NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: KARATE
P
ovijest karatea započinje na japanskom otočju Okinawa, u 14. stoljeću, kada su uspostavljene trgovačke veze između otočja (tadašnjeg kraljevstva Ryukyu) i kineske dinastije Ming. Oko 1392. godine veliki broj kineskih obitelji doselio se na Okinawu u svrhu kulturne razmjene. Tamo su osnovali zajednicu Kumemura i proširili svoje poznavanje raznih kineskih umjetnosti i običaja uključujući i - kineske borilačke vještine. Naime, u Kini su borilačke vještine već od ranije imale filozofski i duhovni značaj te bile povezane sa taoističkim i posebno budističkim samostanima (najpoznatiji primjer je kultni budistički hram Shaolin i njegovi redovnici). Godine 1609. Japan je izvršio invaziju na kraljevstvo Ryukyu (Okinawu) i pretvorio ga u vazalnu državu. Stanovnicima je bilo zabranjeno nositi oružje, pa su iz tog razloga formirane tajne skupine mladih aristokrata koji su usavršili nenaoružane vrste borbi u svrhu otpora. Spajali su lokalne i kineske stilove, a ponekad, prema tamošnjoj legendi, koristili i poljoprivredne alate kao oružje (verzije ovih alata još se uvijek koriste u karateu; tako su, primjerice, od mlatila za vršenje riže nastale - nunčake.) Ova hibridna borilačka vještina postala je poznata kao kara-te, što u originalu znači "kineska ruka" (tek 1935. značenje je promijenjeno u homofon „prazna ruka“). Nije bilo uniformi ili pojaseva u boji, nije bilo sustava rangiranja niti standardnog stila ili nastavnog plana i programa. Trening je bio prvenstveno usmjeren na samodisciplinu, osobni razvoj i poboljšanje karaktera. Iako bi karate mogao biti smrtonosan, učitelji su naglašavali suzdržanost i izbjegavanje sukoba, a ovo mirno načelo kasnije će biti kodificirano kao izreka "bez prvog napada". Svaka iluzija neovisnosti Okinawe nestala je nakon 1868. godine kada je Japan krenuo u program industrijalizacije, stvarajući modernu vojsku i mornaricu. U novom imperijalističkom duhu, Tokio OLIMP ■ 46 ■
je 1879. ukinuo staro kraljevstvo Ryukyu i krenuo u učinkovitu kolonizaciju arhipelaga, potiskujući njegovu tradiciju i namećući japansku kulturu kroz škole i regrutiranje. Većina lokalnih majstora karatea pomirili su se s novonastalom situacijom i podijelili s javnosti svoju borilačku vještinu, uvodeći je u otočki školski sustav i sami volontirajući za vojnu dužnost. U početku je nepoznata borilačka vještina iz Okinawe samo skromno prodirala u tada ksenofobični Japan. Interes se pojačao početkom 20. stoljeća kada su liječnici koji su pregledavali okinavske kandidate za vojnu službu, primijetili da su oni koji su prakticirali karate u daleko boljem fizičkom stanju od ostalih. Ta spoznaja ubrzo se proširila po cijeloj državi. Osim toga, još jedan događaj značajno
je pomogao popularnosti karatea - Choki Motobu, karate majstor iz Okinawe, stekao je status slavne osobe u Osaki kada je prisustvovao demonstraciji između europskog boksača i japanskih džudo boraca. Europski boksač redom je pobjeđivao džudo majstore, a Motoba je postao toliko frustriran pobjedama boksača da je skočio u ring, izazvao stranca i nokautirao ga jednim udarcem! Ipak, bez obzira na uspjehe, većina Japanaca gledala je na karate sumnjičavo i „s visoka“ kao stranu i primitivnu vještinu. Čovjek koji je najviše zaslužan za popularizaciju karatea (u Japanu, ali posredno i u svijetu) je Gichin Funakoshi, otac modernog karatea. Funakoshi je bio jedan od okinavskih majstora karatea koji je uveo karate na japansko kopno. Predavao je karate na raznim japanskim sveučilištima i postao počasni predsjednik Japanskog