i odstupanja u pogledu ikonoklazma u orijentalnoj ornamentaciji raritetna je i unikatna s velikim brojem moralnih natpisa izvan granica arapskih država. U europskoj arhitekturi slični primjeri s orijentalnim i pseudoorijentalnim utjecajima nisu nepoznati. Već od šezdesetih godina XIX. stoljeća sve do dvadesetih godina XX. stoljeća njeguje se u europskoj arhitekturi, umjetnosti i estetici eklektička primjena egzotičnih utjecaja i stilova. U historicizmu i u secesiji, koja se također voljela poigravati egzotikom, izrodilo se više različitih pseudoorijentalnih utjecaja, “neoegiptizama” i “neoarabizama” različitih provenijencija – Turske, Sirije, ili već prije načinjenih fuzija umjetničkih utjecaja i susreta arapske umjetnosti s europskom umjetnošću stilskih razdoblja romanike i gotike u Portugalu, Španjolskoj, Veneciji i na Siciliji, ali i npr. u engleskoj “kolonijalnoj” umjetnosti i arhitekturi. Zanimljivost je da je taj susret umjetničkih utjecaja tvorio i nove smjernice i u renesansi i u baroku tih zemalja, pače utjecao je na nešto što se u tim zemljama smatra nacionalnim stilom. Već od sredine XIX. stoljeća u likovnim umjetnostima Europe primjećujemo postojanje orijentalizma, osobito u slikarstvu, književnosti, poeziji i glazbi Francuske, o čemu nam svoj sud ostavlja i književnik Victor Hugo izjavom: “Mi smo sad orijentalisti”. U slučaju Turske kuće možemo reći da svaki urbani centar razvija, donekle prema svojim pravilima, stilove gradnje, a iz toga proizlaze i želje, ukusi i namjere investitora, kao i školovanje, porijeklo i veze arhitekata. Pa iako u Rijeci nemamo tradiciju “orijentalne” umjetnosti, željom investitora Antonije Bartolich Gelletich i Nikolaia Nicolakija de Nicolaidesa, turskog i grčkog konzula, te imaginacijom i utjecajima iz talijanskog historicizma i libertyja na arhitekta Carla Conighija, nastao je taj izuzetni spomenik arhitekture. U to doba u Rijeci nije usamljeni primjer. Pače, javlja se više primjera palača i stambenih kuća arhitekta Carla Conighija, ali i drugih koji djeluju u smjeru primjene orijentalnih utjecaja. To možemo vidjeti i u funeralnoj arhitekturi, grobnicama i osobito mauzolejima na komunalnim grobljima Rijeke. Utjecaj ide i dalje, što je posebno vidljivo u primjerima lovranskih ladanjskih vila u sljubljivanju orijentalnog, venecijanske gotike i derivacije tršćanske neogotike s refleksijama arhitekta Karla Junkera i dvorca Miramare još s kraja šezdesetih godina XIX. stoljeća. Sve se to događa neovisno o tome što je riječko Društvo inženjera i arhitekata bilo pod upravom Društva u Budimpešti. Upravo zato što je grad Rijeka tako neobično povijesno, lingvistički, nacionalno i vjerski stratificirana cjelina, u njemu su se mogli susresti različiti utjecaji i stvoriti takve raritetne i unikatne primjere arhitektura kao što je Turska kuća – Casa Turca.

17


Summary The Turkish House is a unique example of this architecture in Rijeka, in Europe, and further. Namely, this unusual combination of historicism, pseudo oriental influences, but the deviation in respect to iconoclasm in oriental ornamentation with a large number of moral titles is unique and rarely found out of Arabic states. Similar examples of oriental and pseudo oriental influences are not unknown in European architecture. From the sixties of the 19th century to the twenties of the 20th century in European architecture, art and aesthetics, the eclectic application of exotic influences and styles is nourished. In historicism and in secession which also used to play with the exotics, several pseudo oriental influences appeared, “neo Egyptian” and “neo Arabic” of various provenances, Turkey, Syria or previous fusions of art influences and encounters of the Arabic art with the European art style periods of Romanesque and Gothic in Portugal, Spain, Venice and on Sicily, but also in English “colonial” art and architecture. It is interesting that this “encounter” of artistic influences created a new direction in the renaissance and baroque of these countries, all the more it had an influence on what in these countries is considered as the national style. From the beginning of the 19th century in European fine arts the oriental influence is noticed especially in paintings, literature, poetry and music in France; Victor Hugo expressed his attitude regarding this saying: “We are now orientalists”. Regarding the Turkish House we can say that every urban centre develops its building styles, partly according to its rules, and hence arise various desires; taste and intentions of the investors, as well as schooling, background and connections of the architects. Even though we do not have a tradition of “oriental” art in Rijeka, according to the wish of investors Antonie Bartolich Gelletich and Nikolai Nicolaki de Nicolaides, the Turkish and Greek consul, and thanks to the imagination and influence of Italian historicism and liberty on the architect Carlo Conigh, this unique monument of architecture was built. At that time it was not the only example in Rijeka. Furthermore, several palaces and buildings of the architect Carlo Conigh appeared, but also other architects were under oriental influence. This we can find in funeral architecture, tombstones and especially in mausoleums in communal graveyards of Rijeka. The influence goes further, and it is especially visible in the examples of villas in Lovran where the oriental, Venetian gothic and derivation of neo gothic of Trieste interlace with the reflections of the architect Karl Junker and his project of the castle “Miramare” from the end of the sixties of the 19th century. It all happened independently regardless that the society of Rijeka engineers and architects were under the administration of Budapest. Thanks to the fact that Rijeka is a historically, linguistically, nationally and religiously stratified unity, different influences could be encountered and thus creating a rare and unique example of architecture such as the Turkish House – Casa Turca as it is called here.

18


Sommario La Casa Turca a Fiume è un modello particolare dell’architettura fiumana. Possiamo confermare con convinzione, che si tratta di un esempio unico anche nell’architettura europea ed altrove. Infatti, questa particolare unione di storicismo, secessione, influssi orientaleggianti, ma anche il distacco dall’iconoclastica dell’ornamentazione orientale è rara ed unica, come lo sono le iscrizioni morali che superano i confini degli stati arabi. Nell’architettura europea simili esempi con influssi orientali e orientaleggianti non sono noti. Già dagli inizi degli anni sessanta dell’ ‘800 fino agli anni venti del ‘900 si coltiva nell’architettura, arte ed estetica europea l’applicazione eclettica degli influssi e stili esotici. Nello storicismo e nella secessione che amava giocare con l’esotico nascono molteplici diversi influssi orientaleggianti, “neoegittismo” e “neoarabismo” di provenienze differenti, Turche, Siriane, o già prima elaborate fusioni artistiche degli influssi e contatti dell’arte araba con quell’europea, periodi stilistici dell’arte romana e gotica in Portogallo, Spagna, Venezia e in Sicilia, ma anche in Inghilterra nell’arte e nell’architettura “coloniale”. È interessante che quest’incontro degli influssi artistici ha prodotto nuovi approcci anche nello stile rinascimentale e quello barocco di quelle terre. Anzi ha avuto influsso anche su quello che in quei paesi si ritiene stile nazionale. Già dalla metà dell’ ‘800 nelle arti figurative europee notiamo l’esistenza degli “orientalismi”, sopratutto nei dipinti, letteratura, poesia e musica francese il che ci conferma la frase del letterato Victor Hugo: “Noi siamo adesso orientalisti”. In caso della Casa Turca possiamo affermare che ogni centro urbano sviluppa, fino un certo punto, gli stili d’edificazione secondo le proprie regole, partendo da questa premessa nascono i desideri, i gusti e le intenzioni degli investitori ma dipendono anche dall’istruzione, dall’origine e dai contatti degli architetti. Pur non avendo a Fiume la tradizione dell’arte “orientale” il desiderio dei committenti, Antonia Bartolich Gelletich e Nikolai Nicolaki de Nicolaides, console turco e greco messi insieme all’immaginazione e agli influssi dello storicismo e del liberty italiano sull’architetto Carlo Conighi, è stato ideato questo particolare monumento dell’architettura. Non era unico in quel periodo a Fiume. Anzi, appaiono altri palazzi e condomini dell’architetto Carla Conighi, ma anche degli altri che lavorano cercando di applicare influssi orientali. Li notiamo anche nell’architettura funebre, nelle cappelle e in particolar modo nei mausolei dei cimiteri comunali di Fiume. Questi influssi si estendono soprattutto nelle case da villeggiatura a Laurana, che uniscono l’orientale, il gotico Veneziano e applicazioni della neogotica triestina con influssi dell’architetto Carl Junker di cui il progetto del castello “Miramare” ideato già verso la fine degli anni sessanta dell’ ‘800. Tutto ciò avviene nonostante sia la società degli ingegneri e architetti fiumani sotto la giurisdizione della società di Budapest. Ma per la caratteristica della città di Fiume così stranamente stratificata dal lato storico, linguistico, nazionale e religioso in essa si sono potuti incrociare diversi influssi e si è potuto realizzare un modello di architettura rara e unica come la Casa Turca a Fiume.

19


20


Muhamed Ždralović Mubera Maslić Ždralović

Sažetak Nikolaidesova kuća u neomaurskom stilu jedinstvena je u Hrvatskoj, a i šire. Osim prepoznatljivog stila jedinstvena je i po komponiranju natpisa u četiri varijante arapskoga pisma. U natpisima je istaknuta nada i pouzdanje u Boga, svojstveno svakom vjerniku. Iz natpisa je vidljivo da je njihov naručitelj bio pod utjecajem kulture muslimanske Španjolske i da je poznavao i cijenio arapsku arhitekturu i umjetnost. To ne čudi jer se zna da je Nikolaides boravio u Španjoskoj duže vrijeme. Arhitektonska obilježja Turske kuće izraz su raznolikosti kulture onoga vremena u kome je podignuta. To je početak 20. stoljeća, vrijeme austrougarske monarhije i osmanske carevine na zalasku. Ispisane poruke na njoj imaju univerzalne vrijednosti bez obzira na prošlo, sadašnje i buduće vrijeme i oslikavaju vlasnikove životne stavove. Svoj je odnos prema osmanskome vladaru, sultanu Abdulhamidu II., Nikolai Nikolaki Nikolaides iskazao ukrasivši svoj dom njegovom tugrom. Valja spomenuti i to da je u ovome dijelu Europe neuobičajeno naići na godine hidžretskoga, muslimanskoga kalendara. To je kuriozitet i u slučaju Turske kuće, zna li se da je natpise na njoj dao izraditi kršćanin, Armenac.

Summary The House of Nikolaides in pseudo Mauro style is unique in Croatia and far and wide. Besides its recognisable style the House is unique in composing the titles in four variations of Arabic letter. In the titles hope and faith in God is pointed out, which characterizes every believer. It is obvious that the ordering party was under the influence of Moslem Spain and that he knew and appreciated Arabic art and architecture. This is not surprising since we know that Nikolaki Nikolaides lived in Spain for some time. The architectural features of the Turkish House express different cultures of the period in which it was built. This is the beginning of the 20th century, the period of Austria Hungarian monarchy and Ottoman tsars in decline. The written massages have universal values regardless of past, present and future time and depict life attitudes of the owner. Nicholas Nikolaki Nikolaides expressed his relation towards Ottoman ruler, sultan Abdulhamid II, decorating his home with his monogram (tugra). It should be mentioned that in this part of Europe it is unusual to find hidzret years, the Muslim calendar. This is specific in the Turkish House as the titles on the house itself were inscribed by an Armenian Christian.

21


Sommario La casa di Nikolaides è singolare per lo stile pseudomauro sia in Croazia sia altrove. A parte l’architettura specifica, essa è unica anche per le iscrizioni in quattro tipi della scrittura araba. Le iscrizioni rivelano la speranza e la fede in Dio, tema caratteristico per ogni credente. Le iscrizioni dimostrano quanto il committente fosse sotto l’influsso della cultura musulmano spagnola e quanto conoscesse ed apprezzasse l’architettura e l’arte araba. Ciò non ci meraviglia perché è risaputo che Nikolaides aveva soggiornato per un periodo abbastanza lungo in Spagna. Le caratteristiche architettoniche della Casa Turca raffigurano le varietà culturali del tempo in cui fu costruita. Siamo agli inizi del XX secolo nel periodo della Monarchia austro-ungarica e del declino dell’Impero ottomano. Il testo delle iscrizioni ha valori universali partecipi nel tempo passato, presente e futuro ed illustra il modo di percepire la vita del proprietario. Il suo atteggiamento verso l’imperatore ottomano, sultano Abdulhamid II, Nikolai Nikolaki Nikolaides ha dimostrato ornando la propria casa con la tugre del sultano. Bisogna notare anche che non è usuale trovare l’anno hidžret, del calendario musulmano in questa parte d’Europa. Ciò risulta curioso anche nel caso della Casa Turca, poiché le iscrizioni su di essa aveva commissionato un cristiano, armeno.

22


Prof. dr. sc. Ante Simonić Mr. sc. Esma Halepović Đečević

O HRVATSKO-TURSKOM DRUŠTVU U RIJECI Posjet gradu Rijeci veleposlanika Republike Turske Njegove Ekselencije gospodina Yuksela Soylemeza, njegove umjetničke sklonosti i duhovno bogatstvo, potaknuli su u listopadu 1995. godine profesora Ante Simonića i još dvadeset dvojicu uglednih građana Rijeke iz gospodarskog i kulturnog života na okupljanje Inicijativnog odbora i osnivanje Hrvatsko-turskog društva prijateljstva. Prvi članovi bili su Ante Simonić (predsjednik) i članovi Inicijativnog odbora: Zdravka Alić, Miroslav Banić, Mirjana Banić, Dean Butorac, Josip Deranja, Dražen Deranja, Renata Dobi, Blanka Drakula, Boris Fućak, Ardenija Fućak, Esma Halepović Đečević, Shukri Ibishi, Željko Juranić, Miljenko Kapović, Tomislav Knežević, mons. Ivoslav Linić, Ivan Lesinger, Axel Luttenberger, Sead Mahmutefendić, Subhija Selesković Merdanović, Stasio Skarpa, Mika Šnjarić, Ivo Usmijani, Anton Žgombić i Marta Žuvić Butorac. Postavilo se pitanje o društvenom angažmanu – posvetiti se principima općeg dobra, poštivanju nečega što je zemljopisno daleko od nas te duhovnim vrijednostima. Ako se bit čovjeka nalazi u proturječju našeg biološkog podrijetla i mogućnosti transcendiranja, onda je naš životni cilj nadići tu suprotnost. Želimo doseći osjećaj unutrašnjeg jedinstva i zajedništva s cijelim svijetom, sa svim postojećim. To gotovo svi pokušavamo ostvariti, svaki put ispočetka u mnogim trenucima tijekom svog života, uvijek tražeći novu harmoniju u sebi i u odnosu sa svojim bližnjima, s cijelim društvom te prirodom. To zahtijeva od nas jaku volju, disciplinu, poštivanje drugih, tu nema mjesta egocentričnosti i pohlepi. O tome mnogi podučavaju, ponekad strogim ili pak dosadnim načinom, pa ih najčešće odbacujemo zbog neshvaćanja. Naime, ljudi više vole čuti lijepu laž nego ružnu istinu pa zbog lijenosti ili straha od prihvaćanja ikakve akcije, odbacuju napor i nelagodu promišljanja, a djelovanje im nije ni na kraj pameti. Zato samo čovjek, svatko ponaosob, može naći svrhu življenja i otkriti putove njena ostvarenja. U tome pomažu osjećaj dužnosti i poštivanje moralnih načela, te odgoj i obrazovanje temeljeni na najkvalitetnijem nasljeđu sveukupnog ljudskog roda. Zašto promišljati o prošlosti i to o nesvakidašnjim temama? Jer samo prihvaćanje novih spoznaja i kvalitetno snalaženje u sadašnjosti, ali i poštivanje odavno postojećega, preduvjet su za poželjnu budućnost. Postavljajući samo sebe, svoju generaciju i vlastiti svjetonazor te vlastite interese u središte svemira, i relativizirajući sve principe, sve nam postaje prihvatljivo. Opasnost od takvog pristupa se iskazuje baš sada, našoj 23


generaciji, svagdje oko nas, činjenicom da sve postaje dozvoljeno. Posljedično se ubrzano udaljujemo od sebe samih, od svog okruženja i od svijeta koji smo razumjeli, voljeli i intuitivno doživljavali sebi bliskim. Opisani narcisoidni i antiekološki nazor ostvaruje vrhunac u neoliberalnim zahvatima u stvarnosti, oduzimajući nam šansu da se borimo i izborimo za bolju budućnost sebi i vlastitoj djeci. Ali postoji golema panorama ljudskih osobitosti, ostvarenja i duhovnih specifičnosti koje svoj krešendo ostvaruju tek zajedničkim naporima mnogih generacija i bljeskovima darovitih pojedinaca različitih civilizacija. O tome reprezentativno govori i natpis na srednjovjekovnim portalima sveučilišta u Cordobi, Sevilli i Granadi: “Svijet počiva na učenosti mudraca, pravednosti vladara, junaštvu hrabrih i molitvi pravednih”. Zato raznolikost pristupa i zahvaćanje različitih ciljeva obogaćuje naše civilizacijske napore i omogućava uspjeh. Time se još jednom otimamo rigidnoj shemi ukalupljenih aktivnosti i sebičnosti koje su u to naše doba kvantuma, otuđenosti među ljudima i grubosti društvenih odnosa, doveli u pitanje samu srž ljudske duhovnosti, ugrožavajući mir, veličajući tržišne vrijednosti, natjecanje, mnogima oduzimajući šansu za poželjni život, rasipajući glad, neimaštinu, nezaposlenost, nepismenost, bol, srdžbu, jal...

S osnivačke skupštine u Rijeci 30. studenog 1995. 24


Posjet predsjednika Republike Turske Suleymana Demirela Hrvatskoj 1997. godine: Shukri Ibishi, Antun Tus, Esma Halepović Đečević, Andrija Karafilipović, Suleyman Demirel, Veljko Bulajić, Nedžat Hüsein, Ante Simonić, Zdravka Alić, El-Rushaidat Aasef Prvi ambasador Turske u Hrvatskoj, vrsni diplomat, umjetnik i nadasve uspješan pjesnik, prilikom posjeta Rijeci, svojim je šarmom te značenjem funkcije i zemlje koju predstavlja među društvenom elitom Rijeke lako pokrenuo zamisao o osnivanju društva prijateljstva Republike Turske i Republike Hrvatske. Ideja je provedena u djelo kad je na osnivačkoj skupštini 30. studenog 1995. godine u prostorijama Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci utemeljeno Hrvatsko-tursko društvo Rijeka. Izabran je prvi predsjednik, prof. dr. sc. Ante Simonić, potpredsjednici Blanka Drakula, dipl. oec. i Miroslav Banić, dipl. iur., tajnica mr. sc. Esma Halepović Đečević, te rizničar Tomislav Knežević, dipl. ing. Vrlo brzo društvu je pristupio veći broj simpatizera koji su i danas članovi društva. Hrvatsko-tursko društvo Rijeka tako je postalo prepoznatljivo u Rijeci i hrvatskoj diplomaciji. Profesor Simonić uspješno je vodio društvo sve do studenoga 2001. godine. U tom je razdoblju Rijeka više puta bila domaćin veleposlanicima Yukselu Soylemezu i Daryalu Batibayu, koji su bili rado viđeni gosti, a zatim i domaćini članovima Društva u Zagrebu. Veleposlanik Selahattin Alpar 25


ostvario je više uspješnih kontakata s članovima Društva tijekom svog diplomatskog mandata u Hrvatskoj. U sklopu državničke posjete Republici Hrvatskoj 1997. godine, predsjednik Republike Turske Suleyman Demirel primio je u Zagrebu članove Hrvatsko-turskog društva Rijeka. U vrijeme posjeta turski predsjednik Demirel bio je i prvi predsjednik neke strane države koji je govorio u Hrvatskom državnom Saboru od samostalnosti Republike Hrvatske. Prethodno su, već 16. srpnja 1994. godine dva predsjednika, Suleyman Demirel i Franjo Tuđman potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji između dviju država. Vođenje Društva je u studenom 2001. godine preuzela, a i danas je predsjednica, mr. sc. Esma Halepović Đečević. U jesen 2003. godine Rijeku su posjetili veleposlanik Republike Turske Ufuk Tevfik Okyayuz s delegacijom Veleposlanstva, te su bili dragi gosti na izložbi fotografija autorice i članice društva Mirjane Lončar. Fotoaparatom zabilježeni očaravajući prizori Istanbula omogućili su nam da u Rijeci doživimo ljepotu Turske, mosta na kojem se spajaju islam i kršćanstvo povezujući Europu i Aziju. Izložba i druženje s veleposlanikom i članovima veleposlanstva organizirani su u Villi Ružić. Izložbu je otvorio član društva Theodor de Canziani Jakšić, a uzvanici su se mogli diviti i orijentalnoj zbirci iz Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić. Stoga djelovanje institucija civilnog društva, među kojima golemu važnost imaju nevladine udruge poput Hrvatsko-turskog društva prijateljstva, otvara krasne vidike i daje nove i značajne poticaje te ukazuje na kompleksnost problema, krhkost znanja i vlastitih vrijednosti sustava. Kulturalni projekti koji služe za opće dobro prisjećaju nas na Senekine misli o granicama znanja: “Nastupit će vrijeme kada će brižljiva istraživanja vođena kroz duga razdoblja iznijeti na svjetlost dana ono što sada leži skriveno. Jedan jedini životni vijek, čak i kad bi se posve posvetio nebu, ne bi bio dovoljan da se prouči nešto tako prostrano. I tako će se to znanje rascvjetati tek kroz dugi niz godina...”.

26


Theodor de Canziani Jakšić, prof.

TURSKA KUĆA – CASA TURCA U RIJECI Urbanizam grada Rijeke u drugoj polovici XIX. stoljeća i početkom XX. stoljeća na predjelu tržnica – kazalište Predio Rijeke na potezu tržnica – kazalište i Palazzo Modello – ribarnica možemo s pravom nazvati potpuno “novim” dijelom grada Rijeke. Razlog tome leži već u samom “nastanku” tog gradskog kvarta. Naime, do kraja XVIII. stoljeća taj dio grada nije ni postojao. U cijelosti je do kraja XIX. stoljeća otet moru, nasipan različitim otpadnim i građevnim materijalom.1 Taj novi plato ispred stare antičke i srednjovjekovne gradske jezgre, trebao je svojom prostranošću i novovjekim urbanističkim rješenjima, svijetlih i širokih ulica – boulevarda te trgova, povesti grad Rijeku putem novih smjernica XIX. i početka XX. stoljeća, ka najsvjetlijim danima grada na razmeđu kultura, nacija, država i ekonomskih strategija. Čak i u pogledu arhitekture i urbanizma, Rijeka koketira mješavinom jadranskog kulturnog nasljeđa usmjerena Mediteranu i srednjoeuropskim stoljetnim utjecajima iz sjeverne Italije, Austrije, Češke, Mađarske, Hrvatske i cijelog svog zaleđa. Od 1785. godine gradski edil Antonio Gnamb2 radi na novoj urbanističkoj matrici, tzv. “civitas novae”. Taj dio grada bio je namijenjen modernom razvoju pomorstva, riječke luke, uslužnih i vitalnih djelatnosti grada, vojsci, ali ubrzo i drugim funkcijama moderne austrougarske jadranske prijestolnice.3 Zamijenivši Antonija Gnamba nakon njegove smrti, gradski edil postaje Adam Olf.4 On nastavlja ideje prethodnika, a od 1807. godine formira novi trg tik do Adamićeva kazališta, 5 što vidimo na Eybenovu planu grada iz 1807. godine.6 Taj trg dobiva ime Piazza Ürmeny po riječkom guverneru, a najčešće služi kao vježbalište, odnosno vojni “egzercir platz”. Oko 1830. godine, na starijim planovima grada primjećuje se stalno nasipavanje nove obale, a na njoj se vide tlocrti prvih građevina koje do danas nisu preživjele, što zbog drugačijih potreba i urbanističkih rješenja druge polovice XIX. stoljeća, što zbog vjerojatnog brzog propadanja i možda statičke nestabilnosti, zbog stalnog 1 2 3 4 5 6

Magaš, Olga, Zona kazalište – tržnica, Zbornik Pedagoškog fakulteta, Rijeka, 1993., str. 291–296 Antonio Gnamb, gradski edil, djeluje u Rijeci od 1773. do 1806. godine. Riječku luku modernizira Antal de Haynal (1838.–1907.). Adam Olf, gradski edil (1790.–1860.) “Adamićevo kazalište” (1805.–1883.) projektira Andrea Lodovico de Adamich (1766.–1828.), a gradi ga Valentino Defranceschi, koji Antonija Gnamba nasljeđuje na mjestu građevinskog inspektora. Ekl, Vanda, Živa baština, Rijeka, 1994., str. 140

27


H. von Littrow: Fiume und Seine Umgebungen, 1881. (Piazza Ürmeny (Franz Josef Square) slijeganja novonasipanog tla. U nedavnim istraživanjima arhivskog gradiva magistrata i gubernija riječkog Državnog arhiva, otkriveni su nacrti izduženih građevina, različite uslužne djelatnosti na tom terenu. Nalazimo tu klaonicu, ribarnicu, konjušnice i slične građevine. Uz mesnicu – klaonicu i ribarnicu nalazi se i STAR (stanica za mjerenje) te stočna tržnica, mjesto za sajmove i zgrada saniteta, što možemo vidjeti na planovima grada (Rossi 1842., Pirisi 1850. i Storm 1852. godine).7 Nedugo za tim, nestankom tih zgrada, iako su prema nacrtima bile solidno građene, pojavljuju se dvokatne i trokatne palače tvoreći nove blokove i novi kvart, koji karakterizira jednostavnost i prostranost na ortogonalnom rasteru ulica na stilskim osnovama Zopfa i klasicističkih uzora tršćanskog Jozefinskog središta sličnih smjernica s kraja XVIII. i prve polovice XIX. stoljeća. Ubrzo, taj gradski predio počinju nastanjivati svojim novim monumentalnim palačama gradski patriciji, ekonomska aristokracija, brodovlasnici, ali i skori politički nosioci riječke vlasti. Već tada, a posebice od 1856. godine, počinju se graditi velike nove blokovske palače, odnosno one koje zauzimaju gotovo cijelu insulu. Među njima, nešto kasnije, osobito se ističu palače Gorup i Ciotta. Upravo one definiraju konačan slijed ulica, a od 1863. do 1866. godine gradi se ribarnica. Zgradu ribarnice projektira, u 7

Ekl, Vanda, Živa baština, Rijeka, 1994., str. 60, 140, 176, 177

28


stilu talijanske ranoromaničke bazilike s ritmički postavljenim prozorskim otvorima, kao i osovinski uglavljenim vratima s glavnom fasadom okrenutom moru, arhitekt Antonio Deseppi,8 poznat u gradu po nacrtima i izvedbama drugih monumentalnih i javnih građevina. Na uglu sjevernog bloka u blizini okomite osi spram tih stambenih blokova, nalazi se kuća posjednika i brodovlasnika Bartolicha, kasnije Turska kuća – Casa Turca. Desetak godina kasnije, 1875. godine, graditelj Lorenzo Superina definira Franz Jozef Square, danas Kazališni trg. Godine 1880., arhitekt Isidor Wauchnig9 projektira paviljone gradske tržnice kao posebno vrijedan i suvremen arhitektonski ostvaraj u historicističkom stilskom ozračju, ali i suvremenošću u primjeni ogoljelih čeličnih konstrukcija i stakla na tragu Paxtonovih zamisli, a kao svojevrsno ostvarenje projekta razvoja grada Josepha Bainvillea iz 1843. godine.10 Već 1883. do 1885. godine arhitekti Helmer i Fellner11 grade Komunalno kazalište i na mjestu starog Adamićeva kazališta Palazzo Modello. Te dvije izuzetno dominantne i raskošne građevine daju posebno visoki nivo kvartu, doprinoseći elitnom smjeru razvoja istog. Prema tim smjernicama planira se već 1896. godine gradnja akvarija, što nije izvedeno.12 Cijeli se kvart zatvara palačom Casa Rossa, insularnom historicističko-secesijskom palačom arhitekta Venceslaa Celligoia,13 iz 1903. godine kao pendantom korpusu kazališne zgrade. Između izvođača te palače, poznatih Carlo Conighi, Turska kuća, arhitekata Giovannija Marije Cureta14 i Uga 15 1906., Via Stefano Türr – Pagana, bio je kao nadglednik izgradnje Carlo 16 Verdijeva 15 Conighi, što mu je nakon toga donijelo druge 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Antonio Deseppi, arhitekt (1811.–1874.) Isidor Wauchnig, arhitekt, djeluje u Rijeci od 1873. do 1925. godine. Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2001., str. 242 Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2001., str. 670 De Canziani Jakšić, Theodor, Povijest akvarija u Rijeci i Opatiji, Rijeka, 2002., str. 5 Venceslao, Celligoi, arhitekt (1850.–1916.) Giovanni Maria Curet, arhitekt, školovao se u Trstu 1893. godine te Budimpešti, a djelovao je u Rijeci do dvadesetih godina XX. stoljeća. Ugo Pagan, arhitekt (1856.–1927.) Carlo Conighi, arhitekt, 1875. godine završava politehniku u Münchenu, djeluje u Rijeci do međuratnog razdoblja.

29


Sjeverno pročelje bloka u Verdijevoj ulici od 1906. godine poslove. U vrijeme Prvog svjetskog rata ruši se zgrada stare ribarnice, gotovo cijelo desetljeće se projektira nova, a 1916. godine dovršava je arhitekt Carlo Pergoli17 uz izuzetnu kiparsko-arhitektonsku intervenciju venecijanca Urbana Bottassa.18 Sve to čini nam taj predio grada posebnim. Stoga, redefinicijom palače Bartolich-Gelletich u sjedište turskog i grčkog konzulata, konzula Nicolaki Effendi de Nicolaidesa, u Tursku kuću – Casa Turca 1906. godine, nije čudo nego suvremena spoznaja prepoznavanja reprezentativnih i bitnih punktova grada s početka XX. stoljeća.

Povijesni okvir Osobitost grada Rijeke, koja je dovela do procvata “malog grada u kutku Jadrana”, jest u njegovom geostrateškom položaju od davnine, ali i u političkim i drugim povijesnim odrednicama koje ga karakteriziraju već kao granicu između uskočkog primorja, venecijanske politike i ekonomije u stilu “fidelissime” austrijskoj kruni, spekulirajući i tržeći stoljećima ispod trgovačkog pulta, stvarajući iznenađujuće i neviđene profite što su se zatim u bogatstvu arhitektonskih formi opredmetili u gradu. Mijenjajući političke gospodare, teritorijalnu pripadnost, vlast, novac, zakone i propise, natpise i nazive, Rijeka je uvijek zadržala posebnu riječku formu opstanka, imajući stalni cilj u materijalnom bogaćenju njezina raznolikog stanovništva u multikulturalnoj, pluriligvističkoj, multikonfesionalnoj sredini istog u jednom, fijumanskom receptu utilitarnih nepisanih, zakonskih, jezičnih i poduzetničkih formi. Te bi forme od svoje neizmjerne različitosti stvarale zanimljivu “istost” usmjerenu ekonomskom probitku. Dva najvažnija događaja političke forme 17 18

Carlo Pergoli, arhitekt i slikar (1870.–1928.) Urbano Bottasso, kipar iz Venecije (1868.–1917.)

30


su proglašenje grada Rijeke slobodnom lukom – Porto Franco i zasebne teritorijalno-političke jedinice – Corpus Separatum. Slobodnom lukom Rijeka je proglašena 1719. godine, a Corpus Separatum postaje 1779. godine. Uz te dvije odredbe koje su od grada Rijeke stvorile svojevrsni “duty free shop” XIX. stoljeća, osobito je važna činjenica gradnje velikih lučkih postrojenja i samih pristaništa za brodove najmodernijim graditeljskim tehnikama i materijalima. Uz njih, važna je i gradnja prometnica za povezivanje sa zaleđem; ceste Luiziana, Josefina, Karolina i Dorothea te željezničke pruge prema Zagrebu i Budimpešti s jedne strane, i prema Ljubljani i Beču s druge strane. Ta činjenica donosi nam brže i kvalitetnije urbanističke projekcije, ali i varijacije u bogatstvu arhitekture historicizma i secesije, kako iz ta dva centra tako i iz Italije i Hrvatske. Postavši mađarska luka i emporij Rijeka biva usmjeravana i u urbanističkom smislu odvajanja grada od direktnog doticaja s morem, stvaranjem lučkih postrojenja, postajući uskoro grad s gotovo potpunom negacijom mediteranske note, a cijelosti usmjeren promišljanju srednjoeuropskog zaleđa.19 Taj njegov aspekt počinju mijenjati tek pokušaji šetnice uz more i niz elitnih vila u perifernim dijelovima grada s početkom XX. stoljeća.

Položajni nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1881. godine Arhitekt: Giacomo Mattich 19

Palinić, Nana, Luka, Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2001., str. 390-410

31


Turska kuća – Casa Turca – geneza Turska kuća nalazi se kao uglovnica u ulicama Via Mercato (G. Verdi) i Via Stefano Türr (V. Lisinski). Zgrada je to koja zatvara sjeverni blok koji se svojom izduženom horizontalom susreće s dominantnom vertikalom na potezu Palazzo Modello – paviljoni tržnice – ribarnica. Palaču Bartolich zatječemo na tom mjestu već 1879. godine, a intervenciju na kući u ulicama Via Mercato i Via Stefano Türr udovica Antonia Bartolich Gelletich, poduzima 1883. godine, kada podiže potkrovlje za stanovanje, pregrađuje dijelom kuću te daje sagraditi balkon na prvom katu zgrade sa stilskim osobinama neobaroka u pogledu konzola, a neogotike spram kamene tranzene – balkonske ograde.20 Tu intervenciju na zgradi izvodi arhitekt Giacomo Mattich. Balkon načinjen po nacrtu navedenog arhitekta ostao je netaknut i nakon kasnije redefinicije pročelja zgrade iz 1906. godine, savršeno se uklopivši u arhitektonsku zamisao.

Nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1881. godine Arhitekt: Giacomo Mattich 20

Na kućama su Antonia Gelletich Bartolich i Maria Schiavon adaptirale potkrovlje za stanovanje, što je bila česta pojava, osobito za udovice koje su si već od XVIII. stoljeća dogradnjom kata ili uređenjem potkrovlja, osiguravale mirovinu; (DAR-JU 51, 20/1884., 110/1884.; DAR-JU 2, I 67/1883., I 137/1884.).

32


Nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1879. godine, izgradnja balkona Arhitekt: Giacomo Mattich Tranzena s balkonske ograde ostaje uščuvana do danas, a jedino što joj nedostaje su raznobojna muranska stakalca kojima su bili zapunjeni njezini otvori.21 Prva faza izgradnje i dogradnje palače Bartolich iz osamdesetih godina XIX. stoljeća nije nosila osobite stilske promjene, a posebno ne zamjetne stilske pomake, ostajući krajnje jednostavna i puristički skromna. Godine 1906. Nicolaki Effendi de Nicolaides, drugi muž Antonije Bartolich Gelletich i turski i grčki konzul u Rijeci, daje od arhitekta Carla Conighija podići četvrti kat kuće, redizajnirati pročelja u eklektičkoj maniri historicizmu bliskog orijentalnog ukusa, u pseudomaurskom stilu 21

Gottardi, Sauro, La casa del console Turco, Panorama, 13 (1995), str. 30-31; prema sjećanju stanara kuće ta stakla su bila i na rešetki iz kovanog željeza balkona prvog kata pročelja ulice Vatroslava Lisinskog. Ta stakla, crvene, žute i plave boje, u bojama riječke zastave, stradala su u jednom nevremenu tridesetih godina XX. stoljeća.

33


Nacrt: “Casa Turca”, 1906. godine Arhitekt: Carlo Conighi s primjesama venecijanske neogotike. Ta uglovnica dobiva efektnu i dekorativnu razdiobu pročelja na žute i crvene horizontalne linije, što vizualno olakšava veliku površinu fasadnog plašta. Balkoni još više ornamentiraju to posebno dekorativno pročelje. Na toj standardnoj “peterokatnici” u lukovima iznad prozora i vrata, na dvije fasade od deset i sedam prozorskih i vratnih osi naslikane su dekoracije s pseudoorijentalnom ornamentikom, arabeskama, kaligrafijom, različitim vrstama orijentalnog pisma, stiliziranih biljnih motiva i onog što je neobično, protivno ikonoklazmu islama, ženskim i muškim likovima u lunetama prvog kata Turske kuće. Na potkrovnom katu nižu se bifore s potkovičastim saracenskim lukom, koje dijele površinu fasade popločene žuto-crvenim keramičkim četverouglastim pločama. Iznad bifora, ispod izuzetno jako izbačene strehe,22 ponovo su slikane dekoracije u svojevrsnom potkrovnom frizu. Na području prvog kata na fasadi je i friz s keramičkim pločicama, orijentalnog stiliziranog florealnog elementa u zelenoplavoj i žutoj boji. Ulazna vrata i nadstrešnicu balkona prvog kata u Verdi22

Izbačena streha ima prizvuk Mediterana i većinom je nalazimo na vilama, ali u riječkom slučaju često se zatječe i na gradskim stambenim palačama s kraja XIX. i osobito s početka XX. stoljeća.

34


jevoj ulici krase ukrasi iz kovanog željeza sa sličnim orijentalnim ukrasima, osobito zvijezdama i polumjesecima te valovitih linija metala, što u jednom asociraju na orijentalnu kaligrafiju i vegetabilnu inspiraciju.

Nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1906. godine, tlocrt Arhitekt: Carlo Conighi

Nacrt: Casa Bartolich – Gelletich “Casa Turca”, 1906. godine, skica vratnih otvora, arhitekt: Carlo Conighi 35


Analizirajući dva pročelja uglovnice Turske kuće, nameće nam se najprije njezina veličina i površina pročelja, no ne oporošću vizualnog doživljaja koje nam ponekad ostavljaju velike gradske palače. U primjeru Turske kuće, sa sedamnaest prozorskih i vratnih otvora, kao i četiri kata s prizemljem i mansardom na dvije fasade, te kosinom strehe i neobično visokog dimnjaka iz opeke izvedenog poput neprobojnog zida, kuća izgleda skoro kao koloristička i linearna fatamorgana. Taj efekt lakoće izveo je Carlo Conighi vertikalama otvora i bogatih natprozornika, dominantnom vertikalnom razdiobom ziđa, žutoj otvorenoj i lakoj suprotstavljajući crvenu jaku i zamjetnu liniju horizontalne razdiobe. Još je više četvrti, dograđeni kat, “olakšan” biforama koje istina, prate prozorske osi donjih katova, ali smanjujući površinu zida uz keramičke kvadre crvene i žute boje postavljene dijagonalno, čine zid titravim i nematerijalnim. Time se stvara dojam otvorene renesansne potkrovne loggie, zastrte zavjesama. Fasadu koja se nalazi u Verdijevoj ulici karakterizira u prizemlju zatečeno stanje iz osamdesetih godina XIX. stoljeća. Osobito se to tiče vratnih i prozorskih otvora dućana s jednostavnim doprozornicima i lučnim dovratnicima iz bijelog kamena. Tome pridodajemo i balkon prvog kata, intervenciju iz 1883. godine, koji dužinom zauzima tri fasadna otvora, dva prozorska i jedan vratni.

Turska kuća – Casa Turca – situacija 36


Turska kuća – Casa Turca – pročelja Na nacrtima arhitekta Carla Conighija iz 1906. godine nalazimo i njegove osobne crteže olovkom, tih zatečenih otvora i mogućnosti njihove redefinicije, što je tek dijelom ostvareno na fasadi palače koja gleda na Ulicu Vatroslava Lisinskog, osobito na dekoraciji glavnog ulaznog portala u zgradu, kao i jednog pokrajnjeg, dok vrata pekare koja na tom mjestu ima stoljetnu tradiciju, ostaju nepromijenjena. Prvi kat palače, za razliku od jednostavnog, sivo oličenog zidnog plašta zgrade iznad prvog horizontalnog vijenca, karakterizira bogatstvo vodoravno naličenih linija, širih žute boje i crvenih užih, što se nastavlja bez prekida, osim keramičkim frizom pri vrhu prozorskih i vratnih otvora prvog kata, sve do kraja trećeg kata. Ispod prozorskih klupčica nalaze se, oličene sivom bojom, viseće ukrasne pravokutno nazubljene istake. Te prozorske otvore prvog kata natkriljuju lunete i ponad njih u visokom reljefu istaknuti okviri, natprozornici što završavaju horizontalnom gredicom, koja je ukrašena vertikalnim, stiliziranim florealnim ukrasima u visokom reljefu, također u sivoj boji. Pri vrhu prozorskih otvora po horizontali, kontinuirano teče friz keramičkih kvadratnih pločica sa zelenoplavim i žutim stiliziranim cvjetnim motivom. Porijeklo te keramike nije razjašnjeno. Može biti da je keramika dopremljena iz Istanbula ili možda Španjolske, a moguće da je iz mađarske tvornice 37


Zsolnay.23 Orijentalni karakter je očit, no produkcija sličnih početkom XX. stoljeća daje različite mogućnosti, osobito zbog trgovačkih veza naručitelja. Do danas se sačuvao manji dio pločica, te bi ih trebalo nadopuniti kopijama do kraja za njih predviđenih žljebnih otvora.24 Natprozornici i lunete prvog kata oslikani su arabeskama, kaligrafskim ornamentom na četiri arapska pisma (nastalik, sulus, kufi i tugrai).25 Uz to se nalaze naslikani florealni te stilizirani vegetabilni motivi. Osobito iznenađuje pojava ljudskog lika, crnih muških i svijetlih ženskih glava, urešenih bojnim kacigama i oružjem, kao i krunama – pokrivalima za glavu i bogatim nakitom, što zajedno čini presedan u orijentalnoj likovnoj umjetnosti zbog ikonoklazma u slikarstvu i kiparstvu. Ta posebno bogata likovna ornamentacija naglašena je osobito na prvom katu. Boje koje se pojavljuju na slikama su crvena, žuta, oker, smeđa, crna, bijela, plava i siva. Glave crnih muškaraca, negroidnih karakteristika, strašnog pogleda, spominju nas na Turke, Saracene, gusare Furiose i riječkovenecijanski motiv moretta – morčića u skulpturi, slikarstvu i nakitu ta dva grada.26 Prikazi ženskih lica, naglašene slikarske plastičnosti, odaju prepoznatljiv lik bogato okićenih žena orijenta. Oko tih likova nalazi se mreža linija koja u bijeloj i sivoj boji s cvijećem, laticama i lišćem čini stilizirani ružičnjak. Pomnim odgonetavanjem slikovitog prikaza otkriveno je da je to posebno orijentalno pismo, što nam još više naglašava dekorativnost arapske kaligrafije. Na natprozornicima uz biljni slikani ukras nalazimo i kaligrafirane natpise. Drugi kat naglašen je po sredini, iznad velikog balkona prvog kata, malim balkonom koji podržavaju lepezasto osnovane konzole, a umjesto kamene tranzene ogradu balkona tvori balustrada stupića kružnog tijela stupa s bazom i kapitelom te kutnim stupićima kvadratne osnove u sivoj boji. Iznad prozora i vrata drugog kata nalazi se siva horizontalna greda, uvučena oslikana luneta i šiljasto potkovičasti lučni natprozornik sa zrakasto oličenim crveno-žutim vertikalnim linijama iste debljine. Taj natprozornik uokviren je istaknutim žlijebom sive boje. Slike na lunetama sazdane su iz dekorativnog okvira, a u sredini nalaze se jajoliki prostori, kartuše s uvećanim orijentalnim natpisima. Treći kat ponad prozora krase oslikane lunete sličnih likovnih kompozicija kao i one na drugom katu. Te slike uokviruju natprozornici oblog, blago pri vrhu ušiljenog luka s izmjenom crvenih i žutih vertikalnih površina. Fasadni plašt trećeg kata završava geometriziranim čipkastim ukrasom sive boje koji visi s 23 24 25 26

Vilmos Zsolnay, tvorničar keramike u Pecsu (Mađarska), (1828.–1900.), imao je narudžbe za Rijeku i Opatiju; Duranci, Bela, Keramika Žolnai, Secesija u Subotici, Budapest, 2002., str. 139 De Canziani Jakšić, Theodor, Secesijska keramika na području Rijeke i Kvarnera, Rijeka, 1996. Ždralović, Muhamed, Maslić-Ždralović, Mubera, Arabički natpisi na “Turskoj kući” u Rijeci, rukopis, 2005. De Canziani Jakšić, Theodor, Moretto specialita Fiumana – Morčić riječki specijalitet, Rijeka, 2004., str. 69-72

38


Detalj pročelja u Verdijevoj ulici istaknute horizontalne grede. Iznad tog korniša, koji je nekada bio i formalni završetak kuće, dograđen je 1906. godine četvrti kat. Taj je kat osobito dekorativan s izmjenom bifora uz prisutnost saracenskih lukova kao i keramičkih i slikanih ukrasa s vegetabilnim uzorkom. Prozorske otvore i pravokutna polja s dijagonalno složenim keramičkim pločama nadvisuje linijski utrostručen horizontalni okvir, a ispod izbačene strehe s drvenim kasetama i dekorativnim drvenim konzolama smeđe boje tamnog drveta, nalaze se u pravokutnim okvirima jednake veličine slikarije s orijentalnim pismom i geometriziranim ukrasima kao i biljnim ornamentima bliskim secesijskom ukusu. Drugu fasadu koja gleda na Ulicu Vatroslava Lisinskog, iznad prvog kata i ulaznog portala po sredini krasi duguljasti balkon s balustradnom ogradom iz kamenih stupića i nadstrešnicom načinjenom iz kovanog željeza u crnoj boji s orijentalnom simbolikom, polumjesecima i zvijezdama. Iznad tog balkona nalazi se drugi, na drugom katu. Treći kat po trećoj i osmoj vertikali prozorskih osi upotpunjuju dva manja balkona istih karakteristika, kao i onog na drugom katu s fasade u Verdijevoj ulici. Od ulaznog portala i vratnica iz kovanog željeza, s citatom motiva arabeski, ulazimo u ulazni hodnik sa sličnim zvjezdastim, stilizirano florealnim, višebojnim, bijelim, oker, smeđim i crnim ukrasima u podnoj terrazzo tehnici. Na katove zgrade dolazi se stepeništem iz bijelog kamena, koje krasi ograda 39


Casa Turca – prozori na prvom katu iz kovanog željeza s motivima polumjeseca i zvijezda. Slični motivi pojavljuju se na jednokrilnim i dvokrilnim drvenim vratima s rešetkama od kovanog željeza, citirajući bifore s četvrtog kata zgrade. Prema podacima nekadašnjih stanara zgrade, pri vrhu stepeništa nalazilo se i mjesto za molitvu. Poslijeratnim pregradnjama i degradacijom tog prostora izgubio se taj kultni kutak. Unutrašnjost stanova prvog kata krasila su pjeskarena stakla na vratima s orijentalnim motivima, kvake iz mesinga s motivima arabeski kao i keramičke peći i raskošni kamini od kojih je jedan sačuvan u Muzeju grada Rijeke. Za tu slikovitu zgradu i njezinu fasadu može se reći da ima historicističku zamisao parafraziranja “orijentalne arhitekture” koja je u dekorativnom smislu izvedena u secesijskoj zanatskoj maniri. Slikane dekoracije na kući izveo je, prema konceptu neznanog autora, slikarski atelier Fumi.

40


Detalj pročelja u Ulici Vatroslava Lisinskog

Dekorativno fasadno slikarstvo u Rijeci Pikturalne dekoracije u eksterijerima izložene su zbog različitih čimbenika ubrzanom propadanju. Taj specifikum arhitekture i slikarstva nalazimo u riječkom slučaju u svim epohama i stilskim razdobljima XIX. i XX. stoljeća. Nešto više su slikane dekoracije na fasadama prisutne kod arhitektonskih ostvarenja profanog karaktera, a manje sakralnog i funeralnog. Najznačajniji primjeri slikarske dekoracije u eksterijeru su svakako oni primjeri koji svojim bogatstvom slikane dekoracije, zanimljivošću likovnog koncepta, fasadnog pikturalnog ornamentarija, te vremenom i mjestom nastanka, ali i poznatog slikara dekoratera, daju mogućnost sagledavanja te kulturalne i umjetničke posebitosti u gradu Rijeci, ali i europskim istovremenim primjerima. Najviše primjera slikarske dekoracije na fasadama u Rijeci primjećujemo u godinama od 1880. do 1918. Najzastupljenije je dekorativno fasadno slikarstvo u vrijeme stilskog razdoblja historicizma te secesije, a nešto manje u razdoblju moderne. Bogatstvo slikanih dekoracija na zgradama Rijeke najčešće je u vrijeme kasnog historicizma i secesije, što je usporedno ekonomskom uzletu, materijalnom bogatstvu Rijeke pri kraju XIX. i početkom XX. stoljeća, kao i mnogim arhitektima koji su te dekoracije rabili po uzorima na europske centre svoga 41


školovanja – Beč, Graz, Prag, Veneciju i Budimpeštu. Izobrazba slikara dekoratera u Rijeci počinje 1787. godine, kad je osnovana Scuola di disegno. Sličnu naobrazbu obrtnici su mogli od 1885. godine dobiti u Delavskoj školi u Kastvu, koja je dala veliki broj vrsnih obrtnika što djeluju u Rijeci i okolici. U vremenu od 1884. do 1921. godine u Rijeci bilježimo više od sedamdeset prijavljenih slikara dekoratera te slikarskih udruženja. Najpoznatiji među njima je slikar dekorater Giovanni Fumi koji u Rijeci, došavši iz Venecije, djeluje od 1883. do 1900. godine. Arhitekti koji su najviše koristili dekorativno slikarstvo prilikom projektiranja zgrada u Rijeci su Tršćanin Giacomo Zammattio i Carlo Conighi. Oni ostvaruju izuzetna arhitektonska ostvarenja sa stilskim oznakama historicizma i secesije. Među mnogim ostvarenjima treba istaći palaču Filodrammatica, arhitekta Zammattija iz 1889. godine, palaču Whitehead – Casa Veneziana, djelo istoga arhitekta iz 1896. godine, te kuće Fondo San Niccolò i stambenu kuću Cassa di Risparmio iz 1893. godine. Carlo Conighi ostvaruje veliki broj arhitektonskih izvedbi, a posebno vrijedne i živopisne su Casa Turca – Nicolaides iz 1906. godine, te Casa La Bella Ebrea – Grisogono-Sillich iz 1909. godine. Izuzetan primjer su i Ville Illy, arhitekta Jablonszkog iz 1895. godine,

Konzole balkona, 1879. godine 42


Konzole balkona i Beusterien, arhitekta Uga Pagana iz 1908. godine. Naznačiti treba i kuću BakarčićSušanj iz 1890. godine na Sušaku i kuću Vallencich arhitekta Bruna Slocovicha iz 1909. godine. Sva ta ostvarenja pored mnogih drugih živa su slika i biljeg posebitosti riječke mješavine Mediterana i Mitteleurope u službi visokog kulturnog nivoa življenja i stvaranja na ukras građanima i prijateljima grada Rijeke.

Slikari i slikari dekorateri u Rijeci od 1884. do 1921. godine Među mnogim slikarima i slikarima dekoraterima koji svoj obrt imaju prijavljen u Rijeci, što doznajemo preko vodiča Guida di Fiume i Registro Industriale u godinama od 1884. do 1921.27 , nalazimo izuzetno velik broj kako djelujućih prijavljenih slikara tako posebno velik broj slikara dekoratera te zajedničkih slikarskih radionica i udruženja. Na prvom mjestu je obitelj Fumi. Na čelu obitelji 27

DAR, Trgovačka obrtnička komora i Trgovačka deputacija u Rijeci / Registro Industriale (Camera di Commercio) C - (1884–1911) PO – 1/57; A – (1897.–1921.) PO - 1/56

43


je slikar Giovanni, zatim supruga Amalia te Zebedeo i Amato Fumi. Među poznatijim imenima su Giovanni Battista Simonetti, Emilio Simonetti, Ernesto de Meyer, Alessandro Antal, Ignazio Hausner, Silvio de Caneva te Arrigo Riccotti.28 Giovanni Battista Simonetti, 1907. godine osniva Primo Gabinetto Artistico Fiumano. Giuseppe Padovani djeluje od 1906. godine, a 1921. godine osniva Colorificio Fiumano. Godine 1913. osniva se Primo Consorzio Fiumano di pittura e decorazioni fra lavoranti pittori, a 1919. godine Prima fabbrica Fiumana di Colori Fulgor. Antonio Kramar e Co. 1913. godine, nakon samostalnog rada i zajedničkog rada s različitim slikarima od 1900. godine, osniva Primo stabilimento di pittura. Kao dekorateri pojavljuju se i poznatiji riječki slikari među kojima Giuseppe Moretti, Carlo Ostrogovich, Giovanni Butcovich Visintini, a u isto vrijeme u Rijeci bilježimo djelovanje više od sedamdeset prijavljenih slikara dekoratera.29

Pročelje Turske kuće – Casa Turca u Ulici Vatroslava Lisinskog

28 29

Guida di Fiume (1910.–1914.); Zabedeo Fumi (1853.–1929.), Amalia Giulia Iacotti Fumi (1862.– 1941.) DAR, C – (1884.–1911.) PO – 1/57; A – (1897.–1921.) PO – 1/56

44


Riječki kralj slikara dekoratera Giovanni Fumi Giovanni Fumi, slikar, dekorater i restaurator, rođen je u Veneciji 1849. godine. U Rijeku dolazi iz Trsta 1883. godine i tu djeluje do smrti, 1900. godine. Slikao je pejzaže, portrete i slike sakralnog karaktera, te dekoracije. Slikao je na mramoru, staklu i svili te izrađivao mozaike. U sedamnaest godina svoga djelovanja u Rijeci naslikao je veliki broj slika, zidnih dekoracija eksterijera i interijera u komunalnim, privatnim zgradama, hotelima, tvornicama, ljekarnama te vilama i ljetnikovcima. Svoje djelovanje započinje u Rijeci 1883. godine restauracijom Municipalne dvorane. Za stalno nastanivši se u Rijeci, Fumi 1886. godine otvara besplatnu školu crtanja za obrtnike obrazujući tako svoje buduće potencijalne radnike. Godine 1889. Spomenik Giovanniju Fumiju, dekorira dio unutrašnjosti i fasadna međuprozorska polja mansardnog dijela palače kipar Ivan Rendić, 1902. godine Filodrammatica na Korzu.30 Već u prvim godinama djelovanja u Rijeci planira i gradi svoju kuću i atelier na lokaciji Plasse.31 Godine 1898. godine prijavljuje se kao intagliatore in legno – drvorezbar, a ne slikar dekorater.32 U arhivskom materijalu nalazimo arhitektonski projekt “dekorativnog prozora” – reklame koju je vjerojatno 1897. godine izradio sam Giovanni Fumi s natpisom i naznačenim mjestom ateliera u Via dei Cappuccini.33 Godine 1900. Fumi umire te biva pokopan u Rijeci. Spomenik mu izrađuje glasoviti kipar Ivan Rendić 1902. godine.34 Za sobom Fumi ostavlja članove svoje obitelji koji kao dekorateri u Rijeci djeluju sve do tridesetih godina XX. stoljeća.

30

Zammattio, Maria – Nerzi, Antonio, L’Architetto Giacomo Zammattio (1862.–1927.), Bergamo, 1931. 31 DAR, JU – 51 / 50/1898; 75/1898; 69/1898 (projekt kuće i ateliera slikara Giovannija Fumija, arhitekta F. Superine) 32 DAR, C – (1884. – 1911.) PO – 1/57 33 DAR, JU – 51 / 5/1897. 34 Duško Kečkemet u Monografiji Ivan Rendić, Brački zbornik, Supetar, 1969; navodi da je spomenik Fumiju podignut u Trstu dok se on stvarno nalazi na riječkom groblju Kozala od 1901. godine.

45


Arhitekti Carlo Conighi i Giacomo Zammattio i njihova arhitektonskoslikarska imaginacija Carlo Conighi arhitekt je koji je 1875. godine završio politehniku u Münchenu35 . U Rijeci, na Sušaku te Opatiji radi kao samostalni građevinski poduzetnik projektirajući i gradeći mnoge stambene kuće, vile i ljetnikovce, te zgrade komunalnog karaktera36. Kao izuzetno iskusan graditelj radio je kao nadzorni arhitekt na mnogim važnim građevinskim ostvarenjima u Rijeci, od sinagoge, Guvernerove palače pa do zgrade Mađarskog dječjeg vrtića Torretta. Njegov stilski arhitektonski govor varira od historicističkih ostvarenja do secesije. Među svojim ostvarenjima mnoga je izveo u mješavini historicizma i secesije u maniri tada vrlo pomodnog “orijentalnog” stila. Taj “orijentalizam” u svojoj arhitekturi Conighi zapravo crpi iz primjera, kako historicističkih, tako i secesijskih – Arhitekt Carlo Conighi talijanske liberty arhitekture od osamdesetih godina XIX. stoljeća do dvadesetih godina XX. stoljeća. Orijentalno u arhitekturi, poglavito u likovnim umjetnostima Europe, nazočno je već od davnina. Međutim, od sredine XIX. stoljeća primjećuje se definitivno postojanje “orijentalizma” ili “orijentalizama”, osobito u slikarstvu Francuske, a primjenjuju ga i suvremeni književnici, pjesnici i glazbenici toga doba. Upravo takve gradnje dozvoljavale su Conighiju i primjenu pikturalnih dekoracija na fasadama. Najimpresivnija takova gradnja je Casa Turca, a njoj možemo pridružiti Villu Bartolomei, Casa Penso, Casa Grisogono- Sillich – La Bella Ebrea. Giacomo Zammattio, arhitekt i urbanist, iz Trsta u Rijeku dolazi 1884. godine, a ostaje do 1904. godine. Studira na politehnici u Beču kod profesora von Förstela i von Schmidta. Godine 1884. gradi se komunalno riječko kazalište arhitekata Fellnera i Helmera, a Giacomo Zammattio dolazi kao nadzorni arhitekt na gradnji kazališta. Po završetku kazališta 1885. godine gradi Školu za dječake i Školu za djevojčice u ulici Dolac, a u godinama koje dolaze izgrađuje gotovo cijelu ulicu urbanizirajući taj dio grada. Drugi urbanistički zahvat, koji je istovremeno i graditeljski, su kuće i natkrivena tržnica na lokalitetu Brajda devedesetih godina 35 36

Labus, Nenad, Arhitekti Rijeke & Sušaka, rukopis, 1997. Antoniazzo de Bocchina, Anita, Il Cimitero di Cosala, Padova, 1995.

46


Turska kuća – detalj stubišta i ograde iz kovanog željeza XIX. stoljeća. Od važnijih ostvarenja u Rijeci treba spomenuti palaču Filodrammatica iz 1889. godine, palaču Whitehead – Casa Veneziana iz 1896. godine, te kuće Fondo San Niccolò i Cassa di Risparmio Fiumana iz 1896. godine. Sudjelovao je i na natječaju i izradi nacrta za Palaču Adria 1894. godine, a od 1897. do 1900. godine projektira i izvodi mauzolej obitelji Whitehead u Rijeci. Zammattio na području Rijeke, Opatije i Lovrana u godinama svog djelovanja u Rijeci projektira privatne kuće, vile i ljetnikovce, zgradu za tvornicu čokolade, tvornicu Silurificio Whitehead, palaču Casina u Lovranu, mala kazališta u Pazinu i Piranu te na području Rijeke ostvaruje oko četrdeset arhitektonskih izvedbi. Zadnje djelovanje u Rijeci bilježi se 1904. godine kada pregrađuje jednu stariju kuću u stilu secesije. Nakon Rijeke djeluje u rodnom gradu Trstu gdje puno gradi, a već u stilu secesije 1909. godine gradi palaču Dettelbach koju krase slikarske dekoracije linearno vegetabilnog motiva po cijeloj fasadi zgrade. Zammattio projektira najviše u maniri renesanse, manirizma i rokokoa. Kasnije prihvaća secesiju, a pri kraju svog života priklanja se moderni, kada u godini svoje smrti, 1926., s arhitektom Nordijem mlađim projektira Stazione Marittima u Trstu. Mnoge njegove zgrade u Rijeci raskošno su slikarski dekorirane, a na trima, dekoracije je izveo Giovanni Fumi.37 37

Zammattio, Maria – Nerzi, Antonio, L’Architetto Giacomo Zammattio, Bergamo, 1931.

47


Ulazna vrata u stanove

Detalj poda 48


Crtačke škole u Rijeci i Delavska škola u Kastvu U Rijeci je već u XVIII. stoljeću osnovana škola crtanja s nazivom Scuola di disegno. Ta škola osnovana je 1787. godine38 , a djelovala je do 1894. godine kada je zamijenjena Industrijskom školom te tečajevima crtanja koje su održavali neki domaći i strani slikari. Tu školu obavezno su morali polaziti učenici obrtnici radi podizanja kvalitete njihovih zanatskih radnji. Škola se održavala u kapeli crkve sv. Vida. Od 1866. godine škola crtanja više nije djelovala samo nedjeljom već tijekom čitavoga tjedna, i tada mijenja svoje ime u La scuola serale domenicale di disegno. U toj školi djelovao je i slikar Giovanni Fumi predajući predmet ornamentalnog crteža. Godine 1886. Giovanni Fumi otvara svoju besplatnu školu crtanja za obrtnike. Krajem XIX. stoljeća, 1894. godine, osniva se i Nuova scuola industriale.39 Osim tih škola privatne škole i tečajeve imali su i slikari koji se nastanjuju u Rijeci. Pored Fumija tu su djelovali Emmanuele Gallico te Domenico de Castro i Edoardo Bianchi.

Turska kuća – kamin 38 39

DAR – Libro della Registratura Politica, (1786.–1789.) La Varietà, Fiume, Anno XIII. No. 179/1894.

49


Delavska škola u Kastvu ustanovljena je 1885. godine,40 dvije godine nakon ustanovljenja Obrtne škole u Zagrebu. Ta škola imala je kao uzor Istituto tecnico u Trstu. Škola je planirana kao “svagdanja” i “nedjeljna”. U školi su izučavali obrtnici i naučnici te mnogi kasnije poznati domaći majstori. Pored ostalih predmeta, predmet koji je predavao profesor Palese iz Trsta zvao se “javna dvorana risanja i predavanja”. Osim tog predmeta spominju se predmeti: nauka o građevnom materijalu, prostoručno risanje, geometrijsko i projektivno risanje, arhitektonsko risanje, perspektiva, krasopis, radna pouka u stolarstvu i modelovanje. Škola je u svom posjedu imala modele i uzorke, knjižnicu i bogati edukacijski materijal dobavljen iz Beča, pa su učenici na temeljima tih didaktičkih neostilskih ali i secesijskih predložaka izgrađivali svoj pogled na zanatski rad, arhitekturu i umjetnost što se uvelike može primijetiti ako se prati njihovo kasnije djelovanje kao majstora u Rijeci i okolici.41

Analogni primjeri arhitekture Turske kuće u Rijeci Sličnih primjera s ornamentalnim utjecajima u arhitekturi bilo je u drugoj polovici XIX. stoljeća u Austro-Ugarskoj i na Mediteranu dosta. Razlog tomu je historicistički eklektički ukus sklon egzotici i teatralnosti, a sami po sebi strani motivi orijentalne arhitekture različite provenijencije bili su osobito dobrodošli i eksploatirani. Utjecaje arabičke, maurske, turske, perzijske i druge orijentalne umjetnosti i arhitekture vidimo posebno u krajevima koji s tim kulturama graniče ili su imali povijesne veze. Ne mali broj primjera nalazimo u Španjolskoj i Portugalu, ali i u južnoj Italiji, Siciliji, Venetu, sve do Istre i Dalmacije. Iz Venecije nam dolazi puno primjera “maurske arhitekture”, odnosno utjecaja što ih je Venecija s Orijenta primala već od XIII. stoljeća na dalje. Među takove građevine ubrajamo iz Venecije Ca’ Loredan i Ca’ da Mosto s izrazitim obilježjem direktno importiranog orijentalnog graditeljstva. Između ostalih, najizrazitiji primjer jest Fondaco dei Turchi, sagrađen 1225. godine kao magazin, jedna od najstarijih građevina Venecije. Godine 1621. pripada Turcima, a sredinom XIX. stoljeća doživio je temeljitu restauraciju koja je donekle interpretirala “maurski” utjecaj, a malo ima veze s originalnom fasadom građevine. Inspiraciju Orijentom tako zatječemo na monumentalnoj zgradi sarajevske Gradske vijećnice, koju od 1891. do 1896. godine grade arhitekti Paržik, Vitek i Iveković. Ta gotovo fantastična zgrada, izuzetno bogatih 40 41

DAR, JU – 37/1884. DS - 16 Slične uzorke, odnosno publikacije, nalazimo u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u knjizi Felixa Laya, tiskanoj u Beču 1876. godine, kao i u knjizi H. Dolmrtscha, Der Ornamentenschatz, tiskane u Stuttgartu 1890. godine.

50


Sarajevska Gradska vijećnica

Željeznička stanica u Bosanskom Brodu

51


Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik pročelja i same arhitektonske pseudofortifikacijske strukture jedan je od veličanstvenih primjera utjecaja orijentalnog graditeljstva, ornamentacije, kolorita, fasadnog plašta, kao i najraskošnije ostvarenje pseudoorijentalne umjetnosti u bližoj okolici. Druga monumentalna građevina je željeznička postaja u Bosanskom Brodu iz 1897. godine s istim stilskim karakteristikama i arhitektonskim jezikom, pa se može pretpostaviti da je nastala po ugledu na sarajevsku Vijećnicu, možda i od istih arhitekata. Iz Bosne imamo i primjer iz Travnika. Tamo se nalazi zgrada Ibrahimpašina Fejzija – medresa iz 1892. godine sa sličnom razdiobom pročelja na centralni naglašeni rizalit i krila zgrade s pokrajnjim rizalitnim istacima. Ono što karakterizira sve navedene primjere iz Bosne su slični prozorski i vratni otvori i ornamentacija, kao i horizontalna crveno-žuta razdioba zidnog plašta što dodaje slikovitost toj arhitekturi. Sličan primjer je i Villa Alhambra u Dubrovniku, te vile na Hvaru i drugim turističkim središtima s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. 52


Kraj Trsta u Italiji, na šetalištu koje vodi dvorcu Miramare nalazi se od 1896. godine Villa Jakić. Ta vila inspirirana pseudoorijentalnim uzorima, arhitektonsko je djelo slikara, kipara i arhitekta Ivana Rendića, koji je u Trstu imao svoj umjetnički atelier, a na namještaju koji je on dizajnirao, te osobito na funeralnim spomenicima zamjetna je njegova očaranost orijentom. Među primjere iz prijestolnice, grada Beča, svakako treba uvrstiti palaču Arsenala, odnosno Vojnog muzeja arhitekata Augusta S. von Sicardsburga i Eduarda von den Nülla iz 1849. do 1852. godine. Uz tu građevinu treba spomenuti i Tvornicu Zacherl, arhitekta Karla Mayredera iz 1888. godine s prevladavajućim pseudoperzijskim utjecajem.

Tvornica Zacherl, Beč

Arsenal, Beč

53


Villa Jakić, Trst

Fondaco dei Turchi, Venezia 54


U Rijeci i okolici slične primjere nalazimo u samom gradu Rijeci, Sušaku, Opatiji i Lovranu kao osobito pogodnom tlu austrougarske turističke rivijere koja je tražila kulisnu raskoš i egzotiku u svojoj arhitekturi. Najizrazitiji primjer iz Lovrana je vila Nazareth s početka XX. stoljeća. Ističe se zatim palača iz 1907. godine s ponovljenim žuto-crvenim oličenim pročeljem te prozorskim otvorima koji podsjećaju na riječku Tursku kuću42 i arhitektonski izraz arhitekta Carla Conighija. Do srednjovjekovne kule u Lovranu, još prije dvadeset godina stajala je monumentalna školska zgrada sagrađena početkom XX. stoljeća, a nosila je slične konstruktivne i ornamentalne značajke riječke Turske kuće. Zanimljiv pseudoorijentalni pečat historicističko-secesijskog eklektičkog ukusa u oblicima i razdiobi prozorskih i vratnih otvora, pročeljnoj plastici, kao i boji pročelja nose Villa Thalia,43 Villa Gianna (Jeanette),44 Villa Belfiore,45 Villa Vittoria.46 Te vile najvećim dijelom projektirane su od arhitekata Carla Seidla, Franza Floriana, Andree Rubinicha, Carla Conighija i Attilija Maguola na samom kraju XIX. i početkom XX. stoljeća.47 Problem u njihovom istraživanju jest atribucija i datacija zbog većinom nepostojanja i manjkavosti arhivske dokumentacije.

Villa Vittoria, Lovran 42 43 44 45 46 47

Lovran, Trg slobode 4 Lovran, Villa Thalia, Ulica žrtava fašizma 17 Lovran, Villa Gianna (Jeanette), Ulica Maršala Tita Lovran, Villa Belfiore, Trg slobode 14 Lovran, Villa Vittoria, Bahova 2 Peršić, Mirjana, Turistička arhitektura Lovrana na kraju XIX. i na početku XX. stoljeća, Liburnijske teme, Opatija, 1987.

55


Villa Belfiore, Lovran

Villa Thalia, Lovran

Villa Gianna (Jeanette), Lovran

Stambena palaÄ?a, Trg slobode, Lovran 56


U Rijeci, izraziti je primjer kuća La Bella Ebrea – Grisogono-Sillich (ex Nascimbeni) arhitekta Carla Conighija iz 1909./1910. godine s terracotta i slikanim dekoracijama, ali i vratnim i prozorskim lučnim ukrasima.48 U tu skupinu spada i Palača Benco, arhitekta Giuseppea Farkasa iz 1913. godine,49 Palača Schiucca-Matcovich, arhitekta Carla Conighija iz 1910. godine,50 Palača Miculinich-Richtmann, arhitekta Carla Conighija iz 1904. godine,51 Palača Sablich iz 1908. godine,52 Villa Bartolomei Carla Conighija iz 1910. godine,53 Villa Siberna, arhitekta Giuseppea Farkasa iz 1913. godine,54 te Palača Fondo San Niccolò arhitekta Giacoma Zammattija iz 1893./94. godine, kao i Palača Općinske štedionice istog arhitekta iz iste godine. Arhitekt Lipot Baumhorn gradi od 1902. do 1904. godine novu riječku sinagogu u “maurskom” stilu, a izvođač gradnje na sinagogi bio je upravo arhitekt Carlo Conighi, što mu je moglo poslužiti kao inspiracija za realizaciju nacrta Turske kuće. Godine 1905. arhitekt Carlo Pergoli izvodi prema svojem nacrtu kuću carinarnice na Fiumari, koja također ima orijentalne uzore.55 Uz te ide i palača u Tizianovoj ulici 22 u Rijeci.

Palača Miculinich – Richtmann, Rijeka 48 49 50 51 52 53 54 55

Rijeka, Janeza Trdine 9; DAR-JU 51, 130/8/1909. Rijeka, Ivana Filipovića 7, DAR-JU 51, 11/1913. Rijeka, Omladinska 1, DAR-JU 51, 149/1910., 60/1/1910.; DAR-JU 2 I 106/1910. Rijeka, Fiorello la Guardia 14, DAR-JU 51, 47/1904. Rijeka, Šetalište XIII. divizije 8, Projektna dokumentacija nedostaje, ali je prema stilskim karakteristikama možemo pripisati arhitektu Carlu Conighiju. Rijeka, Podpinjol 15, DAR-JU 51, 220/1910. Rijeka, Kresnikova 18, DAR-JU 51, 109/1/1913. Rijeka, Krešimirova 24, DAR-JU 51, 99/2/1893.; Krešimirova 22, DAR-JU 51, 114/1/1893.; riječka sinagoga građena je između 1902. i 1904. godine, a srušena je 1944. i 1945. godine (DAR-JU 51, 100/1902.); carinarnicu na Fiumari projektirao je 1905. godine arhitekt CarloPergoli, srušena 1922., te ponovo 1944./45. godine (DAR-JU 51, izdvojeni nacrti, srušene zgrade, br. 1/2, 2/3, carinarnica, kut. 83.)

57


Kuća Grisogono – Sillich, La Bella Ebrea, Rijeka

Stambena palača, Tizianova ulica, Rijeka 58

Palača Benco, Rijeka


Kuća Sablich, Rijeka

Carinarnica na Fiumari, Rijeka 59


Sinagoga, Rijeka

“Orijentalni” atelier opatijske slikarice Leo von Littrow u Opatiji – Villa Rusticana 60


Osim tih gradskih palača s kraja XIX. i početka XX. Stoljeća, u Bakru iz XVIII. stoljeća imamo očuvanu “Tursku kuću”, međutim ona je primjer originalne orijentalne arhitekture s rustičnim izgledom te osim po utjecaju s orijenta nije u vezi s navedenim primjerima. Svi primjeri dokazuju veliko zanimanje kao i pomodnost orijentalne umjetnosti na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Život i djelovanje turskog i grčkog konzula u Rijeci Nikolaia Nicolaki Effendi de Nicolaidesa i njegove supruge Antonije Bartolich GelletichNicolaki de Nicolaides Nazočnost turskih državljana u Rijeci prati se od XVIII. stoljeća. Ti turski državljani u ovom kraju, zapravo i nisu etnički Turci, već Grci, Armenci, Cincari i drugi, osobito nakon 1719. godine, kada Rijeka postaje slobodna luka, ali i 1723. godine kada je za promet u većem dijelu otvorena cesta Karolina povezujući Primorje sa zaleđem u izmjeni roba, ljudi, ali i običaja i različitih drugih utjecaja. Tako u Rijeci nalazimo Grke: Dani, Manesteriotti, Maurizzi, ali i “Grke” što označuje sve one ortodoksne vjeroispovijesti s naznakom za iste Slavene koje se etiketiralo kao Greco – Illirico. Polovicom XIX. stoljeća sve više postoji zanimanje i potreba za povezivanje i ekonomskom razmjenom između Turski i grčki konzul u Turske i Rijeke. Različiti proizvodi izvozili su se iz Rijeci Nicolaki Effendi de Rijeke u Tursku, a iz Turske se uvozio najviše duhan Nicolaides (1855.–1933.) za riječku tvornicu cigareta. Već od 1809. godine poznati turski konzularni predstavnik u Rijeci je Demetrio Maurizzi.56 Nakon njega dolazi njegov sin Ciriaco Maurizzi.57 Njega pak smjenjuje 1837. godine Antonio Matessich,58 veletrgovac i brodovlasnik. Od 1870. godine otomanski vicekonzul postaje Salomon Schulze,59 koji je za svoga djelovanja kao i Matessich postigao osobit uspjeh, odlikovan ordenjem i častima s različitih strana: Turske, Crne Gore, Bugarske. Nakon njegovog mandata konzulom je 56 57 58 59

Karpowicz, Ljubinka, Riječki corpus separatum 1868.–1924., Rijeka, 1986., Demetrio Maurizzi (1748.–1821.) Ciriaco Maurizzi (1788.–1843.) Antonio Matessich (1781.–1857.) Salomon Ludwig Silvester Schulze (1841.–)

61


imenovan vicekonzul Brazila u Rijeci Adolf Rudmann.60 Iako nije bio islamske vjeroispovijesti, zbog prirode tih konzularnih kontakata čak je i svog sina nazvao Osman. Od 1884. do 1886. godine vicekonzul je bio Demetrio Mavroyeni – Bey, te od 1887. godine počasni vicekonzul Švicarac Henrik Bourqui. Njega zamjenjuje Albert Frankfurter te Sadreddin – Bey. Godine 1891. u Rijeku dolazi, 31. kolovoza, Nikolai Nicolaki Effendi de Nicolaides.61 On je prije Rijeke službovao u turskom konzulatu u Madridu i obavljao poslove po drugim španjolskim predstavništvima. U Rijeci je ubrzo postigao uspjeh na učvršćenju riječko-turskih trgovačkih odnosa te je 1898. godine proglašen stalnim konzulom, a bio je i grčki konzul. Izuzetnih sposobnosti i urođena diplomatskog dara bio je odlikovan različitim odlikovanjima, reda Medžidije 1898. godine i Mutemaiza 1899. godine. Odlikovan je bio i različitim stranim odlikovanjima. Osobitost njegova šarma i uglađenosti, s prizvukom orijentalne misterioznosti, po shvaćanju tadašnjih dnevnih novina, ali i samih Riječana, davala mu je posebno mjesto u gradu pa je uvijek bio rado viđen gost. Vjerojatno je to i zato što je svojom kulturom Mediteranca bio blizak fijumanskom mentalitetu i običajima, a prema obrazovanju i staležu bio prototip kavalira na prijelomu stoljeća. Svoju družicu našao je u nešto starijoj dobrostojećoj Fijumanki Antoniji Bartolich, udovici Gelletich.62 S njom se oženio 1891. godine u ortodoksnoj crkvi u Puli. Kumovi su im bili Aristide Rastopulos, grčki vicekonzul u Rijeci i posjednik Antipas iz Besarabije. Uz društvenu umješnost konzula Nicolakija našlo se tu i veliko bogatstvo donne Antonije. Njezin otac Matteo Bartolich bio je bogati brodovlasnik, veleposjednik i pomorski kapetan, te je svoju kćer izdašno osigurao. Prvi pak muž donne Antonije bio je Tommaso Gelletich, brodovlasnik, pomorski kapetan, kolekcionar koji je svojim legatima bio jedan od utemeljitelja riječkog muzeja. Po njegovoj smrti 1884. godine donna Antonija dala je sagraditi mauzolej Bartolich-Gelletich na groblju Kozala, djelo poznatog slikara, kipara i arhitekta Ivana Rendića.63 Njezino bogatstvo uz poslugu, konje, kočijaša, sastojalo se u udjelima 60 61

62

63

Adolf Rudman (1838.–1897.) Nikolai Nicolaki Effendi de Nicolaides (1855.–1933.); Irvin Lukežić u knjizi Povijest riječkih konzulata navodi da je Nicolaki rođen u Solunu, međutim s njegove nadgrobne ploče čitamo da je rođen u Istanbulu. Cjeloviti tekst glasi: “Il comm. Nicolaki Nicolaides del fu Giovanni e Caterina Petridis nato a Constantinopoli – comm. di diversi ordini nazionali et esteri – segretario ed incaricato d’affari dell’ inpero Ottomano a Madrid (Spagna) commissario delegato in diverse esposizioni spagnuole dal 1881 a tutto aprile 1891 e quindi console a Fiume della Turchia e della Grecia 6.12.1855. – 29.11.1933.” Na njezinoj nadgrobnoj ploči u mauzoleju Bartolich-Gelletich piše: “Antonia Nicolaki de Nicolaidés nata Bartolich fregiata della Medaglia di I.a classe della mezza – luna rossa 1912–1915 nata addi 2. gennaio 1834. cesso di vivere addi 16 gennaio 1917.” Epitaf je prepisao Theodor de Canziani Jakšić 2005. godine. Tommaso N. Gelletich, capitano e armatore, d’ anni 55 morto li 4. novembre 1884. (1829.–1884.); cappella Gelletich-Bartolich, arhitekt Ivan Rendić (1849.–1932.), DAR-JU 51, 33/1886.

62


Mauzolej Gelletich-Bartolich, groblje Kozala, Rijeka

Nacrt mauzoleja Gelletich-Bartolich, Ivan Rendić, 1886. godine

u brodovima, nekretninama, kao i mlinovima na Rječini. Upravo eksproprijacijom istih za riječki vodovod dobila je donna Antonija veliku svotu novca koju je sa svojim suprugom uložila u pregradnju kuće, kasnije nazvanu “Casa Turca”. Konzul Nicolaki sudjelovao je u svim javnim događajima, a najviše se bavio predstavljanjem otomanskog carstva u raznim poslovima. Dočekivao je turske građane, visoke goste i delegacije na proputovanju u Rijeci, kao na primjer mladoturke 1909. godine. Organizirao je trgovačke veze Rijeke i Turske. Tako 1893. godine dobiva Exequaturu, 1894. godine u audijenciju ga prima i nadvojvoda Josip, bratić cara i kralja Franje Josipa, u svojoj vili u Rijeci, a 1895. godine otvorena je u Rijeci i ekspozitura turskog trgovačkog muzeja iz Istanbula. Godine 1897. Nicolaki odlazi u Istanbul, a u Rijeci ga zamjenjuju Mehmed-Bey, Gustav Benvenisti64 i dr. Maximilian Springer u različitim svojstvima. No, 1898. godine vraća se na staru dužnost Nicolaki. Razlog njegova jednogodišnjeg izbivanja ostaje nam nepoznat. Konzul Nicolaki često je bio posrednik i predlagatelj Riječana za različita visoka turska odlikovanja. Od 1912. godine u turskom konzulatu u Rijeci, pored 64

Gustav Benvenisti (1857.–1918.)

63


Nacrt mauzoleja Gelletich-Bartolich, Ivan Rendić, 1886. godine konzula Nicolakija, rade Djemal-Bey vicekonzul i tajnik Gimlini Effendi. Iako su se širile glasine o zatvaranju konzulata u Rijeci, konzul Nicolaki svoje dužnosti obavljao je do kraja Prvog svjetskog rata, kad se konzularno predstavništvo Turske za Mađarsku seli u Budimpeštu. Nicolaki je pak do 1930. godine obavljao konzularno predstavljanje Grčke. U vrijeme Prvog svjetskog rata konzul Nicolaki bio je izuzetno aktivan, u nazočnosti proslava, javnih događanja, godine 1914. porinuća bojnog broda Szent Istvan u riječkom brodogradilištu Ganz Danubius (danas Brodogradilište 3. maj), ali iu poslovima oko trgovine oružjem, osobito Turske s riječkom Tvornicom Torpedo. Uz to podržavajući politiku Austro-Ugarske kitio je svoj konzulat zastavama Turske i Mađarske, darivao siromašne i ranjenike te vojnike duhanom. No, za njim nije zaostajala ni njegova supruga donna Antonija koja je zbog nesebične pomoći i karitativnog rada, otvorivši 1906. godine fundaciju za gradsku sirotinju pod imenom Gelletich-Bartolich, za rad u organizaciji Crvenog polumjeseca dobila od sultana, 1915. godine, uz barunicu Ortzy, gospođe

64


Weinhardt, Fesüs i Roediger, Medalju prve klase za zasluge u vrijeme Balkanskog rata 1912.–1915. godine.65 Sjedište Turskog konzulata u Rijeci mijenjalo je kroz XIX. i XX. stoljeće svoje mjesto. Najprije po mjestu stanovanja samih konzularnih predstavnika, što je najčešće bilo u blizini riječke luke (Matessich – Via Molo 467), a u drugoj polovici XIX. stoljeća konzulat nalazimo u Via del Governo 597, Via dei Cappuccini 593, Via Gisella 456, te napokon Via Stefano Türr – Via del Mercato 453. Na toj zadnjoj adresi koja je i današnja adresa Turske kuće, na križanju Ulica Vatroslava Lisinskog i Giuseppea Verdija, često se o blagdanima vijorila turska zastava na balkonu prvog kata, gdje je bilo konzularno predstavništvo. Prigode su to bile uz blagdane matične zemlje Austro-Ugarske, blagdane Turske, kao i dolaske brodova i predstavnika iz Turske, proslave ustoličenja sultana, na sultanov rođendan, za Bajram, Sheker bajram i Ramazan. U živopisnom, eklektičkom, mediteranskom koloritu uz palme i drugo egzotično bilje, na balkonima je sjedio često i sam konzul Nicolaki, okružen skulpturama moretta i papagajem, figurirajući kao egzotični podsjetnik na svoju ulogu u Rijeci, kao i živu dopunu pseudoorijentalnoj scenografiji Turske kuće.66

Nadgrobna ploča turskog konzula Nikolaia Nicolaki Effendi de Nicolaidesa 65 66

Riečki Novi list, broj 64, 16.3.1915. Lukežić, Irvin, Povijest riječkih konzulata, Rijeka, 2004., str. 188-201, 255-261

65


Turska kuća – Casa Turca, pročelja

Turska kuća – Casa Turca, pročelje u Ulici Vatroslava Lisinskog 66


Ulazna vrata u Ulici V. Lisinskog

Prozori i balkon u Ulici V. Lisinskog

Prozori s natpisima u Ulici Vatroslava Lisinskog 67


Zaštita i konzervacija Slikane dekoracije podložne su ubrzanom propadanju. Uzrok tome je samo mjesto gdje se nalaze, u eksterijeru, te nedovoljna pažnja i neodržavanje. Posebno rapidno te dekoracije propadaju u zadnjih dvadeset godina, što je evidentno na svima, a uzrok tome je vjerojatno gradski smog. Uz druge atmosferske neprilike, smog na te fragilne dekorativne elemente djeluje razarajuće. Jedini način zadovoljavajuće zaštite i konzervacije je kontinuirana briga i održavanje, te čišćenje. Uz stalno održavanje, pravovremena restauracija i studirana zaštita može uvelike produžiti vrijeme trajanja tih dekorativno-umjetničkih djela. Uz to, česti su primjeri da se na zgradama obave sanacijski radovi ili pak radovi ponovnog ličenja fasade, a da se pri tom ne ide na restituciju nekad postojeće ili pak restauraciju već postojeće, ali degradirane dekoracije. Dekoracija se u tim trenucima tretira kao minorni element što ona nije, a u globalnom estetskom sagledavanju fasade zgrade zanemarivanje je pogrešno i neprimjereno modernim standardima obnove. U slučaju obnove Turske kuće u obzir moramo uzeti njezinu raritetnost, gotovo unikatnost u svjetskim razmjerima, barem prema našim sadašnjim saznanjima. Ona je, naime, jedina građevina s tolikim brojem arabičkih natpisa na svojoj fasadi. Osobito zbog toga što su natpisi i slikarije naslikani al secco tehnikom, podložni su ubrzanom propadanju, posebno ako su zanemarivani i neodržavani. Obnovu Turske kuće inicirali su pojedinci i institucije 90-ih godina XX. stoljeća. Jedan od njih bio je ing. Viktor Ružić, koji je već 1991. godine Turističkom savezu Općine Rijeka uputio prijedlog za valorizaciju i obnovu kuće. Pored njega, slično su predlagali i članovi Islamske zajednice Rijeka, pa je 1995. godine Stambenokomunalna direkcija grada Rijeke inicirala i provela obnovu kuće. Projektnu dokumentaciju sastavio je Građevno-projektni zavod Rijeka s odgovornim projektantom dipl. ing. arh. Tomislavom Pilepićem. Nadzor obnove i restauracije fresaka na registriranom spomeniku kulture izvršio je Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Rijeka. Restauraciju fresaka sa suradnicima izveo je akademski slikar i restaurator Ivan Buneta. Prema dostupnoj dokumentaciji restaurirano je 275 fresaka u al secco tehnici, a cijeli zahvat stajao je oko 570.000 maraka. Zidarske radove na fasadi i dio unutrašnjosti izvelo je poduzeće Zidar iz Rijeke, dok je obrtničke i stolarske radove izvelo poduzeće Slavija iz Rijeke. Za pomoć pri rekonstrukciji natpisa stručnjaci su se obratili gospodinu Emiru Halihodžiću.67 U restauraciji dobrobit je postignuta očuvanjem slikarskih dekoracija, no tonska vjernost originalnog oslika izgubila se, kao i jasni crtež slika, osobito ljudskih figura koje su prije obnove nosile oznake secesijskog ukusa. 67

Projektna dokumentacija i izvješće o obavljenim radovima dobiveno je od akademskog slikara i restauratora Ivana Bunete, na čemu zahvaljujem.

68


Po stogodišnjici od izgradnje i desetogodišnjici od obnove Turske kuće – Casa Turca, treba toj građevini dati zasluženo mjesto u pregledu arhitektonske baštine grada Rijeke, koja svojom kvalitetom i zanimljivošću, unikatnošću, daje pravu sliku stoljetnog riječkog multikulturalnog ozračja.

Restauratorski i konzervatorski radovi 69


Restauratorski i konzervatorski radovi 70


Restauratorski i konzervatorski radovi 71


Restauratorski i konzervatorski radovi 72


Restauratorski i konzervatorski radovi 73


IsjeÄ?ak iz novina o restauraciji kuće

Projektna dokumentacija obnove 74


Projektna dokumentacija obnove

Projektna dokumentacija obnove

Pismo ing. Viktoru RuŞiću 75


Projektna dokumentacija obnove

Detalj proÄ?elja 76


Zaključak Casa Turca u Rijeci poseban je primjer u riječkoj arhitekturi. Možemo s potpunom sigurnošću reći i u arhitekturi Europe, a i dalje. Naime, ta neobična mješavina historicizma, secesije, pseudoorijentalnih utjecaja, ali i odstupanja u pogledu ikonoklazma u orijentalnoj ornamentaciji raritetna je i unikatna s velikim brojem moralnih natpisa izvan granica arapskih država. U europskoj arhitekturi slični primjeri s orijentalnim i pseudoorijentalnim utjecajima nisu nepoznati. Već od šezdesetih godina XIX. stoljeća sve do dvadesetih godina XX. stoljeća njeguje se u europskoj arhitekturi, umjetnosti i estetici eklektička primjena egzotičnih utjecaja i stilova. U historicizmu i u secesiji, koja se također voljela poigravati egzotikom, izrodilo se više različitih pseudoorijentalnih utjecaja, “neoegiptizama” i “neoarabizama” različitih provenijencija – Turske, Sirije, ili već prije načinjenih fuzija umjetničkih utjecaja i susreta arapske umjetnosti s europskom umjetnošću stilskih razdoblja romanike i gotike u Portugalu, Španjolskoj, Veneciji i na Siciliji, ali i npr. u engleskoj “kolonijalnoj” umjetnosti i arhitekturi. Zanimljivost je da je taj susret umjetničkih utjecaja tvorio i nove smjernice i u renesansi i u baroku tih zemalja, pače utjecao je na nešto što se u tim zemljama smatra nacionalnim stilom. Već od sredine XIX. stoljeća u likovnim umjetnostima Europe primjećujemo postojanje orijentalizma, osobito u slikarstvu, književnosti, poeziji i glazbi Francuske, o čemu nam svoj sud ostavlja i književnik Victor Hugo izjavom: “Mi smo sad orijentalisti”. Pomodne su fotografije s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, osoba neorijentalnog porijekla koje se daju portretirati u orijentalnoj ili pseudoorijentalnoj odjeći i interijeru. Takova fotografija je i ona koju je poznati zagrebački fotograf Mosinger 1913. godine načinio za Nadu Brlić. U slučaju Turske kuće možemo reći da svaki urbani centar razvija, donekle prema svojim pravilima, stilove gradnje, a iz toga proizlaze i želje, ukusi i namjere investitora, kao i školovanje, porijeklo i veze arhitekata. Pa iako u Rijeci nemamo tradiciju “orijentalne” umjetnosti, željom investitora Antonije Bartolich Gelletich i Nikolaia Nicolakija de Nicolaidesa, turskog i grčkog konzula, te imaginacijom i utjecajima iz talijanskog historicizma i libertyja na arhitekta Carla Conighija, nastao je taj izuzetni spomenik arhitekture. U to doba u Rijeci nije usamljeni primjer. Pače, javlja se više primjera palača i stambenih kuća arhi- Nada Brlić u “orijentalnoj” nošnji, Zagreb 1913. tekta Carla Conighija, ali i drugih koji 77


djeluju u smjeru primjene orijentalnih utjecaja. To možemo vidjeti i u funeralnoj arhitekturi, grobnicama i osobito mauzolejima na komunalnim grobljima Rijeke. Utjecaj ide i dalje, što je posebno vidljivo u primjerima lovranskih ladanjskih vila u sljubljivanju orijentalnog, venecijanske gotike i derivacije tršćanske neogotike s refleksijama arhitekta Karla Junkera i dvorca Miramare još s kraja šezdesetih godina XIX. stoljeća. Sve se to događa neovisno o tome što je riječko Društvo inženjera i arhitekata bilo pod upravom Društva u Budimpešti. Upravo zato što je grad Rijeka tako neobično povijesno, lingvistički, nacionalno i vjerski stratificirana cjelina, u njemu su se mogli susresti različiti utjecaji i stvoriti takve raritetne i unikatne primjere arhitektura kao što je Turska kuća – Casa Turca.

Literatura

78


1. Klobučar, Olga, Zagrebačka tvornica keramičkog posuđa i peći Josipa Kaline, Poseban otisak iz zbornika “Iz starog i novog Zagreba II.”, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 1960. 2. Depoli, Guido, La provincia del Carnaro, saggio geografico, Editrice la Società di studi Fiumani, Fiume, 1928. 3. Der Sommer und Winterkurort Laurana, verlag Franz J. Schid, Abbazia, 1910. 4. Lozzi Barković, Julia, Secesija u stambenom graditeljstvu Rijeke, Vid, Zbornik, ICR, Rijeka 1995. 5. Magaš, Olga, Zona kazalište - tržnica, prilog verifikaciji urbanog identiteta Rijeke, Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske tradicije, posebno izdanje Zbornika Pedagoškog fakulteta u Rijeci, Rijeka, 1993. 6. Niel, Alfred, L’i.r. Riviera, da Abbazia a Grado, Edizioni LINT, Trieste, 1991. 7. Luppis, Henriette, Villa San Michele - Lovrana, Manuscript, Lovrana, 1977. 8. Favetta, Bianca Maria, La ceramica Triestina, Giacometti Editore, Verona, 1966. 9. Valušek, Berislav, Carl Seidl i lovranske ville, Liburnijske teme, Opatija, 1987. 10. Valušek, Berislav, Opatijske ville, arhitekt Carl Seidl ili villa u pejzažu, Ars Vivendi, br. 6, Ljubljana, 1989. 11. Lozzi Barković, Julija, Ambrosinijeva riječka sinteza, Jurina i Franina, časopis za istarsko domaćinstvo, sv.53, Pula,1993. 12. Peršić, Mirjana, Turistička arhitektura Lovrana na kraju XIX. i na početku XX.st., Liburnijske teme, Opatija, 1987. 13. Von Hortenau, Julius, Dreitausend Jahre Abbazia, Stabilimento tipografico de “La vedetta d’Italia” S.A., XII., Fiume, 1934. 14. Baričević, Marina, Povijest moderne keramike u Hrvatskoj, Školska knjiga Zagreb, Zagreb, 1986. 15. Guida di Fiume, 1914. 16. Guida di Fiume, 1915. 17. Canella, R., Stili di architettura, Manuali Hoepli, Milano, 1918. 18. Matejčić, Radmila, Kako čitati grad, ICR, Rijeka, 1990. 19. Kobler, Giovanni, Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, Stabilimento Tipolitografico Fiumano di Emidio Mohovich, Fiume, 1896. 20. Hirc, Dragutin, Hrvatsko primorje, 1891. 21. Babić, Ljubo, Umjetnost kod Hrvata, Zagreb, 1943. 22. Ekl, Vanda, Opatija – prostor i čovjek, Dometi IX.-X., Rijeka, 1984. 23. Kalina, Ivo, Retrospektivna izložba, katalog, Moderna galerija Rijeka, 1984. 24. Basin, Germain, Baroque and Rococo, Thames and Hudson, London, 1993. 25. Loos, Adolf, Ornament i zločin, Mladost, Zagreb, 1952. 26. Meyers Konversations = Lexikon, Leipzig - Wien, 1908. 27. Murray, Peter, The architecture of the Italian Renaissance, Thames & Hudson, Singapore, 1992. 28. Campana, A., Antoni Gaudi, katalog Gaudijevih djela, engleski prijevod

79


29. Murray, Linda, The High Renaissance - Mannerism, Italy, The North of Spain, 1500.–1600., Thames & Hudson, 1993. 30. Murray, Peter and Linda, The Art of the Renaissance, Thames & Hudson, 1993. 31. Argan, Giulio Carlo, Storia del Arte Italiana, Il trecento e il quattrocento, Sansoni Editore, 1986. 32. Caruso, Nino, Decorazione Ceramica, Editore Ulrico Hoepli, Milano, 1995. 33. Werke der Bildenden Kunst, Im Gebäude des Unterrichtsministeriums, in verlag des Unterrichtsministeriums Ministeriums in Zagreb, Zagreb, 1942. 34. Ekl, Vanda, Živa baština, Studije i eseji, ICR, Rijeka, 1994. 35. Kečkemet, Duško, Ivan Rendić, Brački zbornik, Supetar, 1969. 36. Lukežić, Irvin, Povijest riječkih konzulata, Rijeka, 2004. 37. Riegl, Alois, Problems of style, Princeton, New Jersy, S.A. 38. Lay, Felix, Ornamenti, Wien, 1876. 39. Dolmrtsch, H., Der ornamenten shatz, Stuttgart, 1890. 40. Laszy, Giacinto, Fiume tra storia e leggenda, Fiume, 1998. 41. Vižintin, Boris, Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća, Rijeka, 1993. 42. Arte miracolosa, Rijeka, 1995. 43. Architecture in Vienna, 1998. 44. Hadžialagić, Husref, Islamska zajednica u Rijeci, 2006. 45. Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2001. 46. Arhitektura secesije u Rijeci, Rijeka, 1998. 47. De Canziani Jakšić, Theodor, Moretto specialita Fiumana – Morčić riječki specijalitet, Rijeka, 2004. 48. De Canziani Jakšić, Theodor, Dekorativno fasadno slikarstvo u Rijeci, Rijeka, 2001. 49. De Canziani Jakšić, Theodor, Povijest akvarija u Rijeci i Opatiji, Rijeka, 2002. 50. De Canziani Jakšić, Theodor, Secesijska keramika na području Rijeke i Kvarnera, Rijeka, 1996. 51. De Canziani Jakšić, Theodor, Vegetabilni i zoomorfni ornamenti na riječkim fasadama, 2006. 52. Duranci, Bela, Keramika Žolnai, Secesija u Subotici, Budapest, 2002. 53. Von Littrow, Heinrich, Fiume und Seine umgebung, Fiume, 1884. 54. Gärtner, Peter J., Art & architecture – Musée d’ Orsay, Köln, 2001. 55. Selvatico, Lazari, Guida di Venezia, Venezia-Milano-Verona, 1852. 56. Zannier, Italo, Moonlit Venice, Yacht in Venice, Spring Summer 2006. 57. Gottardi, Sauro, La casa del console turco, Panorama, XIII., Fiume, 1995. 58. Prodam, Attilio, Gli Argonauti del Carnaro, Milano, 1938.

80

Profile for Hrvatsko-tursko društvo Rijeka

Turska kuća - Prvi dio  

Nikolaidesova kuća u neomaurskom stilu jedinstvena je u Hrvatskoj, a i šire. Osim prepoznatljivog stila jedinstvena je i po komponiranju nat...

Turska kuća - Prvi dio  

Nikolaidesova kuća u neomaurskom stilu jedinstvena je u Hrvatskoj, a i šire. Osim prepoznatljivog stila jedinstvena je i po komponiranju nat...

Profile for htdr
Advertisement