Kako bi vladali Grbin i Tomašević

ja i mislili da je Grbinov put pogrešan, a on se nije libio izbaciti čak i najzaslužnije veterane. Činjenica je da Grbin kao lider ima demokratski de�icit, no ima i moralni i etički de�icit. Na temelju dviju osobnih afera, kada on nije znao gdje mu je diplomirala supruga i koje mu je prebivalište pa je ubirao naknadu za odvojeni život, jasno je da on nije taj koji može popovati drugima.

Drugi koji se predstavlja kao moralni stup zagrebački je gradonačelnik i vođa političke grupacije Možemo! Tomislav Tomašević. O unutarnjoj demokraciji tog političkog konzorcija ne zna se mnogo, ali zna se da su prema javnosti potpuno netransparentni. Ključni politički sastanci odvijaju se po privatnim stanovima, izbori lidera su dirigirani i nejavni i taj konglomerat po svemu podsjeća na političku sektu. Na vlasti se ponašaju dijametralno suprotno od onoga što su proklamirali, a odluke donose bez konzultacija, bez referenduma i bez ikakvog uplitanja javnosti u proces donošenja odluka. Za to kako riješiti problem smeća nisu nikog pitali, samo su donijeli odluke. Nisu pitali ni Zagrepčane kako preurediti režim na jezetu Jarun, samo su objavili da više nema automobila. Tako su objavili da su odlučili graditi nogometni stadion u Kranjčevićevoj, a sve su odradili bez javnog natječaja, u koje su se zaklinjali dok su rušili bandićevce. I sada bi ta dva politička lika i dvije političke opcije trebale stvoriti spasonosnu izbornu opciju za Hrvatsku.

Demokracija je, istina, stvorena za nesavršene ljude, a ne kao komunizam, za savršene ljude. Ali i u tome postoje granice. U velikim krizama nema zafrkancije s demokracijom. Ne mogu se stvari prepustiti slučaju. Na demokraciju se najviše pozivaju stranke poput Možemo!, SDP-a, poput Mosta ili Beljakova HSS-a, koji se i prije Grbina i još brutalnije obračunao sa svim neistomišljenicima unutar HSS-a, gdje je bilo dovoljno da se netko predstavi kako njegov protukandidat pa da ga se izbaci iz stranke. Možemo! je stranka s ustvari totalitarnim predznakom. Niti razlikuju ljudska od građanskih prava, niti priznaju svima univerzalnost tih prava. Pa će tako Tomašević organizatorima gay pridea dozvoliti isticanje duginih zastava na gradskim jarbolima, a organizatorima Hoda za život to će zabraniti. U suštini nakane Možemo! nisu demokratske. Zašto? Zato što ne polaze od individue, nego od pripadnosti nekoj skupini pa onda tvrde da su moralno superiorniji.

Demokracija je velikodušna, ali kad dođu huda vremena, ipak moramo biti demokrati na način primjeren trenutku. Nema zafrkancije s demokracijom

HDZ po defaultu jest najviše kriv za ono što ne valja, a po istoj logici je onda je “kriv” i za ono dobro. Pitanje je pak kakve bi ključne odluke donosili Grbin i Tomašević koji ne razumiju bit demokracije za sve? Demokracija jest velikodušna. (Večernji list)

Piše: Višnja Starešina

Odolijevala sam nekoliko tjedana komentirati nova ‘događanja naroda‘ u Srbiji, tu navodno Vučićveliku političku krizu i dramu potaknutu dvama tragičnim masovnim ubojstvima i novim zaoštravanjem odnosa Srbije i Kosova. Ključno je pitanje dakako – je li to kraj Aleksandra Vučića?

Razlog odgode analize te navodno velike drame vrlo je prozaičan – nema tu drame. Od početka, od masovnih prosvjeda u Beogradu, preko Vučićevih organiziranih antiprosvjeda sa sendvič-jelovnikom, preko dizanja tenzija na Kosovu koje ne izlaze izvan okvira održavanja srpsko-kosovske političke krize aktivnom, sve je to jedna obična politička sapunica s isforsiranim i prilično jeftinim zapletima i ispušni ventil za odgodu Vučićeva suočavanja sa stanjem u Srbiji kao i za odgodu daljnjih koraka u normalizaciji srpsko-kosovskih odnosa.

O drami bi se moglo govoriti da su prosvjedi u Srbiji vodili političkom kraju Aleksandra Vučića, koji je formalno tek predsjednik s malim ovlastima, a stvarno politički vladar Srbije. No, masovnosti unatoč, srpski prosvjedi nisu imali taj potencijal pa čak ni takve zahtjeve. Prosvjed koji traži od apsolutnog vladara da promijeni televizijski program nije drama za vladara. A i realno političko stanje u Srbiji trenutačno je takvo da Vučića nema tko smijeniti, nema oporbe čija politička snaga nadilazi razinu oglašavanja intervjuom za oporbene medije. Upitno je i tko bi ozbiljan i uvjetno rečeno normalan u Srbiji u ovome trenutku uopće poželio smijeniti, odnosno zamijeniti Vučića i naslijediti njegove međusobno nepomirljive dugove. Taj bi se morao dovijati kako ne izdati istočne prijatelje (Rusiju i Kinu) s kojima Vučićeva Srbija ima i povijesne veze i političko-�inancijske obveze i kako pritom istodobno ne izgubiti potporu zapadnih prijatelja kojima je Srbija okružena i o kojima joj ovisi budućnost pa i opstojnost.

Za smjenu autoritarnog i apsolutnog vladara poput Vučića u pravilu je potrebna i neka izvanjska pomoć i suradnja. Nikome izvan Srbije, ni na Istoku ni na Zapadu, trenutačno nije u interesu trošiti resurse na smjenu poznatog i predvidivog Vučića, samo da bi u Srbiji promijenili vlast, koja im uopće ne smeta. Naprotiv, surađuje koliko može i koliko mora. A Vučić sam dakako ne namjerava predati vlast. Zato (dramatične) političke promjene u Srbiji nisu realna opcija, bez obzira na prosvjede.

Povlačile su se i neke usporedbe ove prosvjedima probuđene Srbije s ‘događanjima naroda‘ pod vlašću Slobodana Miloševića, koja su bila uvod u srpske osvajačke ratove u Hrvatskoj i BiH. No, geopolitički kontekst

Ni Zapad ni Istok neće dirati Vučićevu vlast u Srbiji sve dok on ne prizna Kosovo. U trenutku priznanja Kosova on postaje Zapadu suvišan, a Istoku nepodoban danas je potpuno drukčiji. Srbija je okružena državama članicama NATO-a, uključujući i Hrvatsku, državama pod mandatom NATO-a (BiH i Kosovo), nema iza sebe JNA, a Rusija je daleko i zaokupljena je vlastitim problemima. Pa ni tu nema (potencijalno ratne) drame. Osim toga, svoju imperijalnu paradigmu Srbija je preoblikovala u mirnodopski ‘srpski svet‘ u kojem nastupa prema susjednim državama (uključujući i Hrvatsku) iz pozicije žrtve, sa znatnim destabilizacijskim potencijalom. Ali ni to nije drama, to je konstanta.

I napokon ne-drama oko Kosova, koje u prognozama rizika slovi kao potencijalno mjesto sukoba Rusije i Zapada, preko njihovih lokalnih igrača – Srbije i Kosova. Ali, ovaj put ipak je to bila samo sapunica, koja miriše na dogovornu sapunicu. Srbi su prosvjedovali protiv Albanaca koji su došli preuzeti lokalne institucije u sjevernom Kosovu, nakon što su pobijedili na lokalnim izborima koje su Srbi bojkotirali. Pritom je ozlijeđeno nekoliko vojnika NATO-a. Rezultat: EU je izrazio javno razumijevanje za Vučića (Macron, Scholz), koje mu je u ovom trenutku dobro došlo, američki veleposlanik na Kosovu preporučio je legalno izabranim, ali nelegitimnim albanskim dužnosnicima da dužnosti obnašaju online. A zapravo Vučić je dobio još jednu odgodu u procesu normalizacije odnosa s Kosovom. To mu je važno jer zna da ni Zapad ni Istok neće dirati njegovu vlast u Srbiji sve dok on ne prizna Kosovo. U trenutku priznanja Kosova on postaje Zapadu suvišan, a Istoku nepodoban. NATO je pak nakon ove sapunice dobio još jedan povod da ojača svoju misiju na Kosovu i oko njega. (Lider)